Search

Geschichte der Kunstgeschichte, Geschichte der Denkmalpflege, Institutionsgeschichte Der Artikel ist den rößtenteils unbekannten Gutachten Renate Wagner-Riegers im Aktenbestand des Bundesdenkmalamtes gewidmet, die sie im Zuge von Unterschutzstellungsverfahren als externe Gutachterin für das Bundesdenkmalamt oder für die damalige Instanz, das Bundesministerium für Unterricht bzw. Wissenschaft und Forschung verfasste. Dabei soll auch das Umfeld der jeweiligen Verfahren geschildert und Wagner-Riegers Rolle als Expertin gewürdigt werden., Članak je posvećen uglavnom neobjavljenim istraživanjima Renate Wagner-Rieger koja se čuvaju u arhivu austrijske uprave za spomenike. Naručitelji istraživanja za potrebe zaštite pojedinih kulturnih dobara bili su tadašnja uprava za spomenike i ministarstvo znanosti i obrazovanja. Autor se bavi stručnim doprinosom Renate Wagner-Rieger zaštiti spomenika u Austriji., The article is dedicated to the mostly unknown surveys written by Renate Wagner-Rieger that can be found in the archive of the Federal Monuments Authority Austria. These surveys were commissioned by the Federal Monuments Authority Austria and the Ministry of Education and Science and were dedicated to the protection of certain monuments. The article observes the protection process and shows Wagner-Rieger's rule as an expert.

U fondovima i zbirkama Hrvatskoga državnog arhiva u Zagrebu, središnje arhivske ustanove u Republici Hrvatskoj, čuvaju se i vrijedni dokumenti o povijesti Istre. Među gradivom za istraživanje razdoblja Drugoga svjetskog rata i poraća nalazi se i manja količina gradiva (jedna arhivska mapa) nastaloga ili prikupljenog djelatnošću Komisije za istarska pitanja pri Predsjedništvu Narodne vlade Hrvatske tijekom 1945. godine. Gradivo je u Hrvatski državni arhiv preuzeto po službenoj dužnosti od Ureda za opće poslove Vlade Republike Hrvatske i Hrvatskoga državnog sabora 1998. godine i oblikovano u zasebni arhivski fond (HR-HDA-1165). Iako je sačuvano fragmentarno, ono predstavlja vrijedan izvor za istraživanje tema u svezi s organizacijom vlasti i svakodnevnoga života u hrvatskome dijelu Istre, koji je temeljem Beogradskoga sporazuma od 9. lipnja 1945. o privremenoj podjeli graničnoga područja Jugoslavije i Italije na dvije okupacijske zone stavljen pod jugoslavensku vojnu upravu. Akti o osnivanju Komisije, djelovanju i prestanku rada nisu objavljeni u službenim glasilima. No temeljem uvida u arhivske dokumente može se zaključiti da je započela s djelovanjem u lipnju 1945. i da je djelovala tijekom druge polovice te godine. Obavljala je savjetodavne poslove i poslove koordinacije u odnosu na Oblasni narodni odbor za Istru, mjerodavna ministarstva i druga tijela u svezi s rješavanjem pitanja oko nacionalnih, kulturnih i gospodarskih interesa dijela Istre koji je bio pod jugoslavenskom vojnom upravom. Aktivnosti Komisije najvećim su se dijelom odnosile na posredovanje u izdavanju propusnica za putovanja na područje Istre te organizaciju i popunjavanje službeničkih mjesta u tamošnjoj civilnoj upravi. Komisija je bila angažirana i oko opskrbe hranom te opremom i sredstvima za rad tamošnjih ustanova. Nastojala je steći što cjelovitiji uvid u političke, administrativne (upravne), sudske, gospodarske, obrazovne, kulturne i druge prilike na tom području. To ilustriraju i tri dokumenta čiji se cjeloviti prijepisi donose u članku, uz poštivanje uobičajenih načela pri objavljivanju arhivskoga gradiva. Prvi se dokument odnosi na organizaciju financijske službe u Istri, a drugi na razvoj turizma i obnovu hotelijersko-ugostiteljske infrastrukture na Opatijskoj rivijeri. Treći je dokument rukom pisani osvrt Ante Rojnića povodom 25. obljetnice potpisivanja Rapallskoga ugovora., Valuable documents on the history of Istria are kept in the fonds and collections of the Croatian State Archives in Zagreb, the central archival institution in the Republic of Croatia. The material for the research of the period of the Second World War and the post-war period contains a small amount of records (one archive folder) created or collected through the Commission for Istrian Issues with the Presidency of the People’s Government of Croatia during 1945. The archives were taken over by the Croatian State Archives ex officio from the Office for General Affairs of the Government of the Republic of Croatia and the Croatian National Parliament in 1998 and formed into a separate archive fonds (HR-HDA-1165). Although preserved in fragments, the records are a valuable source for research on issues related to the organization of government and everyday life in the Croatian part of Istria, which was placed under the Yugoslav military administration pursuant to the Belgrade Agreement of 9 June 1945 concerning the temporary division of the border area between Yugoslavia and Italy into two occupation zones. The acts on the establishment, operation and termination of the Commission were not published in the official gazettes. However, based on the inspection of the archival documents, it can be concluded that it started operating in June 1945 and that it operated during the second half of that year. The Commission performed advisory and coordination tasks in relation to the Regional People’s Committee for Istria, relevant ministries and other bodies concerning the addressing of issues related to the national, cultural and economic interests of the part of Istria which was under Yugoslav military administration. The activities of the Commission were mostly related to mediation in the issuance of travel passes within the territory of Istria and the organization and filling of civil service vacations in the local civil administration. The Commission was also engaged in the supply of food and equipment and resources for work of the institutions within the concerned area. It sought to gain as complete an insight as possible into the political, administrative, judicial, economic, educational, cultural and other circumstances in the area. This is illustrated by three documents whose complete transcripts are given in the article, while respecting the usual principles for publishing archival material. The first document refers to the organization of the financial service in Istria, and the second to the development of tourism and the reconstruction of hotel and catering infrastructure on the Opatija Riviera. The third handwritten document is a written review by Ante Rojnić on the occasion of the 25th anniversary of the signing of the Treaty of Rapallo., Nei fondi e nelle raccolte dell’Archivio di Stato di Zagabria, l’istituzione archivistica centrale nella Repubblica di Croazia, sono conservati anche preziosi documenti sulla storia dell’Istria. Tra il materiale per le ricerche relative al periodo della Seconda guerra mondiale e del dopoguerra si trova una quantità minore del materiale (una cartella d’archivio) prodotto o raccolto dalle attività della Commissione delle questioni istriane presso la Presidenza del Governo popolare della Croazia durante l’anno 1945. Il materiale è stato accolto d’ufficio nell’Archivio di Stato dall’Ufficio per affari generali del Governo della Repubblica di Croazia e dal Parlamento nazionale croato nel 1998 di cui si è formato un fondo archivistico separato (HR-HDA-1165). Nonostante sia conservato in frammenti, esso rappresenta una fonte preziosa per le ricerche sulle tematiche relative all’organizzazione delle autorità e della vita quotidiana nella parte croata dell’Istria che, in base all’Accordo di Belgrado del 9 giugno 1945, sulla divisione temporanea delle zone di confine della Jugoslavia e dell’Italia in due zone di occupazione, fu posta sotto l’amministrazione militare jugoslava. Gli atti sull’istituzione della Commissione, sulle sue attività e sullla cessazione dell’attività non furono pubblicati sulla Gazzetta ufficiale. Però, in base alla consultazione dei documenti archivistici fu possibile concludere che iniziò con le attività nel giugno del 1945 e che operò durante la seconda metà di quell’anno. Svolgeva attività di consultazione e di coordinamento nei confronti del Comitato popolare regionale per l’Istria,dei ministeri pertinenti e di altre autorità che riguardavano la risoluzione di questioni relative all’ interesse nazionale,culturale ed economico della parte dell’Istria sotto l’amministrazione militare jugoslava. Le attività della Commissione, nella maggior parte, riguardavano la mediazione nel rilascio dei lasciapassare per i viaggi sul territorio dell’Istria e l’organizzazione e l’assegnazione del personale nell’amministrazione civile. La Commissione, inoltre, era incaricata all’acquisto del cibo e di attrezzature e mezzi di lavoro per il funzionamento delle istituzioni. Cercava di acquisire una visione completa delle condizioni politiche, amministrative, giudiziarie, economiche, culturali, d’istruzione ed altre sul territorio. Lo dimostrano anche i tre documenti le cui trascrizioni complete vengono riportate nell’articolo, nel rispetto dei consueti principi per la pubblicazione del materiale archivistico. Il primo documento riguarda l’organizzazione del servizio finanziario in Istria mentre il secondo si riferisce allo sviluppo del turismo e al rinnovo delle infrastrutture alberghiere sulla Riviera di Abbazia.Il terzo documento è il manoscritto di Ante Rojnić in occasione del 25˚ anniversario della sottoscrizione del Trattato di Rapallo.

