Search

V prispevku pokažemo, zakaj je analitično zmotno reducirati religijo na verovanje. Sprva na podlagi pregleda relevantnih virov pokažemo na obstoj družbenega konsenza, ki pravi, da je religija stvar verovanja. Nadalje pokažemo, da si ta isti konsenz deli eden izmed prevladujočih raziskovalnih programov sociologije religije – teorija racionalne izbire. V drugem delu prispevka pokažemo, da bi s konsenzom morali prelomiti na podlagi dveh primerov: utelešene religije in karizmatičnega krščanstva. Raziskave utelešene religije učijo, da delovanja človeške kognicije ni mogoče ločiti od telesa. Hkrati primer karizmatičnega krščanstva predstavlja globalno popularno religijo, za katero je značilno, da je izrazito telesna. Na podlagi primerov besedilo sklenemo s pozivom k epistemološkemu prelomu v luči aktualnih in napovedanih sprememb religijske demografije. The paper demonstrates why reducing religion to a belief is analytically incorrect. First, we point to a social consensus that views religion primarily as a matter of belief. Further, we show that this consensus is shared by one of the most popular research programmes in the sociology of religion – rational choice theory. Second, we argue the consensus should be reconsidered in light of recent research on embodied religion and Charismatic Christianity. The former reveals that the workings of human cognition cannot be separated from the body. Moreover, the example of Charismatic Christianity represents a globally popular religion characterised by its distinctly corporeal character. Based on these examples, the text concludes by making a call for an epistemological break in the light of current and projected changes in religious demography.

Cilj je ovoga rada otvaranje prostora mogućoj revitalizaciji religije izvan ideološkoga koncepta dijalektike suvremenoga društva, a unutar povijesnoga konteksta specifičnoga značenja sekularizacije religije. Razumijevanje religije nužno ostaje s onu stranu dijalektike svjetovnosti, s obzirom na to da religija ne ovisi o toj dijalektici nego o Svetom i njegovu razumijevanju. Bez njega bili bismo u situaciji »stalnog vraćanja istoga« koje u sebi ima i negativne posljedice na čovjekov život u vidu suvremenih modernih ideologija. Iz navedenoga proizlazi potreba za višedimenzionalnim teorijskim pristupima proizišlima iz složenosti društvenih prilika i različitih razvojnih puteva religije u suvremenosti. Time nam teorijski pristupi religiji u suvremenom društvu, koji su analizirani na temelju dominantnih teorija, ponajprije funkcionalizma, fenomenologije i neoweberijanizma, pokazuju različite paradigme kroz različita razumijevanja sekularizacije i revitalizacije religije., This paper aims to pave the way for religion’s potential revitalisation – outside of the ideological concept of the dialectics of contemporary society and within the historical context of the specific meaning of the secularisation of religion. Accordingly, in its understanding of religion, this paper’s discussion necessarily remains beyond the dialectics of secularity, since religion is not dependent on that kind of dialectics, but on the Sacred and its comprehension. Without the Sacred, we would be in a situation of ‘reoccurring of the same’, as a result of which contemporary modern ideologies would negatively influence the life of the individual. The aforementioned then points to the need for multi-dimensional theoretical approaches resulting from the intricate social circumstances and various development courses of individual religions in the contemporary world. In this way the theoretical approaches to religion in contemporary society, primarily analysed based on prevalent theories of functionalism, phenomenology and the neo-Weberian tradition, exhibit diverse paradigms in their different explanations of the secularisation and revitalisation of religion.

Zametki latinskoameriške teologije osvoboditve kot družbenega gibanja sega-jo v 50. leta minulega stoletja. Gibanje je nato počasi rastlo do svojega vrhunca v začetku 70. let 20. stoletja. Sledeč relacijski sociologiji Pierra Bourdieuja, trdimo, da so formaciji gibanja botrovali tako objektivno-strukturni družbeni pogoji kakor tudi primerna percepcija družbenih akterjev. Med ključnimi družbenimi pogoji, na katere se osredotoča prispevek, so industrializacija latinske Amerike, institucionalna kriza latinskoameriške RKC, drugi vatikanski koncil, nastajajoča intelektualna neodvisnost celine ter izoblikovanje v Evropi in ZDA izobraženih teologov osvoboditve. Razcvetu gibanja v začetku 70. let je sledila odločna sprva notranja, nato pa tudi vatikanska konservativna restavracija, ki je v dobrem desetletju uspela uspešno zatreti gibanje teologije osvoboditve. Ob upoštevanju končne predstavitve zatona teologije osvoboditve se kot nastavek za nadaljnje raziskovanje ponudi priljubljenost binkoštnega protestantizma, gibanja, ki se opazno povečuje v zadnjih 30 letih, sočasno s pojavom neoliberalnih strukturnih reform na globalnem jugu. The formation of the latin American liberation theology as a movement begun in the 50s and gradually gained momentum up to its peak in the early 70s of the 20th century. In accordance with Pierre Bourdieu's sociology, the article claims that the formation of the movement was aided by objective, structural social conditions as well as the corresponding perception of social actors. The key social conditions that the article focuses on are latin American industrialization, an institutional crisis in the Roman Catholic Church in latin America, the Second Vatican Council, an emerging intellectual independence of the continent and the formation of well-educated theologians of liberation. The blossoming of the movement was followed by an internal then a Vatican conservative restoration, which managed to curtail the movement in ten years' time. in light of the concluding discussion of liberation theology's downfall, the article suggests further research on penteco-stalism, which has grown in popularity in the last forty years, coinciding with the implementation of neoliberal structural reforms in the Global South.

