Search

U radu se raspravlja o povijesti izdavanja književne zbirke hvarskog plemića Hanibala Lucića (1485–1553) prvi put tiskane u Veneciji 1556. godine pod naslovom Skladanja izvrsnih pisan razlicih. Analizom prvog izdanja pokušava se rasvijetliti prethodna rukopisna publikacija pojedinih dijelova zbirke te se pokazuje da je raspored Lucićevih tekstova u prvom izdanju smisleniji od onoga koji je uveden u moderna izdanja, od devetnaestog stoljeća naovamo. Posebna pozornost posvećuje se Francisku (Frani) Paladiniću, naslovljeniku Lucićeve Robinje. Ustanovljuje se da je Lucićeva zbirka između 1556. i 1638. tiskana u Veneciji četiri puta. Dosad se znalo samo za tri izdanja. Nedatirano izdanje Sigismonda Bordogne, ovdje prikazano po prvi put na temelju jedinog preživjelog primjerka iz Bibliothèque Mazarine u Parizu, smješta se na temelju analize teksta između izdanja iz 1556. i izdanja iz 1585. Pokazuje se da je ovo drugo, dosad sasvim nepoznato izdanje Lucićevih djela poslužilo kao izravan predložak i za izdanje iz 1585. i za ono iz 1638, te da bez njega ne bismo mogli ispravno razumjeti povijest Lucićeva teksta. Također se pokazuje da je u svim izdanjima nakon prvoga Lucićev ljubavni kanconijer doživio nesreću jer je nekoliko pjesama omaškom ispušteno, a dijelovi dvije različite pjesme spojeni su ovim ispuštanjem u novu, besmislenu pjesmu. Raspravlja se i o kronologiji nastanka Lucićevih djela te se dokazuje da 1519. godine nije bilo kuge na Hvaru, pa da prema tome ne može biti točna uvriježena pretpostavka da se upravo te godine Lucić vratio svojim mladenačkim pjesničkim tekstovima. Zagovara se, umjesto toga, nešto kasniji datum., The article discusses the publication history of the poetic collection of the Hvar patrician Hanibal Lucić (1485–1553) first printed in Venice by Francesco Marcolini in 1556 under the title Skladanja izvrsnih pisan razlicih (Scladanya izvarsnich pisan razlicich). Through a detailed analysis of the first edition the author aims to shed light on the earlier manuscript circulation of different parts of the collection and to show that the order found in the first edition is more meaningful than the rearrangements introduced by modern editors from the nineteenth century onwards. Special attention is paid to the role of Francisko (Frano) Paladinić (Francesco Paladini) in promoting Lucić’s drama Robinja while still in manuscript and to the role of Antun Lucić, Hanibal’s illegitimate son, who commissioned the first edition and advertised the fact on the title page. It is established that between 1556 and 1638 Lucić’s poetic collection was printed in Venice in four different editions: 1556 (Francesco Marcolini), an undated edition published between 1556 and 1638 (Sigismondo Bordogna), 1585 (Ambrosio Mazolleto detto Garbin), 1638 (Marco Ginammi). The second edition, published between 1556 and 1585, was not previously known and is here described for the first time on the basis of the only surviving copy (Bibliothèque Mazarine, shelf-mark 8o 22153). Textual analysis of the second edition – which changes the title of the collection from Skladanja to Robinja – reveals that this edition predates both the 1585 and the 1638 edition, and that the later editions independently used the second edition as copy text. Without the second edition we would not be able to understand the history of Lucić’s text, especially because the third edition (1585) introduces numberless errors which completely disfigure Lucić’s poetry and are not found in the fourth edition (1638). It is further revealed that the second edition omits several poems and parts of poems, and inadvertently creates a new, nonsensical poem from the remaining bits. In this it is followed by the later editions. The article also revises the chronology of composition of Lucić’s works, showing that an oubreak of the plague on the island of Hvar in 1519 cannot be documented and that the traditional scholarly assumption that Lucić returned to his youthful compositions in 1519 must be abandoned. Instead, a somewhat later date is suggested.

Iako bi nam mogla reći mnogo o književnim odnosima između različitih hrvatskih regija u šesnaestom stoljeću, prisutnost Marulićevih djela u Dubrovniku nije dosad sustavno istražena. Ovaj rad pretresa to pitanje u svim njegovim materijalnim vidovima, počevši od ranih izdanja Marulićeve Judite (1521, 1522, 1523) preko ugledanja humanističkog pjesnika Ilije Crijevića u jedno kontroverzno poglavlje Marulićeve Institucije do razmatranja niza preživjelih rukopisnih svjedoka koji upućuju na živu književnu razmjenu između Dubrovnika i raznih središta Dalmacije, uključujući i Split. U raspravi se uspostavljaju mnoge dosad neuočene rukopisne veze te se posebna pozornost posvećuje načinu na koji su različiti pisari prilagođavali svojim jezičnim običajima tekstove koji su im pristizali s raznih strana te nam tako omogućili barem djelomičnu materijalnu rekonstrukciju razvedene hrvatske književne komunikacije u šesnaestom stoljeću. U toj rekonstrukciji posebno mjesto zauzima fragment jednog rukopisnog pjesničkog zbornika koji je oblikovan u Dubrovniku u drugoj polovici šesnaestog stoljeća. Fragment se sačuvao u ostavštini Petra Kolendića u Narodnoj biblioteci Srbije u Beogradu, a osobito je vrijedan jer nam pokazuje da su se i u dubrovačkim, a ne samo u dalmatinskim rukopisima mogla zajedno naći dva velikana hrvatske književne renesanse, Marko Marulić i Mavro Vetranović. Svojim pristupom ova rasprava nastoji dati primjer i poticaj budućim proučavanjima jer pokazuje što se iz naizgled bezvrijednih rukopisnih ostataka može saznati o životnosti književne kulture u hrvatskom šesnaestom stoljeću. Upravo zbog toga ona spomenutom rukopisnom fragmentu, u kojem se sačuvao dio Marulićeve dramske pjesme Utiha nesriće, zasnovane na Senekinu djelu De remediis fortuitorum, pristupa ne tek kao komadiću većim dijelom izgubljene rukopisne predaje nego i kao izazovu za jedno novo i drugačije književno tumačenje., Although it could tell us a great deal about the literary contacts between the different Croatian regions in the sixteenth century, the presence of Marko Marulić’s works in the Republic of Ragusa has not yet been systematically studied. This article examines the question in all of its material aspects, from the early printed editions of Marulić’s Judita (1521, 1522, 1523) and the poetic work of Ilija Crijević, the Ragusan humanist poet who based one of his poems on a controversial chapter from Marulić’s bestseller De institutione bene vivendi, to a series of surviving manuscript witnesses that register the liveliness of the early modern literary exchange between Dubrovnik and the different Dalmatian cities, including Split. The article uncovers a number of previously unrecorded manuscript connections while paying special attention to the ways in which different scribes adapted the texts they copied to their own linguistic habits, thus enabling at least a partial reconstruction of the extended literary communication across different regions of the sixteenth-century Croatian vernacular culture. The central place in this project of reconstruction is accorded to a manuscript fragment deriving from a larger poetic miscellany copied in Dubrovnik in the second half of the sixteenth century. The fragment is preserved among the papers of Petar Kolendić in the National Library of Serbia in Belgrade. It is particularly valuable because it shows that not only Dalmatian, but also Ragusan manuscripts provided meeting places for the great figures of the Croatian Renaissance, Marko Marulić from Split and Mavro Vetranović from Dubrovnik. The article offers a model for, and hopefully an incentive to, future research of this topic by showing what a seemingly worthless manuscript fragment can teach us about the robustness of the literary culture in the Croatian sixteenth century. It is for this reason that the article approaches the surviving fragment, which contains a section from Marulić’s dramatic poem Utiha nesriće (based on Seneca’s De remediis fortuitorum), not simply as one small piece in the largely vanished puzzle of the poem’s manuscript tradition but as a challenge for a new and different literary interpretation.

Otkriće tiskarskog stroja i tiskanje prvih knjiga smatra se jednim od najvažnijih događaja u povijesti civilizacije. Tiskarstvo je uvelike utjecalo na razvoj društva, osobito s obzirom na to da je posljedica pojave tiska lakše širenje pisane riječi, a time i ideja, te veća dostupnost knjiga širem sloju pučanstva. Cilj ovog rada je ukratko prikazati povijest ručnog tiska u Hrvatskoj, i to na primjeru odabranih tiskara u kojima su bile tiskane inkunabule i stare knjige, odnosno knjige tiskane ručnim tiskom, te prikazati odabrane najpoznatije hrvatske inkunabule i stare knjige. Odabir prikazanih tiskara i starih knjiga izvršen je na temelju uvida u relevantnu literaturu iz područja hrvatske inkunabulistike i povijesti tiskarstva. Dodatno, cilj je analizirati zastupljenost navedenih tema o povijesti tiska i knjige u hrvatskim znanstvenim časopisima. Svrha ovog rada je na temelju uvida u zastupljenost radova o povijesti knjige i tiska u hrvatskim znanstvenim časopisima na portalu Hrčak ocijeniti je li riječ o temi koja je u hrvatskoj znanstvenoj produkciji dovoljno zastupljena, s obzirom na važnost koju navedena tema za kulturnu, znanstvenu, društvenu i ekonomsku povijest društva. Istraživanje se provodi na temelju sadržajne analize radova zastupljenih u bazi znanstvenih časopisa Hrčak. Dobiveni rezultati upućuju na to da je riječ o temi koja je zastupljena u većem broju hrvatskih znanstvenih časopisa, a teme obuhvaćene radovima su raznolike i obuhvaćaju sva razdoblja povijesti tiska relevantna za hrvatsku povijest. The discovery of the printing press and the printing of the first books is considered one of the most important events in the history of civilization. Printing has greatly influenced the development of society, especially since the emergence of the press has made it easier to spread the written word, and thus ideas, and greater availability of books to a wider segment of the population. Aim of this paper is to briefly present the history of hand printing in Croatia, on the example of selected printers in which incunabula and old books were printed, ie books printed by hand, and to show selected the most famous Croatian incunabula and old books. The selection of the presented printers and old books was made on the basis of an insight into the relevant literature in the field of Croatian incunabulistics and the history of printing. In addition, aim is to analyze the representation of these topics on the history of print and books in Croatian scientific journals. The purpose of this paper is based on the insight into the representation of papers on the history of books and press in Croatian scientific journals on the Hrčak portal to assess whether it is a topic that is sufficiently represented in Croatian scientific production, given the importance of this topic for cultural, scientific, social and the economic history of society. The research is conducted on the basis of a content analysis of papers presented in the database of scientific journals Hrčak. The obtained results indicate that this is a topic that is represented in a number of Croatian scientific journals, and the topics covered in the papers are diverse and cover all periods of press history relevant to Croatian history.

