Search

Eksperimentirajući s materijalima, pojmove kao što su materija, propadljivo i probijanje provlačim kroz mediji kiparstva. Bazirajući se na procesualnost oblikujem privremenu skulpturu od materijala kao što su zemlja i drvo s kojima ulazim ideju prolaznog, simboličnog i prostornog. Postavljajući rad van prostorija Akademije dobila sam priliku za veće dimenzije zbog kojih sam ušla u koncept prostornog, analizirajući temu susrećem se s prostorom na kojemu se skulptura nalazi, a napuštene elemente tog mjesta koje ju okružuju, kroz osobne doživljaje i razmišljanja povezujem s idejom prostornog probijanja čime zaokružujem cjelinu. Kako se rad polako degradira bilježim to video i foto dokumentacijom kao jedinim dokazom da je postojao. more...

During its decade-long realization, the design of the "HILTON" Hotel in Belgrade has undergone all professional and investment procedures of the turbulent Serbian architectural field. Each of the events in the process of its creation has brought an additional layer and interpretation, but more importantly, it has become a public act. This is exactly what essentially makes a quality of this realization: visibility of the building's changeability, both as a process and as its spatiality. The building defines the strength of the city block and at the same time brings a new interpretation of the street through a new/traditional loading into the urban matrix. Moving away from the constants of the existing context, in order to delicately redefine it, this building, like a movement in an interspace, both is and is not: a corner building, a massive repetition of the uniform openings and space. The street is integrated by the envelop into the inner space in order to connect the public contents, thus achieving a new layerness and depth of the public space, but also creating a clean space for the repetitive programme of the hotel accentuating the structural elements which move away from the typological patterns. The vertical degradation characterized by the tree-like support of the usual, becomes a memory of the building. The innovative technological concepts are in a dialogue with it by sophisticatedly sublimating all characteristics of the building in its architectural variability: between the (re)definition of the context and the technological intervention. Projekat hotela "HILTON" u Beogradu, tokom decenijske realizacije, prošao je sve profesionalne i investicione procedure burnog srpskog arhitektonskog polja. Svaki od događaja u postupku njegovog stvaranja, doneo je dodatni sloj i interpretaciju, ali postao je i javni čin. Upravo to čini suštinski kvalitet ove realizacije: vidljivost promenljivosti objekta, i kao procesa, i kao njegove prostornosti. Objekat definiše čvrstinu gradskog bloka i istovremeno donosi novu interpretaciju ulice kroz novo/ tradicionalno učitavanje u urbanu matricu. Izmičući konstantama postojećeg konteksta, da bi ga delikatno redefinisao, ovaj objekat, poput kretanja u međuprostoru, i jeste i nije ugaoni objekat i masivna repeticija ujednačenih otvora i prostora. Anvelopom se integriše ulica u unutrašnji prostor da bi se povezali javni sadržaji, ostvarujući novu slojevitost i dubinu javnog prostora, ali i projektuje čist prostor za repetitivni program hotela sa akcentovanjem strukturalnih elemenata koji izmiču tipološkim obrascima. Vertikalna razgradnja koju karakteriše stablolika potpora od uobičajenog, postaje memorija objekta. Sa njom su u dijalogu inovativne tehnološke koncepcije sofisticirano sublimirajući sve karakteristike objekta u njegovoj arhitektoničnoj varijabilnosti: između (re)definicije konteksta i tehnološke intervencije. more...

