Search

U predavanju je govoreno o hrvatskim katoličkim intelektualcima tijekom ranoga novog vijeka (XVII. - XVIII. st.) koji su presudno utjecali na razvoj egzaktnih znanosti izvan domovine iako su bili hrvatskoga porijekla, a svoje su karijere razvijali izvan granica hrvatskih zemalja. S obradbom povijesnoga europskoga, habsburškoga, ugarskoga i hrvatskoga povijesnog konteksta, poseban je osvrt dân na hrvatske katoličke intelektualce koji su djelovali u Budimu, tj. Pešti tijekom druge polovice XVIII. stoljeća (Franjo Bruna, Mirko Danijel Bogdanić, Josip i Ljudevit Mitterpacher, Josip Franjo Domin, Ivan Paskvić). Uz interpretaciju i raščlambu njihovih karijernih života i djelâ, raspravljano je o njihovoj svjesnosti o hrvatskoj državnosti i pripadnosti domovini u iseljeništvu.

Autor se u radu bavi integralnom biografijom Mirka Danijela Bogdanića (Virovitica, 1760. – Budim, 1802.), jednoga od najznamenitijih hrvatskih prirodoslovnih znanstvenika tijekom druge polovice XVIII. stoljeća u Habsburškoj Monarhiji. Donosi se sažeti pregled dosadašnjih istraživanja o Bogdaniću te povijesni kontekst u razdoblju tijekom kojega je živio i radio. Posebno se analizira njegovo obiteljsko porijeklo po očevoj strani važno za njegov napredak kao i važnost rodnoga grada Virovitice osobito sredinom XVIII. stoljeća. U životopisu se interpretira i raščlanjuje Bogdanićeva mladost, obrazovanje, stručna i profesorska karijera, inicijativa za pokretanje prvih pretpreporodnih novina na hrvatskomu jeziku, astronomsko-kartografske ekspedicije, socijalno-psihološki profil te smrt. U drugom se poglavlju interpretiranju i analiziraju Bogdanićeva objavljena i neobjavljena djela s najvećim naglaskom na latinskoj matematičkoj raspravi i sintezi svjetske povijesti staroga Istoka na hrvatskomu jeziku. Naposljetku je poglavlje o recepciji na Bogdanića poslije njegove smrti do današnjega doba. O njemu je do danas pisano u nizu inozemnih periodičkih publikacija te inozemnih i hrvatskih enciklopedija. Bogdanićev primjer potvrđuje da je i u okviru biografike bio slabo zastupljen u hrvatskoj historiografiji. U ovomu se radu Bogdanićev život i rad proučavaju u kontekstu razvoja povijesti znanosti u Hrvata u širem okviru Habsburške Monarhije tijekom XVIII. stoljeća. Temeljem dosadašnjih znanja i novostečenih spoznaja dokazuje se i objašnjava da je Mirko Danijel Bogdanić jedan od najznačajnijih hrvatskih prirodoslovnih znanstvenika XVIII. stoljeća nesvećeničkoga i neplemićkoga porijekla.

Kalendar je medijski rod koji se rijetko propituje u stručnoj javnosti. Pored spomenutog, poznat je pod nazivima „dogodilo se na današnji dan“, „vremeplov“ i sličnima. On je suvremena medijska aplikacija drevnog ljudskog proizvoda smišljenog za razumijevanje, mjerenje i ovladavanje vremenom. Kao i njegov ishodišni oblik, pojavljuje se u mnoštvu varijacija i hibrida; formom, sadržajem i specifičnom kalendarskom atmosferom. Komunikolozi ga povezuju s narodnim kalendarom, koji je stoljećima bio dominantna publikacija pomoću koje su se ljudi opismenjavali i obrazovali. Kalendari su danas važna, premda ne uvijek dovoljno uočljiva medijska pojava. Pored informativne funkcije imaju određene društvene uloge. Oni su u različitoj mjeri zadržali stanovita izvorna svojstva, koja također nisu ozbiljno razmatrana. U tekstu se polazi od antropološkog pogleda na razumijevanje vremena i nastanka kalendara, iznosi pregled razvoja narodnih kalendara te na uzorku emisija i priloga predstavlja taj žanr u hrvatskim medijima danas. Na kraju, tekst pokreće pitanja koja iznova postavljaju kalendar kao medijski žanr u fokus zanimanja., The calendar is a media genre that is rarely dis-cussed and analyzed in professional circles. The genre is also known under the titles "(Happened) On this day", "Timeline" and similar. It serves as a contemporary media application of the ancient formation invented to understand, measure, and control time. Like its original, it appears in a multitude of variations and hybrids, proving its form, content, and specific calendar atmosphere. Communication experts connect it with the folk calendar, the dominant publication that provided literacy and education to most people in the past. Calendars are still an essential media phenomenon, but their function and meaning are not visible enough. In addition to the informational tool, they exercise critical social roles. Until today, to a certain degree, they retain some original features, but their function is not still seriously analyze. The paper discusses the anthropological perspective, its understanding of time, and the emergence of the calendar. Further, it gives an overview of the folk calendar development and, taking into account several actual samples, presents the genre today in the Croatian electronic and printed media. Finally, the text raises issues that repeatedly set the calendar as a media genre into a focus of interest.