Članak je posvećen standardnoj glagoljskoj pismenosti i njezinu društvenom utjecaju u razdoblju prije izuma tiska, opisanome i raspravljenome kao demokratizacija pismenosti u Hrvatskoj. Hrvatskoglagoljska književnost kao prijevodna književnost pred svoje je suvremenike donijela reprezentativno štivo srednjovjekovne Europe posredujući ga na domaćemu pismu, uglatoj glagoljici, i na jeziku koji je domaćemu stanovništvu bio razumljiv. U radu je, u kontekstu europskoga srednjovjekovlja, predstavljen društveni položaj knjige, determinante glagoljske knjige, školovanje glagoljaša, glagoljaške misli vodilje te prakse pismenosti koje su primjenjivali. Riječ je o: 1) pisanju, tj. prepisivanju, 2) čitanju (za sebe i glasnome, javnom čitanju) te 3) slušanju. Kako pokazuju neki hrvatskoglagoljski tekstovi, provođenje navedenih praksa pismenosti poticalo se naglašavanjem njihova spasonosna i posvećujućega vida, tj. za pisanje, čitanje i slušanje određenih tekstova rečeno je da osiguravaju blagoslovljen ovozemaljski i onozemaljski život. Time je osigurana konzistentnost provođenja navedenih praksi te su postignuti njihovi visoki kulturni učinci i dometi., The paper discusses the basic Glagolitic literacy and its social influence before the Gutenberg’s invention, described and interpreted as the process of democratization of literacy in Croatia. The Croatian Glagolitic literature (as a translated literature written in the Croatian Glagolitic script and in language that was understandable to the domestic population) mediated representative texts of the medieval Europe. Having in mind context of the European Middle Ages, the paper presents the social standing of the medieval book together with the determinants of the Glagolitic book, the Glagolites’ education, their guiding ideas and literacy practices they applied. The former includes: 1) writing (transcribing), 2) reading (to oneself as well as publicly) and 3) listening. Some Croatian Glagolitic texts reveal that the implementation of the mentioned literacy practices was encouraged by emphasizing their redeeming aspect. In other words, it had been stated that transcribing and reading some particular texts as well as listening to them ensured blessed earthly life as well as the afterlife. Such an information ensured consistency of the given literacy practices which resulted in remarkable cultural achievements.

Prijelaz iz devetnaestog u dvadeseto stoljeće u Hrvatskoj je doba ubrzavanja modernizacijskih procesa. Ti se procesi počinju jasno očitovati u politici, kulturi, ekonomiji i društvu općenito. U tom periodu javlja se Moderna biblioteka za krunu. U radu autor analizira složeni proces proizvodnje Moderne biblioteke za krunu s obzirom na različite kontekste povijesnog vremena. Poseban naglasak stavljen je na proces stvaranja moderne čitalačke publike te autor postavlja i nastoji dokazati tezu da je Moderna biblioteka istovremeno i posljedica i akter tog procesa. Pritom je moderna čitateljska publika identificirana kao fenomen koji je karakterističan za moderna društva kakva se u Europi javljaju od devetnaestog stoljeća. Rad je blizak historiografskim poddisciplinama kulturalne historije i povijesti knjige, a – primjenjujući metode i koncepte koji se češće koriste u sociologiji književnosti i kulturalnim studijima – autor se u analizi služi transdisciplinarnim pristupom.

Doktorski rad Pristup oblikovanju nakladničkog niza i njegova načela proučava različite razina uspostave značenja u kontekstu nakladništva i njegove društvene funkcije, te u njegovom historijskom okružju. Primjenjujući teorijsku literaturi o nakladništvu, ponajprije teoriju čitateljskog odgovora, teoriju recepcije, teoriju parateksta te metodologiju povijesti knjige, u radu su proučeni načini funkcioniranja nakladništva i oblikovanja nakladničkog niza, na primjerima sedam nakladničkih nizova u Hrvatskoj između 1969. i 1991: način na koji koncept biblioteke utječe na modele i obrasce recepcije književnih djela i na procese proizvodnje i oblikovanja značenja i prenošenja znanja, i naposljetku kako je nakladnički niz mijenjao i formirao čitatelja, čitateljsku publiku i javno mnijenje i utjecao na dinamiku kulturnoga polja. U prvom se dijelu rada obrađuje teorija čitateljskoga odgovora analizom i interpretacijom tekstova Hansa Roberta Jaussa, Wolfganga Isera, Jonathana Cullera, Umberta Eca, Stanleya Fisha te Seymoura Chatmana. Prikazuju se modeli oblikovanja teorijskih odgovora na kompleksnu problematiku književne komunikacije s naglaskom na čitatelja, čitateljski odgovor na književni podražaj te čitateljske modele, obrasce i strategije prilikom čitanja. Potom se obrađuje problematika književne publike, i to na teorijskim tekstovima Arnolda Hausera, koji se književnom i kulturnom publikom bavio iz sociološke perspektive, te Petera Rabinowitza, koji konstruira tipologiju publike i analizira mehanizme oblikovanja publike kao cjeline te publiku promatra iz perspektive književne teorije. Stanley Fish, pak, publikom se bavi u kontekstu interpretativnih strategija čitanja koje uspostavljaju interpretativne zajednice, što se nadaje vrlo produktivnim tumačenjem upravo u analizi nakladničkoga niza koji teži uspostavi interpretativne zajednice svojim nakladničkim, sadržajnim i paratekstualnim strategijama. U posljednjem dijelu uvodnoga, teorijskoga dijela rada predstavlja se teorija Rogera Chartiera koji se bavi poviješću knjige te razmatra procese uspostave značenja u prostoru između sadržajnoga, tekstualnoga dijela i knjižnoga oblika knjige. U sljedećem se poglavlju nakladnički niz kontekstualizira u konkretnom vremenskom periodu i kulturnoj klimi proučavanoga razdoblja (od 1969. do 1991), odnosno u kontekstu kulturne industrije. Potom se predstavlja važna i za ovaj rad ključna teorija parateksta Gerarda Genettea, u kojoj se format knjige tumači s obzirom na njegov tekstualni, književni dio te na paratekstualni odnosno nakladnički prostor i proces kojim književni tekst postaje knjiga. 188 Upravo će paratekstualna analiza pokazati razmjere i prostor uspostave nakladničkoga niza kao zasebnoga nakladničkoga fenomena. Slijede zasebne analize pojedinih nakladničkih nizova, od Biblioteke Ogledalo (nakladnik Zora i GZH, od 1973. do 1980, urednici Zvonimir Majdak, Nasko Frndić i Nenad Popović), Biblioteke Ogledala (nakladnik Grafički zavod Hrvatske, od 1980. do 1989, urednik Nenad Popović), Zabavne biblioteke (nakladnik Grafički zavod Hrvatske, od 1978. do 1988, urednici Zvonimir Majdak, Nasko Frndić i Nenad Popović), Biblioteke Zlatni paun (nakladnik Otokar Keršovani, od od 1968. do 1986, urednici Omer Lakomica i Fedor Vidas), Biblioteke Bestseler (nakladnik August Cesarec, od 1978. do 1988, urednici Bože Čović i Zdravko Židovec), Biblioteke Gama (nakladnik Mladost, od 1979. do 1991, urednik Zvonimir Majdak) te Biblioteke HIT (nakladnik Znanje, od 1969. do 1991, urednik Zlatko Crnković). Nakladnički nizovi se analiziraju s obzirom na njihove sadržajne, paratekstualne te nakladničke parametre, a nakon toga slijede analize svih obrađenih nakladničkih nizova s obzirom na estetiku recepcije, s obzirom na funkciju čitatelja / čitateljice, s obzirom na autorstvo, s obzirom na književni žanr odnosno žanrove, s obzirom na jezik izvornika te s obzirom na nakladničke pokazatelje uspješnosti. Nakon toga slijedi zaključak u kojem se interpretiraju rezultati analiza te uspostavljaju temeljna načela oblikovanja nakladničkoga niza: povijesno načelo, načelo sadržaja, načelo bibliotečne publike, načelo popularne kulture te načelo parateksta. The thesis Approaches and the principles of publishing series intends to establish different levels of meaning in the context of publishing and its social function and in its historical setting. Applying the theoretical literature on the publishing industry, especially the reader response criticism, and theory of paratext, the paper examines the ways of functioning of publishing and design of publishing series, analyzing seven publishing series published in Croatia between 1969 and 1991: the way that the concept of a publishing series affects the models and patterns of reception of literary works and the processes of production and design of meaning and knowledge transfer, and finally the ways in which publishing series changes and formes a reader, readers and public opinion and influence the dynamics of cultural fields. First part of the paper deals with the reader’s response criticism and analyzes the texts of Hans Robert Jauss, Wolfgang Iser, Jonathan Culler, Umberto Eco, Stanley Fish and Seymour Chatman. Paper shows theoretical answers to the complex problems of literary communication with an emphasis on readers, reader's response to literary stimuli and reading models, patterns and strategies when reading. Then the paper deals with the problems of literary audience according to the texts of Arnold Hauser, who addressed audience from a sociological perspective, and Peter Rabinowitz, who constructed a typologies of audience and analyzed the mechanisms of formation of the audience viewed from the perspective of literary theory. Stanley Fish, however, is engaged with the interpretative reading strategies that establish interpretative communities. Than is presented the theory of Roger Chartier, who specializes in the history of the book and discusses the processes of establishing meaning in the space between the substantive, textual part and the registrable form of books. In the next chapters paper analyzes publishing series according to the theory of cultural industry and according to the theory of paratexts of Gerard Genette, who interpretes format of the book in relation to its text and the paratext. The paper then separately analyzes publishing series: Ogledalo (publisher Zora and GZH, from 1973 to 1980, editors Zvonimir Majdak, Nasko Frndić and Nenad Popović), Ogledala (publisher Grafički zavod Hrvatske, from 1980 to 1989, editor Nenad Popović), Zabavna biblioteka (publisher Grafički zavod Hrvatske, from 1978 to 1988, editors Zvonimir Majdak, Nasko Frndić and Nenad Popović), Zlatni paun (publisher Otokar Keršovani, from 1968 to 1986, edited by Omer Lakomica and Fedor Vidas), Bestseler (publisher August Cesarec, from 1978 to 1988, the editors Bože Čović and Zdravko Židovec), Gama (publisher 190 Mladost, from 1979 to 1991, editor Zvonimir Majdak) and library HIT (publisher Znanje, from 1969 to 1991, editor Zlatko Crnković). Publishing series are analyzed according to their content, paratextual and publishing parameters, followed by the analysis of all publishing series based on the reader’s response criticism, according to the function of the reader / readers, with regard to authorship, literary genre or genres, language of the original, and with regard to indicators of publishing performance. This is followed by a conclusion interpreting the results of the analysis and establishing the basic principles of creating a publishing series: historical principle, the content, the principle of the public library, the principle of popular culture and the principle of paratext.