Tema ovog rada je ispitivanje Hajdegerovog razumevanja prostora, u razmaku od njegove rane do pozne filozofije. Pitanje prostora razmo-trićemo na primeru stvari, odnosno bivstvujućih različitih od čoveka, kako u kontekstu fundamentalne ontologije, gde primat ima prostor-nost tubivstvovanja, tako i u okvirima pozne misli, gde se mišljenje prostora oslobađa tog primata tubivstvovanja. U radu ćemo analizi-rati Hajdegerove stavove iz Bivstvovanja i vremena, kao i one iz pre-davanja Umetnost i prostor. Ključna nit-vodilja analize biće Hajdege-rova kritika tradiranih koncepcija prostora, kao i naglašena inverzija odnosa mesta i prostora. Analizom navedenih tekstova pokazaćemo da je pitanje neegzistencijalne prostornosti bitno obeležilo Hajdege-rov otklon od pozicija fundamentalne ontologije, ali i da je njegova obrada u tim okvirima naznačila osnovne crte dalje razrade razume-vanja bivstvovanja bivstvujućih drugačijih od čoveka. Zaključno, pita-nje neegzistencijalne prostornosti, smatramo, pokazuje se kao poli-gon razumevanja takozvanog kategorijalnog načina bivstvovanja, naročito u poznoj Hajdegerovoj misli. The topic of this paper are Heidegger’s conceptions of space and place, with regard to spatiality of a thing, that is, of beings which are different from Dasein. My aim is to show that Heidegger’s understanding of these beings is more important for both his early and later philosophy than it is usually presented in interpretations. Since Heide-gger goes against traditional philosophy, and claims that traditional metaphysics was forged according to the model of non-existential beings (things), his own project is largely overshadowed by the primacy of Dasein and the question of being as such. Accordingly, the issue of being of non-existential, that is, categorial beings is often seen only in view of these other two prominent problems. In this paper I will try to challenge such positions by analyzing the relationship between space and being of non-existential beings, that is, their non-existential spatiality. I will try to show that such non-existential spatiality is at the core of Heidegger’s reflections on existential spatiality of Dasein in Being and Time, and that most of his ideas about non-existen-tial spatiality survive his turn away from fundamental ontology towards his later phi-losophy. To prove this point, I will compare Heidegger’s positions on place and sculp-ture from his later work The Art and Space with his ideas about place and space from Being and Time. Although situated against different background ideas, both of these works share at least two important points regarding the problem of space, namely, Heidegger’s critique of scientific and traditional philosophical conceptions of space, and the inversion of the relationship between space and place, in favour of place. Re-lying on these two points, I will try to point out to the specific changes between these two works regarding the issue of space. Finally, Heidegger’s later works, avoid-ing the early primacy of existential spatiality, clearly shows that the issue of space is directly related to the question of being of non-existential beings. Such perspective, in my view, allows for the reexamining of Heidegger’s philosophical strategy in both his later and early philosophy. more...

Tema ove studije je teorijsko uobličavanje definicije disocijativnog prostora, kojim se opisuje specifično moderni odnos subjekta i prostora, odnosno koekstenzivni (ekstimni) karakter prostornosti i subjektivnosti u modernoj epohi. Analiza prostora u polju disocijativnosti sprovedena je u oblasti arhitekture i vizuelnih umetnosti, prevashodno se oslanjajući na istraživanja u oblasti filozofije, psihologije i teorijske psihoanalize., The topic of this study is theoretical formation of the definition of dissociativespace, by which specifically modern relation between subjet and space isexplained, i.e. coextensive (extimate) character of spatiality and subjectivityof modern epoch. Analysis of space in the field of dissociativness was madewithin the field of architecture and visual arts, primarly relying oninvestigations in the fields of filosophy, psychology and theoreticalpsychoanalysis. more...

