Search

The aim of this research was to examine the subjective quality of life in blind and partially sighted people in relation to the type of impairment, duration of impairment and participation in psychosocial rehabilitation. The study used a sociodemographic and health questionnaire, and the Personal Wellbeing Index for adults to examine participant satisfaction with different life domains. The results have shown that subjective quality of life in blind and partially sighted people is within the theoretically expected normative range for global population of 60 to 80% scale maximum. The results have also shown that type and duration of impairment as well as participation in psychosocial rehabilitation are significant indicators of subjective quality of life of blind and partially sighted people. Cilj ovog istraživanja bio je ispitati subjektivnu kvalitetu života slijepih i slabovidnih osoba u odnosu na vrstu oštećenja vida, trajanje oštećenja te sudjelovanje u programu psihosocijalne rehabilitacije. U istraživanju je primijenjen sociodemografsko-zdravstveni upitnik, a kako bi se ispitalo zadovoljstvo sudionika pojedinim domenama života primijenjen je Indeks osobne kvalitete života za odrasle. Rezultati ovog istraživanja pokazuju da je subjektivna kvaliteta života slijepih i slabovidnih osoba u okviru teorijski očekivanoga normativnog raspona za svjetsku populaciju od 60 do 80 % skalnog maksimuma. Rezultati pokazuju da su vrsta oštećenja vida, trajanje oštećenja te sudjelovanje u psihosocijalnoj rehabilitaciji važni indikatori subjektivne kvalitete života slijepih i slabovidnih osoba.

The aim of this research was to examine the subjective quality of life in blind and partially sighted people in relation to the type of impairment, duration of impairment and participation in psychosocial rehabilitation. The study used a sociodemographic and health questionnaire, and the Personal Wellbeing Index for adults to examine participant satisfaction with different life domains. The results have shown that subjective quality of life in blind and partially sighted people is within the theoretically expected normative range for global population of 60 to 80% scale maximum. The results have also shown that type and duration of impairment as well as participation in psychosocial rehabilitation are significant indicators of subjective quality of life of blind and partially sighted people., Cilj ovog istraživanja bio je ispitati subjektivnu kvalitetu života slijepih i slabovidnih osoba u odnosu na vrstu oštećenja vida, trajanje oštećenja te sudjelovanje u programu psihosocijalne rehabilitacije. U istraživanju je primijenjen sociodemografsko-zdravstveni upitnik, a kako bi se ispitalo zadovoljstvo sudionika pojedinim domenama života primijenjen je Indeks osobne kvalitete života za odrasle. Rezultati ovog istraživanja pokazuju da je subjektivna kvaliteta života slijepih i slabovidnih osoba u okviru teorijski očekivanoga normativnog raspona za svjetsku populaciju od 60 do 80 % skalnog maksimuma. Rezultati pokazuju da su vrsta oštećenja vida, trajanje oštećenja te sudjelovanje u psihosocijalnoj rehabilitaciji važni indikatori subjektivne kvalitete života slijepih i slabovidnih osoba.

