Search

U članku se polazi od suvremenog dijagnosticiranja stanja u humanističkim znanostima u kojima je, prema Cliffordu Geertzu, došlo do »zamućivanja žanrova«. Zatim se, da bi se pokušalo uputiti u izvore promjena, osvrće na osnovne dvadesetostoljetne misaone tendencije. One se nastoje egzemplificirati ponajprije filozofijom Martina Heideggera te u znatno manjoj mjeri postmodernim tendencijama (Jacques Derrida, Giles Deleuze). U konačnici donosi se jedno novo upućivanje u humanistiku, zasnovano na kršćanskoj tradiciji. Pritom se polazi od novog, kršćanskog razumijevanja tjelesnosti., The article starts from the modern diagnosis of the situation in the humanities in which, according to Clifford Geertz, there has been a »blurring of genres«. Then, in order to try to refer to the sources of changes, the author looks back at the basic twentieth-century thought tendencies. Those tendencies are exemplified primarily by the philosophy of Martin Heidegger and to a much lesser extent by Jacques Derrida and Giles Deleuze. Finally, the article brings a new understanding of the humanities based on the Christian tradition. The starting point is a new, Christian understanding of the flesh.

Knjiga u tri poglavlja promišlja o snazi riječi i o važnosti komunikacije uopće. Prvi dio knjige, pluriperspektivni pristup komunikaciji, donosi povijesni pregled razvoja ljudske komunikacije. Pokazuje se kako je Crkva u razvoju komunikacije i komunikacijskih sredstava prepoznala mogućnost i izazov za učinkovitije vršenje vlastitog poslanja naviještanja Riječi. U drugom dijelu knjige u središte dolazi Riječ, pisana velikom slovom. Kršćanska religija počiva na snazi R/riječi. Tu je nadasve riječ o Isusu Kristu – Logosu – Riječi po kojoj je sve stvoreno. Budući da se snaga riječi na poseban način očituje i u riječi propovijedanja, drugi dio knjige – teologija propovijedanja – posvećen je promišljanju o toj važnoj dimenziji života i poslanja Crkve. Budući da se od riječi se traži djelotvornost, smislenost i svrhovitost, treći dio knjige posvećen je komunikacijskim vještinama i tehnikama kako bi se olakšala i usmjerila komunikacija u odabranim situacijama.

Autor promišlja o važnosti riječi koje izgovaramo.

Slike kao medij kršćanske religioznosti pojavile su se najprije unutar vjerske prakse, a teologija ih je tek naknadno sankcionirala ili legitimirala. Suvremena teologija u novom zamahu pokazuje zanimanje za sliku kao vrijedan izvor vlastite spoznaje i sadržaja, ne bez utjecaja od strane umjetničko- znanstvenog istraživanja, koja su otkrila sliku kao medij refleksije nesvodiv na verbalno-pojmovno razmišljanje (iconic turn). Autorica predstavlja i analizira tri koncepcije suvremene teologije slike koju su razvila tri njemačka teologa. Alex Stock je svojom monumentalnom "Poetskom dogmatikom" na inovativan način proširio klasičnu dogmatsku teologiju. Peter Hofmann teološki razrađuje vlastiti "logos" slike i njezinu moć preobražavanja svoga promatrača, na pozadini teologije objave i utjelovljenja te liturgijskoga konteksta. Eckhard Nordhofen razvoj židovskog i kršćanskog monoteizma tumači u perspektivi pobjede njihovih vlastitih medija pokazivanja Boga - pobjede medija pisma u židovstvu i pobjede medija čovjeka (Isusa Krista) u kršćanstvu.

Ovim radom nastoji se objasniti što je komunikacija, koje vrste komunikacije poznajemo i koji je značaj neverbalnog komuniciranja kao takvog, a posebice govora tijela. Govor tijela je važan čimbenik u komuniciranju, naročito danas kada nam je dostupno mnoštvo literature i radova, kada je područje komunikacije govorom tijela dovoljno znanstveno istraženo da možemo uvidjeti važnost takvog komuniciranja. Neverbalnu komunikaciju čini od 50-60 % komunikacije. Svaka gesta, pokret, izraz lica nosi svoje značenje i utječe na samu komunikaciju. Osobe koje spretno upravljaju vještinom govora tijela obično lakše utječu na sugovornike zbog svoje vjerodostojnosti i kohezije izrečenog i tijela. Sinonim za govornički potkovane ličnosti obično su političari na visokim dužnostima i ljudi na visokim društvenim funkcijama koje se eksponiraju medijski i koje često znaju biti na udaru javnosti upravo zbog neusklađenosti neverbalnog znakovlja i izrečenih riječi. Neusklađenost obično implicira na nerelevantnost informacija i nevjerodostojnost. Također, opisana je povijesna važnost javnih nastupa, kronološki slijed razvoja komunikacije, počevši od antičkih vremena kada su veliki govornici bili stup društva, pa sve do suvremenih ličnosti. Javne nastupe obilježavaju i stilovi kojima se određeni cilj želi postići, dok neki ne mare za posljedice svojih djela, neki vrlo vješto i izbirljivo paze na svaku izgovorenu riječ. Politički govori su često predmet stručnih analiza. Svaka informacija izrečena u javnom prostoru ima određenu težinsku simboliku i govornik mora biti svjestan mogućih posljedica. Sposobnost javnog govora ne predstavlja samo bogati vokabular, već i sposobnost snalaženja u nepoznatim okruženjima, među nepoznatim ljudima i promptno snalaženje u neugodnim situacijama. Kroz primjere velikih vođa ili bar kandidata za velike vođe, prikazani su njihovi nedostatci, određene prednosti koje govor tijela ukazuje i krajnji rezultat na koji je direktni utjecaj imao i sam govor tijela.

Ce travail terminologique traite la terminologie de la pétanque. Il consiste en deux parties, l’une théorique et l’autre pratique. La partie qui traite la théorie de la terminologie contient la définition et une brève histoire de la terminologie, la présentation des principales notions pertinentes dans la pratique terminologique, mais aussi elle précise la différence entre terme et mot pour mieux présenter ce qu’est l’unité principale de la terminologie. La partie théorique traite aussi la méthodologie de la terminologie. Dans la suite, dans la partie pratique, notre travail terminologique trouve une application pratique avec la traduction d'un texte relevant du domaine sous étude, suivie d'un glossaire, d'une arborescence et de douze fiches terminologiques. A la fin de ce travail terminologique sont présentées quelques difficultés rencontrées pendant notre travail terminologique, ainsi que la conclusion de notre travail. Ovaj se diplomski rad bavi temom boćanja. Sastoji se od dva dijela. Prvi se dio bavi teorijom terminologije, dok se drugi dio bavi praktičnim dijelom rada. Teorijski dio rada sadrži definiciju terminologije, njenu kratku povijest, objašnjenje osnovnih terminoloških pojmova te na kraju objašnjava razliku termina i riječi kako bi se bolje razumio osnovni pojam terminologije. Teorijski se dio diplomskog rada također bavi metodologijom terminologije. Nadalje, praktični dio diplomskog rada uključuje prijevod specijaliziranog teksta, glosar termina, stablo termina te dvanaest terminoloških kartica. Na kraju diplomskog rada, opisane su neke terminološke poteškoće na koje smo naišli prilikom izrade diplomskog rada te je dan zaključak.