U knjizi je objavljeno 157 zapisnika sjednica Izvršnoga vijeća Sabora održanih od njegova konstituiranja 6. veljače 1953. do posljednje sjednice drugoga mandata održane 7. ožujka 1958. godine. Predsjednik tijekom prvog mandatnog razdoblja (veljača – prosinac 1953.) bio je Vladimir Bakarić, a u drugom mandatnom razdoblju (prosinac 1953. – travanj 1958.) Jakov Blažević. Kronološki i funkcionalno riječ je o nastavku niza sjednica Vlade NRH iz razdoblja 1945. – 1953. čije je poslove nastavilo obavljati Izvršno vijeće Sabora, a koje je Hrvatski državni arhiv objavio 2018. godine. Kao formalno najviše izvršno tijelo vlasti u Hrvatskoj Izvršno je vijeće Sabora iz mjerodavnosti Vlade preuzelo poslove provođenja saveznih i republičkih zakona, donošenja uredbi te poduzimanja mjera za njihovo provođenje, pripreme i ostvarenja privrednoga plana i republičkoga proračuna, osnivanja republičkih tijela uprave, davanja smjernica za njihov rad te donošenja propisa o njihovu ustroju i poslovanju. Iz mjerodavnosti ukinutoga Prezidijuma Sabora NRH preuzelo je poslove pomilovanja, dodjele odlikovanja, raspisivanja izbora za Sabor, proglašavanja zakona ukazom te koordiniranja i nadzora nad radom narodnih odbora. U njegovu su mjerodavnost stavljeni i poslovi dotadašnjeg Savjeta za zakonodavstvo i izgradnju narodne vlasti i Komisije za vjerska pitanja. Zapisnicima su zahvaćene brojne teme iz političkoga i društvenoga života (reorganizacija republičke uprave ; rad državnih i upravnih institucija ; rad društveno-političkih organizacija ; društveni planovi razvoja ; republički proračun ; razvoj elektroprivrede, šumarstva, poljoprivrede, turizma, brodogradnje, ribarstva, vodoprivrede i drugih gospodarskih grana ; rješavanje agrarno-imovinskih odnosa i odnosa na selu ; reorganizacija Sveučilišta u Zagrebu ; rasprave o stanju i problemima školstva u Hrvatskoj ; organizacija zdravstvene i socijalne službe ; zaštita bivših boraca i ratnih vojnih invalida ; odnosi s vjerskim zajednicama ; javni red i sigurnost ; funkcioniranje pravosuđa i tijela unutrašnjih poslova ; radni odnosi ; odlučivanje o brojnim zahtjevima za financiranje, imenovanjima i dr.). Knjiga sadrži predgovor i uvodnu studiju, kritički znanstveni aparat (više od 1500 bilješki uz tekst) i četiri kazala (osobnih imena, zemljopisnih pojmova, institucija, predmetno) koji doprinose razumijevanju i lakšem pretraživanju izvornoga teksta zapisnika sjednica.

Djelovanje Hrvatskog sabora u komunističkom razdoblju (1945.-1990.) nije cjelovito obrađena tema. Ovim člankom daje se prilog poznavanju njegove organizacije u razdoblju od 1963. do 1974. godine. Detaljno je opisana razgranata struktura i aktivnost njegovih pet vijeća (Republičko, Privredno, Prosvjetno-kulturno, Socijalnozdravstveno i Organizaciono-političko) i radnih tijela, koju ilustrira i broj održanih sjednica. Između ostalog, to je trebalo pokazivati položaj Sabora kao formalno najvišeg tijela vlasti, odnosno centra u kojem se donose najvažnije političke odluke o svim područjima života u Hrvatskoj. U vezi s tim, naznačena je potreba za detaljnom analizom odnosa između formalnog (de iure) i stvarnog (de facto) položaja Sabora u tadašnjem političkom sustavu vlasti, kako bi se odgovorilo na pitanje je li, na koji način i u kojoj mjeri taj položaj bio oslabljen u odnosu na druga državna politička tijela (ponajprije Izvršno vijeće Sabora), odnosno instrumentaliziran od strane središnjih tijela Saveza komunista Jugoslavije/Hrvatske. Rezultati istraživanja prezentirani su kombinacijom tematskog i kronološkog pristupa, a na kraju članka sistematizirani su u obliku tabličnog prikaza., The organisation and the activities of the Croatian Parliament in the communist period (1945-1990) is not a fully researched topic. The paper gives a contribution to the knowledge of its organisation in the period from 1963 to 1974. Its branched structure and the activities of its councils and working bodies are described in detail, which is also illustrated by the number of held sessions. By the Yugoslavian constitution adopted in April 1963, also called “the charter of selfmanagement”, the name of the state was changed from People’s to Socialist, its socialist attributes were emphasized, and selfmanagement was introduced in all segments of the society. By the new republican constitutions, such changes were also carried out in all then-existing Yugoslavian republics, including Croatia. In the forefront were placed »the sovereign rights of the working people and the Yugoslavian nations which they exercise«, inter alia, as representatives of the working people in councils of federal and republican assemblies. It had affected the organisation of the highest formal political institutions of the government, including federal and republican assemblies, which were declared as »the highest state and self-government authorities, under the law and obligations« of federation, i.e. the republic. The declarative constitutional concept on the assemblies as the highest state and self-government authorities implied the shift in their organisation and activities from the traditional legislative bodies and »law factories« towards »the responsible policy holders«. In other words, »becoming the working selfgovernment bodies«, assemblies were meant to become the centres in which »the whole social practice and harmonised politics is gathered«. Thus, for example, by the constitution of the Socialist Republic of Croatia from April 1963, it was declared that the Parliament (Sabor) can discuss and adopt declarations and resolutions »on all issues of common interest for the Republic [...] laying down values on politics in certain area and the means of its achievement«. The Croatian Parliament’s Rules of Procedure from 1965 provided the possibility of convening a General Croatian Conference (Opći sabor Hrvatske), i.e. joint sessions »on all issues of the common interest for the Republic« of all of Parliament’s councils with the Central Committee of the Socialist League of Working People of Croatia and the Republican Committee for Croatia of the Association of Trade Unions in Yugoslavia. The main characteristic of the organisation of the Croatian Parliament in the period from 1963 to 1974 was its complex structure. In order to express its working character and central role in the political decision-making process in all spheres of life in Croatia, it was organised as a five-cameral institution. It was the highest number of its chambers in the whole socialist period: until 1953 it was unicameral, in the period 1953-1963 bicameral, and in the period 1974-1990 a three-cameral institution. Those five chambers were: the Republican Council, the Economic Council, the Educational and Cultural Council, the Social and Health Council and the Organisational and Political Council. The Republican Council had 120 representatives, directly elected by the municipal assemblies and citizens. The other four councils had 80 representatives each, elected by the municipal assemblies among the workers across the working areas within the competence of each council. Except the Presidency of Parliament and its five councils, during the whole period 110 different permanent or temporary working bodies were established. Of that total, there were 27 joint working bodies of Parliament as a whole; the Republican Council had 20, the Economic Council 14, the Educational and Cultural Council 15, the Social and Health Council 18, and the Organisational and Political Council 16 permanent or temporary working bodies. The Parliament’s councils and working bodies held in total 3 960 sessions, i.e. 360 per year. By comparison, in the period 1947-1953 during which it was organised as a unicameral body, the Parliament and its working bodies held in total 220 sessions (around 30 per year). In the period 1953- 1963 during which it was organised as a bicameral body, the Parliament and its working bodies held in total 1224 sessions, i.e. around 120 per year. More detailed data on the number of sessions held in the analysed period are listed in the table at the end of this paper. The table also includes a systematic overview of all working bodies which were described earlier in this paper, llustrating at the same time the dynamics of changes in their establishment and elimination. Some authors describe the Parliamentary institutions in the communist states with the metaphor rubber stamp legislatures, meaning the institutions with small practical power in the political decisionmaking process, which automatically put a stamp on the legislative proposals of their governments, i.e. communist parties as the real owners of the political power. Some of the researches singled out as exceptions the Polish Sejm and the Yugoslavian Federal Assembly (in the frame of the political system established by the Yugoslavian constitution from 1974). That opens a new research topic about whether the Croatian Parliament in the period 1963-1974 was also “a paradoxical institution” or an exception. In other words, the relation between the formal (de iure) and the real (de facto) position of Croatian Parliament in the political system of that time should be more closely researched, as well as to find whether its position was weakened, in what way and to what extent by the comparison with other state political institutions (notably the Executive Council of Parliament of the Socialist Republic of Croatia), i.e. instrumentalized by the central bodies of the League of Communist of Yugoslavia/Croatia.

