Search

Approximately 8000 people suffer from an out-of-hospital cardiac arrest (OHCA) in the Republic of Croatia every year. OHCA survival rates generally remain low despite major advances in resuscitation. Its incidence and survival rate are well known in many European countries, but reliable data on OHCA in Croatia are lacking. The aim of the study was to determine survival rate of patients with OHCA in the Republic of Croatia and the importance of the community bystander cardiopulmonary resuscitation (CPR) rates in the survival chain. This prospective observational study performed between October 1, 2017 and December 31, 2017 included all adult patients with OHCA in Croatia who were treated by Emergency Medical Services (EMS). OHCA data were collected from the Croatian Institute of Emergency Medicine database and Utstein cardiac arrest data collection form. Descriptive data presentation was used in the analyses. Data were expressed as absolute frequencies and percentages and central tendency measures. Testing of correlations in return of spontaneous circulation (ROSC) was performed by logistic regression. During the observation period, a total of 1763 adult patients without signs of circulation were assessed by EMS in Croatia and 760 (43%) adult patients were resuscitated by EMS personnel. Outcomes measured in ROSC until emergency department admission were reported in 126 (17%) cases. Shockable rhythm vs. non-shockable rhythm (OR: 5.832, 95% CI: 3.621-9.392; p, U Republici Hrvatskoj izvanbolnički srčani zastoj (ISZ) doživi oko 8000 osoba na godinu. Preživljenje od ISZ općenito ostaje nisko unatoč velikom napretku u reanimaciji. Njegova incidencija i stopa preživljenja dobro su poznati u mnogim europskim zemljama, ali pouzdani podaci o ISZ u Hrvatskoj nedostaju. Cilj istraživanja bio je utvrditi stopu preživljenja bolesnika s ISZ u Republici Hrvatskoj i važnost kardiopulmonalne reanimacije (KPR) provedenu od strane laika u cjelokupnom lancu preživljenja. Ova prospektivna opservacijska studija provedena od 1. listopada 2017. do 31. prosinca 2017. obuhvatila je sve odrasle bolesnike s ISZ u Hrvatskoj koji su bili zbrinjavani od djelatnika hitne medicinske službe (HMS). Podaci o ISZ prikupljeni su iz baze podataka Hrvatskoga zavoda za hitnu medicinu i obrasca za prikupljanje podataka o srčanom arestu Utstein. U analizama je primijenjen deskriptivni prikaz podataka. Podaci su izraženi kao apsolutne frekvencije i postoci te mjere središnje tendencije. Testiranje korelacija povratka spontane cirkulacije (return of spontaneous circulation, ROSC) provedeno je logističkom regresijom. Tijekom razdoblja promatranja ukupno su u izvanbolničkoj HMS na području Republike Hrvatske bile 1763 odrasle osobe bez znakova cirkulacije, a 760 (43%) odraslih bolesnika reanimirano je od strane osoblja HMS. Ishodi mjereni po povratku spontane cirkulacije (ROSC) do prijma u hitnu bolničku službu prijavljeni su u 126 (17%) slučajeva. Ritam koji je za defibrilaciju u odnosu na ritmove srčanog zastoja koji se ne defibriliraju (OR: 5,832, 95% CI: 3,621-9,392; p

Strawberry tree (Arbutus unedo L.) honey (STH), also known as “bitter honey”, is a traditional medicine widely used in the Mediterranean area. Regardless of geographical origin, it usually has a very high content of phenolic compounds and strong antioxidant capacity. Yet, little is still known about the effects of STH, its phenolic extract (STHE), and its main bioactive compound – homogentisic acid (HGA) – at the cell level. The aim of this study was to estimate total phenolic content, DPPH radical scavenging activity, and ferric reducing antioxidant power of STH made in Croatia and investigate cytotoxic and pro-oxidative effects of STH, STHE and HGA on three human cell lines: tongue squamous cell carcinoma (CAL 27), hepatocellular carcinoma (HepG2), and epithelial colorectal adenocarcinoma cells (Caco-2) cells. These substances were tested at four concentrations (0.5–5× average human daily intake of STH) and over 30 min and 1 and 2 h. Croatian STH had a total phenolic content of 1.67 g gallic acid equivalents (GAE) per kg of honey, DPPH radical scavenging activity of 2.96 mmol Trolox equivalents (TE) per kg of honey, and ferric reducing antioxidant power (FRAP) of 13.5 mmol Fe2+ per kg of honey. Our results show no clear and consistent time- or concentration-dependent cytotoxicity in any of the cell lines. ROS levels in all the three cell types at almost all exposure times were not significantly higher than control. The most important observation is that the tested substances have low cytotoxicity and high biocompatibility, regardless of concentration, which is a good starting point for further research of their biological effects in other models., Med obične planike (Arbutus unedo L.) (STH), poznat kao “gorki med”, tradicionalno se koristi u narodnoj medicini na sredozemnom području. Bez obzira na zemljopisno podrijetlo, obično ima vrlo visok udio fenolnih spojeva i snažan antioksidacijski kapacitet. Ipak, još uvijek se malo zna o učincima STH-a, njegova ekstrakta (STHE), kao i dominantnoga fenolnog spoja – homogentizinske kiseline (HGA) – na staničnoj razini. Cilj ovoga istraživanja bio je utvrditi ukupni sadržaj fenola, antioksidacijski kapacitet metodom DPPH i FRAP u STH-u, proizvedenome u Hrvatskoj, te ispitati citotoksične i prooksidacijske učinke STH-a, STHE-a i HGA-e na tri ljudske stanične linije: karcinoma pločastih stanica jezika (CAL 27), hepatocelularnoga karcinoma jetre (HepG2) i adenokarcinoma epitela debelog crijeva (Caco-2). STH, STHE i HGA ispitani su u četirima koncentracijama (0,5–5× prosječni dnevni unos STH-a u ljudi) i tijekom 30 minuta te tijekom jednog i dva sata. Hrvatski STH imao je visok ukupan sadržaj fenola (1,67 g ekvivalenata galne kiseline po kg meda i snažan antioksidacijski kapacitet (2,96 mmol Trolox ekvivalenata po kg meda i 13,5 mmol Fe2+ po kg meda). Dobiveni rezultati ne pokazuju jasnu i dosljednu citotoksičnost, ovisno o vremenu ili koncentraciji, ni u jednoj staničnoj liniji. Razine reaktivnih kisikovih vrsta u svim trima tipovima stanica u gotovo svim vremenima izlaganja nisu bile značajno veće od kontrole. Najvažnije je zapažanje da ispitivane tvari imaju nisku citotoksičnost i visoku biokompatibilnost, bez obzira na koncentraciju, što je dobra polazna točka za daljnja istraživanja njihovih bioloških učinaka na drugim modelima.

Malnutrition causes substantial morbidity in maintenance hemodialysis (HD) patients. The Controlling Nutritional Status (CONUT) has emerged as a simple and an easily obtainable tool to comprehensively assess nutrition as it consists of serum albumin levels, absolute lymphocyte counts, and total cholesterol levels. The CONUT has been shown to predict overall survival (OS) in peritoneal dialysis patients. This study investigated whether CONUT might also predict OS in maintenance HD patients. Clinical and laboratory data were retrospectively collected. Survival time was calculated from the fi rst HD until death or last follow-up; survival analyses were performed using the methods of Kaplan-Meier and Cox regression analysis. Eighty-nine patients were included; mean age was 65.76 years (±14), 35 (39.3%) were female, and the mean CONUT was 3. Higher CONUT score correlated with lower low-density liproprotein, higher serum creatinine, higher serum C-reactive protein and higher neutrophil-to-lymphocyte ratio, as well as with a higher incidence of nephrotic proteinuria (p, Pothranjenost uzrokuje značajan pobol i smrtnost bolesnika na hemodijalizi (HD). Controlling Nutritional Status (CONUT) je jednostavan nutritivni zbroj koji cjelovito procjenjuje uhranjenost, a sastoji se od serumske koncentracije albumina, apsolutnog broja limfocita i koncentracije serumskog kolesterola. Ova unicentrična retrospektivna studija analizirala je prediktivnu sposobnost zbroja CONUT da procijeni preživljenje bolesnika na HD. Ukupno preživljenje mjereno je kao vrijeme od prve HD do smrti ili posljednjeg pregleda bolesnika, a krivulje preživljenja uspoređene su Kaplan-Meirovom metodom, dok je Coxova regresijska metoda primijenjena u multivarijatnim analizama. Uključeno je 89 bolesnika, od toga 35 (39,3 %) žena; srednja dob bila je 65,76 godina (±14). Srednji zbroj CONUT bio je 3. Viši zbroj CONUT korelirao je s nižim koncentracijama serumskog lipoproteina niske gustoće, višim serumskim kreatininom, višim serumskim C-reaktivnim proteinom i višim omjerom neutrofi la/limfocita, kao i s većom učestalošću nefrotske proteinurije (p

Cilj: Istražiti klinički i prognostički značaj omjera CRP-a prema albuminu u kontekstu infekcije COVID-19. Metode: Retrospektivno smo analizirali 2.309 uzastopna pacijenata oboljela od COVID-19 hospitaliziranih u Kliničkoj bolnici Dubrava u razdoblju od ožujka 2020. do ožujka 2021. koji su imali dostupne podatke o CRP-u i albuminu prilikom prijema u bolnicu. Inicijalne rezultate validirali smo u kohorti od 1.155 pacijenata oboljelih od COVID-19 hospitaliziranih od ožujka 2021. do lipnja 2021. godine. Korišteni su podatci Registra bolnički liječenih COVID-19 bolesnika u Kliničkoj bolnici Dubrava. Rezultati: Medijan dobi bio je 73 godine, bilo je 1.326 (57, 4%) muškaraca, većina pacijenata (85, 8%) imala je tešku ili kritičnu sliku COVID-19 prilikom prijema. Medijan CRP-a, albumina i omjera CRP/albumin bili su 91 mg/L, 32 g/L i 2.92. Veći omjer CRP/albumin bio je povezan s tendencijom pogoršanja respiratornog sustava tijekom hospitalizacije, povećanom potrebom za terapijom kisikom visokog protoka i mehaničkom ventilacijom, većom pojavom bakterijemije, većom pojavom duboke venske tromboze, manjom pojavom infarkta miokarda, višom tridesetodnevnom smrtnosti i većom stopom smrtnosti nakon otpusta iz bolnice. Definirali smo i validirali četiri CAR prognostičke kategorije s različitim tridesetodnevnim preživljavanjem (