Ivo je Andrić kao mladić doživio tri nedaće: bolest, zatvor i neimaštinu, koje su ostavile dubok trag u njegovu životu, što će se kasnije pokazati i na njegovim likovima. Postojanje zla i podijeljenosti konstante su u njegovim djelima. Tragao je za rješenjima kako ih nadvladati. Smatrao je kako je dobar i iskren razgovor jedan od „lijekova“ za smanjenje zla i podijeljenosti u životu ljudi i naroda. U romanu Prokleta avlija možemo vidjeti koliko ljudi imaju potrebu za dobrim i iskrenim razgovorom. Da bi se došlo do stupnja takve komunikacije, potrebno je iskreno razmišljanje te velik napor i trajan odgoj. Cilj nam je kroz jedan od najboljih romana Ive Andrića pokušati primijeniti konverzacijske aksiome i utvrditi kada neku konverzaciju definiramo uspješnom., As a young man Ivo Andrić experienced three sorts of calamities: illness, prison and poverty, that left a deep mark in his life, what was later on shown in many of his characters. The existence of evil and division are constantly present in his works. He was seeking for solutions how to overcome evil and division. He thought that a good and sincere conversation was one of the “cures” for reducing evil and division in the life of people and nations. In the novel Prokleta avlija we can see how much people need a good and sincere conversation. Honest thinking as well as great effort and permanent education are necessary for achieving that level of communication. Our aim is to try to apply conversation axioms through one of the best novels by Ivo Andrić and determine when we define some conversation successful.

Posrijedi je izbor postila o riječima aktualnima u zadanome društvenom trenutku, pa protumačenima leksikografski, sociopolitički, te etimološki.

Along with spoken communication, reading is the most important means of indirectly mastering vocabulary. The primary goal of this study was to test the hypothesis that how much someone reads (reading volume) positively influences the richness of their vocabulary. The study’s secondary goal was to determine some of the possible factors of influence on reading frequency or volume. Two hundred students enrolled in the third year of secondary school at three schools in Zagreb participated in the study. For the purposes of an empirical investigation, a research instrument (questionnaire) was designed to check the participants’ knowledge of the meanings of lexemes excerpted from works of literature from the secondary-school curriculum. In addition, data on the reading habits of the participants were collected by means of a survey. At the primary level of investigation, the study investigated the relationship between the percentage of correctly identified meanings of lexemes and the average volume of reading literature and determined that the students who on average did more reading also recognized the meaning of more lexemes. At the secondary level of investigation, the study looked into the dependence of average reading volume on other variables: exposure to stories and fairy tales during childhood, love of reading (reading pleasure), reading comprehension, and the average reading volume of the participants’ parents. The results indicated a statistically significant positive correlation between average reading volume and the first three of these four variables., Uz govorenu komunikaciju čitanje je najvažniji način indirektnog ovladavanja rječnikom. Primarni cilj ovoga istraživanja bio je ispitati hipotezu o pozitivnom utjecaju količine čitanja na bogatstvo rječnika. Sekundarnom razinom istraživanja pokušali su se utvrditi neki od mogućih čimbenika utjecaja na učestalost, odnosno količinu čitanja. U istraživanju je sudjelovalo 200 učenika trećih razreda triju zagrebačkih srednjih škola. Za potrebe empirijskog istraživanja oblikovan je istraživački materijal kojim se provjeravalo prepoznavanje značenja leksema ekscerpiranih iz lektirnih djela, a anketom su prikupljeni podatci o čitalačkim navikama ispitanika. Na prvoj razini istraživanja ispitan je odnos između postotka točno prepoznatih značenja leksema i prosječne količine čitanja književnosti te je utvrđeno da su učenici koji u prosjeku više čitaju točno prepoznali značenje većeg broja leksema. Na sekundarnoj razini istraživanja propitala se ovisnost prosječne količine čitanja o varijablama izloženosti pričama i bajkama u djetinjstvu, ljubavi prema čitanju (užitka u čitanju), razumijevanja tijekom čitanja i prosječne količine čitanja roditelja. Rezultati su ukazali na postojanje statistički značajne pozitivne korelacije između prosječne količine čitanja i prvih triju navedenih varijabli.

U ovom radu je opisana funkcionalnost i izrada programske podrške za prevođenje učitanih dokumenata. Analizirani su slični proizvodi trenutno dostupni, njihova korisnička sučelja, osnove njihove arhitekture te način na koji oni funkcioniraju čime je dobiveno saznanje o vrsti rješenja i zahtjeva za programsku podršku. Za arhitekturu sustava se razvila relacijska baza podataka te se koristi oblikovni obrazac Model-Pogled-Upravljač. ASP .NET Core se odabrao kao tehnologija kojom će se realizirati rješenje. Razvijen je cjeloviti MVC sustav za rad programske podrške te su sve njegove komponente, pogledi, modeli i upravljači prikazani. Korisničko sučelje je prikazano zajedno sa objašnjenjem funkcionalnosti rješenja. Na kraju rada je dan popis korištenih tehnologija, zaključak rada i popis literatura. The functionality and creation of a software support for translating documents is described. Similar currently available products have been analyzed and their user interfaces, the basics of their architecture and the way the products work have been used to conclude what kind of requirements and solutions the software support needs to have. For the purpose of creating an architecture the support can work in an relational database has been created and the decision has been made to use the programing form Model-View-Controller (MVC). ASP .NET Core has been chosen as the technology that will be used to realize the program solution. The MVC form has been fully implemented for the operation of the software support, and its components, views, controllers and models have been displayed. The user interface has been displayed along with the descriptions of the purpose of the interfaces and the functionality of the program in the shown situations. The list of used technologies, the conclusion of the thesis and the list of sources.

