Search

Beskućništvo postaje sve veći socijalni problem, a to se očituje rastućim brojem osoba u ovom statusu te posljedicama koje za sobom nosi takav socijalni status kao najekstremniji oblik neimaštine i socijalne isključenosti. U Hrvatskoj je status beskućnika „priznat“ i reguliran tek 2011. godine Zakonom o socijalnoj skrbi. Rad polazi od prava na pristojno stanovanje kao temeljnog ljudskog prava, analizira evoluciju i trenutno stanje socijalnih prava beskućnika, počevši od 90-ih do novijih zakonskih dokumenata i politika, te kritički analizira i interpretira rezultate ranijih istraživanja koja se tiču socijalnih prava, statusa i položaja beskućnika. Zaključuje se da su socijalna prava beskućnika manjkavo definirana te je briga o beskućnicima rezidualni dio socijalnih skrbi. Naglašava se i veća potreba za podrškom u ostvarenju postojećih socijalnih prava beskućnika te se daju određene preporuke kako unaprijediti socijalna prava i u nekim aspektima inovirati, imajući u vidu međunarodni, nacionalni zakonodavni okvir politika.

U suvremenosti je napušteno umjetno razdvajanje općeg koncepta ljudskih prava na sudski ostvariva klasična liberalna (građanska i politička) prava, te aspiracijska i programska socijalna i ekonomska jamstva isključena od mogućnosti (ustavno)sudske zaštite. Stoga je razložno tvrditi da i socijalna prava predstavljaju izraz normativnog konstitucionalizma. Osobito uzme li se u obzir njihov značaj u stvaranju materijalnih preduvjeta ostvarenju dostojanstva i autonomije pojedinca kao svrhe i cilja suvremene ustavne države. Pritom njihova povezanost s proračunskom materijom, kao prerogativom tijela predstavničke demokracije, ne smije biti valjan razlog odricanja mogućnosti njihove (ustavno)sudske ostvarivosti, jer bi se time propis zakonskog ranga (proračun) izdigao ponad vrijednosne strukture temeljnoga dokumenta (ustava) koji uspostavlja pravo na minimum sredstava za vođenje dostojnoga života i autonoman razvoj ljudske osobe. S time na umu, ipak je potrebno definiranje granice do koje ustavno sudište može ići u njihovoj zaštiti, a da ne pokuša supstituirati zakonodavca. Na teorijskoj je razini nemoguće povući „krutu“ crtu razgraničenja između uloge (ustavnog)sudstva i zakonodavca pri realizaciji ustavnih socijalnih jamstava. Stoga se najpogodnijim rješenjem ističe učenje iz poredbene prakse kolumbijskog Ustavnog suda čiji je aktivistički i agresivan pristup zaštiti socijalnih prava u određenim trenucima koketirao s politizacijom Ustavnoga suda. Iz tog je razloga graničnu crtu (ustavno)sudske zaštite socijalnih prava potrebno tražiti u institucionalnim ograničenjima ustavnoga sudstva, radije nego u pokušaju konstruiranja artificijelnih ograničenja tumačenih socijalnih prava i načela., In modern times, the artificial separation of the general concept of human rights into court-enforceable classic liberal (civil and political) rights and aspirational and programmatic social and economic guarantees excluded from the possibility of (constitutional) judicial protection. Therefore, it is reasonable to claim that social rights are also an expression of normative constitutionalism. Especially if their importance for creation of material prerequisites for realization of individual's dignity and autonomy, as the purpose and goal of the modern constitutional state, is taken into account. At the same time, their connection with budgetary matter, as the prerogative of the bodies of representative democracy, must not be a valid reason for renouncing the possibility of their (constitutional) judicial enforceability, since this would raise the regulation of legal rank (budget) above the value structure of the fundamental document (constitution) that establishes the right to minimum means for leading a dignified life and autonomous development of the human person. Having this in mind, it is still necessary to define the limit to which the constitutional court can go in their protection, without trying to replace the legislator. At the theoretical level, it is impossible to draw a “rigid” line of demarcation between the role of the (constitutional) courts and the legislator in the realization of constitutional social guarantees. Therefore, the most suitable solution is to learn from the comparative practice of the Colombian Constitutional Court, whose activist and aggressive approach to the protection of social rights at certain times flirted with the politicization of the Constitutional Court. For this reason, the boundary line of (constitutional) judicial protection of social rights should be sought in the institutional limitations of the constitutional courts, rather than in the attempt to construct artificial limitations of interpreted social rights and principles

Rad prikazuje istraživanje koje je imalo za cilj utvrditi dostupnost socijalnih prava i usluga za obitelji u općinama u ruralnim područjima Hrvatske. Specifično su postavljena tri problema istraživanja: 1) utvrditi dostupnost određenih socijalna prava i usluga za obitelji, 2) utvrditi postoje li razlike u dostupnosti s obzirom na regionalnu pripadnost i razvojna obilježja općine te 3) utvrditi postoje li razlike u standardima kvalitete socijalnih prava i usluga s obzirom na regionalnu pripadnost općine i razvojna obilježja općine. Podaci su prikupljeni web anketom s predstavnicima 215 općina. Obiteljima su u većoj mjeri dostupna socijalna prava u odnosu na socijalne usluge. U najvećoj mjeri razvijena su prava i usluge koje promovira središnja državna vlast. Općine u panonskoj regiji kao najslabije razvijenoj imaju najviše dostupna socijalna prava, a najmanje dostupne socijalne usluge. Prava i usluge su dostupnije u općinama koje su bliže središtima županija. Što se tiče standarda kvalitete socijalnih prava i usluga, stanovništvo je zadovoljavajuće informirano i uključeno u planiranje, dok je slabije razvijeno korištenje EU fondova i uključenost civilnog društva., The paper presents a research on the availability of social rights and services for families in the municipalities in rural areas of Croatia. Specifically, three research questions were raised: 1) to determine the availability of certain social rights and services for families, 2) to determine whether there are differences in accessibility with regard to regional affiliation and developmental characteristics of the municipality, and 3) to determine whether there are differences in the quality standards of social rights and services given the regional affiliation and the developmental characteristics of the municipality. Data were collected through a web survey with representatives of 215 municipalities. Social rights are more available to families than social services. The most available rights and services are those promoted by the central government. Municipalities in the Pannonian region, as the least developed ones, have the most available social rights and the least available social services. Rights and services are more available in municipalities closer to the county centers. As regards the quality standards of social rights and services, the population is sufficiently informed and involved in planning, while the use of EU funds and civil society involvement are less developed.