U prvom dijelu ovog rada objašnjen je pojam auralizacije te je dan kratak pregled povijesti auralizacije. Opisani su načini modeliranja različitih komponenata akustičkog modela, prednosti i nedostaci različitih načina modeliranja te četiri različite auralizacijske tehnike koje se danas koriste. Drugi dio rada sastoji se od izrade računalnog trodimenzionalnog akustičkog modela crkve Bezgrješnog srca Marijinog u Zagrebu. Napravljeno je ukupno 5 različitih modela koji se razlikuju po poziciji i vrsti ozvučenja te akustičkoj obradi. Korištenjem programskog paketa Odeon Auditorium za svaki model su proračunati tipični akustički parametri prostora na 12 različitih pozicija slušanja, a posebna pozornost posvećena je parametrima razumljivosti, prostornosti i raspodjeli intenziteta zvučnog polja. Dobiveni rezultati uspoređeni su sa subjektivnom ocjenom kvalitete zvuka dobivenom od strane više ispitanika slušanjem auraliziranih snimki. The first part of this thesis covers a brief history and explains the process of auralization. Different ways of modeling of the components of an acoustical model are described as well as their advantages and disadvantages. Furthermore, four different auralization techniques are described. The second part of the thesis consist of making a three-dimensional acoustical computer model of the church of the Immaculate Heart of St. Mary in Zagreb. Five different models have been made which differ in acoustical treatment as well as the position and type of loudspeakers used. Using the Odeon Auditorium software package, the typical acoustic parameters were calculated for each model at 12 different listening positions, with emphasis on clarity, spaciousness and the distribution of sound intensity. The obtained results were compared with the subjective evaluation provided by multiple subjects by listening to auralized recordings. more...

Na krajnjem jugu velebitskog Podgorja, između Visočice i Kruščice, na području PP Velebit, nalazi se špilja s četiri jamska ulaza. Od glavnog, najvećeg ulaznog otvora (veličine 40 x 50 m), koji čini jama duboka sedamdesetak metara, špilja se pruža u smjeru sjeverozapada, gotovo pravocrtno, u duljini 900 m i dubine 195 m. Širina špiljskog kanala je 20 – 80 m što je čini posebno zanimljivom. Prvi ju je istražio, opisao te izradio njezin nacrt Senjanin Ivan Krajač 1932., a nastavili speleolozi iz Zagreba. U istraživanju Velebita 1961. zagrebački su speleolozi ponovno istražili špilju i topografski ju snimili. Jedno samostalno istraživanje obavio je Jerko Malinar (SO PDS Velebit iz Zagreba) 1978. i negdje pri kraju špilje pronašao novi kanal sa sifonskim jezerom, ali ga nije snimio. Ekipa zagrebačkih speleologa posjetila je Vrtlinu 2000. god. radi fotografiranja, i usput tražila nove dijelove, ali Malinarov kanal nije pronašla. Zadarski planinar Slavko Tomerlin 1987. ugradio je (uz pomoć speleologa) čeličnu sajlu za pridržavanje kod silaza niz strmu stijenu ulazne jame, duboke četrdesetak metara (do vrha sipara). Špilju su posjećivali i planinari i speleolozi, a zadnjih godina mnogo puta i biospeleolozi, proučavajući floru ulaznog dijela špilje i faunu njezine unutrašnjosti. Najveća zanimljivost špilje su golemi podzemni prostori s golemim kamenim blokovima palim sa stropa, ali i prekrasni špiljski ukrasi (saljevi, stalagmiti i stalaktiti u raznim bojama, te ekscentrične sige s velikim vidljivim kristalima). Još je 1932. Ivan Krajač predlagao špilju za turističko uređenje, što je prijedlog i danas, kada za to postoje mnogo veće tehničke mogućnosti., At the far south of Velebit Podgorje, between Visočica and Kruščica, in the area of the Velebit Nature Park, there is a cave with four pit entrances. From the main, largest entrance opening (40 x 50 m), which makes a pit about 70 m deep the cave extends in a northwest direction, almost rectilinear, about 900 m long and 195 m deep. The width of the cave channel is 20-80 m, which makes it especially interesting. The first person to explore, describe and draw a plan of it was Ivan Krajač from Senj in 1932, and speleologists from Zagreb continued the work. During an exploration of Velebit in 1961 the speleologists from Zagreb once again explored the cave and recorded it topographically. One independent study was carried out by Jerko Malinar (Speleological Section of the Velebit Mountaineering Society University from Zagreb) in 1978 and somewhere towards the end of the cave he found a new channel with a syphon lake, but he did not photograph it. One team of Zagreb speleologists visited Vrtlina in 2000 to take photographs, and along the way they looked for new sections, however, Malinar’s channel was not found. In 1987 Zadar mountaineer Slavko Tomerlin installed (with the help of speleologists) a steel cable for support during the descent down the steep wall of the pit, 40 or so metres deep (to the top of the rock creep). Mountaineers and speleologists have also visited the cave, and in recent years, biospeleologists have also visited it many times, studying the flora at the entrance part of the cave and the fauna of the interior of the cave. The greatest features of the cave are the huge underground spaces with enormous stone blocks that have fallen from the ceiling as well as the beautiful cave decorations (flowstones, stalagmites and stalactites in various colours, plus eccentric dripstones with large visible crystals). Even back in 1932 Ivan Krajač suggested that the cave be adapted for tourism, which is still a suggestion today when there exist many greater technical possibilities for it. more...

