Search

U godinama nakon održavanja Drugoga vatikanskog koncila (1962. – 1965.) život Katoličke Crkve u svijetu, pa tako i na području tadašnje Jugoslavije, bio je obilježen brojnim napetostima i sukobima među predstavnicima crkvene hijerarhije te pojedinih svećeničkih i vjerničkih krugova. Od kraja 1967. i početka 1968. g. katolički list Glas Koncila o tim tzv. „slučajevima“ sve je češće i otvorenije izvještavao: najprije o onima u zemljama zapadne Europe, a od kraja 1968. g., upravo s tzv. „Hercegovačkim slučajem“, počeo je otvoreno pisati i o slučajevima u domaćoj Crkvi, odnosno u Crkvi u hrvatskome narodu („Đakovački slučaj“, „Riječki slučaj“, „Zadarski slučaj“). To je nailazilo na različite reakcije, kako pozitivne tako i negativne, dijela čitatelja i predstavnika crkvenih vlasti. U svome radu/izlaganju, na temelju provedene kvalitativne analize sadržaja članaka Glasa Koncila o „Hercegovačkom slučaju“ od 1968. do 1971. g., autor prikazuje kako je tadašnje uredništvo lista svoju odluku da otvoreno izvještava o svim, pa i „skandaloznim“ događajima u Crkvi, argumentiralo i danas vrlo aktualnim načelima novinarske struke, ali i kriznoga komuniciranja: prava (opće, ali i crkvene) javnosti na informaciju, preuzimanja kontrole i komuniciranja u krizi, jasnoga prezentiranja informacija itd. Kako se u radu zaključuje, vjerojatno je (i) takvim pristupom prema događajima u vlastitoj organizaciji (Crkvi) list stekao vjerodostojnost i velik utjecaj u tadašnjoj javnosti, jer je upravo u tim godinama, krajem 1960- ih i početkom 1970-ih, dosegao i najveće naklade u svojoj povijesti., In the period after the Second Vatican Council (1962 – 1965) the life of the Catholic Church in the world, and in the area of former Yugoslavia, was marked by numerous tensions and confilcts between representatives of the Church hierarchy and individual priests’ and believers’ circles. At the end of 1967 and beginning of 1968 the catholic weekly newspaper Glas Koncila started reporting on such cases more frequently and very openly: firstly, about such tensions in Western European countries and the end of 1968 and the so called “Herzegovina case” marked the beginning of such reporting about cases in its own Church, “the Church of the Croats” (Djakovo, Rijeka, Zadar). It provoked different positive and negative reactions, even very strong reactions on behalf of the readers and representatives of the Church. The author presents in his paper, on the basis of a qualitative analysis of articles in Glas Koncila on the “Herzegovina case” (from 1968 till 1971) how the editors decided to report about all, even “scandalous” events in the Church in an open way. They defended such decision with journalistic arguments that are still current and valid. They also used crisis communication: the right of the public (general and Church public) to be informed, taking over control and communication in a crisis, clear presentation of information etc. As the author concludes in his paper, the newspaper has most probably gained on credibility and public influence due to taking such an approach to events in their own organisation (the Church). It was exactly in these years – end of 1960-ies and beginning of 1970-ies that the newspaper had reached its historic peak regarding the circulation.

Ponovno aktualiziranje zagađivanja azbestom u Vranjicu pokraj Splita jasna je ilustracija da degradacija okoliša započinje povredom ljudskog prava - pravom da se zna i bude informiran. U tekstu autor ističe da su neadekvatna informacija i transakcijski troškovi povezani s pravima okoliša velika poteškoća suvremenog društva. Zbog informacijskih praznina i neizvjesnosti koja je povezana s brojnim problemima upravljanja prirodnim resursima i različitim zagađenjima, promjene na tom planu predstavljaju posebnu šansu u području zaštite okoliša i povezanih ljudskih prava. Te promjene dio su globalnih tendencija, ali problemi koji opterećuju environmental governance posebno su izraženi u tranzicijskim društvima među kojima se nalazi i Republika Hrvatska., The re-actualisation of asbestos pollution in Vranjic near Split is a clear illustration that the degradation of the environment begins with a breach of human rights – the right to be made public and be informed. In this paper, the author emphasises that inadequate information and transactional costs linked to environmental rights are great difficulties of modern society. Due to lack of information and the uncertainty which is linked to numerous problems in the governance of natural resources and various forms of pollution, changes in this area represent a special opportunity in the area of environmental protection and increased human rights. Those changes are part of global tendencies, but the problems which burden environmental governance are particularly expressed in transitional societies which also include the Republic of Croatia.

