Search

Nakon konstatacije da je knjiga "Jezik i nacionalizam" dobrano uzburkala javnost, intervju započinje pitanjem da se pojasni izjava data E- novinama kako uvođenje ćirilice u Vukovaru nije znak dvojezičnosti. Nadalje, u intervjuu se pokazuje da političari izokrenuto tumače Evropsku povelju o regionalnim ili manjinskim jezicima. Također se pokazuje da poistovjećuju naciju i jezik, što je znak neobrazovanosti jer riječ je o pogledu zaostalom iz 19. stoljeća. U nastavku intervjua opisuje se što je to policentrični jezik. Objašnjava se zašto nije točna tvrdnja koju iznosi Josip Silić o suprotstavljenosti strukturalizma i teorije policentričnosti. Poslije toga, navode se primjeri koji oslikavaju kako su leksičke razlike među varijanata policentričnih jezika najnormalnija pojava. U okviru intervjua objašnjavaju se i razlozi zašto je titlovana predstava Branislava Nušića "Gospođa ministarka" koju je režirao Oliver Frljić u kazalištu Kerempuh. Završno, u intevjuu se podsjeća da pisani spomenici iz 12. stoljeća ne mogu se pripisivati nijednoj naciji jer prva nacija na evropskom kontinentu nastala je tek krajem 18. stoljeća.

Povodom knjige "Jezik i nacionalizam" govori se u ovom intervju o proširenom mitu da je nekad u prošlosti postojalo doba čistog jezika i da se jezik otada pokvario. Pokazuje se da su to pogrešna shvaćanja jezika, a u vezi s tim tematizira se i današnji prestiž engleskog jezika i ulazak engleskih riječi u njemački jezik i u druge jezike. Nadalje, opisuje se sociolingvistička teorija policentričnih jezika, a govori se i o odgovornosti koju imaju fakultetski profesori za izgled jezične politike i za stavove širokih slojeva stanovništva o jeziku. U drugom dijelu intervjua objašnjava se iz povijesne perspektive proces pravljenja nacija, zatim se propituje pojam kolektivnog identiteta, a naposljetku i pojam nacionalne kulture.

Povodom izlaska knjige "Jezik i nacionalizam" u intervjuu se govori o nazivu jezika, o odnosu između nacije i jezika, o identitetu, jezičnom purizmu. Opisuju se kriteriji za određivanje je li riječ o jednom standardnom jeziku ili o nekoliko njih, a navodi se i značenje termina policentrični jezik u sociolingvistici.

Intervju je vođen povodom izlaska knjige "Jezik i nacionalizam", a tematizira jezični purizam, identitet, kulturu, naciju, mitove, neprijateljstvo, pravljenje panike oko EU i jezika, policentričnost jezika, školstvo, udžbenike povijesti i jezika.

Jedan tekst koji je napisao Zvonko Pandžić i jedan koji je napisao Tonko Maroević koriste se kao povod da bi se u ovome članku opisalo kako dolazi do nastanka naroda i nacija, i kako se oblikuje nacionalni identitet. Govori se i o tome što je u prošlosti značio pojam "ilirski", a što je značio pojam "hrvatski". Nadalje, pomoću brojnih primjera u svijetu pokazuje se da nacija nije podudarna s jezikom. Na sociolingvističkom planu razmatra se pojam policentričnosti, uloga međusobne razumljivosti i povlače se usporedbe s njemačkim jezikom. Pored toga, propituje se da li stavovi laika u narodu mogu imati status sociolingvističkog kriterija.

Analizirajući kritički dva teksta koja je objavio August Kovačec, rasvjetljava se u ovome članku uloga historiografije i povjesničara kod nedovoljne proširenosti spoznaja o formiranju naroda i nacija. Navode se razlozi zašto u društvu dominiraju mitovi kod teme "nacija". Nadalje, govori se o nacionalizmu, o nepodudaranju kulture s nacijom i o prepravljanju povijesti. Na planu jezika opisuju se razlike između varijanata engleskog jezika i povlače paralele s drugim policentričnim jezicima. U taj kontekst smješta se i jezična situacija u Hrvatskoj, Srbiji, Crnoj Gori i Bosni i Hercegovini. Pokazuje se da zasebno normiranje tj. nacionalno različita kodifikacija postoji i unutar engleskog jezika, i unutar njemačkog jezika itd., odnosno da je ona čak uključena u definiciju policentričnog jezika, i to već od začetaka teorije policentričnosti. U članku se, pored toga, govori još o nazivu jezika i o međusobnoj razumljivosti kao (socio)lingvističkom kriteriju.