Naslovnica prvog izdanja Planina Petra Zoranića ističe da one "u sebi" sadrže pastirske pjesme, pripovijesti, prijetvore junaka i djevojaka te mnoge druge stvari. Međutim, Zoranićeve Planine u svom prvom izdanju sadrže i stvari "izvan sebe": transtekstualne elemente iz kojih saznajemo, na primjer, koliko je piscu bilo godina, koja je djela napisao prije nego što je počeo pisati Planine, što bi sve bilo vrijedno da se primijeti pri čitanju djela ili na koji bi se način pojedina mjesta trebala čitati (imperativ "nota" i opaska "prilicha" među najčešćim su bilješkama na marginama Planina). Planine su "izvan sebe" i kad nam na mnogim mjestima govore odakle izviru neki njihovi dijelovi, odnosno kamo bismo trebali u svom čitanju plivati kako bismo djelo što bolje razumjeli. Zoranić je tako Zoranov prvi tumač i prvi čitatelj, a svojim intervencijama on i bistri i muti čitateljske vode. Usredotočujući se na nekoliko primjera upotrebe Petrarkina pjesništva, ovo će izlaganje razmotriti kako nam marginalne obavijesti Zoranićeva prvotiska i pomažu i odmažu u čitanju Planina.

Predavanja je posvećeno talijanskim Sonetima Hanibala Lucića, za čije se tiskano izdanje dosad nije znalo.

Godine 1556. objavljena je u Mlecima jedna od središnjih pjesničkih zbirki hrvatske renesanse, Scladanya izvarsnich pisan razlicich poctovanoga gospodina Hanibala Lucia. Kako naslovnica ove krasno tiskane knjige objašnjava, za objavljivanje se nakon Hanibalove smrti pobrinuo njegov sin Antun. Ostalo je, međutim, znanosti sasvim nepoznato da Antun u Mlecima nije dao tiskati jednu nego dvije knjige. Druga objavljena knjiga Hanibala Lucića okuplja njegovo pjesništvo na talijanskom jeziku. Od nje je preživjelo nekoliko primjeraka, a svi se čuvaju u knjižnicama izvan Hrvatske. Neobična sudbina Lucićeva talijanskog pjesništva razmatra se u složenom višejezičnom kontekstu ranonovovjekovne Dalmacije.

Cilj je radnje istražiti načine recepcije tiskane knjige tijekom 18. stoljeća i promjene u organizaciji i prezentaciji knjiškog sadržaja kroz isto razdoblje. Upravo su ta dva aspekta vrlo važna, a još uvijek nedovoljno istražena i nepovezana područja u sklopu povijesti knjige, te se stoga ovo istraživanje prvo usmjerava na tekstualnu organizaciju, a potom na interakciju čitatelja s knjigom kao materijalnim objektom i interakciju čitatelja sa samim sadržajem knjige. Radnju je utemeljena na dva ključna uporišta – izvornom materijalu i relevantnoj literaturi koja se ne koristi samo kao teorijska i metodološka vodilja, nego i kao bitna komparativna okosnica u evaluaciji odabrane teme, to jest u sagledavanju njezinih istovjetnosti, ali i specifičnosti u odnosu na korpus postojećih istraživanja. Radnja je podijeljena u tri dijela. Prvi, teorijski dio donosi pregled dosadašnjih znanstvenih spoznaja i istraživanja iz područja povijesti knjige značajnih za temu radnje. Obuhvaćen je povijesni pregled discipline, proučavanje fenomena čitanja s naglaskom na 18. stoljeće i pregled dosadašnjih istraživanja vezanih uz nova istraživačka pitanja koja uključuju dva metodološka pristupa: istraživanje načina prezentacije teksta i istraživanje interakcije čitatelja s tekstom. Druga dva dijela odnose se na razradu i prikazivanje rezultata istraživanja. Prvi dio razrade odnosi se na utvrđivanje strukturnog, odnosno fizičkog razvoja knjige, dok se drugi odnosi na istraživanje čitateljskih tragova u knjigama. Kod analize obrađenih knjiga istraživao se fizički razvoj knjige i način na koji su nakladnici i tiskari pripremali tekst za čitanje; detaljno se analizirala naslovna stranica (kako se i je li se naslovnica mijenjala tijekom navedenog vremenskog razdoblja, raste li ili se smanjuje broj podataka na njoj, na kojem je mjestu ime autora na naslovnici, spominje li se osoba koja je financirala tiskanje knjige, postoje li još neki podatci koji će čitatelju olakšati korištenje knjige); detaljno su analizirani svi paratekstualni elementi (odobrenja cenzora, posvete, predgovori, sadržaj, pogovor, popis pogrešnih riječi); analizirana je organizacija teksta (označavanje odlomaka – paragrafa, podjela u poglavlja i potpoglavlja, prisutnost i položaj bilješki, korištenje i položaj različitih kategorija naslova, itd.), korištenje ilustracija i sl. Kod istraživanje interakcije naglasak je stavljen na odnos između knjige/teksta i čitatelja, odnosno istraživanje svih tragova koje je čitatelj ostavio iza sebe koristeći se knjigom, a posebna se pozornost pridala književnoj vrsti kojoj pripada tekst knjige. Prikupljeni su i analizirani svi tragovi vlasnika ili čitatelja, a rezultati su podijeljeni u dvije skupine: interakcija s knjigom (oznake vlasništva, knjižne kletve, posvete, porijeklo knjige, osobne bilješke, predmeti ostavljeni u knjizi – pisma, poruke, dijelovi osušenih biljaka i različitih uspomena i porijeklo knjige) i interakcija s tekstom (ispravke teksta, bilješke uz tekst, dopisani tekstualni dodatci, podcrtavanje teksta, oznake na marginama, organizacija sadržaja i sl.). Važnost radnje, a time i njezin znanstveni doprinos, ponajprije proizlazi iz činjenice da slično istraživanje u hrvatskoj povijesti knjige još nije provedeno. Radnjom je mnogo detaljnije nego što je do sada bio slučaj utvrđeno kako se i u kolikoj se je mjeri tiskana knjiga u fizičkoj i strukturalnoj (pojam se ovdje odnosi na strukturiranje teksta) pojavnosti mijenjala tijekom 18. stoljeća. Također, po prvi put je, na temelju konkretnih tragova, istražen odnos čitatelja/vlasnika prema knjizi/tekstu u dužem vremenskom razdoblju, te je tako otvoren put prema razumijevanju načina interakcije čitatelja i/ili vlasnika knjige s tekstom, odnosno samim medijem. Naposljetku, u radnji su se nastojale ustanoviti među-uvjetovanosti oblikovanja knjige i interakcije s njom, te susljedno, njezine recepcije. Taj posljednji korak suštinski je povezan s načinom obrade izvornog materijala, te se istraživački pristup, to jest model predstavljen u ovom poglavlju, također može smatrati doprinosom radnje i primjerom za buduća istraživanja. Object of this paper is to explore various ways of reception of printed books during the 18th century and the presentation of the content of books throughout that same period. These two aspects are very important, but insufficiently explored and incoherent fields within the history of book, and that is the reason why is this study directed toward textual organization, reader’s interaction with the book as a material object and, finally, reader’s interaction with the content of that book. This paper is based on two key points – original material and relevant literature that isn't just used as a theoretical and methodological guideline, but also as an important comparative frame for evaluation of chosen thesis, i.e. in consideration of it' s similarities as well as specificity in relation to a corpus of existing researches. Paper is divided into three sections. First is the theoretical section which brings review of the preceding scientific insights and researches in the field of history of book significant for the thesis of this paper. It includes historical review of the discipline, studies about the reading phenomenon with the accent on 18th century and review of former researches associated to new research questions that include two methodological accesses: research of the ways of presentation of texts and research of interaction between the reader and the text. Other two segments of this paper are referred to elaboration and demonstration of research results. The first section of elaboration regards to establishing structural, i.e. physical development of books, while the second section of elaboration regards to research of the traces in books left by the readers. What was researched in the analysis of processed books was the physical development of book and the way in which publishers and printers prepared text for reading; title page was thoroughly analyzed (how and was it changed during the given time period, does the quantity of data printed on it increases or decreases, where is the name of the author located, is the person who financed the printing of the book mentioned, are there any other data that will ease the usage of the book for the readers); all paratextual elements were analyzed in details (censors approval, dedications, prologues, content, epilogue, index of inaccurate words) as well as textual organization (paragraph notation, distribution of chapters and subchapters, presence and location of notes, usage and location of various title categories, etc.), usage of illustrations, etc. During the research of the interaction, what was accentuated was the relation between the book/text and the reader, i.e. research of all the traces reader left in the book while using it, and the special attention was given to the genre of the text in the book in question. All the traces of the owner or the reader were collected and analyzed and the results divided into two groups: interaction with the book (ownership markings, book curses, dedications, origins of the book, 231 personal notes, items left in the book – letters, messages, parts of dried plants and various memories) and interaction with the text (text corrections, notes alongside the text, handwritten text additions, underlining of text, margin markings, content organization, etc.) The relevance of this paper, as well as its scientific contribution, primarily derives from the fact that there was no similar research conducted in Croatia. The paper, significantly more detailed than any paper so far, establishes how and in what measure did printed book change its physical and structural (this is referred to text structuration) appearance during the 18th century. Also, for the first time, based on the concrete traces, relation of the reader/owner with the book/text is researched in a longer period of time and that made a start for understanding the ways in which readers and/or owners of book interact with the text, i.e. the media itself. In the end, the paper tried to establish in which way are forming of the book and interaction with it conditioned amongst itself and, consecutively, with its reception. That last step is basically connected with the way in which the original material was analyzed, so this researching approach, i.e. model presented in this chapter can also be considered as a contribution of this paper and a paradigm for future researches.