Tema ovog rada je povećanje brzine unosa teksta na zaslonu osjetljivom na dodir prediktivnim vizualnim isticanjem. Da bismo pristupili tome problemu odlučili smo na korisnicima početnicima usporediti dva mehanizma predikcije. Jedan je standardan mehanizam predikcije (kakvoga koriste neke komercijalne tipkovnice ili su već instalirane pri kupnji uređaja određene marke), a drugi je alternativan temeljen na radu Isokoskog. Iako smo u konačnici za standardnu tipkovnicu uzeli komercijalnu SwiftKey tipkovnicu, u sklopu ovog rada proučeno je i kako samo samostalno implementirati standardni mehanizam predikcije. Za alternativnu tipkovnicu napravljena je autorska implementacija naziva RadialKey. Zatim, kroz razrađenu metodologiju, izvršeno je eksperimentalno vrednovanje ovih dviju tipkovnica na zaslonima različitih veličina (tabletima i mobitelu). Napravljena je statistička obrada rezultata i analizirani su rezultati ankete. Anketirani korisnici dali su kvalitetno mišljenje o vrednovanim mehanizmima predikcije i neke nove ideje za poboljšanje alternativnog mehanizma predikcije. The subject of this work is increasing text input rate on touchscreens by predictive highlighting. To tackle that problem, we decided to test two prediction mechanism on beginner users. One of them is standard prediction mechanism (such mechanism is used on some commercial keyboards or it comes along with the electronic device itself), and the other one is alternative based Isokoski's work. Even though, we eventually took commercial SwiftKey keyboard as our standard keyboard, in the scope of this work, we tried to make the custom implementation of standard prediction mechanism. The alternative keyboard (bases on Isokoski's work) was made and named RadialKey. Then, through an elaborate methodology, we made an experimental evaluation of these two keyboards on different sizes of touch screen. The statistical analysis of results was made. Results of survey were analysed. Through survey, we got quality opinion about evaluated prediction mechanisms, and some new ideas to improve alternative prediction mechanism.

U pjesničkom opusu Tončija Petrasova Marovića (1934. – 1991.), jednoga od najznačajnijih pjesnika druge polovice 20. stoljeća, poseban je izazov čitati autentična kršćanska mjesta i modernu poetiku religioznosti, kojoj su rubne točke riječ i šutnja. Tim više što Marovićevi stihovi kršćanskoga nadahnuća nisu nastajali slučajno ili prigodno nego su premrežili cijeli njegov opus i posebno obilježili posljednju fazu u zbirkama Smokva koju je Isus prokleo (1989), Oče naš (1990), Job u bolnici (1992). Gdje su ta mjesta susreta riječi i šutnje, kako se iz ostatka smrtne kazne jezikom dogodilo otkupljujuće moći ne govoriti (a ne tek moći reći ne) te kako se povratkom u djetinjstvo jezika dogodio i povratak u djetinjstvo vjere, pitanja su koja otvara ova studija., In the impressive poetical works of Tonči Petrasov Marović (1934 – 1991), one of the most significant poets of the second half of the 20th century, it is very challenging to read authentic Christian sites and modern religious poetry, of which word and silence are the boundary points. Even more so because Marović’s verses of Christian inspiration did not come about by accident or fittingly but have intertwined his complete poetical works and especially marked his final phase in the collections Smokva koju je Isus prokleo / The Fig Tree that Christ Cursed (1989), Oče naš / Our Father (1990), Job u bolnici / Job in the Hospital (1992). Where are these places where words meet silence, how how did the redemptive ability not to speak (and not just to say no) occur through language from the remains of the death penalty and how the return to the childhood of religion occurred with the return to the childhood of language, are the questions addressed in this study.

UMJESTO OSVRTA Umjetničko djelo sastoji se od dva elementa: unutarnjeg i vanjskog. Uzet za sebe, unutarnji je moment emocija umjetnikove duše. Ta emocija ima sposobnost u duši promatrača izazvati emociju koja joj u osnovi odgovara. Dokle god je duša povezana s tijelom, ona vibracije u pravilu može primati samo posredstvom osjećaja. Osjećaj je, dakle, most od nematerijalnoga prema materijalnome ( umjetniku ) i od materijalnoga prema nematerijalnome ( promatraču ). Emocija-osjećaj-djelo-osjećaj-emocija. ( Vasilij Kandinski, 1866.-1944. )

Postoji stara izreka koja kaže kako čovjek smije koristiti svoje riječi u tri svrhe: za iscjeljivanje, blagoslivljanje ili usrećivanje. Tema ovog diplomskog rada izabrana je zbog velikog osobnog interesa o materiji. U radu će se razmatrati značenje odnosno važnost riječi. Točnije, rad će se orijentirati na prikaz etimološkog, retoričkog te suvremenog značenja (važnosti) riječi. Cilj rada je, uz pomoć relevantne literature, osvijetliti nevjerojatnu moć riječi i razmotriti kako su spomenuta tri područja povezana te kakvu korist od svega možemo imati u našem svakodnevnom životu. Prvi dio rada bavit će se etimologijom riječi s naglaskom na istraživanje informacije – središnjeg pojma informacijskih i komunikacijskih znanosti – kao i pojma riječi, središnjeg za cjelokupni rad. Oslanjajući se na rad prof. Ladana kao i na istraživanja Rafaela Capurra, pojam riječi i informacije bit će predstavljen kroz njihove definicije, porijeklo (latinskogrčko) te praktičnu uporabu. Drugi dio rada predstavit će retoriku kao znanstvenu disciplinu kojom se sve više bave informacijske i komunikacije znanosti. Kroz kratki pregled povijesti naglasit će se bitne točke u njenom važnom (antičkom) razvoju. Također, naglasak će se staviti na komunikaciju i izbor riječi te poveznicu među slavnim i vrijednim, svjetski poznatim govornicima i vođama. Treći, zadnji, dio rada otkrit će djelić suvremenog svijeta koji polaže iznimnu važnost na izbor i snagu izgovorene riječi u osobnim životima i organizacijama. Vrhunski istraživači i savjetnici otkrivaju nam uvide nove znanosti koja svakim danom sve više povezuje utjecaj misli i riječ na fizičku stvarnost. Vidjet ćemo kako istina o tome, kako je netko mudro rekao, sama sebi – poput vode – pronalazi put.