Izdavačka kuća Izvori objavila je u 2018. godini još dvije knjige akademika Žarka Dadića, našeg eminentnog povjesničara znanosti te autora oko dvadesetak knjiga i velikog broja radova iz povijesti matematike, fizike i astronomije. Nova djela pripadaju seriji Povijest znanosti i prirodne filozofije u Hrvata (s osobitim obzirom na egzaktne znanosti), započetoj 2015. godine, za koju sam autor kaže kako predstavljaju njegovo životno djelo. U 2018. godini, nastavio je seriju objavivši knjigu IV. Prosvjetiteljstvo i knjigu V. Pretpreporodno doba. Knjige tematski, a i s obzirom na razdoblje koje istražuje, plijene pažnju kako znanstvene i stručne javnosti tako i šireg čitateljstva., In 2018, Izvori published another two volumes by academician Žarko Dadić, the eminent Croatian historian of science, and author of a score of books and large number of articles and papers on the history of mathematics, physics and astronomy. The new volumes are part of the series The History of Science and Natural Philosophy among the Croats (With Particular Reference to the Exact Sciences), the first volume of which appeared in 2015, and which the author himself describes as his life’s work. In 2018, the series continued with the publication of volumes IV and V (The Enlightenment and The Pre-Revival Age). The books are likely to attract the attention not only of the scientific and expert community, but also of a wider readership, due to the topics covered and periods researched.

Alkemija (zlatotvorstvo) je bila vrlo rasprostranjen nauk i popularan obrt dobivanja umjetnoga zlata u srednjem i novom vijeku, koja je zbog permanentnoga neuspjeha iz eksperimentalne početne prakse (protokemija) sve više prelazila u mističnost i duhovnost. U knjizi Hrvatski alkemičari tijekom stoljeća Snježane Paušek-Baždar alkemija se interpretira gotovo isključivo s toga nadnaravnoga i nadosjetilnoga gledišta zanemarujući povijest prirodnih znanosti, napose kemiju. Iz korištenih citiranih izvora te sklonosti kršćanskom misticizmu i ezoteriji razvidan je autoričin neznanstveni pristup alkemiji, pristup koji je najprimjereniji prozapadnjačkom sinkretičkom i eklektičkom društvenom pokretu (i ideologiji) improviziranih spajanja najraznovrsnijih nespojivih vjerovanja, orijentacija, kozmičkih učenja i suvremenih znanosti, New Agea (novoga doba) i iz njega nastalih novodobnih pseudoznanosti, u kojima svoj zapaženi prostor ima i novodobna alkemija. U vrlo pohvalno ocijenjenoj (i od javnosti i od hrvatske znanstvene zajednice) i odlično prihvaćenoj knjizi Hrvatski alkemičari tijekom stoljeća prikazano je devet alkemičara: Barbara Celjska, Daniel Kopranin, Pietro Buono, kanonik Ivan, Frederik Grisogono, Giulio Camillo Delminio (Duvnjak), Giovanni Bratti, Ivan Leopold Payer i Ignjat Martinović. Kritičkom, znanstvenom i povijesnom analizom navedenih navodnih hrvatskih alkemičara ustanovljeno je da se ni jednom od njih ne može pripisati epitet „hrvatski alkemičar“: oni ili nisu alkemičari u pravom smislu riječi, ili ne pripadaju hrvatskom etničkom korpusu. Od njih devetero, trojica alkemičara su, prema knjizi, Puljani (Daniel Kopranin, Pietro Buono i Giovanni Bratti), što je povijesna fikcija (samo je Pietro Buono kratko vrijeme boravio u Puli), a po etničkoj pripadnosti zasigurno ne pripadaju hrvatskom korpusu. Ostala petorica i jedna alkemičarka sporadično su se, posve marginalno ili se uopće nisu bavili alkemijom, stoga su nealkemičari, kvazialkemičari ili polualkemičari, a nekima od njih je, pored toga, i hrvatska nacionalnost upitna. Novodobni pristup u djelu Hrvatski alkemičari alkemijski je neuvjerljiv i etnički (hrvatski) izmanipuliran, vrvi ezoterijskim maglama, astrološkim sjenama, kršćanskim misterijima, gnostičkim utvarama, hermetičnim tminama, povijesnim fikcijama, površnim interpretacijama i tendencioznim objašnjenjima. Sveukupno, knjiga je pseudoznanstveni rezultat New Agea, povijesno proizvoljan i znanstveno neutemeljen., In the Middle Age and the Early Modern Times alchemy (transmutation into gold or chrysopoeia) was a widespread art and a popular craft of creating artificial gold. Because if failed to produce any practical results it shifted from the initial experimental practice (proto-chemistry) ever more to mysticism and spirituality. In Snježana Paušek-Baždar’s Croatian Alchemists through the Centuries alchemy is seen almost exclusively from this supernatural and super-sensory point of view, ignoring the history of natural sciences, and especially chemistry. Cited sources and the pre- ference for Christian mysticism and esotericism clearly revealthe authorʼs unscientific approach to alchemy, one that is best suited for the pro-Western syncretic and eclectic social movement (and ideology) of improvised merging of the various incomparable beliefs, orientations, cosmic teachings and contemporary sciences, the New Age and the plethora of deriving pseudosciences, where modern alchemy appears to have found its home. Nine alchemists are represented in this highly acclaimed (both from the public and Croatian scientific community) book Croatian Alchemists through the Centuries: Barbara of Cilli, Daniel Justinopolitanus, Pietro Buono, John the Cleric, Frederik Grisogono, Giulio Camillo Delminio, Giovanni Bratti, Ivan Leopold Payer and Ignjat Martinović. Critical, scientific and historical analysis of these alleged Croatian alchemists determined that none of them deserve the epithet ʼCroatian Alchemistʼ: they either were not alchemists in the true sense of the word, or do not belong to the Croatian ethnical corps. According to Paušek-Baždar, three of them were from Pula (Daniel Justinopolitanus, Pietro Buono and Giovanni Bratti), which is a historical fabrication since only Pietro Buono spent a short time in Pula. Moreover their ethnic affiliation was certainly not Croatian. The other five men and one woman may have sporadically dabbled in alchemy, so they can, at best, be considered quasi- or semi-alchemists. Again, the Croatian nationality of than a some of these is rather questionable. The New Age approach of Croatian Alchemists Through the Centuries is alchemically unconvincing and ethnically (Croatian) manipulative, full of esoteric mists, astrological shadows, Christian mysteries, gnostic spectres, hermetic gloom, historical fictions, superficial interpretations, and tendentious explanations. In conclusion, the book is a historically arbitrary and scientifically unfounded New Age, pseudo-science., L’alchimia (l’arte della trasmutazione dei metalli in oro) fu una disciplina molto diffusa e un artigianato molto popolare nell’ottenimento dell’oro artificiale durante il medioevo e l’età moderna che a causa del suo permanente insuccesso andò tras- formandosi sempre di più dall’iniziale prassi sperimentale (proto chimica) in misti- cismo e spiritualità. Nel libro Hrvatski alkemičari tijekom stoljeća (Alchimisti croati attraverso i secoli) di Snježana Paušek-Baždar, l’alchimia viene interpretata quasi esclusivamente dal punto di vista del sovrannaturale ed ultrasensoriale, trascu- rando la storia delle scienze naturali, in primo luogo la chimica. Partendo dalle fonti citate e la propensione al misticismo cristiano e all’esoterico, è evidente l’approccio non scientifico dell’autrice nei confronti dell’alchimia, un approccio più appropriato al movimento (e all’ideologia) sociale sincretico ed eclettico pro-occidentale che vede il giustapporsi di abbinamenti improvvisati delle più disparate e incompatibili credenze, orientazioni, studi cosmici e scienze contemporanee, New Age (la nuova era) e delle pseudoscienze contemporanee che ne derivano, tra cui uno spazio importante occupa anche l’alchimia contemporanea. Nel libro valutato in maniera lodevole (sia dalla pubblica opinione sia dalla comunità scientifica) e dall’ottima ricezione Hrvatski alkemičari tijekom stoljeća vengono presentati nove alchimisti: Barbara di Cilli (Barbara Celjska), Daniele da Capodistria, Pietro Buono, il canonico Ivan, Federico Crisogono, Giulio Camillo Del- minio (Duvnjak), Giovanni Bratti, Ivan Leopold Payer e Ignjat Martinović. Attraverso un’analisi critica, scientifica e storica dei presupposti alchimisti croati menzionati, si è stabilito che a nessuno di loro può essere attribuito l’epiteto di “alchimi- sta croato”: o non si tratta di alchimisti nel vero senso della parola oppure non appartengono al corpo etnico croato. Di loro nove, tre alchimisti sono, secondo il libro, polesi (Daniele da Capodistria, Pietro Buono e Giovanni Bratti), il che è una finzione storica (soltanto Pietro Buono soggiornò per un breve periodo a Pola) mentre per appartenenza etnica non fanno sicuramente parte del corpus croato. Gli altri cinque e la donna alchimista si occuparono in maniera sporadica, com- pletamente marginale o non si occuparono affatto di alchimia quindi sono non alchimisti, quasi alchimisti o semialchimisti e per alcuni, inoltre, è anche incerta la nazionalità croata. L’approccio New Age presente nell’opera Hrvatski alkemičari tijekom stoljeća non è convincente dal punto di vista dell’alchimia e manipolato dall’aspetto etnico (croato), brulicante di nebbie esoteriche, ombre astrologiche, misteri cristiani, spettri gnostici, oscurità ermetiche, finzioni storiche, interpretazioni superficiali e spiegazioni tendenziose. Nel complesso, il libro è un risultato pseudoscientifico del New Age, storicamente arbitrario e scientificamente infondato.