Cilj istraživanja bio je steći potpunije razumijevanje iskustva preživljenja maligne bolesti iz perspektive izliječenih mladih osoba. U istraživanju je sudjelovalo dvadesetero mladih koji su se liječili od nekog oblika maligne bolesti (akutne limfoblastične leukemije (ALL), meduloblastoma, osteosarkoma, Ewingova sarkoma, Non-Hodgkinova limfoma i aplastične anemije). Primijenjena metoda prikupljanja podataka bio je anketni upitnik, a dobiveni su podaci analizirani metodom tematske analize. Generirane su tri glavne teme istraživanja: 1) saznanje o bolesti, 2) zahtjevni aspekti liječenja i 3) percipirani negativni i pozitivni ishodi oboljenja. Rezultati izvješćuju o reakcijama na dobivanje dijagnoze i o razumijevanju prirode bolesti. Upućuju na to da je za mlade tijekom liječenja bila zahtjevna socijalna izolacija, odvojenost od članova socijalne mreže, određeni medicinski postupci i nerazumijevanje od strane okoline. Bolest je utjecala na njihov tjelesni izgled i uzrokovala gubitak samopouzdanja i bezbrižnog djetinjstva, smanjenu mogućnost obrazovanja, smanjeni izbor aktivnosti slobodnog vremena te slabljenje društvenih kontakata. Unatoč nepovoljnim posljedicama bolesti prisutne su i one pozitivne koje mladi prepoznaju kroz povećanu zrelost i osobnu snagu te angažman u organizacijama civilnog društva koje se bave vršnjačkom podrškom oboljelima. Dobivene empirijske spoznaje sugeriraju potrebu za sveobuhvatnom psihosocijalnom podrškom oboljelima, tijekom i nakon aktivnog tretmana liječenja u područjima informacijske podrške, tjelesnog i mentalnog zdravlja, obrazovnih postignuća i vršnjačke edukacije., The aim of this study was to gain a better understanding of the experience of surviving a malignant disease from the perspective of young people who have been cured. The study involved 20 young patients who had previously undergone treatment for a malignant disease (acute lymphoblastic leukaemia, medulloblastoma, osteosarcoma, Ewing’s sarcoma, Non-Hodgkin’s lymphoma, and aplastic anaemia). Data was collected using a questionnaire and results were analysed using the thematic analysis method. The three main themes of the study are: 1) realization of being seriously ill, 2) the demanding aspects of treatment, and 3) perceived negative and positive outcomes of the illness. The results describe the reactions of the children when they found out about the diagnosis and their understanding of the nature of the disease. The results indicate that the young people did not respond well to social isolation, separation from members of their social network, certain medical procedures, and the lack of understanding shown by their social circle. The disease had an impact on their physical appearance, self-confidence, and carefree childhood, as well as reduced their possibility of further education, choice of activities in free time, and weakened social contacts. In spite of the damaging consequences of the illness, these young people observed many positive impacts, including increased maturity, personal strength, and engagement in civil society organisations dealing with peer-to peer support. These empirical findings suggest the need for comprehensive psychosocial support programmes for young people suffering from malignant diseases, both during and after active medical treatment. These programmes should focus on improving information technology, physical and mental health, educational achievements and peer education.

Cilj: Cilj studije je utvrditi pojavnost sekundarnih primarnih tumora kod bolesnika koji su liječeni zbog karcinoma grkljana, te analizirati njihovo preživljenje. Metode: Retrospektivno su analizirani podaci 248 bolesnika liječenih u Klinici za otorinolaringologiju i kirurgiju glave i vrata, KBC-a Rijeka zbog karcinoma grkljana. Rezultati: 63 bolesnika (25%) razvilo je sekundarni primarni zloćudni tumor. Od toga, 62 bolesnika bila su muškog, a jedna bolesnica ženskoga spola. Medijan godina u trenutku postavljanja dijagnoze iznosio je 69 godina. Podjednak je udio ranih i uznapredovalih karcinoma grkljana (51% naspram 49%). Nadalje, sekundarne primarne tumore smo, obzirom na sijelo, svrstali u tumore glave i vrata (17 bolesnika ili 27%) s medijanom vremena od postavljanja primarne dijagnoze do razvoja sekundarne neoplazme od 81 mjesec i u tumore ostalih sijela (46 bolesnika ili 73%) s medijanom vremena od 54 mjeseca. U podgrupi tumora ostalih sijela 14 je bolesnika (30%) razvilo karcinom pluća. Nije nađena statistički značajna razlika u preživljenju između bolesnika sa sekundarnim tumorima glave i vrata, te bolesnika sa sekundarnim tumorima ostalih sijela (p=0,1161), ali je utvrđeno da bolesnici sa sekundarnim primarnim tumorom glave i vrata žive dulje u odnosu na one bolesnike koji su razvili sekundarni primarni tumor pluća (p=0,002). Također, utvrđeno je da bolesnici kod kojih je došlo do recidiva bolesti, bilo na lokalnoj, regionalnoj ili udaljenoj razini, žive kraće u odnosu na bolesnike koji su razvili sekundarni primarni tumor (p

Cilj: Analizirati preživljenje COVID-19 nakon otpusta iz bolnice radi incijalne hospitalizacije Metode: Analizirali smo 2.586 bolesnika s bolešću COVID-19 otpuštenih s bolničkog liječenja zbog COVID-19. Podatci o karakteristikama bolesnika i ishodima su uzeti iz bolničkog registra bolesnika liječenih od COVID-19. Rezultati: Medijan dobi bio je 70 godina, IKR (60– 80). Ukupno je bilo 1.446 (55, 9 %) muških pacijenata. Medijan Charlson Comorbidity Index bio je 4 boda, IKR (2–5). Teški/kritični intenzitet COVID-19 simptoma pri prijemu bio je prisutan u 1.956 (75, 6%) pacijenata. Nakon medijana praćenja od 4 mjeseca umrla su ukupno 192 pacijenta. Medijan preživljenja nakon otpusta iz bolnice nije postignut. Tromjesečne, šestomjesečne i dvanaestomjesečne stope preživljenja iznosile su 93%, 92% i 91%. U multivarijatnoj analizi međusobno nezavisni prediktori lošijeg mortaliteta nakon otpusta iz bolnice bili su dob >75 godina, ECOG status 4, leukociti >7 x10^9/L, RDW >14%, urea >10, 5 mmol/L pri prijemu, mehanička ventilacija tijekom hospitalizacije, potreba ponovnog prijema u bolnicu nakon otpusta, pretilost, KOPB, demencija, metastatski malignitet i cerebrovaskularni inzult u anamnezi. Zaključak: Smrtnost nakon otpusta iz bolnice nakon liječenja zbog COVID-19 dominantno je zahvaćena dobi i komorbiditetima te prethodnom potrebom liječenja mehaničkom ventilacijom.

Uvod: Akutni respiracijski distres sindrom (ARDS) ozbiljan je, brzo progresivan poremećaj karakteriziran akutnim početkom respiratornog zatajivanja. U većini slučajeva, osnovna etiologija može se pripisati sustavnoj bolesti s upalom i disfunkcijom organa koja nije ograničena na pluća. Veno-venska vantjelesna membranska oksigenacija (VV ECMO) spasonosan je modalitet liječenja u ekstremnim životno ugrožavajućim slučajevima ARDS-a. Ispitanici i postupci: Retrospektivno su analizirani bolesnici liječeni VV i VAV ECMO potporom u Jedinici intenzivnog liječenja (JIL) Kliničkog bolničkog centra Rijeka u razdoblju od srpnja 2014. do studenog 2019. godine. Bolesnici su postavljeni na VV i VAV ECMO potporu prema indikaciji s obzirom na inicijalnu dijagnozu, fizikalne i laboratorijske nalaze prilikom dolaska u JIL. Rezultati: VV i VAV ECMO modalitetima ukupno je liječeno 36 bolesnika, od toga 26 bolesnika sa VV ECMO modalitetom, 6 bolesnika VAV modalitetom, dok su po dva pacijenta konvertirana sa VA i VV na VAV ECMO modalitet. Ukupno je preživjelo 20 bolesnika odnosno 55,6%. Najčešća indikacija za VV ECMO potporu bio je ARDS sa preživljenjem od 57,7%, a za VAV ECMO kardiogeni šok praćen ARDS-om gdje od ukupno 3 pacijenta nitko nije preživio. Oštećenje koagulacijskog sustava, sepsa, akutno bubrežno oštećenje bile su najčešće komplikacije sa učestalošću od 80,8%, 58,3% i 52,9%. Zaključak: Unatoč brojnim komplikacijama koje nosi, ECMO povećava šansu preživljenja pacijenata kojima su druge terapijske mogućnosti iscrpljene., Introduction: Acute respiratory distress syndrome (ARDS) is a severe, rapidly progressive disorder characterized by acute onset of respiratory failure. In most cases, underlying etiology can be attributed to a systemic illness with inflammation and organ dysfunction that is not limited to the lungs. Veno-venous extracorporeal membrane oxygenation (VV ECMO) can be a life-saving treatment modality In extreme life threatening ARDS cases. Patients and methods: Retrospective analysis of patients treated with VV and VAV ECMO support in the Intensive Care Unit (ICU) of the Clinical Hospital Center Rijeka in the period from July 2014 to November 2019 was made. Patients were placed on VV or VAV ECMO support according to the indication of the initial diagnosis, physical and laboratory findings on arrival at the ICU. Results: 36 patients were treated with VV or VAV ECMO modalities, of which 26 patients were supported with VV ECMO modality, 6 patients with VAV modality, while four patients were converted from VA and VV to VAV ECMO modality. 20 patients survived or 55.6% of them. The most common indication for VV ECMO support was ARDS with a survival of 57.7%, and for VAV ECMO cardiogenic shock followed by ARDS with 3 patients and no survival. Coagulation system disorders, sepsis, acute renal injury were the most common complications with a frequency of 80.8%, 58.3% and 52.9%. Conclusion: Despite the many complications it carries, ECMO increases the chances of survival of patients whose other therapeutic options are exhausted.