Na osnovi obimne literature i vlastitih istraživanja Mappes-Niediek analizira odnos nacija u bivšoj Jugoslaviji. Pokazuje da se Hrvati, Srbi i Bošnjaci nisu razlikovali po kulturi, i da nije kultura prouzrokovala konflikt 90-ih godina. S obzirom da se radilo o višenacionalnoj državi, autor podsjeća da razlika između višenacionalne i jednonacionalne države nije u kulturnoj raznovrsnosti ili u raznovrsnosti porijekla, nego u ophođenju države s tim. Višenacionalna i jednonacionalna država razlikuju se politički, a ne kulturno. U knjizi se objašnjava da je "etnička ravnoteža bila ono što je uništilo Jugoslaviju, a ne, kako se uvijek iznova tvrdi, neravnoteža". Princip etničke ravnoteže, koji je vladao u jugoslavenskom pravosuđu, u ekonomiji, u historiografiji i u drugim sferama, bio je na štetu istine jer se inzistiralo na paritetu po nacionalnom ključu. Država je bila organizirana tako da je čine nacionalni kolektivi, a ne građani. Nedostajalo je građansko društvo: "Misli se na društvo u kojem državni narod obuhvaća sve građane države, na društvo u kojem prava ima svaki pojedinac i nijedan kolektiv, na društvo gdje je 'etnička pripadnost' u najboljem slučaju kategorija drugog ili trećeg reda koja će u sljedećoj generaciji ili u generaciji nakon nje možda sasvim potonuti u zaborav". Izvlačeći iz povijesti Jugoslavije zaključke koji bi mogli biti poučni za organiziranje i strukturu Evropske unije, autor upozorava da Europska unija u nastojanju da postigne etničku ravnopravnost između svojih članica i u nastojanju da se orijentira prema pravima manjina i kultura, postaje sve sličnija nestaloj Jugoslaviji.

U knjizi se analiziraju politike identiteta u jugoistočnoj Evropi. Na primjeru Hrvata, Srba i Bošnjaka pokazuje se da jezik nije podudaran s etničkom pripadnošću. Također se objašnjava da etnosi, narodi i nacije ne nastaju prirodno i da se ne formiraju na osnovi objektivnih kriterija, nego na osnovi politike. Ni kulturni identitet ne nastaje prirodno, nego ga oblikuju političari. Sve ove znanstvene spoznaje o identitetu, kulturi i nacijama slabo su doprle u Hrvatsku, Bosnu, Srbiju i Crnu Goru. Umjesto toga, u nabrojanim državama još uvijek dominiraju mitovi o porijeklu, o nacionalnoj kulturi i slično. Zato se nije proširilo saznanje da nacija i kultura nisu podudarni. Kulturološki shvaćenoj naciji suprotstavlja se u knjizi politički pojam nacije, koji sve pripadnike postojeće države označava istom nacijom neovisno o njihovoj etničkoj pripadnosti. Političke nacije su npr. francuska nacija, njemačka nacija i druge zapadnoevropske nacije. U knjizi se pokazuje da bi za Bosnu i druge južnoslavenske države prijelaz prema političkom modelu nacije značio pozitivan razvoj. Takav prijelaz je, međutim, nemoguć bez dosljednog razračunavanja sa stereotipnim slikama povijesti, baziranim na kulturološkom modelu nacije, koji je neiscrpno vrelo za konflikte.

U ovom članku se kritički analizira jedan tekst kojemu je autor Ivo Pranjković. Ukazuje se na neopravdanost preskriptivnog i purističkog pristupa jezika. Na osnovi uvida u brojne radove iz svjetske lingvistike pokazuje se da purizam i preskriptivnost nemaju potpore u znanosti o jeziku, te da je lingvistika kao i svaka druga znanost deskriptivna a ne preskriptivna. Navode se dokazi za direktnu povezanost purizma i nacionalizma, opisuje se uloga purizma u doba nacističke Njemačke i kako profesori služe nacionalističkoj ideologiji propagiranjem purizma. U članku se, nadalje, pokazuje da tema jezičnog unitarizma u Jugoslaviji izgleda sasvim drukčije osobi upoznatoj s nekim temeljnim sociolingvističkim činiocima kakav je npr. prestiž. Analizira se nacionalistička ideologija, udio mitova u njoj i osnovna svojstva tih mitova. Govori se o potrebi nacionalizma za neprijateljem, o velikoj ulozi medija pri širenju nacionalizma i o utjecaju sportskih takmičenja na jačanje nacionalizma. Govori se i o usađivanju nacionalističkih predrasuda pomoću škola, u nastavi povijesti, jezika i književnosti. Opisuju se zajednička svojstva nacionalizma i religije.