Članak se bavi poimanjem javnoga mnijenja i dijaloga u Crkvi i u društvu. Na temelju literature s područja teorije medija te dokumenata Drugoga vatikanskoga koncila i crkvenih dokumenata o sredstvima društvene komunikacije prikazuje se razvoj ideje o javnosti i javnome mnijenju u građanskom društvu i u Crkvi. Također se ukazuje na probleme koji nastaju kad se pojmovi i modeli građanskoga društva primjenjuju na odnose u Crkvi. Pritom se pozornost posvećuje pravu na informaciju (koje je papa Ivan XXIII. smatrao jednim od temeljnih ljudskih prava) kako ga vide svjetovni i crkveni dokumenti. Naglašava se da je Drugi vatikanski koncil dijalog shvatio kao bitnu odrednicu daljnjega života Crkve, a to inzistiranje na dijalogu bilo je jedan od elemenata kojima je Koncil pokušao pomiriti Crkvu s tekovinama moderne. U kontekstu rasprave o javnosti i javnom mnijenju riječ je i o publici koja se mijenja razvojem modernih medija te predstavlja izazov crkvenome pastoralnom i navjestiteljskom djelovanju. U zaključku se ističe uloga katoličkih ustanova, glasila i novinara u stvaranju dijaloga u Crkvi i u oblikovanju crkvenoga javnog mnijenja. Upozorava se i na obvezu Crkve, koju sije sama postavila svojim dokumentima, da sudjeluje u stvaranju javnoga mnijenja u društvu te također i na važnost odgoja vjernika laika kako bi bili u stanju zastupati kršćanska načela u društvenom dijalogu.

Članak se bavi poimanjem javnoga mnijenja i dijaloga u Crkvi i u društvu. Na temelju literature s područja teorije medija te dokumenata Drugoga vatikanskoga koncila i crkvenih dokumenata o sredstvima društvene komunikacije prikazuje se razvoj ideje o javnosti i javnome mnijenju u građanskom društvu i u Crkvi. Također se ukazuje na probleme koji nastaju kad se pojmovi i modeli građanskoga društva primjenjuju na odnose u Crkvi. Pritom se pozornost posvećuje pravu na informaciju (koje je papa Ivan XXIII. smatrao jednim od temeljnih ljudskih prava) kako ga vide svjetovni i crkveni dokumenti. Naglašava se da je Drugi vatikanski koncil dijalog shvatio kao bitnu odrednicu daljnjega života Crkve, a to inzistiranje na dijalogu bilo je jedan od elemenata kojima je Koncil pokušao pomiriti Crkvu s tekovinama moderne. U kontekstu rasprave o javnosti i javnom mnijenju riječ je i o publici koja se mijenja razvojem modernih medija te predstavlja izazov crkvenome pastoralnom i navjestiteljskom djelovanju. U zaključku se ističe uloga katoličkih ustanova, glasila i novinara u stvaranju dijaloga u Crkvi i u oblikovanju crkvenoga javnog mnijenja. Upozorava se i na obvezu Crkve, koju sije sama postavila svojim dokumentima, da sudjeluje u stvaranju javnoga mnijenja u društvu te također i na važnost odgoja vjernika laika kako bi bili u stanju zastupati kršćanska načela u društvenom dijalogu., The article deals with the concepts of public opinion and dialogue in the Church and society. Based on literature from the field of media theory, documents of the Second Vatican Council and Church documents on the mass media, the development of the concepts of the public and public opinion in civil society and the Church is presented. The article also identifies problems that occur when concepts and models of civil society are applied to relations within the Church. Attention is given to the right to information, which Pope John XXIII considered one of the fundamental human rights, as is seen from secular and Church documents. It is emphasized that the Second Vatican Council considered dialogue to be an important determinant of the continued life of the Church and insistence on dialogue was one of the elements with which the Council attempted to reconcile the Church with the present. In the context of discussion on the public and public opinion, it is noted that the public is also changing through the development of modern media, which represents a challenge to Church ministry and proclamation. In the conclusion, the roles of Catholic institutions, media and journalists in creating dialogue within the Church and forming Church public opinion are pointed out. The obligation of the Church to participate in the creation of public opinion in society, which it set for itself in its documents, and the importance of the formation of the lay faithful to be able to defend Christian principles in public dialogue are stressed. The extent to which the lack of genuine dialogue within the Church hampers its credibility in social dialogue should be studied.