Stereofonija u glazbi podrazumijeva postizanje dojma prostornosti pri slušanju snimljene glazbe i ostvarivanje mogućnosti lokalizacije zvučnog izvora u prostoru. Da bi se to postiglo osmišljene su različite stereo mikrofonske tehnike snimanja. Reprodukcijom takvih snimki pomoću dvokanalne stereo zvučničke konfiguracije (dva zvučnika i slušatelj čine jednakostraničan trokut) kod slušatelja se, zbog karakteristika ljudskog slušnog sustava, stvara doživljaj virtualne slike zvučnog izvora. Tehnike stereo snimanja dijele se s obzirom na položaj mikrofona u četiri osnovne skupine: podudarni par, razmaknuti par, gotovo podudarni par te par s pregradom. U sklopu ovog rada uspoređene su četiri najčešće stereo tehnike i ispitana njihova svojstva. To je postignuto snimanjem žive izvedbe akustičnog sastava, obradom tih snimki te slušnim ispitivanjem, i konačno, analizom dobivenih rezultata. Analiza je pokazala da ne postoji najbolja tehnika, već svaka ima svoje prednosti i mane. Stereophony in music implies achieving spatial impression of recorded music and the ability to locate sound sources in space. In order to accomplish this, several different stereo microphone techniques are used. By using two-channel stereo loudspeaker configuration (two speakers and the listener are forming an equilateral triangle) to reproduce these recordings, it is possible for the listener to experience phantom sound images, because of the human auditory system characteristics. There are four basic stereo recording techniques which differ in microphone positioning: coincident pair, spaced pair, near-coincident pair and baffled omni-pair. In this MSc thesis the comparison of the four most common stereo recording techniques and their features is made. This was accomplished by recording a live acoustic band, producing those recordings, tests with human listeners, and test result analysis. It has been shown that that there is no best technique because using each one has its own benefits and disadvantages. more...

U radu autor prikazuje dva nedavno objavljena zbornika posvećena onome što se danas imenuje kao »zaokret ka prostoru«. Nakon što je opisao ključna pitanja koja zaokupljuju priloge sakupljene u zbornicima, autor koristi prigodu ukazati na problematično izostavljanje njemačke tradicije promišljanja prostora iz dominantnih teorijskih paradigmi koje izrastaju iz rečenog spacijalnog zaokreta. Na kraju prikaza autor nudi nekoliko zapažanja o razlozima elidiranja problematike prostornosti u domaćoj teorijskoj produkciji., In the article the author discusses two recently published collections of essays devoted to what is today designated as the “spatial turn”. After addressing the key questions that preoccupy the contributions collected in these publications, the author uses the occasion to point to the problematic omission of the German tradition of thinking space from the dominant theoretical paradigms which have emerged from the above mentioned spatial turn. At the end of the article the author offers a number of observations relating to the reasons for the elision of the spatial problematic in Croatian theoretical production. more...