Tema ovog diplomskog rada zadana je pojmovima: riječ, slika, hermeneutika i interpretacija u kontekstu teorije umjetnosti. Povijest umjetnosti kao dio humanističkih znanosti interpretirajući umjetnička djela služi čovjeku u spoznaji sebe i svijeta u kojem živi. Ona pomaže da se pronikne u umjetnost u kojoj je sabijena spoznaja, a koja je niknula u čovjeku i usmjerena je ka čovjeku. Ključ spoznaje nalazi se u dešifriranju jezika (o kojem jeziku je riječ ovisi o mediju umjetnosti). Kako bi otkrili sistem otključavanja spoznaje likovnih djela važno je proučiti odnos jezika slike tj. slikovnost i jezika pisanog ili govorenog medija. Moramo utvrditi kako je u slici utemeljena spoznaja, tko nam u njoj progovara, kako ju primamo i na koji ju način možemo reproducirati u jeziku. U tome nam pomaže hermeneutika kao filozofska disciplina jer kao teorija razumijevanja i tumačenja spremno daje odgovore na neka ključna pitanja u povijesti umjetnosti. Pitanja su to koja se provlače kroz diplomski rad, a odnose se na razvoj paradigme znanja, razvoj humanističkih znanosti, jezik slike, na interpretaciju, odnos slike i jezika, kontekst interpretacije, na hermeneutiku kroz povijest, razvoj povijesnoumjetničke hermeneutike i dr. Niz filozofa dao je svoj doprinos ovoj temi, među njima Oskar Bätschmann, nastoji uspostaviti zasebnu, primjenjivu hermeneutiku, teorijski i metodološki razrađenu za područje povijesti umjetnosti i naziva ju povijesnoumjetnička hermeneutika. Njegova glavna misao je da je interpretacija nužno otvoreni pristup umjetničkom djelu, uronjena u znanje i istraživačku praksu povijesti umjetnosti, otvorena akademskom dijalogu u kojemu kritika utvrđuje način ukazivanja na propuste koji se mogu i trebaju popraviti unutar same interpretacije ili pak potvrđuje njen znanstveni doprinos i aktualnost pristupu umjetničkom djelu. Brojni drugi hermeneutičari razvijajući znanstvenu misao o jeziku i jeziku umjetnosti, doprinijeli su hermeneutičkom tumačenju koje se dalje primjenjuje u intepretacijskim praksama.

Tema je ovoga diplomskoga rada Magijski simbolizam riječi u usmenoj književnosti. Simboli otvorena značenja su dugovječni, bilo u književnosti, drugoj umjetnosti ili kao pojavni oblik u svakodnevnom životu. Sastavni su dio ljudske svijesti te je svaki pokušaj određenja značenja simbola na određeni način poetički proces u kojemu sudjeluje svaki novi naraštaj sudionika i promatrača (variranjem izvedbe, promjenom hijerarhije funkcija i pridodavanjem novih značenja istim simbolima u komunikacijskom lancu). U ovom radu opisat će se temelji na kojima je nastalo vjerovanje u magijsku moć riječi te će se analizirati magijski simbolizam u oblicima usmene književnosti na konkretnim primjerima.

U radu se propituje simbolizacija prostora i njezina veza s energijnošću svega što postoji, a ona se temelji na antinomiji unutarnje/vanjsko kao jednoj od temeljnih antinomija u Florenskijevu razumijevanju prostorne organizacije i načina čovjekova postojanja u svijetu. Funkcionalnost simbola Florenskij objašnjava i opravdava energijom simbola, a energijnost se podjednako očituje i u jezičnoj djelatnosti (riječi, imenu Božjem), ikoni i umjetničkim djelima. S druge strane, znanost i filozofija – »opisi stvarnosti« – objašnjavaju se kao simbolički »modeli stvarnosti«., The paper examines symbolization of space and its link with the energy of everything that exists, based on the internal/external antinomy as one of the basic antinomies in Florensky’s understanding of spatial organization and mode of the man’s existence in the world. Functionality of symbol is explained and justified by Florensky by means of energy of symbols, while energy is also equally manifested in the language activity (words, God’s name), icon and works of art. On the other hand, science and philosophy – “descriptions of reality” – are explained as symbolic “models of reality”.

Research is placed at the very foundation of religious communication and in that regard it must arrive to the essence of the creative potential because it represents depth and warmth of the spirit where both intellectual and spiritual effort come together without which there may not be soaring. Freedom of spirit and personal spirituality are the most efficient elements for improvement of not just individual but social life as well, for establishment of moral attitudes and values, development of cultural heritage and creation of an internal balance. Freedom of spirit and civilisation are not a privilege of a few members of society because culture and religion are not biologically transferrable complexes, there is not anyone at such a low level of cultural life who does not have some higher cultural pattern or even the very civilisation derived from religious and philosophical ideas available. If it is however necessary to speak in a manner which reduces the level, because it shall require “stooping” towards individuals or mob and their cold minds, the conversation shall spread to them “down below” thanks to the influence left by freedom and civilisation. Freedom, being a need at the foundation of creative potential, in the process of religious communication, may never be too emphasized because origination of spirituality within a man, and its development depend a great deal on the freedom of spirit and thus we come to the conclusion: the more free one is the more one is independent within oneself and towards oneself and more understanding with others. In that regard, communication shall be directed to cooperation and joining with others, similar to oneself, since “only those who are similar may communicate.“ Interactions with others present a major feature of social life and thus of spiritual and cultural development. Communicating is consistent with concrete needs of human interaction and thus creates the conditions for mutual understanding, making the mutual adjustments easier and making coordination of sometimes complicated relations possible., Istraživanje se u samoj u osnovi religijske komunikacije nalazi i u tom smislu ono mora dospjeti u samu bit stvaralačkog potencijala, jer predstavlja dubinu i zagrijanost duha u kome do izražaja dolazi kako intelektualni tako i duhovni napor bez koga nema i ne može biti uzleta. Sloboda duha i osobna produhovljenost najdjelotvorniji su elementi za unapređenje ne samo individualnog nego i društvenog života,izgradnji moralnih stavova i vrijednota,razvoja kulturne baštine te stvaranje nutarnjeg sklada.Sloboda duha i prosvijećenost nisu privilegija nekolicine pripadnika društva,jer kultura i religija nisu biološki prenosivi kompleksi, nitko se ne nalazi na tako niskom stupnju kulturnog života da mu ne bi bio dostupan neki viši kulturni obrazac, pa i sama prosvijećenost koju donose religijske ili filozofske ideje. Ako bi se ipak moralo govoriti na način koji bi snizio razinu, jer će zahtijevati “silaženje” do pojedinca ili mase i njihovog hladnog uma, ipak će se govor proširiti i do njih “dolje” zahvaljujući utjecaju koji ostavljaju sloboda i prosvijećenost. Sloboda se, kao potreba, u temelju stvaralačkog potencijala,u procesu religijskog komunicieanja, nikada ne može previše naglasiti, jer kako će religioznost nastati u čovjeku,kako će se razvijati, to umnogome ovisi od slobode duha, te tako zaključujemo: ukoliko je čovjek slobodniji utoliko će biti samostalniji u sebi i prema sebi, a blagonakloniji prema drugima.Komuniciranje će u tom smislu biti usmjereno na surađivanje i udruživanje s drugima,sa sebi sličnima, a “samo slični mogu komunicirati“. Općenje s drugima bitna je odrednica društvenog života te duhovnog i kulturnog razvoja. Komuniciranje odgovara konkretnim potrebama ljudske interakcije te stvara uvjete za međusobno razumijevanje, olakšavajući uzjamno prilagođavnje, čineći mogućim koordinaciju, ponekad i kompliciranih odnosa.