Povijesna studija o organizaciji i djelovanju Hrvatskoga sabora u razdoblju od 1945. do 1953. prilog je poznavanju institucionalne i političke povijesti u Hrvatskoj/Jugoslaviji u prvim godinama nakon Drugog svjetskog rata. Opisani su različiti aspekti organizacije i djelovanja Hrvatskoga sabora: odnos između njegovog formalnog ustavnog i stvarnog položaja u sustavu vlasti, ustroj, struktura izabranih zastupnika, zakonodavna djelatnost i druge funkcije, kao i odnos s Narodnom skupštinom FNRJ-a, KPH-a/SKH-a i republičkim institucijama vlasti. Također se analizira djelovanje i utjecaj Sabora na svakodnevni život, kao i položaj u međunarodnome kontekstu. Djelovanje Sabora uspoređeno je s obilježjima djelovanja najviših predstavničkih i zakonodavnih tijela u drugim europskim državama u kojima je u tome razdoblju bila uspostavljena komunistička vlast, ponajviše onih u SSSR-u. Rezultati istraživanja prezentirani su kombinacijom tematskoga i kronološkoga pristupa, a u pojedinim poglavljima te na kraju knjige sistematizirani su u obliku grafičkih i tabličnih prikaza. Kao pomoć u pretraživanju sadržaja knjige izrađena su dva kazala (kazalo osobnih imena, kazalo zemljopisnih pojmova). Knjiga sadrži popis izvora i literature, te opširan sažetak na engleskom jeziku.

U knjizi su objavljena 82 zapisnika sa sjednica Vlade Narodne Republike Hrvatske od 8. svibnja 1945. do 26. siječnja 1953., koji se čuvaju u Hrvatskome državnom arhivu, kao i svi prilozi (materijali sjednica) koji su izvorno uvezani uz zapisnike. U posebnom poglavlju opisano je osnivanje Vlade i njezina uloga u tadašnjem političkome sustavu vlasti u Hrvatskoj. Kao pomoć u pretraživanju sadržaja knjige izrađena su četiri kazala: kazalo osobnih imena, kazalo zemljopisnih pojmova, kazalo institucija i predmetno kazalo. Knjiga sadrži popis izvora i literature, te opširni sažetak na engleskom jeziku.

Na osnovu analize izvornih arhivskih dokumenata i propisa objavljenih u službenim listovima, opisuje se djelokrug, ustroj i sastav Prezidijuma Sabora NRH. Njegovi temelji postavljeni su u radu Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (ZAVNOH), odnosno njegova Predsjedništva, koje je kao uže tijelo plenuma osnovano 9. svibnja 1944. godine. Na Četvrtom zasjedanju održanom 24. i 25. srpnja 1945. u Zagrebu, ZAVNOH je promijenio naziv u Narodni sabor Hrvatske, a njegovo Predsjedništvo od tada djeluje kao Predsjedništvo Narodnog sabora Hrvatske. U razdoblju 1945.–1953. njegovo djelovanje može se podijeliti u četiri mandatna razdoblja: Predsjedništvo Narodnog sabora Hrvatske/Prezidijum Sabora NRH (25. srpnja 1945.–30. studenoga 1946.), Prezidijum Ustavotvornog sabora NRH (30. studenoga 1946.–20. siječnja 1947.), Prezidijum Sabora NRH prvoga saziva (20. siječnja 1947.–4. prosinca 1950.) i Prezidijum Sabora NRH drugoga saziva (4. prosinca 1950.–6. veljače 1953.). U prvom dijelu rada opisuje se osnivanje i prestanak rada Prezidijuma Sabora, u drugom njegov djelokrug, a u trećem ustroj i sastav po mandatnim razdobljima. Njegov ustroj i djelokrug uspoređeni su s ustrojem i djelokrugom Prezidijuma Narodne skupštine FNRJ i prezidijuma drugih jugoslavenskih republika. Rezultati istraživanja prezentirani su kombinacijom tematskog i kronološkog pristupa, a dijelom su sistematizirani u obliku tabelarnih prikaza., This paper describes the scope, structure and the composition of the Presidium of Parliament of the People’s Republic of Croatia (PRC) which was active as a political governmental body in Croatia from 1945 to 1953. According to the Yugoslav constitutional system of government, the same political body existed on the federal level as the Presidium of the People’s Assembly of the Federal People’s Republic of Yugoslavia (FPRY), as well as in every republic-member of the Yugoslav federation and the scope, organization and composition of the Presidium of Parliament are compared with the scope, organization and composition of those bodies. The foundations of the activities of the Presidium of Parliament, as well as other central governmental institutions in Croatia (namely, Parliament, Government, and Supreme Court) were laid in the work of the State Anti-Fascist Council for the National Liberation of Croatia (ZAVNOH) i.e. its Presidency, since until the end of the war they together performed the legislative, executive and judiciary government. During the 4th session that took place in Zagreb from 24 to 25 July 1945 ZAVNOH changed is title to the People’s Parliament of Croatia and since then its Presidency worked as the Presidency of the People’s Parliament of Croatia. In the period from 1945 to 1953 its activity can be divided into four mandate periods: the Presidency of the People’s Parliament of Croatia/the Presidium of the Parliament of the PRC (25 July 1945–30 November 1946), the Presidium of the Constituent Parliament of the PRC (30 November 1946–20 January 1947), the Presidium of the 1st Session of the Parliament of the PRC (20 January 1947–4 December 1950) and the Presidium of the 2nd Session of the Parliament of the PRC (4 December 1950–6 February 1953). Its existence in the system of governmental power is the result of taking over the Soviet constitutional solutions about organizing the state and governmental institutions in the 1946 constitution of the FPRY and through it also in the constitutions of each federal unit. It was the main legislative body in the period until the constituting of the Constituent Parliament of the PRC, since the Parliament of the PRC only had a single short five-day session in late August 1946. This is confirmed by the information about 29 laws passed by the Presidium of Parliament in the period from 8 September 1945 to 20 November 1946. Besides legislative, it also performed other functions from the jurisdiction then belonging to the Parliament. The constitution of the PRC from 1946 bestowed upon it performing tasks that are usually given to the president of the state (representing in the country the people’s and state sovereignty of the PRC, calling the general elections, granting pardons, awarding medals and recognitions), as well as other executive tasks partly closely linked to the legislative activities. The special function pertained to supervising the people’s committees. The important difference in the scope in relation to the Presidium of the People’s Assembly of the FPRY was that it did not have the authority in the area of foreign affairs. Even though the constitution of the PRC from January 1947 lists it together with the Parliament in the chapter on the highest bodies of the governmental power in Croatia, the sources and constitutional-legal texts of the time, in accordance with the principle of unity of power, define it as a body which “stems from the Parliament” and is subordinated to it. Also, despite being formally constitutionally defined as one of the highest bodies of governmental power in Croatia, in reality it was the Party’s transmission, since the actual power and monopoly in decisionmaking was in the hands of the bodies of the Communist Party of Yugoslavia/the League of Communists of Yugoslavia i.e. the Communist Party of Croatia/the League of Communists of Croatia. It was a collegiate body comprised of members of the Parliament. The decision of its composition was formally passed by the Parliament, but based on the conclusions reached during sessions of the Politburo of the Central Committee of the League of Communists of Croatia. It was elected for the same term as the Parliament, but it continued to perform its duties after the dissolution of the Parliament, until the election of the new Presidium of Parliament. From 1945 to 1953 the total of 45 MPs were included in its activities. 13 of them were members during all four mandate terms, 11 during two and 14 during only one. The structure and the way of work were determined by the Rulebook dated from 7 August 1947. They were the exact copy of the structure and the way of work of the Presidium of the People’s Assembly of the FPRY, with differences deriving from different jurisdictions (federal, republic) of these two bodies.

