Search

Introduction. Emmanuel Levinas' ethics had an impact on Jean Watson's 1979 Theory of Human caring. Watson suggests that nursing ethics may be closest to the ethics of care as determined by Levinas. Aim. To establish arguments for and against abovementioned thinking. Methods. After an initial comparison of the statements made by Watson and the statements made by Levinas, a review of scientific articles was made to establish the link between nursing ethics and the ethics of Levinas. Results. About 20 articles and books were analyzed. A dozen references have been singled out to establish a link in argumentation, one paper presented a partial critique, while one suggested that nursing ethics should be based on some other ethical theory. Conclusion. Watson suggested that nursing ethics could be based on the ethics of Levinas. Since the 1990s some authors have made affirmative claims to this proposal, while others question the real possibility of its application in practice. Most authors agree that nursing ethics should not be based on the virtues of Christian charity, nor on deontological foundations or bioethical principlism. No other theory invokes that level of responsibility to another human being as Levinas does. Critics say his ethics are extremely abstract and as such are difficult to apply in a practical discipline such as nursing., Uvod. Etika Emmanuela Levinasa imala je znatan utjecaj na Teoriju skrbi o čovjeku Jean Watson iz 1979. Watson predlaže da etika sestrinstva može biti najbliže etici skrbi kako je to odredio Levinas. Cilj. Utvrditi argumente za i protiv navedenog razmišljanja. Metode. Nakon početne poredbe postavki koje iznosi Watson i tvrdnji koje određuje Levinas, učinjen je pregled stručnih i znanstvenih članaka kojima se utvrđuje poveznica između etika u sestrinstvu i etike Levinasa. Rezultati. Analizirano je oko 20 članaka i knjiga u kojima se problematizira pitanje etike sestrinstva u vezi s etikom Levinasa. Izdvojeno je desetak referencija u kojima se utvrđuje poveznica u argumentaciji, u jednom radu iznosi se djelomična kritika, dok se u jednom predlaže kako bi se etika sestrinstva trebala utemeljiti na nekoj drugoj etičkoj teoriji. Zaključak. Watson je predložila da se sestrinstvo može bazirati na etici Levinasa. Od 1990-ih neki autori iznose afirmativne tvrdnje tom prijedlogu, dok drugi propituju stvarnu mogućnost primjene u praksi. Većina se autora slaže da etika medicinskih sestara ne bi smjela biti utemeljena na vrlinama kršćanskog milosrđa ni na deontološkim osnovama ili bioetičkom principalizmu. Nijedna druga teorija ne zaziva tu razinu odgovornosti prema drugom čovjeku kako to čini Levinas te se može razmatrati kao alternativa. Kritičari navode kako je njegova etika iznimno apstraktna te ju je kao takvu teško primijeniti u praktičnoj disciplini kao što je sestrinstvo.

Alzheimerova bolest, kao najčešći uzrok demencije, progresivna je, neizlječiva i može dovesti do potpune ovisnosti o drugima. Briga za osobe oboljele od Alzheimerove bolesti je dugotrajna i emocionalno vrlo iscrpljujuća, tako da i sami njegovatelji osjećaju patnju, prolazeći kroz sve zahtjeve koji su stavljeni pred njih kao i sam proces bolesti koja je još uvijek neizlječiva i završava smrtnim ishodom. Razlikujemo formalne njegovatelje (koji imaju određenu edukaciju, rade u ustanovama i sl.) te neformalne njegovatelje. Neformalni njegovatelji su članovi obitelji koji nerijetko godinama brinu o osobama oboljelim od demencije, prikupljaju znanja o Alzheimerovoj bolesti i razvijaju niz potrebnih vještina. I jedni i drugi njegovatelji brinući se o osobama oboljelim od demencije nalaze se u emocionalno stresnim situacijama te su u riziku da dožive iscrpljenje i sindrom sagorijevanja (burn-out). Dobrobiti koje njegovatelj osobe s neurokognitivnim poremećajem može iskusiti su prilika za osobni rast i emocionalno ispunjenje, stjecanje novog znanja o sebi, svojim sposobnostima i osjećajima, stjecanja i usavršavanja brojnih vještina poput strpljenja, prilagodbe i prihvaćanja, veće sposobnosti suosjećanja, upoznavanja vlastitih snaga, iskustva ljubavi na nekoj višoj razini od one dotad poznate, produbljivanja odnosa s oboljelom osobom, povećanog osjećaja smisla i svrhe - spoznaje o onome što je zaista bitno u životu, kao i boljeg razumijevanja o tome što znači biti čovjek, učenja kako se nositi sa stresom i pronalaženja načina za uspješno upravljanje poteškoćama, spoznaje kako živjeti u trenutku i kako pustiti i prihvatiti gubitak, pronalaženja sreće u malim i jednostavnim stvarima, postojanja trenutaka u kojima vidite osobu kakva je nekad bila, viđenja svijeta iz druge perspektive, provođenja više vremena s nekim koga volite i jačanja vašeg odnosa, kao i ispunjavanja svoje dužnosti - brige o nekome tko se brinuo o njemu. Literatura: 1. Mimica. N, Presečki P. Alzheimerova bolest – epidemiologija, dijagnosticiranje i standardno farmakološko liječenje. Medix 2012 ; XVIII(101/102): 152- 8. 2. Family Caregiver Alliance. Caregiver statistics: demographics. 2019. 3. Mimica N, Kušan Jukić M. Demencija i psihički poremećaji. Medicus 2017 ; 26(2): 215-222. 4. Uzun S, Mimica N, Kozumplik O, Kušan Jukić M, Todorić Laidlaw I, Kalinić D Glavina T, Požgain I. Alzheimerova bolest – utjecaj na život i psihičko zdravlje njegovateljica, Soc. Psihijat. 2019 ; 47: 86-101.

Uvod: Živimo v družbi, v kateri se število starejšega prebivalstva povečuje, povečuje pa se tudi število obolelih za kroničnimi nenalezljivimi boleznimi. Življenjska doba ljudi se daljša in z naraščanjem deleža starejšega prebivalstva se povečujejo potrebe po sistemu dolgotrajne oskrbe, ki mora biti učinkovit in finančno vzdržen. Namen: Namen magistrskega dela je ugotoviti stanje na področju zakonske ureditve varstva starejših oseb v Republiki Sloveniji, sekundarni namen raziskave je pridobljene rezultate za Slovenijo primerjati z ugotovitvami mednarodne raziskave in jih tako postaviti v primerjalno sobesedilo. Problemsko polje raziskave obsega razčlenitev in primerjavo zakonske ureditve pravic starejših oseb, hkrati je tudi del širše mednarodne raziskave, ki jo vodi profesor Israel Doron. Metode: V magistrskem delu smo uporabili deskriptivno metodo dela s pregledom literature. Primarno smo pregledali predpise iz baze pravnih predpisov Pravno–informacijskega sistema Republike Slovenije, ki obsegajo področja zdravstvenega in socialnega varstva ter se nanašajo na pravice starejših oseb. Literatura je bila iskana po ključnih besedah starostnik, elderly, medicinska sestra, nurse, pravice starejših, rights of the elderly, zakonodaja, legislation, diskriminacija starejših, elderly discrimination, skrb za starejše osebe, elderly care, pokojnina, pension v podatkovnih bazah CINAHL, MEDLINE, COBISS, Pub Med, EBSCO, Springerlink, Digitalna knjižnica Univerze v Ljubljani, spletne strani SAGE Publications ter Obzornika zdravstvene nege. Rezultati: Rezultati raziskave kažejo, da je dejansko stanje na področju zakonske ureditve področja starejših oseb kompleksno in da sama zakonska ureditev še ne daje vpogleda v to, kako je za to starostno skupino prebivalstva dejansko poskrbljeno. Slovenija po mednarodnem indeksu IOPHRI dosega 20 točk, kar jo uvršča v zgornjo tretjino držav z najboljšim varstvom starejših oseb. Razprava in zaključek: Demografsko staranje populacije je v večini razvitih držav sveta mnogo hitrejše, kot je bilo v preteklosti, kar je posledica podaljševanja pričakovane življenjske dobe in zmanjševanja stopnje rodnosti. Kljub razvitosti in ekonomski stabilnosti držav je kakovost življenja starejših oseb slabša od pričakovane. Introduction: We live in a society where the number of elderly is rising, together with the rising numbers of people with chronic non-contagious diseases. The life expectancy of people is prolonged and by increased numbers of older people the needs for efficient and economically stabile long-term care are becoming more and more important. Purpose: The purpose of the master thesis is to analyze the situation in the area of formal legislation of care for the elderly in Slovenia, whilst the secondary purpose is to compare the results of Slovenia with the results of an international research and by doing so, to set the comparative text. The problem area of the research encompasses the analysis and comparation of formal legislation for older people and is also a part of a wider international research, led by professor Israel Doron. Methods: In the master thesis a descriptive method with a literature review was used. Primarily, the basis of legislation that covers the area of healtcare, social welfare and the rights of older people, in the Legal Information System of the Republic of Slovenia was analysed. The literaturewas searched by using key words, namely elderly, nurse, rights of the elderly, legialsation, elderly discrimination, elderly care and pension in databases CINAHL, MEDLINE, COBISS, Pub Med, EBSCO, Springerlink, the Digital Library of the University of Ljubljana, SAGER Publications webpage and Slovenian Nursing review. Results: The results of the research show that the actual situation in the area of elderly legislation is complex and that the legislation itself does not provide the insight into actual care for older people. Slovenia classifies in the top three thirds of countries with the best care for older people by reaching 20 points in the international index IOPHRI. Discussion and conclusion: The demografical ageing of population rises much quicker and more rapidly than in the past in most of the developed countries due to the prolonged life expectancy and decreased fertility. Despite development and economical stability of countries the quality of life of older people is worse than expected.