U interdisciplinarnom području povijesti knjige knjižarski katalozi su priznati i pouzdani izvori, no u Hrvatskoj su rijetko bili korišteni kao polazna točka temeljitog istraživanja. Stoga se ovaj doktorski rad temelji na 8 sačuvanih kataloga, koje su trojica domaćih knjižara objavila u Zagrebu između 1796 i 1823. godine. Vrijeme njihove objave podudara se s razdobljem poznatim kao pred-preporodnim, tj. razdobljem od nekoliko desetljeća koja su prethodila Hrvatskom narodnom preporodu 1848. godine, čime je potaknuto pitanje o mogućoj ulozi knjige u tom važnom vremenu. Istraživanje obuhvaća opis kataloga i kvantitativnu analizu podataka o knjigama koje su u njima popisane. Da bi analiza bila moguća kreirana je baza podataka i u nju je uneseno 9938 naslova popisanih knjiga i ostalih bibliografskih podataka. Neki od rezultata istraživanja potvrđuju ono što se već zna o Zagrebačkim katalozima: većina knjiga bila je tiskana na njemačkom jeziku, uglavnom su objavljene u Austriji i Njemačkoj i mnoge su bile vjerskog sadržaja. No, rezultati su mnogo precizniji i prezentiraju postotak knjiga na njemačkom i latinskom, ali i na više od 10 drugih jezika. Iako je većina knjiga tiskana u Austriji, istraživanjem je utvrđeno da su u Zagrebu prodavana izdanja iz cijele Europe. Knjige vjerskog sadržaja su brojne, ali su u ukupnoj ponudi zastupljene u istom postotku kao i romani, kazališni komadi i poezija. Ostale popularne teme su gospodarstvo, medicina i pravo, s naglaskom na raznovrsnost predmeta i dostupnost aktualne, suvremene literature iz svih područja. Korelacija podataka o jeziku i o godini tiska pokazala je da je tijekom 18. stoljeća latinski jezik postepeno zamijenjen njemačkim, a korelacija podataka o tematici knjiga i godini tiska pokazala je da vjerska tematika prevladava samo među knjigama tiskanima prije 1790. godine. Analiza cijena potvrđuje da su knjige bile skupe, ali i da su jeftinija izdanja predstavljala stalni dio ponude. Zaključno se može reći da je čak i u nepovoljnim ekonomskim prilikama u Hrvatskoj, s procijenjenom niskom razinom pismenosti i s ograničenom kupovnom moći čitalačke publike, knjižarstvo u Zagrebu bilo dijelom međunarodne mreže i da je prolazilo promjene koje zahvatile cijelu Europu kao dio sekularizacije društava. To je moglo posredno utjecati na čitalačku publiku u Hrvatskoj. In the interdisciplinary field of book history booksellers’ catalogues are recognised and reliable resource but have not often been used in Croatia as a starting point of a thorough research. The theses therefore focused on 8 preserved catalogues published in Zagreb by 3 local booksellers between 1796 and 1823. Time of their publication coincides with time known as pre-revolutionary i.e. several decades before the Croatian National Movement of 1848. This raises the question of the potential role of the book in this important period. The research comprises a description of the catalogues and the quantitative analysis of data about the books listed in them. To enable the analysis a database was created and all of the 9938 titles and other bibliographic data were entered. Some of the results confirm what was already known about Zagreb catalogues: majority of listed books were printed in German language, they were mostly published in Austria and Germany and many of them were of religious nature. However, results are much more precise, showing the percentage of books printed in German and Latin but also in more than 10 other languages. Even though most books were printed in Austria, the research also establishes that editions from all over Europe were sold in Zagreb. Books of religious content were numerous but were represented in total stock with equal share as novels, theatre pieces and poetry. Other popular subjects were economy, medicine and law, the emphasis being on the variety of subjects and the availability of up-to-date literature from all subject groups. Correlation of language and year of print shows that Latin language was gradually replaced with German during the 18th century and correlation between subject and year of print shows that religious topics were only prevailing in books printed before 1790. While the analysis of price confirms that books were very expensive, it also shows that booksellers kept a steady stock of cheaper editions. In conclusion, it could be said that even in unfavourable economic circumstances in Croatia, with estimated poor literacy rate and limited buying power of reading population, book trade in Zagreb was a part of the international network and it had undergone the changes experienced all over Europe as a part of secularisation of societies. This could have indirectly influenced the reading audience in Croatia.

Osnovavši 1783. godine prvu dubrovačku tiskaru, Carlo Antonio Occhi nastojao je što prije objaviti višesveščano izdanje slovinskih, mahom dubrovačkih pjesnika (poeti illirici). Već u svojoj molbi Senatu da mu se dopusti osnivanje izdavačkog poduzeća, Occhi bijaše obećao da će mu prva briga biti objelodanjivanje dubrovačke književnosti. Premda književna djela na slovinskom jeziku, piše on u svojoj molbi, zavređuju da budu sačuvana, ona su sada uglavnom zakopana među rukopisima privatnih knjižnica i mogla bi se lako zauvijek izgubiti, kao što su mnoga slična djela već izgubljena. Kako bi održao obećanje, Occhi je odmah u prvoj godini svog izdavačkog djelovanja objavio poziv na pretplatu pod naslovom Agli amatori della lingua illirica, u kojem na talijanskom i hrvatskom jeziku poziva i domaće i strane ljubitelje slovinskoga jezika da podupru njegov pothvat, a na kraju donosi popis autora i djela koje namjerava uključiti u izdanje. Tiskanje je trebalo započeti 1784. godine. Budući da nijedno književno djelo koje je Occhi naveo nije za njegova života objavljeno tiskom, čini se da poziv nije naišao na osobito oduševljen odgovor. Svejedno, moguće je ustanoviti kako bi Occhijeva izdanja dubrovačke književnosti izgledala da su dospjela u tisak. Iako su, naime, mnogi dubrovački rukopisi propali, upravo oni koji su Occhiju trebali poslužiti kao predlošci sačuvani su u cijelosti i u odličnom su stanju. Ti se rukopisi, za čije se postojanje dosad u nas nije znalo, najvećim dijelom nalaze izvan Hrvatske. Njihova neobična sudbina bit će prikazana u ovom izlaganju.

Prikaz knjige Aleksandra Stipčevića "Knjige na hrvatskom tlu do kraja XVII. stoljeća

Ciljevi su rada utvrditi opseg i sadržaj hrvatske znanstvene produkcije s područja povijesti knjige, utvrditi u kojim se hrvatskim časopisima objavljuju radovi o povijesti knjige te odrediti njihovu užu tematiku i broj znanstvenika koji se tim područjem bave. Istraživanje je provedeno na uzorku od 177 radova objavljenih u 17 hrvatskih časopisa u razdoblju od 2001. do 2010. godine. Prikupljeni podaci pokazuju da manji broj časopisa kontinuirano objavljuje radove s područja povijesti knjige, a samo jedan časopis navodi povijest knjige kao jedno od glavnih područja svog interesa. Nadalje, razvidno je da se vrlo mali broj znanstvenika kontinuirano ili povremeno bavi poviješću knjige. Tematika zastupljena u odabranim člancima reflektira raznovrsnost interesa, ali tek u manjem broju članaka ogledaju se recentni trendovi u svjetskoj povijesti knjige. Istraživanjem nisu obuhvaćene znanstvene ili stručne monografije objavljene u istom razdoblju, kao ni zbornici radova ili kvalifikacijske radnje. Produkcija u znanstvenim i stručnim časopisima, kao temeljnim nositeljima znanstvene komunikacije, daje relevantan uzorak za rekonstrukciju zastupljenosti povijesti knjige kao teme znanstvenog istraživanja u hrvatskoj znanosti. Navedena je rekonstrukcija ujedno i temeljni znanstveni doprinos ovoga rada., The aim of the paper is to determine the scope and content of Croatian research output in the field of book history, determine which Croatian journals publish papers on book history, the topics covered and the number of scholars who do research in this field. The research was conducted on the corpus of 177 papers published in 17 Croatian journals from 2001 to 2010. The data collected indicates that few journals regularly publish papers on book history, and only one journal explicitly states book history as its major area of interest. Furthermore, it is evident that very few scholars regularly or occasionally do research on book history. The topics covered in selected papers bear witness to a wide range of interests, but only few papers follow recent trends in world book history research. This paper, however, does not cover scholarly or trade monographs and conference proceedings published during the time under investigation, which is one of the limitations of the current research. Still, the output in scholarly and trade journals, which are the main channels of scholarly communication, provides a relevant sample for determining the incidence of book history as a research topic in Croatian science. These findings are the main research contribution of this paper.

Tradicionalna knjiga pojavljuje se u fizičkom obliku koji je podložan okolnostima njezina nastanka i kasnije povijesti. Knjigoveža je dio te povijesti, zauzimajući mjesto između nastanka fizičkog teksta i njegova korištenja od strane čitatelja, bez obzira na to da li je čitatelj pripadnik elite ili je na dnu ekonomske ljestvice. Rad na uvezu odražava i ekonomske i kulturne okolnosti stvaranja knjige te kada i gdje je nastala, kroz razlike u tehnikama i korištenim materijalima za izradu uveza. Detaljna analiza uveza stoga osvjetljuje povijest svake pojedine knjige, kao i i povijest tiska i trgovanja knjigama općenito. Upotrebe šivanih knjižnih blokova bez korica (boards) kao sredstva za predstavljanje knjiga za prodaju i meke korice na papiru već u drugom desetljeću 16. stoljeća otkrivaju ekonomske učinke knjižarstva i način na koji su ljudi kupovali svoje knjige. Prisutnost dokaza drugačijih kulturnih utjecaja na jednom uvezu i nacionalnih praksi može otkriti kozmolitsku narav knjižarstva, kao što detalji načina na koji je knjiga bila omotana mogu otkriti kako je pojedini vlasnik postupao sa svojim knjigama. Oni su bitne komponente povijesti knjige i trebaju biti sačuvani kako bi mogli odigrati svoju ulogu u otkrivanju arheologije knjige. (izvorni teks je na engleskom jeziku), The traditional book manifests itself in a physical form which is subject to the circumstances of its creation and its subsequent history. The bookbinder is part of that history, occupying the place between the creation of the physical text and its consumption by its readers, whether they are members of the elite or at the lowest end of the economic spectrum. The work of the binder will therefore reflect both the economic and cultural circumstances of the creation of all books and when and where they were made, through variations in the techniques and materials used to make each binding. A close analysis of bindings will therefore cast light on the history of each book and the history of the book and the booktrade in general. The use of sewn bookblocks without cover or boards as a means of presenting books for sale and of limp covers in paper as early as the second decade of the sixteenth century both reveal the economic workings of the booktrade and how people bought their books. The presence on a single binding of the evidence of different cultural influences and national practices can reveal the cosmopolitan nature of the booktrade, just as details of the way in which a book was bound can reveal how individual owners regarded their books. They are essential components of the history of the book, and should be preserved so that they can play their part in the revealing the archaeology of the book.

Prikaz knjige: David Šporer, Uvod u povijest knjige : temelji pristupa ; Zagreb: Leykam, 2015.

The aim of the paper is to analyze the book catalogue of Novosel’s bookstore, which operated in Zagreb from 1794 to 1825, and investigate the history of books and writing in Zagreb at the turn of the 19th century. The catalogue we analyzed is believed to have been published in 1801. Bearing in mind that the market-based economy started to develop in the late 18th century, it can be stipulated that Novosel and his staff and successors based the offer in their bookstore on market analysis, i.e. their readers’ needs. The increase in offer has sparked off new advertising techniques, i.e. printing of catalogues. It follows that their book catalogue reflects the image of the cultural and intellectual status and needs of readers in those times. The paper provides a short overview of book trade in the late 18th century Zagreb and of bookstore advertisements published both in books and individually, as well as a short overview of Novosel’s bookstore business. In the analysis we partly use the methodology introduced by Robert Darnton, the so-called Darnton’s circle, which takes a holistic view of the history of books taking into consideration all stages a book needs to go through - from the author, publisher, printer, bookstores, to readers, including the author him/herself as a reader. Every element is considered in relation to other elements in the circle, and in connection with external factors such as the economic and social environment, and political and intellectual influences. The books presented in the catalogue have been analyzed using different criteria: language, genre and country where they were printed. Books printed in Croatia and those written in Croatian have been given priority. In the catalogue analysis we used the database Skupni katalog hrvatskih knjižnica (joint Croatian library catalogue) in order to reconstruct the printing year and printing shops that have not been listed in the catalogues. Using this methodology, we partly analyzed external factors that influenced the bookstore business and offer. In order to make a more detailed analysis, we would have to get an insight into archive documents on printing house and bookstore businesses of the time. The analysis of the book catalogue language and genre has shown that at the turn of the 19 the century books in German prevailed in bookstores, which bears witness to the orientation of Northern Croatia towards German-speaking countries. The genre analysis has shown that there was a large number of books from the field of literature, economy and science, and fewer books on theology, which clearly indicated the influence of enlightenment. As bookstores at the turn of the 19th century were market-based to a large extent, their offer had to be based on the real needs of their readers. It is therefore justified to analyze bookstore catalogues as resources for book history, history of reading and history of culture in general. The analysis has shown that bookstore catalogues can also be used as a resource by literary historians, and we therefore propose different models of analyzing bookstore and printing business at the turn of the 19th century. Keywords : books, bookstores, bookstore catalogues, history of books, Zagreb, 18th century.