Poseban pravni položaj novinara kod pristupa informacijama javnog sektora u okviru hrvatskog zakonodavstva analiziran je na razini ustavnih i konvencijskih odredbi, te relevantnih odredbi zakonske razine. Raščlanjeni su i modaliteti pravne zaštite novinara kao korisnika prava na informaciju, kao i tipični primjeri situacija u kojima je, prilikom odlučivanja o (ne)dostupnosti pojedine informacije novinaru, potrebno u obzir uzeti i odredbe specijalnog zakonodavstva.

Odluka Europskog suda za ljudska prava u predmetu Balenović protiv Hrvatske povod je za analizu pitanja što se (ne) može smatrati „zviždanjem“. Materija „zviždanja“, koja je u pravilu vezana uz odnos „zviždača“ i poslodavca (ili hijerarhijski nadređenih predstavnika poslodavca), relevantna je ne samo za informacijska prava (pravo na slobodu izražavanja, pravo na informaciju i dr.), već i za radno pravo.

Ovaj rad kao svojevrsna policy analiza bavi se novinama koje je u području zaštite i pomoći žrtvama kaznenih djela donio Zakon o besplatnoj pravnoj pomoći. Analizira se u kojoj će mjeri konzumiranje prava iz tog Zakona zadovoljiti stvarne potrebe žrtava kaznenih djela te koja su druga važna područja njihove zaštite. Potreba za pravnom pomoći jedno je od pitanja politike prema žrtvama kaznenih djela jer žrtve pored toga izražavaju potrebu i za drugim oblicima zaštite i pomoći, primjerice, pravo na informaciju o svojim pravima, kao i o tijeku postupka, pravo na psihološku i emocionalnu podršku i pomoć, pravo na zaštitu sigurnosti, pravo na svjedočenje i dr. Zasigurno će Zakon o besplatnoj pravnoj pomoći unaprijediti sustav podrške i pomoći žrtvama kaznenog djela. Međutim, treba uvažavati činjenicu da je besplatna pravna pomoć samo jedna od vrsta pomoći koja je žrtvama potrebna i koju žrtve smatraju potrebnom. Nužno je raditi na izgradnji sustava koji će ovo pitanje, pitanje pomoći i podrške žrtvama kaznenih djela, riješiti cjelovito, koji će na adekvatan način, uvažavajući potrebe žrtava kaznenih djela, pružiti i adekvatnu pravnu, ali i psihološku, savjetodavnu, socijalnu, zdravstvenu ili bilo koju drugu vrstu pomoći. Žrtve same smatraju kako im je pomoć najpotrebnija neposredno nakon samog događaja. Ovo stajalište žrtava stavlja pred policiju izrazito velike zahtjeve i potrebu reforme postojećeg policijskog nalčina rada.