Book review Simo Mikkonen i Pia Kovunen, ur. Beyond the Divide: Entangled Histories of Cold War Europe (New York–Oxford: Berghahn, 2015)

Autor razmatra nekoliko važnih čimbenika koji su omogućili – ali i spriječili – čvršće povezivanje visokoškolskih ustanova i geografskih tradicija u Zagrebu i Beogradu, koje su razvijane od kraja 19. stoljeća, te visokoškolskih ustanova s katedrama za geografiju u Ljubljani i Skopju, koje su osnovane tek u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca. Znanstveno formiranje pod utjecajem njemačke geografske tradicije, novi politički okvir nastao uspostavom južnoslavenske države, te središnja pozicija srpskog geografa Jovana Cvijića, izdvojeni su kao neki od najbitnijih integrativnih čimbenika. Na pitanje je li u međuratnoj Jugoslaviji postojala – ili uopće bila moguća – izgradnja geografije kao ujedinjenog i koherentnog znanstvenog polja, ili je geografija (p)ostala podijeljena u nekoliko znanstvenih tradicija s nacionalnim predznakom, odgovor među ostalim nudi i analiza prijepora vezanih uz prijelaze nastavnika geografije s jednog sveučilišta na drugo. Osim na političku pozadinu, autor upućuje i na zanemarene ili nepoznate poveznice između geografa u Beogradu, Ljubljani, Skopju i Zagrebu, koje su dosad tretirane kao izdvojene epizode u povijesti geografije u Hrvatskoj i Jugoslaviji.

U članku se govori o znanstvenom radu akademika Žarka Dadića i njegovu doprinosu razvitku Zavoda za povijest i filozofiju znanosti, Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, u kojem na različite načine djeluje od njegova utemeljenja 1960. godine do danas. Kronološki i tematski navode se glavna područja njegovih višegodišnjih istraživanja, prikazuju objavljena djela (20 monografija i brojni znanstveni radovi), opisuje nastavna i mentorska djelatnost, te značajni domaći i međunarodni projekti na kojima je tijekom vremena sudjelovao i još uvijek aktivno sudjeluje.