U ovom se radu, na temelju različitih teorijskih pristupa sekularizaciji u suvremenoj sociologiji religije, promatra Mardešićeva vizija dijaloga. Prikazana vizija dijaloga u kontekstu sekularizacije zove na proširivanje prostora dijaloga među sudionicima različitih društvenih, kulturnih i religijskih promjena. Prema Mardešiću, dijalog pretpostavlja i suprotnosti, a ne nužno identitet, jer bi se tada sveo na puko potvrđivanje. Dakle, koncepcija sekularizacije traži višedimenzionalne pristupe koje valja poštovati, s napomenom, da se tada razlike ne niveliraju, već su dijalektički očuvane i prevladane na razini religioznog iskustva. Mardešić, otkrivajući jednu skrivenu implikaciju fenomena sekularizacije, analizira i duhovne procese, a koje je opet omogućilo religiozno iskustvo proizašlo iz izvorne ljudske potrebe da se stavi u odnos s temeljnom stvarnošću. U tom kontekstu, taj proces tada prestaje biti prikrivanje onoga što se želi reći već, prije svega, postaje čovjekovo očitovanje i otkrivanje svetog.

Sociologija religije nastaje iz kritike religije. Klasični sociolozi nadahnuti idejom napretka vjerovali su kako će napretkom znanosti religioznost postati nepotrebna, pa tako i potisnuta od strane znanosti. Takva očekivanja odgovaraju tezi sekularizacije. Da će pojavom moderne društvo postati sve sekularnije nije u potpunosti točno, ali niti netočno. Moderna je utjecala na smanjenje pogotovo crkvene religioznosti. No krajem Drugog svjetskog rata, te 70-tih i 80-tih godina dvadesetog stoljeća javlja se novi fenomen bujanja različitih sekti i sljedbi koje se u teoriji nazivaju zajedničkim imenom, novi religijski pokreti. Teoretičari kao što su Peter L. Berger, Thomas Luckmann, Jakov Jukić i Gilles Lipovetsky povezuju nove religijske pokrete Sa postmodernim ili kanim modernim pojavama u društvu. Tako su novi religijski pokreti okrenuti osobnoj dimenziji uspjeha i samoostvarenja, kombiniraju razna učenja: tradicionalna, istočnjačka i sl., a ponajviše je istaknuta njihova konzumerstička dimenzija. Razni pokreti zajedno sa tradicionalnim religijama natječu se na tržištu ponude svetoga, dok pojedinci izabiru iz mora ponude. Naviknuti na spektakl i zabavu ljudi često brzo mijenjaju i nadopunjavaju svoj „kolaž“ religioznosti. Sociology of religion arises from the critique of religion. The classical sociologists inspired by the idea of progress believed that science's progress would become unnecessary and thus suppressed by science through it's advancement. Such expectations are corespondent with thesis of secularization. Whether the emergence of modern society becomes more secular is not entirely correct,. In the modern period there was a reduction of ecclesiastical religiosity. But at the end of the Second World War, in the 70s and 80s of the twentieth century, there was a new phenomenon of the emergence of various sects, and movements which in theory share a common name, new religious movements. Theorists such as Peter L. Berger, Thomas Luckman, Jakov Jukić, and Gilles Lipovetsky associate new religious movements with postmodern or late modern phenomena in society. Thus, New Religious Movements turn to the personal dimension of success and self-realization, combining different teachings: traditional, eastern etc., and most of all their consumer dimension is emphasized. Various movements, along with traditional religions, compete on the sacred trading market, while individuals choose from the various offers. Accustomed to spectacle and entertainment, people often change and supplement their "collage" of religiosity.