U radu, praktički pionirskom, pregledno i na jednom mjestu, autori na temelju pravnih izvora, deskriptivnom metodom daju pregled uprave u Hrvatskoj od 1945. do 1990. godine. Kao viši organi vlasti tijekom navedenog razdoblja postojala su ministarstva, sekretarijati, državni sekretarijati, republički sekretarijati, samostalne uprave, upravne ustanove, savjeti, zavodi, uprave, republički komiteti, komiteti. Niži organi su narodno-oslobodilački odbori, narodni odbori, općine, kotari, gradske zajednice općina, zajednice općina. Za arhiviste su organi uprave izuzetno bitni. Radom uprave nastala je ogromna većina gradiva pohranjenog u državnim arhivima, kao i ono koje će tek biti predano arhivima. Povijesti institucija omogućuju arhivističke opise stvaratelja gradiva i gradiva. Ne- arhivistima će rad poslužiti kao polazište istraživanja, odnosno korištenja relevantnih dokumenata.

U radu se prikazuju rezultati istraživanja ustroja i djelovanja Izvršnog vijeća Sabora SRH u ustavnom razdoblju 1963-1974. Rad Izvršnog vijeća prati se kroz četiri mandatna razdoblja: četvrto 27. lipnja 1963.-11. svibnja 1967, peto 11. svibnja 1967.-9. svibnja 1969, šesto 9. svibnja 1969.-7. siječnja 1972. te sedmo 7. siječnja 1972.-8. svibnja 1974. Rezultati istraživanja temelje se na analizi arhivskog gradiva fondova Izvršno vijeće Sabora SRH 1953-1990. i Sabor SRH 1945-1982. u Hrvatskom državnom arhivu, te propisa i drugih akata objavljenih u službenim listovima. U radu se donosi sistematizirani pregled svih članova po mandatnim razdobljima, pregled propisima definirane nadležnosti i unutarnjeg ustroja te analiza obilježja i rezultata rada Izvršnog vijeća u promatranom razdoblju.

U Hrvatskoj su početkom 1990. g. republički organi uprave republički sekretarijati, komiteti, uprava, zavodi, direkcija. 1990. g. RH donosi svoj prvi Zakon o ustrojstvu republičke uprave. Republički organi državne uprave su ministarstva i republičke upravne organizacije - zavodi. Zakon je izmijenjen i dopunjen 8. listopada, 14. studenoga i 31. prosinca 1991., te 10. travnja 1992. g. 10. rujna 1992. g. donesen je Zakon o ustrojstvu i djelokrugu ministarstava i drugih organa državne uprave. Zakon je izmijenjen je i dopunjen 3. svibnja, 6. listopada i 28. prosinca 1993. g. Organi državne uprave su: državna ministarstva, ministarstva, državni zavodi, institut i direkcija. 6. listopada 1994. g. donesen je Zakon o ustrojstvu i djelokrugu ministarstava i državnih upravnih organizacija: državna ministarstva, ministarstva, državne uprave, zavodi, ravnateljstvo, institut, inspektorat. Zakon je izmijenjen i dopunjen 18. listopada 1996. i 21. studenoga 1997. g. 7. svibnja 1999. g. donesen je Zakon o ustrojstvu i djelokrugu ministarstava i državnih upravnih organizacija: državna ministarstva, ministarstva, državne uprave, zavodi, ravnateljstvo, inspektorat. Zakon je izmijenjen i dopunjen 3. veljače 2000. g. 22. prosinca 2003. g. donesen je Zakon o ustrojstvu i djelokrugu ministarstava i državnih upravnih organizacija. Zakon je izmijenjen i dopunjen 3. ožujka i 17. rujna 2004., 16. veljače 2005., 31. ožujka 2006., 11. siječnja i 22. veljače 2008., te 2. srpnja 2009. g. Državne upravne organizacije postaju središnja tijela državne uprave: ministarstva, državni zavodi, uprava i inspektorat, središnji državni uredi. 22. prosinca 2011. g. donesen je Zakon o ustrojstvu i djelokrugu ministarstava i drugih središnjih tijela državne uprave: ministarstva, državni uredi i državne upravne organizacije – državni zavodi, uprave i inspektorat. Zakon je izmijenjen i dopunjen 17. veljače 2012. g. Relevantni zakon o ustrojstvu i djelokrugu organa uprave mijenjan je i nadopunjavan 25 puta, u prosjeku svakih 11 mjeseci. Razvoj državne uprave RH izuzetno je dinamičan. Česte promijene uprave, što znači i određenu nestabilnost, neminovno dovode do pitanja opravdanosti promjena. Držimo kako je zadaća arhivista, informacijskih stručnjaka, davanje činjenica o tijelima, a ne njihovo vrednovanje. Usporedbe radi, od knjižničara se ne očekuju književna kritika, već bibliotekarski opis dane publikacije. Radom svakog tijela, kao nusproizvod, nastaju dokumenti potrebni samim tijelima za rad, građanima za ostvarivanje prava, a koje istraživači i znanstvenici koriste u razne druge svrhe. Zadaća je arhivista svim korisnicima omogući korištenje dokumenta koji ih zanimaju prepuštajući svakom korisniku vrednovanje, interpretaciju, ocjene, donošenje ovakvih ili onakvih zaključaka.