Cenzura knjige je pojam koji seže još od starog vijeka. Ona je dokaz koliko su vladari kroz povijest bili totalitarno nastrojeni, koliko su želji imati pod kontrolom narod, njihovo ponašanje, razmišljanja, postupke. Ona je i dokaz otpora naroda na nametnute režime i politiku. Takva iskustva kroz povijest nisu mimoišla ni Hrvatsku. U srednjem vijeku Crkva je bila vladar, kroz godine to je postala svjetovna vlast. Bez obzira na te promjene, cenzura se više manje očitovala na isti način: cenzorski aparat i popisi zabranjenih knjiga. Cenzorski aparat bio je dosta razvijen, a tvorili su ga izabrani ljudi koji su u tom aparatu obnašali određene dužnosti – prijem knjige, pregledavanje knjige, (ne)odobravanje knjige, izdavanje dozvola, i naređenja. Popisi zabranjenih knjiga pokazali su pravo lice onih koji su iza cenzure stajali, a i same cenzure. Sastavljači popisa nisu dobro poznavali imena pisaca koje su uvrštavali u popise, pa se stoga može zaključiti da o njima zapravo nisu znali ništa. Što se naroda tiče, od autora, izdavača do puka željnog knjige, znanja i informacija, pronalazili su se različiti načini da se izbjegne cenzura. Krijumčarenja knjiga, izmišljeni podaci u impresumu, sakrivanje knjiga, otvorena borba za slobodu pisane riječi, riskiranja. Cenzura i borba protiv cenzure dokaz su kako nije moguće imati ikoga pod kontrolom niti ga prisiliti da razmišlja kao jedno sa onime na vlasti. Dokaz su slobode i pravo svakoga da se izrazi, uči i informira.

Knjižaru Morpurgo osnovao je 1860. godine Vid Morpurgo, poznati splitski preporoditelj, bibliograf, kulturni i privredni djelatnik. Knjižara je u vlasništvu obitelji Morpurgo djelovala do 1943. godine, nakon čega je zatvorena, a njena imovina konfiscirana. Tijekom tog dugog perioda knjižara je djelovala u različitim političkim, društvenim i gospodarskim okolnostima te je bila važna spona između europskog i domaćeg tržišta knjigama. Oslanjajući se na postmodernističke modele i metodologiju anticipiranu u djelima suvremenih teoretičara i povjesničara kulture, povijesti knjige i čitanja (Roberta Darntona, Rogera Chartiera, Pierrea Bourdieua, Michela de Certeaua i Roberta Escarpita) u radu je istraženo poslovanje knjižare Morpurgo tijekom druge polovice 19. i prve polovice 20. stoljeća, dakle u razdoblju koje bilježi porast čitateljske publike na hrvatskom povijesnom prostoru. Kao prikladan metodološki pristup izabrana je studija slučaja (case study), a u istraživanju je korištena metodologija povijesnog istraživanja. Cilj istraživanja bilo je utvrđivanje uloge knjižare Morpurgo u razvoju kulture čitanja u Splitu, Dalmaciji i šire. Istraživački dio rada podijeljen je na četiri vremenska razdoblja (1860-1895 ; 1896.-1918. ; 1918.-1941. ; 1941.-1947.). U svakom razdoblju se nastojalo, koliko su to sačuvani izvori dozvoljavali, obuhvatiti sve segmente poslovanja (dobavljačka mreža, knjižarska promidžba, knjižarska ponuda i potražnja kupaca, nakladnička djelatnost, cijene publikacija, kupci/čitatelji). Rezultati istraživanja pokazali su da je knjižara tijekom cijelog istraživačkog razdoblja imala razvijenu mrežu domaćih i stranih dobavljača koja je uključivala veliki broj nakladnika, knjižara, tiskara, društava i pojedinaca. Njena bogata i raznolika ponuda, kao i nakladnička djelatnost, korespondirala je s društvenim, gospodarskim i kulturnim prilikama u Splitu i Dalmaciji. Odražavala je europska literarna strujanja, kulturnu i političku orijentaciju vlasnika knjižare, ali i potrebe onodobne čitateljske publike. Knjižara je imala i razvijen sustav oglašavanja (oglasi u novinama, časopisima, knjigama, prodajni katalozi, cjenici, izlog knjiga) te uspješnu komunikaciju s kupcima različitih kategorija. Slijedom toga, bila je važan dio infrastrukture koja je omogućavala razvoj kulture čitanja u Splitu i Dalmaciji, pa i šire. Poznavanje poslovanja knjižare Morpurgo u ovom razdoblju doprinos je povijesti knjige i čitanja u Hrvatskoj, a osobito povijesti hrvatskog knjižarstva, koje je za sada vrlo slabo istraženo.

Svrha je ovog rada prikazati povijesne činjenice vezane uz nastanak knjige te prikazati koje sve vrste i tehnike uvezivanja knjiga postoje. Opisana je kratka povijest knjige od samih početaka kada su stare civilizacije počele stvarati prve zapise koji su kasnije rezultirali pojavom prvih pisama i njihovom sve češćom uporabom. Pojavom pisma polako se počinje razvijati i oblik kodeksa te se utjecaj knjiga sve više i više širi. Krajem srednjeg vijeka pojavljuje se tiskana knjiga koja stoljeće nakon svoje pojave preplavljuje cijelu Europu te tako postaje jedan od najvažnijih oblika širenja informacija. Kako se knjiga razvijala kroz povijest, tako su se u različitim razdobljima koristile različite podloge za pisanje kao što su glina, kamen, papirus, povoštene pločice, pergamena i papir. U radu se definira i uvezivanje knjiga te se donosi kratki pregled uvezivanja knjiga kroz povijest, a na kraju i opis postojećih vrsta i tehnika uvezivanja knjiga. Najpoznatije vrste uveza su koptski, etiopijski, romanski, gotički, francuski, kožni, platneni, kartonski, pergamentni, cjelokožni, cjeloplatneni, cjelopapirni, polukožni, poluplatneni, polupapirni, bibliofilski, nakladnički, tvrdi i meki. Od tehnika uvezivanja najpoznatije su ručno, strojno, broširano, mehaničko, spiralno, uvezivanje sa slobodnim listovima, uvezivanje s omotom (engl. case binding), uvezivanje slobodnih listova šivanjem (engl. oversewing), uvezivanje knjižnih blokova šivanjem jednog s drugim (engl. sewing through the fold) te dvostruko uvezivanje (engl. double-fan adhesive binding). U glavnom dijelu rada prikazuje se kratak pregled povijesti knjige u Hrvatskoj, knjigoveštva srednjeg vijeka i renesanse u Hrvatskoj te najpoznatijih knjigoveža koji su djelovali na području Hrvatske.

U radu se iz dvojne perspektive, povijesti obaveznog primjerka te povijesti definicija dječje književnosti, nastoji odgovoriti na pitanje zašto su danas izgubljene gotovo sve hrvatske slikovnice objavljene tijekom prva dva desetljeća produkcije tog žanra (1863-1885). Umjesto kao problemu, izgubljenim slikovnicama pristupa se kao poticaju za istraživanjâ odnosa između igre, dječje književnosti i materijalne kulture, u ovom slučaju knjiga i igračaka, što je, kako to nešto drugačijim naglascima predlaže i Robin Bernstein (2013), put prema razumijevanju dječje književnosti kao složenog i dinamičnog povijesnog i kulturnog fenomena, te potencijalno i način otvaranja istraživanjâ dječje književnosti prema uvidima, pristupima i perspektivama drugih disciplina.

U radu se iz dvojne perspektive, povijesti obveznog primjerka te povijesti definicija dječje književnosti, nastoji odgovoriti na pitanje zašto su danas izgubljene gotovo sve hrvatske slikovnice objavljene tijekom prva dva desetljeća produkcije tog žanra na hrvatskom jeziku (1863.-1885.). Umjesto kao problemu, izgubljenim slikovnicama pristupa se kao poticaju za istraživanjâ odnosa između igre, dječje književnosti i materijalne kulture, u ovom slučaju knjiga i igračaka, što je, kako to s nešto drugačijim naglascima predlaže i Robin Bernstein (2013), put prema razumijevanju dječje književnosti kao složenog i dinamičnog povijesnog i kulturnog fenomena, te potencijalno i način otvaranja istraživanjâ dječje književnosti prema uvidima, pristupima i perspektivama drugih disciplina., This paper, from a dual perspective, that of the history of legal deposit copies and the history of the definition of children’s literature, tries to answer the question why almost all Croatian picturebooks published during the first two decades of production of the genre (1863 - 1885) are now lost. Instead as being seen as a problem, the lost picturebooks are approached as a stimulus for research on the relationship between games, children’s literature and material culture, in this case, books and toys, which is, as it was proposed by Robin Bernstein (2013) with a slightly different emphasis, the path to understanding literature as a complex and dynamic historical and cultural phenomenon, but also the opening for the research of children’s literature into the insights, approaches and perspectives from other disciplines.

Cilj je rada istražiti načine oblikovanja sadržaja i korištenje paratekstualnih elemenata u knjigama tiskanim na hrvatskom jeziku u tiskari Ivana Martina Divalda u Osijeku u razdoblju od početka rada tiskare, tj. od 1775., do kraja 18. stoljeća. Kao izvorna građa korištene su Divaldove knjige sačuvane u Zbirci Essekiana knjižnice Muzeja Slavonije u Osijeku. Istraživanje je provedeno stavljanjem u korelaciju formata, vrste djela, prisutnosti ili odsutnosti paratekstualnih elemenata i oblikovanja sadržaja, pri čemu je istraženo dijeljenje teksta u odlomke i poglavlja te korištenje bilježaka. Utvrđena je standardizacija korištenja formata i primjene pojedinih oblikovnih postupaka (dijeljenje teksta, korištenje bilježaka), ali je također uočena i nesustavnost u korištenju paratekstualnih elemenata. Ograničavanjem na kraće vremensko razdoblje i jednu tiskaru isključeni su mogući utjecaji različitih stilova i tiskarskih praksi, što je oblikovanje djela učinilo neovisnim o dizajnerski različitim pristupima. To je ujedno i najveće ograničenje istraživanja, budući da mali istraživački uzorak ne dopušta poopćavanje rezultata. The aim of the paper is to investigate formatting and use of paratextual elements in books printed in Croatian in Ivan Martin Divald’s print house in Osijek from 1779 to the end of the 18th century. The corpus included Divald’s books from the Essekiana Collection of the library in The Museum of Slavonia in Osijek. The research was conducted by correlating the format, genre, presence or absence of paratextual elements and formatting, looking in particular at paragraph and chapter organization and use of notes. The research results show that a standardized format as well as formatting was used (textual organization, use of notes), but that the paratextual elements were not used in a systematic fashion. By focusing on a shorter time-span and one print house only, we excluded the possible influence of different print styles and practices, which made the formatting independent of different designer approaches. This is also the major limitation of this research, as a small corpus does not allow for generalizations.