The study of social movements and the sociology of religion share similarities and they can benefit from each other. Theorizing for both fields is somehow similar. This paper is an attempt to briefly present the supply-side and resource mobilization theories in the study of the sociology of religion and literature on social movements. This paper is a sort of a comparative analysis on the sociology of religion and literature on social movements. It presents a brief literature overview of the supply-side theory, and some examples of studies that have used this model; a brief overview of the resource mobilization theory; and finally, an assessment of the recruitment tactics and commitment levels in both of these fields of sociology., Istraživanje društvenih pokreta i sociologija religije imaju sličnosti zbog kojih mogu biti od uzajamne koristi. U oba područja primjenjuju se slični teorijski pristupi. Ovaj je članak pokušaj da se ukratko izlože teorija ponude i teorija mobilizacije resursa u sociologiji religije te literatura o društvenim pokretima. On je svojevrsna poredbena analiza sociologije religije i literature o društvenim pokretima. U članku se daje kraći pregled literature o teoriji ponude te neki primjeri studija koje su taj model primijenile, kratak prikaz teorije mobilizacije te naposljetku ocjena taktike regrutiranja i razine posvećenosti u tim dvama područjima sociologije

Religijski pokreti predmet su analize u Mardešićevim djelima Religija u industrijskom društvu, Povratak svetoga, Budućnost religije, Lice i maske svetoga i Rascjep u svetome. U navedenim djelima religijski pokreti određuju se sociološki kao sekte u industrijskom društvu, kao oblik buđenja pučke pobožnosti u punoj sekularizaciji društva, kao nove sekte, odnosno novi religijski pokret koji su nositelji svetoga u moderni te kao nove religije i religioznost u postmoderni. Fenomenologijski pak religijski pokreti su društveni izričaj čovjekova religioznog iskustva svetoga koje se temelji na njegovoj iskonskoj čežnji, želji, žeđi za svetim. Na temelju kronološke i deskriptivne analize Mardešićevih djela u prvom dijelu predstavlja se njegovo razumijevanje religijskih pokreta, a u drugom pak dijelu riječ je o njegovom bitnom fenomenologijskom pristupu religijskim pokretima. U ovom tekstu termin „religijski pokreti” koristi se u smislu svakog društvenog izričaja religioznog iskustva koje se temelji na trajnoj čovjekovoj čežnji za svetim imajući u vidu Mardešićev navedeni opus., The work discusses the topic „Religious movements in the work of Željko Mardešić – the sociality of „homo religiosus”. Religious movements are the subject of analysis in Mardešić’s works Religion in Industrial Society, The Return of the Sacred, The Future of Religion, Face and Masks of the Sacred and The Cleft in the Sacred. In the mentioned works religious movements are defined sociologically as sects in industrial society, as a form of awakening popular piety in the full secularization of society, as new sects i.e. new religious movements that are the holders of the sacred in modernism as well as a new religion and religiosity in post-modernism. Phenomenologically, religious movements are the social expression of man’s religious experience of the sacred that is based on the primal longing, desire, thirst for the sacred. On the basis of chronological and descriptive analysis of Mardešić’s works, the first part presents his understanding of religious movements, while the second part is about his essential phenomenological approach to religious movements. In this text the term „religious movements” is used in the sense of every social expression of religious experience based on a permanent human longing for the sacred having in mind Mardešić’s mentioned opus.

Namen diplomskega dela je bil raziskati novodobniške predstave o človeški psihični naravi in osebnostni rasti. Za novodobniško duhovnost je značilen poudarek na posamezniku, ki si sam oblikuje svojo duhovno pot, tako da prosto izbira med raznimi novodobniškimi ponudbami. Kot primer takšne novodobniške ponudbe smo analizirali Duhovno šolo Vilija Ravnjaka. S primerjavo študijskega gradiva in socioloških novodobniških teorij smo ugotovili, da duhovna šola vsebuje ključne novodobniške karakteristike in s svojimi dodatnimi idejnimi koncepti celo presega Jungov koncept individuacije in sebstva. V nadaljnji raziskavi smo z intervjuji dveh skupin, udeležencev Duhovne šole Vilija Ravnjaka in njihovih ne-novodobniških vrstnikov, ter s pomočjo metode kodiranja odkrivali razlike v njihovih novodobniških pogledih. Analizirali smo njihove predstave o človeški psihi, njihovo samopodobo, dojemanje lastnih senc ter identifikacijo s konceptom sebstva. Rezultati so pokazali, da pri predstavi o človeški psihi in pri samopodobi ni večjih razlik, saj oboji izražajo pozitivne vidike, medtem ko se pri dojemanju lastnih senc in identifikaciji s sebstvom razlike povečajo v prid skupine novodobnikov. To je posledica tega, da se novodobniki aktivno ukvarjajo z osebnostno rastjo in se zato bolj intenzivno soočajo s svojo notranjostjo. Z dodatnimi vprašanji smo ugotovili tudi, da ima duhovna šola po mnenju udeležencev nanje velik vpliv, in sicer predvsem v smeri boljših medosebnih odnosov, drugačnega pogleda na svet, večje samozavesti ter večjega notranjega miru. Na koncu smo še naredili analizo največjih razlik med obema skupinama, ki je pokazala, da so novodobniki dosti manj družbeno kritični, bolj so osredotočeni vase, da v večji meri poročajo o občutkih notranjega miru in da svoje življenje v primerjavi z ne-novodobniki doživljajo kot bolj harmonično. The purpose of this graduation thesis was to investigate the New Age ideas about human psychological nature and personal growth. The New Age spirituality is characterized by the emphasis on the individual who alone creates their own spiritual path in a way that he or she freely chooses between various New Age offers. As an example of such a New Age offer, an analysis of the Spiritual school of Vili Ravnjak was conducted. A comparison of the study materials and sociological New Age theories showed that the Spiritual school contains key New Age characteristics and even surpasses Jung’s concept of individuation and the Self, with its own additional ideological concepts. In a further study, through interviews and with the help of the method of coding, differences between the New Age views of two groups – participants of the Spiritual school of Vili Ravnjak and their non-New-Age peers – were discovered. An analysis of their views of the human psyche, their self-esteem, perceptions of their own shadows and their identification with the concept of the Self, was carried out. The results showed that the views of the human psyche and the self-esteem do not greatly differ, as both groups express positive aspects, while the perception of own shadows and identification with the concept of the Self are more distinct in favour of the New Age group. That is due to New Agers, because they are actively engaged in their personal growth and therefore intensively confront their inner self. With additional questions it was found that, according to its participants, the Spiritual school of Vili Ravnjak has a strong influence on them, particularly in the direction of better interpersonal relationships, a different world-view, greater self-confidence and a greater inner peace. Finally, an analysis of the biggest differences between the two groups was conducted, which showed that New Agers are much less socially critical, more focused on themselves, they report of feelings of inner peace to a greater extent and they experience life as more harmonious compared with the non-New-Agers.