Uvod: Atrezija jednjaka kongenitalna je malformacija uzrokovana neadekvatnim razvojem jednjaka i njegovim neodvajanjem od dušnika. Njena etiologija ni danas nije sasvim poznata. Prevalencija varira između 1:2500 i 1:4500 živorođene djece. Najčešći oblik je Gross C/Vogt 3B. Ova malformacija zahtijeva hitno operativno liječenje. U postoperativnom tijeku moguće su brojne komplikacije vezane uz respiratorni i gastrointestinalni sustav. Cilj: Cilj je prikazati demografske, epidemiološke i kliničke značajke pacijenata s dijagnozom atrezije jednjaka te njihovo preoperativno i postoperativno praćenje te se osvrnuti na svjetska relevantna istraživanja. Materijali i metode: Retrospektivno istraživanje provedeno na Zavodu za intenzivno i postintenzivno liječenje djece Klinike za pedijatriju Kliničkog bolničkog centra Rijeka. Prikupljeni su epidemiološki, demografski i klinički podaci jedanaestero pacijenata liječenih od atrezije jednjaka u razdoblju od siječnja 2012. do travnja 2019 te računski obrađeni uz pomoć Microsoft Excel 365 programa. Rezultati: Od jedanaestero pacijenata osam je bilo muškog spola (73%), a tri ženskog spola (27%); prosječna porođajna masa djeteta bila je 3110 g (+/- 772.25); dijagnosticirana je atrezija tipa Gross C/Vogt 3B u desetero novorođenčadi (91%), a Gross A/Vogt 2 u jednog novorođenčeta (9%); u postoperativnom periodu dvoje (18%) pacijenta nije imao nikakve komplikacije, a desetero djece (82%) imalo je jednu ili više ranih postoperativnih komplikacija; prosječan početak hranjenja na nazogastričnu sondu bio je šestog postoperativnog dana (+/- 5.48), a na usta dvanaestog (+/- 5.85) postoperativnog dana. Preživjelo je svih jedanaest bolesnika. Zaključak: Adekvatna parenteralna i enteralna prehrana dojenčeta, napredovanje na tjelesnoj masi te sprječavanje razvoja striktura jednjaka važan su dio postoperativnog zbrinjavanja., Introduction: Esophageal atresia is a congenital malformation caused by the inadequate development of the esophagus. It is coming with or without a persistent communication with the trachea. Etiology is still unknown. Prevalence ranges between 1: 2500 and 1: 4500 live-born children. The most common type is Gross C/Vogt 3B. This malformation requires urgent surgical treatment. There are numerous complications associated with the respiratory and gastrointestinal system in the postoperative course. Aim: The aim is to assess the demographic, epidemiological and clinical features of patients with diagnosis of esophageal atresia and their preoperative and postoperative follow up, and to refer to other relevant research. Materials and methods: A retrospective study was conducted at the Institute for Intensive and Post Intensive Treatment of Children at the Pediatric Clinic of Rijeka Clinical Hospital Center. Epidemiological, demographic and clinical data of eleven patients treated from the esophageal atresia were collected from January 2012 to April 2019, and evaluated using the Microsoft Excel 365 program. Results: An eight out of eleven patients were males (73%) and three of them were females (27%); the average birth weight was 3110 g (+/- 772.25); Gross C/Vogt 3B type was present in ten newborns (91%), while Gross A/Vogt 2 type was present in one newborn (9%); in the postoperative period, two patients (18%) had no complications, and ten of them (82%) had one or more postoperative complications; the average start of nasogastric tube feeding was the sixth postoperative day (+/- 5.48) and the average start of peroral feeding was the twelfth (+/- 5.85) postoperative day. All eleven patients survived. Conclusion: Adequate parenteral and enteral nutrition of infants, advancement in body mass and prevention of esophageal stricture development are an important part of postoperative care.

Well-differentiated cancers, both papillary and follicular, account for 90% of all diagnosed thyroid cancers. They have an indolent disease course with a 20-year disease-specific survival over 90%. According to current guidelines, the therapy of choice for well-differentiated thyroid carcinoma is total thyroidectomy or lobectomy. The indication for prophylactic central neck dissection is still a controversial issue and the subject of unfinished and ongoing debate. There is no indication for prophylactic central neck dissection in follicular thyroid carcinomas, which primarily metastasize hematogenously. In small solitary papillary thyroid carcinomas (T1 and T2), prophylactic central neck dissection is not indicated as it does not bring benefits in terms of improved patient survival and at the same time significantly increases the risk of temporary and permanent postoperative complications. Prophylactic central neck dissection is indicated in advanced papillary thyroid cancers (T3 and T4) and all other high-risk well-differentiated thyroid cancer, as well as in the presence of metastatic lymph nodes in the lateral neck., Papilarni i folikularni karcinomi čine 90% svih zloćudnih tumora štitnjače. Dobro diferencirani karcinomi štitnjače imaju indolentan tijek bolesti, s dvadeset godišnjim za bolest specifičnim preživljenjem preko 90%. Totalna tireoidektomija je terapija izbora za većinu bolesnika. Kod bolesnika s karcinomima niskog rizika moguće je učiniti samo lobektomiju zahvaćenog režnja, a da se pritom ne ugrozi ukupno preživljenje bolesnika. Profilaktička disekcija središnjeg dijela vrata predmet je brojnih istraživanja zbog nejasnih kliničkih posljedica njezina izvođenja. Kod folikularnih karcinoma štitnjače koji primarno metastaziraju hematogeno, nema indikacije za profilaktičku disekciju središnjeg vrata. Kod malih solitarnih papilarnih karcinoma štitnjače (T1 i T2) profilaktička disekcija središnjeg vrata nije indicirana, jer ne donosi koristi u smislu poboljšanog preživljavanja pacijenata, a istodobno značajno povećava rizik od privremenih i trajnih postoperativnih komplikacija, poput pareza i paralize povratnog laringealnog živca i hipoparatireoidizma. Ipsilateralna profilaktička disekcija središnjeg vrata indicirana je kod uznapredovalih papilarnih karcinoma štitnjače (T3 i T4) te kod svih ostalih koje karakterizira visok rizik za povrat bolesti ili regionalnu diseminaciju. Metastatski limfni čvorovi na lateralnom vratu, s urednim predoperativnim statusom limfnih čvorova središnje regije vrata, također su indikacija za profilaktičku disekciju središnjeg vrata.