Možda najuočljiviji pokazatelj važnosti splitskog humanista u nadnacionalnim okvirima jest recepcija njegova opusa. Osim brojnih izdanja njegovih djela i još brojnijih navoda iz njih, o tom svjedoči i podatak da se oveće cjeline Marulićevih tekstova nalaze u kompilacijama drugih autora. Dosad poznatima ovdje se pribrajaju još tri takva, u marulološkom obzoru nepoznata izdanja. Prvo sadrži islandski prijevod niza poglavlja iz Marulićeve Institucije, objavljen u knjizi Christeleg Vnderuiisun Vm odaudleika Sailarennar... (Holum, 1601). Tražeći predložak tom islandskom izdanju, utvrdio sam da je to bila na njemačkom tiskana knjiga Christlicher Bericht, Von vnsterbligkeit vnnd Zustandt der Seelen nach jrem Abschied..., koju je priredio Gregorius Weiser (Budissin, 1583). U njezinu drugom dijelu nalazi se dio Institucije naslovljen Ein schöner Tractat, Marci Maruli, Spalatensis, von der Zukunft Christi zum Gerichte... (na islandskom: Agioetlegur Tractatus Marci Maruli Spalatehsis Vm Tilkomu christi...). Isti je njemački tekst ponovno objavljen u dobro poznatu izdanju Die himmlische Weissheit... (Augspurg, 1697) te (istim slogom i s istom paginacijom) u kompilaciji Erbauliche Andachten... Abrahama od sv. Klare (Stifft Kempten, 1702), koja u istraživanju marulićevske recepcije dosad nije bila zapažena. Weiserova knjiga pripada literaturi o »posljednjim stvarima«, temi iznimno aktualnoj u Europi druge polovice 16. stoljeća, potresanoj mnogim nevoljama (ratovi, glad, epidemije, otomanska prijetnja) koje su viđene kao znakovi skorog kraja svijeta. Činjenica da je protestant Weiser iz obilja takvih izdanja posegnuo za Marulićevim tekstom, svjedoči kako je djelo splitskog pisca nadilazilo i jezične i konfesionalne granice., One of the indicators of the fineness of the literary expression and general greatness of the Split Humanist is the reception of his oeuvre: there are numerous editions of originals of his works and of translations into other languages. Apart from that, there is an immense number of works by religious writers, of preachers and historians who cite Marulić as a generally recognised authority. Parts of his writings appear within compilations of other authors, not only as short fragments but also as major units. Particularly prominent in this respect is the book Exempla virtvtvm et vitiorum...(Basel, 1555), in which the editor, Johannes Herold, put an abbreviated version of Marulić’s De institutione among the works that were composed by praestantissimi scriptores in both the classical languages (cf. the study of Darko Novakovic in CM IV [1995]). Now joining this string of publications of part of the work are three editions of his De institutione previously unknown in the Marulić horizon. In Iceland, in 1601, a book translated from german entitled Christeleg Vnderuiisun Vm odaudleika Sailarennar was published. In the second part is the Marulić text entitled Agiœtlegur Tractatus Marci Maruli Spalatehsis Vm Tilkomu Christi. As can be seen from the title, the book discusses the doctrine of the immortality of the soul and the last things, the topic of the sixth book of Marulić’s De institutione. It is known that a similar partial edition was published before that, in german, as: Ein schöner Tractat, Marci Maruli, Spalatensis, von der Zukunft Christi zum Gerichte... published as part of the book Die himmlische Weissheit of 1697. The author of the present paper has established that this »lovely treatise« was published one more time, five years later, this time in a compilation entitled Erbauliche Andachten (1702) by Abraham a Sancta Clara, an Augustininan, writer and famed sermon writer. It is interesting that the edition of 1702 was printed with the same layout and pagination as that of 1697. Still, both of these german editions of the tractatus were created after the Icelandic translation, and could not have served as an original. Only subsequent research led to an earlier and previously unknown german edition of the treatise. It was edited by Gregorius Weiser under the title Christlicher Bericht, Von vnsterbligkeit vnnd Zustandt der Seelen nach jrem Abschied, vnnd letzten Hendeln der Welt. Sampt gruendlicher vnd ausfuehrlicher erklerung aus den Schrifften der Veter, Jtem Herrn D. Martini Lutheri, Johannis Mathesij, D. Martini Mirj, vnd Johannis Gigantis, Jn Frag vnd Antwort Zusam[m]en getragen durch Gregorium Weiser, Pfarherrn zu Peritz (Budissin, 1583). Marulić’s text, here printed too under the title of Ein schöner Tractat, is in the second part of the book, and after it come the meditations of St Bernard and the orations of St Augustine (just as they would in the Iceland 1601 edition and the german editions of 1697 and 1702). The chronological order and the correspondence in title and in actual text clearly show that the original for the Icelandic version was the german edition of Georg Weiser. What was it in Marulić, or in the sixth book of his De Institutione, that so attracted translators and compilers? The topic of last things was extremely timelyin the Europe of the second half of the 16th century, shaken by many woes (wars, famine, epidemics, the threat from the Ottomans), which were perceived as signs of the imminent end of the world. Worthy of attention is the fact that from the great mass of publications concerning the end of the world of that time, Weiser should have taken precisely Marulić’s text for his catechism. It is worth noticing that in the case of the Basel edition of 1555, the Catholic Humanist of Split reappeared in a Protestant milieu, in the company of leaders of the Reformation, Martin Luther, Johannes Mathesius, Martinus Mirus and Johannes gigas. The Icelandic translator, Guðbrandur Þorláksson, was also a respected Reformation theologian and Lutheran bishop, the first translator of the Bible into Icelandic, and much to be credited with Lutheranism establishing roots in Iceland. All of this tells that Marulić enjoyed a major reputation among non-Catholic theologians. This research has enlarged the number of Marulić editions in german, and the number of languages in which his works have to date been translated has risen to thirteen, now including: Croatian, Czech, English, Flemish, French, german, Hungarian, Icelandic, Italian, Lithuanian, Portuguese, Slovene and Spanish.

Cilj je rada istražiti načine oblikovanja sadržaja i korištenje paratekstualnih elemenata u knjigama tiskanim na hrvatskom jeziku u tiskari Ivana Martina Divalda u Osijeku u razdoblju od početka rada tiskare, tj. od 1775., do kraja 18. stoljeća. Kao izvorna građa korištene su Divaldove knjige sačuvane u Zbirci Essekiana knjižnice Muzeja Slavonije u Osijeku. Istraživanje je provedeno stavljanjem u korelaciju formata, vrste djela, prisutnosti ili odsutnosti paratekstualnih elemenata i oblikovanja sadržaja, pri čemu je istraženo dijeljenje teksta u odlomke i poglavlja te korištenje bilježaka. Utvrđena je standardizacija korištenja formata i primjene pojedinih oblikovnih postupaka (dijeljenje teksta, korištenje bilježaka), ali je također uočena i nesustavnost u korištenju paratekstualnih elemenata. Ograničavanjem na kraće vremensko razdoblje i jednu tiskaru isključeni su mogući utjecaji različitih stilova i tiskarskih praksi, što je oblikovanje djela učinilo neovisnim o dizajnerski različitim pristupima. To je ujedno i najveće ograničenje istraživanja, budući da mali istraživački uzorak ne dopušta poopćavanje rezultata., The aim of the paper is to investigate formatting and use of paratextual elements in books printed in Croatian in Ivan Martin Divald’s print house in Osijek from 1779 to the end of the 18th century. The corpus included Divald’s books from the Essekiana Collection of the library in The Museum of Slavonia in Osijek. The research was conducted by correlating the format, genre, presence or absence of paratextual elements and formatting, looking in particular at paragraph and chapter organization and use of notes. The research results show that a standardized format as well as formatting was used (textual organization, use of notes), but that the paratextual elements were not used in a systematic fashion. By focusing on a shorter time-span and one print house only, we excluded the possible influence of different print styles and practices, which made the formatting independent of different designer approaches. This is also the major limitation of this research, as a small corpus does not allow for generalizations.

Kao izvor za proučavanje kulture knjige i čitanja u ranonovovjekovnom Dubrovniku u ovom su radu poslužila tri pisma što ih je dubrovački latinist Ilija Crijević (1463-1520) uputio svojemu prijatelju Marinu Buniću (?-1540). Radi ocrtavanja okolnosti njihova nastanka ukratko se prikazuje povijesni kontekst i donose dosad nepoznati biografski podaci o Crijevićevu adresatu. Prvo pismo (Državni arhiv Dubrovnik, Miscellanea saec. XVI., Litterae privatae, f. CCLXXXI) sačuvano je u autografu, no zbog oštećenja papira tekst nije čitljiv u cijelosti. Nije datirano, a vjerojatno je nastalo 1504. ili 1512., kad se Bunić nalazio na dužnosti kaštelana u Stonu. U njemu se ističe autorovo šaljivo-parodično kontrastiranje nezavidne vojničke situacije s jedne i prirodnih bogatstava što ih pruža ladanjska knežija s druge strane, zasnovano na reminiscencijama iz antičke lektire koje svjedoče o Crijevićevoj učenosti i humanističkoj naobrazbi. Ostala su dva pisma, sačuvana samo u prijepisu Ivana Marije Matijaševića (rkp. 433 Arhiva Male braće u Dubrovniku), bila poslana Buniću u Veneciju. Ono iz 1506., na čijem se početku autor također služi citatom iz klasičnoga teksta, iz Ovidijevih Heroida, dokument je humanističkoga prijateljstva, u kojem važnu ulogu igra i knjiga kao zajedničko dobro. Treće, najkraće pismo prikazuje putove kojima se odvija razmjena tekstova među humanistima. Nije datirano, ali bi se, ako je u njemu riječ o posudbi tiskane, a ne rukopisne knjige talijanskoga pjesnika Giustola, moglo pretpostaviti da nije nastalo prije 1510. Crijevićeva se pisma Buniću u dodatku radu objavljuju prvi put.