Rad obrađuje razvoj hrvatske sociologije religije za vrijeme Jugoslavije kroz prizmu društvene uvjetovanosti. Osnovno pitanje koje se prožima kroz rad jest je li i na koji način izrazita državna upletenost u društvene odnose utjecala na teorijsko-metodologijski razvoj sociologije religije. Daju se osnovni podaci o formiranju sociologije u Jugoslaviji, detaljnije o formiranju sociologije religije, opisuje se tadašnji društveni kontekst te kako se on reflektirao u sociologiji religije ali i na koji način je sociologija religije nadilazila društvenu uvjetovanost. Hrvatska sociologija religije zanemarena je sve do kraja 50-ih kada je shvaćena kao idejno-filozofska kritika nastanka religije. Kao znanstvena disciplina formira se krajem 60-ih te se nadalje razvija unutar marksističke misli. Kao prvi koraci u napretku hrvatske sociologije religije pokazali su se teorijsko diferenciranje različitih oblika ateizama te propitivanje pretpostavki izučavanja nereligioznosti i ateizma. Tu se posebno ističu Vrcan, Ćimić, Šušnjić i Jukić. 80-ih godina dolazi do propitivanja postavki sekularizacije i dosega marksističkog pristupa religiji. Na kraju rada daje se pregled istraživačko-znanstvene djelatnosti sociologije religije kao sume društvene uvjetovanosti teorijsko-metodologijskih pristupa. Zbog društvene uvjetovanosti svoga razvoja hrvatska sociologija religije zaostajala je za svjetskim tendencijama što se najjasnije očitovalo u tematskoj insuficijenciji nove religioznosti. This paper elaborates the development of Croatian sociology of religion in the time of Yugoslavia throughout the prism of social conditioning. The main issue taken in consideration in the paper is whether and in what way did the severe governmental involvement in social relations influence the theoretical and methodological development of social religion. The main data of sociology formation in Yugoslavia as well as detailed overview of sociology of religion formation is given, contemporary social context and the way in which it reflected sociology of religion is described, and also the way in which sociology of religion went beyond social conditioning. Croatian sociology of religion has been omitted until the end of 50's when it was seen as ideological and phylosophical critic of religion emergence. As a scientific discipline it has been formed at the end of 60's and further developed within the marxist idea. The first signs of Croatian sociology of religion progress were theoretical differentiation of various forms of atheism and questioning the non-religiosity and atheism study hypothesis. Vrcan, Ćimić, Šušnjić and Jukić gave the greatest scientific contribution to this field. The 80's bring questioning of secularization theories and grasp of marxist approach to religion. The end of this paper gives the overview of scientific-research activities of sociology of religion as a sum of social conditioning of theoretical and methodological approach. As a result of social conditioning of development, Croatian sociology of religion lags behind the global tendencies which can be clearly seen in the thematic insufficiency of new religiosity.