Prva knjiga pjesama Tonka Maroevića pokazuje koherentan odnos riječi i slike – raspad tradicionalne tektonike rečenice ; sustav aluzija i asocijacija koji stvara novu višeslojnu (palimpsestnu) i višesredišnu građu teksta (poput paralelnih primjera u slikarstvu) ; zatim izbor „hrapavih“, „tvarnih“, neljepotnih riječi, što također odgovara protagonizmu slikarske materije u vrijeme pedesetih i šezdesetih godina. Ta prva zbirka, najbolja koja se u to vrijeme pojavila, očituje dakle iznimno verbalno suglasje s informelnim likovnim tendencijama.

U skupini likovnih djela vezanih za hrvatsku baštinu analiziran je odnos slike i riječi. Među drvorezima s prikazima povijesnih bitaka u augsburškom izdanju Ugarske kronike (1488.) Johannesa de Thurocz prikazani su i događaji iz hrvatske povijesti poput De exercitu contra Croacos u kome je opisane borbe kralja Ludvika I. Anžuvinca za Dalmaciju polovicom 14. stoljeća te De exercitu Hungarorum in partibus Bozne debellato sequitur o ugarskoj kažnjeničkoj vojni protiv Hrvoja Vukčića 1415. godine. Izdavač Theobald Feger istim je drvorezima ilustrirao različite povijesne sukobe, samo su na primjerku inkunabule koji je povijesno pripadao Korvinovoj knjižnici bili naknadno obojeni. Čitatelj se stoga mora osloniti se na različiti sadržaj pojedinoga poglavlja Ugarske kronike kako bi na ponovljenim prizorima razabrao različite sukobe, vrijeme, kraljeve, vojske i poprišta bitaka. Drugačiji problem odnosa slike i riječi otvara sitnoslika Hansa Almannusa Zečevi peku lovca na ražnju u Misalu Jurja de Topusko (oko 1495.) iz Riznice katedrale u Zagrebu, nastala prema istoimenom bakrorezu Israhela von Meckenema. Nalazi se na dnu stranice (bas-de-page) s liturgijskim tekstom vezanim za blagdan Tijelova i najuzvišenijom liturgijskom rečenicom na toj stranici: »Ego sum panis vivus, qui de cælo descendi. [Ja sam kruh živi koji je s neba sišao.]«. Za smjehovni prizor zečeva u osvetničkom pohodu na lovca i lovačke pse József Károly Dankó u Vetus hymnarium ecclesiasticum Hungariae (1893.) zaključuje da je nedoličan. No, za odnos slike i riječi u ovom slučaju važan je srednjovjekovni topos obrnutoga svijeta (lat. mundus inversus, njem. die verkehrte Welt) na koji je upozorio Mihail Bahtin analizirajući opus Françoisa Rabelaisa (1965.). Ruski istraživač zaključio je da dvojnost svijeta – ozbiljna (službena, uzvišena) i smjehovita (karnevalsku, obrnuta) – usporedno živi u srednjevjekovnoj svijesti te kao ovdje, na stranici liturgije Tijelova i slici Zečevi peku lovca na ražnju, stvara jedinstvenu predodžbu. Štafelajna slika Kristov sud iz prve polovice 17. stoljeća (?) u benediktinskom samostanu sv. Margarite u Pagu nastala je prema bakrorezu Iudicium Sanguinarium Francesca Bertellija (djeluje u Padovi 1594. – 1629.). Nastanak ikonografije Kristova suda i popularnost potakli su arheološki »nalazi« Pilatovih presuda u gradu Vienne 1511. godine (Francusko Kraljevstvo) i u Aquili 1580. godine (Napuljsko Kraljevstvo). Veliki broj srodnih rješenja u Europi i Latinskoj Americi, u katoličkim i protestantskim zajednicama, nastao ponajviše tijekom 17. stoljeća. Ono što recepciju slike Kristov sud u Pagu razlikuje od udaljenih europskih i latinoameričkih ikonografskih srodnica je posebnost katoličkoga identiteta paške zajednice, vezane za relikviju sv. Trna – koju od 1435. godine čuvaju benediktinke – i pasionsku vjersku praksu.

U radu se obrazlaže interpretacijski model prepoznavanja, razumijevanja i tumačenja metaforike u pjesničkom tekstu, koji s jedne strane omogućuje sintaktički uvid u tekst, a s druge semantičku analizu, s ciljem cjelovite interpretacije pjesme. Podjela metaforičkih iskaza na razine riječi, rečenice, teksta i jezika metodologijski je aparat usredotočen na kompozicijsko- strukturalni opis pjesničkoga teksta. Čitanje pjesničke metaforike kao konstrukcije i funkcije te dominantnoga poetičkoga obilježja u pojedinim opusima nudi mogućnost izravnoga interpretativnoga povezivanja pojedinačnih pjesama s poetikom autora, književne skupine, stilske formacije i umjetničke epohe., U radu se najprije razmatra značaj Nietzscheovih ideja za genezu i razvoj književnoteorijskih koncepcija Harolda Blooma, pri čemu je najveća pažnja posvećena revizionističkim temeljima ideje »straha od utjecaja«, kao i Bloomovoj polemici s onim suvremenim teorijskim orijentacijama koje je objedinio pežorativnom oznakom »škola resantimana«. Potom se pojedini elementi Bloomove poetike sučeljavaju s ničeanskim naslijeđem prisutnim kod dvojice filozofa, Michela Foucaulta i Richarda Rortyja, da bi se ukazivanjem na sličnosti i razlike – ali i na stavove koje su o naznačenim pitanjima zauzeli autori poput Gillesa Deleuza i Paula de Mana – potvrdilo kako Nietzscheovo djelo, pored ostalog i zahvaljujući mogućnostima različite interpretacije, posjeduje ona svojstva koja Bloom naziva »kanonskima «.

Donose se osnovni podaci o Korčulanskome lekcionaru (II. polovica 14. st.), rječnik s potvrđenim morfološkim oblicima, nedovoljno jasna mjesta s paralelnim tekstovima iz Zadarskoga lekcionara (15. st.), Bernardinova lekcionara (1495.), Hrvojeva Misala (1404.), Prvotiska glagoljskoga Misala (1483.), Pistola i evanđelja (1626.). i Rituala rimskoga (1640.), te analiza leksika KL.