Predmet djela su institucije državne uprave RH od 18. lipnja 2004. do 1. srpnja 2013. godine, od službene kandidature Hrvatske za članstvo do članstva RH u EU. Knjigu tvori predgovor, sedam poglavlja, prilozi: kazalo institucija, kazalo diplomatskih misija i konzularnih ureda, kazalo čelnika, te popis literature i pravnih izvora. 18. lipnja 2004. g. Europsko vijeće promaknulo je RH u službenog kandidata za članstvo u EU. RH je članica NATO-a od 1. travnja 2009. g. RH je 1. srpnja 2013. g. postala 28. članica EU. 22. prosinca 2003. g. donesen je Zakon o ustrojstvu i djelokrugu ministarstava i državnih upravnih organizacija. Ministarstva jesu: 1. Ministarstvo vanjskih poslova, 2. Ministarstvo financija, 3. Ministarstvo obrane, 4. Ministarstvo unutarnjih poslova, 5. Ministarstvo pravosuđa, 6. Ministarstvo gospodarstva, rada i poduzetništva, 7. Ministarstvo mora, turizma, prometa i razvitka, 8. Ministarstvo poljoprivrede, šumarstva i vodnog gospodarstva, 9. Ministarstvo zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva, 10. Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi, 11. Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa, 12. Ministarstvo kulture, 13. Ministarstvo obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti, 14. Ministarstvo europskih integracija. 3. ožujka 2004. g. donesen je Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o ustrojstvu i djelokrugu ministarstava i državnih upravnih organizacija. Tijela državne uprave su i središnji državni uredi: 1. Središnji državni ured za upravu, 2. Središnji državni ured za e-Hrvatsku, 3. Središnji državni ured za upravljanje državnom imovinom, 4. Središnji državni ured za razvojnu strategiju. Državne upravne organizacije jesu: 1. Državna geodetska uprava, 2. Državni hidrometeorološki zavod, 3. Državni zavod za intelektualno vlasništvo, 4. Državni zavod za normizaciju i mjeriteljstvo, 5. Državni zavod za statistiku, 6. Državni inspektorat, 7. Državni zavod za zaštitu od zračenja, 8. Državna uprava za zaštitu i spašavanje. 16. veljače 2005. g. donesen je Zakon o izmjenama i dopunama Zakona u ustrojstvu i djelokrugu središnjih tijela državne uprave. Ministarstvo vanjskih poslova i Ministarstvo europskih integracija nastavljaju s radom kao Ministarstvo vanjskih poslova i europskih integracija, Državni zavod za normizaciju i mjeriteljstvo nastavlja s radom kao Državni zavod za mjeriteljstvo. Državna upravna organizacija je i Državni zavod za nuklearnu sigurnost. 31. ožujka 2006. g. donesen je Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o ustrojstvu i djelokrugu središnjih tijela državne uprave. SDU za razvojnu strategiju nastavlja s radom kao SDU ured za razvojnu strategiju i koordinaciju fondova EU. 11. siječnja 2008. g. izmijenjen za Zakon ustrojstvu i djelokrugu središnjih tijela državne uprave. Nova ministarstva su: - Ministarstvo regionalnog razvoja, šumarstva i vodnoga gospodarstva, - Ministarstvo turizma. Ministarstvo mora, turizma, prometa i razvitka nastavlja s radom kao Ministarstvo mora, prometa i infrastrukture. Ministarstvo poljoprivrede, šumarstva i vodnoga gospodarstva nastavlja s radom kao Ministarstvo poljoprivrede, ribarstva i ruralnog razvoja. 2. srpnja 2009. g. izmijenjen je i dopunjen Zakon o ustrojstvu i djelokrugu središnjih tijela državne uprave. Novoosnovano je Ministarstvo uprave koje je sljednik SDU-a za upravu. Središnji državni ured za upravljanje državnom imovinom prestaju s radom dana 31. ožujka 2011. g. 21. listopada 2011. g. donesen je Zakon o odnosima RH s Hrvatima izvan RH kojim se osniva Središnji državni ured za Hrvate izvan RH. 22. prosinca 2011. g. donesen je Zakon o ustrojstvu i djelokrugu ministarstava i drugih središnjih tijela državne uprave. Zakonom se ustrojavaju ministarstva, državni uredi i državne upravne organizacije te se određuje njihov djelokrug. Ministarstva jesu: 1. Ministarstvo fi nancija, 2. Ministarstvo obrane, 3. Ministarstvo vanjskih i europskih poslova, 4. Ministarstvo unutarnjih poslova, 5. Ministarstvo pravosuđa, 6. Ministarstvo uprave, 7. Ministarstvo gospodarstva, 8. Ministarstvo regionalnoga razvoja i fondova Europske unije, 9. Ministarstvo poduzetništva i obrta, 10. Ministarstvo rada i mirovinskoga sustava, 11. Ministarstvo pomorstva, prometa i infrastrukture, 12. Ministarstvo poljoprivrede, 13. Ministarstvo turizma, 14. Ministarstvo zaštite okoliša i prirode, 15. Ministarstvo graditeljstva i prostornoga uređenja, 16. Ministarstvo branitelja, 17. Ministarstvo socijalne politike i mladih, 18. Ministarstvo zdravlja, 19. Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta, 20. Ministarstvo kulture. Državni uredi jesu: 1. Državni ured za trgovinsku politiku, 2. Državni ured za središnju javnu nabavu, 3. Državni ured za upravljanje državnom imovinom. Državne upravne organizacije jesu: 1. Državna geodetska uprava, 2. Državni hidrometeorološki zavod, 3. Državni zavod za intelektualno vlasništvo, 4. Državni zavod za mjeriteljstvo, 5. Državni zavod za statistiku, 6. Državni inspektorat, 7. Državni zavod za radiološku i nuklearnu sigurnost, 8. Državna uprava za zaštitu i spašavanje. 27. siječnja 2012. g. Središnji državni ured za Hrvate izvan RH postaje Državni ured za Hrvate izvan RH. 17. veljače 2012. g. donesen je Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o ustrojstvu i djelokrugu ministarstava i drugih središnjih tijela državne uprave. Državni ured je i Državni ured za Hrvate izvan RH. 22. ožujka 2013. g. donesen je Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o ustrojstvu i djelokrugu ministarstava i drugih središnjih tijela državne uprave. Državni ured je i Državni ured za obnovu i stambeno zbrinjavanje. U prvom su poglavlju, na temelju objavljenih pravnih propisa, zaključaka i deklaracija Hrvatskoga sabora i Vlade RH, kroz dva potpoglavlja, kronološkim redom, dani najznačajniji događaji u Hrvatskoj od 18. lipnja 2004. g. do 1. srpnja 2013. godine, te sustav i promjene državne uprave. Drugo poglavlje na temelju relevantne legislative obrađuje razvoj i nadležnosti Hrvatskoga sabora, Vlade RH, Vladinih ureda i tijela, te Predsjednika RH. Treće se poglavlje bavi ministarstvima, četvrto državnim upravnim organizacijama, peto središnjim državnim uredima, šesto državnim uredima, a sedmo državnom upravom u županiji, gradu, općini, kao i tijelima koja nisu središnja tijela državne uprave ili uredi Vlade, ali obavljaju poslove izvršne i upravne vlasti: pučki pravobranitelj, pravobranitelj za djecu, pravobraniteljica za ravnopravnost spolova, pravobraniteljica za osobe s invaliditetom, Državni ured za reviziju, Državno izborno povjerenstvo, Povjerenstvo za odlučivanje o sukobu interesa, povjerenik za informiranje, tijela za vođenje pregovora i sklapanje Ugovora o pristupanju RH EU, tijela nadležna za sveukupnu koordinaciju programa Instrumenta za pomoć u pretpristupnom razdoblju (program IPA), tijela za upravljanje programima CARDS, PHARE, ISPA I SAPARD, tijela za koordinaciju strukturnih instrumenata EU u RH, te tijela sigurnosno- obavještajnog sustava. U svim su poglavljima, za sva tijela, određeni datumi ustrojavanja, ukidanja i promjena, dani nazivi, nadležnosti i promjene. Navedene su unutarnje ustrojstvene jedinice i unutarnje organizacije tijela, kao i njihove promjene.

U radu se analiziraju i valoriziraju upravne institucije na području Čakovca u razdoblju od 1945. do 1974. godine, koje je značajno zbog konteksta (političkih, društvenih, gospodarskih okolnosti) u kojem su institucije djelovale, od razdoblja stroge centralizacije do 1950. godine, i kasnije do postupne decentralizacije. Analiza i valorizacija usklađene su s elementima Međunarodne norme arhivističkog normiranog zapisa za pravne i fizičke osobe te obitelji ISAAR(CPF), tj. prema suvremenoj metodologiji za opis institucija koju je objavilo Međunarodnog arhivsko vijeće (ICA). Samo arhivsko gradiva i obavijesti o njemu opisano je sukladno Međunarodnoj normi za opis arhivskog gradiva ISAD(G). U prvom dijelu rada daje se prikaz političko-institucionalnih, gospodarskih i društvenih prilika u Čakovcu i Međimurju od prvih spomena do 1974. godine, a zatim prikaz upravno-teritorijalne pripadnosti Čakovca od 1945. do 1974. godine. Nakon toga obrađuju se upravne institucije mjerodavne za područje Čakovca od 1945. do 1955. godine, te upravne institucije na području Čakovca od 1955. do 1963. godine, i napokon upravne institucije mjerodavne za Čakovec i Međimurje od 1963. do 1974. godine. Na kraju se donosi opis gradiva upravnih fondova za razdoblje od 1945. do 1974. godine. Drugi dio disertacije su prilozi koji predstavljaju "bazu podataka" u kojoj se navode i obrađuju sve upravne institucije prema hijerarhiji od najviše do najniže relevantne za navedeno razdoblje.

U radu se istražuju ustroj i djelovanje Izvršnog vijeća Sabora NRH, republičkog izvršnog tijela vlasti, u razdoblju od njegova osnivanja Ustavnim zakonom NRH 1953. godine do donošenja novog Ustava SRH 1963. godine. U navedenom razdoblju rad Izvršnog vijeća prati se kroz tri mandatna razdoblja: prvo 6.2.-18.12.1953., drugo 18.12.1953.-10.4.1958., te treće mandatno razdoblje 10.4.1958.-27.6.1963. godine. Istraživanje se prvenstveno temelji na analizi arhivskoga gradiva fondova Izvršno vijeće Sabora SRH 1953.-1990. i Sabor SRH 1945.-1982. u Hrvatskome državnom arhivu, te zakona, podzakonskih propisa i drugih akata objavljenih u službenim listovima (Narodne novine, Službeni list FNRJ). U prvom dijelu rada analiziraju se odredbe o postupku izbora Izvršnog vijeća te donosi pregled i popisi izabranih članova po mandatnim razdobljima. U nastavku rada naglasak je na definiranju poslova iz stručne nadležnosti, te pregledu organizacije i rekonstrukciji unutarnjeg ustroja Izvršnog vijeća (upravljanje Izvršnim vijećem, stručna tijela: odbori i komisije, administracija Izvršnog vijeća). U posljednjem poglavlju analiziraju se osnovna obilježja i rezultati rada Izvršnog vijeća u promatranom razdoblju, s posebnim osvrtom na rad u sjednicama, pripremanje prijedloga zakona, te donošenje podzakonskih propisa i drugih akata iz njegove nadležnosti.

