Search

Autor raspravlja o pitanju kada je točno Ilirik bio podijeljen na dvije zasebne provincije, Dalmaciju i Panoniju. Posebno se analizira funkcija prepozita (praepositus) koju u svom narativu Velej Paterkul pripisuje Valeriju Mesalinu (praepositus Illyrico) i Vibiju Postumu (praepositus Delmatiae), a najveća se pozornost usmjerava na analizu različitih prijepisnih inačica natpisa CIL III 1741 iz Epidaura. Za njega se u stručnoj literaturi bespogovorno smatra da spominje provinciju Gornji Ilirik (Superior provincia Illyricum), zbog čega se i uzimao kao ključni dokaz da je Ilirik bio podijeljen na dvije zasebne provincije već krajem Augustova ili najkasnije početkom Tiberijeva principata. Međutim, epigrafske nelogičnosti općeprihvaćene verzije natpisa te njegove različite prijepisne inačice dovode do sasvim drukčijeg zaključka., The author discusses the issue of the precise dating of the division of Illyricum into two separate provinces, Dalmatia and Pannonia. Emphasis is laid on the function of the praepositus, which Velleius Paterculus in his narrative attributes to Valerius Messallinus (praepositus Illyrico) and Vibius Postumus (praepositus Delmatiae), while the vast majority of attention is given to the analysis of different transcript versions of the inscription CIL III 1741 from Epidaurum. Scholarly literature undisputedly agrees that it mentions the province of Upper Illyricum (Superior provincia Illyricum), due to which it was held as key proof that Illyricum had been divided into two separate provinces as early as the end of Augustus' or the beginning of Tiberius' principate at the latest. However, epigraphical inconsistencies of the generally accepted version of the inscription, along with its variant transcripts lead to an entirely different conclusion from the assumptions submitted to date. Based on the analysis of the mentioned transcripts, the author concludes that the inscription was most probably erected by the upper communities of the Province of Illyricum (civitates superiores provinciae Illyrici). Consequently, it is concluded that, in the formal and legal sense, until the reign of Flavian emperors, Illyricum remained a separate province (provincia Illyricum), divided into two exercitus(Dalmatian and Pannonian), under indirect rule of the emperor's legates of consular rank. An analogy with this kind of provincial organisation may be found in Hispania Tarraconensis, and especially in Germania.

Straipsnyje primenami mažai žinomi Orzeszkowos ankstyvosios kūrybos laikotarpio feljetonai ir literatūriniai tekstai, kuriuose aprašomi keli Gardino srities, Lietuvos Polesės ir Pinsko krašto užkampiai. Straipsnyje pristatoma tezė apie šiuose tekstuose pateikiamą provincijos, kultūros ir socialinės erdvės, darną. The article recalls little-known columns and literary texts by Orzeszkowa from the earliest period of her work, devoted to descriptions of several parts of the Grodno region, Lithuanian Polesie and Pińszczyzna. The article presents a thesis about the coherence of the vision of the province as a cultural and social space presented in these texts.

Straipsnyje analizuojama Lietuvos Provincijos atkūrimo grupės (toliau – PAG) veikla Afganistano Goro provincijoje. Ypatingas dėmesys skiriamas karių ir civilių bendradarbiavimo dimensijai. Straipsnyje siekiama parodyti, kad karių ir civilių veiklos organizavimas Lietuvos PAG nukrypsta nuo tradiciškai hierarchinės karinių struktūrų organizacinės logikos ir atspindi kitose – ekonominėje, socialinėje, politinėje – gyvenimo srityse įsitvirtinančius tinklaveikos fenomeno principus. Straipsnio tikslui pasiekti yra pasitelkiama sociologo Manuelio Castellso tinklaveikos visuomenės teorija, kurios idėjos yra išplečiamos į iki šiol šios teorijos rėmuose neanalizuotą karinę sritį. Tokiu būdu tinklaveikos fenomeno principai yra sugretinami su NATO visaapimančio požiūrio (angl. comprehensive approach) principais, o gautų paralelių patikimumas yra tikrinamas atliekant kokybinę, ekspertiniais interviu pagrįstą, Lietuvos PAG veiklos analizę.

Jedini povijesni izvori koji govore o singularima namjesnika rimske provincije Dalmacije jesu 11 nadgrobnih natpisa iz Salone. Autor se u ovome radu posvetio svakom natpisu posebno, nastojao je odrediti kojim su postrojbama pripadali singulari, jesu li postojale određene pravilnosti u njihovu odabiru za ovu službu, je li se radilo o iskusnim vojnicima, koliko ih je ukupno služilo pri oficiju, odakle su potjecali i koje se ostale osobe spominju na njihovim natpisima., The sole historical sources which speak of the singulares serving the governor of the Roman province of Dalmatia are eleven funerary inscriptions from Salona. In this work, the author accords attention to each inscription individually, and attempts to ascertain the military units to which the singulares belonged, whether there were specific regularities in their selection for this service, whether they were experienced soldiers, how many served in the staff, where they came from and which other persons are mentioned in their inscriptions.