U ovom će radu biti prikazani tijek liječenja kao i psihosocijalna rehabilitacija pacijentice liječene pri Dnevnoj bolnici Klinike za psihijatriju, Kliničkog bolničkog centra Rijeka. Cilj autora je stavljanje naglaska na važnost integriranog pristupa u dijagnostici, liječenju i psihosocijalnoj rehabilitaciji. Terapijska zajednica kao socioterapijska metoda koja uključuje terapijske sastanke, psihoterapijske i suportivne grupe, strukturirani dnevni raspored, interakcije među članovima te jasna pravila i granice pruža okvir i priliku za opservaciju pacijenata te facilitira promjene disfunkcionlnosti ličnosti i ponašanja. Pacijentica F.G., tridesetodevetogodišnjakinja iz Rijeke, liječi se unazad deset godina na Klinici za psihijatriju, KBC-­‐a Rijeka. Imala je u petnaest navrata pokušaj suicida, prvi put u dobi od jedanaest godina. Prvi put se javlja na Kliniku 2005. godine kada je opservirana nakon pokušaja suicida. Tada je dijagnosticirana srednje teška depresivna epizoda i emocionalno nestabilna ličnost, a preporučeni nastavak liječenja je bio u okviru individualne psihoterapije. U kolovozu 2012. godine je hospitalizirana prvi put zbog pojave slušnih halucinacija. Tada je bila uključena u socioterapijski program Klinike. Od tada, tijekom 2012. bila je hospitalizirana ukupno u tri navrata. Pored suicidalnosti i slušnih halucinacija u kliničkoj slici dominirala anhedonija, disfunkcionalnost, izoliranje od okoline, negativna slika sebe i anticipacija budućnosti, nesanica te košmarni snovi. Unatoč hospitalizacijama, redovitom ambulantnom tretmanu psihijatra te uzimanju propisane medikacije ne dolazi do znatnijeg poboljšanja psihičkog stanja te je preporučeno liječenje u okviru Dnevne bolnice u kojem je uočen komorbiditetni problem alkoholizma, koji je dodatno pogoršavao kliničku sliku i onemogućavao uspostavu strukturiranijeg terapijskog plana. Ubrzo po završetku liječenja u Dnevnoj bolnici, pacijentica je upućena na produljeno liječenje u PB Rab sa svrhom uspostave apstinencije. Po otpustu iz PB Rab, 2013. pacijentica je bila uključena u intenzivni program psihosocijalne rehabilitacije, na dnevnoj osnovi. Od tada nije bilo hospitalizacija, medikacija je smanjena, pacijentica apstinira od alkhola, obitelj je uključena u liječenje. Ključne riječi

Liječenje psihijatrijskih bolesnika zahtijeva interdisciplinarni pristup s obzirom na višestruka oštećenja kao posljedica psihičkih poremećaja. Jedno od bitnih područja gdje dolazi do disfunkcije je socijalno funkcioniranje. Prikazujemo tijek liječenja i rehabilitacije oboljele pacijentice od shizoafektivnog poremećaja (depresivne slike). Po prvi puta se bolnički liječila na našem Zavodu uslijed izrazitih smetnji socijalnog funkcioniranja i posvemašnje inhibicije socijalnih relacija. Pacijentica se uspješno oporavila po primjeni psihofarmaka, te aktivnog sudjelovanja u, za nju individualno kreiranog, plana i programa rehabilitacije koji je uključivao niz socioterapijskih i psihoterapijskih intervencija. Promjena u kvaliteti života pacijentice najevidentnija je u njenom profesionalnom kontekstu i "povratku među ljude".

Psihosocijalna rehabilitacija psihijatrijskih bolesnika dugotrajan je, zahtjevan i često nepredvidiv proces. Predstavljamo uspješan tijek rehabilitacijskog procesa 46-godišnje pacijentice oboljele od povratnog depresivnog poremećaja. Sam proces liječenja i rehabilitacije započeo je u ljeto 2011. godine, kada prvi put biva hospitalizirana u Klinici za psihijatriju Vrapče zbog intenzivnih tegoba funkcioniranja na socijalnom, osobnom i profesionalnom planu. Ovim putem predstavit ćemo proces rehabilitacije u više točaka kreiranima prema potrebama, afinitetima i interesima same pacijentice. Opisani individualizirani tretman ujedno je i zorni prikaz rada stručno-terapijskog tima te mogućnosti liječenja i rehabilitacije na našem Zavodu.

Cilj ovog istraživanja bio je ispitati odnos između socijalne podrške i depresivnosti kod slijepih i slabovidnih osoba. U istraživanju je korišten sociodemografsko - zdravstveni upitnik, Beckov inventar depresivnosti za mjerenje depresivnih simptoma te Skala socijalne podrške za mjerenje percipirane socijalne podrške. Rezultati ovog istraživanja pokazuju da postoji povezanost između socijalne podrške i depresivnosti kod slijepih i slabovidnih osoba. Viši stupanj socijalne podrške implicira nižu razinu depresivnosti kod slijepih i slabovidnih osoba. Hipoteza da postoji razlika u stupnju depresivnosti kod slijepih i slabovidnih osoba ovisno o tome jesu li sudjelovali u psihosocijalnoj rehabilitaciji nije potvrđena. Oni koji su uključeni u psihosocijalnu rehabilitaciju ne pokazuju značajno niže rezultate na ljestvici depresivnosti u odnosu na osobe koje nisu uključene. The aim of this research was to examine relation of social support and depressiveness in blind and partially sighted people. The study used sociodemographic - health questionnaire, Beck's Depression Inventory, as a measure of depressive symptoms, and Perceived Social Support Scale was used to examine perception of received social support. The results have shown significant relation of social support and depressiveness in blind and partially sighted people. The higher level of social support implicates the lower level of depressiveness among blind and partially sighted people. The hypothesis that there is a difference in level of depressiveness among blind and partially sighted people according to participation in psychosocial rehabilitation was not confirmed. Participants that were involved in psychosocial rehabilitation do not show significantly lower results on Beck's depression inventor compared those that were not involved.