Starost i starenje prirodni su procesi svim osobama treće životne dobi. U tom se razdoblju pojedinac mora prilagoditi svemu novom i do tada nepoznatom, a što nosi ovo životno razdoblje. Život pojedinca se mijenja i postaje drugačiji kao i njegov položaj unutar obitelji. Osobe treće životne dobi moraju prihvatiti mirovinu, a nerijetko i sve lošije fizičko i psihičko zdravlje. U tim trenutcima najveću podršku im pružaju članovi njihove obitelji. Neke od promatranih osoba se nalaze unutar obitelji u kojima suživot dijele sa svojom, već odraslom djecom, brinu za njih i strepe nad njima kao i u prošlosti kada su oni još bili djeca. Kako vrijeme odmiče i dolazi sve dublja starost, tako i osobe treće životne dobi sve više trebaju pomoć ljudi oko sebe. U tim trenucima dolazi do zamjene roditeljskih uloga pa sada djeca preuzimaju brigu o svojim sada, već nemoćnim i potrebitim roditeljima. Ta skrb ponekad znači samo odlazak do trgovine umjesto roditelja, a nekada označava svakodnevnu pomoć i brigu, od hranjenja, kupanja do presvlačenja. Uz vlastitu djecu u obitelji se nalazi i unučad. Ova djeca omogućuju da se osobe treće životne dobi ostvare u svojim novim i posebnim ulogama bake i djeda u kojima većina starijih uživa. Baka i djed u svojim unucima pronalaze izvore sreće i životnog veselja, imaju mogućnost biti s njima, djelomično ih odgajati i utjecati na njihovo mišljenje o starijima i razbijanju predrasuda koje prate tu dob. Osobe treće životne dobi koje nemaju djecu ili su se njihova djeca odselila, svoje staračke dane provode u dvoje, maloj obitelji samo s dva supružnika. Za njih ovo postaje vrijeme ponovnog zbližavanja i provođenja zajedničkog vremena kojega sada imaju dovoljno nakon odlaska u mirovinu. U Hrvatskoj su položaj i prava osoba treće životne dobi uređena i regulirana zakonima i pravilnicima koji uređuju njihove pojedine društvene odnose i položaj.

Cilj ovog istraživanja je ispitati razinu znanja i stavove zdravstvenih i nezdravstvenih radnika u sustavu skrbi za starije osobe, o važnosti kvalitetne i primjerene prehrane u starijoj dobi, te njezinom utjecaju na zdravlje i/ili bolest. Korišten je anketni upitnik. Prvi dio upitnika odnosio se na socio-demografske karakteristike ispitanika, dok se drugi dio sastojao od tvrdnji o smjernicama za prehranu osoba starije dobi („Referentni centar Ministarstva zdravlja Republike Hrvatske za zaštitu zdravlja starijih osoba, Nastavni zavod za javno zdravstvo dr. Andrija Štampar“). Ispitanici su zaokruživali točne ili netočne odgovore, ovisno o znanju. U ispitivanju je sudjelovalo 103 ispitanika zdravstvene i nezdravstvene struke koji su direktno povezani sa skrbi osoba starije životne dobi na području Splitsko-dalmatinske županije. Niti jedan ispitanik nije imao nijedan, jedan ili dva točna odgovora na testu znanja. Tri i četiri točna odgovora od ponuđenih deset dala su 3 ispitanika. Pet točnih odgovora dalo je 15 ispitanika. Šest točnih odgovora dalo je najviše ispitanika, njih 35 što čini 33,9% populacije. 30 ispitanika je dalo sedam točnih odgovora, a 15 ispitanika osam točnih odgovora. Po 1 ispitanik je dao 9 odnosno 10 točan odgovora što čini tek 1,94% ispitivane populacije. 17,48% ispitanika nije zadovoljilo test, a prosječno znanje ispitanika možemo reći da je dobro. Rezultati dobiveni ovim istraživanjem ukazuju da je potrebno dodatno educirati zdravstveno i nezdravstveno osoblje koje je povezano sa skrbi starijih osoba o alatima koji se koriste za procjenu nutritivnog statusa i rizičnim čimbenicima koji doprinose malnutriciji i sarkopeniji. The goal of this research is to examine the level of knowledge and attitudes of health and non-health care workers, who care for the elderly, about the importance of adequate nutrition in old age, as well as its impact on health and illness. A survey questionnaire was used. The first part of the questionnaire related to the socio-demographic characteristics of the respondents, while the second part was a test of knowledge about nutrition guidelines for the elderly („Reference Center of the Ministry of Health of the Republic of Croatia for the Protection of the Health of the Elderly, Training Institute for Public Health Dr. Andrija Štampar”). The test consists of 10 statements, some of which were true and some of which were false. 103 respondents from health and non-health fields, who care for elderly people in Split-Dalmatia County, took part in the survey. Not a single respondent had any, one or two correct answers on the knowledge test. Three and four correct answers out of the offered ten were given by 3 respondents. Five correct answers were given by 15 respondents. Six correct answers were given by the most respondents, 35 of them, which makes up 33.9% of the population. 30 respondents gave seven correct answers, and 15 respondents gave eight correct answers. 1 respondent gave 9 or 10 correct answers, which is only 1.94% of the surveyed population. 17.48% of the respondents did not pass the test, and the average knowledge of the respondents can be said to be good. The results obtained from this research indicate that it is necessary to further educate medical and non-medical personnel related to the care of the elderly about the tools used to assess nutritional status and risk factors that contribute to malnutrition and sarcopenia