U ovom se radu želi ukazati na prednosti koje metodologija utemeljene teorije ima u odnosu na dosadašnja kvantitativna socioreligijska istraživanja fenomena religije i religioznosti. Naime, nakon provođenja kvalitativno-kvantitativnog istraživanja Religioznost stanovnika grada Vukovara tijekom Domovinskog rata (2010. – 2014.) te analize socioreligijske literature nastale u Hrvatskoj u posljednjim dvama desetljećima, utvrđeno je kako je uobičajeno primjenjivan teorijsko-metodološki okvir nedostatan za istraživanja fenomena religije i religioznosti koja se provode u određenom specifičnom kontekstu (krizna ratna situacija) i/ili nad specifičnom populacijom (civili, branitelji, zatočenici). Takav teorijsko-metodološki okvir, u kojem se primjenjuju teorija sekularizacije, petodimenzionalni model te kvantitativne istraživačke metode, najčešće je nedostatan za cjelovito istraživanje izvanobredne osobne religioznosti te suodnosa fenomena religioznosti i specifičnog konteksta u okviru kojega se provodi istraživanje. Stoga je cilj ovoga rada ukazati na potencijal metodologije utemeljene teorije u okviru kvalitativnih socioreligijskih istraživanja pomoću kojih je moguće sveobuhvatnije istražiti fenomen religije i religioznosti u uvjetima u kojima nije moguće, ili je teško, primijeniti postojeće teorijske okvire i kvantitativne istraživačke metode. Zaključci do kojih se došlo na temelju samostalno provedenog istraživanja Religioznost stanovnika grada Vukovara tijekom Domovinskog rata pokazuju kako metodologija utemeljene teorije, uz primjenu kvalitativnih metoda istraživanja, nudi mogućnost za cjelovitije istraživanje izvanobredne osobne religioznosti. Prije svega nudi veću mogućnost razumijevanja dimenzije osobnoga religioznog iskustva i dimenzije religijske prakse na individualnoj, izvanobrednoj razini, ali i bolju istraženost suodnosa fenomena religioznosti i specifičnog konteksta u okviru kojega se provodi istraživanje., This article aims at pointing out advantages of the methodology of the grounded theory in relation to previous quantitative socio-religious study of the phenomenon of religion and religiosity. Namely, after carrying out the quality-quantity study of Religiosity of Inhabitants of the City of Vukovar during the War of Independence(2010–2014) and the analysis of socio-religious literature that originated in Croatia in the last two decades, it has been established that an inadequate theoretical-methodological frame for study of the phenomena of religion and religiosity carried out in some specific context (crisis war situation) and/or on specific population (civilians, soldiers, prisoners) was regularly used. Such theoretical-methodological frame, in which the theory of secularisation is applied, five-dimensional model and quantitative research methods, is usually inadequate for an integral study of extra-ritual personal religiosity and the relationship between the phenomenon of religiosity and the specific context within which the study is carried out. Therefore, the aim of this article is to point out the potential of the methodology of the grounded theory within the context of qualitative socio-religious study through which one can conduct a more integral study of the phenomena of religion and religiosity in those conditions where it is not possible, or it is hard, to apply the existing theoretical framework and quantitative research methods. Conclusions that have been reached on the basis of the independently conducted study of Religiosity of Inhabitants of the City of Vukovar during the War of Independence demonstrate that the methodology of the grounded theory, paired with the application of qualitative method of research, offers a possibility for a more integral study of extra-ritual personal religiosity. Primarily, it offers a greater possibility of understanding the dimension of personal religious experience and the dimension of religious practice on individual, extra-ritual level, as well as a better insight into the relationship between the phenomenon of religiosity and the specific context within which the study is conducted.

Ovaj zbornik, objavljen 2015. godine u izdanju ugledne izdavačke kuće Brill iz nizozemskog Leidena, bavi se kao primarnom temom „nacionalnim naslijeđima sociologija religije“ (national traditions of sociologies of religion). Zbornik donosi 14 radova u kojima se razmatra povijesni razvoj sociologije religije u Kanadi, Sjedinjenim Državama, Brazilu, Velikoj Britaniji, Nizozemskoj, Belgiji, Njemačkoj, Francuskoj, Španjolskoj, Italiji, Japanu i Australiji. Da je Hrvatska uopće uvrštena kao jedina europska zemlja iz područja jugoistočne Europe već samo po sebi pokazuje da i su urednici ovog zbornika Anthony Blasi i Guiseppe Giordan prepoznali važnu ulogu i ravnopravnost dugogodišnje tradicije sociologije religije u Hrvatskoj među ovim ostalim uključenim zemljama. U svom radu Siniša Zrinščak priča jednu iznimnu znanstvenu priču o paralelnom a nužno međusobno isprepletenom razvoju jednog društva i jedne znanosti o tom društvu, koji s jedne strane pokušavaju uspostaviti svoje čvrste temelje, a s druge strane i odnos jedno prema drugome. I iako taj odnos društva kojeg istražuje i sociologije kao znanosti je kroz povijest i jedne i druge bio složen, u Hrvatskoj je taj razvoj bio dodatno opterećen lokalno-specifičnim povijesnim i socio-kulturnim turbulencijama, koje su onda još dodatno posebno utjecale na razvoj jedne sociološke poddiscipline kao što je sociologije religije.

The subject of this analysis is the woman and her social position promoted by Serbian orthodox church (and Russian orthodox church). It is well known that women have for centuries been systematicallz excluded from the sphere of public life and from position of power. Among the most influential factor promoting such a policz have been churches and religious communities, whose rules and interpretation imposed a patriarchal and authoritarian value system with a hierarchical power structure. It was important to examine what model of woomanhood promote SOC(and ROC), whether thez influence the system of values in serbian (and russian) society and process of social emancipation of womanor reflects the actual status of woman in society. The aim of the analysis is to find out, using qualitative methods content analysis, what roles, functions, qualities and attributes are ascribed to women (as girl, spouse and mother) with regard to man (as bozfriend, husband and father)in the discurs of SOC (and ROC).