U izlaganju o (ne)mogućnostima ostvarenja socijalnih prava ranjivih skupina poseban osvrt je posvećen osobama starije životne dobi, osobama s invaliditetom, obiteljima s djecom (osobito onima u riziku od siromaštva), beskućnicima, ženama žrtvama nasilja. Poseban je naglasak bio na otežanom ostvarenju prava djece koja žive u uvjetima siromaštva, osobito u obrazovnom sustavu. Zbog prelaska na online nastavu mnogi od njih nisu imali jednak pristup obrazovanju kao ostala djeca jer nisu imali osnovne uvjete za rad kao što su računala i internetska veza. U kriznim vremenima treba ulagati u zaštitu najranjivijih umjesto raditi uštede na njima, kao što je bila česta praksa u sustavu socijalne politike. Ulaganjem u najranjivije će se prevenirati daljnji socijalni jaz i stvoriti preduvjeti za siguran i dostojanstven život ljudi koji su doista ranjivi i socijalno isključeni. To će dugoročno smanjiti financijske izdatke države jer će se prevenirati još veća materijalna i socijalna deprivacija.

Visoke i rastuće regionalne ekonomske nejednakosti u Hrvatskoj uz »parcijalnu decentralizaciju« sustava socijalne skrbi rezultirale su porastom socijalnih nejednakosti među hrvatskim građanima. Spomenuti procesi rezultirali su situacijom da se jedno od temeljnih načela socijalne države i socijalne politike kao što je načelo jednakosti sve više narušava. Navedeno ima za posljedicu da razina ostvarenja socijalnih prava građana u Hrvatskoj u sve većoj mjeri ovise o mjestu stanovanja i socioekonomskom statusu. Navedena tvrdnja je središnja hipoteza rada koja je eksplicirana analizom dostupnosti institucionalne skrbi za starije osobe po županijama u Hrvatskoj i lokalnih socijalnih programa izabrane četiri jedinice lokalne samouprave. Provedena analiza pokazala je značajnu razinu međužupanijskih nejednakosti u dostupnosti institucionalne skrbi za starije te isto tako analizom izdvajanja i strukture lokalnih socijalnih programa demonstrirala da je stupanj ostvarenja socijalnih prava građana Hrvatske u značajnoj mjeri neujednačen i ovisan o mjestu stanovanja i socioekonomskom statusu. Uzroci za navedenu situaciju nalaze se u neuspješnim politikama ujednačavanja regionalnog razvoja i parcijalno provedenoj decentralizaciji sustava socijalne skrbi. Zaključno poglavlje donosi određene preporuke za nositelje ekonomske i socijalne politike kojima bi se demonstrirane i rastuće socijalne nejednakosti hrvatskih građana potencijalno ublažile., High and increasing regional economic inequality with 'partial decentralization' of social welfare system in Croatia resulted in an increase of social inequality among Croatian citizens. The aforementioned processes resulted in a situation in which one of fundamental principles of social welfare and social policy, such as the principle of equality, is being seriously impaired. The result of that is that the realization of social rights of citizens in Croatia is increasingly dependent on the place of residence and socio-economic status. This claim is a central hypothesis of the paper which was demonstrated by analyzing the availability of institutional care for the elderly by county in Croatia and an analysis of local social programs of four selected units of local self-government. The analysis demonstrated a significant level of inter-county disparities in the availability of institutional care for the elderly and the analysis of local social programs has shown that the degree of realization of social rights of Croatian citizens is largely uneven and dependent on the place of residence and socio-economic status. The causes for that situation had come from the unsuccessful policies of harmonization of regional development and partial decentralization of the social welfare system. The final chapter provides specific recommendations for economic and social policy makers with potential positive effects which would decrease social inequality of Croatian citizens in the future.