Cilj ovog istraživanja bio je ispitati subjektivnu kvalitetu života slijepih i slabovidnih osoba u odnosu na vrstu oštećenja vida, trajanje oštećenja te sudjelovanje u programu psihosocijalne rehabilitacije. U istraživanju je korišten socidemografsko - zdravstveni upitnik, a kako bi se ispitalo zadovoljstvo sudionika pojedinim domenama života, korišten je Indeks osobne kvalitete života za odrasle. Rezultati ovog istraživanja pokazuju da je subjektivna kvaliteta života slijepih i slabovidnih osoba u okviru teorijski očekivanog normativnog raspona za svjetsku populaciju od 60 do 80 %SM. Rezultati pokazuju da su vrsta oštećenja vida, trajanje oštećenja te sudjelovanje u psihosocijalnoj rehabilitaciji značajni indikatori subjektivne kvalitete života slijepih i slabovidnih osoba. The aim of this research was to examine subjective quality of life in blind and partially sighted people in relation to the type of impairment, duration of impairment and participation in psychosocial rehabilitation. The study used sociodemographic - health questionnaire and to examine satisfaction of participants with differnt life domains, Personal well-being index for adults was used. The results have shown that subjective quality of life in blind and partially sigthed people is within the teoretically expected range for normative world population from 60 to 80% SM. Results have shown that type of impairment, duration of impairment and participation in psychosocial rehabilitation are significant indicators of subjective quality of life of blind and partially sighted people.

U radu su prikazani rezultati kvalitativnog istraživanja o iskustvu sudjelovanja pacijenata s dijagnozom shizofrenije i shizoafektivne psihoze u radu grupe za psihosocijalnu podršku - klub Ruža. Podatci su prikupljeni metodom dubinskih intervjua od dvanaest članova Kluba koji su pristali na sudjelovanje u istraživanju. Dobiveni podatci su obraĎeni metodom kvalitativne analize. Sudionici istraživanja, sudjelovanje u radu Kluba percipiraju kroz tri aspekta i to: ishodi liječenja povezano sa sudjelovanjem u radu Kluba, odnos s voditeljima Kluba i odnos sa članovima Kluba. Članovi Kluba navode da su sudjelovanjem u grupi dobili socijalnu podršku, edukaciju o bolesti, prevenciju recidiva bolesti, podršku obitelji, izvor informacija, mogućnost ventilacije, grupnu koheziju te su prepoznali stigmu zbog psihičke bolesti. Odnos s voditeljima Kluba opisali su kao ravnopravan i povjerljiv odnos. Odnos sa članovima Kluba su opisali izgradnjom interpersonalnih odnosa i altruizmom. Unaprjeđenje rada Kluba vide u pažljivijem odnosu voditelja, jednakoj zastupljenosti članova oba spola, razvoju psihijatrije u zajednici te većem osobnom angažmanu članova. Članovi Kluba su zaključili da sudjelovanje u Klubu dovodi da povoljnih rezultata za njihovo zdravlje. Aspekti rada u Klubu koje su sudionici istraživanja naveli uklapaju se u poznate terapijske faktore koji pridonose povoljnom ishodu liječenja što potvrĎuje terapijsku učinkovitost grupa podrške u održavanju mentalnog zdravlja.