Kako ispuštanje analize prostora i prostornosti u književnopovijesnim istraživanjima dovodi do nastajanja “rupa” unutar discipline, namjera je ovog rada proučiti na koji je način konstruiran prostor u književnom opusu Ivana Kukuljevića Sakcinskoga, pri analizi se u metodološkom smislu pozivajući na M. Foucaulta, S. Grgasa te posebice teorijski model ispisivanja prostornosti u književnosti Gabriela Zorana. Poznato je da je ideju panslavizma Kukuljević promovirao u, primjerice, svojim pripovijestima patriotsko-didaktičkih obilježja, kao i da su Slavjanke, objavljene godine 1848., pjesme programatskog karaktera i političkog naboja, u kojima autor evokacijom brojnih slavenskih predjela, od hrvatskih krajeva do Triglava, Bugarske, Poljske i Rusije, zagovara sveslavensko jedinstvo. Zadaća prostornosti u Kukuljevićevim književnim djelima nije tek pružiti topološko određenje radnje, nego je mnogo šira: prostornost kao nezaobilazna sastavnica Kukuljevićevih pjesama, pripovijesti i drama nosi izrazite domoljubne i političke konotacije te igra aktivnu, davorijsku ulogu u buđenju nacionalne osviještenosti. Možemo stoga zaključiti kako je prostornost jedna od temeljnih odrednica Kukuljevićeva u ilirskom razdoblju nastala opusa, ključna za konstruiranje ne samo nacionalnog, nego i transnacionalnog identiteta. more...

U radu se analizira uloga predaja i legendi u formiranju lokalnog identiteta grada Ogulina i ogulinskog kraja te ispituje u kojoj je mjeri povezanost s prostorom, u smislu interdisciplinarne metodološke novine “obrata k spacijalnom” (M. Foucault, S. Grgas) u društvenim i humanističkim znanostima, a time i u znanosti o književnosti, utjecala na stvaranje i očuvanje kulturnih vrednota te promoviranje narodne baštine. Ogulin kao književni topos javlja se u mnogim djelima hrvatske književnosti. Bajkovita ljepota prirode koja ga okružuje nerijetko je bila nadahnuće književnicima, među kojima je vjerojatno najpoznatiji čudesan opus spisateljice Ivane Brlić-Mažuranić. Također, gotovo ga nezaobilazno spominju i hrvatski putopisci poput I. Kukuljevića, R. Lopašića, D. Hirca, J. Torbara, Š. Ljubića te M. Stuparića. Cilj je rada proučiti na koji su se način narodne predaje i legende povezane s Ogulinom (legenda o divu Kleku, legenda o vilama koje se za mjesečine sastaju na vrhu Kleka i plešu kolo, predaja o klečkim vješticama koje za olujnih noći sa svih strana svijeta hrle na vrh Kleka, potom pučka legenda iz 16. stoljeća o djevojci Zulejki ili Đuli koja se zbog nesretne ljubavi bacila u ponor rijeke Dobre u središtu grada, koji se danas po njoj i zove Đulin ponor, zatim narodna predaja o ukletoj kraljevni koja se nalazi u unutrašnjosti Kleka pretvorena u zmiju te naposljetku legenda o zmaju i Schmidtovu jezeru) očuvale i prenosile isprva narodnim pamćenjem, a kasnije književnim tekstovima te kako se pomoću njih oblikuje kulturni, ali i lokalni identitet ogulinskog kraja. more...