Rezolucije, preporuke i stajališta Vijeća Europe i Europskog parlamenta već godinama upozoravaju da nedostatna pravna zaštita socijalnih prava migranata, a posebice otežan ili onemogućen pristup zdravstvenim uslugama, nužno rezultira kršenjima njihovih temeljnih prava i time ujedno predstavlja grubu povredu međunarodnih konvencija za zaštitu ljudskih prava. U radu iznosimo stajalište da opseg prava na pristup zdravstvenim uslugama za migrante još uvijek nije usklađen s obvezama koje je Republika Hrvatska prihvatila pristupanjem europskim i međunarodnim konvencijama i poveljama. To je prije svega evidentno u višegodišnjim kritikama Europskog odbora za socijalna prava koji kontinuirano ističe da hrvatsko zakonodavstvo ne omogućuje proved- bu Europske socijalne povelje u području zdravstvene zaštite migranata. Osim toga, hrvatsko zakonodavstvo propušta inkorporirati preporuke Vijeća Europe, Europske unije i međunarodnih konvencija prema kojima bi države članice morale uložiti napore da povećaju opseg prava na pristup zdravstvenim uslugama posebno osjetljivim kategorijama migranata u koje spadaju migrantice, djeca bez pratnje i migranti nereguliranog boravišnog statusa i članovi njihovih obitelji. Slijedom toga, kontinuirano se zanemaruje nužnost uvođenja posebnih mjera zaštite zdravlja migrantica u području prenatalne, natalne i postnatalne zdravstvene skrbi i propušta uvođenje prava na nužnu medicinsku uslugu. U tom kontekstu, ovaj rad predstavlja pokušaj doprinosa stručnim raspravama o pravu na pristup zdravstvenoj skrbi za migrante u Republici Hrvatskoj i trenutnom stupnju (ne)usklađenosti nacionalnih pravnih propisa s regionalnim i međunarodnim pravnim obvezama Republike Hrvatske., In the last few years, Resolutions, Recommendations and Opinions of the Council of Europe and European Parliament have been instrumental in emphasising that insufficient legal protection of social rights of migrants, particularly in the area of limiting or preventing an access to health care, results in violations of fundamental human rights and breaches obligations arising from international human rights conventions. This paper presents the view that the scope of the access to health care services for migrants in Republic of Croatia has still not harmonized with the provisions of European and international conventions and Charters that Republic of Croatia has ratified. This is evident in yearly Conclusions of the European Committee of Social Rights, which continuously criticises non-compliance of Croatian legislation to the provisions of European Social Charter in the area of right to medical assistance for non-residents. In addition, Croatian legislation omits to incorporate Recommendations of Council of Europe, European Union and international conventions according to which the State Parties or Member States should focus on needs of particularly vulnerable groups of migrants, including female migrants, undocumented migrant children and undocumented migrants and members of their families, and try to increase their scope of the right to access to medical services. Consequently, Croatian legislation constantly neglects the necessity of introduction of special protection measures in the area of pre-natal, natal and post-natal health care for female migrants. In this context, the paper presents an attempt to contribute to expert discussions on the right to healthcare for migrants in the Republic of Croatia and the current state on (in)compliance of national regulations to regional and international legal obligations of the Republic of Croatia., Entscheidungen, Empfehlungen und Stellungnahmen des Europarats und des Europäischen Parlaments warnen schon jahrelang, dass unzureichender Rechtsschutz von Sozialrechten der Wanderarbeitnehmer, insbesondere deren erschwerter oder vereitelter Zugang zu Gesundheitsdienstleistungen, unausmeidlich mit der Verletzung iherer Grundrechte resultiert und dazu auch eine grobe Verletzung der Internationalen Konvention zum Schutz der Menschenrechte und Grundfreiheiten darstellt. In diesem Beitrag vertreten wir die Auffassung, dass der Umfang der Rechte auf Zugang zu Gesundheitsdienstleistungen für Wanderarbeitnehmer noch immer mit den Verpflichtungen nicht in Einklang steht, die von der Republik Kroatien durch ihren Beitritt zu europäischen und internationalen Konventionen und Urkunden angenommen wurden. Dies lässt sich an mehrjährigen Kritiken Europäischen Ausschusses für Sozialrechte erkennen, der beständig hervorhebt, dass kroatische Gesetzgebung keine Durchführung der Europäischen Sozialkonvention im Bereich des Gesundheitschutzes der Wanderarbeitnehmer ermöglicht. Darüber hinaus unterlässt die kroatische Gesetzgebung, die Empfehlungen des Europarates, der Europäischen Union und der Internationalen Konventionen zu inkorporieren, durch deren Anwendung sich die Mitgliedstaaten bemühen müssten, den Umfang des Rechts auf den Zugang zu Gesundheitsdienstleistungen für besonders empfindliche Kategorien der Wanderarbeitnehmer zu vergrößern. Zu diesen Kategorien gehören auch Wanderarbeitnehmerinen, Kinder ohne Begleitung sowie Wanderarbeiter und ihre Familienangehörige mit nicht geregeltem Aufenthalt. Infolge dessen wird dauerhaft die Notwendigkeit der Einführung von besonderen Schutzmaßnahmen für die Gesundheit der Wanderarbeiterinnen im Bereich der pränatalen, natalen und postnatalen Gesundheit vernachlässigt und die Einführung des Rechts auf notwendige medizinische Dienstleistung unterlässt. In jenem Kontext stellt dieser Beitrag einen Versuch dar, den fachbezogenen Erörterungen zum Recht auf Zugang zur Rechtspflege für die Wanderarbeitnehmer in Kroatien und der geltenden Stufe der (Nicht)Angleichung der Nationalvorschriften mit regionalen und internationalen Rechtsverpflichtungen der Republik Kroatien Beitrag zu leisten.

Rezolucije, preporuke i stajališta Vijeća Europe i Europskog parlamenta već godinama upozoravaju da nedostatna pravna zaštita socijalnih prava migranata, a posebice otežan ili onemogućen pristup zdravstvenim uslugama, nužno rezultira kršenjima njihovih temeljnih prava i time ujedno predstavlja grubu povredu međunarodnih konvencija za zaštitu ljudskih prava. U radu iznosimo stajalište da opseg prava na pristup zdravstvenim uslugama za migrante još uvijek nije usklađen s obvezama koje je Republika Hrvatska prihvatila pristupanjem europskim i međunarodnim konvencijama i poveljama. To je prije svega evidentno u višegodišnjim kritikama Europskog odbora za socijalna prava koji kontinuirano ističe da hrvatsko zakonodavstvo ne omogućuje proved- bu Europske socijalne povelje u području zdravstvene zaštite migranata. Osim toga, hrvatsko zakonodavstvo propušta inkorporirati preporuke Vijeća Europe, Europske unije i međunarodnih konvencija prema kojima bi države članice morale uložiti napore da povećaju opseg prava na pristup zdravstvenim uslugama posebno osjetljivim kategorijama migranata u koje spadaju migrantice, djeca bez pratnje i migranti nereguliranog boravišnog statusa i članovi njihovih obitelji. Slijedom toga, kontinuirano se zanemaruje nužnost uvođenja posebnih mjera zaštite zdravlja migrantica u području prenatalne, natalne i postnatalne zdravstvene skrbi i propušta uvođenje prava na nužnu medicinsku uslugu. U tom kontekstu, ovaj rad predstavlja pokušaj doprinosa stručnim raspravama o pravu na pristup zdravstvenoj skrbi za migrante u Republici Hrvatskoj i trenutnom stupnju (ne)usklađenosti nacionalnih pravnih propisa s regionalnim i međunarodnim pravnim obvezama Republike Hrvatske.