Ovaj je članak podijeljen u pet glavnih dijelova. U prvom dijelu autor govori o nenadanom boravku Franje Asiškoga u Hrvatskoj. Drugi dio razrađuje različite predaje koje su povezane s Franjinim boravkom u našim krajevima, dok treći govori o povijesnom utemeljenju samostana u Trogiru, prvom franjevačkom samostanu na našim prostorima. Sljedeći dijelovi, treći i četvrti, govore o širenju franjevačkog pokreta u priobalnom i kontinentalnom dijelu Hrvatske te, naposljetku, o prvoj provinciji kojoj su pripadala Manja braća i njihovi samostani iznoseći, nasuprot starijim i tradicionalnim mišljenjima, novi pogled o pitanju franjevačke Prvoprovincije na hrvatskom tlu., This article is divided into five parts. In the first part the author talks about the unexpected stay of Francis of Assisi in Croatia. The second part discusses various legends associated with Francis’ residing in our region, while the third part presents historical foundation of the monastery in Trogir, the first Fran­ ciscan monastery in our region. The following parts, third and fourth, present spreading of Franciscan movement in the costal and continental Croatia and, finally, the first province which Friars Minor and their monasteries belonged to, putting forward, in contrast to the old and traditional views, a new view on the issue of the Franciscan Province on Croatian soil.

Many funds of EU that foresee a possibility to restore heritage stress the importance of tourism while applying for financial resources. This was mentioned on many occasions during International conference “Cultural heritage and the EU2020-strategy - towards an integrated approach”. EU gives large financial amounts to take care of heritage and to use it for purposes of tourism. Let us hope that not only tourists will be taken into consideration but also those who would like to get knowledge of things in a more serious way – for example to listen to unique sound of organs.

Prošlo je gotovo pola stoljeća od objavljivanja studije “O djelovanju domaće sredine u umjetnosti hrvatskih krajeva”, pa se uslijed velikih promjena kulturnih politika, kulturne proizvodnje, umjetničkih teorija i paradigmi, a napose promjena u društvenom, političkom i gospodarskom kontekstu od onoga vremena do danas, nude neke Karamanove teze za novu interpretaciju. Te se promjene mogu registrirati na razini globalne, ali i lokalne društvene tranzicije, a relacija općeg i posebnog, globalnog i lokalnog u proizvodnji vizualnih sadržaja je neposredan kontekst na koji se aplicira nova interpretacija Karamanovih teza. Novi interpretacijski horizont nalazi se u činjenici da modernizacijski procesi, kao poticaj stvaranju vizualnih sadržaja, na razini gospodarstva, ekonomije ili uže domene kulture stvaraju mapu su-odnošenja lokalnih sredina prema središtima tih procesa, pa stoga između središta i ruba postoji permanentno produkcijsko i produktivno umrežavanje, odnosno “zamjenjivost”, kako to definira Germann. Praksa stvaranja vizualnih sadržaja je neposredni iskaz tih su-odnošenja i razmjena simboličkih vrijednosti koje mogu biti prepoznate kao tradicijske, suvremene ili hibridne, prema Papastergiadisu. Uslijed toga, lokalne sredine, odnosno kulture ruba imaju svoje posebnosti u odnosu na sre dišta modernizacijskih napora, a te se posebnosti nude za teorijsko uokvirenje uz pomoć Karamanovih triju magistralnih teza. Rubne posebnosti jesu semiotičke situacije koje reflektiraju kontekstualne datosti. Prva teza o “provincijskim čednim omjerima” motri se i analizira kao refleksija vizualne kulture na neposredni društveni, ekonomski i politički kontekst. Druga teza o “raznovrsnosti oblika granične sredine” nudi se za interpretaciju kao polazište za istraživanje relacije planiranog i komuniciranog u vizualnoj informaciji, odnosno razine manipulativnosti sa sadržajima. Treća Karamanova teza o “slobodi stvaranja periferijske umjetnosti” analizira se kao autentična lokalna teorija sukladna zamislima koje su pod oznakama “alternativni” (Craven) ili “marginalni” (Fry) modernizam postali globalno aktualni dvadesetak godina nakon objavljivanja Karamanove studije.

Jedini povijesni izvori koji govore o singularima namjesnika rimske provincije Dalmacije jesu 11 nadgrobnih natpisa iz Salone. Autor se u ovome radu posvetio svakom natpisu posebno, nastojao je odrediti kojim su postrojbama pripadali singulari, jesu li postojale određene pravilnosti u njihovu odabiru za ovu službu, je li se radilo o iskusnim vojnicima, koliko ih je ukupno služilo pri oficiju, odakle su potjecali i koje se ostale osobe spominju na njihovim natpisima.