U radu se predstavlja rad akademika Žarka Dadića na proučavanju povijesti zdravstva i medicine. Kao povjesničar znanosti Dadić je dio svojih istraživanja posvetio razvoju medicinskih ideja te proučavanju djelovanja značajnih liječnika ili osoba čiji se rad veže uz medicinu, primjerice Santorio Santoria, Dominika iz Dubrovnika, Federika Grisogona Bartolačića, Grgura Budislavića, Amatusa Lusitanusa, Ivana Brattija, Pavla Skalića i Andrije Dudića. Dadić iznosi jasne paradigmatske osnove medicine koja se primjenjivala na našim prostorima od srednjeg vijeka do ranog novog vijeka te tako budućim istraživačima postavlja poligon s kojega je jednostavno krenuti u daljnja istraživanja. Također, dokazuje da se naše područje od samog početka uklapalo u europsko znanstveno okruženje.

U svojim istraživanjima povijesti znanosti akademik Žarko Dadić nastoji uspostaviti sklad između znanosti i filozofije, tj. između povijesti znanosti i povijesti filozofije. Premda je takav pristup, u kojem se očituje uzajamna nadopuna znanosti i filozofije, promicao već Franjo Marković još u 19. stoljeću, on se ipak u Hrvatskoj tijekom 20. stoljeća nije uspio održati. Suprotno tomu, znanost i filozofija, a posebice prirodoslovlje i filozofija, obično su se uzajmno suprotstavljali, tako da je među njima stvoren jaz. U prilogu se razmatraju pojedini radovi akademika Dadića u kojima je vidljiva težnja da se navedeni jaz premosti, da se povijest znanosti i povijest filozofije uzajamno usklade, te da se međusobni utjecaji kritički prosude.

U većem dijelu Europe, Južne Amerike i Azije, ime Vana Rensselaera Pottera (1911.–2001.), vrlo uspješnog biokemičara-onkologa sa Sveučilišta Wisconsina u Madisonu, nedvojbeno se povezuje s izumom termina »bioetika« i koncipiranjem ove discipline. Danas znamo da Potter nije bio prvi koji je ovaj termin upotrijebio – bio je to njemački teolog i učitelj Fritz Jahr (1895.–1953.), koji je to učinio još krajem 1926. – ali znamo da je, vjerojatno bez spoznaje o Jahrovu djelu, oko 1970. Potter prvi u drugoj polovini XX. stoljeća (iznova) posegnuo za ovim imenom. U SAD-u, međutim, pod utjecajem politički i financijski daleko moćnijih lobija, prevledala je praksa upravo nevjerojatnog ignoriranja V. R. Pottera i prisvajanja bioetike, osobito u režiji Instituta za etiku Kennedyjevih u Washingtonu i izdavača Oxford University Pressa. Kao što je poznato, ove su institucije ne samo zatrle trag Potterovu prinosu, već su i bioetiku banalizirale, deintelektualizirale i suzile na biomedicinsku problematiku, pretvorivši je u terminološki suvišak i nepotreban surogat medicinske etike koja počiva na »mantri« četiri principa i delegira odgovornost s pojedinca na povjerenstva. Izvorna motivacija Pottera bila je neusporedivo složenija: već čitava dva desetljeća prije toga Potter se bavio ulogom znanosti u društvu i odnosom znanosti i religije, a razdoblje strahova nakon uporabe atomske bombe, ugroženosti okoliša ljudskim djelovanjem, brzog rasta stanovništva Zemlje, kao i otkrića medicine za koje čovječanstvo nije bilo posve spremno(primjerice, hemodijalize i transplantacije), dovelo je i do opće sumnjičavosti prema znanosti. Potter je, dakle, zavapio nad dehumanizacijom znanosti i činjenicom da suvremeni nagli tehnološki i medicinski napredak donosi znanje, ali ne i mudrost kako to znanje ispravno upotrebljavati. Prema Potteru, ponovnu uspostavu ekološke ravnoteže i zaštitu prirodnih resursa može jamčiti samo nova znanost koju on naziva »bioetikom« (pri čemu termin izvodi od »biologijska znanost« i »etika«, dakle, vraćanje biologiji izgubljenih moralnih vrijednosti) i koju vidi kao »most« između prirodnih i humanističkih znanosti. Uvidjevši vremenom, međutim, da je izgubio kontrolu nad sudbinom »svoje« bioetike, Potter je, frustriran, posegnuo za »globalnom bioetikom«, ne samo kao fuzijom biomedicinske i okolišne etike, već i kao medijem koji će prenijeti težište bioetičke misli na izvan-američko tlo, što se i obistinilo. Autori ove knjige već su pisali o Fritzu Jahru, a sada nude svojevrsni nastavak povijesti bioetike koju službeni historiografi ove discipline – osobito u SAD-u, dakako – zanemaruju. Knjiga je zasnovana ne samo na relevantnoj obilatoj literaturi, već i na dosad posve nepoznatim arhivskim materijalima Laboratorija McArdle, u kojemu je Potter proveo svoj čitav radni vijek, sjećanjima Potterovih suradnika i obitelji, kao i ostavštini pionira hrvatske bioetike Ivana Šegote, jednog od posljednjih Potterovih korespondenata. Posebno intrigantnim čini se Potterov (kao i Jahrov, razumije se) značajan prinos sadržajnim i metodološkim zasadama integrativne bioetike koja danas predstavlja hrvatski intelektualni izvozni proizvod.