Autonoman položaj Hrvatske i Slavonije u sklopu zemalja ugarske krune ustanovljen Hrvatsko-ugarskom nagodbom imao je bitne implikacije i na status stanovništva. Iako je Nagodbom ustanovljeno zajedničko zakonodavstvo o državljanstvu, što je posljedično dovelo i do donošenja Zakona o stjecanju i gubitku ugarskog državljanstva 1879. kojim je određeno jedno državljanstvo za sve zemlje ugarske krune, u nagodbenom je razdoblju osim državljanstvom javnopravni status osoba bio bitno određen i hrvatsko-slavonskom pripadnošću. Hrvatsko-slavonska pripadnost bila je naročito značajna kod izbora za Hrvatsko-slavonski sabor i za uživanje socijalnih prava., The author analyses Croatian-Slavonian affiliation as a form of public law affiliation to Croatia and Slavonia in the period from the Croatian-Hungarian Settlement of 1868 to the collapse of the Monarchy in 1918. The main hypothesis is that, in the said period, the individuals’ public law status in Croatia and Slavonia was defined not only by the Hungarian-Croatian citizenship but also by the Croatian-Slavonian affiliation. In the first part of the paper, the bases of Croatian-Slavonian affiliation before the Croatian-Hungarian Settlement of 1868 are analysed. It is concluded that the Croatian-Slavonian affiliation was visible in the regulations and practices of the feudal period, during the Revolution of 1848, and during the period of provisional constitutionality. Second part of the paper contains an analysis of the Croatian-Hungarian Settlement as a basic legal act. It is concluded that the Settlement did not regulate the issue of individuals’ public law affiliation in a clear and unambiguous manner. The author then analyses the Croatian-Slavonian affiliation at the practical level and concludes that due to non-existence of a law on the Croatian-Slavonian affiliation, municipal affiliation was used as the basic manner of defining Croatian-Slavonian affiliation during the Settlement period. Consequently, foreigners obtained that affiliation simultaneously with obtaining their municipal affiliation. The final part of the paper outlines the rights of individuals of Croatian-Slavonian affiliation. By detailed analysis of electoral laws, the author has shown that Croatian-Slavonian affiliation used to be the basic requirement for obtaining active and passive electoral rights. Furthermore, it was an important prerequisite for accessing the autonomous system of social rights, which was in the making at the time.

The article deals with the complexity of the International Labour Organisation (ILO) Conventions and Recommendations and of the control procedures for their application as a factor that has a serious negative impact on their effectiveness. An analysis of the Conventions and Recommendations and other measures taken by the ILO is offered with a view to optimizing this system. The prospects for codification of the ILO standards are considered. A conclusion is reached concerning the possibility of gradual codification of the Conventions and Recommendations according to broad thematic classifications with further prospects for the creation of a unified international labour code. Some possible directions for such thematic classifications are proposed. A separate analysis is made of ILO control procedures, and a judgment is made that these procedures are lacking sufficient coordination and systematization. Proposals are made for simplifying the procedures, for the abrogation of rarely used and secondary procedures, and for a higher level of coherence of the existing procedures in order to make the application of the international labour standards more effective., U radu se obrađuje složeni sustav konvencija i preporuka Međunarodne organizacije rada (MOR) i postupci nadzora nad njihovom primjenom kao čimbenik s izrazito negativnim utjecajem na njihovu učinkovitost. Razmatra se perspektiva kodificiranja standarda MOR-a. Izneseni su zaključci u vezi s mogućnosti postupne kodifikacije konvencija i preporuka prema širim tematskim cjelinama te daljnjeg stvaranja jedinstvenog međunarodnog radnog zakonika. Predlažu se smjernice za klasifikaciju tematskih cjelina. Posebno su analizirani postupci nadzora koje provodi MOR te je zaključeno da im nedostaje koordinacije i sistematizacije. Iznesene su preporuke za pojednostavnjenje tih postupaka, za ukidanje rijetko rabljenih i sekundarnih postupaka te za postizanje višeg stupnja usklađenosti među postojećim postupcima kako bi primjena međunarodnih radnih standarda bila učinkovitija. Također su izloženi i dodatni prijedlozi u vezi sa smanjenjem složenosti standarda MOR-a i sustava nadzora nad njihovom primjenom.

Nakon propasti socijalizma upravljači postkomunističkih novih demokracija smatrali su da je duboka reforma postojećih sustava socijalne zaštite neodvojiv element socijetalne transformacije. U tranzicijskom procesu konfrontira se opcija ekonomskog liberalizma koji je orijentiran na radikalnu redukciju državne socijalne zaštite te se favorizira privatni sektor s alternativom koju predstavlja radikalna europeizacija sustava socijalne zaštite koja je u njemačkoj varijanti najuspješnije spajala ekonomsku efikasnost i socijalnu pravdu. Taj proces izbora otkrio je prednosti i mane nekoliko modela ostvarivanja i zaštite sistemskih socijalnih pitanja u zapadnoeuropskom iskustvu. U Hrvatskoj je na djelu proces maksimalne redukcije socijalnih prava. Neki su zakoni paradigmatičan primjer nezaustavljivosti redukcije socijalnih prava, a kontrola takvih zakona može otkriti sklonost visokog sudstva prema obrani interesa vlasti, a ne narodnih potreba. Ključne riječi: socijalna prava ; Ustav Republike Hrvatske ; sudska zaštita.

