Search

U Teoriji prirodne filozofije Ruđera Boškovića, dinamika materije opisana je krivuljom sila, privlačnih ili odbojnih – ovisno o udaljenostima centara sila. Na velikim udaljenostima krivulja sila manifestira se slično Newtonovoj gravitaciji. Gravitacija je integrativna za vidljivi svemir, ali ne i za hipotetičko mnoštvo svemira za koje je moguće da paralelno postoje razdvojeni odbojnom silom, što je usporedivo sa suvremenim konceptom tamne energije. U konceptu kontinuiranih sila u diskontinuiranoj materiji, Faraday prepoznaje ideju o dinamičkom elektromagnetskom polju, koju je dovršio Maxwell, a kasnije Einstein predviđa postojanje gravitacijskih valova, nedavno i detektiranih (2015. – 2017., project LIGO). Valna priroda materije realnog prostor-vremena nalazi se u Boškovićevu modelu na maloj skali krivulje sila, a atomsko-korpuskularna dinamika klasične mehanike na velikoj skali., In Roger Boscovich’s Theory of Natural Philosophy, the dynamics of matter is described by the curve of forces, either attractive or repulsive – depending on the distances of the centres of forces. At great distances, the curve of forces is manifested similar to Newton’s gravitation. The gravitation is integrative for the visible universe, but not for the hypothetical multitude of universes that possibly parallelly exist separated by a repulsive force, comparable to the contemporary concept of the dark energy. In the concept of continuous forces in a discontinuous matter, Faraday recognises the idea of a dynamic electromagnetic field, completed by Maxwell, while Einstein later predicted the existence of gravitational waves recently detected (2015 – 2017, LIGO project). The wave-nature of real space-time matter is found in Boscovich’s model at the small scale of the curve of forces, while the atomic-corpuscular dynamics of classical mechanics is found at the large scale.

U prvom dijelu (101 str.) izložena je specijalna teorija relativnosti. U drugom dijelu (101.-260. str.) izložene su postavke, formalizam, jednadžbe i tumačenja rješenja Einsteinovih jednadžbi (sferno simetrično i aksijalno simetrično rješenje). Uz svako poglavlje navedena je i nekolicina riješenih zadataka.

U provom se dijelu navode korijeni suvremenog skepticizma-relativizma u antičkoj filozofiji osobito na primjeru Pirona, te Augustinovo protivljenje antičkom skepticizmu. U drugom dijelu polazi se od pitanja: je li moguće utemeljiti relativizam? Ako je on definiran kao "sustavno odbacivanje istine kao mogućnosti mišljenja", onda je nemisliv i teoretski neutememljiv. Međutim, može ga se praktično živjeti i tada se on očituje kao pragmatizam, koji istinitost vidi jedino u uspješnosti i korisnosti, a što je odlika pristupa istini u suvremenom društvu. Navode se i neki predstavnici poput R. Rortya ili G. Vattima, koji pod Heideggerovim utjecajem zastupa "slabu misao" i "slabu ontologiju" izvlačeći iz nje tek ono malo pravila, koja mogu pomoći živjeti. Suvrmeni relativizam ne priznaje sigurnost i neupitnost istine, no ipak gradi svoja "neupitna znanja" i "sigurnu thehnologiju" pretvarajući klasičnu sigurnost "očitog kozmosa" u teoriju o "determinsitičkom kaosu". Ljudska spoznaja jest nesavršena, ali može doći do očitosti i tvrdnja da, ipak, nešto zna, spoznaje u zbilji kao istinito. Relativizam, naprotiv, teži nesigurnosti i proizvoljnosti. Time se uočava relativnost i neutemeljenost relativizma jer ako je sve relativno, kao što ističe relativizam, onda je i on sam relativan.

Renan, Ernest(1823-1892), francuski filozof, književnik i povjesničar. Po svojoj filozofskoj orijentaciji R. je pozitivist s idealističkim primjesama. Naglašava relativnost spoznaje i drži metafiziku nemogućom. Smatra da se priroda postupno uzdiže od nesvjesnog do ispunjenosti i svjesnosti. Svrha svijeta je razvoj do najvišeg stupnja stvaranja, koji predstavlja Bog. Kritički ispituje vjerodostojnost kršćanske mitologije odbacujući dogmatsku, teološku službenu interpretaciju, ali jednako tako i stavove ateista. Gl.djela: Povijest podrijetla kršćanstva ; Budućnost znanosti ; Rasprave o povijesti vjere ; Razgovori i filozofski fragmenti.