Mentalno zdravlje je esencijalni čimbenik za aktivno i neovisno funkcioniranje u svim aspektima života. Poremećaji mentalnog zdravlja značajno narušavaju svakodnevno življenje, te uzrokuju disbalans u tri područja čovjekovih aktivnosti: samozbrinjavanju, produktivnosti i slobodnom vremenu. Odabir, organiziranje i aktivna participacija u produktivnim aktivnostima pojedinca narušenog mentalnoga zdravlja značajno su ograničene i/ili onemogućene zbog smanjene motivacije, nemogućnosti zadovoljenja zahtjeva produktivnih uloga, smanjenih sposobnosti rješavanja svakodnevnih problema, narušenih socijalnih vještina, smanjenog uvida u vlastito stanje, te stigme mentalne bolesti koja narušava odnos radne okoline prema pojedincu. U liječenju osoba oboljelih od shizofrenije od velikog značaja je psihosocijalna rehabilitacija. Ona uključuje edukaciju bolesnika i obitelji o bolesti, plan sprječavanja recidiva bolesti, trening socijalnih vještina, strategije rješavanja problema, tehnike samokontrole i samousmjeravanja, radnu terapiju, profesionalnu rehabilitaciju, programe potpomognutog zapošljavanja, te rekreativnu, kao i razne oblike kreativne terapije. Cilj navedenih strategija psihosocijalne rehabilitacije je izgradnja vještina potrebnih za svakodnevni život i rad, uspješna socijalna (re)integracija, odnosno radno uključivanje, čime se prevenira i/ili smanjuje opterećenje pojedinca i društva kao cjeline. Dodatni značaj ovoj intervenciji je i činjenica da se ove bolesti javljaju na početku radne karijere pacijenata, pa je ovakav pristup od velike važnosti za ostatak njihovog radnoga vijeka. Od svih poremećaja mentalnoga zdravlja, shizofrenija je povezana s najvećom stigmatizacijom i diskriminacijom, stoga je svrha ovoga rada dati prikaz radno-terapijske intervencije u procesu psihosocijalne rehabilitacije osobe oboljele od shizofrenije. Prikaz iskustva psihosocijalne rehabilitacije je proizašao iz projekta „Prihvatimo različitosti, odbacimo predrasude“ Udruge za unapređenje duševnoga zdravlja i podizanja kvalitete života duševnog bolesnika i njegove obitelji „Sretna obitelj“ u Popovači, Hrvatska. Iako se intervencija pokazala uspješnom već u inicijalnim fazama provedbe, ostaje još prostora za daljnja znanstvena i stručna promišljanja i istraživanja koja bi ukazala na opravdanost šire primjene gore navedenoga koncepta u hrvatskom kontekstu.

Recently, psychiatric terminology uses term «remission» as a distinct clinical category in sense of decrease in symptoms of schizophrenia, and term «recovery» representing clinical as well as a social category with reintegration in adequate proffessional, family and social life. (Sartorius i sur., 2006.). Term «recovery» is interpreted and understood in various ways. Author of one of the first definitions is William Anthony (1993): «Deeply personal, unique process of changing one’s attitudes, values, feelings, goals, skills and/or roles. It is a way of living a satisfying, hopeful, and contributing life even with limitations caused by the illness. Recovery involves the development of new meaning and purpose in one’s life as one grows beyond the catastrophic effects of mental illness.» Program of treatment and psychosocial rehabilitation in foster families in Psychiatry Hospital «Sveti Ivan» includes occupational therapy as well as recreative and spiritual activities (wellness program, vacation, literary group, visits to various art and entertainment shows as well as religious groups and gatherings). Baseline values are determined in all patients treated in foster families upon admission through Self Esteem Scale, Loneliness Questionnaire and QOL Scale. Since baseline values determined for our patients on QOL scale suggest living situation, religion, socializing and free time as a great source of pleasure we assumed that one or more of recreational and/or spiritual activities will have positive impact and/or decrease sense of loneliness, increase self esteem and generally improve QOL, all together contributing to recovery of our patients. Hence, we organized two day trip to Međugorje shrine, one day trip to Trakošćan castle, two summer vacations, all within recreational activities. Same questionnaires and scales were administered at three months follow up upon inclusion in program of treatment and psychosocial rehabilitation in foster families and results will be displayed in our presentation.