Arheološkim istraživanjima na južnom Levantu je otkriveno i opredeljeno na hiljade protodinastičkih egipatskih nalaza, uključujući arhitekturu, svakodnevne upotrebne predmete, ali i recipijente sa serek-oznakama više faraona Nulte (Narmer, 'Dupli soko', Ni-Hor, Iri-Hor, Ka) i Prve (Hor Aha) dinastije, kao manifestacije državnih ekonomsko-administrativnih aktivnosti. Manji deo artefakata potiče iz samog Egipta, dok je većina proizvedena lokalno. U cilju objašnjenja fenomena egipatskog prisustva u južnom Kanaanu/Palestini sugerisano je više modela (vojno osvajanje, trgovina, kolonizacija, logističko usavršavanje, migracija stanovništva), koji ipak nisu uspeli da integrišu arheološki utvrđene parametre u jedinstvenu celinu, posebno kada se ima u vidu upliv novijih podataka i njihova kontekstualna analiza. Enigma prisustva protodinastičkog Egipta na južnom Levantu, koje sadrži elemente trgovine manjeg obima, nastanjivanja novih teritorija, i državne uprave, biva jasnija kada se ima na umu ponavljanje sličnog geopolitičkog obrasca tokom Novog carstva, u smislu uspostavljanja Egipatske azijske provincije. Mapiranje lokalno proizvedenih egipatskih posuda, tj. njihovog sadržaja, odnosno lokaliteta na kojima je konstatovana svakodnevna egipatska aktivnost, ukazuje na postojanje intra-regionalnog distributivnog sistema, čime se otvara mogućnost definisanja izvorne egipatske provincije na južnom Levantu tokom Nulte dinastije (fig. 1). Među razlozima njenog formiranja, osim širenja moći i teritorije, nije zanemariva ni uloga bakra kao strateške sirovine svog vremena. Egipatsko prisustvo se može objasniti i kao kontinuitet: prvo procesa unutrašnje konsolidacije, a potom ekspanzije Nakada kulture iz matične oblasti u Gornjem Egiptu, prema Donjem Egiptu, Donjoj Nubiji, i južnom Levantu. Za puno sagledavanje dinamike i faza formiranja države u Egiptu, kao i njene interakcije sa perifernim oblastima, reflektovanih u arheološkim nalazima, neophodan je veći upliv saznanja iz paleopolitike, kao ključne analitičke studije vezane za rekonstruisanje i razumevanje ukupnih aktivnosti prethodnih kompleksnih društava u kontekstu svog okruženja. After a modest start in the mid-20th century, thousands of Protodynastic Egyptian objects have been unearthed and identified as such in the Southern Levant, including serekh-signs of several Dynasty 0 (Narmer, 'Double Falcon', Ny-Hor, Iry-Hor, Ka), and 1st Dynasty (Hor Aha) pharaohs. The explanatory models presented so far fail to integrate the totality of the archaeologically manifested parameters, especially considering the impact of the last fifteen years of finds and their contextual and other analysis, into the proper semiotic matrix. The conundrum of Egyptian activity in the Southern Levant displays, at the same time, features of a small-scale trading partner, a colonizer, and a suzerain. Egyptian pottery of local origin provides an indication of a south-north flow of the Egyptian daily-life repertoire of pottery types, or rather their contents, between the Egyptian-related sites, that clearly demonstrates an Egyptian distribution system operating on an intra-regional level in the Early Bronze IB Southern Levant. The ‘Egyptian phenomenon’ is far from being unique since reestablishment of a similar geopolitical pattern, only on a considerably greater scale, can be recognized during the New Kingdom - the Egyptian province in Asia. / (francuski) Des milliers de vestiges protodynastiques égyptiens ont été découverts et classés grâce aux fouilles archéologiques au Levant du Sud; ces vestiges comprennent aussi bien les vestiges d’architecture, des objets d’usage quotidien, que des récipients comportant des marques serekh de plusieurs pharaons de la dynastie zéro (Narmer, Horus aux 'deux faucons', Ny-Hor, Iry-Hor, Ka) et de la première dynastie (Hor-Aha), puis enfin des manifestations des activités économico-administratives de l’État. Une plus petite partie des artefacts provient de l’Égypte même, alors que la plupart sont produits localement. Afin d’élucider le phénomène de la présence égyptienne dans le Canaan du sud/la Palestine, plusieurs modèles d’explication ont été suggérés (conquête militaire, commerce, colonisation, perfectionnement logistique, migration de la population); ceux-ci n’ont tout de même pas réussi à réunir les paramètres archéologiquement fixés dans une seule unité, notamment lorsqu’on prend en compte l’impact des données plus récentes et leur analyse contextuelle. L’énigme de la présence de l’Égypte protodynastique au Levant du Sud, présence incarnée par l’introduction d’un commerce de petite taille, un peuplement des nouveaux territoires et des éléments d’administration de l’État, devient plus facile à élucider lorsque nous avons à l’esprit la répétition d’un modèle géopolitique semblable au cours du Nouvel Empire égyptien, à savoir l’établissement d’une province égyptienne asiatique. Le mapping des récipients égyptiens localement produits, autrement dit de leur contenu, ou des sites sur lesquels a été constatée une activité égyptienne quotidienne, rend compte de l’existence d’un système distributif intra-régional, ce qui ouvre la possibilité de définir la province égyptienne originelle au Levant du Sud au cours de la dynastie zéro. Parmi les raisons de sa formation, l’expansion de la puissance et des territoires mise à part, le rôle du cuivre en tant que matière brute stratégique de son temps n’est pas négligeable. La présence égyptienne peut être expliquée comme une continuité: d’abord du processus de consolidation intérieure, puis de l’expansion de la culture Nagada de la région centrale dans la Haute-Égypte, vers la Basse-Égypte, la Basse Nubie, et le Lévant du Sud. Pour une pleine analyse de la dynamique et des phases de formation de l’état en Égypte, puis de son interaction avec les domaines périphériques, indiquée par les vestiges archéologiques, il paraît nécessaire de faire intervenir davantage les connaissances venant de la paliopolitique, considérée comme une étude analytique essentielle et liée à la reconstruction et à la compréhension des activités intégrales des sociétés complexes antérieures dans le contexte de leur environnement.