Dva pjesnika, hrvatski Nikola Šop (1904.-1982.) i slovenski Gregor Strniša (1930.–1987.) – premda ih razlikuje pripadnost epohi i miljeu – imaju zajednički nazivnik: obojica su metafizički pjesnici i, u toj pjesničkoj dimenziji, obojica se bave relativnošću vremena i prostora, to jest vremenitošću i bezvremenošću, prostornošću i besprostornošću, koje nisu ništa drugo nego sinonimi za pojmove ljudskog i božanskog. Obojicu pjesnika dubinski motivira traganje za Posljednjom Istinom. U Šopa ta potreba vuče porijeklo iz njegove osobne tragedije, iz strahovite nesreće koja ga je onesposobila na gotovo trideset godina života i duboko mu obilježila vjeru, nagnavši ga da traga za Bogom novim putovima teologije, filozofije i kozmologije. Strnišin je pristup metafizičkom problemu kontroliraniji, nastaje iz potreba racionalnog i intelektualnog karaktera. To je bjelodano i iz načina na koji se dva pjesnika približavaju Einsteinovoj misli: Šop se približava Einsteinovu modelu svemira isključivo putem vlastite pjesničke intuicije, dok ga Strniša otvoreno preispituje u svojoj prozi, poput one naslovljene Relativnostna pesnitev, u kojoj se prvenstveno usredotočuje na problem pjesničkoga stvaranja., Although the epochs and milieus they belong to differ, the Croatian poet Nikola Šop (1904–1982) and the Slovenian poet Gregor Strniša (1930–1987) share a common denominator – both are metaphysical poets and, in respect of this poetic dimension, they both tackle the relativity of time and space, i.e. temporality and timelessness, and spatiality and spacelessness, which are nothing other than synonyms for the concepts of human and divine. Both poets are profoundly motivated by the search for the Final Truth. In Šop this need stems from his personal tragedy, from a horrendous accident that disabled him for almost three decades and deeply impressed his faith, having driven him to seek God on the paths of theology, philosophy and cosmology. On the other hand, Strniša’s approach to metaphysical issues is somewhat more controlled, and issues from the needs of his rational and intellectual character. This is also evident in the fashion in which the two poets approach Einstein’s thought: Šop nears Einstein’s model of universe exclusively through his own poetic intuition, while Strniša openly reflects on it in his prose, as in his Relativnostna pesnitev (Relative Poetry), in which he primarily centres on the problem of poetic creation.

U radu su povijesnim prikazom navedeni svi hrvatski pobornici i protivnici Einsteinove teorije relativnosti.

Ovaj rad bavi se problemom semantičke i temporalne vrednosti onih glagolskih Vremena za koje se može reći da su najznačajnija u italijanskom jeziku, kako po frekvenciji, tako i po funkcijama koje obavljaju. Pažnja u radu usredsređena je na: presente, imperfetto, passato prossimo, passato remoto, trapassato prossimo, dok su druga Vremena predmet samo uzgrednih analiza i uzimaju se u obzir u okviru šire diskusije o upravo navedenim Vremenima. Pomenuta vremena mogu da se odnose na prilično rastegljiv raspon kada je tradicionalno shvaćena temporalna dimenzija u pitanju; presente, na primer, može da se upotrebi za iskazivanje radnji koje pripadaju svim trima temporalnim dimenzijama, što predstavlja lingvistički problem koji zavređuje punu pažnju. U radu autor nastoji da prikaže modalitete upotrebe pomenutih vremena i da objasni razloge i mehanizme takvih upotreba usvajajući kao polazište načelo da glagolska Vremena imaju jedinstveno značenjsko jezgro i načelo da se pojam hronološkog vremena ne bi smeo koristiti u spekulaciji o Vremenima, budući da ni sam nije naučno definisan. Autor takođe nastoji da prikaže veze koje postoje između raznih Vremena u tekstu. This work deals with the problem of semantic and temporal value of those tenses for which we can say that they are the most important in the Italian language according to their frequency and their functions. The particular attention in this work is paid to presente, imperfetto, passato prossimo, passato remoto, trapassato prossimo, while other tenses are subject of occasional and less profound analyses and they are considered in wider discussion about these tenses. These tenses can be related to a rather wide framework when the traditional temporal dimension is concerned. Presente, for example, can be used to express actions which belong to all of the three temporal dimensions, which represents a linguistic problem worth of full attention. In this work the author tries to present ways of the usage of the above mentioned tenses and to explain reasons and mechanisms of these uses taking as initial point the concept that tenses have a homogeneous meaning nucleus and the concept that the chronological time should not be used in a speculation about tenses, because the latter concept is not scientifically defined. The author also tries to present connections between different tenses in a text.

Učenici trećih razreda gimnazije testirani su iz područja klasične relativnosti. Pitanja su koncipirana kvalitativno. Pokazalo se da učeničko znanje nije doseglo zadovoljavajuću proceduralnu razinu, te da su u igri brojne pretkoncepcije.