Plućne manifestacije netuberkuloznih mikobakterijskih infekcija (NTM-PD) najčešći su oblik bolesti i sve se više prepoznaju kao važan klinički entitet u ljudi. Najčešće zahvaćaju stariju populaciju s predležećim kroničnim plućnim bolestima. Cilj ove studije bio je utvrditi karakteristike bolesnika s NTM-PD u Hrvatskoj te zabilježiti kliničke ishode i dugoročno preživljavanje nakon završetka terapije. Ovaj stručni rad predstavlja retrospektivnu kohortnu studiju na svim hrvatskim stanovnicima s NTM izoliranim iz respiratornih uzoraka u razdoblju od 1. siječnja 2006. do 31. prosinca 2015. i praćenjem do 31. prosinca 2018. Podaci analizirani u ovoj studiji predstavljaju centralizirane podatke Nacionalnoga registra bolesnika s izoliranim NTM koji se od 2008. godine vodi u Nacionalnome referentnome laboratoriju za mikobakterije (NRML) pri Hrvatskom zavodu za javno zdravstvo (HZJZ), a sadrži kliničke, radiološke te podatke o ishodu liječenja i datum smrti. Tijekom promatranoga razdoblja, u registru je identificirano ukupno 2109 epizoda plućnih NTM izolata kod 2050 bolesnika. Kriteriji za definitivnu bolest zadovoljilo je 137 (29,3%), a bez bolesti 302 (64,3%) od ukupno 468 epizoda s potpunom medicinskom dokumentacijom. Preostalih je 29 (6,2%) epizoda klasificirano kao vjerojatna bolest. Medijan dobi bolesnika s definitivnom NTM plućnom bolesti iznosio je 66,5 (16-90) godina. Od ukupnoga broja bolesnika u ovoj skupini, 62 (45,3%) bolesnika su bile žene. Najčešći komorbiditet u 44,5% bolesnika bila je kronična opstruktivna plućna bolest. Mikrobiološko izlječenje postignuto je u 82,8% bolesnika nakon adekvatnoga NTM liječenja, u 64,7% bolesnika liječenih TB protokolom, te u 64,3% bolesnika liječenih kratkim NTM protokolom, a spontana konverzija kulture u 41,2% neliječenih bolesnika. U Hrvatskoj NTM plućnu bolest najčešće uzrokuje M. xenopi i MAC s ukupnim 5- godišnjom smrtnošću od 36.5%. Terapija prema smjernicama rezultirala je četiri puta većom vjerojatnošću izlječenja u usporedbi s neadekvatno liječenima ili neliječenim bolesnicima. Ishodi liječenja razlikuju se prema terapijskom režimu i uzročnoj vrsti mikobakterije. Rano započinjanje terapije moglo bi unaprijediti kratkoročne ishode. Potrebna su daljnja istraživanja kako bi se utvrdio utjecaj na dugoročno preživljenje., Pulmonary manifestations of non-tuberculous mycobacterial infections (NTM-PD) are the most common form of the disease and are increasingly recognized as an important clinical entity in humans, most commonly affecting the elderly population with pre-existing chronic lung disease. The aim of this study was to determine characteristics of NTM-PD patients in Croatia, and record clinical outcomes and long-term survival after therapy completion. This study represents a retrospective cohort study on all Croatian residents with NTM isolates from respiratory samples in the period from 1 January 2006 to 31 December 2015 and a follow-up until 31 December 2018. The data analyzed in this study represent centralized data from the National registry of patients with NTM isolate founded in 2008 and managed at the National Reference Mycobacteria Laboratory (NRML) at the Croatian Institute of Public Health (CIPH), containing clinical, radiological and data on treatment outcomes and date of death. During the observed period, in the NRML a total of 2109 episodes of pulmonary NTM isolates were identified in 2050 patients. Criteria for definite disease were met by 137 (29.3%) while for no disease by 302 (64.3%) from total of 468 episodes with full medical records. Remaining 29 (6.2%) episodes were classified as probable disease. The median age of patients with definitive NTM lung disease was 66.5 (16-90) years. Of the total number of patients in this group, 62 (45.3%) patients were women. The most common comorbidity was chronic obstructive pulmonary disease, in 44.5% of patients. Microbiological cure was observed in 82.8% of patients after adequate NTM treatment, in 64.7% of patients treated with TB protocol, and in 64.3% of patients treated with short NTM protocol while spontaneous culture conversion was observed in 41.2% of untreated patients. In Croatia, NTM-PD was most commonly caused by M. xenopi and MAC with 36.5% 5-year mortality. Guideline-compliant treatment resulted in a four times higher chance of being cured. Treatment outcomes differed with respect to different treatment regimens and causal species. Early treatment initiation may improve short term outcomes while further investigations are needed to determine impact on the long-term survival.

Background: Following breast cancer treatment recommendations, the conservative approach is accepted and highly respected in the Clinical Hospital Center (CHC) Rijeka. However, we have found that institutional follow-up data are lacking. This retrospective analysis aims to update institutional data on survival and disease control rates. Methods: From 2011 till 2014, 915 breast cancer patients underwent surgery at CHC Rijeka, and 615 were included in this analysis. The Institutional Ethics Committee approved the analysis. Results: All patients were female, and the average age was 59 years. In the 5-year postoperative period, local, regional, and distant recurrence-free survival rates and overall survival and disease-free survival were calculated. All rates negatively correlate with a higher T and N status and a higher stage of the disease. The analysis has also demonstrated that in the pT1-3 pN0-1 subgroup, sentinel lymph node biopsy (SLNB) was not inferior to axillary lymph node dissection (ALND) in terms of locoregional control of disease and overall survival. Conclusion: Besides updating institutional data, the analysis confirmed that overall survival and locoregional control of the disease in the upfront-surgery patients are similar between pN0 and pN1 subpopulations and between pN2 and pN3, but statistically significantly different between pN0-1 and pN2-3. Currently ongoing, prospective observational multicenter clinical trial aims to translate the significance of these results into the neoadjuvant era., Uvod: Temeljem suvremenih preporuka za liječenje karcinoma dojke, u Kliničkom bolničkom centru (KBC) Rijeka prihvaća se i zagovara konzervativni kirurški pristup. Međutim, na razini naše institucije, ali i na nacionalnom nivou, malo je obrađenih rezultata liječenja. Cilj ove retrospektivne analize je ažuriranje institucionalnih podataka o preživljenju i kontroli bolesti. Metode: U periodu od 2011. do 2014. godine, u KBC Rijeka operirano je 915 pacijentica oboljelih od karcinoma dojke, a njih 615 uključeno je u ovu analizu. Istraživanje je odobreno od Etičkog povjerenstva KBC Rijeka. Rezultati: Sve su pacjentice bile žene, prosječno stare 59 godina. Izračunate su ukupne stope preživljenja bez lokalnog, regionalnog i udaljenog recidiva, te stope ukupnog preživljenja i preživljenja bez povrata bolesti u petogodišnjem postoperativnom periodu. Sve su stope u negativnoj korelaciji sa višim T i N statusom kao i višim stadijem bolesti. Osim navedenog, rezultati su potvrdili da je biopsija sentinel limfnog čvora ekvivalentna aksilarnoj disekciji u smislu lokoregionalne kontrole bolesti kao i ukupnog petogodišnjeg preživljenja u pT1-3 pN0-1 podskupini. Zaključak: Osim ažuriranja podataka naše institucije, ova je analiza potvrdila da su stope preživljenja i lokoregionalne kontrole bolesti u eri primarnog kirurškog tretmana slične između pN0 i pN1 subpopulacija kao i među pN2 i pN3, međutim statistički značajno različite između pN0-1 I pN2-3 podskupina. Prospektivno, opservacijsko, multicentrično kliničko istraživanje koje je u tijeku pokušava istražiti značenje ovih rezultata u neoadjuvantoj eri.

Uvod: Ekstrakorporalna membranska oksigenacija (ECMO) oblik je produljene izvantjelesne kardiorespiratorne potpore kritično bolesnih pacijenata s potencijalno reverzibilnim oštećenjem funkcije srca i pluća. Postoje dvije osnovne vrste ECMO sustava, venoarterijski (VA) i venovenski (VV) ECMO. U pacijenata s ECMO potporom često se razvija akutna bubrežna ozljeda (AKI) s posljedičnom potrebom za nadomještanjem bubrežne funkcije. Ispitanici i postupci: Retrospektivna studija provedena je među bolesnicima liječenima ECMO potporom u Jedinici intenzivnog liječenja Kliničkog bolničkog centra Rijeka u periodu između prosinca 2013. do siječnja 2019. godine. ECMO potpora postavljena je na temelju dijagnoza koje odgovaraju indikacijama za primjenu VA i VV ECMO potpore. Rezultati: Ukupno je analizirano 129 bolesnika liječenih ECMO potporom. VA modalitetom liječeno je 103, a VV ECMO potporom 18 bolesnika, dok je 8 bolesnika bilo liječeno hibridnim modalitetima. Preživjelo je ukupno 77 bolesnika. Kao najčešće komplikacije pojavile su se AKI i postoperativno krvarenje, obje u 34 bolesnika. AKI se pojavila u 25 bolesnika liječenih VA, 6 bolesnika liječenih VV i 3 bolesnika liječena hibridnim modalitetima. Najčešća indikacija za liječenje ECMO potporom u bolesnika s AKI bio je septički šok. Preživjelo je ukupno 10 bolesnika, od čega 9 liječenih VA i jedan liječen VV modalitetom. Zaključak: AKI je jedna od najučestalijih komplikacija liječenja bolesnika ECMO potporom koja smanjuje njihovo preživljenje., Introduction: Extracorporeal membrane oxygenation (ECMO) is a modality of prolonged extracorporeal cardiopulmonary support used as a supportive treatment of critically ill patients with potencially reversible cardiac or pulmonary function loss. There are two main types of ECMO systems, venoarterial (VA) and venovenous (VV) ECMO. Patients with ECMO often develop acute kidney injury (AKI) that requires renal replacement therapy. Patients and methods: Retrospective analysis was conducted in patients supported with ECMO in Intensive care unit of Clinical hospital center Rijeka from December 2013. to January 2019. ECMO was initiated based on diagnoses consistent with indications for VA and VV ECMO. Results: A total of 129 patients were analysed. 103 were supported with VA ECMO, whereas 18 were supported with VV ECMO and 8 were supported with hybrid modalities. 77 patients survived. The most common complications were AKI and postoperative hemorrhage, both occuring in 34 patients. AKI was recognized as a complication in 25 patients supported with VA, 6 patients with VV and 3 patients with hybrid ECMO modalities. The most common indication for ECMO support in patients with AKI was septic shock. 10 patients with AKI survived; 9 of them were supported with VA ECMO and one was supported with VV ECMO. Conclusion: AKI is one of the most common complications of ECMO support, with reported correlation between AKI and lower survival rate.

Cancer is a major public health issue worldwide. It is very important to have high-quality epidemiological data to plan the measures in primary, secondary and tertiary prevention, to benchmark in comparison to other countries and to assess trends for particular cancer sites. This paper presents the basic epidemiology indicators for Croatia, explains the concepts surrounding the data collection and analytical procedures for essential epidemiological parameters and presents the most recent data, estimates and comparisons in the advent of the first Croatian National Cancer Plan., Rak je veliki javnozdravstveni problem na cijelom svijetu. Iznimno je važno imati kvalitetne epidemiološke podatke kako bismo mogli planirati mjere primarne, sekundarne i tercijarne prevencije, usporediti se s drugim državama i procijeniti trendove za pojedina sijela raka. Ovaj članak opisuje osnovne epidemiološke indikatore za Hrvatsku, razjašnjava načine prikupljanja podataka i analitičkih procedura za te indikatore te iznosi najnovije podatke, procjene i usporedbe u osvit prvog hrvatskog Nacionalnog plana za borbu protiv raka.