Dominikanac Anđelko Fazinić (1902.-1983.) nedvojbeno je jedan od najznačajnijih hrvatskih dominikanaca 20. stoljeća. Nakon studija posvetio se odgojno-obrazovnim službama na dominikanskim gimnazijama i zavodima za odgoj srednjoškolske mladeži u Bolu na Braču (1928.-1934. ; 1939.-1942. ; 1950.-1963.) i u Zagrebu (1934.-1939.), a kasnije i na Riječkoj Visokoj bogoslovnoj školi (1970.-1983.), te obavljao neke upravne službe u svojoj redovničkoj zajednici. Zaslužan je za utemeljenje Dominikanske klasične gimnazije u Zagrebu (1941.) i Caritasa u Rijeci (1970.), te za pokretanje Vjesnika Hrvatske dominikanske provincije (1964.), koji neprekidno izlazi do danas. Kao provincijal, kroz tri mandata (1942.-1946. ; 1946.-1950. ; 1963.-1967.), u teškim i prelomnim vremenima upravljao je Dalmatinskom, tj. Hrvatskom dominikanskom provincijom, čije granice je proširio do Subotice (1945.), postavio temelje za povratak dominikanaca u Sloveniju (1965.) i utemeljio samostan u Rijeci (1949.). Bavio se i spisateljskom djelatnošću surađujući u brojnim časopisima, uglavnom u domovini, pišući ponajviše o crkveno-povijesnim temama i književnosti. Također se bavio prevodilačkom i glazbeno-umjetničkom djelatnošću, ostavivši iza sebe jednu objavljenu zbirku i mnoštvo rukopisa skladbi različitoga sadržaja i opsega. Blisko je surađivao s nadbiskupom Alojzijem Stepincem i obavljao starješinsku službu u dominikanskim samostanima u Bolu na Braču (1940.-1942.), Rijeci (1971.-1977.) i Zagrebu (1978.-1981.).