Utvrđuje se što je osnovna gramatička, a što leksikografska jedinica i njihovo (ne)podudaranje te (ne)ovisnost lijeve strane rječnika o gramatici.

Recenzija i prikaz knjige J. Batinić, U potrazi za porukom Riječi: Razmišljanje nad otajstvima vjere i života, (Biblioteka Radost i nada - 57, Zagreb: Filozofsko-teološki institut DI, 2010., 224 str.). Zbirka meditacija U potrazi za porukom Riječi donosi 52 razmišljanja koja je njihov autor rasporedio u osam tematskih cjelina koje naziva „otajstvima“. Knjiga ima dvostruki indeks (str. 214-220): liturgijski i biblijski.

Zbornik pod nazivom Požega: riječ, slika, glazba donosi radove sudionika istoimenog znanstvenog kolokvija. Sudionici okrugloga stola svojim su priopćenjima ukazali na značajna požeška imena – književnika (Janko Jurković, Dragan Melkus, Matko Peić), jezikoslovca (Vjekoslav Babukić) glazbenika (Vilma Nožinić) i slikara (Miroslav Kraljević, Gustav Poša) – koja su proizvodila kulturni identitet grada tijekom 19. i 20. stoljeća. Unatrag sedam prošlih manifestacija govorilo se i pisalo o zaslužnim Požežanima ponaosob, onima manje ili više poznatima javnosti, dok su se razgovori na ovom susretu, a onda i tekstovi priređeni za ovaj Zbornik, usmjeravali prepoznavanjima kulturnih, povijesnih, znanstvenih i umjetničkih dodira u specifičnome vremenu i prostoru. Interdisciplinarni pristup književnim, jezikoslovnim, likovnim i glazbenim temama jednog kulturnog mikroprostora, uokviren kulturološkim kontekstom, ispostavio se kao izvrstan pokazatelj tradicionalno zgusnutih kulturnih vrednota i kao sjajan temelj održivosti urbanoga identiteta grada Požege.

Od riječi do tvorbenih elemenata, od sufikasa do riječi

Iako je moguće da većina suvremenih konzumenata postmodernog i konceptualnog umjetničkog izraza srednjovjekovni način oblikovanja i javnog izlaganja nacionalnih spomenika kulture smatra prilično zastarjelim načinom prezentiranja kulturnog blaga, ovdje će biti riječi o specifi čnim kamenim spomenicima poznatim kao stećci (jedn. stećak). Glavni cilj ovoga rada je pokazati kako je jedna od najvažnijih funkcija kulturnog fenomena stećaka bila uspostava javnog dijaloga između različitih etničkih i religijskih skupina središnjeg prostora Zapadnog Balkana., Although it is possible that most of the contemporary consumers of postmodern and conceptual artistic expression regard the medieval way of shaping and public display of national cultural monuments as quite an outdated way of the representation of cultural heritage, this paper will discuss the specifi c stone monuments known as “stećci” (singular: “stećak”). The main aim of this paper is to show that one of the key functions of a cultural phenomenon “stećci” was the establishment of the public dialogue between diff erent ethnic and religious groups in the area of the central Western Balkans., Obwohl es möglich ist, dass die meisten zeitgenössischen Konsumenten des postmodernen und konzeptuellen Künstlerausdrucks die mittelalterliche Art und Weise der Formgebung und des öff entlichen Ausstellens nationaler Kulturdenkmäler für eine ziemlich veraltete Präsentationsweise des Kulturgutes halten, wird hier von spezifi schen Grabsteinen, bekannt als Stećci (Sg. Stećak) die Rede sein. Das Hauptziel dieser Arbeit ist es zu zeigen, dass eine der Hauptfunktionen des Kulturphänomens Stećci die Erstellung des öff entlichen Dialogs unter verschiedenen ethnischen und Religionsgruppen im mittleren Raum des westlichen Balkan war.

Riječ karakteristična za pojedini nadnevak objašnjena je leksikografski, komentirana je njezina aktualnost, te je kritički izvedena njezina etimologija, u pojedinim slučajevima različito od ranijih tumačenja drugih autora.

Iako je moguće da većina suvremenih konzumenata postmodernog i konceptualnog umjetničkog izraza srednjovjekovni način oblikovanja i javnog izlaganja nacionalnih spomenika kulture smatra prilično zastarjelim načinom prezentiranja kulturnog blaga, ovdje će biti riječi o specifi čnim kamenim spomenicima poznatim kao stećci (jedn. stećak). Glavni cilj ovoga rada je pokazati kako je jedna od najvažnijih funkcija kulturnog fenomena stećaka bila uspostava javnog dijaloga između različitih etničkih i religijskih skupina središnjeg prostora Zapadnog Balkana.

Riječ na promociji Godišnjaka Titius br. 2/2009.

U radu se opisuje metaforika u zbirci Psovka J. Polića Kamova s obzirom na dva interpretacijska konteksta: oponiranje kanonu moderne raslojavanjem njezinih semantičkih i versifikacijskih amblema te prinos artikuliranju formacijskih obilježja hrvatske pjesničke avangarde. S obzirom na moguću tipologiju metafora u pjesničkom tekstu na pet razina - metafora-riječ, metafora-rečenica i metafora-tekst te metafora-funkcija i metafora-konstrukcija – destrukcija kanona moderne prepoznaje se na prvim trima razinama, dok se avangardističko načelo formira na razini funkcije kao poetičke orijentacije. Metafora-funkcija i metafora-konstrukcija uvrštavaju Polića u avangardni stilski kompleks i upućuju na odstupanja od esteticizma moderne. Na formalnom planu u zbirci se prepoznaju pravilne sintaktičke sheme, a transparentnost metaforičkoga sloja omogućena je prepoznavanjem postupaka pjesnikove intencije kao znakova njegove metapoetičke svijesti., The article describes metaphors in poetic collection Psovka by Janko Polić Kamov according to two interpretational contexts: author’s opposing to modernistic canon by delamination of semantic and versification’s emblems and contribution to articulation of formative characteristics of croatian poetic avant-garde. According to possible tipology of poetic metaphors on five levels – as word, sentence, text, function and construction – destruction of canon is recognized on first three levels until principles of avant-garde are formed on level of function as poetic orientation. Metaphor as function and construction includes Polić in style complex of avant-garde and indicates deviations from aesthetics of croatian moderna. The formal aspect suggests regular syntactic schemas so transparency of metaphorical patch is allowed by identification of proceedings author’s intention as signs his metapoetic abilities.