U radu je prikazan časopis Religija i tolerancija u svom desetogodišnjem izlaženju. U razdoblju od prvog pojavljivanja 2002. godine do kraja 2012. zanimanje je za religiju značajno poraslo i broj onih koji su istraživali i pisali o religiji, te se time i obujam časopisa iz godine u godinu povećavao. Sociologija religije postala je prepoznatljiva znanstvena disciplina koju prate i oni koji se religijom uopće ne bave jednako kao i stručnjaci koji je istražuju, ali i oni koji su samo religiozni. Stoga je, unatoč poteškoćama u financiranju znanstvenih časopisa, i ministarstava koja svake godine postavljaju sve teže uvjete za dobivanje sredstava, časopis Religija i tolerancija opstao punih deset godina. Ukupan broj stranica u ovom desetogodišnjem izlaženju je 3.580, a broj autora veći od 200. Broj objavljenih znanstvenih radova po jednom broju u prosjeku je deset, što znači da je godišnje objavljivano 20 znanstvenih radova i 4 prikaza knjiga. Od ostalih rubrika u časopisu se pojavljuju intervjui, prijevodi, predavanja i pisma čitatelja. U tekstu su prikazani najcitiraniji radovi prema SCI indeksu i tekstovi čiji su naslovi najviše privukli pažnju studenata; istraživanje je provedeno 2012. na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu. Sociologija religije predstavljena u časopisu formirala je svoj znanstveni identitet koji nosi predznak tolerancije. U metodološkom smislu moglo bi se reći da je na pozicijama »metodološkog agnosticizma«. Naime, ako je sociologija religije u odnosu prema religiji »ni za ni protiv, već o njoj samoj«, onda je i časopis Religija i tolerancija pravo mjesto za objektivan govor o religiji., This paper presents the journal of Religion and Tolerance over its ten years of publishing. Since its first appearance in 2002 until the end of 2012, the interest in religion has been significantly increased, as well as the number of those who study and write about religion, thus the size of the journal has been growing year after year. The sociology of religion has become a distinguished discipline of social science, which attracts those who are not engaged with religion, experts who research it, as well as those who are plainly religious. Therefore, in spite of financial difficulties, and of the Ministries which impose increasingly stricter conditions for obtaining financial means each year, the journal of Religion and Tolerance has survived over ten full years. The total number of pages in these ten years is 3,580, and the number of authors exceeds 200. The number of published articles per issue is ten in average, which means that there have been 20 articles and 4 book reviews published a year. Other columns that have appeared in the journal are: Interviews, Translations, Lectures, and Letters to the Editor. This paper presents the most read articles, according to the SCI index, and articles that have drawn the greatest attention of students; the research was done in the Faculty of Philosophy in Novi Sad in 2012. Sociology of religion, as it is presented in the journal, has formed its academic identity marked by the sign of tolerance. In relation to methodology, it holds the position of “methodological agnosticism”. Namely, if sociology of religion and its relation with religion are “neither for, nor against, but about it”, the journal of Religion and Tolerance is the right place for an objective discourse about religion, as befits any academic discipline.

Znanstvena ovjera sekularizacije u ovome članku je okvirno područje istraživanja religiologijski relevantnih društveno-kulturalnih promjena, s posebnim naglaskom na značenju tih promjena za kršćanstvo i u samome kršćanstvu. Način na koji se promišlja o sekularizaciji pretpostavlja se kao prikladan za uvažavanje višeznačja i složenosti sekularizacijskih procesa u pogledu aktualizacije njihove hermeneutičke valjanosti za novije analize i tumačenja položaja i uloge kršćanstva i religije u suvremenom društvu i svijetu današnjice. Istodobno se nastoji oko aktualizacije relevantnih istraživanja Željka Mardešića, kako u pogledu samoga fenomena sekularizacije, tako i s obzirom na novije usporedive društveno-kulturalne procese u sadašnjosti., Scientific verification of secularization in this paper is taken as a general research framework investigating socio-cultural changes relevant in religiology, especially its consequences for Christianity and also within Christianity itself. The way secularization is here considered seems to be adequate for taking into account the polyvalency and complexity of some processes of secularization concerning its hermeneutical validity in due to further analyses and explanations of state and role Christianity and religions take in contemporary societies and in nowadays world. At the same time there is also endeavour to actualize some relevant Željko Mardešić’s researches, concerning both the phenomenon of secularization and some of comparable contemporary socio-cultural processes.