Iako je od otkrića metoda superiorno razlučujuće fluorescencijske mikroskopije prošlo tek desetak godina, već su doprinijele mnogim važnim i utjecajnim istraživanjima i otkrićima u staničnoj biologiji, mikrobiologiji, biomedicini i neuroznanostima. Sve raširenija primjena ovih metoda tako je odlučujuće doprinijela odluci o ovogodišnjoj dodjeli Nobelove nagrade za kemiju. S druge strane, to je priznanje i za mnoge druge važne inovacije u ovom području provedene u zadnjih nekoliko desetljeća poput, na primjer, razvoja konfokalne mikroskopije. Razvoj suvremene svjetlosne mikroskopije i dalje je u punom zamahu te ova tradicionalna, ali obnovljena, znanstvena disciplina i danas nastavlja pružati nove alate prvenstveno istraživačima znanosti o životu.

Disertacija započinje osnovnim prikazom razvoja matematike od antike do renesanse, u njenoj sprezi s filozofijom, što je okvir unutar kojeg se izlaže glavna tema. Renesansna matematika, prožeta filozofijom, okreće se antičkim uzorima, pa se pristupajući glavnoj temi u osnovnim crtama povezuju antički korijeni geometrijske metode, pojmovi prve analize i sinteze koji se javljaju u filozofiji, te se prate glavne promjene i utjecaji na europsku matematiku koje se dešavaju tijekom srednjeg vijeka. Opisana su glavna obilježja matematike 16. i 17. stoljeća i njena interakcija s filozofijom. Time je stvoren preduvjet razumijevanju znanstvenih prilika u kojima Getaldić stvara svoja djela. Rad je u istraživanjima obuhvatio sva Getaldićeva objavljena djela, a dijelom se oslanja i na sačuvanu znanstvenu korespondenciju s čuvenim znanstvenicima tog vremena. Prezentirana su sva njegova djela da bi se što potpunije spoznao Getaldićev razvoj i njegova metodološka inventivnost, te odredio doprinos razvoju matematičke znanosti. U skladu s tim, valoriziran je njegov cjelokupni rad i postavljen u kontekst vremena u kojem je djelovao. Nasuprot antičkim temeljima, na Getaldićevo konačno oblikovanje kao matematičara presudan je utjecaj imala Vièteova simbolička algebra, pa je kao relevantna izložena u Getaldićevim temeljnim principima. U disertaciji se analiziraju sva Getaldićeva djela uglavnom po kronološkom redu njihova nastajanja, da bi se što potpunije prikazao tijek razvoja njegovih metoda i njega osobno kao matematičara i znanstvenika. Prvo je prikazano njegovo najstarije djelo, jedino iz područja fizike, Archimedes promotus (Unaprijeđeni Arhimed, Rim 1603.), nastalo pod snažnim utjecajem arhimedizma, koji se reflektira i u radovima istaknutog Getaldićeva suvremenika Galilea Galileia. Kroz njega se Getaldić u potpunosti prikazuje kao znanstveni sljedbenik novih metoda koje u to vrijeme, pod velikim utjecajem Arhimeda, Galilei uvodi u istraživanje prirodnih znanosti, s naglaskom na kvantitativnom, eksperimentalnom i matematičkom pristupu u spoznaji zbilje. Zatim je analizirano i prikazano pet djela pisanih isključivo metodama proizišlima iz tradicije antičke matematike: Nonnullae propositiones de parabola (Neki stavci o paraboli, Rim 1603.) ; Supplementum Apollonij Galli (Dopuna Apoloniju Galskomu, Rim 1607.) ; Appolonius redivivus (Liber primus ) (Apolonije Uskrsli, Rim 1607.) ; Appolonius redivivus (Liber secundus) (Apolonije Uskrsli, Rim 1613.) ; Variorum problematum collectio (Zbirka različitih problema, Rim 1607.). Usprkos činjenici da je Getaldić bio obrazovan na djelima antičkih matematičara, on je shvatio snagu i značenje Vièteove simboličke algebre te važnost njene primjene u geometriji. Stoga je nakon prvih šest djela pisanih metodama proizišlima iz tradicije antičke matematike, načinio svoje najvažnije djelo De resolutione et compositione mathematica i potpuno ga temeljio na novoj Vièteovoj algebarskoj metodi. Započeo ga je istovremeno kada i svoje najzrelije djelo iz opusa nastalog geometrijskom metodom Variorum problematum collectio. Stoga se u disertaciji posebno prikazuju isti problemi koje Getaldić rješava kroz oba djela, ali ih tretira metodološki posve različito. Getaldić metode suprotstavlja jednu drugoj, ali u potrazi za rješenjima uvažava i sustavno primjenjuje obje metode, tako da među njima radi strogu distinkciju i smješta ih u odvojena, metodološki homogena djela. Činjenica da istovremeno započinje dva djela metodološki različitih koncepcija, ukazuje njegovu veliku usredotočenost na metodu. Premda je zagovornik algebarske metode, geometrijska metoda za njega je i dalje vrijedna. On ju primjenjuje smatrajući da i u sklopu stare metode može ostvariti nove matematičke rezultate. Nakon Getaldića, u 17. stoljeću znatno je napredovala analitička metoda i prevladavale su pristaše analitičke metode. Ipak, geometrijska je metoda i poslije davala neke nove važne rezultate i vodila u nova matematička područja. Pokazalo se početkom 19. stoljeća da analitičke metode ne mogu posve ukloniti sintetičke. One su se ponovo pojavile, i potvrdile da se mnogi izvorno geometrijski problemi ne mogu riješiti analitičkim putem. Getaldić u djelu De resolutione et compositione mathematica dosljedno i sasvim općenito, razvija i promiče algebarsku metodu, svjestan važnosti odabira metodološkog pristupa, kao važne komponente i pokretača u daljnjem razvoju matematike. Primjena nove metode na različitim problemima i teoremima antičke, u prvom redu euklidske geometrije, omogućila je reinterpretaciju matematičkih znanja koja su prikupljana stoljećima, te je, općenito govoreći, otvorila vrata novim područjima znanosti. Sam Getaldić približio se otkriću analitičke geometrije, ali nije došao do njega, no u svojemu radu sudjelovao je posredno u pripremi i stvaranju te plodonosne sinteze aritmetičkoga kontinuuma brojeva i geometrijskoga kontinuuma točaka, koju je nekoliko godina poslije ostvario Descartes u svojemu djelu La géométrie (1637.). Tom matematičkom disciplinom povezuju se ponovo područja geometrije i algebre, razdvojena još od doba Aristotela. Od tog vremena počinju se postupno upotrebljavati promjenjive veličine i funkcijske veze. Prije toga matematika je bila statična, a jednadžba je služila samo kao sredstvo za pronalaženje nepoznate veličine. Nakon toga jednadžba se shvaća kao funkcijska veza između pojedinih promjenljivih veličina. Matematika prestaje biti statična i promjena postaje objekt matematičkih razmatranja. Getaldićevo glavno djelo, De resolutione et compositione mathematica, kojim je sudjelovao u procesu algebriziranja geometrije, njegov je doprinos razvoju i afirmaciji algebarske metode koja je otvorila vrata novim područjima matematike. Nakon Descartesove analitičke geometrije razvoj matematike krenuo putem novog tipa analize, Newtonova i Leibnitzova infinitezimalnog računa.