Ispuštanje analize prostora i prostornosti u književnopovijesnim istraživanjima dovodi do nastajanja "rupa" unutar discipline. Međutim, u današnje vrijeme interdisciplinarnosti, svjedoci smo takozvanog "spacijalnog zaokreta" - obnovljenog zanimanja za prostornost u društvenim i humanističkim znanostima. Stoga dugo zanemarivano pitanje prostora u znanostima koje se bave čovjekom dolazi u središte aktualne teoretske misli. Utemeljen na tri moguća modela prisutnosti prostora u književnim djelima koja nudi Stipe Grgas: osjećaju mjesta, horizontu prostora i teritorijalnosti te na članku koji je napisao danski kulturalni semiotičar Svend E. Larsen, u kojem je riječ o nekoliko struktura koje su na djelu u nacionalnom krajoliku, ovaj rad nastoji analizirati ulogu i funkciju različitih vrsta prostora u Šegedinovu romanu Djeca božja (1946.), naglašavajući da je inzularno i ruralno životno iskustvo u ovom romanu prikazano egzistencijalnom metaforikom. Također, u djelu uočavamo i određene modernističke literarne postupke, poput transformacije i antropomorfizacije prostora te miješanja vanjskog prostora s unutarnjim prostorima triju glavnih pripovjednih svijesti: dječaka Stakana, učitelja i Antunice. more...