Medijski prostor hrvatskoga društva složeno je područje koje tvore ne samo brojni mediji i razne institucije već i medijski konzumenti, oni kojima je medijska poruka upućena. Ali oni nisu samo pasivni primatelji medijskog sadržaja. Naime, polazeći od osobe kao cilja i ishodišta supsidijarnog djelovanja, autor u prvom dijelu govori o osobi koja je subjekt medijskog prostora ističući neka njezina prava: pravo na informaciju i sudjelovanje u javnom mnijenju. Mediji trebaju biti u službi afirmiranja tih temeljnih čovjekovih prava i to informiranjem te pružanjem mogućnosti sudjelovanja u javnom životu, odnosno razvijanjem dijaloga. U drugom dijelu autor promatra odnose između različitih medija kao i položaj novinara unutar hijerarhijske strukture medijske kuće. U hrvatskom medijskom prostoru posebno su prisutna dva problema: komercijalizacija medijskog prostora i stvaranje koncentracija kao opasnost pluralizmu te imperativ efikasnosti i profita kao stalna prijetnja autonomnosti novinara i njihove profesije, a ono može dovoditi u pitanje i samu novinarsku etiku. Predstavljanjem zakonskih odredaba koje reguliraju odnose unutar medijskog prostora i poštivanje pojedinih kompetencija autor ukazuje na osjetljivost današnjeg društva za te probleme., The media sphere in Croatian society is a complex area constituted of numerous media and various institutions but also consumers of news - to whom messages are directed to. However, they are not just passive recipients of media content. Starting from the person as the goal and origin of subsidiary action, the author first deals with the person as the subject of media sphere - emphasizing some of its rights: the right to information and participation in public opinion. The media must be in the service of affirming these fundamental human rights through informing and offering an opportunity to participate in public life, i.e. developing a dialogue. In the second part, the author deals with the relationship between various forms of media and examines the position of journalists within the internal hierarchy of their particular employer. Speaking of the media sphere in Croatia, two problems are particularly manifested: commercialisation of the media sphere and creating a point of concentration that threatens pluralism and the imperative of efficiency and profit as a constant threat to a journalist's autonomy and profession, which can lead to questioning the ethics of journalism itself. By presenting the legal provisions that regulate relations within the media and respecting individual competencies, the author points out the sensitivity of contemporary society regarding these issues.

Medijski prostor hrvatskoga društva složeno je područje koje tvore ne samo brojni mediji i razne institucije već i medijski konzumenti, oni kojima je medijska poruka upućena. Ali oni nisu samo pasivni primatelji medijskog sadržaja. Naime, polazeći od osobe kao cilja i ishodišta supsidijarnog djelovanja, autor u prvom dijelu govori o osobi koja je subjekt medijskog prostora ističući neka njezina prava: pravo na informaciju i sudjelovanje u javnom mnijenju. Mediji trebaju biti u službi afirmiranja tih temeljnih čovjekovih prava i to informiranjem te pružanjem mogućnosti sudjelovanja u javnom životu, odnosno razvijanjem dijaloga. U drugom dijelu autor promatra odnose između različitih medija kao i položaj novinara unutar hijerarhijske strukture medijske kuće. U hrvatskom medijskom prostoru posebno su prisutna dva problema: komercijalizacija medijskog prostora i stvaranje koncentracija kao opasnost pluralizmu te imperativ efikasnosti i profita kao stalna prijetnja autonomnosti novinara i njihove profesije, a ono može dovoditi u pitanje i samu novinarsku etiku. Predstavljanjem zakonskih odredaba koje reguliraju odnose unutar medijskog prostora i poštivanje pojedinih kompetencija autor ukazuje na osjetljivost današnjeg društva za te probleme.