Članak se bavi razvojem socijalnih politika u Češkoj tijekom 20. i na početku 21. stoljeća, s posebnim osvrtom na njihovu legitimizaciju. U dijelu literature se razmjerno snažne težnje prema egalitarizmu u suvremenom češkom društvu nakon 1989. godine objašnjavaju kao prežitak komunističkih stereotipa (tj. kao neka vrsta češke inačice ostalgije). Drugi autori to pokušavaju objasniti kroz prizmu povijesti, smatrajući da je riječ o prežitku protestantske tradicije u kolektivnom mentalnom zemljovidu. U radu se iznose argumenti protiv obaju navedenih objašnjenja. Težnje prema egalitarizmu u suvremenom češkom društvu nisu tek puka posljedica života u socijalističkoj diktaturi između 1945. i 1989. Nadalje, vrlo je teško pokazati uzročno-posljedičnu vezu između ranog modernog protestantizma i suvremenog mentalnog zemljovida društva. Stoga se u radu nudi novo objašnjenje dugotrajne veze koja se javila tijekom izgradnje moderne češke nacije između kolektivnog mentalnog zemljovida i strukture društva. Pokazuje se da je ta veza preduvjetom nastanka društvenog konsenzusa koji je temelj legitimizacije svake socijalne politike. Članak se temelji na historiografskim podacima i suvremenim empirijskim sociološkim istraživanjima., Economic and social rights have been effectively used for the legitimation of the political regime both by pluralist democracies and, in their own way, by fascist or communist movements during the 20th century. These rights provide a basis for a type of distributive justice in the modern society. Sociological studies have indicated relatively strong egalitarian tendencies in the Czech society during the post-communist transformation after 1989, which were not easy to explain. In this article we will argue that the explanation should not be sought only by putting forward the obvious argument of the persistence of communist stereotypes or some kind of Czech Ostalgie. Rather, we will try to demonstrate that such egalitarian tendencies could be rooted deeper in the collective experiences shaped by the confrontation with the world wars and the particularities of the formation of the modern Czech nation. We may formulate this statement even more radically. Egalitarian tendencies in the present-day Czech society are not merely a result of the fact that the country was under socialist dictatorship between 1945 and 1989. On the contrary. The birth of a socialist dictatorship after the Second World War made these egalitarian tendencies easier, however the tendencies themselves are historically older, and they formed a strong consensus for the need for social reform in the Czech society, enabling the Communist Party to monopolize power much more easily. This article is divided into three thematic sections. The first one traces the formation of a post-war consensus for reform, which was the basis for the rapid growth of social expenses on both sides of the Iron Curtain, as a result of industrial crises and conflicts following the Second World War. The second part elaborates on the specific issues arising in the implementation of social rights under the conditions of the socialist dictatorship, whereas the third and final part concentrates on the formation of public opinion among the Czech population related to guaranteeing social rights in a transition economy.

Sa stanovišta korisnika prava u socijalnoj skrbi i primatelja novčane naknade za vrijeme nezaposlenosti, socijalni transferi u novcu mogu stvoriti negativne poticaje za rad: ako se prekine ostvarivanje pojedinih novčanih prava kada se osobe ponovno zaposle, to može uvjetovati demotiviranje za zapošljavanje i dulji rad. U provedenoj analizi stanja utvrđeno je da se odrednice isplativosti rada ne razlikuju bitno u odnosu na stanje u drugim promatranim zemljama, niti po prevelikoj izdašnosti socijalnih prava, niti po posebno naglašenim negativnim poticajima za rad. Za Hrvatsku je utvrđeno kako bi gotovo sve osobe (pa i korisnici u sustavu socijalne skrbi) imale koristi od zapošljavanja, ali da je ta korist razmjerno mala. Prema izračunima u Hrvatskoj su, s obzirom na isplativost rada, ranjive obitelji u kojima član koji se zapošljava može ostvariti samo nisku plaću, obitelji koje primaju sve vrste raspoloživih naknada i pomoći, obitelji sa samo jednim odraslim članom koji radi, te obitelji s više djece. Kao najznačajnije odrednice granične efektivne porezne stope pokazale su se pomoć za uzdržavanje i naknada za vrijeme nezaposlenosti.

S jedne strane pravna regulacija osoba s invaliditetom jedan je od (naj)osjetljivijih elemenata pravne regulacije, dok je s druge strane njihov pravni status u društvu pouzdan indikator postignutog stupnja njegove demokratizacije. U svijetlu tendencija pravnog razvoja zaštite, u okvirima moderne pluralitetne socijalne politike, imajući u vidu osobu s invaliditetom kao individuu, sa svim općim i specifičnim potrebama, pravna teorija je više puta istaknula da zakonodavna rješenja moraju svakoj osobi s invaliditetom omogućiti pravo na jednake mogućnosti, a prije svega pravo na različitost. Usprkos rečenom diskriminacija po osnovu invalidnosti nastavljala se i poslije usvajanja niza, kako tuzemnih tako i međunarodnih, anti- diskriminatorskih pravnih akata (arg. Izvješće, Republika Hrvatska, Ureda pravobraniteljice za osobe s invaliditetom za 2009., Zagreb, ožujak 2010., s. 90.). Stoga je, radi normativnog i faktičnog poboljšanja, neophodno analitičko sagledavanje postojećeg stanja, s ciljem da se spriječi diskriminacija osoba s invaliditetom i unaprijedi njihova pravna zaštita u jednom segmentu, odnosno u pogledu prava na pristup sudu. U nedostatku sudske prakse, ali i potencijalnih problema, u području diskriminacije osoba s invaliditetom i njihovog prava na pristup sudu u Republici Hrvatskoj autori također nude i pregled poredbeno pravne judikature i zakonodavstva.

The issue of access to social rights of persons with disabilities is part of the wider area of regulation of social rights in the contemporary world. The past fifty years were marked by significant progress in the establishment of social rights not only as possibilities and intentions, rather as a real contribution to raising the quality of life. This article has the following goals: to analyze the existing legislation concerning recognition of social rights of persons with disabilities in Croatia, including some elements of the functioning of the systems responsible for access to social rights for persons with disabilities; to outline some characteristics of the reforms carried out in the most important "social systems" in Croatia (social welfare, education, health care, pension and employment system); to establish the level of perceived accessibility of some social rights for their beneficiaries and the level of the expressed need for individual forms of social rights. The results of the study illustrate some trends and possible problems that people with disabilities face in accessing or attempting to access certain social rights., Pitanje pristupanja socijalnim pravima osoba s invaliditetom dio je širega područja reguliranja socijalnih prava u suvremenom svijetu. U zadnjih pedesetak godina obilježeno je znatnim napretkom na planu uvođenja socijalnih prava ne samo kao mogućnosti i intencije nego i kao stvarnoga doprinosa podizanju kvalitete života. Ciljevi rada jesu: analizirati postojeću situaciju na planu pravne regulative koja se odnosi na priznavanje socijalnih prava osoba s invaliditetom u RH, uključujući neke elemente funkcioniranja sustava nadležnih za pristupanje socijalnim pravima osoba s invaliditetom; prikazati neka obilježja provedenih reformi unutar najvažnijih "socijalnih sustava" u RH (socijalne skrbi, obrazovanja, zdravstva, mirovinskoga sustava i sustava zapošljavanja), utvrditi razinu percipirane pristupačnosti nekim socijalnim pravima od strane korisnika te iskazane potrebe za pojedinim oblicima socijalnih prava. Prikazani rezultati provedenog istraživanja pri tome ilustrativno upućuju na neke tendencije, ali i moguće probleme s kojima se osobe s invaliditetom susreću prilikom pristupanja ili pokušaja pristupanja pojedinim socijalnim pravima.