Na temelju izvorne građe i literature, autorice rekonstruiraju kontekst nastanka jedne opširne relacije o stanju na Slavonskoj krajini 1578. godine, donose obavijesti o glavnim akterima te objašnjavaju niz postupaka i akata koje se u relaciji spominje. Relacija je nastala kao završni rezutat rada trojice visokih unutrašnjoaustrijskih povjerenika koji su u srpnju spomenute godine obišli cijelu Slavonsku krajinu te vojsci i zapovjednicima obznanili novi ustroj krajine dogovoren na saboru u Brucku, objavili novovažeće akte i hijerarhijsku ljestvicu, pregledali i popisali vojsku te utvrdili stanje građevina i obrambenog sustava na Slavonskoj krajini. U prilogu znanstvenog rada donose kritički prijepis i prijevod relacije., Based on sources and literature the authoresses analysed the description (Relation) of the Slavonian Border from July 1578. They reconstructed and explained various procedures, measures and decrees mentioned in the relation, and provided information on persons cited in it. The relation was composed by the committee consisting of three Inner-Austrian high commissioners. In July 1578, they traversed the Slavonian Border in order to announce newly agreed organisation of the Military Border, to make public new orders and hierarchies, to examine and conscript the army and inspect the condition of fortresses and defence system on the Slavonian Border. Writing of the relation was the final stage of their work. Following the article, the authoresses provided the critical transcription of the relation and its translation from German into Croatian.

Nakon demokratskih promjena 1990. g. Republika Hrvatska (RH) doživjela je snažne političke, gospodarske i socijalne promjene. U 1990. g. Sabor je Sabor SRH, sastoji se od tri vijeća. 28. srpnja 1990. g. Sabor SRH nastavlja s radom kao Sabor RH. Zastupnički dom postoji od 7. rujna 1992. g., a Županijski od 22. ožujka 1993. g. Županijski dom prestaje s radom 28. ožujka 2001. g. te Zastupnički dom postaje Hrvatski sabor, koji je jednodoman. Od 12. prosinca 1997. g. naziv Sabora je Hrvatski državni sabor, a od 10. listopada 2000. g. Hrvatski sabor. Hrvatski sabor ima najmanje 100, a najviše 160 zastupnika. Hrvatski sabor: – odlučuje o donošenju i promjeni Ustava, – donosi zakone, – donosi državni proračun, – odlučuje o ratu i miru, – donosi akte kojima izražava politiku Hrvatskoga sabora, – donosi Strategiju nacionalne sigurnosti i Strategiju obrane RH, – odlučuje o promjeni granica RH, – raspisuje referendum, – obavlja izbore, imenovanja i razrješenja, u skladu s Ustavom i zakonom, – nadzire rad Vlade RH i drugih nositelja javnih dužnosti odgovornih Hrvatskom saboru, u skladu s Ustavom i zakonom, – daje amnestiju za kaznena djela. Arhivsko i registraturo gradivo Sabora pohranjeno je u Pismohrani Sabora u dvije arhivske cjeline: -Arhivsko gradivo Sabora SR Hrvatske 1974.-1990. ; - Arhivsko gradivo Sabora RH/Hrvatskoga sabora nakon 1990. g. Gradivo se pohranjuje, sređuje i popisuje redom prema saborskim sazivima. Poznavanje povijesti institucija preduvjet je svakog arhivskog rada. Svaka se informacija o gradivu temelji na poznavanju stvaratelja gradiva, odnosno na povijesti institucija. Osnivanje i prestanak, promjena naziva ili nadležnosti neke institucije uvijek su vezani uz relevantni propis. Istraživačima treba omogućiti usporedbu zakonom određenih zadaća dane institucije i njenog sačuvanog gradiva, što omogućava objektivnije izvođenje relevantnih zaključaka nego što bi to bilo moguće samo na temelju sačuvanog gradiva.

Predmet rada jest povijest institucija državne uprave Republike Hrvatske u razdoblju od 1990. g., osamostaljivanja RH, do 18. lipnja 2004. g., kada Europsko vijeće promiče RH u službenog kandidata za članstvo u Europskoj uniji. Rad obuhvaća institucije političkog sustava RH: Sabor, Predsjednika Republike, Vladu RH i tijela državne uprave. U uvodu su objašnjeni temeljni pojmovi i ograničenje na tijela državne uprave u strogom smislu te riječi. Rad ne obuhvaća tijela s javnim ovlastima ni snage civilne i vojne obrane i policije. Poznavanje povijesti i djelokruga rada određene institucije polazna je točka cjelokupnog rada arhiva i arhivista, pružanja preciznih i smislenih znanstvenih informacija korisnicima arhivskoga gradiva. Zadatak je arhivske znanosti proučavanje ustrojstva i funkcija onih tijela iz čijeg je rada i djelovanja nastalo arhivsko i registraturno gradivo, a poznavanje povijesti institucija preduvjet je svakoga arhivskog stručnog rada. U hrvatskoj se arhivistici o ovoj temi do sada praktički nije pisalo, a nešto podataka može se naći na internetskim stranicama samih tijela i HIDRA-e. Drugo se poglavlje bavi, na temelju objavljenih pravnih izvora i literature, kontekstom u kojem djeluju institucije državne uprave. Dana je povijest osamostaljivanja i razvoja RH, promjene Ustava koji direktno određuju nazive najviših institucija i djelokrug njihove nadležnosti. Na temelju objavljenih, relevantnih pravnih propisa prikazan je sustav i promjene državne uprave te promjene ustrojstva i djelokruga ministarstava i državnih upravnih organizacija u cjelini, kao i propisi o dužnosnicima, službenicima i namještenicima. U trećem se poglavlju obrađuju razvoj, legislativa i nadležnosti Hrvatskog sabora i njegovih vijeća, odnosno domova, Vlade RH i svakog Vladinog ureda i nekoliko komisija, Predsjedništva/Predsjednika RH, njihova organizacija i tijela u sastavu. Određeni su datumi i relevantni zakoni promjena naziva tijela, dane nadležnosti i promjene nadležnosti, tijela u sastavu i njihove promjene, osnivanja i ukidanja. Četvrto se poglavlje bavi razvojem, relevantnom legislativom i nadležnostima ministarstava, njihovom organizacijom i tijelima u sastavu. Pojedinačno je obrađeno svako postojeće ministarstvo, datumi i relevantni zakoni, promjena naziva ministarstva, ukidanja i osnivanja, dane njegove nadležnosti i promjene nadležnosti, tijela u sastavu ministarstva i njihove promjene, osnivanja i ukidanja. U petom su poglavlju pojedinačno obrađene državne upravne organizacije i središnji državni uredi, određeni su datumi i relevantni zakoni promjena naziva institucija, ukidanja i osnivanja, dane njihove nadležnosti i promjene nadležnosti, tijela u sastavu institucije i njihove promjene, osnivanja i ukidanja. Šesto se poglavlje bavi državnom upravom u županiji, gradu, općini, kao i raznim tijelima koja nisu središnja tijela državne uprave ili uredi Vlade, ali obavljaju poslove izvršne i upravne vlasti. U cjelini su prikazani relevantni zakoni i promjene vezane uz lokalnu i područnu (regionalnu) upravu i samoupravu – općine, gradove, županije, kao i u jednom razdoblju kotare te njihove nadležnosti. Osnovni je zaključak, vezano za institucije državne uprave RH, razvijenost, odnosno složenost državne organizacije. Posebne okolnosti osamostaljivanja i razvoja RH kao države utjecale su na nastanak i razvoj institucija državne uprave. Uspostavom RH kao samostalne države Hrvatska se po prvi put našla pred zadaćom stvaranja cjelovitoga, vlastitog sustava državne uprave. Kako samostalnost znači potrebu formiranja i učvršćivanja svih dijelova upravnog sustava koji su svojstveni samostalnoj državi, RH je po svom nastanku i osnutku utemeljila institucije uprave koje u dotadašnjoj SRH nisu postojale, a koje druge suvremene države imaju. Razvoj RH iznimno je dinamičan. Ukupno gledajući, a i u pojedinim razdobljima, institucija je mnogo i one su raznovrsne. Sam broj ministarstava i zavoda varira zbog čestih promjena: kod ministarstava od četrnaest do devetnaest, kod državnih upravnih organizacija od tri do dvanaest. Institucije državne uprave pojavljuju se kao izravan odgovor na nove okolnosti, odnosno oblik svladavanja životno važnih zadaća. Svakako, kada djelatnost kojom su se bavile više nema toliko važnost da zahtijeva samostalno tijelo, određene se institucije gase. Razvojem društva mijenjaju se ciljevi državne uprave, njezino ustrojstvo i način rada te se od ciljeva vlasti prelazi na ciljeve službe, tj. na djelatnosti koje služe ostvarivanju i zadovoljavanju interesa državljana. S vremenom se upravne funkcije sve više diferenciraju, tj. iz zadataka koji su u početku jedinstveni i obavlja ih jedinstvena upravna organizacija izdvajaju se pojedini dijelovi u samostalne zadatke koje obavljaju posebne organizacije, što dovodi do horizontalne i vertikalne diferencijacije uprave. Kako do sada nije bilo djela čiji bi predmet bila povijest institucija i organizacija državne uprave RH u cjelini, od 1990. do 18. lipnja 2004. godine, opis institucija političkog sustava RH: Sabora, Predsjednika Republike, Vlade RH i tijela državne uprave će, kao sistematizirano zn¬nje i spoznaja, poslužiti svima koji sudjeluju u radu uprave, arhivistima, upravnim pravnicima, povjesničarima, politolozima, sociolozima, učenicima i studentima navedenih disciplina te sadašnjim i budućim korisni¬cima arhivskog gradiva. Rad daje materiju relevantnu za potpunije proučavanje velikog broja pitanja koja tvore široku problematiku razvoja RH te uklanja potrebu da se buduća istraživanja bave cjelokupnom povijesti institucija RH, već užim, praktično značajnijim područjima. Omogućava se i daje polazište za proučavanje ostalih tijela financiranih iz državnog proračuna, prvenstveno tijela s javnim ovlastima, odnosno svih tijela po¬moću kojih RH ispunjava svoja prava i dužnosti. Knjiga pruža polazište za daljnji rad na izradi, bilo u klasičnom obliku bilo u obliku baze poda¬taka, popisa svih izvora značajnih za povijest institucija. Povijest institucija državne uprave odražava nastanak i specifičnosti razvoja RH u određenome društveno-povijesnome i gospodarskom kontekstu. Zadovoljenje kriterija koji su preduvjeti članstva RH u EU na određen način znači prestanak djelokruga i ovlasti institucija političkog sustava i državne uprave koje su postojale od 1990. do 2004. g. te se one mogu smatrati povijesnima. Knjiga je popraćena bilješkama, prilozima, kao što su kazalo institucija, diplomatskih misija i konzularnih ureda, čelnika i povjerenika, te popisom kratica, pravnih izvora i literature. Kazala omogućuju brzo pretraživanje tijela, odnosno prezimena osobe. U kazalu institucija navedeni su ukinuti i postojeći savjeti, komisije, povjerenstva i druga tijela koja nisu pojedinačno obrađena u radu.