Ponovno aktualiziranje zagađivanja azbestom u Vranjicu pokraj Splita jasna je ilustracija da degradacija okoliša započinje povredom ljudskog prava - pravom da se zna i bude informiran. U tekstu autor ističe da su neadekvatna informacija i transakcijski troškovi povezani s pravima okoliša velika poteškoća suvremenog društva. Zbog informacijskih praznina i neizvjesnosti koja je povezana s brojnim problemima upravljanja prirodnim resursima i različitim zagađenjima, promjene na tom planu predstavljaju posebnu šansu u području zaštite okoliša i povezanih ljudskih prava. Te promjene dio su globalnih tendencija, ali problemi koji opterećuju environmental governance posebno su izraženi u tranzicijskim društvima među kojima se nalazi i Republika Hrvatska.

U ovom radu govori se o disleksiji kao poremećaju čitanja koji otežava pristup informacijama. Zbog teškoća čitanja, osobe s disleksijom nedovoljno koriste knjižnične usluge. Dobra edukacija o samoj disleksiji je nužna u rješavanju problema te je stoga dat pregled tipova, uzroka i simptoma disleksije. Poremećaj može, ukoliko se na vrijeme ne uoči i ne poduzme odgovarajuća terapija, izazvati brojne posljedice: obrazovne, psihološke i sociološke. U organizaciju pomoći trebaju se, uz roditelje, uključiti stručnjaci raznih profila, među kojima i knjižničari. Knjižnice, osobito školske, su najpozvanije da djecu s disleksijom integriraju u knjižnične usluge. U duhu tih nastojanja bit će govora što smo do sada napravili u osvješćivanju o samom problemu, te o tome što još treba poduzeti u duhu IFLA-inih Smjernica za pružanje usluga osobama koje pate od disleksije i IFLA-inih Smjernica za građu laganu za čitanje. Pred knjižnice se stavlja obveza poduzimanja napora kako bi se osobe s disleksijom što uspješnije integrirale u društveni i informacijski sustav. Naglašena je zadaća integracije koju u svom poslanju imaju školske knjižnice te je navedeno nekoliko mogućih programa i aktivnosti koje pridonose uspješnom uključivanju osoba s disleksijom u knjižnične usluge.

Autor analizira odredbe Ustava RH koje se odnose na pravo na slobodu izvještavanja i pristup informaciji, te ukazuje na uporišta i metode koje upućuju na potrebu i izradu Zakona kojim bi se promicalo to pravo. Iznosi rješenja zakonodavstava drugih zemalja, kao i rješenja i pravu na pristup informacijama i načela javnosti rada u drugim propisima Republike Hrvatske, te se zalaže za ostvarivanje i reguliranje ustavnog prava javnosti na informaciju.

Autor u radu ističe kako je objavljivanje pravnih normi općenito, kao i drugih oblika javnopravnih akata, odnosno njihova dostupnost u okviru i kroz pravo na pristup informacijama, temelj je ostvarivanja svih drugh prava čije ostvarenje moraju jamčiti i osiguravati, kako na državnoj, tako i na regionalnoj i lokalnoj razini upravljanja tijela javne vlasti. Analizira se javnost rada (transparentnost) državnih i drugih javnopravnih tijela (nositelja vlasti) i sloboda pristupa informacijama kao neka su od temeljnih obilježja suvremene pravne države. Naznačeno je moguće ostvariti samo uz uvid u rad i postupanje tih tijela u upravljanju javnim poslovima ; Pokušava se povezati i istaknuti razvoj tehnike i (digitalne) tehnologije, koji je značajno utjecao i utječe na ljudsku komunikaciju općenito, pa i na pravo kao jedan od njenih oblika, posebice kroz snižavanje troškova objavljivanja informacije (pravne norme) i njezinu diseminaciju.

Razorni prosinački tsunami u Indijskom oceanu otvorio je i pitanje koje se nalazi izvan područja ljudske nemoći pred višom silom: je li barem dio ljudskih žrtava mogao biti izbjegnut pravodobnim upozorenjem? Ukratko je prikazan sustav ranog upozorenja na tsunami (kao organizacijsko-tehnološki aspekt problema), a potom su analizirane pravne implikacije (važnost aktivnih mjera javne vlasti na području prava na pristup informacijama ; ostvarivanje zadaća države ; utjecaj neostvarivanja prava na informaciju na druga ustavna prava ; pitanje odgovornosti ; informativna diskriminacija).