Uvod: Medicinske sestre v onkologiji so pogosto v stiku s pacienti, ki so v hudih bolečinah, stiski in se približujejo smrti. Čeprav nudenje pomoči drugim vzpodbuja zadovoljstvo, lahko ob dolgoročni profesionalni vključenosti v proces skrbi medicinske sestre občutijo stisko ali sočutno utrujenost. Sočutna utrujenost je sprememba v obnašanju in čustvovanju, ki izvira iz prisostvovanja travmatičnim izkušnjam drugih in nudenju pomoči ljudem, ki doživijo travmatični dogodek. Namen: Namen diplomskega dela je na podlagi pregleda literature ugotovit pogostost pojavnosti sočutne utrujenosti pri medicinskih sestrah v onkologiji, kakšne so njene posledice, kateri so dejavniki tveganja za njen razvoj in kateri dejavniki in načini učinkovito preprečujejo razvoj sočutne utrujenosti. Metoda: V diplomskem delu smo uporabili deskriptivno metodo s sistematičnim pregledom. Izbor literature za analizo je potekal s pomočjo metodologije PRIZMA. Iskali smo v podatkovnih bazah in iskalnikih: Chinal, Medline, PubMed in ScienceDirect. Uporabili smo članke, ki so bili v celoti prosto dostopni ali z uporabo oddaljenega dostopa Univerze v Ljubljani za študente. Zbrana literatura je v angleškem jeziku od leta 2010, dostopna v obliki celotnega zapisa. Uporabljene ključne besede so bile compassion fatigue AND oncology nurse in compassion fatigue AND oncology nursing. V analizo smo vključili 10 člankov. Rezultati: Medicinske sestre v onkologiji pogosto doživljajo blago do zmerno sočutno utrujenost, kar vpliva tako na njihovo fizično in psihično počutje, kot tudi na kakovost dela, varnost pacientov in zadovoljstvo z delovnim mestom. Za učinkovit način zmanjševanja sočutne utrujenosti so se izkazale metode, ki temeljijo na čuječnosti. Razprava in zaključek: Medicinske sestre se pogosto ne zavedajo obstoja sočutne utrujenosti in njenega vpliva na svoje zdravje. Ker se zaradi občutkov, ki jih doživljajo do pacientov počutijo krive, se o tem ne pogovarjajo. Medicinske sestre, ki že občutijo sočutno utrujenost in se z njo spopadejo tako, da svojih čustev ne izražajo, lahko poslabšajo občutek utrujenosti. Izobraževanje o tem pojavu, preproste intervencije med delovnim časom, komunikacija in dobro, spodbudno vodstvo igrajo ključno vlogo pri preprečevanju sočutne utrujenosti na delovnih mestih. Introduction: Nurses in oncology are often in contact with patients who are in severe pain, distress, and approaching death. Although taking care for others encourages compassion satisfaction, with long-term professional involvement in the process of helping, nurses may feel distress or compassion fatigue. Compassion fatigue is a change in nurses’ behavior and emotions that results from exposure to a traumatic experience of others and from providing help to people experiencing a traumatic event. Purpose: The purpose of this thesis is to determine the frequency of compassion fatigue in nurses in oncology, its consequences, risk factors for its development and factors and ways that are effective in preventing the development of compassion fatigue. Method: In the diploma work we used a descriptive method with a systematic review. The selection of literature for analysis was carried out using the PRIZMA methodology. We searched databases and search engines: Chinal, Medline, PubMed and ScienceDirect. We used articles that were fully accessible freely or using the University of Ljubljana remote access for students. The collected literature has been published in English since 2010 and is available in full format. The keywords used were compassion fatigue AND oncology nurse, and compassion fatigue AND oncology nursing. We included 10 articles in the analysis. Results: Nurses often experience mild to moderate compassionate fatigue, which affects their physical and mental well-being as well as quality of work, patient safety, and job satisfaction. Mindfulness-based methods have been proven to be an effective way to reduce compassion fatigue. Discussion and conclusion: Nurses are often unaware of the existence of compassion fatigue and its impact on their health. Because they feel guilty about the feelings they are experiencing toward patients, they don’t talk about it. Nurses in oncology who already feel compassion fatigue and deal with it by suppressing their feelings can worsen the feeling of fatigue. Education about this phenomenon, simple interventions during working hours, communication and good, encouraging leadership play a key role in preventing compassionate fatigue in the workplace.

Izlaganjem se prezentiralo izazovi i skrbi o starijim gluhoslijepim osobama.

Etika je filozofska disciplina koja proučava moral te istražuje ljudsko ponašanje kroz prizmu moralnog dobra i zla. Postoji više etičkih teorija, a najzastupljenije su deontološka i konzekvencijalistička. Teorija etike vrline je svojevrsni most između te dvije teorije, odnosno ona na drugačiji način određuje vrednovanje ljudskih postupaka. Kao poddisciplina primjenjene etike medicinska etika se suočava s moralnim dilemama u medicini uslijed znanstvenih dostignuća, a ona je nezamisliva bez skrbi. Mit o skrbi pokazuje da je skrb važna odrednica čovjeka kroz koju on postiže puninu svog djelovanja. Briga i skrb su predmeti i filozofskih promišljanja. U filozofiji M. Heidegera i S. Kierkegaarda briga je imala važno mjesto jer su čovjekov život smatrali bremenitim skrbi. Međutim, medicinska etika je uglavnom izgrađena na principima. Kako bi se na uspješan način riješili etički sukobi Thomas Beauchamp i James Childress dopunili su Hipokratova načela neškodljivosti i dobročinstva s načelima autonomnosti te pravednosti. Za ispravno moralno vrednovanje važne su i određene karakteristike čiji razvoj potpomažu teološke kreposti vjere, nade i ljubavi, te kardinalne kreposti mudrosti, hrabrosti, umjerenosti i pravednosti. Ideju skrbi u promišljanju morala zastupala je američka psihologinja Carol Gilligan. Za razliku od tradicionalnog pogleda na moralnost, gdje se autonomnost i pravednost shvaćaju kao najviši stupanj moralne vrijednosti (Kohlberg), C. Gilligan pruža drukčiji pogled na moralnost, gdje naglašava važnost pojmova kao što su briga i skrb za svakog čovjeka, neovisno o spolu, te nedjeljivost razuma i osjećaja pri donošenju moralnog suda. Ethics is a branch of philosophy that studies morals and explores human behaviour through the prism of moral good and evil. There are multiple ethical theories with the deontological ethics and consequentialism being the most represented. Virtue ethics bridges, in a way, the two aforementioned theories, i.e. it evaluates human actions using a different approach. As a branch of applied ethics, medical ethics faces moral dilemmas within the medicine and its scientific achievements while it is also inconceivable without care. The Myth of Cura (care) shows how care is an important human aspect through which a person achieves fulfilment. Care is also a subject of philosophical thought. Care had an important place in the philosophies of M. Heidegger and S. Kierkegaard because they considered human life to be full of care. However, medical ethics is mostly built on principles. In order to successfully resolve ethical conflicts, Thomas Beauchamp and James Childress complemented the Hippocratic principles of nonmaleficence and beneficence with the principles of autonomy and justice. Certain characteristics, whose development is aided by theological virtues of faith, hope and charity as well as cardinal virtues of prudence, fortitude, temperance and justice, are also important for accurate moral evaluation. American psychologist Carol Gilligan advocates the idea of care in moral deliberation. Unlike the traditional view on morality where autonomy and justice are seen as the highest level of moral value (Kohlberg), C. Gilligan provides a different viewpoint on morality where she emphasizes the importance of the notions such as care for every person, regardless of gender, as well as indivisibility of reason and emotion in making moral judgement.

U izlaganju je bio naglasak na oblicima skrbi za beskućnike te o pravima i uslugama koje se odnose na njih. Prikazani su podaci reprezentativnog znanstvenog istraživanja s beskućnicima u Hrvatskoj koje je provedeno 2015. godine. Na kraju je dat kritički osvrt na izazove koji postoje u sferi skrbi za beskućnike, gdje postoji velik prostor za poboljšanje u ostvarivanju njihovih prava i pristupa uslugama.