Na temelju izvorne građe i literature, autorice rekonstruiraju kontekst nastanka jedne opširne relacije o stanju na Slavonskoj krajini 1578. godine, donose obavijesti o glavnim akterima te objašnjavaju niz postupaka i akata koje se u relaciji spominje. Relacija je nastala kao završni rezultat rada trojice visokih unutrašnjoaustrijskih povjerenika koji su u srpnju spomenute godine obišli cijelu Slavonsku krajinu te vojsci i zapovjednicima obznanili novi krajiški ustroj dogovoren na saboru u Brucku na Muri, objavili novovažeće akte i hijerarhijsku ljestvicu, pregledali i popisali vojsku te utvrdili stanje građevina i obrambenog sustava na Slavonskoj krajini. U prilogu znanstvenog rada donose kritički prijepis i prijevod ove opsežne relacije s njemačkog.

Predmet radnje je povijest institucija državne uprave Republike Hrvatske u razdoblju od 1990. g., osamostaljivanja RH, do 18. lipnja 2004. g. kada Europsko vijeće promiče RH u službenog kandidata za članstvo u Europskoj uniji. Rad obuhvaća institucije političkog sustava RH: Sabor, Predsjednika Republike, Vladu RH i tijela državne uprave. U uvodnom su dijelu definirani ciljevi i zadaci istraživanja, objašnjeni osnovni pojmovi, terminologija i dan problemski okvir unutar kojeg se temu istražuje, određene vremenske granice istražene teme, kao i ograničenje na tijela državne uprave u strogom smislu te riječi. Radnja ne obuhvaća tijela s javnim ovlastima, ni snage civilne i vojne obrane i policije. Osnovno je polazište kako je poznavanje povijesti i djelokruga rada određene institucije polazna točka cjelokupnog rada arhiva i arhivista, te pružanja preciznih i smislenih znanstvenih informacija korisnicima arhivskoga gradiva. Zadatak je arhivske znanosti proučavanje ustrojstva i funkcija onih tijela iz čijeg je rada i djelovanja nastalo arhivsko i registraturno gradivo, a poznavanje povijesti institucija preduvjet je svakog arhivskog stručnog rada. U hrvatskoj se arhivistici o ovoj temi do sada nije pisalo, a nešto podataka može se naći na web stranicama Vlade RH, Središnjeg državnog ureda za upravu i HIDRA-e. Drugo se poglavlje bavi, na temelju objavljenih pravnih izvora i literature, kontekstom u kojem djeluju institucije državne uprave RH. Dana je povijest osamostaljivanja i razvoja RH, promjene Ustava RH koje direktno određuju nazive najviših institucija i djelokrug njihove nadležnosti. Na temelju objavljenih, relevantnih pravnih propisa prikazan je sustav i promjene državne uprave, te promjene ustrojstva i djelokruga ministarstava i državnih upravnih organizacija u cjelini, kao i propisi o dužnosnicima, službenicima i namještenicima. U trećem se poglavlju obrađuju razvoj, legislativa i nadležnosti Hrvatskog Sabora i njegovim vijeća, odnosno domova, Vlade RH i svakog Vladinog ureda i nekoliko komisija, Predsjedništva/Predsjednika RH, njihova organizacija i tijela u sastavu. Određeni su datumi i relevantni zakoni promjena naziva tijela, dane nadležnosti i promijene nadležnosti, tijela u sastavu i njihove promijene, osnivanja i ukidanja. Četvrto se poglavlje bavi razvojem, relevantnom legislativom i nadležnostima ministarstava, njihovom organizacijom i tijelima u sastavu. Pojedinačno je obrađeno svako do sada postojeće ministarstvo, određeni su datumi i relevantni zakoni, promjena naziva ministarstva, ukidanja i osnivanja, dane njegove nadležnosti i promijene nadležnosti, tijela u sastavu ministarstva i njihove promijene, osnivanja i ukidanja. U petom su poglavlju pojedinačno obrađene sve do sada postojeće državne upravne organizacije i središnji državni uredi, određeni su datumi i relevantni zakoni promjena naziva institucija, ukidanja i osnivanja, dane njihove nadležnosti i promijene nadležnosti, tijela u sastavu institucije i njihove promijene, osnivanja i ukidanja. Šesto se poglavlje bavi državnom upravom u županiji, gradu, općini, kao i raznim tijelima koja nisu središnja tijela državne uprave ili uredi Vlade, ali obavljaju poslove izvršne i upravne vlasti. U cjelini su prikazani relevantni zakoni i promijene vezani uz lokalnu i područnu (regionalnu) upravu i samouprave – općine, gradove, županije, kao i u jednom razdoblju – kotare, te njihove nadležnosti. U sedmom su, završnom, poglavlju sažeti rezultati istraživanja. Nakon demokratskih promjena 1990. g. RH je doživjela snažne, političke, gospodarske i socijalne promjene. Ustavom od 22. prosinca 1990. g. RH uspostavljena je kao jedinstvena i nedjeljiva demokratska i socijalna država. Jedno od temeljnih načela Ustava je načelo diobe vlasti na zakonodavnu, izvršnu i sudbenu. Sabor je predstavničko tijelo građana i nositelj zakonodavne vlasti, Predsjednik Republike državni poglavar, a Vlada obavlja izvršnu vlast. Domovinski rat i prognaničko-izbjeglička kriza u Hrvatskoj su započeli u proljeće 1991. g. Kriza je svoj smjer promijenila tek 1995. g. nakon oslobođenja dotad okupiranih područja akcijama Bljesak i Oluja, kada otpočinje masovni povratak prognanika i izbjeglica, kao i njihov povratak u BiH. Područje istočne Slavonije mirno je u siječnju 1998. g. predano Hrvatskoj i reintegrirano. Nakon što je ponovno uspostavljen mir, Hrvatska se suočava s kompleksnim procesom tranzicije, iz gospodarskih i društvenih odnosa koji su bili determinirani ratom, u mirnodopsko razdoblje, gospodarski razvitak i demokraciju. Revizijom Ustava u studenome 2000. g. RH je prešla s polupredsjedničkog na parlamentarni sustav. Ustavom se građanima jamči pravo na lokalnu i područnu (regionalnu) samoupravu. 18. lipnja 2004. g. Europsko vijeće je promaknulo RH u službenog kandidata za članstvo u EU. Osnovni je zaključak, vezano uz institucije državne uprave RH, razvijenost, odnosno složenost državne organizacija. Posebne okolnosti osamostaljivanja i razvoja RH kao države utjecali su na nastanak i razvoj institucija državne uprave. Uspostavom RH kao samostalne države Hrvatska se po prvi put našla pred zadaćom stvaranja cjelovitog, vlastitog, sustava državne uprave. Kako samostalnost znači potrebu formiranja i učvršćivanja svih dijelova upravnog sustava koji su svojstveni samostalnoj državi, RH je po svom nastanku i osnutku utemeljila institucije uprave koje u dotadašnjoj SRH nisu postojale, a koje druge suvremene države imaju. Razvoj RH iznimno je dinamičan. Ukupno gledajući, a i u pojedinim razdobljima, institucija je mnogo i one su raznovrsne. Sam broj ministarstva i zavoda varira zbog čestih promjena, kod ministarstava od četrnaest do devetnaest, kod državnih upravnih organizacija od tri do dvanaest. Institucije državne uprave pojavljuju se kao direktan odgovor na nove okolnosti, odnosno oblik svladavanja životno važnih zadaća. Svakako, kada djelatnost kojom su se bavile više nema toliko krucijalnu važnost da zahtijeva samostalno tijelo, određene se institucije gase. Razvojem društva