U radu se analizira pravo na pristup informacijama javnog sektora te njegova važnost u okviru modernizacije hrvatske javne uprave. Najveći dio elemenata važnosti (ne)dostupnosti informacija javnog sektora može se svesti na važnost količine i kvalitete informacija u procesu odlučivanja. Raščlamba političkog konteksta (ne)dostupnosti informacija javnog sektora obuhvaća pitanja formiranja političkih preferencija, novih oblika informativne diskriminacije u suvremenim demokracijama te informacija kao resursa stvarne moći neformalnih skupina. Pravni kontekst obuhvaća pitanja ostvarivanja prava na slobodu izražavanja, zaštite osobnih podataka i donošenja odluka pravne naravi. Iznijeta je i uloga informacija za ostvarivanje načela javnosti uprave i kontrole uprave. Sažeto su razmotreni relevantni međunarodni instrumenti i usporedni modeli, s naglaskom na Zelenu knjigu Europske komisije. Aktualno hrvatsko zakonodavstvo i praksa analizirani su na ustavnoj razini te razini odredaba postupovnih propisa, zaštite tajnosti (osobnih) podataka i prava novinara, odnosa tijela državne uprave i građana, kaznenih odredbi te ostalih bitnih propisa, kao i u pogledu odredbi Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju. Situaciju u praksi obilježava paradoks inverzije u postupanju-, svakodnevno smo svjedoci otjecanja povjerljivih podataka, među kojima su i oni kod kojih je potreba tajnosti nedvojbena, dok su tijela javne vlasti istodobno sklona onemogućavati ili otežavati pristup informacijama koje trebaju biti dostupne. Zaključno su predložene zakonodavne mjere (prvenstveno zakonsko uređenje općeg prava na pristup informacijama javnog sektora, uz propisana ograničenja) te organizacijske i edukacijske mjere i mjere u sferi službeničkog profesionalizma i etike, koje moraju pridonijeti modernizaciji hrvatske javne uprave na ovom području., The question of the right of access to the public sector information and its importance in modernization of Croatian public administration is analysed in this article. Most elements of the importance of (in)accessibility of the public sector information can be considered to refer to the importance of quantity and quality of information in the process of decisions-making. The analysis of the political context of (in)accessibility of the public sector information includes the questions of forming political preferences, newforms of information discrimination in contemporary democracies and information as a source of real power of informal groups. The legal context includes questions of the realisation of the right to freedom of expression, protection of personal data and making decisions of legal nature. The role of information in the realisation of the principle of public nature of administration and its control is presented. Relevant international instruments and comparative models are summarized, with the emphasis on the Green Book of the European Commission. Current Croatian legislation and practice are analysed at the constitutional level and at the level of procedural rules, protection of the privacy of (personal) data and the rights of the press, the relation between the agencies of state administration and citizens, penal regulations and other essential regulations, as well as with respect to the regulations of the Agreement on Stabilization and Association. The situation in practice is marked by the paradox of the inversion in acting: we are daily witnesses of the leak of confidential data, among which are those whose need for secrecy is not doubtful, while at the same time the bodies of public power tend to make impossible or difficult the access to information which should be accessible. In conclusion, the author proposes legislative measures (primarily legal regulation of the universal right to access to the public sector information, with due restrictions) and organizational and educational measures as well as measures in the sphere of professionalism and ethics of public servants, which should contribute to modernization of Croatian public administration in this field.