Cilj istraživanja: Glavni je cilj doktorskoga rada ispitati percepciju bolesnika, medicinskih sestara i studenata sestrinstva o važnosti međuodnosa medicinske sestre i bolesnika tijekom sestrinske skrbi. Nacrt studije: presječno istraživanje Ispitanici i metode: U istraživanje je bilo uključeno 672 ispitanika: 291 bolesnik hospitaliziran minimalno 48 sati, 155 medicinskih sestara/medicinskih tehničara s licencijom za samostalan rad i 226 studenata preddiplomskog i diplomskog studija Sestrinstvo. Instrument ispitivanja bio je anketni upitnik. Prvi dio upitnika sadrži pitanja o općim obilježjima ispitanika, a drugi je dio standardizirani upitnik Međuodnos medicinska sestra – bolesnik ; Caring Nurse-Patient Interactions Scale inačica za medicinske sestre/studente/bolesnike sa 70 čestica. Rezultati: Percepcija međuodnosa medicinska sestra – bolesnik značajno se razlikuje prema ukupnim srednjim vrijednostima percepcije bolesnika, medicinskih sestara i studenata (P < 0, 001). Najviše srednje vrijednosti imaju studenti (aritmetička sredina = 4, 41 ; standardna devijacija = 0, 77), a najnižu vrijednost imaju medicinske sestre (aritmetička sredina = 4, 17 ; standardna devijacija = 0, 46). Rezultati pokazuju značajne razlike u percepciji međuodnosa medicinske sestre i bolesnika između skupina bolesnika i medicinskih sestara (P < 0, 001) te između skupina studenata i medicinskih sestara (P < 0, 001). Nema značajne razlike u percepciji međuodnosa između skupine bolesnika i skupine studenata, P = 0, 725). Percepcija bolesnika, medicinskih sestara i studenata sestrinstva, prema područjima skrbi, značajno se razlikuje u svih deset područja skrbi (P < 0, 001). Značajne razlike u percepciji svih triju skupina ispitanika prisutne su u područjima humanizam, osjetljivost i odnos pomaganja (P < 0, 001). Značajnih razlika nema između bolesnika i studenata u područjima nada (P = 0, 180), izražavanje osjećaja (P = 0, 510), rješavanje problema (P = 0, 160), poučavanje (P = 0, 690). Zaključak: Postoje značajne razlike u percepciji bolesnika, medicinskih sestara i studenata sestrinstva o važnosti međuodnosa medicinske sestre i bolesnika tijekom skrbi. Medicinske sestre međuodnosu medicinske sestre i bolesnika pridaju značajno manje važnosti u odnosu na bolesnike i studente. Značajne razlike u percepciji svih triju skupina ispitanika prisutne su u područjima humanizam, osjetljivost i odnos pomaganja.

Uvod: Unazad više od godinu dana čitav je svijet suočen sa pandemijom COVID-19. No, unatoč borbama protiv virusa, posljedice kod osoba koje su preboljele ovu infekciju još nisu dovoljno poznate. LETM (longitudinalni ekstenzivni transverzalni mijelitis) je bolest kod koje se upalne promjene nalaze duž tri ili više spinalnih segmenata. Posljedica je infekcije virusom. Cilj rada: Cilj ovog rada je prikazati promjene i poteškoće koje se javljaju kod osoba oboljelih od LETM-a (longitudinalnog ekstenzivnog transverzalnog mijelitisa). Razrada: Bolesnica je zaprimljena na Kliniku za neurologiju KBC Osijek u ožujku, a infekciju COVID-19 je preboljela u siječnju ove godine. Po prijemu bolesnice na odjel učinjena je sestrinska procjena te izrađen plan provođenja intervencija. Zbog narušenih motoričkih, senzornih i kognitivnih sposobnosti bolesnica je trebala pomoć medicinskih sestara u svim segmentima samozbrinjavanja, ali i veliko razumijevanje i potporu cijelog zdravstvenog tima. Drugi dan boravka u bolnici dolazi do pogoršanja općeg stanja bolesnice uz značajno narušene vitalne funkcije, otežan govor, izrazito teško gutanje te potpuni gubitak snage svih mišića što zahtijeva iznimno veliku pribranost, znanje i iskustvo medicinskih sestara. Procjena stanja bolesnice te planiranje intervencija provođene su u prvim danima na satnoj razini. Nakon deset dana dolazi do poboljšanja općeg stanja bolesnice, no nažalost, dolazi do novih tegoba nakon primjene širokog spektra lijekova. Obzirom na promjene u bolesničinom stanju, procjena je uključivala gotovo svakodnevne promjene u planiranju i provođenju intervencija. Zaključak: Obzirom na kompleksnost kliničke slike kod bolesnice, medicinska sestra je ta koja dobrom procjenom i planiranjem intervencija te provođenjem zdravstvene njege u potpunosti pruža skrb oboljelom.

Karakteristika rada u jedinici intenzivnog liječenja danas je vezana uz najveće medicinske resurse, najvišu razinu pružanja medicinske skrbi bolesniku te visok stupanj multidisciplinarnog pristupa dostupan u svakom trenutku. Skrb medicinske sestre/tehničara za kronično kritično oboljelog bolesnika počinje prije prijema u jedinicu intenzivnog liječenja. Organizacija osoblja, prostora i okoline za prijem bolesnika kao i pribora potrebnog za početno zbrinjavanje vežu se direktno uz početak skrbi iako bolesnik još fizički nije tu. Transport bolesnika, smještaj i inicijalne intervencije uz uvid u njegovo zdravstveno stanje ono je što slijedi. Medicinska sestra/tehničar svakodnevno i trajno bolesniku pristupa holistički, zadovoljavajući sve njegove potrebe. Mora poznavati brojne protokole rada u jedinici intenzivnog liječenja, sve aparate kojima se susreće u svakodnevnom radu te o svim aktualnim promjenama izvještavati vodeće liječnike. Uz provođenje zdravstvene njege, aseptične pristupe ubodnim mjestima i aktualnim ranama, prevenira tjelesna oštećenja nastala dugotrajnim ležanjem. Uloga u skrbi također se veže uz nadzore u funkcioniranju tjelesnih sustava (respiratorni, kardiovaskularni, metabolički, gastrointestinalni, urinarni, središnji živčani sustav) te neposrednom pružanju psihološke potpore bolesniku i obitelji.

Slovenia makes a compelling case for care policy analysis since it is marked by extreme dichotomy in care. Therefore, placing Slovenia on a continuum of care regimes ranging from defamilialised to familialised with respect to care is difficult, with care for children being highly defamilialised, and care for older people highly familialised. The country’s childcare policies build on a historically well-developed system of public childcare provision and generous leave policies, together with a well-developed social protection system targeting families. These have been retained and, in some cases, were expanded, still following the 2009 economic crisis, certain austerity measures were introduced. On the other hand, care policies for older people started to develop later and after the initial growth they relatively stagnated (especially the social home-care system). A comprehensive long-term care system has yet to be developed and become a subject of ongoing political debates. Further, unlike in childcare, the increasing role of private actors can be observed in this sector. In the article, we discuss these care policy developments in Slovenia in terms of the role of relevant actors (state, family, private actors) with an emphasis on the views of people regarding care, based on data gathered within an innovative method of democratic forums. The article reveals that the dichotomy of care policies, as well as the differing recent trends in family policies for children and care for older people, is not present in people’s attitudes and their preferences for the arrangement of such policies., Slovenija pruža dobre argumente za analizu politike skrbi jer je obilježava izrazita dihotomija u području skrbi. Stoga je teško smjestiti Sloveniju u kontinuum režima skrbi koji se proteže od defamilijaliziranog do familijaliziranog, gdje je skrb za djecu izrazito defamilijalizirana, a skrb za starije osobe izrazito familijalizirana. Mjere skrbi za djecu u zemlji oslanjaju se na povijesno dobro razvijeni sustav javne skrbi za djecu i izdašne politike o dopustu, zajedno s dobro razvijenim sustavom socijalne zaštite usmjerenom na obitelji. Te su mjere zadržane i, u nekim slučajevima, proširene, no uslijed ekonomske krize iz 2009. godine uvedene su određene mjere štednje. S druge strane, politike skrbi za starije osobe počele su se razvijati kasnije i nakon početnog rasta relativno su stagnirale (posebice sustav socijalne usluge pomoći u kući). Sveobuhvatni sustav dugoročne skrbi tek se treba razviti i postati tema kontinuiranih političkih debata. Nadalje, za razliku od skrbi za djecu, u ovom se sektoru može uočiti povećana uloga privatnih aktera. U radu raspravljamo o razvitku tih politika skrbi u Sloveniji u odnosu na ulogu relevantnih aktera (država, obitelj, privatni akteri), s naglaskom na stavove ljudi o skrbi na temelju podataka prikupljenih u sklopu inovativne metode demokratskih foruma. Rad ukazuje na to da dihotomija politika skrbi, kao i različiti noviji trendovi u obiteljskim politikama za djecu i u skrbi za starije osobe, nisu prisutni u stavovima ljudi i u njihovim preferencijama za uvođenje takvih politika.