Među proznim pismima dubrovačkoga latinista Ilije Crijevića (1463-1520) nalaze se i tri dosad neobjavljena pisma upućena prijatelju Marinu Buniću (?-1540). U radu će se ukratko prikazati njihov sadržaj i pritom posebno izdvojiti ona mjesta koja na izravan ili neizravan način svjedoče o knjižnoj i književnoj kulturi u Dubrovniku onoga vremena. Iz Crijevićevih će pisama biti vidljivo, primjerice, kako mu je lektira antičkih autora poslužila kao građa za sastavljanje jedne šaljive poslanice, kako je u svakodnevlju tekla razmjena tiskanih izdanja i rukopisa te kako se, u kontekstu humanističkoga prijateljstva, knjiga u humanizmu shvaća kao zajedničko dobro. Jedno od pisama sačuvano je u Crijevićevu autografu (u Državnom arhivu u Dubrovniku), a dva u prijepisu I. M. Matijaševića (u Arhivu Male braće u Dubrovniku). Njihov se tekst donosi u dodatku., Three letters sent by Dubrovnik Latinist Ilija Crijević (Aelius Lampridius Cervinus, 1463-1520) to his friend Marin Bunić (Marinus Bona, ?-1540) serve in this paper as a source for the study of the culture of books and reading in early modern Dubrovnik. In order to sketch out the circumstances in which they were written, the historical context is briefly depicted and previously unknown biographical details concerning Crijević’s addressee are provided. The first letter (Dubrovnik State Archives, Miscellanea saec. XVI., Litterae privatae, f. CCLXXXI) is extant in autograph, but because of damage to the paper is not legible in its entirety. It is not dated, but was probably written either in 1504 or in 1512, when Bunić was undertaking the duties of castellan in Ston. The author’s jocular and parodic contrasting of the unenviable duties of a soldier on the one hand and the natural riches offered by the privileged country life of a senior official on the other is much in evidence. Here there are reminiscences of readings from antiquity, telling of Crijević’s learning and his Humanist education. The other two letters, preserved only in a copy by Ivan Marija Matijašević (MS 433, Archives of the Friars Minor in Dubrovnik), were sent to Bunić when he was in Venice. One from 1506, at the beginning of which the author also makes use of a quotation from a classical text, Ovid’s Heroides, documents a Humanist friendship, in which the book, as common property, plays an important role. The third and shortest letter shows the routes taken by texts exchanged by the Humanists. It is not dated, but if it is about the borrowing of a printed and not a manuscript version of the book by Italian poet Pier Francesco Giustolo can be assumed not to have been written before 1510. In the appendix, Crijević’s letters to Bunić are published for the first time.

Rad predstavlja sažeti prikaz navedenog naslova, kao jednog od posljednjih objavljenih u stranoj literaturi iz povijesti knjige. Dana je i evaluacija zbornika, kao i njezin doprinos proučavanju iste tematike.

Knjiga se bavi očekivanjima koja su se nekoć postavljala pred dječju književnost, napose bajke, kao i zahtjevima kojima je ona trebala udovoljiti, uloge koje je imala ili je trebala imati te, konačno, predodžbama djetinjstva koje je ona nasljedovala, prerađivala ili najavljivala. U razdoblju od početaka kontinuirane produkcije sekularnih knjiga za djecu na hrvatskom jeziku (Abc knisicza iz 1779. godine) do višestruko prijelomnih 1880-ih pokušat će se prepoznati tekstualne, produkcijske i konzumacijske prakse izravno ili posredno povezane s bajkom hrvatske dječje književnosti, kao i njihova uloga u procesu tvorbe znanja o njezinu naslovljeniku. U skladu s ovako zadanim istraživačkim koordinatama u knjizi se osim o dječjoj književnosti raspravlja i o povijesti djetinjstva ; osim o tekstovima, i o njihovim materijalnim realizacijama ; osim o čitanju, i o slušanju ; osim o književnosti, i o knjigama. Nakon uvodnog poglavlja posvećenog porijeklu i ključnim smjernicama historiografskog pravca poznatog pod imenom povijest djetinjstva, slijedi poglavlje zaokupljeno nacrtom i problemima susreta povijesti djetinjstva i povijesti književnosti, te dva poglavlja o čitateljskim, nakladničkim i usmenim pripovjedačkim praksama koje su prethodile ili bile usporedne ulasku bajke u hrvatsku dječju književnost. U trima završnim poglavljima analiziraju se prve bajke hrvatske dječje književnosti s naglaskom na njihovim implicitnim i realiziranim čitanjima, odnosno, njihovim uporabama.

Ova disertacija pristupa središnjem kanonu anglofone književne i kazališne kulture iz perspektive koja se otvara susretom dvaju interdisciplinarnih polja: izvedbenih studija i povijesti knjige. Izvedba i knjiga od samih početaka obilježavaju sudbinu Shakespeareova opusa, no znanstvena proučavanja uglavnom su se smještala unutar jednog od ta dva šira pojmovna okvira, i to često u strogoj opreci prema drugome. Nasuprot tome, u ovoj se disertaciji proučavaju načini na koji knjiga uvijek nastanjuje izvedbu dok je istovremeno izvedba uvijek već upisana u Shakespeareovu knjigu. Iako je uglavnom riječ o dramskom opusu, u obzir su uzeti i Shakespeareovi Soneti te način na koji pojmovi izvedbe i knjige strukturiraju osnovne oblike njihove recepcije. Pojedina poglavlja zatim se okreću problemu homoerotskih značenja i izvedbe spola/roda na renesansnoj pozornici u odnosu prema suvremenim izdanjima tekstova koji izvedbi predleže (kroz analizu komedija Jonsona i Shakespearea), pitanju takozvanih apokrifnih Shakespeareovih drama i njihovu uskrsnuću u kazalištu (Cardenio), problemu odnosa misli/riječi i djelovanja u kontekstu suvremenih političkih prisvajanja Shakespearea (Hamlet) te konačno naporima da se Shakespeareovi tekstovi objave na hrvatskom jeziku u knjizi temeljenoj na ideji sabranih djela i zaokruženog autorskog opusa, koji se u disertaciji podvrgavaju detaljnoj kritici.

The intention of this paper is to contribute to the picture of the book trade in Zagreb in the late 18th and early19th century. The objectives of the research were to find out which booksellers’ catalogues were available in Croatian capital Zagreb in that period and to illustrate the conclusions that can be drawn from the information gathered by focusing on a narrow topic: trade in French books in a particular period. A focus on French books was inspired by the importance of French culture in Europe of that time. The research included eight available catalogues published by three prominent Zagreb-based booksellers between 1796 and 1823. The resources were observed and their contents, format and internal organisation described which was followed by comparative analysis of 245 French titles indexed in these catalogues. Conclusions have been suggested about the availability of French books in Zagreb as well as pricing policy and other practices of the booksellers of that time. Possible contribution to book history in Croatia is not only in the results but also in the type of analysis performed., Iako su knjižarski katalozi bogat izvor za istraživanja u području povijesti knjige, ekonomske povijesti, komparativne književnosti, filologije, povijesti znanosti i drugih disciplina, u hrvatskoj znanosti ti izvori nisu dostatno istraženi. Stoga su ciljevi provedenog istraživanja bili utvrditi koji su katalozi zagrebačkih knjižara s kraja 18. i početka 19. stoljeća sačuvani i dostupni te na primjeru trgovine francuskim knjigama istražiti kako se mogu analizirati informacije koje katalozi sadrže. Pretražujući dvije kolekcije starih knjiga u Zagrebu pronađeno je 7 kataloga s kraja 18. i početka 19. stoljeća, a u komparativnu analizu podataka uključen je i katalog ranije analiziran u radu drugog autora. Pronađeni katalozi imaju nekoliko zajedničkih karakteristika: svi su tiskani u oktavo-formatu, u njihovim naslovima i tekstu dominira njemački jezik, u svima su knjige navedene jezikom, pismom i tiskom u kojem su bile tiskane (npr. gotica, grčko pismo), u svima se koristi abecedni redoslijed kao jedina ili jedna od metoda kojom je popis knjiga strukturiran, a po navedenim cijenama i drugim napomenama može se zaključiti da su korišteni u maloprodaji. Razlika među katalozima najuočljivija je u njihovu opsegu, jer neki od njih sadrže preko tisuća naslova, dok su drugi skromniji, sa samo stotinjak naslova. Manje je uočljiva, ali za povijest knjižarstva možda važnija, razlika u unutarnjoj organizaciji kataloga. Barem u jednome od njih primijenjen je klasifikacijski sustav sa strukturom na kakvoj bi mogle pozavidjeti i knjižnice onoga vremena, dok ih je većina vrlo jednostavne i pragmatične strukture. S obzirom na temu istraživanja, najvažnija je činjenica da su u svih osam kataloga pronađeni naslovi barem nekoliko francuskih knjiga, pa se analizom 245 pronađenih naslova i njihovom usporedbom može doći do konkretnih zaključaka. Čini se da su u Zagrebu početkom 19. stoljeća poslovale barem tri knjižare koje su prodavale francuske knjige. Analizom cijena francuskih knjiga može se utvrditi da je prosječna cijena francuskih naslova bila vrlo visoka u usporedbi s cijenama ostalih roba u to vrijeme. Stoga su u svojoj ukupnoj ponudi sve tri knjižare imale mali postotak francuskih naslova (1 - 3 %, s izuzetkom jedne knjižare koja je nudila više naslova), no ako su ih zaista imale u skladištu, u njima je tijekom više godina ležao velik kapital. Možda je upravo to potaknulo tri knjižara da se okrenu različitoj publici i na taj način međusobno podijele relativno slabo razvijeno tržište, budući da je iz pregleda stručnih i književnih područja u njihovoj ponudi razvidna orijentacija pojedinih knjižara prema političkoj, teološkoj i znanstvenoj literaturi ili prema popularnijim djelima namijenjenim široj publici.

Tragom zagovora Rogera Chartiera i Roberta Darntona za dvojnim historiografskim i književnoteorijskim pristupom povijesti čitanja u radu se raspravlja o tendencijama (dominantnim nadindividualnim značajkama) dječjeg čitanja i njima pripadnim predodžbama djetinjstva u razdoblju od kraja 18. stoljeća do posljednjih desetljeća 19. stoljeća, odnosno, od početaka sustavne produkcije izrijekom i djeci namijenjenih knjiga na hrvatskom jeziku do snažnijeg zamaha produkcije izrijekom isključivo dječjih hrvatskih knjiga. Izdvajajući, dokumentirajući i interpretirajući izabrane autobiografske tekstove i popularne narativne, kao i paratekstualne (podnaslovne, pogovorne i sl.) reprezentacije dječjeg čitanja u tom razdoblju, rad se usredotočuje na jezičnu i klasnu stratifikaciju te žanrovsku, medijsku i dobnu fluidnost polja hrvatske književnosti 19. stoljeća, kao i na višestruke i uvijek isprepletene (ponekad povratne, a ponekad čak i promašene) odnose između čitatelja i knjiga, praksi i predodžbi te, u konačnici, između prošlosti i sadašnjosti.

Prikaz knjiga: Aleksandar Stipčević, Socijalna povijest knjige u Hrvata. Knjiga I. Srednji vijek (Od prvih početaka do glagoljskog prvotiska iz 1483. godine). Zagreb: Školska knjiga, 2004. Aleksandar Stipčević, Socijalna povijest knjige u Hrvata. Knjiga II., Od glagoljskog prvotiska (1483.) do hrvatskoga narodnog preporoda (1835.). Zagreb: Školska knjiga, 2005.