U radu se opisuje metaforika u zbirci Psovka J. Polića Kamova s obzirom na dva interpretacijska konteksta: oponiranje kanonu moderne raslojavanjem njezinih semantičkih i versifikacijskih amblema te prinos artikuliranju formacijskih obilježja hrvatske pjesničke avangarde. S obzirom na moguću tipologiju metafora u pjesničkom tekstu na pet razina - metafora-riječ, metafora-rečenica i metafora-tekst te metafora-funkcija i metafora-konstrukcija – destrukcija kanona moderne prepoznaje se na prvim trima razinama, dok se avangardističko načelo formira na razini funkcije kao poetičke orijentacije. Metafora-funkcija i metafora-konstrukcija uvrštavaju Polića u avangardni stilski kompleks i upućuju na odstupanja od esteticizma moderne. Na formalnom planu u zbirci se prepoznaju pravilne sintaktičke sheme, a transparentnost metaforičkoga sloja omogućena je prepoznavanjem postupaka pjesnikove intencije kao znakova njegove metapoetičke svijesti.

Nekrolog govori o liku, životu i djelu prof. dr. Alde Starić, dugogodišnjeg profesora na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu i glavnog urednika Kršćanske sadašnjosti

U radu se ukazuje na značajnu primjenu izraza “riječ“, kao bezuvjetno pranačelo i izvor svakog postojanja, kao apsolutne cjelovitosti svega što postoji, koja nije „postala“u početku, već je vječno postojeća. Do razumjevanja riječi ne možemo doći bez same riječi. Iz vanjske, komunikativne uporabe riječi ne možemo zaključiti njezin smisao, jer značenja nisu u riječima nego u nama, kao i ljepota koja nije u predmetu koji gledamo, nego u oku koje predmet promatra. Riječ ima svoj smisao i prije nego što smo joj ga komunikacijom dali, tj.riječi imaju smisao razumjevanja i prije svoje osmišljene uporabe. One se događaju i onda kada ih ne rabimo, u nutarnjoj samokomunikaciji, u neprestanom razgovoru sa samim sobom, jer i kad razmišljamo mi to uz pomoć riječi činimo. Verbalnu komunikaciju u duhovnom spo/razumevanju promatramo kao međusobni odnos koji se temelji na aktivnom duhovnom sudjelovanju s drugima i otvorenost pojedinca prema drugome. Posebno ističemo fenomenologiju i načine prenošenja informacije pomoću riječi, znakova i drugih komunikativnih instrumenata u interpersonalnom odnosu. Komunikativno djelovanje promatramo i označujemo kao djelovanje kojem je svrha uspostavljanje razumjevanja među sugovornicima u mističnom svijetu duhovnog spo/razumjevanja., This work is pointing out to the meaningful application of the notion “Word” as unconditional primal principle and the source of every existence, as the absolute totality of everything existing, that was not “created” in the beginning but has existed from the eternity. We can not come to the understanding of the word without the word itself. We can not comprehend the meaning of the word from its external communicative use, for the meanings are not in the words but in us, the same way the beauty is not in the things but in the eye that is watching an object. The word has its meaning even before we have given it through the communication, that is, the word has its understandable meaning even before its meaningful use. Even if are we are not using them in the internal communication, the words are being realized in the direct conversation with ourselves, because we do our thinking by the use of the words. The verbal communication in the spiritual communication/understanding is viewed as the interpersonal relationship that is based on the active spiritual interaction with each others and the openness of the individuals to the others. The phenomenology and the way of the commuting information by means of words, signs, and other communication instruments is specially distinguish in the interpersonal relationship. The communicative work is estimated and defined as the work which purpose is to establish the comprehension between the communicators in the mystical world of the spiritual communication/understanding.

U radu se tumači i obrazlaže metaforika u pjesništvu Krakovske avangarde, ključne smjernice njezina cjelovita poetičkoga sustava te njezino definiranje i funkcioniranje kao književne skupine. Tumačenje metaforike temelji se na općim teorijama metafore, primjena kojih je moguća u pristupu ranom opusu krakovskih avangardista, ponajprije pjesmama iz osam zbirki objavljenih u formativnom razdoblju djelovanja skupine. Obrazlažu se književnopovijesne okolnosti nastanka, zajedničkoga djelovanja i razlaza pripadnika skupine, njihov odnos prema prethodnim pjesničkim formacijama, prema suvremenicima te napose njihovo nasljeđe u doba prevlasti drugoga naraštaja poljskih avangardista, čime se zacrtava cjelovit uvid u poziciju skupine i njezine izvorne poetike u poljskoj književnosti međuraća. Iznose se temeljne odrednice književnoga programa koje su oblikovale teoriju pjesničkoga jezika, dio koje je i koncepcija o pjesničkoj metafori. Književnopovijesno pozicioniranje Krakovske avangarde provodi se prema stilskoformacijskom načelu koje razumijeva poetiku Krakovske avangarde kao dio zaokružene avangardne paradigme, unutar koje su koncepcija pjesničkoga jezika i metaforika jezgra stilskoga kompleksa koji skupinu izdvaja iz srodnih književnih pravaca na početku 1920-ih godina te osigurava pojedinačnim pjesničkim manifestacijama nedvosmislenu legitimaciju unutar kanonske poetičke struje koja se znatno podudara s programskim postavkama T. Peipera. Tumačenje metafora u pjesmi orijentirano je na semantičke modifikacije u tekstu, kompozicijska obilježja koja utječu na sintaktički ustroj metafore i programska načela koja determiniraju tematski opseg kojim se služe pripadnici skupine. Pritom se koriste klasične metaforološke metode, supstitucijska, poredbena i interakcijska, nadopunjene suvremenima spoznajama semantike teksta, koje omogućuju interpretacijsku strategiju rezultat koje je dvojak: na prvoj razini analizira se metafora u tekstu, s naglaskom na njezinoj semantičkoj jezgri, koja može biti riječ, rečenica i tekst ; na drugoj razini analizira se konstruktivizam kao gradbeno načelo koje proizvodi metaforu kao funkciju i metaforu kao konstrukciju, a obuhvaća sve jedinice na prvoj razini analize. Time se povezuju programska i svjetonazorska načela Krakovske avangarde s pojedinačnim metaforama u pjesmama i upućuje na metaforiku kao na središnji dio njezina poetičkoga sustava. Koncepcija gradnje metafora u pjesmi trajno je nasljeđe poljske pjesničke avangarde u cijelosti i kao takvo znatno je utjecalo na lingvistički orijentirane pjesničke pravce nakon Drugoga svjetskog rata. Isticanje formalnih obilježja i estetskih učinaka metaforike pridonosi prevrednovanju kadšto hermetičnih pjesničkih ostvarenja Krakovske avangarde. Primjena ustaljenih pristupa pjesničkoj metafori pridonosi njihovoj aktualizaciji na korpusu koji je programski istraživao mogućnosti metaforičkoga govora u pjesmi, čime se stvaraju preduvjeti i za primjenu najnovijih spoznaja semantičkoga pristupa književnom tekstu na građu završenih stilskih paradigmi. Semantičke preinake u pjesmi koje uzrokuju metafore rekonstruiraju se na temelju spoznaja o književnom programu, nakon čega se pojedinačne realizacije nastoje integrirati u opće hipoteze o naravi metaforičkoga govora u pjesništvu Krakovske avangarde. Hipoteze se izvode na osnovi sintaktičke strukture metafore u pjesmi, interpretacijskoga modela koji se na metaforu primjenjuje te individualnih razlika među pjesnicima u prihvaćanju i apliciranju zajedničkoga književnoga programa. One omogućuju zaključno sumiranje specifičnosti Krakovske avangarde kao književne skupine te artikuliranje sintaktičko-semantičkih obilježja metafora u odabranoj pjesničkoj građi, što upućuje na uzajamnu uvjetovanost povijesnopoetičke perspektive u razumijevanju književnoga teksta, koja je rekonstruirana posredno kroz programske spise, i semantičke analize kojoj prethodi izravan uvid u pjesničku građu.