Predmet rada je analiza suvremenih trendova u razvoju javne uprave. Analizira se koncept "Novog javnog menadžmenta", koji je nastao na zasadama neoliberalnog mišljenja o minimalnoj ili gipkoj državi. Takva država više nema isključivi monopol sile u društvu, a njezin je potencijal u oblikovanju suvremenih političkih kretanja ponekad i nekritički devalviran. Kao glavne značajke nove javne uprave uočavaju se njezina transparentnost, debirokratizacija postupaka i ponašanja u upravi, liberalizacija i deregulacija, te primjena načela poslovnog menadžmenta u svakodnevnom radu uprave. Načelo transparentnosti u radu uprave analizira se u svjetlu afirmacije slijedećih prava građana u odnosu na upravu: pravo na informaciju, pravo na razumijevanje, pravo na saslušanje, pravo na kritiku. Posebno poglavlje posvećeno je pravu na pristup informacijama koje posjeduju tijela javne vlasti, kao i pravu na zaštitu osobnih podataka građana. Posljednje poglavlje bavi se razvojem najmlađeg područja javne uprave - elektronskom upravom. Navede se temeljna obilježja elektronske uprave, daje se komparativni prikaz njezina razvoja u drugim upravnim sustavima, te se analizira postojeća situacija u Republici Hrvatskoj.

Prema ustroju IFLA-ine Sekcija za knjižnice za osobe s posebnim potrebama, u ovu skupinu spdaju pojedinci koji ne mogu koristiti konvencionalne knjižnične usluge. To su slijepi i slabovidni, gluhi i oni s oštećenim sluhom, osobe s fizičkim teškoćama (praplegičari, kvadriplegičari itd.), osobe s mentalnim poteškoćama (disleksija, afazija itd.), osobe s poteškoćama u razvoju, bolnički pacijenti, osobe u staračkim domovima i teško pokretne osobe. Knjižnice bi morale osobama s posebnim potrebama osigurati ravnopravan pristup informacijama i znanju, što bi takvim osobama omogućilo samostalan i produktivan život te integraciju u zajednicu. U okviru hrvatske Komisije za slobodu izražavanja i slobodan pristup informacijama utvrđen je cilj koji onuhvaća uklanjanje mogućih prepreka i otkrivanje najboljih načina slobodnog korištenja informacija u knjižnicama. U današnje doba na raspolaganju su komunikacijske, računalne i informacijske tehnologije koje otvaraju nove mogućnosti. Ovim radom želimo u Hrvatskoj promovirati sljedeće aktualne ciljeve IFLa-ine Sekcije za knjižnice za osobe s posebnim potrebama: osigurati pristup građi prilagođenoj za osobe s posebnim potrebama, izraditi smjernice za pristupanje takvoj građi i pružanje specifičnih knjižničnih usluga, provoditi istraživanja radi utvrđivanja stanja knjižničnih usluga za takve osobe, podizati svijest knjižničata i sogurati njihovo obrazovanje, istraživati mogućnosti primjene novih informacijskih tehnologija te surađivati s hrvatskim i međunarodnim udrugama i savezima osoba s posebnim potrebama. Danas u svijetu knjižnične usluge osobama s posebnim potrebama pružaju, prilagođavaju i razvijaju uglavnom knjižnice s posebnim uslugama. To su knjižnice za slijep i slabovidne, knjižnice za gluhe i osobe s oštećenim sluhom, knjižnice pri ostalim ustanovama za osobe s invaliditetom te zatvorske i bolničke knjižnice. Narodne i ostale knjižnice osiguravaju knjižnične usluge bolnicama, zatvorima, staračkim domovima i slabo pokretnim pojedincima. Zatim su tu igaronice za djecu s posebnim potrebama, biblioterapija, web stranice knjižnica koje promoviraju posebne usluge i korištenje Interneta i dr. Osvrnut ćemo se na nacionalne i međunarodne projekte s ovoga područja (npr. međunarodni SEDODEL za dostavu dokumenata slijepim i slabovidnim osobama, švedski projekt standarda zvučnih knjiga DAISY) te ukratko opisati stanja knjižničnih usluga za osobe s posebnim potrebama u Hrvatskoj te predložiti ideje za pokretanje projekata.