Transplantacija jetre (TJ) kod bolesnika s hilarnim kolangiokarcinomom (hKK) je kontroverzna metoda liječenja. Međutim, u selekcioniranih bolesnika neoadjuvantna kemoradijacijska terapija (NAKRT) zajedno s TJ pokazuje prihvatljive rezultate. Cilj ove analize bio je prikazati ishode liječenja hKK bolesnika transplantacijom jetre u Kliničkoj bolnici Merkur. Retrospektivno analizirali smo 27 bolesnika transplantiranih zbog hKK u periodu od 2010. do 2017. u KB Merkur. Analizirani su demografski, klinički, etiološki, histopatološki parametri te vrijeme čekanja na listi za TJ kao i ishodi liječenja. U analiziranom razdoblju provedeno je 784 TJ od kojih je 3.4% (n=27) učinjeno zbog hKK. NAKRT nije provedena. Srednja dob bila je 61±7.98 godina, a većina su bili muškaraci (51.9%). 65.2% bolesnika prije TJ podvrgnuto je endobilijarnoj drenaži. Većina bolesnika (96.3%) nije imala dokazanu podliježeću bolest jetre, a samo jedan bolovao je od primarnog sklerozirajućeg kolangitisa. Medijan ukupnog serumskog bilirubina prije TJ iznosio je 178.48 (8-605 umol/L), dok su razine tumorskih markera bile: AFP 3.31 (0.6-8.70 ug/L), a Ca 19-9 je 477.6 (18.70-2895 kIU/L). Medijan vremena čekanja na listi za TJ bio je kratak i iznosio je 16.22 dana (0-89). S obzirom na Bismuth klasifikaciju, većina tumora bili su tip 3 (44%) i tip 2(24%). 65% histopatoloških nalaza tumora bilo je manje od 30 mm. Veličina tumora (manja ili veća od 30 mm) nije se statistički značajno razlikovala u odnosu na prisutnost limfovaskularne, perineuralne ili invazije okolnog masnog tkiva kao niti u učestalosti recidiva tumora. Stopa preživljenja u 1. i 3. godini nakon TJ bila je 77.7% i 41%. U medijanu vremena praćenja, koji je iznosio 16.7 mjeseci (0.2- 73.8) ; 71.4% (10/14) smrtnih ishoda bilo je zbog recidiva hKK, a 28.6% (4/14) zbog ranih postoperativnih komplikacija. Samo četiri bolesnika žive duže od pet godina. Hilarni kolangiokarcinom najčešća je neoplazma bilijarnog sustava, a povezana je s visokim mortalitetom. Liječenje hKK transplantacijom jetre daje mogućnost preživljenja bolesnicima s ranim stadijem neresektabilnog tumora. Naši rezultati ukazuju da je stopa recidiva nakon TJ zbog hKK bez NAKRT visoka, no omogućuje 3 godišnje preživljenje u 40% bolesnika. Trenutna visoka stopa donora u Hrvatskoj i kratko vrijeme čekanje na listi omogućuju hKK bolesnicima da budu brzo transplantirani. Međutim za poboljšanje ishoda nužna je pažljiva selekcija bolesnika uz primjenu neoadjuvantnih kemoradijacijskih protokola.

UVOD: Transplantacija jetre (TJ) je kod selekcioniranih bolesnika priznata metoda liječenja hepatocelularnog karcinoma (HCC) pri čemu petogodišnja stopa preživljenja iznosi 75- 85%. Cilj ove studije je analiza HCC i prognostičkih čimbenika 5-godišnjeg ishoda preživljenja i recidiva nakon TJ. METODE: Retrospektivna analiza podataka 198 HCC bolesnika od 2006. do 2018. godine. Analizirana su demografska i klinička obilježja bolesnika te procijenjeni faktori rizika 5-godišnjeg ishoda preživljenja i recidiva HCC nakon TJ. REZULTATI: Većina bolesnika bili su muškarci (80, 3%) prosječne starosti 61 godinu (55, 1%). Medijan čekanja na listi bilo je 23 dana. Alkoholna ciroza jetre (45, 5%) bila je najčešća podliježeća bolest jetre. Kod 26% bolesnika vrijednosti AFP bile su povišene između 7 i 50 ng/mL, 4% između 400 do 1000 ng/mL, a 7, 6% >1000 ng/mL. Transarterijska kemoembolizacija (TACE) provedena je kod 19, 2% bolesnika. Unutar Milanskih kriterija (MK) bilo je 81% nalaza MSCT, 64% eksplantata, u skupini nakon provedenog TACE ; 80% MSCT i 49% eksplantata. 37, 4% tumora imalo je mikrovaskularna invazija(MiV), a 8, 6% makrovaskularnu invaziju(MaV). Medijan broja tumorskih promjena (BTP) iznosio je 1 za MSCT i TACE skupinu, a 2 u eksplantatu. Medijan ukupnog promjera vijabilnog tumora (UPT) u MSCT iznosio je 39, 5mm, za TACE skupinu 27mm, a 41, 5mm u eksplantatu. 5-godišnja stopa preživljenja iznosila je 81%. Medijan praćenja iznosio je 37 mjeseci/3, 9 godina. Faktori rizika 5-godišnjeg preživljenja univarijatnom analizom bili su: dob >60 godina, nalaz eksplantata izvan MK, BTP u eksplantatu, UPT u eksplantatu, AFP > 1000, MiV, MaV i recidiv HCC. Multivarijantnom analizom, nezavisni faktori rizika bili su: dob, BTP u eksplantatu i recidiv HCC. 5-godišnja stopa recidiva HCC bila je 11%. Faktori rizika povezani s recidivom u univarijatnoj analizi bili su: nalaz eksplantata izvan MK, BTP u eksplantatu, UPT nakon TACE na MSCT i u eksplantatu te MiV i MaV. Od sedam nezavisnih varijabli (značajnih u univarijatnoj) stepwise metodom je samo UPT >= 3cm dao značajan doprinos (OR 1, 02). TACE nije utjecao na ishod preživljenja ili rizik recidiva HCC. ZAKLJUČAK Preživljenje bolesnika s HCC nakon TJ je zadovoljavajuće (iznad 80%). Dob > 61 godine je značajan predtransplantacijski prediktor preživljenja nakon TJ. Od post- transplantacijskih obilježja, nalaz eksplantata izvan MK značajno je povezan s rizikom recidiva HCC, dok je isti uz recidiv HCC prediktor smrtnog ishoda primatelja. Patohistološke značajke tumorskih promjena eksplantata i vrijednost AFP mogu se koristiti za predviđanje rizika smrtnog ishoda i recidiva HCC nakon TJ no potrebna su dalja istraživanja i kompozitni skorovi bazirani na više predtransplantacijsih obilježja bolesnika s HCC.

Prostate cancer represents a significant public health burden in Croatia, as well as in other developed countries. The aim of this paper was to present the current epidemiological situation in Croatia in com-parison to other similar countries, using basic indicators such as incidence, mortality, prevalence and survival, and to discuss future possibilities in this field. The incidence of prostate cancer in Croatia has been rapidly increasing since the mid-nineties; recent data indicates that the trend is levelling off. Mortality data show constant increase since the 1960s, but mortality trends seem to be stabilizing in the recent period; however, Croatia is still in the top ten countries regarding prostate cancer mortality in Europe. Five-year prevalence in 2012 was estimated at 7,592 cases (426.7/100,000), ranking Croatia in the middle of European countries in the GLOBOCAN 2012 database. According to the CONCORD-2 study, five-year net survival in Croatia in the 2005-2009 period was 75.1%, which is lower than in similar European countries. The epidemiological pattern of prostate cancer in Croatia indicates a relatively low incidence, with significant room for improvement in mortality and survival data. Given the recent discussions regarding prostate cancer screening modalities, a debate is warranted and should be encouraged regarding the role of PSA testing in Croatia., Rak prostate predstavlja značajan javnozdravstveni problem, kako u Hrvatskoj, tako i u drugim razvijenim zemljama. Cilj ovog članka je prikazati trenutnu epidemiološku situaciju povezanu s rakom prostate u Hrvatskoj u usporedbi s drugim sličnim zemljama korištenjem osnovnih epidemioloških indikatora kao što su incidencija, mortalitet, prevalencija i preživljenje, te razmotriti koje su daljnje mogućnosti za poboljšanje istih. Incidencija raka prostate u Hrvatskoj je u značajnom porastu od sredine 90-tih godina; posljednji dostupni podaci ukazuju da je taj trend potencijalno dosegao plato. Podaci o mortalitetu pokazuju stalan rast od 1960-ih, no iako vidimo stabilizaciju tog trenda u posljednjem periodu, Hrvatska je i dalje među prvih deset zemalja u Europi po smrtnosti od raka prostate. Procijenjeno je da je petogodišnja prevalencija u 2012. iznosila 7.592 slučaja (426.7/100.000), što Hrvatsku smješta u sredinu europskih zemalja prema bazi podataka GLOBOCAN 2012. Petogodišnje preživljenje od raka prostate, prema istraživanju CONCORD-2, iznosi 75.1%, što je niže od preživljenja u nama sličnim europskim zemljama. Epidemiološki trendovi raka prostate u Hrvatskoj pokazuju relativno nisku incidenciju, dok prema podacima o mortalitetu i preživljenju vidimo da postoji mnogo mjesta za napredak. U svjetlu nedavnih diskusija o modelu ranog otkrivanja raka prostate, potrebno je održati i poticati raspravu o ulozi PSA testiranja u Hrvatskoj.