Demencija je prepoznata kao vodeći javnozdravstveni i gerontološki problem novijeg doba zbog sve većeg rasta starijeg stanovništva u svijetu te postaje prioritet u skrbi kod starijih osoba. Najznačajnija karakteristika je nemogućnost obavljanja svakodnevnih aktivnosti te zbog toga dolazi do postupnog propadanja društvenog i intelektualnog života oboljele osobe. Najčešći tip koji se javlja je Alzheimerova demencija kao posljedica Alzheimerove bolesti na koju otpada oko 2/3 svih demencija. Prvi put je bolest opisao njemački neurolog i patolog Alois Alzheimer 1906. godine po kome je bolest dobila ime. Unatoč brojnim novim spoznajama o AB još uvijek nije rasvijetljen uzrok nastanka AB, nije nam poznata adekvatna prevencija ove bolesti, a postojeće liječenje još uvijek je samo simptomatsko. Ono što znamo je da postoje dva oblika i tri stadija ove bolesti. Sporadični oblik je češći i sa kasnijim početkom, pogađa pojedince koji nemaju genetsku predispoziciju za nastanak bolesti. Obiteljski oblik se pojavljuje u 5 do 15% slučajeva, polovica od tih slučajeva imaju raniji početak, odnosno prije 65. godine života te su povezani sa genetskim mutacijama. Identificirano je da genetske mutacije na 1., 12., 14., 19., 21., kromosomu imaju utjecaj na ranu i na kasnu pojavu Alzheimerove bolesti. Dijagnoza Alzheimerove bolesti za sobom nosi brojne socijalne i emotivne poteškoće, ne samo oboljeloj osobi već i njezinoj obitelji. Kod osobe sa promijenjenim kognitivnim sposobnostima, kao što je to kod dementne osobe, komunikacija s vremenom postane otežana, a ponekad se može i potpuno izgubiti kako bolest napreduje. Stoga je važno naglasiti ulogu obitelji, njegovatelja i društva u životu oboljelog od demencije te sam učinak iste na njihovo psihičko i fizičko zdravlje te socijalnu i ekonomsku situaciju. Dementia is known as the leading public health and gerontological problem of the new era, because of the increasing number of elderly population and it becomes a priority in the care for the elderly. The main characteristic is the impossibility of doing the daily activites and because of that it gradually leads to failure in social and intelectual life of the person. The most common type is the Alzheimer's dementia as a consequence of the Alzheimer's disease, which accounts for 2/3 of all dementias. The German neurologist and pathologist Alois Alzheimer was the first who described the disease, in 1906. The disease was named after him. Despite all of the new cognitions about AD, the cause of the disease and the adequate prevention are still unknown. The existing treatment is still just simptomatic. It is known that there are two types and three stadiums of this disease. The rare type is more frequent and with later onset. It affects individuals who don't have the predispositon for the disease. The family type appears in 5 to 15% of cases, half of the cases have an early beginning before the age of 65 and they are connected to the genetic mutations. It has been identyfied that the genetic mutations on the first, 12th, 14th, 19th, 21st chromosome have the impact on the early and late appearance of the Alzheimer disease. The diagnosis of the AD comes with a lot of social and emotional difficulties, not just to the sick person, but to her family too. In a person with changed cognitive abbilities, such as in a person with dementia, the communication becomes harder, and with the progress of the disease, the communication can dissapear. Therefore, it is important to emphasize the role of the family, the caregivers and the society in the life of the person suffering from dementia and the impact of the disease on their physical and mental health and the social and economic situation.

Starenje predstavlja progresivan i ireverzibilan proces koji započinje rođenjem i traje do kraja života. Proces starenja obuhvaća brojne promjene na svim organskim sustavima pa tako i na središnjem živčanom sustavu. Promjene na središnjem živčanom sustavu najviše su vidljive na kognitivnom funkcioniranju starije osobe. Bolest ili sindrom koji najviše pogađa kognitivno funkcioniranje naziva se demencija. Demenciju možemo definirati kao sindrom progresivnog tijeka kod kojeg dolazi do narušavanja kognitivnih funkcija. Demencija utječe na pamćenje, razumijevanje, prosuđivanje i orijentaciju. S napretkom demencije dolazi do smanjenja te nemogućnosti obavljanja osnovnih životnih potreba. Demenciju je potrebno razlikovati od zaboravljivosti u starijoj životnoj dobi zbog sličnih znakova, ali različitog tijeka. Osobe koje boluju od demencije prisjećaju se događaja iz djetinjstva, ali nisu u mogućnosti prisjetiti se nekih događaja koji su se dogodili nedavno. U najčešće oblike demencije spada demencija Alzheimerovog tipa i Vaskularna demencija koje su zajedno odgovorne za oko 90% slučajeva demencije. Ostale zastupljene vrste su Frontotemporalna demencija te demencija s Lewyjevim tjelešcima. Skrb za oboljelu osobu na početku bolesti preuzima obitelj u ulozi neformalnih njegovatelja. Takva vrsta skrbi najzahtjevniji je oblik zbog intenzivne i dugotrajne njege. Osoba koja brine o oboljelom članu obitelji mora znati sve o demenciji od početka bolesti pa do faze potpune nepokretnosti. Kada dođe vrijeme smještaja osobe u odgovarajuću ustanovu treba voditi računa o tome da je smještaj siguran, miran te prilagođen za osobe koje boluju od demencije. Medicinska sestra preuzima važnu ulogu u njezi oboljelih osoba, ali i članova njezine obitelji. Intervencije koje primjenjuje kod oboljelih mijenjaju se s progresijom bolesti i pogoršanjem stanja. Medicinska sestra savjetuje obitelj s ciljem pružanja savjeta za njegu oboljelog, napretku bolesti te kako poboljšati kvalitetu života oboljelog. Osobi oboljeloj od demencije važno je od početka razvoja bolesti pa sve do uznapredovalog stadija zadržati njeno dostojanstvo. Aging is a progressive, irreversible process that starts at birth and lasts until death. The aging process is characterized by numerous changes in all organ systems, including the central nervous system. The changes in the central nervous system are most obvious in the older person's cognitive functioning. The illness or syndrome that affects cognitive functioning the most is called dementia. Dementia can be defined as a progressive syndrome that causes the distortion of cognitive functions. Dementia affects memory, understanding, judgement and orientation. With the progression of the illness, the ability to perform basic living needs gradually diminishes and eventually disappears. Due to similar signs, but different progression, it is necessary to distinguish between dementia and older age forgetfulness. Persons who suffer from dementia can remember the events from their childhood but cannot remember recent events. The most common forms of dementia are the Alzheimer’s-type dementia and vascular dementia, which are responsible for around 90% of dementia cases. Other types of dementia that can be seen are frontotemporal dementia and Lewy body dementia. The patient's family members usually take care of the patient in the earlier stages of the illness as informal caregivers. This type of caregiving is the most demanding due to the intensive and long-lasting care that is necessary. The caregiver must know everything about the illness, from its very onset to the complete immobility phase. When the time comes to place the patient into an appropriate institution, one should make sure that the institution is safe, serene and appropriate for dementia patients. At this point a nurse takes over the patient care, but also the care of the patient's family. The interventions that are performed change with the progression of the illness. The nurse advises the family about taking care of the patient, the progression of the illness and the improvement of the patient's quality of life. It is crucial to maintain the patient's dignity from the very onset of the disease to its advanced stadium.