Biblijska riječ je Božja i ljudska riječ istodobno. Ona je samo izvana ljudska, ali njezini sadržaji i nutarnja snaga nose Božju stvaralačku energiju. Božja riječ nije svrha samoj sebi nego je usmjerena na druge, čak i u svojoj materijalnoj stvarnosti. Božja riječ ne stvara ništa za sebe nego za druge, za čovjeka. Čovjek je vrhunac stvaranja, pa njemu teži svekoliko stvaranje opisano u šestodnevnom Božjem djelovanju. Božja riječ stvara za čovjeka, ali također stvara i čovjeka. Ivanovo evanđelje na svom početku iznosi novu teologiju Utjelovljene vječne Riječi i na taj način postavlja točku na svekoliki razvitak takve teologije u Starome zavjetu. U svom Evanđelju Ivan označava pojam riječ grčkom riječju Logos, koji znači riječ, ali i smisao. Upućenost riječi prema drugome čini zapravo njezinu bit. Ukoliko je riječ izričaj unutarnjosti osobe, onda je i Isus kao Logos, kao Utjelovljena Božja Riječ izraz Božje unutarnjosti i Božje otvorenosti prema čovjeku i stvarnosti. Bog čovjeku u Isusu postaje utjelovljeni Logos, što će reći da čovjek može u njemu naći i Riječ i Smisao života. Ostaje pitanje što je naša riječ, odaje li ona dio naše biti, donosi li smisao i sreću drugome, ili svojom prazninom čini drugoga nesretnim i praznim? Čovjek je doista u sebi riječ, komunikacija, osobni odnos, otvorenost. Ali i Bog isto tako!

sažetak

Ovaj se rad bavi promišljanjem Augustinova životnog iskustva nakon njegova obraćenja na kršćanstvo, kada napušta učiteljski/ govornički poziv kako bi se posvetio izučavanju i poučavanju kršćanske misli. U svom djelu De magistro (Učitelj) Hiponac iznosi sliku učitelja, te poimanje učiteljske službe. Ovaj članak daje na uvid motive koji su Augustina potakli da napravi tako radikalan zaokret. Imajući u vidu njegovo iskustvo, detaljnom analizom autor nudi odgovore i iznosi poticaje kršćanskim učiteljima da u kršćanskom duhu dadu svjedočanstvo o izazovima vremena koje nosi rad u prosvjeti unutar današnjega novog školskog sustava u Republici Hrvatskoj. Radi boljeg razumijevanja cjelokupnog konteksta ovaj rad opisuje i glavne odrednice antičkog školskog sustava kakav je bio u Augustinovo vrijeme, dolazeći do zaključka da, premda se gradio na poučavanju određenih znanosti, ipak nije uvodio učenika u bitne istine života, točnije, nije ga poticao da se određuje pred Istinom. Praveći potom usporedbu s današnjim hrvatskim sustavom, pokazuje se da glede tog problema nema znatnijeg pomaka, bez obzira što je u mnogim drugim elementima usavršen (bolja nastavna sredstva, dorađenija metoda). Zaključak je stoga da je dužnost kršćanstva dati ono što nedostaje školskom sustavu, bez obzira na to djeluju li kršćani izvan sustava, kao nekad, ili unutar sustava, kao danas. Augustinovo osobno obraćeničko iskustvo može i treba ponuditi kvalitetne motivacije, i učiteljima i učenicima, kako bi iskoristili prednosti, a nadišli ograničenja kojih svaki sustav ima, na dobrobit i pojedinaca i društva u cjelini., L’indagine condotta in questo lavoro ha lo scopo di ripensare l’esperienza di sant’Agostino dopo la conversione al cristianesimo, quando rinuncia alla carica di insegnante/retore per dedicarsi alla ricerca e all’insegnamento del pensiero cristiano. Nel De magistro (Il Maestro), l’Ipponate ripropone un’immagine di maestro nonché la concezione del ruolo dell’insegnante, in questo articolo, invece, si cerca di esporre anche i motivi che l’hanno spinto ad una svolta così radicale. Tenendo conto dell’esperienza di Agostino, l’Autore, con un analisi dettagliata, offre le risposte e da stimoli agli insegnanti cristiani affinché in spirito cristiano diano testimonianza della fede di fronte alle sfide del tempo, che sono presenti all’interno del nuovo sistema scolastico promosso in Croazia dall’anno scorso. Per capire meglio tutto il contesto, questo lavoro descrive anche le principali caratteristiche del sistema scolastico al tempo di sant’Agostino, arrivando alla conclusione che, sebbene sia stato costruito sull’insegnamento delle scienze di allora, non riusciva a far raggiungere agli allievi le più importanti verità, più precisamente non li stimolava verso una risposta di fronte alla Verità. Paragonandolo poi con l’odierno sistema scolastico croato, viene messo in evidenza che, di fronte a questo problema non ci sono notevoli progressi, pur ammettendo che il sistema abbia subito parecchi miglioramenti in alcuni elementi (sofisticati mezzi, rifiniti metodi). Tutto ciò porta alla conclusione che spetta al cristianesimo supplire a ciò che manca al sistema scolastico, a prescindere dal fatto che operino fuori dal sistema, come una volta, oppure dentro il sistema, come oggi. L’esperienza agostiniana di conversione può e deve offrire le motivazioni più elevate, sia ai maestri che ai discepoli, affinché approfittino dei vantaggi e superino i limiti di ogni sistema, per il bene di ogni singolo e della società intera.