The concept of civil religion has caught major attention among scholars studying the junction of religion and politics (J.-J. Rousseau, E. Durkheim, R. Bellah). The notion focuses on the phenomenon of cultural contents sacralizing and ritualizing the ruling political institutions of a society, extending support to the integration of the political and social system at a cultural level. The notion of civil religion has recently been operationalized crossculturally, but light has not been shed upon its predictors. In this paper authoritarianism is tested as a predictor of civil religion cross-culturally. Four student samples of Bosnian, Serbian, Slovenian and US students were analyzed. Very strong, significant associations between authoritarianism, as operationalized by a modified Lane scale, and civil religion were found in all cases. Moreover, upon introducing femininity, anxiety and gender into the analysis, a strong, dominant and significant impact on the part of authoritarianism was still found when civil religion was observed crossculturally. When the same predictors were applied to explaining general religiosity, authoritarianism fell short of being a significant predictor in most of the environments observed. Such results suggest an especially close link between civil religion and authoritarianism. Pojam civilne religije privukao je veliku pozornost među naučnicima koji proučavaju vezu između religije i politike (Ž.-Ž Ruso [J.-J. Rousseau], E. Dirkem [E. Durkheim], R. Bela [R. Bellah]). Pojam civilne religije ukazuje na pojavu kulturnih sadržaja koji posvećuju ili ritualizuju vladajuće političke ustanove, ostvarujući funkciju podupiranja integracije političkog i društvenog sistema. Pojam civilne religije nedavno je operacionalizovan na međukulturnoj ravni, ali prediktori te pojave nisu osvetljeni. U ovom radu se testira autoritarnost kao prediktor civilne religije na međukulturnoj ravni. Četiri uzorka bosanskih, slovenačkih, srpskih i studenata iz SAD su predmet analize. U svim slučajevima je utvrđena je vrlo snažna, signifikantna povezanost civilne religije sa autoritarnošću, koja se posmatra modifikovanom Lejnovom skalom. Štaviše nakon unošenja feminilnosti, anksioznosti i pola u analizu, preovlađujući i signifikantan uticaj autoritarnosti još se uvek utvrđuje posmatrajući civilnu religiju na međukulturnom nivou. Regresioni model pojašanjavanja civilne religije, uz pomoć pomenutih nezavisnih varijabli, iskazuje vrednost R2 od .20 (slovenački uzorak) do .33 (američki uzorak), dok je srpski uzorak u tom pogledu i u pogledu visoke vrednosti Beta koeficijenta kod autoritarnosti bliži nalazima za američki uzorak. Autoritarnost posredstvom koeficijenta Beta u tom modelu iskazuje vrednosti od .35 do .54. Signifikantnost na ravni p

U kontekstu promjena društvene uloge religije u okviru postkomunističkih tranzicijskih društava u središte istraživanja stavljen je hrvatski primjer s namjerom da se prikupe elementi za odgovor na pitanja o odnosu religije i politike i, specifičnije, o odnosu religije i etnifikacije politike te politizacije etničnosti. Nakon uvodnog obrazloženja relevantnosti teme dan je teorijsko-pojmovi okvir koji uključuje razmatranje osnovnih pojmova vezanih uz temu i društveno-povijesni kontekst, pregled sociologijskih pristupa odnosu religije i politike te uvid u ranija sociologijska istraživanja odnosa religije i politike u postkomunističkim društvima i napose u Hrvatskoj. Središnji dio rada čini analiza rezultata empirijskog istraživanja provedenog s pomoću anketnog upitnika na reprezentativnom uzorku punoljetnih građana/ki Hrvatske 2009. koja upućuje na stanovitu povezanost religijskoga i političkoga što se manifestira u društvenoj polarizaciji na temelju izraženih dimenzija religioznosti ispitanika, političkih orijentacija ispitanika te vrijednosnih orijentacija i stavova vezanih uz etničnost. Tako osim što je istraživanje pokazalo da su religiozniji ispitanici prosječno skloniji desnoj političkoj orijentaciji, da su u prosjeku oni koji su religiozniji i koji su više skloni desnoj političkoj orijentaciji manje skloni sekularnosti politike, i obratno, utvrđeno je također da su oni koji su u prosjeku religiozniji skloniji izražavanju društvene distance prema pripadnicima različitih religijskih i etničkih skupina. Zaključuje se da istraživanje tih odnosa jest važno u razmatranju odnosa religije i politike te da pruža osnovu za rekonceptualizaciju društvenih procesa koji se u tom odnosu pojavljuju, politizacije religije i "religizacije" politike u postkomunističko-tranzicijskom razdoblju koje je obilježeno povećanjem javne uloge religije u kontekstu politiziranoga simboličko-identitetskoga društvenoga sklopa.

Rad je kritičko promišljanje teorijskog i znanstvenog opusa sociologa i mislioca Esada Ćimića, njegova duhovnog i znanstvenog ethosa. Kao sociolog i filozof religije postavlja nova mjerila u istraživanju i pristupu religijskom fenomenu. Zauzima se protiv moralne ravnodušnosti i ukazuje na transformaciju religijskog morala u novim društvenim i povijesnim uvjetima. Znanstveni esej je forma Čimićeve refleksivne sociologije. Smatra da se sociologija javlja kao kritička samosvijest društva i da je kritički intelektualac odgovoran pred instancom humanuma.