Problematiko nosečnosti in materinstva preko konceptualizacij ideologije dobre matere, intenzivnega materinstva in emocionalnega materinstva v zadnjih desetletjih kritično obravnavajo feministične teorije. Ideologije vključujejo t. i. emocionalna pravila in pravila izražanja, ki uravnavajo občutenje in emocionalno izražanje žensk v smeri doseganja (občutenja, izkazovanja) družbeno zaželenih čustev. V težnji po uskladitvi zaželenih, pričakovanih čustev in realno občutenih čustev ženske izvajajo t. i. emocionalno delo (upravljanje lastnih čustev). Pričakovana čustva, ki jih povezujemo s konstruktom srečne matere, so veselje, radost, užitek, medtem ko lahko matere realno občutijo družbeno nezaželena čustva, kot so jeza, frustracija, krivda, žalost in obžalovanje. Čustva, ki jih doživljajo matere in nosečnice, so lahko pozitivna, negativna in ambivalentna, kar kaže na razcep oziroma dvojnost čustev. V empiričnem delu na podlagi teoretskih izhodišč s pomočjo kvalitativne raziskovalne metode - intervju ugotavljam, kako družba izvaja pritisk za doseganje družbeno pričakovanih čustev pri materah v skladu s konstruktom srečne matere in kako se matere spoprijemajo z nezaželenimi ali nepričakovanimi čustvi. In the recent decades, pregnancy and motherhood issues have been critically addressed by feminist theories through conceptualizations of the good mother ideology, emotional and intensive mothering. These ideologies include so called emotional regulation and rules of expressing, which balance women's perceptions and emotional expressing of socially acceptable emotions. Due to the tendency to harmonize the desired, anticipated emotions and those actually experienced, women perform so called emotional work (managing one's emotions). Anticipated emotions, related to the happy mother construct, are happiness, joy, delight, while in reality mothers can experience socially inacceptable emotions, such as anger, frustration, guilt, sadness and regret. The emotions experienced by mothers and pregnant women can be positive, negative or ambivalent, which indicates the ambivalence of emotions. In the empirical part, mothers confirmed the duality of emotions and present their solutions for successful management of such duality. In the empirical part, based on the theoretical basis with the support of quality research method - interview, it is foud out, how the society perform pressure to achieve socially acceptable emotions with mothers in accordance with happy mother construct and how mothers cope with udesired and unexpected emotions.

V diplomski nalogi s pomočjo metode avtoetnografije predstavim tri analize, v katerih se opiram na literaturo in na lastne dnevniške zapise, ki so nastali v dveh letih mojega prostovoljnega dela v azilnem domu z otroki (2015/16) in ženskami (2016). V prvi analizi jezika v dnevnikih ugotovim, da sta jezik in diskurz med odločujočimi dejavniki družbenih sprememb. Pri tem se oba spreminjata, njun pomen pa o družbi razkriva vrednote, stališča, strukturo in odnose. Diskurz se pojavlja tudi v formalnopravnih izrazih (kot so npr. tujci in tujke, begunci in begunke, migranti in migrantke, prosilci in prosilke za azil ipd.) in v socialnodelovnih zapisih. Primer tega so tudi moji dnevniki, v katerih sem ljudi pogosto naslavljala z uporabo svojilnih pridevnikov in pomanjševalnic. To analiziram tudi z antropološkim fenomenom »mojih ljudi«. Svojilne pridevnike sem namreč uporabljala zaradi občutka posebne posvečenosti v njihova življenja (zgodbe) in strahu, da bi s pisanjem o tem, kar so mi ljudje (ženske) dali, to zlorabila. Kljub temu ljudje niso (bili) moji, temveč so samo svoji – individuumi, in zato to naslavljanje ni korektno. S tem se jih namreč diskurzivno »polastimo« kar pa je v nasprotju s stroko socialnega dela. Ker je pomembno predstaviti okolje, v katerem so ljudje, s katerimi sem delala, živeli in znotraj katerega smo se srečevali, v drugi analizi predstavim azilni dom skozi Goffmanov koncept totalne ustanove in ga podkrepim z izseki iz lastnih dnevnikov. S tem pokažem načrtno procesiranje ljudi, izgubo dostojanstva, zasebnosti in človečnosti. Pokažem tudi negotovost, ki vpliva na slabšanje duševnega zdravja ljudi in kršenje ostalih pravic. Pokažem tudi, kako ljudje, ki podajo vlogo za mednarodno zaščito, postanejo predmet oblasti in kako sem to v času dela z njimi postala tudi sama. V zadnjem delu, analizi ženske skupine v azilnem domu, pokažem pomen kontinuitete obiskov v azilnem domu za vzpostavljanje stikov in graditev intimnih delovnih odnosov, pomen sporazumevanja – za katerega je bila bistvena antirasistična perspektiva – in načine opolnomočenja žensk. Najpomembnejši izmed njih so bili: vzpostavitev varnega prostora, raziskovanje njihovih želja in potreb, evalvacija, uporaba psiholoških vaj za spodbudo, da govorijo o svojih čustvih in doživljanjih, učenje jezikov, vaje za skupinsko sproščanje, razgibavanje, uporaba vključujočega jezika, empatije (čutenje in priznanje njihovega čustvovanja in doživljanja) ter dovoljenje za spontanost kot odgovor na takratne potrebe žensk. Rezultat skupinskega dela je bila tudi skrb, ki sva jo s kolegico Ano namenjali ženskam (z druženjem, časom, pogovorom, empatijo, zagovorništvom in humorjem), skrb, ki sva jo namenjali druga drugi (s pogovori, spodbudami, kritičnimi refleksijami in empatijo), skrb, ki so jo ženske namenjale druga drugi (z varovanjem otrok, pomočjo pri kuhanju in premagovanju dolgčasa) ter skrb, ki so jo ženske izkazovale nama z Ano (s sočutjem, naklonjenostjo, pogovori, pripravljenostjo za zagovorništvo, tolažbo in s tem, da so nama pustile prostor, ko sva ga potrebovali). Na podlagi ugotovljenega predlagam, da si v socialnem delu z ljudmi, s katerimi delamo, dovolimo priti blizu. To pomeni, da v delovne odnose vstopimo kot ljudje in si dovolimo zaupati in prejemati (ne pa samo dajati). Da uporabljamo vključujoče izrazoslovje in kritično refleksijo prevladujočega diskurza (tudi lastnega) ter da se borimo proti sistemu nadzorovanja mobilnosti ljudi in s tem tudi za socialno pravičnost. Proti nasilnemu sistemu se moramo namreč boriti tudi takrat, ko delujemo znotraj njega. In my thesis I present three analyzes, using the method of autoethnography, in which I rely on scientific and non-scientific literature and my personal diaries that were written during two years of my practice placement at the asylum home, focused on children (2015/16) and women (2016). In my first analysis, on language of my diaries, I find out that language and discourse are one of the pivotal factors in social changes. Language and discourse reveal values, attitudes, structures and relationships in society. Discourse also occurs in legally formal terms (such as: aliens, refugees, migrants, asylum seekers, etc.) and in social work records. An example of this are also my diaries, in which I have often addressed people by using peculiar adjectives and diminutives. With the help of the anthropological phenomenon of »my people« I critically evaluate myself in this matter. Reason for doing so was the sense of a special commitment in their lives (stories) and the fear that by writing about it, I would abuse all what people I worked with (especially women), gave me. Nevertheless, people are (were) not »mine«. They are unique individuals therefore this kind of addressing is not professional. In doing so, they are »discursively« being »owned«, which is in contrary to the profession of social work. Because it is very much important to present the living environment of the poeple in which we worked together I present, in my second analysis, the asylum home through Goffman's concept of a total institution and back it up with excerpts from my own diaries. I demonstrate the deliberate processing of people, the loss of dignity, privacy and humanity. I also show insecurity that affects people's mental health and other rights, and how people who apply for international protection become subject to power and nevertheles how, while working with them, I became that as well. In the last part, in my third analysis of the women's group at the asylum home, I show the importance of continuity of visits for establishing contacts and building intimate working relationships and the importance of communication - for which an antiracist perspective and ways of empowering women were most essential. The most important ways of empowering women were: establishing a safe space, exploring their desires and needs, evaluation, using psychological exercises to encourage them to speak about their emotions and experiences, language learning, group relaxation exercises, exercising (sport), using inclusive language, empathy (feel and recognize their emotions and experiences) and permission for spontaneity in response to women's needs at the time. One of the results of the group work was also care that my colleague Ana and I devoted to women (by socializing, time, conversations, empathy, advocacy and humor), care that we devoted to each other (by conversations, encouragement, critical reflections and empathy), care that women have given each other (by babysitting, help with cooking and overcoming boredom), and care that women have shown to me and Ana (with sympathy, affection, conversation, willingness to advocate and by giving us space and consolation when we needed it). Based on my findings I suggest that in social work, we allow ourselves to get close with people we work with. This means that we enter into working relationships as people and allow ourselves to trust and receive (not just give). In addition I suggest the use of an inclusive terminology and critical reflection of the dominant discourses (including our own) and that we fight against the system that is controlling people's mobility, which is a fight for social justice. We should fight not only against a violent system, but also within it.