Psychosocial rehabilitation of persons with malignant diseases is based on knowing of the basic models of their conative, emotional and psychosocial functioning. In the clinical sense, these behavior patterns / forms of behavior can be characterized by different variables, such as anxiety, solitude, depression, dissatisfaction with lifestyle… Within psychosocial rehabilitation, various forms of supportive psychotherapies can be applied. These methods can focus on development of appropriate coping mechanisms (behavioral tools for facing diseases and stressful conditions) in a diseased person. Such programs are usually a synthesis of educational and therapeutic approaches, which can comprise the following areas: fear of death and/or disability, changed body image, pain control, communication with environment etc. The results of earlier research studies in various disciplines have shown that psychosocial rehabilitation can have an impact of a number of aspects in the quality of live of a diseased person and his/her environment.

U radu su iznešena iskustva i zapažanja o mogućnostima djelovanja udruga oboljelih od miastenije gravis na području Hrvatske u organizaciji rehabilitacije, poučavanju oboljelih i poboljšanja suradnje oboljelih od miastenije gravis, njihovih obitelji i zdravstvenog osoblja sa ciljem zadovoljavajućeg liječenja bolesti.

Psihosocijalna rehabilitacija osoba s malignim oboljenjima bazirana je na poznavanju osnovnih modela njihovog konativnog, emocionalnog i psihosocijalnog funkcioniranja. U kliničkom smislu, ovi oblici ponašanja mogu biti karakterizirani različitim varijablama, kao na primjer: anksioznost, usamljenost, depresivnost, nezadovoljstvo životnim stilom ... U okviru psihosocijalne rehabilitacije mogu biti primijenjeni i različiti oblici suportivnih psihoterapija. Ove metode mogu biti usmjerene na razvijanje prikladnih coping mehanizama (načini suočavanja s bolesti i stresnim stanjima) u oboljele osobe. Ovakvi programi obično su sinteza edukacijskih i terapijskih pristupa, pri čemu mogu biti obuhvaćena sljedeća područja: strah od smrti i/ili invaliditeta, promijenjena slika tijela, kontrola boli, komunikacija sa okolinom i drugo. U tu svrhu, uz standardne metode liječenja i rehabilitacije, mogu biti korišteni i različiti komplementarni suportivni pristupi. Rezultati dosadašnjih istraživanja koje su provodili stručnjaci iz različitih disciplina, pokazuju da psihosocijalna rehabilitacija utječe na različite apekte kvalitete življenja u oboljele osobe i njezine okoline.

Promišljenje o kvaliteti života možemo tumačiti kao napor u prosuđivanju doživljaja sebe s određene distance, s koje se i tjelesnost i ja u subjekta predstavljaju u određenim uvjetima. Prikazani su rezultati ispitivanja provedenog sa studentima na Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, na Odsjeku za studij motoričkih poremećaja i kroničnih bolesti. Samopoštovanje (self-esteem) prikazano je kao dio vlastite procjene koja je osnovana na osobinama koje osoba smatra značajnim, a odnosi se na unutarnje istinsko značenje vrijednosti. Ove dimenzije razlikuju se od osobe do osobe, i odražavaju utjecaj i iskustva koja su tijekom vremena doprinjela oblikovanju ličnosti. Rezultati istraživanja interpretirani su u okviru tzv. biopsihosocijalnog modela i nekih tumačenja iz područja egzistencijalne filozofije i predstavljaju prilog u razvijanju suvremenih kompleksnih metoda psihosocijalne rehabilitacije.

U uvodnom dijelu prikazan je razvoj nekonvencionalnih tehnika i tehnologija sa uobičajnim konvecionalnim pristupima u procesu rehabilitacije. Naglasak je stavljen na proces komunikacije, posebice na dimenziju efikasnosti izmjene informacija, što se odnosi na skraćeno vrijeme, prostor i protokole ponašanja (Intranet, Internet, Carnet...). Također su prikazani radovi koji se odnose na razvoj ekspertnih sustava (mikroprocesor i njegova aplikacija u funkcionalno-elektronske sustave pomagala). U okviru konvencionalnih pristupa, prikazana je primjena grafoskopa kao pomagala u eksperimentu mjerenja koordinacije gornjih ekstremiteta. Rezultati za definirane varijable u ovom području dobiveni su na uzorku od 79 ispitanika (studenata II godine), a tendencije promjena konstatirane su na osnovi određenih statističkih pokazatelja.