Straipsnyje aptariami misionierių kongregacijos Lietuvos provincijos pavietų mokyklose ugdymo ir auklėjimo XVIII ir XIX amžių sandūroje klausimai. Misionieriai, kurių centras buvo Prancūzijoje, į Abiejų Tautų Respubliką atvyko XVII a. Daugėjant jų padalinių skaičiui 1685 m. buvo įkurta Lenkijos provincija, apėmusi ir LDK, tačiau po ATR pirmojo padalijimo 1772 m. 11 kongregacijos padalinių atsidūrė už valstybės sumažėjusios teritorijos ribų, pakliūdami į Rusiją, Prūsiją ir Austriją. Po antrojo padalijimo dar daugiau kongregacijos būstinių pakliuvo užsienin, dėl to 1794 m. jos Lenkijos provincija buvo padalinta ir atsirado misionierių kongregacijos Lietuvos provincija su centru Vilniuje, kuris po trečiojo ATR padalijimo taip pat atsidūrė Rusijos imperijoje. Kongregacijos Lietuvos provincija išsilaikė iki 1842 m. kai caro įsaku buvo likviduota. XVIII–XIX a. sandūroje Lietuvos provincijos 3 padaliniuose misionieriai turėjo pavietų mokyklas, kuriose mokė ir auklėjo jaunimą: Kraslavoje, Ilūkštoje (dabartinėje Latvijos teritorijoje) ir Lyskavoje (dabartinėje Baltarusijos teritorijoje). Kadangi yra išlikę šaltinių apie šias 3 misionierių mokyklas, tai straipsnyje jų medžiaga yra išnagrinėta pateikiant faktografiją ir apibendrintą mokslo bei auklėjimo jose vaizdą. Kiekvienai iš 3 pavietų mokyklų straipsnyje yra skirta po atskirą skyrių. Pateikiama duomenų apie pedagoginio personalo sudėtį, mokinių skaičių, mokymo programas, vadovėlius. Visos 3 misionierių mokyklos XIX a. 3-iajame dešimtmetyje carinės valdžios sprendimais buvo uždarytos.

Autor ovog teksta prebirajući obiteljske uspomene nailazio nailazio je na fotografije i pisma upućena njegovoj prabaki Marijeti taubell - Lupis od više franjevaca ; ona je kao članica trećeg reda sv. Franje bila povezana s franjevačkim redovnicima Provincije sv. Jeronima. Među tim franjevcima bio je i fra Kosto Selak, Slovenac koji je isprva djelovao u Franjevačkoj provinciji sv. Jeronima, a od 1932. kao dijecezanski svećenik Dubrovačke biskupije do 1960., zanimljiva je osobnost.

Istoriografijoje egzistuoja dvi Abiejų Tautų Respublikos (ATR) vidinės sąrangos traktavimo tendencijos. Vieni istorikai ją laiko dualistine, kiti – trijų dalių valstybe, galutinai susiformavusia Stanislovo Augusto Poniatovskio valdymo laikotarpiu. Dėl termino „provincija“ sampratos XVIII a. dikutuojama iki šiol. Straipsnyje analizuojami ATR padalijimų laikotarpio, kuomet vyko intensyviausi valstybės centralizavimo ir unifikavimo procesai, dokumentai. Siekiama išsiaiškinti, kaip to meto politiniuose dokumentuose – seimų konstitucijose, konfederacijų universaluose, sukilėlių atsišaukimuose, publicistikoje ir kt. – koreliavo sampratos „Lietuvos provincija“ ir Lietuvos Didžioji Kunigaikštystė (LDK). Terminas „provincija“ XVIII a. turėjo keletą skirtingų prasmių. Teritorijos prasme juo buvo įvardijama didelė savarankiška teritorija, turinti savo administracinę struktūrą. Iki pirmojo padalijimo taip vadintos prie Lenkijos Karūnos ir LDK prijungtos žemės. Kaip ir XVI-XVII a., šis terminas vartotas seimų, į kuriuos rinkdavosi dviejų Lenkijos dalių ir LDK atstovai, sesijoms. Po pirmojo ir antrojo padalijimų „provincijos“ terminu dažniausiai būdavo įvardijamos svetimų valstybių užgrobtos žemės. Šis terminas ypač išplito XVIII a. antroje pusėje atsiradus naujoms valstybinėms institucijoms, kurias sudarė trijų provincijų (Didžiosios ir Mažosios Lenkijos bei LDK) atstovai. Tad XVIII a. politiniuose dokumentuose šis terminas neapibrėžė ATR vidaus sąrangos, jis niekuomet neturėjo negatyvios prasmės. Iki žlugimo 1795 m. ATR sudarė dvi valstybės – Lenkija ir Lietuva. In this article, basing on political literature written during the period of partitions the function of term "province" is considered. The result differs from assessments met in historiography, that during the regime of Stanislaw August Poniatowski Grand Duchy of Lithuania was more one of third provinces of Polish-Lithuanian Commonwealth that a one of two unified countries. After researches on the term "province" following conclusions can be made: 1) The term in political literature of 18th century was used as a territory, more often as an individual, with own administration which differed from other parts of country; 2) Till the first partition term "province" was given to the lands annexed to the Kingdom of Poland or Grand Duchy of Lithuania, after losing that territory the term disappears; 3) In the period of localisation of first and second partition the term "province" was used for the land lost while partitions; 4) In other meaning term "province" was used to describe the sessions of diet in which deputies form two parts of Poland and Lithuania took part. There where diet provinces, and that meaning was functioning form 16th century; 5) In second part of 18th century some of institutions were organized from the representatives of 3 provinces (Great Poland, Lesser Poland and Grand Duchy of Lithuania). What made the term more visible; 6) In political literature of 18th century term "province" doesn't refer to the interior system of Commonwealth statehood, which (till the collapse in 1795) consists of two countries; 7) The term "province" never had a negative meaning.