Ciljevi: Istražiti gledišta nastavnika na preddiplomskim studijima sestrinstva, koji su povezani s edukacijskim potrebama i motivacijskim čimbenicima kod studenata sestrinstva. Pozadina: Populacija koja ubrzano stari je značajan socioekonomski teret i zahtijeva, između ostalog, ulaganje ljudskih resursa, između ostalog. Povrat ovih ulaganja, u smislu kvalitete pružene skrbi, dokazano je povezan s edukativnim sadržajem i motivacijskim čimbenicima kod studenata sestrinstva. Međutim, potrebno je istražiti gledišta nastavnika sestrinstva s obzirom na kurikularne potrebe i motivacijske faktore studenata. Dizajn: Kvalitativna studija analize sadržaja polustrukturiranih intervjua. Metode: Pet nastavnika gerontologije (tri iz Slovenije, dva iz Hrvatske), predstojnici katedri, iz pet visokoškolskih institucija, intervjuirani su za vrijeme školske godine 2017./2018. i intervjui su transkribirani. Rezultati: Intervjuima je identificirano pet tema: i) prijedlozi za kurikularnu promjenu; ii) prijedlozi za radno iskustvo sa starijim osobama; iii) prijedlozi intervencija kako bi se ojačala motivacija za rad sa starijim osobama; iv) učinci stavova studenata na starenje i starije osobe; v) emocionalni odgovor studenata na starenje. U svakoj od tema identificirano je nekoliko (4-6) glavnih kategorija. Zaključak: Gledišta nastavnika na svih pet institucija nisu se značajno razlikovala: prepoznaju moguće emocionalne odgovore studenata prema starenju kao načelno negativan stav, ravnodušnost i strah, ali ne nude rješenja za promjenu emocionalne reakcije. Čini se da nastavnici negiraju povezanost između edukacije, stavova i ponašanja. Važnost za kliničku praksu: Kako nastavnici sestrinstva imaju ključnu ulogu u usmjeravanju stavova i znanja budućih profesionalaca gerontološke skrbi prema starenju i starijoj dobi, rezultati ovog ispitivanja su važni za kliničku praksu, jer se svijet suočava s dramatičnom demografskom promjenom., Aims and objectives: To explore perceptions of educators at undergraduate nursing courses related to educational needs and motivational factors among nursing students. Background: The ever-aging population poses a significant socioeconomic burden and demands investment of human and other resources. Return on these investments, in terms of quality of care delivered, has been shown to be associated with educational contents and motivational factors in nursing students. However, further research is needed on perspectives among nursing educators, in relation to perceived curricular needs and student motivational factors. Design: A qualitative study using content analysis of semi-structured interviews. Methods: Five gerontic nursing educators (three from Slovenia, two from Croatia), heads of their respective departments, from five higher-education institutions were interviewed during the 2017/2018 school year, and the interviews were transcribed verbatim. Results: Five areas were covered by the interviews: i) proposals on curricular improvements; ii) proposals on work experience with the elderly; iii) proposals on interventions to strengthen motivation to work with the elderly; iv) effects of attitudes of students on ageing and the elderly; v) emotional responses of students towards ageing. In each of the themes, several (4-6) main categories were identified. Conclusion: Perceptions of educators across the five educational institutions do not differ significantly: they recognize the possible emotional responses of students towards ageing as a generally negative attitude, indifference, and fear, yet they fail to offer solutions to change the emotional reaction. The educators seem to deny the connection between education, attitudes, and behavior. Relevance to clinical practice: Nursing educators play a critical role in directing attitudes and knowledge of future gerontic nursing professionals towards ageing and old age; insight into their opinions is important as the world faces a dramatic demographic change.

Hrvatska je među vodećim zemljama u svijetu po stopi transplantacija jetre. Zahvaljujući sve dužem preživljenju nakon transplantacije povećana je potreba za dugoročnom skrbi pacijenata, pri čemu sve veći dio skrbi preuzimaju obiteljski liječnici. Kasne komplikacije transplantacije jetre uključuju širok spektar metaboličkih poremećaja koji se javljaju u značajnom postotoku transplantiranih; šećerna bolest (do 30%), dislipidemija (45 – 69%), hipertenzija (50 – 90%), pretilost (do 40%), osteoporoza (37%), hiperuricemija (14 – 47%), dok je pojava pojedinih malignih bolesti i do 4 puta viša nego u netransplantiranoj populaciji. Kardiovaskularne bolesti i malignomi vodeći su uzroci smrtnosti dugoročno nakon transplantacije jetre. Uz ostale faktore rizika, imunosupresivni lijekovi, kalcijneurinski inhibitori, antimetaboliti i mTOR inhibitori značajno pridonose razvitku navedenih komplikacija. Nadalje, kod 22 – 33% pacijenata nakon transplantacije jetre prisutan je neki oblik poremećaja raspoloženja, od kojih najčešće anksioznost i depresija. Prevencija, prepoznavanje i zbrinjavanje komplikacija nakon transplantacije jetre ključni su za poboljšanje dugoročnih ishoda. Cilj ovog preglednog rada jest približiti problematiku dugoročnog zbrinjavanja pacijenata nakon transplantacije jetre u primarnoj zdravstvenoj zaštiti., Croatia is among the leading countries in the world according to the liver transplants rates. Owing to the longer post-transplant survival, the need for long-term care for patients is increasing, with an increasing proportion of care being provided by family physicians. Late complications after liver transplantation include a wide range of metabolic disorders that occur in a significant percentage of patients: diabetes (up to 30%), dyslipidemia (45–69%), hypertension (50–90%), obesity (up to 40%), osteoporosis (37%), hyperuricemia (14– 47%), while the occurrence of certain malignant diseases remains up to four times higher than in the non-transplant population. Cardiovascular disease and malignancies are the leading causes of long-term mortality following liver transplantation. In addition to other risk factors, immunosuppressive drugs: calcineurin inhibitors, antimetabolites and mTOR inhibitors contribute significantly to the development of these complications. Furthermore, in 22–33% of patients after liver transplantation, some form of mood disorder develops, most commonly anxiety and depression. Prevention, recognition, and management of complications after liver transplantation are the key to improving long-term outcomes. The aim of this review paper is to address the issue of long-term care for patients after liver transplantation in primary care.

Alzheimerova bolest (AB) danas, kao jedna od tipičnih i čestih bolesti III. životne dobi, a u kontekstu kada udio starijih osoba u populaciji konstantno raste, dobiva sve više na značenju. Kao i u drugim slučajevima, kada je podignuta društvena svjesnost o bolesti, o potrebi što ranijeg dijagnosticiranja i liječenja, neminovno dolazimo do situacije kada oboljeli, a onda i njihove obitelji, sve dulje vremena žive s dijagnozom AB. Tu, svakako opterećujuću poziciju moramo amortizirati putem sustavnog i svekolikog post-dijagnostičkog suporta, koji treba biti individualno skrojen, uvažavajući sve specifične afinitete pojedinca s jedne strane, te preostale osobne mogućnosti (koje zavise od stupnja težine bolesti) s druge strane. Multidisciplinarni pristup podrške usmjeren prema osobi i njegovatelju ključ je kvalitetne skrbi za osobe s neurokognitivnim poremećajima. Pred današnjim znanstvenicima stoji (težak) zadatak detekcije AB u fazi prije pojave kliničkih simptoma, i to putem pouzdane, neinvazivne, lako primjenljive i jeftine metode. Nakon takvog budućeg testiranja osoba s povećanim rizikom ili čak možda i skrininga populacije, biti će potrebno u pozitivnih osoba primijeniti inovativnu terapiju koja će imati mogućnost modificiranja prirodnog tijeka bolesti, na način da ga odgodi (za makar 5 godina), što bi omogućilo većini oboljelih da tijekom života ne razviju težu, onesposobljavajuću kliničku sliku demencije. Naime, u današnje doba, kada mnoge starije osobe žive same, vrlo je važno stvoriti uvjete koji bi im omogućili što dulje funkcioniranje bez ili samo s manjom tuđom pomoći. U tome će sve više i više imati udjela i napredna asistivna tehnologija koja će putem raznih aplikacija, tehnoloških pomagala, pa i robota, pomagati starijim osobama. Trebati će još neko (kraće) vrijeme dok se ne pronađu učinkovitiji lijekovi od postojećih, na tome se intenzivno radi, testiraju se različite supstance i pristupi, na pr. lijekovi koji djeluju na tau-protein, imunoterapija, infuzije, vakcine. Upravo zbog toga što se u slučaju AB i drugih demencija radi o javnozdravstvenom prioritetu potrebno je, radi najbolje skrbi za osobe s demencijom, imati nacionalnu strategiju koja će definirati ključne ciljeve, standardne postupke i trenutne prioritete. Takav pristup pomoći će oboljelima, njihovim bližnjima a onda i cijelom društvu.