Bakterija Pseudomonas aeruginosa je Gram-negativni aerobni štapić. Humani je patogen koji je široko rasprostranjen u prirodi. Nazivamo ga oportunističkim patogenom jer izaziva bolesti samo kod ljudi s oslabljenim imunitetom. Lako se širi u vlažnom okolišu i stvara biofilm te je upravo zato važno znati više o njegovoj otpornosti i preživljavanju u različitim uvjetima. P. aeruginosa su izdvojeni i biokemijski potvrĎeni iz različitih uzoraka vode. Za 10 odabranih izolata praćeno je preživljavanje u sterilnoj vodi kroz 28 dana. Svi su izolati preživjeli tijekom ispitivanog perioda. Najveće preživljenje je imao izolat P. aeruginosa izdvojen iz vode brodskog tanka, a najmanje izolat izdvojen iz uzorka boćate vode rijeke Cetine. Ostali izolati su pokazali ujednačeno preživljenje. P. aeruginosa posjeduje različite mehanizme koji joj omogućuju preživljenje u nepovoljnim životnim uvjetima, pogotovo onima kod manjka nutrijenata. Bacteria P. aeruginosa is a Gram-negative aerobic bacillus. It`s a human pathogen that is widespread in nature. It`s called an opportunistic pathogen because it causes disease only in people with imparied immunity. P. aeruginosa spreads easily in humid environment and has elaborate mechanisms for adhering to solid surfaces and establishing biofilms so it`s important to find out more about its resistance and survival in different conditions. P. aeruginosa was isolated and biochemically confirmed from different water samples. We selected 10 isolates and monitored their survival in sterile water over a period of 28 days. All isolates survived during the examined period. P. aeruginosa from ship`s tank survived the longest, and the shortest survival had P. aeruginosa from brackish water from river Cetina. Other isolates showed even survival rate. P. aeruginosa has various mechanisms that helps her to survive in different conditions , especially those with a lack of nutrition.

Heart Failure (HF) is growing public health problem, and Metabolic Syndrome (MetS) is major concomitance in Acute HF (AHF) associated with increased HF risk. The purpose of present research was to examine the impact of MetS in hospitalized AHF patients (pts) on outcome defined as the length of hospitalization, in- hospital and 3-months follow-up mortality.The study was performed as prospective, non- interventional, single-center observational study including hospitalized AHF pts recruited from the Emergency Department (ED) in the University Hospital Centre Sisters of Charity (UHC SC), Zagreb, Croatia from November 2013 to February 2015.Participants were divided into two main groups depending on the presence of MetS and compared according to baseline characteristics, comorbidities, lipid levels, the length of hospitalization and mortality. Study analysis included data for 152 hospitalized AHF pts. 55.9% of investigated pts had MetS, equally by gender. Pts with concomitant MetS had a greater occurrence of relevant comorbidities. Further, triglyceride levels were higher in MetS group (P=0.001), and HDL level was lower in MetS group (P=0.004). MetS pts had better in-hospital (P=0.046), and 3-month follow-up survival (P=0.0072), although their length of hospitalization was longer (P=0.02). Results indicated that Reverse epidemiology paradox and controversy Obesity paradox emerged in our study. It was shown that lower BMI was independently associated with increased short-term, but not with 3-month follow-up mortality in patients with AHF. Patients with AHF should be carefully assessed for concomitant metabolic disorders and dyslipidaemias.

Interaktivni međunarodni simpoziji o liječenju povišenog krvnog tlaka, dislipidemija, kroničnog bubrežnog zatajenja i suradljivosti bolesnika u liječenju za liječnike jugoistočne Europe. Simpozij je prenošen u živoj slici u 21 zemlji iz Varšave u Poljskoj.

Cilj: Ispitati učestalost, kliničku evaluaciju i kirurško liječenje pacijenata s karcinomom bubrega (KB). Pacijenti i metode: Retrospektivnim istraživanjem bili su obuhvaćeni svi pacijenti u Kliničkom bolničkom centru Rijeka koji su između 1. siječnja 1972. i 31. prosinca 2012. godine operirani zbog KB-a. Rezultati: U promatranom razdoblju u našem centru zbog KB-a bilo je operirano 1045 pacijenata. Broj pacijenata se tijekom vremena povećao, s 5 pacijenata godišnje početkom 70-ih godina na preko 50 posljednjih nekoliko godina. Broj asimptomatskih pacijenata povećao se s 6 % na 75 %. Prosječna dob pacijenata bila je 63 godine (raspon 21 – 86 godina). Nefrektomija je učinjena u 95,3 % pacijenata, u 2,6 % parcijalna nefrektomija, a u 2,1 % eksplorativna lumbotomija. U promatranom razdoblju 5-godišnje preživljenje bilo je u 64 %, a 10-godišnje preživljenje 47 %. Zaključak: Učestalost KB-a se tijekom posljednja četiri desetljeća višestruko povećala. Novije dijagnostičke metode omogućuju njegovo otkrivanje u ranijoj fazi, a samim time se omogućuje poštednije kirurško liječenje, ne umanjujući onkološki učinak., Aim: To evaluate incidence, clinical evaluation and surgical treatment of our patients with renal cell cancer (RCC). Patients and methods: We retrospectively analyzed all patients with RCC operated in University Hospital Rijeka from January 1st 1972 to December 31st 2012. Results: In observed period 1045 patients were operated because of RCC. Number of operated patients has increased during time from 5 in the begining of 70-ties to more than 50 in the few last years. The number of asymptomatic patients has increased from 6% to 75%. The mean age was 63 years (range 21-86). Nephrectomy wasperformed in 95.3% patients, nephron sparing surgery in 2.6% and explorative lumbotomy in 2,1% of patients. The 5-year survival was 64% and 10-year survival 47%. Conclusion: The incidence of RCC substantialy increased during time. The new diagnostic methods found RCC in earlier phase and the nephron sparing surgery can be performed without negative influence on oncological outcome.

Cilj našeg istraživanja bio je utvrditi utjecaj kronične HCV infekcije na preživljenje pacijenata s bubrežnim transplantatom kao i preživljenje samog bubrežnog transplantata. Ispitanici i metode: Retrospektivnom analizom analizirali smo 492 pacijenta u razdoblju od 1990. do 2013. godine koji su bili transplantirani u KBC Rijeka. Od 492 analizirana pacijenta, 471 pacijent prosječne životne dobi 50,2 ± 14 godina bio je HCV negativan. S druge strane, 21 pacijent prosječne životne dobi 49 ± 8 godina bio je HCV pozitivan. Rezultati: Nije bilo statistički značajne razlike u učestalosti kriza odbacivanja između HCV pozitivnih i HCV negativnih pacijenata (p = 0,749). Nije bilo statistički značajne razlike u funkciji bubrežnog transplantata nakon prve (p = 0,798), druge (p = 0,651) i pete (p = 0,651) godine od transplantacije između HCV pozitivnih i HCV negativnih pacijenata. Nismo dokazali statistički značajnu razliku u uzrocima gubitka bubrežnog transplantata između dviju skupina pacijenata. Analizirajući preživljenje pacijenata nakon petogodišnjeg praćenja nismo pronašli statistički značajnu razliku u petogodišnjem preživljenju između HCV pozitivnih i HCV negativnih pacijenata (p = 0,081). Zaključak: Prema dobivenim rezultatima HCV infekcija nema utjecaja na funkciju bubrežnog transplantata. HCV infekcija nema utjecaja na preživljenje pacijenata ni bubrežnog transplantata., The aim was to analyze the effects of HCV infection on patients with transplant kidney and graft survival. Patients and methods: We retrospectively examined the 23-year (1990 – 2013) data of 471 renal transplant recipients (RTRs) mean age 50.2 ± 14 years who were anti-HCV negative and 21 RTRs mean age 49 ± 8 years who were anti-HCV positive at the time of transplantation. We compared graft and patients survival rates and causes of death and graft failure in HCV-positive and HCV-negative RTRs. Results: There was no significant difference due to acute rejection crisis during the first-year of follow up (p = 0.749). The mean values of serum creatinine didn’t show any significant differences after one-year (p = 0.798), two-years (p = 0.651) and five-years (p = 0.651) of follow-up between the HCV negative RTRs and HCV positive RTRs. There was no significant difference due to chronic allograft nephropathy and acute rejection crisis as the causes of the graft loss between two groups of patients. Finally, we did not find significant differences in the patients survival between the HCV positive RTRs and HCV negative groups of our renal transplant recipients (p = 0.081). Conclusion: Patients and graft survival were not affected by HCV infection. Anti-HCV positively should not preclude chronic renal failure patients from renal transplantation.

Planocelularni karcinomi gornjeg respiratornog i probavnog sustava su peti najčešći karcinomi ljudi. Pušenje i pretjerana konzumacija alkohola su dva najvažnija čimbenika njegova nastanka. Uglavnom se dijagnosticiraju u uznapredovaloj fazi bolesti kada unatoč primjeni suvremenih multimodalnih i multidisciplinarnih principa liječenja preživljenje ne prelazi 50% uz pritom značajno narušenu kvalitetu života. Suvremena medicina je u potrazi za novim potencijalnim terapijskim metama uz pomoć kojih bi liječenje bilo onkološki efikasnije, a istovremeno bi imalo manje nuspojava. Istraživane točke interesa predstavljaju razni stanični receptori, stanični i međustanični glasnici, te važni signalni putovi. Pozitivna izraženost intranuklearnih ERβ je prepoznata kao prognostički povoljan znak u brojnim karcinomima: dojke, pluća, kolona, prostate itd. U ovom istraživanju je učinjena imunohistokemijska obrada izraženosti ERβ u primarnim planocelularnim karcinomima usne šupljine, orofarinksa, larinksa i hipofarinksa. Analizirana je povezanost izraženosti intranuklearnih receptora sa sijelom i patohistološkim gradusom primarnog tumora, sa stadijem proširenosti bolesti (TNM) te s preživljenjem bolesnika. Od ukupno 174 bolesnika, njih 42% imalo je pozitivnu izraženost ERβ. Izraženost ERβ statistički je značajno povezana s lokalizacijom primarnog tumora. Udio pozitivnih ERβ tumora bio je najveći u usnoj šupljini (56, 8%) i orofarinksu (51, 5%), nešto manji u hipofarinksu (39%), te najmanji u larinksu (30, 2%). Nije nađeno da je ekspresija ERβ povezana sa patohistološkim stadijem bolesti, odnosno ukupnim stadijem bolesti (TNM). Nije utvrđena povezanost izraženosti ERβ s petogodišnjem preživljenjem bolesnika s tumorima usne šupljine, larinksa i hipofarinksa. Međutim, utvrđena je statistički značajna povezanost pozitivne izraženosti ERβ s boljim petogodišnjim preživljenjem bolesnika s planocelularnim tumorima orofarinksa. Istraživanjem je potvrđena hipoteza da je povećana ekspresija estrogen receptora beta (ERβ) u bolesnika s planocelularnim karcinomima glave i vrata pokazatelj povoljne prognoze, međutim samo za planocelularne karcinome orofarinksa.