Jau keletą dešimtmečių mes palengva išsilaisviname iš unifikuotos didžiosios istorijos. Puikūs šio proceso pavyzdžiai yra keleto miestų vizualinės istorijos. Šiame straipsnyje autorius aptaria lokalinę fotografinę istoriją didžiosios oficialiosios istorijos kontekste. Šio straipsnio autorius bando atskleisti fotografinio pasakojimo problemas, remdamasis Joniškio ir Žagarės fotografijų albumais. Mažųjų miestų intriguojančios vizualinės istorijos, vizualiniai naratyvai atsispindi ne kokioje nors mįslingoje gelmėje, bet fotografijų paviršiuje, įdėmiai pažvelgę į minėtų miestų lokalines fotografines scenas iš karto pastebime gyvas detales, gyvus judesius. Miestelėnų pozose ir gestuose atpažįstame ir istorines savo laikmečio pozas, kurios yra nepaprastai išraiškingos. We have been getting free of unified great history for a few decades. Excellent examples of this process are visual histories of some towns. In this article the author discusses the local photographie history in the context of great official history. The author of this article tries to disclose the problems of photographic narrative referring to historic photography albums of Joniškis and Žagarė. The surfaces of photographies reflect intriguing visual history of small towns. After careful study of local photographic scenes we can notice lively details and gesures right away. In the town-dweller's poses and gestures we can recognize historical poses of our time which are very expressive.

Bažnyčių bokštų varpai – vertingas kultūros paveldas. Neabejotina, kad objektas turi būti tyrinėjamas kompleksiškai – religiniu, kultūrologiniu, technologiniu aspektais. Tai duotų informacijos labai įvairių sričių-meno, amato, kalbos, geografinių vietovių istorijai, heraldikai, genealogijai. Jų įsigijimo aplinkybės, įrašai, dekoras yra betarpiškai susiję su parapijos ir bažnyčios istorija, todėl gali būti traktuojami kaip lokalinės istorijos objektai. Straipsnyje aptariama N. Žagarės, Žeimelio, Daugailių bažnyčių varpai, duomenys, kurie pasiekė mūsų dienas. Bendra visų bokšto varpų, kaip Lietuvos kultūros vertybių, problema ta, kad jie praktiškai neprieinami besidomintiems paveldu. Būtina paspartinti Lietuvos bažnyčių varpų ir bažnytinių varpų inventorizaciją. Article emphasize the significance of the bells as the subjects of local history and represent the results of the investigation some of them in the nordic part of Lithuania. The bell is a great cultural value. It is a significant monument to the art and culture history. A fair number of bells existing in Lithuania (at present there are 249 of them in our country) are included into register of state cultural values. Despite that, just some of them are scientifically described, including a comprehensive analysis of their characteristics and historical value. Not only the bells, which were founded in our country, but also those which were brought from other countries, were important, because they gave knowledge about mercantile, economic and confessional relations. Moreover, they are signs of a historical memory. From this point of view the object is especially easy, because it was normal to inscribe the years, the names of parish and of parson and of course, the formers of it. Normally, it was practised to baptise a bell giving a name of founder for it. There were nice traditions of bronze moulding in Lithuania; the trade began to decline and go downhill at the second half of 18th с. There were some reasons for this: the economic and political upheaval in the country, competition with foreign foundries. Occupation authority did not support development of this trade in the rebellious province, because it had in mind the possibility to use the foundries for making guns in case of mutiny. From the other hand, the products brought from the other countries began to compete with local production more and more, because our country had no local raw material and the expensions of transport had been cheapening steadily. These tendencies especially became emphasized after the railways had appeared. During the period from the second half of 18th с. to 19th c., the bells used to be ordered from foundries of Königsberg, Russia (Valday and Moscow), Poland and Latvia. It is interesting, that not only Calvinism Churches but the Catholic Churches used to acquire the bells founded in Königsberg and Latvia, too. Foundries of Russia used to adjust to the customers and used to found bells in shape typical to European bells. This Latin sentence: "habet sua fata..." – befits to bells as well as to books. The bells had been destroyed, snapped up during the war. Not one of them had been used as a material for making ammunition, the other bells had been hidden, burrying them in the ground. The bells used to end up not in parish churches of contracting authorities often.

Raspravlja se o etničkoj pripadnosti stanovništva rimskog doba na prostoru današnjih Miljevaca, teritorijalnom organiziranju i razgraničenjima zajednica i njihovu statusu. Strabonove i Plinijeve navode o rijeci Krki kao razdijelnici između Liburna i Delmata ne smijemo shvatiti doslovno. Zapadne rubove današnjih Miljevaca zaposjeli su veterani, a istočni i južni dijelovi organizirani su kao civitas peregrinorum. Istog je statusa zajednica na sjeveru, prema planini Promini, čije je kultno sjedište u kasnoj antici bila bazilika u Trbounju. Tu je granica prema pagusu Promona, koji pripada municipiju Magnum.