U radu se istražuje matematička metoda koju je Marin Getaldić primijenio u svom glavnom djelu De resolutione et compositione mathematica (1630), suprotstavljajući je metodi koju je primijenio u ranijim svojim djelima i uspoređujući je s Descartesovim stavovima o metodi znanstvenog istraživanja uopće. Usporedbom strogo matematičkog Getaldićeva pristupa i šireg filozofskog (a ne samo matematičkog) Descartesova pristupa zaključuje se da je Getaldiću, pored dobivenih izvanrednih matematičkih rezultata, upravo nedostajala šira filozofska perspektiva za utemeljenje novog matematičkog područja analitičke geometrije. U skladu s tim valoriziran je Getaldićev cjelokupni rad i stavljen u kontekst vremena u kojem je djelovao. Nakon prvih šest djela pisanih metodama proizašlim iz tradicije antičke matematike Getaldić je napisao svoje najznačajnije djelo De resolutione et compositione mathematica, koje je potpuno bazirao na novoj Vièteovoj algebarskoj metodi. Tu Getaldić dosljedno i sasvim općenito razvija algebarsku metodu, svjestan važnosti odabira metodološkog pristupa kao značajne komponente i pokretača u daljnjem razvoju matematike. Primjena nove metode na različitim problemima i teoremima antičke, u prvom redu euklidske geometrije, omogućila je reinterpretaciju stoljećima prikupljanih matematičkih znanja i, općenito govoreći, otvorila vrata novim područjima znanosti. Sam Getaldić približio se, ali nije došao do otkrića analitičke geometrije, no u svom radu sudjelovao je posredno u pripremi i stvaranju te plodonosne sinteze aritmetičkog kontinuuma brojeva i geometrijskog kontinuuma točaka, koju je nekoliko godina kasnije ostvario Descartes u svom djelu La Géométrie (1637)., The paper examines the mathematical method applied by Marin Getaldić in his main work De resolutione et compositione mathematica (1630), juxtaposing it with the method applied in his earlier works and comparing it to Descartes’s views about the method of scientific research in general. Contrasting Getaldić’s strictly mathematical approach and Descartes’s broader philosophical (and not solely mathematical) approach, one comes to the conclusion that Getaldić, apart from the derived outstanding mathematical results, lacked broader philosophical perspective required for the creation of a new field of mathematics – analytical geometry. It is in this context that the paper aims to evaluate Getaldić’s general contribution to the development of mathematics. After the first six works written in methods which arise from the tradition of ancient mathematics, Getaldić wrote his most important work De resolutione et compositione mathematica which is completely based on the new Viète’s algebraic method. He consistently and quite generally develops an algebraic method, being aware of the importance of choosing a methodological approach as a major component and driving force in the further development of mathematics. Application of the new method to different problems and theorems of ancient, particularly Euclidean geometry, enabled the reinterpretation of mathematical knowledge and opened the door to new fields of science. Getaldić himself approached yet did not come to the discovery of analytical geometry, but his work is directly involved in the preparation and creation of the seminal synthesis of arithmetic continuum of numbers and geometrical continuum of points, achieved a few years later by Descartes in his La Géométrie (1637).

U radu je izložen doprinos Drage Grdenića kako razvitku kemije, tako i razvitku njene povijesti, s osobitim težištem na razvitku povijesti kemije i prirodnih znanosti u Hrvatskoj i u djelima hrvatskih autora.

Na temelju istraživanja djela varaždinskog fizika Ivana Leopolda Payera, pokazano je da je on uspio prihvatiti i prenijeti suvremena prirodno-filozofijska gledišta zapadnoeuropske znanosti 17. stoljeća u Hrvatsku. On je većim dijelom preuzeo nauk Paracelsusova sljedbenika i kritičara J.B. van Helmonta, osobito gledište o vodi kao počelu svih stvari svijeta, ali bez van Helmontovog misticizma i okultizma.