Članak je prerađen tekst petoga poglavlja autorove knjige Novi urbani trendovi: prizorišta u gradovima - mreža gradova (New Urban Trends: Localeness in Towns: Network among Towns, Hočevar, 2000.). Autor se bavi konceptualizacijom (neprostornih) mrežnih tokova, jednim temeljnim interpretacijskim mehanizmom regulacije odnosno selekcije urbane dostupnosti u kontekstu preobrazbe prostornog ustroja gradova, što ga ujedno zahvaća i mijenjanje prostornih praksa individualnih aktera. Prvo nastoji sustavno vrednovati značaj pojma mreža u djelatnosti urbanog umreživanja. Pritom ističe potrebu uklanjanja nedosljednosti u uporabi pojmova što su se s tim u vezi u zadnjem desetljeću pojavili u društvenoznanstvenoj literaturi i urbanoj sociologiji. Zato ponajprije određuje i pojašnjava razliku između infrastrukturnih mreža gradova i mreža aktera. To je bitno kako bi sociolozi pojam mreža i njegove izvedenice rabili kao dio kategorijalnog aparata. Autor dokazuje jednostranost poimanja djelovanja virtualnih - neprostornih mreža samo kao čimbenika relacijske prostorno-vremenske manipulabilnosti. S tog motrišta tumači i neuterneljenost prevladavajučeg uvjerenja kako trend povećavanja virtualne dostupnosti nužno prouzročuje instrumentalizaciju prostornosti gradova (instrumentalization of urban spaceness), povećavanje sličnosti među gradovima i nerazlučivost lokacija unutar gradova. Zastupa i utemeljuje postavku da neprostorne mreže kao organizacijsko načelo djelovanja nemaju samo povezujuću (relacijsku, dostupnosnu), nego također razlučujuću (razlikovnu) funkciju: raščlambom grada kao sustava utvrđuje koliko i kako povezujuća funkcija mrežnih transakcija pobuđuje, sili ili jamči »valorizaciju atributa« nekoga grada odnosno pojedinoga gradskog prizorišta. Tu je riječ, što podrobnije tumači, o uvjetima fizičke kvalitete prostornih jedinica lokalizaciji globalnosti, što se u gradovima očituje u kvaliteti specifične gradske mjesnosti (urban placeness), naspram univerzalne i instrumentaine kakvoće gradske prostornosti (urban spaceness). Na razini obrade pojedinačnih aktera ustanovio je, pak, koliko i kako njihova iskustva s prostorima tokova, tj. s globalnom dostupnošću (accessibility) i dosežnošću (reacbability), pobuđuju na refleksivan odnos spram grada ili prema pojedinom gradskom prizorištu i kako akteri na toj osnovi odabiru različite oblike fizičke prisutnosti u njemu., This article is actually a modified chapter five of the author's book New Urban Trends: Localeness in Towns - Network among Towns, Hoćevar, 2000. The author treats the conceptualization of the (non-spatial) network flows, being the basic mechanism for interpretation of regulation and selection of urban accessibility within the context of transformation of spatial organization of towns that has been implicated by the changes of spatial practices of individual actors as well. First he tries to systematically evaluate the importance of the notion of network within the activity of urban networking. Doing this, he points out that inconsistence in the use of terms that have emerged in this concern in socio-scientific literature and in urban sociology in the past ten years need to be removed. For that reason he first defines and explains the difference between the infrastructural networks of towns and networks of actors. This is important in order that the term network and its derivations be used by sociologists as a part of categorial apparatus. The author proves that the activity of virtual - non-spatial networks has been comprehended one-sidedly only as the factor of relational spatial-temporal manipulability. In this concern he also explains that the prevailing belief that the trend of increasing virtual accessibility necessarily causes instrumentalization of urban spaceness, increasing similarity among the cities and undistinguishable locations inside the towns has no foundations. He advocates and establishes the thesis that non-spatial networks as organisational principle of action don't have only linking (relational, accessional) but also distinctive (distinguishable) function: analysing the town as a system he ascertains to what extent and in which way the connecting function of network transactions induces, forces or guarantees the »valorisation of attributes« of a town or localeness. As he explains it more thoroughly, here it is about the conditions of physical quality of spatial units - localization of globalness manifested in towns in the quality of a specific urban placeness, opposite to universal and instrumental quality of urban spaceness. On the level of individual actors, he ascertained to what extent and in which way does their experience with spatial flows, i.e. with global accessibility and reachability, stimulate to reflexive attitude towards the town or towards localeness in town and how the actors, upon that foundation do chose various forms of their physical presence there., Članek je predelano besedilo petega poglavja avtorjeve knjige Novi urbani trendi: prizorišča v mestih - omrežja med mesti (New Urban Trends: Localeness in Towns - Network among Towns; Hoćevar, 2000.). Avtor se ukvarja s konceptualizacijo (neprostorskih) mrežnih tokov, enim od ključnih interpretacijskih mehanizmov regulacije oz. selekcije urbane dostopnosti v kontekstu preobrazbe prostorskega ustroja mest, ki obenem vključuje spreminjanje prostorskih praks individualnih akterjev. Najprej skuša celovito ovrednotiti značaj ornrežja v delovanju urbanega mreženja. Ob tem izpostavlja potrebo po odstranjevanju nedoslednosti pri uporabi pojmov, ki so se v zvezi stem v zadnjem desetletju pojavili v družboslovni literaturi in urbani sociologiji. Zato najprej opredeljuje in pojasnjuje razliko med infrastukturnimi omrežji mest in omrežji akterjev. To je pomebno, če sociologi želijo pojem omrežja in njene izvedenke uporabljali kot del kategorialnega aparata. Avtor dokazuje enostranskost v pojmovanju delovanja virtualnih - neprostorskih omrežij zgolj kat dejavnika relacijske prostorsko-časovne manipulabilnosti. Prav tako v tem smislu pojasnjuje neutemeljenost prevladujočega preprićanja, da trend povečevanja virtualne dostopnosti nujno povzroča prostorsko instrumentalizacija mest, povečevanje podobnosti med mesti in nerazločljivost lokacij znotraj mest. Zastopa in utemeljuje trditev, da neprostarska omrežja kot organizacijsko načelo delovanja nimajo samo povezovalno (relacijsko, dostopnostno), temveč tudi diverzifikacijsko (razlikovalno) funkcijo. Z razčlenitvijo mesta kat sistema pojasnjuje v kolikšni meri in na kakšen način povezovalna funkcija omrežnih transakcij, vzpodbuja, prisiljuje ali zagotavlja »valorizacijo atributov« nekega mesta oz. posamičnega mestnega prizorišča. Kot podrobneje pojasnjuje, gre za pogoje fizičnih kvalitet prostorskih enot - lokalizacije globalnosti, ki se v mestih izkazuje s specifičnostjo mestne krajevnosti (urban placeness), v naspratju z instrumentaino kvaliteto mestne prostorskosti (urban spaceness). Na ravni obravnave posamičnih akterjev pa ugotavlja v kolikšni meri in kako njihove izkušnje s prostori tokov, tj. zglobaino dostopnostjo (accessibility) in dosegom (reacbability) vzpodbujajo retleksiven odnos do mest ali do posamičnih mestnih prizorišč ter kako akterji na tej osnovi izbirajo različne oblike fizične prisotnosti v njem. more...