UVOD: Onkocitom bubrega je benigni tumor bubrega, koji se najčešće pojavljuje u srednjoj i starijoj životnoj dobi, u asimptomatskih pacijenata. Dijagnoza se temelji na slikovnim pretragama, a terapija je kirurška. U radu ćemo prikazati kliničku evaluaciju bolesnika s onkocitomom kao i njihovo preživljenje.MATERIJALI I METODE: Retrospektivno smo analizirali bolesnike koji su na Klinici za urologiju, KBC Rijeka između 1991. i 2015. godine operirani zbog onkocitoma bubrega. Podaci su dobiveni uporabom bolničkog informatičkog sustava IBIS, a podaci u svezi patohistološke dijagnoze, dobiveni su iz dokumentacije Zavoda za opću patologiju i patološku anatomiju KBC Rijeka. Za statističku obradu podataka korištene su metode deskriptivne statistike uz određivanje preživljenja bolesnika uz pomoć Kaplan - Meierove metode.REZULTATI: Od 34 bolesnika s OB, podjednak je broj bolesnika muškog i ženskog spola (17). Medijan životne dobi iznosi 61 godinu (37 - 78). Medijan praćenja pacijenata iznosi 8 godina (1 - 24). Medijan veličine tumora iznosi 5,5 cm (1,8 12). Kod 32 (94%) bolesnika, OB je dijagnosticiran slučajno. Svi bolesnici su imali uredne laboratorijske nalaze i pozitivan nalaz ultrazvuka. Svi pacijenti kojima je učinjena CT pretraga imali su pozitivan CT nalaz. Četiri (12%) pacijenta su imala neku od poslijeoperacijskih komplikacija. Od 16 (47%) pacijenata, 75% je ECOG 0, a 25% ECOG 1. Nefrektomiji su podvrgnuta 33 pacijenta, a enukleaciji tumora 1 pacijent. Od ukupno 34 bolesnika, njih 6 (17,6%) je umrlo.ZAKLJUČAK: Onkocitomi su relativno rijetki tumori bubrega. Najčešće su asimptomatski. S obzirom da se dijagnostičkim metodama ne mogu razlikovati od karcinoma liječe se kirurški. S obzirom na to da se radi o benignom tumoru preživljenje bolesnika s onkocitomom bubrega je visoko. INTRODUCTION: Renal oncocytoma is a benign tumor of the kidney, which usually occurs in middle and older age, in asymptomatic patients. Diagnosis is based on imaging tests, and the tretment is surgical. In this paper, we will demonstrate the clinical evaluation of patients with oncocytoma, as well as their survival.MATERIALS AND METHODS: We have retrospectively analysed patients who underwent surgery because of renal oncocytoma at the Department of Urology at the Clinical Hospital Centre Rijeka, between 1991 and 2015. Data were obtained using the hospital IT system IBIS, and data from the histopathological diagnosis were obtained from the documentation of the Institute of General Pathology and Pathological Anatomy at the Clinical Hospital centre Rijeka. For statistical analyses, methods of descriptive statistics were used, and the percentage of patients' survival was determined with the help of the Kaplan - Meier method. RESULTS: Out of 34 patients with renal oncocytoma, the number of male and female patients is approximately equal (17). The median age was 61 years (37-78). The median time of patients' monitoring was eight years (1-24). The median tumour size was 5.5 cm (1.8 - 12). In 32 (94%) patients, renal oncocytoma had been diagnosed accidentally. All patients had normal laboratory values and a positive ultrasound. All patients who underwent CT scans had positive CT findings. Four (12%) patients had one of the postoperative complications. Out of 16 (47%) patients, 75% had ECOG 0 and 25% ECOG 1. 33 patiens were subjected to nephrectomy, and one patient underwent tumor enucleation. Out of total od 34 patients, six of them (17.6%) died.CONCLUSION: Oncocytoma is a relatively rare tumour of the kidney. Most of the time it is asymptomatic. Since the diagnostic methods cannot distinguish oncocytoma from carcinoma, it is treated surgically. Since it is a benign tumour, the survival rate of patients with renal oncocytoma is high.

Opis problema: Predmet istraživanja odnosio se na kakvoću života provedenu anketom, uključivši CASP-19, u relativno zdravih pokretnih starijih osoba u praćenom segmentu opće populacije u razdoblju 1967. - 2012. godine. Provedena je kliničko-epidemiološka studija o kroničnim bolestima u uzorku kontinentalne i obalne populacije starijih pokretnih neinstitucionaliziranih osoba tijekom 2006. i 2007. godine. /MZOS: 0222411-2407/. Praćen je vitalni status kroz 5- godišnje razdoblje. Do ožujka 2012. godine registrirana je opća smrtnost unutar uzorka. Cilj istraživanja je utvrditi prediktivnu vrijednost samoiskazane kvalitete življenja i relevantnih pokazatelja zdravlja na petogodišnje preživljenje pokretnih starijih osoba sa osobinama „zdravog" starenja bez, pri kliničkom pregledu', utvrđenih težih psihičkih i neuroloških stanja i bolesti. Metode rada: Uz medicinski pregled sudionici studije dobrovoljno su sudjelovali u anketi nekoliko pokazatelja životne kakvoće uz upitnik CASP-19. Do 1. ožujka 2012. godine registrirana je opća smrtnost unutar uzorka (N preminulih = 64). Sudionici studije dobrovoljno su sudjelovali u kliničkom pregledu i anketama (dozvola etičkog povjerenstva IMIiMR 28102005) uključivši CASP-19(19 strukturiranih pitanja ; izbor između četiri moguća odgovora u četiri domene: samokontrole, autonomije, izvođenja dnevnih aktivnosti i zadovoljstva životnim prilikama (dozvola korištenja instrumenta: ELSA ; HAPIEE studija ; od Hyde M, Manchester UK). Sudjelovalo je 397 starijih osoba (raspon dobi 70-92 godine). Provedena je analiza preživljenja primjenom Coxove regresije u sklopu programsko« paketa SPSS/PASW verzije 20 (IBM Corp., N.Y., USA)). Rezultati rada s raspravom: Rezultati upućuju na smanjenje u pojedinim domenama kakvoće življenja proporcionalno godinama starosti, ali i povezanost urbano-ruralnog medicinsko- geografskog gradijenta s više smrtnih ishoda u ruralnim područjima (p

Otkriće antibiotika predstavlja jedno od najvažnijih medicinskih dostignuća koje je omogućilo smanjenje morbiditeta i mortaliteta. Zbog upotrebe antibiotika, dolazi do porasta rezistencije među patogenima. Aminoglikozidi su baktericidni antibiotici širokog spektra. Vežu se na A-mjesto dekodirajućeg dijela ribosomne podjedinice 30S te uzrokuju ugradnju pogrešnih aminokiselina u rastući protein. Novi mehanizam rezistencije kod patogena je metilacija 16S rRNA, tj. nukleotida G1405 i A1408 koji se nalaze u blizini ciljnog mjesta vezanja aminoglikozidnih antibiotika. 16S rRNA metil-transferaze (MT) djeluju na funkcionalno važan dio rRNA te mogu imati negativan biološki učinak na bakterijsku stanicu. Biološki učinak se može očitovati kao povećana osjetljivost bakterije pri stresnim uvjetima što može predstavljati fiziološku slabost koja bi se mogla iskoristiti u smanjenju rezistencije. Svrha rada je bila utvrditi imaju li 16S rRNA MT biološki učinak na bakteriju. Ispitano je relativno preživljenje stanica, E. coli DH5α divljeg tipa te stanica E. coli DH5α koje eksprimiraju ispitivane MT, u stresnim uvjetima. Stresni uvjeti su bili osmotski i kiselinski stres, dok su ispitivane MT uključivale Sgm, RmtA, RmtB, RmtC te ArmA. Rezultati pokazuju da je biološki učinak 16S rRNA MT relativan te ovisi o okolišu. U prisutnosti kiselinskog stresa, ekspresija ispitivanih MT u bakteriji predstavlja prednost u usporedbi s divljim tipom bakterije, dok kod osmotskog stresa predstavlja teret. Ovaj rad pridonosi određivanju biološkog učinka 16S rRNA metil-transferaza na bakterijsku stanicu koji se može iskoristiti u pokušajima smanjenja rezistencije.