Šiame straipsnyje pateikiama 2003 m. liepą atlikto kokybinio gyventojų nuostatų tyrimo Lietuvos provincijoje duomenų analizė. Straipsnio tikslas - ištirti Lietuvos gyventojų politinių orientacijų ir politinio elgesio struktūros ypatumus nagrinėjant individų nuostatų įvairiuose politinės paramos lygmenyse ir politinio nusistatymo modelius. Straipsnyje pristatoma Lietuvos gyventojų politinio mentaliteto tipų schema, kuri leidžia nagrinėti empiriškai galimas politinės paramos lygmenų struktūras ir sąsajas su politiniu nusistatymu. Straipsnyje teigiama, kad politinė parama demokratijai labiausiai priklauso nuo individo požiūrio į buvusį komunistinį režimą, taip pat nuo amžiaus ir turėto socialinio statuso. Nors šiuo metu valdančiąją daugumą sudaro kairiosios partijos, dešiniųjų pažiūrų gyventojai labiau patenkinti režimo veikimu nei kairieji rinkėjai. Straipsnyje taip pat atskleidžiama, kad pritarimas protesto politikai nėra tiesiogiai susijęs su nepasitenkinimo valdžia ar režimu lygiu. It is widely assumed that effective functioning of democratic institutions depends on the political support and civic engagement of the public. Public support for authorities is especially important during the reform period in new democracies. Evidence from different Central and Eastern European countries including Lithuania demonstrates critically low level of political support, e.g. satisfaction with regime performance and trust in political institutions as well as comparatively low level of political engagement. However, systematic and comprehensive account of these trends and their implications for political stability and democratic performance in new democracies are lacking. In the article the results of qualitative research of political attitudes and political behavior in Lithuanian countryside are presented. Thirty in-depth interviews with ordinary citizens were made in Alanta and Naujasodis (district of Molėtai) in July 2003. The aim of the research is to explore the dominating patterns of political support and political engagement of Lithuanian citizens. The political support was analyzed by using theoretical framework of David Easton and Pippa Norris. David Easton in his classic model distinguished among different objects of support including support for the community, the regime and the authorities. Moreover, he made a distinction between the specific support, a quid pro quo for the fulfillment of demands, and diffuse support, unconditional attachment to political objects and a reservoir of favorable attitudes or good will. This conceptual framework was recently revisited by Norris who expanded the classification into five-fold framework distinguishing between the political support for the community, regime principles, regime performance, regime institutions, and political actors. Political engagement is defined here to include psychological as well as actual political involvement. In more concrete terms, it comprises the following dimensions: 1) interest in politics; 2) voting and propensity to vote in elections or referenda; 3) engagement in community politics; 4) partisanship, including both the party membership and party identification; 5) participation or propensity to engage in unconventional political activity. The analysis resulted in classification of ten types of political outlook: 'pro-soviet radical', 'soviet system builder', 'moderate critic', 'rural wisdom optimist', 'apathetic youth', 'rational youth', 'disappointed activist', 'civic optimist', 'rightist democrat' and 'rightist radical.' These types can be expected to represent the dominant patterns of political attitudes and political behaviour in rural Lithuania. The investigation reveals that political support for democracy is highly dependent on the attitudes towards the soviet past. Moreover, it is indirectly linked with the age and former social status of the respondent. The data shows that supporters of democratic regime are usually right-oriented or young persons. Surprisingly, the satisfaction with current regime performance is not linked with the support for current authorities. Finally, the results suggest that most disappointed persons are more sceptical toward conventional forms of political engagement and are likely to support unconventional political activities. The actual political behaviour, however, is not dependent on the level of political support.