Gjuro Baglivi (1668-1707) hrvatski je lijecnik i prirodni filozof koji je bogatu znanstvenu karijeru i europsku slavu ostvario u periodu znanstvene revolucije, radeci u Rimu kao suradnik i osobni tajnik M. Malpighija, kao osobni lijecnik dvaju papa i poducavajucimedicinu na Sveucilištu Sapienza. Baglivijev život i djelo temeljito su istraživanizbog njihovih povijesnih i povijesnomedicinskih aspekata, dok su Baglivijevi drugi znanstveni i filozofski stavovi samo principijelno dotaknuti. Sa stajališta povijesti i filozof* znanosti istražila sam epistemicke osnove Baglivijeve medicinske prakse i njegove anatomsko-fiziološke teorije, buduci da su one bile rezultat ne samo medicinskog znanja, lijecnicke praksei anatomskih promatranja, nego su proizašle iz Baglivijeve konceptualizacije strukture i funkcija ljudskog tijela u kontekstu prirodne povijesti, odnosno prirodne filozofije toga vremena. Gjuro Baglivi želio je zasnovati medicinu na eksperimentalnim i empirijskim temeljima te upozoriti na predmet i svrhu medicinskog istraživanja -ljudsko tijelo. Unatoc svojoj pripadnosti iatrofizicarima, na taj je nacin Baglivi odvojio medicinu od matematickih i fizikalnih znanosti koje su u 16. i 17. stoljecu doživjele procvat. Buduci da su izvedene iz njegovih empirijskih promatranja i eksperimenata uz velik oprez pri filozofiranju, Baglivijeve koncepcije cak i kada nude pogrešna objašnjenja, sadržavaju analiticki korektnu spoznajnu kvalitetu.

U članku se opisuje povijest metra kao mjerne jedinice za duljinu od prvotne definicije i mjerenja tijekom francuske revolucije, preko interferometrijske do suvremene definicije.

Rad donosi osvrt na život i najvažnija postignuća Carla Linnaeusa povodom tristote godišnjice njegova rođenja.

The author reviews the book Continental Philosophy of Science, edited by Gary Gutting. Introductory remarks about the historical relationship between philosophy and science are followed by a presentation and discussion of different philosophies of science and commentaries on the eleven German and French authors whose texts are found in this volume. In addition to her assessment of Guttings’s collection, the author’s overall conclusion is that one characteristic trait of the Continental philosophy of science is its attempt to elaborate a more complete picture of the world, one that takes lived experience into consideration and examines questions excluded by the methodology and concepts of science., Autorica daje pregled zbornika radova Continental Philosophy of Science, koji je uredio Gary Gutting. Nakon uvodnih napomena o povijesnome odnosu između filozofije i znanosti, slijede prikaz i rasprava o filozofijama znanosti (te popratnim komentarima) jedanaest njemačkih i francuskih autora čiji se tekstovi nalaze u ovome zborniku. Uz njezinu procjenu Guttingova zbornika, autoričin opći zaključak glasi kako karakteristično obilježje kontinentalne filozofije znanosti predstavlja pokušaj da se razradi potpunija slika svijeta, slika koja u obzir uzima živo iskustvo i pitanja koja su isključena iz znanstvene metodologije i pojmova.

U knjizi se razmatra uloga Ruđera Boškovića u povijesti fizike, filozofije i znanosti uopće, kao i niz njegovih ideja koje su plodno utjecale na razvoj suvremene fizike, posebice kvantne teorije.

Autor u recenziji prikazuje sadržaj i značenje Dadićeve knjige o povijesti hrvatske znanosti iz vremena prosvjetiteljstva, ističući opsežnost, kvalitetu i važnost takvog djela za bolje upoznavanje hrvatske povijesne baštine.

Antropologija nastaje kao proučavanje "primitivnih" kultura. Ali predodžba o "primitivnom" razotkriva pretpostavke o "civiliziranoj" superiornosti i pravu Zapada da govori u ime "manje razvijenih" ostalih. Padom britanskog imperija, antropologija postaje sumnjiva i biva razdirana unutrašnjim nesuglasicama. Je li antropologija bila "služavka kolonijalizma"? Je li ona "znanost" koju je stvorio rasizam kako bi sam sebe opravdao? Doprinosi li komunikaciji između kulturâ ili produbljuje različitosti? Antropologija za početnike je fascinantan prikaz jedne kolebljive humanističke znanosti u potrazi za nadilaženjem vlastite neugodne prošlosti. Knjiga prati evoluciju antropologije od njezina nastanka u staroj Grčkoj do njezinih različitih oblika u suvremeno doba. Objašnjeni su ključni koncepti i metode antropologije, te bivamo upoznati s glasovitim antropolozima, kao što su Franz Boas, Bronislaw Malinowski, E. E. Evans-Pritchard, Margaret Mead i Claude Lévi-Strauss. Iznosi se pregled novih pravaca samokritične i postmoderne antropologije, a glavno je pitanje - ono o utjecaju antropologije na nezapadne kulture - stavljeno u središte pozornosti. Antropologija za početnike lucidna je u svojim argumentima, prožeta dobrim humorom podržanom umjesnim i dosjetljivim ilustracijama. Ova knjiga je izuzetno pristupačan poziv na upoznavanje s antropologijom.

Knjiga donosi prijevod triju La Mettrievih rasprava koje obrađuju ključna antropologijska i prirodnofilozofijska pitanja sa stajališta onodobne prirodne znanosti. Zahvaljujući uvodniku te pouzdanom i tečnom prijevodu Josipa Balabanića, ova knjiga po prvi puta postaje dostupna hrvatskoj javnosti.