Sa stanovišta korisnika prava u socijalnoj skrbi i primatelja novčane naknade za vrijeme nezaposlenosti, socijalni transferi u novcu mogu stvoriti negativne poticaje za rad: ako se prekine ostvarivanje pojedinih novčanih prava kada se osobe ponovno zaposle, to može uvjetovati demotiviranje za zapošljavanje i dulji rad. U provedenoj analizi stanja utvrđeno je da se odrednice isplativosti rada ne razlikuju bitno u odnosu na stanje u drugim promatranim zemljama, niti po prevelikoj izdašnosti socijalnih prava, niti po posebno naglašenim negativnim poticajima za rad. Za Hrvatsku je utvrđeno kako bi gotovo sve osobe (pa i korisnici u sustavu socijalne skrbi) imale koristi od zapošljavanja, ali da je ta korist razmjerno mala. Prema izračunima u Hrvatskoj su, s obzirom na isplativost rada, ranjive obitelji u kojima član koji se zapošljava može ostvariti samo nisku plaću, obitelji koje primaju sve vrste raspoloživih naknada i pomoći, obitelji sa samo jednim odraslim članom koji radi, te obitelji s više djece. Kao najznačajnije odrednice granične efektivne porezne stope pokazale su se pomoć za uzdržavanje i naknada za vrijeme nezaposlenosti.

U prvom dijelu ovog rada raspravlja se o definiciji, vrstama i povijesti siromaštva. Autor posebnu pažnju posvećuje apsolutnom i relativnom siromaštvu. Potom iznosi osnovne podatke o rasprostranjeosti siromaštva u svijetu, Europi te Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. U drugom se dijelu analizira socijalna isključenost, njeni aspekti te kontroverze koje taj koncept, koji se pojavio prije nekoliko desetljeća, izaziva među socijalnim analitičarima. U trećem dijelu riječ je o glavnim socijalnim procesima, koji danas mijenjaju društvenu strukturu i odnose, pa stoga utječu na siromaštvo i socijalnu isključenost. Tako autor raspravlja o globalizaciji, tehnološkoj revoluciji, tercijarizaciji, procesima u svijetu rada, demografskim trendovima te promjenama društvenih vrijednosti. Četvrti dio rada posvećen je socijalnim pravima kao glavnom instrumentu borbe protiv siromaštva i socijalne isključenosti. Naročitu pažnju autor posvećuje razlici između građanskih i političkih prava, na jednoj, te socijalnih prava, na drugoj strani. U posljednjem, petom dijelu rada autor upozorava na prepreke u pristupu socijalnim pravima. Upravo o prevladavanju tih prepreka ovisi održanje i unapređenje socijalne kohezije u europskim društvima.

Zbornik sadrži radove izložene na 5. uzastopnom znanstvenom skupu o aktualnim pitanjima iz područja europskoj javnog prava, koje organiziraju Pravni fakultet Sveučilišta u Rijeci i Hanns Seidel Stiftung. Otvoreni problemi glede ostvarenja socijalnih prava danas sadrže pitanja vezana uz realiziranje socijalnopolitičkih ciljeva Ugovora o EZ, oživotvorenje europskog sustava vrijednosti i, posebno, uz odnos nacionalnih i europskih temeljnih ljudskih prava, kako iz europskoga, tako i iz nacionalnoga kuta gledanja. Problematika fleksigurnosti, odnosno balansa između dovoljne fleksibilnosti na tržištu rada te sigurnosti za zaposlenike, postaje hit tema u pravnoj, ekonomskoj i sociološkoj literaturi. Važnost ove tematike treba sagledati i u kontekstu proširenja Europske Unije, odnosno mogućnosti i ostvarivosti primjene socijalnih standarda u novim tranzicijskim zemljama članicama koje imaju niže nacionalne socijalne standarde. Zbornik radova «Socijalna prava kao temeljna ljudska prava» traga za rješenjima zaštite radnih i socijalnih prava, koja predstavljaju temeljna ljudska prava. Ova knjiga na jednom mjestu objedinjuje teorijske spoznaje, dileme i praktična rješenja u području socijalnih prava.