U modernim vremenima individualna religioznost ili religioznost svakodnevnog života posebno je važna s obzirom na trendove traženja svetog van religijskih institucija. U tom kontekstu potrebno je istraživati i teoretizirati koncept kojim se u svojim djelima bavio i Željko Mardešić – pučka religioznost. Uz ovaj pojam koristi se još i pojam popularna religioznost, pučko vjerovanje i praznovjerja, pučka pobožnost. Prikazani su i relevantni podaci iz međunarodnog istraživanja International Social Survey Programme - modul Religija, 2008.

U radu se razmatra sociološki pristup odnosu religije, nacije i politike u epistemološkoj perspektivi.

U predavanju se nastojalo definirati i objasniti što se podrazumijeva pod pojmom alternativne religioznosti. Navedeni su idealni tipovi religijskih organizacija i teorije unutar sociologije religije koje se odnose na promjene u shvaćanju koncepata religijskih organizacija. Nakon kritike uporabe postojećih pojmova i koncepata (sekta, kult, novi religijski pokreti) skicirana je pojava alternativne religioznosti u Hrvatskoj te zadaća domaće sociologije religije u budućim istraživanjima alternativne religioznosti.

Izlaganje donosi prikaz najznačajnijih djela Esada Ćimića, istaknutog hrvatskog sociologa religije i jednog od osnivača studija sociologije u Zadru. Knjige su izložene kronološkim redoslijedom, počevši od prvog empirijskog istraživanja sociologije religije provedenog na području bivše Jugoslavije do novijih doprinosa.

U ovom radu autor tematizira odnos između nove religijske svijesti u današnjem društvu i budućnosti kršćanske duhovnosti. U prvom dijelu članka ukazuje se na neke osobne i društvene čimbenike nastanka nove religijske svijesti. Uz pomoć socioloških modela razumijevanja mjesta religije u modernom društvu pokušavaju se orisati glavne odrednice duhovne situacije današnjeg vremena. U drugom dijelu rada govori se o logici inkulturacije kršćanske duhovnosti u opisanom kulturnom kontekstu. Inkulturacija kršćanske duhovnosti ilustrira se na tri konkretna primjera: duhovnost i izgradnja kontemplativne osobnosti, duhovnost i teologija drugoga, te duhovnost i kršćanska radost., The topic of this work is the relation between the new religious awareness in contemporary society and the future of Christian spirituality. In the first part of this article the author points at some individual and social factors causing the emergence of new religious awareness. By means of sociological models of understanding the position of religion in modern society, the author tries to give the main determinants of current spiritual situation of our time. The second part of the work is about the logic of the enculturation of Christian spirituality in the described cultural context. The enculturation of Christian spirituality is illustrated in three concrete examples: spirituality and development of contemplative individuality, spirituality and theology of the other, spirituality and Christian joy.

Diplomski rad predstavlja zahtjevnu studiju autora koja se temelji na opservaciji i filozofskoj refleksiji na raznolikost religioznog iskustva u novim eklezijalnim pokretima i njihove perspektive u budućnosti Crkve. S jedne strane autor se oslanja na bogato istraživanje iz psihologije religije posebice u djelima Williama Jamesa, te s druge strane, sociološko-religioznih istraživanja hrvatskih znanstvenika Željka Mardešića, Stipe Tadića i Jakova Jukića. Kompozicija diplomskog rada polazi od pojašnjenja osnovnih pojmova kao što je pokret, zajednica, grupa, crkva, sekte, i sekte u crkvi. Ističu se sociološki, psihološki i teološki kriteriji po kojima se razlikuju ovi modeli društvenog života. Problem sektaškog mentaliteta u crkvenoj zajednici je novo pitanje o razumijevanju religioznosti i vjere. Nadalje, pokreti su noviji fenomeni u životu svjetske i domaće Crkve koji traže svoje mjesto i ulogu u evangelizaciji, katehizaciji i karitativnom radu. Kako bi prikazao njihovu raznolikost, autor navodi primjere eklezijalnih pokreta u svijetu i njihov utjecaj na Crkvu u Hrvatskoj. Sami pokreti se razlikuju prema ciljevima svoga djelovanja: jedni su usmjereni na katehizaciju, drugi na vjernički odgoj i treći na djelatnost u svijetu u vidu karitativnog volontiranja ili odgovornog sudjelovanja u društvu. Traženje identiteta u pripadanju crkvenom pokretu otkriva i tipologiju vjernika: oni mogu biti lutajući, radikalni i tradicionalno ukorijenjeni. Autor donosi zaključak kako se problemima vezanim za crkvene pokrete treba pristupiti pažljivo imajući na umu dobro Crkve i dobro osobe, oni ne smiju biti uzrok podjelama i nerazumijevanju.

Prikaz knjige Huberta Knoblaucha "Sociologija religije".