Odnosi između tvorbi djetinjstva i preobrazbi bajke u hrvatskoj dječjoj književnosti u radu se analiziraju temeljem fikcionalnih, autobiografskih, etnografskih, pedagoških, vizualnih i drugih tekstova objavljenih ili nastalih u razdoblju od početaka kontinuirane produkcije sekularnih knjiga za djecu na hrvatskom jeziku (Abc knisicza iz 1779. godine) do višestruko prijelomnih 1880-ih. U danom se razdoblju nastoje prepoznati tekstualne, produkcijske i konzumacijske prakse povezane s bajkom hrvatske dječje književnosti, kao i njihova uloga u procesu tvorbe znanja o njezinu naslovljeniku. Analiziraju se očekivanja koja su se u njemu postavljala pred bajke hrvatske dječje književnosti, kao i zahtjevi kojima je ona trebala udovoljiti, zatim uloge koje je imala ili je trebala imati te, konačno, predodžbe djetinjstva koje je ona nasljedovala, prerađivala ili najavljivala. U prve dvije cjeline rada iznosi se geneza i preteče, značajke i prijepori te nasljednici i oponenti knjige Philippea Ari&egrave ; sa L'enfant et la vie familiale sous L'Ancien Régime (1960), kao i kritika postavki i mehanizama udomaćivanja povijesti djetinjstva u povijestima dječje književnosti. U trećoj i četvrtoj cjelini se tragom najstarijih kontinuirano tiskanih tekstova o pretpostavljeno štetnom utjecaju književnosti na djecu nastoji prikazati mreža slušateljskih praksi djece i usmenih žanrova za djecu u Hrvatskoj od kraja 18. do početka 20. stoljeća, dok se tragom najstarijih kontinuiranih tekstova o navodnom blagotvornom učinku književnosti na djecu nastoji iznijeti nacrt dječjih čitateljskih praksi i književnih žanrova na istom prostoru i u istom razdoblju. Upućuje se na rasprostranjenost, inačice i pretpostavke pripovijedanja istih usmenih priča djeci i odraslima, zatim prakse čitanja naglas te prakse namjenjivanja istih knjiga djeci i odraslima (odnosno, djeci i odgojiteljima te djeci i puku), kao i na predodžbe djece, dječjih čitatelja i djetinjstva pripadne tim praksama. Primjenom različitih perspektiva i definicija književnosti - od nacionalne, preko estetske do primateljske – ističu se specifičnosti književnog polja hrvatske dječje književnosti 19. stoljeća ; ponajprije njegova jezična, medijska, funkcionalna i dobna polivalentnost. Predodžbe bajke i djetinjstva povezane s "prvim hrvatskim dječjim časopisom" Bosiljkom (1864-1868) tumače se u sljedećoj cjelini rada, a u odnosu na shvaćanje bajki kao nacionalno mobilizacijski moćnih svjedoka negdašnjeg pretpostavljenog slavenskog zajedništva, kao i s obzirom na shvaćanje prema kojem se pučki čitatelj ne razlikuje od dječjeg čitatelja. Predodžbe povezane sa prvim desetljećem izlaženja dječjeg časopisa Smilje (1873-1945) interpretiraju se u šestoj cjelini rada iz perspektive pretpostavki o djetinjstvu i književnosti što su ćudorednu pripovijetku promovirale u dominantan žanr hrvatske dječje književnosti druge polovice 19. stoljeća. Nakon osvrta na značajke i implikacije primjene pedagoškog načela učenja primjerom i doktrine zabavne pouke na dječju književnost, izlažu se, s jedne strane, mjesta razlike između bajki objavljenih 1870-ih u časopisu Smilje i bajki iz Bosiljka te, s druge strane, mjesta sličnosti bajki Smilja s ćudorednim pripovijetkama. U sedmoj cjelini rada interpretiraju se pak predodžbe djetinjstva i bajke povezane s prvim monografskim izdanjima bajki, odnosno, s nizovima slikovnica i ilustriranih knjiga objavljenim oko 1880. Te se publikacije tumače iz perspektive povijesti teorija o dječjoj mašti, povijesti žanra fantastične priče, kao i povijesti knjige i povijesti čitanja.

Radove za spomenicu Aleksandru Stipčeviću arheologu, bibliotekaru, bibliografu, leksikografu, albanologu, povijesničaru knjige, napisali su: Zef Mirdita, Pavao Galić, Slavko Harni, Jure Šonje, Tomislav Murati, Serđo Dokoza, Jadranka Lasić-Lazić, Ivana Hebrang Grgić, Božidar Tepeš, Miroslav Tuđman, Marina Čizmić Horvat, Dubravka Luić Vudrag, Ana Barbarić

Knjiga istražuje povijest knjige u Hrvatskoj od sredine 19. stoljeća do danas. Pokrivene su brojne teme: nakladništvo, knjižarstvo, tiskarstvo, cenzura, knjižnice, čitateljstvo itd.

This paper examines attitudes of writers who wrote about the importance of reading and social role of books in the 18th century. Based on the authentic material -popular religious works printed in Stokavian Slavonian dialect - the research was aimed at discovering whether the faith in the power and of reading and benefits gained from it existed in Croatian literature in the 18th century to the same extent it existed and have been encountered in prefaces of books by European writers in the early Modern Age. This paper tries to prove that a number of Croatian writers considered reading to be of merit and shows that they expressed such convictions in the prefaces of their books. For the purpose of demonstrating that such ideas did not only belong to individuals but that they emerged from a wider cultural context, relationships between writers themselves have been examined, first in relation to the system of censorship and direct references to other writers and their works. It has been shown that the authors who wrote their books in Stokavian Slavonian dialect during the 18th century, together with those who did the same only in Hungarian areas truly formed a literary circle and that they knew each other, provided mutual support, read books by their colleagues and carried on the work of their predecessors. In addition, the research also included the question of why writers did not anticipate a possibility of misinterpretation of religious teachings in their books. Apart from the fact that writers had honest faith in their readers, common people who could read only in their own vernacular, there are two other reasons. Writers were aware of the narrow education of the readers and knew that books in other languages would be unintelligible or inaccessible to them. Moreover, books printed in Stokavian Slavonian dialect did not appear as a result of the market demand but the practices of church representatives who printed and distributed them to eager readers. Thus, the conclusion is that the market for the book in the vernacular was small and that the circulation of reading material was easily controlled.

Temeljem osnovnoškolskih popisa lektire u radu se propituje u literaturi prihvaćena odredba odnosa između književnog kanona i popisa tekstova koji se čitaju u okviru školovanja. Razumijevajući osnovnoškolske popise lektire kao lektirni kanon, autorica se bavi formom i formiranjem tog kanona. Gotovo stoljetnu (pre)tvorbu lektirnog kanona u Hrvatskoj rekonstruira i interpretira u kontekstu ekonomskih (nakladničkih, knjižarskih) i ideoloških (političkih, znanstvenih i dobnih) silnica., Through an insight into the processes of institutionalisation of elementary school readings lists in Croatia, an examination is made in this article of the rule accepted in literature on the relation between the literary canon and the list of assigned texts that are read as part of elementary education. Since the elementary school reading lists – in force in Croatia on the basis of teaching plans and programmes – also have the characteristics of lists and canons, they are called the assigned reading canon in this paper. The central part of the article deals with the form and formation of that canon, the level of its imaginary, definitive and conclusive nature, its orientation towards children's literature and its debatable canonical effect. The almost century-long (trans)formation of the assigned reading canon is reconstructed and interpreted in the context of economic (in publisher and bookshop terms) and ideological (political, scholarly and age-group) forces. In this, the observed discrepancy between elementary school reading lists and reading lists at other levels of the study and evaluation of literature is interpreted in the concluding part of the article in relation to the marginal position of children's literature in literary scholarship and to the ambivalent meaning and value that contemporary society attaches to the concept of childhood.

Temeljem osnovnoškolskih popisa lektire u radu se propituje u literaturi prihvaćena odredba odnosa između književnog kanona i popisa tekstova koji se čitaju u okviru školovanja. Razumijevajući osnovnoškolske popise lektire kao lektirni kanon, autorica se bavi formom i formiranjem tog kanona. Gotovo stoljetnu (pre)tvorbu lektirnog kanona u Hrvatskoj rekonstruira i interpretira u kontekstu ekonomskih (nakladničkih, knjižarskih) i ideoloških (političkih, znanstvenih i dobnih) silnica. Posebna pozornost posvećuje se razlikama između popisa lektire za osnovnu školu i popisa tekstova koji su na drugim razinama poučavanja i proučavanja književnosti prepoznati kao reprezentativni. Vrijednosne konotacije pojma djeteta i djetinjstva prepoznaju se kao ključan čimbenik tih razlika.

Drugo izdanje knjige u kojoj su izložena višegodišnja istraživanja o knjizi i knjižnicama u svijetu i u nas.

Prikaz knjige "Sudbina knjige" Aleksandra Stipčevića objavljene 2000. u izdanju Naklade Benja.

Donosi se kraći prikaz knjige A. Stipčevića

Radnja istražuje prosvjetno djelovanje nekolicine autora osamnaestog stoljeća na hrvatskom sjeveru, ispitujući njihov odnos prema knjizi, pisanju i čitateljima. Ideje o potrebi djelotvornijeg prenošenja znanja zanemarenom puku, izražene ne tek u predgovorima djela već prisutne u cjelokupnom spisateljskom radu tih autora pokazuju smišljenost pristupa i sustavnost djelovanja. Autori uvijek izražavaju iskrenu vjeru u svrsishodnost i učinkovitost knjige, koju poneki među njima smatraju dugovječnijom i pokretljivijom od samog autora te stoga u tom smislu i učinkovitijom. Znanje koje su hrvatske knjige prenosile puku bilo je uglavnom eklektičke naravi, posebice ukoliko govorimo o autorima nabožno-poučnih djela, ali autori uvijek, čak ukoliko i ne mijenjaju sadržaj teksta, nastoje na formi logički i smisleno prihvatljivoj svojim čitateljima. Stoga pišu krajnje jednostavnim jezikom i stoga je posve besmisleno optuživati ih zbog slabog ili nedorađenog stila. Jednostavnost pisanja dobiva pravi značaj u brojnim slučajevima čitanja na glas, koje su autori zdušno zagovarali, jer čitatelja (ukoliko čita obitelji ili bilo kojoj drugoj grupi ljudi) oslobađa objašnjavanja nerazumljivih konstrukcija ili prekidanja povezanosti samog teksta. Ipak, čitanje na glas u ovom smislu moglo je biti tek prolazno rješenje. Stoga dio autora, predvođen isusovcem Jurjem Mulihom, prianja objavljivanju početnica i učenju puka osnovama pismenosti. Do 1777. godine, kada je donesen Ratio educationis, objavljivanje početnica je uglavnom bilo plod pojedinačnih napora. Tada država preuzima brigu o njihovom priređivanju na sebe. Vrlo je teško procijeniti uspjeh ovih nastojanja, ali istovjetnost žalbi o slabom poznavanju kako pisma tako i kršćanskog nauka sredinom i krajem osamnaestog stoljeća govore o malim pomacima, uzrokovanim zasigurno prvenstveno nedostatkom i lošom provedbom institucionaliziranog školstva.