Zbornik sadrži radove izložene na 5. uzastopnom znanstvenom skupu o aktualnim pitanjima iz područja europskoj javnog prava, koje organiziraju Pravni fakultet Sveučilišta u Rijeci i Hanns Seidel Stiftung. Tema "Socijalna prava kao temeljna ljudska prava" za ovogodišnju Jean Monnet Chair konferenciju bila je logičan izbor nakon događanja na europskoj pravnoj sceni. Ovo posebno u kontekstu potpisivanja Reformskog ugovora (Ugovora iz Lisabona) i inkorporiranja Povelje temeljnih ljudskih prava u tekst Osnivačkih ugovora te svakako nakon presuda Europskoga suda u slučajevima Viking, Laval i Rüffert. Interakcija između tržišta rada, socijalnih standarda i europskog socijalnog modela, s jedne strane, i slobode pružanja usluga, s druge strane, otvara niz kontroverznih pitanja. Dva pitanja smatramo temeljnim. Prvo, da li su nakon recentnih presuda Europskog suda temeljna ljudska prava izravno suprotstavljena temeljnim gospodarskim slobodama u kontekstu europskog tržišta? I drugo, u aktualnom trenutku globalizacije, proširenja EU i razvoja tzv. modela fleksigurnosti, u kojoj mjeri pitanje određivanja socijalnih standarda postaje konfliktno područje u kontekstu strategije zapošljavanja? Otvoreni problemi glede ostvarenja socijalnih prava danas sadrže pitanja vezana uz realiziranje socijalnopolitičkih ciljeva Ugovora o EZ, oživotvorenje europskog sustava vrijednosti i, posebno, uz odnos nacionalnih i europskih temeljnih ljudskih prava, kako iz europskoga, tako i iz nacionalnoga kuta gledanja. Na putu integracijskih procesa hrvatskog gospodarstva te prilagodbe i harmonizacije hrvatskog pravnog sustava pravnoj stečevini EZ, namjera ovog znanstvenog skupa bila je promišljanje i znanstvena raščlamba dosegnutog stupnja te budućih djelovanja svih relevantnih čimbenika u promicanju temeljnih socijalnih prava, europskih socijalnih standarada te stvaranja hrvatskog socijalnog modela. Materija se tijekom konferencije razmatrala u tri tematske cjeline. U prvom tematskom bloku pod naslovom „Socijalna prava – ustavnopravni i upravnopravni aspekti“, objavljujemo uvodno izlaganje prof. dr. sc. Bernda B. von Maydella (Max Planck Institut für ausländisches und internationales Sozialrecht, München, Njemačka) o socijalnim pravima kao temeljnim ljudskim pravima te njihovom odnosu s međunarodnim pravom. Prvi referat podnio je doc. dr. sc. Mario Jelušić, koji izlaže i detaljno razmatra ustavne odredbe o socijalnim pravima u RH. Doc. dr. sc. Sanja Barić i Amina Alijagić ukazuju na probleme ostvarivanja socijalnih prava koji proizlaze iz inherentnih karakteristika normativne djelatnosti, dok prof. dr. sc. Hans Dietrich Steinmeyer prikazuje njemačka iskustva u kodifikaciji ove materije nakon 30 godina Socijalnog zakonika u Njemačkoj. Fokus rasprave premješta se na međunarodnu razinu radom dr. sc. Dražena Petrović koji se osvrće na deset godina Deklaracije MOR-a o temeljnim načelima i pravima na radu. O recepciji osnovnih međunarodnih radnopravnih standarda i stvaranju temeljnih socijalnih prava EU piše doc. dr. sc. Mario Vinković, a prof. dr. sc. Vesna Crnić Grotić ukazuje na presude Europskog suda za ljudska prava koje pružaju zaštitu socijalnim pravima kao temeljnim ljudskim pravima. Osvrćući se na konkretne probleme ostvarenja pojedinih socijalnih prava u RH prof. dr. sc. Damir Aviani i doc. dr. sc. Dario Đerđa tretiraju ostvarivanje prava iz mirovinskog osiguranja u RH, a mr. sc. Inga Vezmar Barlek, ostvarivanje socijalnih prava pred Upravnim sudom RH. Druga tematska cjelina konferencije nosila je naziv “Socijalna prava u svjetlu reformskog ugovora“, a u ovaj Zbornik uvršteni su tri rada. Tako, doc. dr. sc. Gerald G. Sander pojašnjava evoluciju tzv. Europskog socijalni prostor u razdoblju od Ugovora o EZ do Ugovora iz Lisabona. Prof. dr. sc. Nada Bodiroga Vukobrat i doc. dr. sc. Hana Horak, analiziraju situaciju odnosa temeljnih gospodarskih sloboda i temeljnih socijalnih prava nakon presuda u slučajevima Viking, Laval i Rüffert, a mr. sc. Ana Pošćić, progovara o položaju potrošača u okviru prava tržišnog natjecanja Europske unije. U trećoj su tematskoj cjelini pod nazivom “Socijalna prava – gospodarski i društveni aspekti” prof. dr. sc. Milovan Jovanović i Ivo Eškinja raščlanili ekonomske i socijalne proturječnosti neoliberalnog kapitalizma (s posebnim osvrtom na hrvatsko gospodarstvo), a mr. sc. Jasminka Kulušić, prikazala načela i značajke novog modela tzv. fleksigurnost na tržištu rada. I na kraju, mr. sc. Gordan Črpić i Marijana Kompes, podsjećaju na posljedice govora o ljudskim pravima bez pretpostavki, prvotno analizirajući i sekularne, i kršćanske pretpostavke govora o ljudskim pravima.

Pristup socijalnim pravima za osobe s invaliditetom u Europi izvješće je Vijeća Europe kojim se opisuju opća načela i mjere za omogućavanje pristupa socijalnim pravima za osobe s invaliditetom u Europi te se upozorava na prepreke ostvarenju tih prava i punog sudjelovanja osoba s invaliditetom u društvu. Prijevod Izvješća je u RH izdalo Povjerenstvo Vlade RH za osobe s invaliditetom i Ministarstvo obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti 2008. godine.

Ovaj vodič čitateljima – na temelju različitih izvora – donosi savjete koji mogu pomoći da se bolje pripreme za radno mjesto, prirede bolji životopis, ostave bolji dojam i nađu posao. Pritom moraju biti svjesni da mnogo toga ovisi o čimbenicima na koje ne mogu utjecati – kao što su stavovi i razmišljanja mogućeg poslodavca – no u mnogim stvarima tražitelji zaposlenja su gospodari svoje sudbine, pa na to mogu utjecati.

U radu se prikazuje praksa Europskog suda za ljudska prava glede pokrivenosti socijalnih prava Europskom konvencijom o ljudskim pravima. Iako ta prava stricto sensu ne spadaju pod konvenciju, Sud je našao načina da neke od njih podvede pod njezine odredbe.