U radu je istraženo preživljenje posađenih biljaka te varijabilnost prirasta zelene duglazije na lokalitetu „Breznik“. Pri tome su kao kategoričke varijable korištene vrsta tla na kojima je pokus sađen (pseudoglej i kiselo tlo) te način proizvodnje sadnica koje su potom sađene na terenu. Sadnice za osnivanje tog pokusa proizvedene su na tri načina: A starosti 3 godine (2+1), B starosti 2 godine (2+0), C starosti 4 godine (2+2). Preživljenje biljaka najbolje je bilo na kiselom, a s obzirom na način proizvodnje sadnica najbolje rezultate pokazala su stabla B načina proizvodnje, a sadnice C najlošije. Prirasti visina i prsnog promjera polučili su vrlo slične rezultate uspjeha. Do prve i druge izmjere (1980., i 1985.) najbolje piraste ostvarila su stabla na kiselom tlu, dok su do zadnje izmjere veće priraste imala stabla na pseudogleju. Što se tiče načina proizvodnje sadnica najbolji rezultat (za sva razdoblja) ostvaren je sadnicama B načina proizvodnje. Analizom volumnog prirasta dobiveni rezultati slični su podacima o prirastu visina i promjera. U prve dvije izmjere (1980., i 1985.) bolji uspjeh imala su stabla na kiselom tlu dok su, ako promatramo zadnju izmjeru (2010.) veći prirast volumena imala stabla na pseudogleju. Volumen prema načinima proizvodnje sadnica pokazao je da stabla B načina proizvodnje imaju najveći srednji volumen (za sva razdoblja). Izračunati volumeni pojedinici površine (hektaru) pokazuju da najbolji uspjeh imaju pokusi na kiselom tlu B načina proizvodnje sadnica, a najlošiji uspjeh imala su stabla na pseudogleju C načina proizvodnje sadnica. Time možemo zaključiti kako zelenoj duglaziji više odgovara kiselo tlo (šumsko tlo) i proizvodnja sadnica bez presadnje u starosti od 2 godine što u ovom radu predstavljaju sadnice s oznakom B. Zelena duglazija ima veliki produkcijski potencijal u kratkom vremenskom intervalu, te je kao takva pogodna za osnivanje kultura i plantaža u kontinetalnom dijelu RH na neobraslim šumskim i nešumskim površinama.

UVOD: Prema dostupnoj literaturi i do 80 % bolesnika na dijalizi ima neki oblik nutritivnog deficita. Cilj rada bio je prospektivna analiza nutritivnog statusa u bolesnika koji se liječe postupcima hemodijalize (HD). Primarni cilj bio nam je utvrditi da li postoji razlika u anamnestičkim, kliničkim i laboratorijskim pokazateljima stanja uhranjenosti u odnosu na bolesnike koji su umrli tijekom perioda praćenja, te bolesnika koji su živi nakon ispitivanog 18-mjesećnog razdoblja. Sekundarni cilj nam je bio analizirati utjecaj različitih anamnestičkih, kliničkih i laboratorijskih parametara na preživljene naših bolesnika. Također, zanimalo nas je i da li primjena suportivne enteralne prehrane, te stanje upale ima utjecaj na preživljene naših bolesnika. METODE: Tijekom 18-mjesečnog razdoblja analizirali smo 121 bolesnika (57.9 % muškaraca i 42.1 % žena) prosječne dobi 68.8 ± 12.3 godina s kroničnom bubrežnom bolesti koji se liječe postupcima kronične HD he¬modijalize. Preživljene smo definirali vremenom od početka studije do smrti (ili ako je živ do kraja 18-mjesečnog praćenja). REZULTATI: Analizirajući ana¬mnestičke podatke stanja uhranjenosti (apetit), uvidjeli smo da su bolesnici koji su umrli tijekom perioda praćenja imali slab ili osrednji apetit. Sljedeće nas je zanimalo kakav je utjecaj različitih kliničkih parametara stanja uhranjenosti na preživljene naših bolesnika. Koristeći se Coxovom regresijskom analizom utvrdili smo da niti jedan od kliničkih parametara stanja uhranjenosti nije imao utjecaj na preživljene naših bolesnika. Analizirajući vrijednosti serumskih albumina uvidjeli smo da su bolesnici koji su imali vrijednosti serumskih albumina < 40 g/L imali veći rizik za smrtni ishod u odnosu na bolesnike koji su imali vrijednosti serumskih albumina ≥ 40g/L (HR 18.8832 ; 95% Cl od 7.6286 do 46.7424 ; p 5 mg/L imali su veći rizik za smrtni ishod u odnosu na bolesnike koji su imali vrijednosti CRP ≤ 5 mg/L (HR 24.7749 ; 95% Cl od 11.1241 do 55.1772 ; p

Karcinom debelog crijeva treći je zloćudni tumor po učestalosti u svijetu i na drugom je mjestu uzroka smrtnosti od raka. Nastaje kao posljedica stupnjevitog procesa tijekom kojeg iz dobroćudnog adenoma nakupljanjem mutacija nastaje zloćudni invazivni tumor. Postojeći prognostički parametri još uvijek samo djelomično daju informaciju o toku i ishodu ove bolesti, stoga postoji potreba za pronalaskom novih dijagnostičkih i prognostičkih molekularnih biljega. Jedan od tih biljega mogao bi biti i citokin IL-1β. Povišene vrijednosti citokina dokazane su u različitim tipovima tumora. Dosadašnja istraživanja pokazala su povezanost polimorfizama -31 T/C te +3954 C/T gena IL-1β s pojačanom ekspresijom i povišenim serumskim vrijednostima IL-1β u čovjeka. Cilj diplomskog rada bio je ispitati povezanost prethodno navedenih polimorfizama gena IL-1β sa sklonošću obolijevanju i preživljenjem oboljelih od sporadičnog karcinoma debelog crijeva. Rezultati istraživanja pokazali su da postoji povezanost polimorfizma +3954 C/T gena IL-1β s preživljenjem oboljelih od sporadičnog karcinoma debelog crijeva. Colon cancer is the third most common cancer worldwide and the second leading cause of cancer death. It occurs as a consequence of multistep process in which colorectal carcinoma develops from adenoma, as a result of mutations accumulation. Existing prognostic markers give only partial information about course and outcome of this disease, so there is a need for discovery of novel disease-related diagnostic and prognostic molecular markers. One of these new markers could be also cytokine IL-1β. A number of studies have reported increased IL-1β concentration in different cancer types. Previous studies have shown association between -31 T/C and +3954 C/T IL-1β gene polymorphisms with higher expression and elevated IL-1β serum levels. The aim of this study was to investigate the correlation between these two IL-1β gene polymorphisms and susceptibility to disease and survival of patients suffering from sporadic colorectal cancer. Our results showed the correlation between polymorphisms +3954 C/T and survival of patients with colon cancer.

U proljeće 2012. godine na području šumarije Sinj, u Gospodarskoj jedinici “Svilaja II”, osnovana je pokusna ploha na kojoj je istraživan utjecaj AgroHidroGela, tvorničkih gnojiva i ektomikorize na preživljenje i rast kontejnerskih sadnica crnog bora (Pinus nigra F. J. Arnold.). Pokus je osnovan s 1170 biljaka proizvedenih u rasadniku Piket d.o.o. Sadnice su sađene u prethodno ručno iskopane jame. Prije sadnje sadnicama su izmjerene visine i promjeri vrata korijena. Tijekom prve vegetacije utvrđeno je preživljenje biljaka i dobiveni su određeni rezultati koji su prikazani u ovom radu.

Karcinom debelog crijeva treći je zloćudni tumor po učestalosti u svijetu i na drugom je mjestu uzroka smrtnosti od raka. Nastaje kao posljedica stupnjevitog procesa tijekom kojeg iz dobroćudnog adenoma nakupljanjem mutacija nastaje zloćudni invazivni tumor. Postojeći prognostički parametri još uvijek samo djelomično daju informaciju o toku i ishodu ove bolesti, stoga postoji potreba za pronalaskom novih dijagnostičkih i prognostičkih molekularnih biljega. Jedan od tih biljega mogao bi biti i citokin IL-1. Povišene vrijednosti citokina dokazane su u različitim tipovima tumora. Dosadašnja istraživanja pokazala su povezanost polimorfizama -31 T/C te +3954 C/T gena IL-1 β s pojačanom ekspresijom i povišenim serumskim vrijednostima IL-1 u čovjeka. Cilj diplomskog rada bio je ispitati povezanost prethodno navedenih polimorfizama gena IL-1β sa sklonošću obolijevanju i preživljenjem oboljelih od sporadičnog karcinoma debelog crijeva. Rezultati istraživanja pokazali su da postoji povezanost polimorfizma +3954 C/T gena IL-1β s preživljenjem oboljelih od sporadičnog karcinoma debelog crijeva.

Pozvano predavanje i demonstracija vještina naprednog održavanja života na modelima za simulaciju u medicini za članove Studentske kardiološke sekcije Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.

Hydroponic systems and intensive irrigation in horticulture, are widely used, and hold the potential for rapid and efficient spread of water- transmissible plant pathogens throughout the whole crop. Although numerous plant viruses have been detected in aqueous environment, for many of them, the survival in water and the potential for direct transmission through irrigation water are still unknown. Therefore we decided to explore whether the water can be a source of infection with PepMV, PVY and PSTVd, that are relatively stable and contagious viruses/viroid, and a serious threat to tomato and/or potato production. In irrigation waters, the viruses are usually present in concentrations lower than the detection limit of classical methods, but that may be sufficient to infect plants ; therefore the development of highly sensitive diagnostic methods is necessary. Small sample volumes may lead to non-representative testing, therefore, a concentration step allowing the handling of larger water volumes may improve water monitoring diagnostic scheme. A fast and efficient way to concentrate highly diluted viruses consists on using CIM monolithic chromatographic supports. The application of such strategy to the above mentioned plant viruses/viroid and the results of survival in water at room temperature and transmition efficiency through nutrient solutions in hydroponic cultivation of tomatoes and potatoes will be presented.