Palijativna skrb označava brigu o bolesniku i održavanje njegove kvalitete života u terminalnoj fazi neizlječive bolesti. Ona podrazumijeva holistički pristup i brigu za bolesnika i njegove članove obitelji. Obitelj je u ovom slučaju ono što pacijent zove obitelj, neovisno o krvnom srodstvu. Ona dakle nije samo primaoc skrbi nego i aktivni sudionik jer preuzima skrb u mnogim situacijama na mnogo praktičnih načina, od pružanja utjehe do pomoći u racionalnom pogledu na život. Na funkcioniranje obitelji kao cjeline značajno utječu ponašanje članova obitelji, komunikacija, interakcija, uloga u obitelji te samo iskustvo umiranja i suočavanja sa smrću. Posebni izazov palijativnoj medicini predstavlja uključivanje obitelji u komunikaciju. Kako bi se lakše prevladale teškoće s kojima se obitelj suočava, potrebna im je podrška stručnjaka koji će im pomoći da nadiđu novonastalu situaciju te na taj način lakše pristupe svom umirućem članu obitelji. Obitelj se nikako ne smije osjećati zapostavljeno ako postoji indikacija za prijam bolesnika u ustanovu za palijativnu skrb. Članove obitelji valja uključiti u njegu bolesnika koliko im to god odgovara kako se ne bi osjećali isključenima zbog profesionalnosti osoblja. Također, bolesnik je mirniji ako zna da njegova obitelj ima podršku jer većina njih je zabrinuta kako će se njihovi najbliži suočiti s tim teškim razdobljem. Cilj ovoga rada i istraživanja bilo je ispitati zadovoljstvo obitelji palijativnoga pacijenta kvalitetom pružene palijativne skrbi u Službi za produženo liječenje i palijativnu skrb Novi Marof. U istraživanju je korišten anonimni anketni upitnik „Pristup obitelji u palijativnoj skrbi“. U istraživanju je sudjelovalo 75 ispitanika, od kojih je (66,7%) bilo ženskoga spola, dok je 33,3 % bilo muških sudionika. Čak 86% ispitanika odgovorilo je da je upoznato s pojmom „palijativna skrb“, a samo 48% ispitanika tražilo bi pomoć u obliku savjetovanja i pomoći dok bi 58% ispitanika za isto tražili medicinsku sestru u palijativi. Rezultati istraživanja pokazuju da su članovi obitelji palijativnih pacijenata u prosjeku vrlo zadovoljni s pruženom skrbi za svoga člana obitelji u Službi za produženo liječenje i palijativnu skrb Novi Marof. Palliative care means caring for a patient and sustaining his quality of life in the terminal phase of an incurable illness. It understands a holistic approach and care for a patient as well as the members of his family. In this case, family are the people who the patient refers to as family, whereas blood relation is of no importance. Family is not only receiving care, but also actively participates in giving care in a lot of situations and a lot of practical ways, from giving comfort to maintaining the rational view of life. The functioning of a family as a whole is greatly influenced by the behaviour of its members, communication, interaction, family role and previous experience in dealing with death. A special challenge in palliative care is engaging the family into communication. Family members should be offered professional help and support in overcoming this new difficult situation and approaching its dying member. In case there is an indication for receiving a patient into an institution for palliative care, the family should not feel left out in any way. Family members should be included in caring for a patient to the extend they feel comfortable with, so they would not feel left out due to the professional staff. Additionally, the patient feels more at ease knowing that his family members are offered support, since most of them are worried about their loved ones facing the difficult period ahead of them. The aim of this thesis as well as this research was to question how pleased were the family members of a palliative care patient with the service and care provided in The Service for Extended Treatment and Palliative Care in Novi Marof. The research was conducted using an anonymous questionnaire “Approaching The Family in Palliative Care”. 75 participants took part in the survey, 66.7% of who were female and 33.3% male. 86% of the examinees stated they are familiar with the term “palliative care”, and only 48% of the examinees would ask for professional help in the form of counseling, while 58% would ask the same from a nurse in palliative care. The research results show that the family members of patients in palliative care are very pleased with the provided care their family member received in The Service for Extended Treatment and Palliative Care in Novi Marof.

V Sloveniji strmo narašča število oseb z diagnosticirano demenco, ki bivajo v institucionalnem varstvu. Obravnava takšnih oseb je za člane tima zdravstvene nege in oskrbe velik izziv, saj pogosto te osebe niso več zmožne samostojno skrbeti zase, niso zmožne samostojnega odločanja, kar pomembno vpliva na zagotavljanje dostojanstva takih oseb. Svojci imajo pri tem pomembno vlogo, saj so pogosto prav oni tisti, ki opazijo tovrstne odklone pri zagotavljanju dostojanstvene, skrbstvene zdravstvene nege ter nanje opozarjajo. Zato smo želeli raziskati, kako svojci doživljajo dostojanstvo oseb z diagnosticirano demenco. V zaključnem delu smo uporabili kvalitativno metodologijo raziskovanja, in sicer nestrukturiran intervju s štirimi svojci, katerih družinski člani imajo diagnosticirano demenco in bivajo v institucionalnem varstvu. Podatke smo analizirali po metodi tematske analize besedila. Analiza podatkov je podala dve glavni temi: prizadeto dostojanstvo in stisko. Ugotovili smo, da svojci pogosto opazijo, da je dostojanstvo oseb z diagnosticirano demenco prizadeto predvsem zaradi nezmožnosti odločanja, nezmožnosti skrbeti zase in spremenjene skrbi za zasebnost. Ugotovljeno je bilo, da zdravstveni delavci dobro skrbijo za osebe z diagnosticirano demenco, kar se odraža v skrbstveni zdravstveni negi. Prav zaskrbljenost, kako je poskrbljeno za njihove svojce, ki bivajo v institucionalnem varstvu, so doživljali kot veliko stisko. Dostojanstvo oseb z diagnosticirano demenco je treba upoštevati in spoštovati, ne glede na to, da te osebe same na dostojanstvo nimajo več vpliva. In Slovenia the number of people with diagnosed dementia living in institutional care facilities has been increasing exponentially. The treatment of these patients is a major challenge for health care and nursing teams, as often they are not able to live independently and make autonomous decisions, which greatly affects whether it is possible to guarantee them dignity. The patient's relatives have an important role in this, as often they are the ones who notice and point out anomalies in the provision of dignified and caring nursing. We therefore wanted to research how relatives of people with diagnosed dementia perceive their dignity. In the thesis the qualitative research method was used, i.e. a non-structured interview with four relatives of people with diagnosed dementia who live in institutional care facilities. The data was analysed using thematic analysis. From the data analysis two main themes emerged: impaired dignity and distress. We found out that relatives often notice that the dignity of patients with diagnosed dementia is impaired particularly due to their inability to make decisions, their inability to take care of themselves and due to changes in the care for their privacy. We found out that nursing team professionals take a good care of patients with diagnosed dementia, which is reflected in a caring nursing care. The interviewees experience a high level of distress particularly due to worrying about how their relatives who live in institutional care facilities are treated. The dignity of people with diagnosed dementia has to be taken into account and respected regardless of the fact that these people no longer have control over it.