AUTOR PRIKAZUJE KNJIGU O ODNOSU KONSTITUCIONALIZMA PREMA MATERIJI SOCIJALNIH PRAVA

Kroz praksu Europskog suda za ljudska prava prikazan je razvoj zaštite socijalnih prava, kao prava koja se izvorno ne štite Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, već im je Sud zaštitu pružio ekstenzivnim tumačenjem konvencijskih odredbi. Imajući u vidu važnost socijalnih prava za građane, njihovu široku primjenu u svakodnevnom životu, a posljedično tome i važnost zaštite tih prava ; razvoj međunarodne sudske zaštite u pojedinačnom slučaju povrede prava, veliko je postignuće. Građaninu pojedinačno jer presuda Europskog suda obvezuje državu, ali i društvu u cjelini jer se kroz praksu međunarodnog suda postižu i zajednički međunarodni standardi. Uočeno je da vrsta i opseg socijalnih prava koja se građanima priznaju u pravilu ovise o socijalnoj politici svake države, što se i u međunarodnom smislu respektira davanjem državama široke granice slobodne procjene. Država štiti vrijednosti koje su sukladne ciljevima njezine socijalne politike, ali i njezinim ekonomskim mogućnostima. Zaštita pred Europskim sudom je djelotvorna jer pojedinac o svojem pravu može polučiti konkretni rezultat – sudsku presudu, koja obvezuje tuženu državu. Socijalnim pravima Sud je pružio zaštitu osiguravajući i u postupcima u kojima se ona ostvaruju, građanima poštovanje svih procesnih jamstava u okviru prava na pošteno suđenje, ali i kroz materijalna prava: pravo vlasništva, pravo na život i zabranu mučenja, prava na poštovanje privatnog i obiteljskog života te s time u svezi zabranu diskriminacije.

Socijalne reforme obilježavaju razvoj čitavog niza europskih zemalja tijekom posljednja dva desetljeća. O tome svjedoče brojna provedena istraživanja i izvješća autora i sudionika reformi. Republika Hrvatska izlaskom iz uvjeta rata također pokreće značajne socijalne reforme među kojima je i reforma socijalne skrbi započeta početkom 2000ih. Pogodni politički uvjeti te zainteresiranost domaće i strane stručne javnosti kao i investitora pogodovali su relativno dobrom napretku reforme tijekom prvih nekoliko godina. Nakon dovršetka stručnih podloga dolazi do političke odluke o restrukturiranju reforme te do njenog značajnog usporavanja što dovodi do stagnacije u razvoju cijelog sustava socijalne skrbi. Dosegnuti stručni standardi zapisani u čitavom nizu reformskih dokumenata ne nalaze svoju adekvatnu praktičnu primjenu niti zakonsko rješenje. Hrvatska je zbog toga još uvijek u svojevrsnoj eksperimentalnoj fazi reforme koju obilježavaju parcijalne promjene nekih zakonskih instituta te još uvijek nedovršeni i ne-evaluirani pilot projekti. Proces pridruživanja Europskoj uniji može ubrzanju procesa provođenja reforme pomoći tek djelomično budući da europsko zakonodavstvo ovo područje uglavnom ne regulira striktnim zakonskim obvezama već preporukama koje spadaju u tzv. europski soft law. Za nadati se da će Hrvatska u skoro vrijeme ipak zbog unutarnjih razloga i potreba ubrzati napore u napretku reformi i time se uskladiti s intencijama Europske unije u izgradnji jedinstvenog europskog socijalnog modela.

Zdravstvena prava u Europskoj socijalnoj povelji sadržana su u članku 3. - pravo na sigurnost i zaštitu zdravlja na radu, članku 11. - pravo na zdravstvenu zaštitu te članku 13. - pravo na socijalnu i medicinsku pomoć. Republika Hrvatska je prihvatila članke 11. i 13., a zbog financijske i pravne zahtjevnosti nije prihvatila odredbe članka 3. Pravo na zdravstvenu zaštitu iz članka 11. Povelje obvezuje države da izravno ili u suradnji s javnim i privatnim organizacijama poduzimaju odgovarajuće mjere usmjerene da 1. uklone, koliko je to moguće, uzroke slaboga zdravlja ; 2. osiguraju službe savjetovanja i obrazovanja radi poboljšanja zdravlja i razvoja osobne odgovornosti za zdravlje ; 3. spriječe, koliko je to moguće, epidemijske, endemijske i druge bolesti. U ocjenjivanju usklađenosti država članica s odredbama članka 11. Europske socijalne povelje naglasak je na preventivnim i edukativnim mjerama. Uzimaju se u obzir i pokazatelji o smrtnosti i značajnijim bolestima u određenoj državi, a zaštita okoliša dobiva sve veći značaj u razmatranju zdravstvenih pitanja. Iz pitanja i zahtjeva državama u postupku izvješćivanja i ocjenjivanja vidljivo je da su usmjerena na stvaranje nacionalnih zdravstvenih politika koje sadržavaju ne samo pravo na liječenje, već i temeljne postavke za zdravo življenje

Unatoč izraženim potrebama tržišta rada za različitim oblicima radnog angažiranja fizičkih osoba u manjem opsegu od punog radnog vremena, rad u nepunom radnom vremenu u Hrvatskoj se još uvijek ne koristi u mjeri koja bi snažnije poticala smanjivanje stope nezaposlenosti. U prilog tome govore pokazatelji razvijenih zemalja Europe čije su relativno niske stope nezaposlenosti (niske u odnosu na Hrvatsku), jednim dijelom i rezultat većeg učešća rada s nepunim radnim vremenom. Propisi radnog i socijalnog prava u Hrvatskoj poznaju institut rada s nepunim radnim vremenom, ali razrada tog instituta nije cjelovita. Radno i socijalno zakonodavstvo regulira neka prava radnika zaposlenih u nepunom radnom vremenu jednako kao i za radnike koji rade s punim radnim vremenom, a neka prava su određena razmjerno trajanju nepunog u odnosu na puno radno vrijeme. Pri tome zakonodavna regulativa nepunog radnog vremena nije ni dosljedna ni poticajna., Despite the marked needs of the labour market for various forms of the employment of physical persons in the scope lesser than fulltime employment, part-time employment is still not being used in Croatia to the extent which would more significantly encourage the reduction of the unemployment rate. The indicators of the developed countries of Europe, the relatively low unemployment rates of which (low in comparison with Croatia) are partly the result of a larger share of part-time employment, support that fact. Labour and social security law regulations in Croatia recognise the institute of part-time employment, but the elaboration of that institute is not comprehensive. Labour and social security law regulates some rights of workers employed part-time equally as the rights of persons who work full-time, and some rights are determined in proportion to the duration of part-time employment in relation to full-time employment. In this matter, the legislative regulation of part-time employment is not consistent or encouraging.