Petrić zastupa postojanje prosotra kvalitativno sličnog Newtonovu apsolutnom prosotru, kao počela svoje prirodne filozofije. Apsolutni protok vremena smatra nerealnim, izbjegavajući time McTaggartov argument o nerealnosti vremena, s kakvim je suočen Newton. Raspravljajući o gibanju zvijezda, Petrić izračunavanj brzinu njihova gibanja u odnosu na Zemlju i zaključuje da je takva brzina razorna za sva fizička tijela. Stoga kao istinsko (ono koje ostvlja fizikalne posljedice) pretpostavlja gibanje i Zemlje i zvijezda u suprotnim smjerovima.

U članku se prezentira kratka analiza života i djela uglednog hrvatskog i svjetskog znanstvenika velikog opusa, povjesničara biomedicinskih znanosti, značajnog doprinosa i istraživanju i proučavanju hrvatske filozofske baštine i znanstvene povijesti, odnosa i veza hrvatske i strane povijesti. Analiziraju se filozofijski temelji nove znanosti kako ih poima M. D. Grmek, te njegova propitivanja problematike vlastita vremena, filozofkse, etičke, znanstvene, društvene i političke.

U prva dva dijela knjige detaljno je razmotren odnos filozofije znanosti i povijesti znanosti, te je istaknuta nezaobilazna potreba njihova međusobna prožimanja, nužnost historizacije filozofije znanosti i filozofikacije povijesti znanosti. Zatim je u naredna dva rada pokazano kako se toj nuždi pokušalo udovoljiti u djelomice deskriptivnim, a djelomice normativnim modelima razvoja znanosti Karla Poppera i Thomasa Kuhna. U petome je dijelu razmotren Heisenbergov specifičan pogled na razvoj fizike, koji je nadahnuo i model Ivana Supeka.

Otkriće radioaktivnosti utjecalo je kako na osnovne tako i na primjenjene znanosti u Hrvatskoj. Utjecaj otkrića u osnovnim znanostima bio je neizravan: znanstvena istraživanja same pojave ili relevantna istraživanja na tragu atomističke paradigme nisu se mogla eksperimentalno provoditi u Hrvatskoj do osnutka Instituta Ruđer Bošković 1951. godine. Sve što imamo iz tog razdoblja su informativni, povijesni i popularni prikazi uz dodatak filozofskih rasprava obogaćenih ilustracijama uzetim iz suvremene fizike. Prve demonstracije radioaktivnosti odigrale su se pred Hrvatskim liječničkim zborom 1904 i 1908 godine. Prva se bavila općim načelima radioaktivnosti, kojom prilikom je bio pokazan Crookesov spintariskop, dok se druga bavila ljekovitošću radioaktivnih vrela i na njoj je prikazan emanator za pripravu vode zasićene radonom. Prva ustanova za radioterapiju osnovana je u zagrebačkom Rodilištu 1931 i posjedovala je 453 mg radijuma. Treba također spomenuti određivanje radioaktivnosti hrvatskih mineralnih vrela. Tek pred kraj ovog razdoblja razvile su se fotografske metode dozimetrije zračenja koje su se koristile za zaštitu od zračenja i vizualizaciju tragova teških iona u fotografskoj emulziji. Poslije Drugog svjetskog rata, međutim, trebalo je uložiti značajan napor na informiranju i obrazovanju javnosti, na uvođenju moderne fizike u sveučilišnu nastavu i na osnivanju posvećene nacionalne ustanove kao što je Institut Ruđer Bošković, da bi moderne znanstvene zasade postale sastavni dio hrvatskog intelektualnog vlasnisštva. Ova djela uvelike su ostvarena zahvaljujući knjigama i djelovanjima Ivana Supeka. The discovery of radioactivity had repercussions on both basic and applied sciences in Croatia. The impact of the discovery in basic sciences was an indirect one: scientific investigations of the phenomenon itself or relevant investigations on the trail of the atomistic paradigm could not be experimentally pursued in Croatia until the establishment of the Ruđer Bošković Institute in 1951. Informative, historical and popular accounts on the subject are all we have from that period, with the addition of philosophy discussions enriched with the illustrations taken from the contemporary physics. The first demonstrations of radioactivity took place before the Croatian Medical Assembley in 1904 and 1908. The first one dealt with the general principles of radioactivity, and Crookes' spynthariscope was shown on that occasion, whereas the second one was concerned with the therapeutic value of radioactive spas, and an emanator to produce radon-saturated water was demonstrated. The first institution for radiotherapy was established at the Maternity Hospital in Zagreb in 1931, possessing 453 mg of radium. Mention should also be made of the determination of radioactivity in Croatian mineral springs. Only by the end of this period photographic methods for radiation protection dosimetry and the visualization of heavy ion tracks have been developed. However, it took an impressive amount of work after the Second World War to inform and educate general public, to introduce modern physics to university curricula, and to establish a dedicated national institution, such as the Ruđer Bošković Institute, in order to enable modern scientific concepts to become an integral part of the Croatian intellectual property. These deeds were largely accomplished thanks to the books and actions of Ivan Supek

This survey gives an insight into the knowledge, skills and attitudes that reached to the very limits of science and appeared on Croatian soil in the period from about the 2nd century B.C.: to the 5th century, that is, in the Greek - Roman and Early Christian era before the rule of the first national rulers. This era was followed by the Pre-Romance period (5th - 11th cent.), which is also mentioned in the paper. In the early development stages of the culture on Croatian soil, diverse magic and miraculous occurrences were ascribed to natural phenomena. After that, the ability to observe got sharper and experience riper. Like elsewhere in Europe, it was than that myths retreated before reason, that is, logos took over from mythos and became equivalent to empirical science. Pharmacy, medicine and metrology have left most material evidence of their development on the historical soil of Croatia. The major part of Croatian archaeological heritage, which helps to study the scientific thought, consists of obj ects made of bronze and glass, as well as stone monuments. There are a large number of archaeological objects that used to belong and still belong to the pharmaceutical profession.