Geographic map is characterized by functional and esthetic qualitative attributes. Spatial and functional expression in the procedure of mapping objects, phenomena and processes, is formed and shaped, esthetically, through color, into the known and experienced presentation. The use of color is reflected through its multidimensional meaning: thematic, spatial, metrical revised, esthetical and interpretational. By color, it is possible to express varied qualitative and quantitative contextual determination, comparability and structure. In the process of cartographic modeling, three levels are distinguished by the functional color: qualitative, the level of order – spatial and temporal, and quantitative / metrical. Distinctiveness of visual perception is caused by the chosen color scale, which points the qualitative and quantitative map attributes. The scale can be: nominal, ordinal, interval and ratio. Geografsku kartu karakterišu funkcionalna i estetska kvalitativna svojstva Prostorni i funkcionalni izraz pri kartiranju objekata, pojava i procesa estetski se formira i oblikuje bojom kao saznata i doživljena predstava. Primena boje se ogleda kroz njeno višedimenzionalno značenje: tematsko prostorno, metrijsko, pregledno, estetsko i interpretacijsko. Bojom je moguće izraziti kvalitativnu i kvantitativnu prostornu raznoliku sadržajnu određenost, uporedivost i strukturu. U procesu kartografskog modelovanja funkcionalnom bojom izdvajaju se tri nivoa: kvalitativni, nivo redosleda – prostornog i vremenskog i kvantitativni / metrički. Osobenost vizuelne percepcije boja uslovljena je izborom skale boja, kojom se ukazuje na kvalitativna i kvantitativna svojstva karte. Skala može biti: nominalna ordinarna, intervalna i racio. more...

Rad polazi od postavke da napad na SAD i reakcija tamošnjih vlasti problematiziraju dijagnostiku naše suvremenosti kao doba postmoderniteta. Optirajući za tumačenje postmoderniteta kao povijesnog razdoblja, autor izlaže njegove temellne oznake i istražuje kako se iste očituju unutar američkog društva. U zaključku se pokazuje kako je reakcija SAD na teroristički napad obilježena strategijama koje ćemo prije pripisati modrrnitetu nego postmodernitetu. more...

Povod ovog rada autorova je prosudba da se u rasprostranjenoj uporabi pojma multikulturalizam, naročito pri imenovanju jednog korpusa tekstova suvremene američke književnosti, nedovoljno uzimaju u obzir razlike koje problematiziraju olaka uopćavanja. Kao prilog razlikovanju ove, naizgled homogene, pojave analiziraju se različiti načini kako nekoliko romana etničkih pisaca zapisuju odnos u ovim tekstovima predočenih svijesti i američke prostornosti, ono što autor nazivlje prostornim obzorjem. Ponuđena analiza i argumentacija temelje se na iščitavanju djela irsko-američkog romansijera Williama Kennedya, kinesko-američke spisateljice Maxine Hong Kingston i Chicano romansijera Rudolfa Anaye. Suprotstavljajući različite načine kako se prostorno obzorje očituje u dotičnim tekstovima dolazi se do zaključka da je u slučaju Kennedya i Kingston razlika količinske naravi dok se u slučaju Chicano tekstova prostorno obzorje pojavljuje na način koji čini upitnim uporabu etničkog naziva kad je riječ o ovoj skupini i njihovom književnom izričaju. more...