Folkloro ansambliai yra viena populiariausių etninės veiklos formų, jų veikloje žmonės ieško savo etninio tapatumo arba jį užtvirtina. Remdamasi "pirminio" ir "antrinio" folkloro sąvokomis, straipsnio autorė siekia atskleisti kaimo ir miesto folklorinio judėjimo savitumus, išnagrinėti miesto ir kaimo ansamblių narių kilmę, išskirti jų veiklos folkloriniame ansamblyje motyvacijų skirtumus, atskleisti muzikavimo tradicijų perimamumo tendencijas. Analizuojami Anykščių bei Utenos rajonų folkloriniai ansambliai priskiriami prie "pirminio folkloro", t. y. vietinės tradicijos puoselėtojų, kuriems tereikia "susidainuoti" ir "susigroti". Vilniaus miesto folkloriniai ansambliai (taip pat ir kitų didmiesčių) atstovauja "antriniam folklorui" - tradicijos perėmėjams, turintiems išmokti ansamblio atstovaujamo krašto tarmę, šokimo manierą ir t. t. Išskyrus folklorinių ansamblių narių veiklos motyvaciją folkloriniame ansamblyje, pastebėti šie skirtumai: kaimo žmonėms svarbesnis pramogos aspektas. Kaime repeticijos ir koncertai yra dideli įvykiai. Gyvenimo tempas mieste yra daug greitesnis, todėl čia svarbus yra poilsio, derinamo su pažintine nauda, aspektas. Folklorinių ansamblių marių muzikavimo tradicijų perėmimo iš tėvų ir perdavimo savo vaikams procentinis tyrimas parodė, kad folklorinių ansamblių gausa (tarp jų ir vaikų) dar nereiškia, kad gerai vykdomas pagrindinis šių ansamblių tikslas - populiarinti savo kultūros tradicijas, sudaryti gyvosios tradicijos tęstinumo prielaidas bei perduoti ją ateinančioms kartoms. Folklore bands are among the most popular forms of ethnic activities, in which people search for or reinforce their ethnic identity. Referring to the concepts of the “primary” and “secondary” folklore, the author of the article attempts to reveal the peculiarities of the folklore movement in urban and rural areas, examine the origins of the members of urban and rural bands, distinguish the differences of motivation of their activities in the band and reveal the trends of continuance of music playing traditions. The analyzed folklore bands of Anykščiai and Utena districts are attributed to the “primary” folklore, i. e. the nurturers of the local tradition, who only need to “get in tune with each other”. Folklore bands of Vilnius (and other cities) represent the “secondary” folklore, i. e. the keepers of the flame, who have to learn the dialect of the land, represented by the band, the manner of dancing, etc.. With the exception of the motivation of activities of the members of the band, the following differences have been noticed: the aspect of entertainment is more important to rural people. Rehearsals and shows in the rural areas are significant events. The tempo of life in the city is significantly faster therefore the aspect of relaxation, matched with cognitive benefit, is more important. The percentage studies of taking over of the music playing traditions by the members of the bands from their parents and passing over the traditions to their children has shown that the plenty of folklore bands (including children) does not mean that the main objective of the bands, i. e. popularization of the traditions of the culture, creating the prerequisites for continuance of the live tradition and transferring it to the coming generation is well executed.

Radnja se bavi problematikom rimskih portretnih stela priobalnog dijela provincije Dalmacije, najbrojnijeg i najsofisticiranijeg tipa rimskog nadgrobnog spomenika. Radnja je koncipirana u tri dijela. U prvom se dijelu razmatra kronologija i tipologija spomenika, drugi je dio posvećen ikonografskim i ikonološkim pitanjima, a treći se bavi epigrafikom, tj. natpisima. Radnju prati Katalog, u kojem su prikupljeni i akribično opisani svi spomenici. I on je podijeljen u tri dijela. U prvom su dijelu (A) prikupljeni sačuvani spomenici, drugi (B) donosi spomenike čija je pripadnost stelama upitna (incerte), a treći spomenike koji su poznati samo iz starijih objava i danas nisu sačuvani. Na kraju je radnje indeks imena i drugih pojmova.

Polazište rada predstavljaju antički literarni i natpisni izvori o rimskom vladanju u Istri, dopunjeni arheološkom dokumentacijom. Uzevši u obzir prethodne studije i različita mišljenja, obrađeni su glavni momenti javnog života u rimskoj Histriji, organizacija centralne državne vlasti u njenim mnogobrojnim izdancima i municipalna samouprava sa svojim ograničenjima.

Polazište rada predstavljaju antički literarni i natpisni izvori o rimskom vladanju u Liburniji, dopunjeni arheološkom dokumentacijom. Uzevši u obzir prethodne studije i različita mišljenja, obrađeni su glavni momenti javnog života u rimskoj Liburniji, organizacija centralne državne vlasti u njenim mnogobrojnim izdancima i municipalna samouprava sa svojim ograničenjima.

Na temelju antičkih literarnih i natpisnih izvora dopunjenih arheološkom dokumentacijom, obrađuju se glavni momenti rimskog vladanja u Histriji i njegov povijesni razvoj. Obrađuje se organizacija centralne državne vlasti i municipalna samouprava. Ispituju se ograničenja municipalne samouprave u odnosu na državnu vlast.

Premda svaka dijeceza i svaka redovnička provincija može imati vlastiti Kalendar, dobro je da sve biskupije i provincije istoga reda u jednome narodu udruže te izdaju zajednički Kalendar označivši u njemu vlastite pojedinačne svetovine.