mijenjaju se ciljevi državne uprave, njezino ustrojstvo i način rada, te se od ciljeva vlasti prelazi na ciljeve službe, tj. na djelatnosti koje služe ostvarivanju i zadovoljavanju interesa državljana. S vremenom se upravne funkcije sve više diferenciraju, tj. iz zadataka koji su u početku jedinstveni i obavlja ih jedinstvena upravna organizacija izdvajaju se pojedini dijelovi u samostalne zadatke koje obavljaju posebne organizacije, što dovodi do horizontalne i vertikalne diferencijacije uprave. Iako su institucije državne uprave samo jedan dio ukupne državno-pravne povijesti RH proučavanje njihova razvoja važno je za proučavanje osamostaljivanja i razvoja RH. Proučavanje razvoja državne organizacije ima iznimno praktičnu vrijednost za djelatnost pojedinih tijela državne i javne vlasti, posebice onih čiji temeljni zadaci i djelokrug rada zahtijevaju sustavno praćenje određenih aspekata razvoja državnih tijela. Dobar su primjer državni arhivi – ustanove za čuvanje, zaštitu, obradu i korištenje arhivskoga gradiva. Ta se važnost prvenstveno odražava u usmjeravanju istraživanja i studija k registraturnom i arhivskom gradivu fondova postojećih i ukinutih stvaratelja. Poznavanje povijesti institucija preduvjet je svakog arhivskog rada. Rad arhiva i obavljanje povjerenih im zadaća nije moguće bez potpunog i preciznog poznavanja i praćenja nastanka, razvoja i, eventualnog, ukidanja stvaratelja, odnosno svakog tijela državne uprave i svega onoga što čini sadržaj njegove djelatnosti, njegovih osnovnih zadaća. Temeljito poznavanje povijesti institucija preduvjet je razvoja arhivske znanosti. Proučavanje državne organizacije važno je i za pravo, posebice upravno. Kako do sada nije bilo djela čiji bi predmet bila povijest institucija i organizacija državne uprave RH u cjelini, od 1990. do 18. lipnja 2004. godine, opis institucija političkog sustava RH: Sabora, Predsjednika Republike, Vlade RH i tijela državne uprave će, kao sistematizirano znanje i spoznaja, poslužiti svima koji sudjeluju u radu uprave, arhivistima, upravnim pravnicima, povjesničarima, politolozima, sociolozima..., učenicima i studentima navedenih disciplina, te sadašnjim i budućim korisnicima arhivskog gradiva. Radnja daje gradivo relevantno za potpunije proučavanje velikog broja pitanja koja tvore široku problematiku razvoja RH, te uklanja potrebu da se buduća istraživanja bave cjelokupnom povijesti institucija RH, već užim, praktično značajnijim područjima. Rad omogućava i daje polazište za proučavanje ostalih tijela financiranih iz državnog proračuna – prvenstveno tijela s javnim ovlastima, odnosno svih tijela pomoću kojih RH ispunjava svoja prava i dužnosti. Radnja daje temeljno polazište za daljnji rad na izradi, bilo u klasičnom obliku, bilo u obliku baze podataka, popisa svih izvora značajnih za povijest institucija. Opis državne uprave prikazuje evoluciju RH kao države, razvojni put koji se može uspoređivati s desetljećima razvoja drugih država. Povijest institucija državne uprave odražava nastanak i specifičnosti razvoja RH u određenom društveno-povijesnom i gospodarskom kontekstu. Zadovoljenje kriterija koji su preduvjeti članstva RH u EU na određeni način znači prestanak djelokruga i ovlasti institucija političkog sustava i državne uprave koje se postojale od 1990. do 2004. g., te se one već sada u određenom smislu mogu smatrati povijesnim. Rad je popraćen bilješkama, prilozima – kazalo institucija, diplomatskih misija i konzularnih ureda, čelnika i povjerenika, popisom kratica, pravnih izvora i literature. Kazala omogućuju brzo pretraživanje tijela, odnosno prezimena osobe. U kazalu institucija navedeni su ukinuti i postojeći savjeti, komisije, povjerenstva… koji nisu pojedinačno obrađeni u radnji.

U ovom će radu biti riječi o nastanku i djelovanju Komisije za razgraničenje koja je pri Predsjedništvu Narodne Vlade Hrvatske (kasnije Predsjedništvu Vlade Narodne Republike Hrvatske) osnovana 1945. godine. Bit će analizirana djelatnost Komisije u oba njezina dijela: kako onom koji se bavio razgraničenjem na dijelu državnih međa gdje su hrvatske granice ujedno bile vanjske granice Jugoslavije, tako i onom koji se bavio razgraničenjem između federalnih jedinica unutar te države. Posebno će biti naglašeni podatci o osnutku i ustroju Komisije, te vezama s drugim tijelima koje je ona uspostavila tijekom svog rada. Pri kraju teksta dan je i skraćeni pregled glavnih serija navedenih u inventaru fonda Komisije za razgraničenje pri Predsjedništvu Vlade Narodne Republike Hrvatske koji se čuva u Hrvatskome državnom arhivu., One of the last tasks during constitution of federal and republic organs in the second Yugoslavia was that of territorial and administrative organisation of the new state. According to directions of federal authorities, departments for the development (»building«) of people’s power were organised at republic organs, to fulfil purpose of inter-republic demarcation and definition of territorial organisation inside federal units. In Croatia Department for the Development of People’s Power was organised at those days Presidency of the Croatian People’s Government. Commission for the Boundary Demarcation was also established at the Presidency, with two sections, one preoccupied with external boundary demarcation (i.e. with the cases in which republic boundaries were the same as federal), and another one which was preoccupied with inter-republic demarcation issues. Commission was active in the period between June 1, 1945 and December 31, 1946, respectively till February 17, 1947. Results of the international section’s activities are presented in a big number of publications which were significant support to Yugoslav diplomatic efforts in front of international authorities engaged in after war boundary demarcation. Contrary to that, arguments relevant for the inter-republic demarcation were not published, what speaks clearly of methodology used by Communist Party in the solution of interethnic relations. Both parts of the Commission were connected in their work with numerous bodies and institutions. Especially strong relations existed between »international« section of the Commission and Institute for the International Relations of the Ministry of Foreign Affairs in Belgrade, and with Adriatic Institute in Rijeka. The last one was serving as neutral »label« under which Commission emerged as a publisher, but also as a label under which Commission’s members were presenting official politics abroad. Except recognised, and even today useful value in the context of external boundary demarcation of Croatia, and its significance for the general demarcation history in 1945, archival documents from the Commission’s fonds have additional archival value containing, in official gazettes not published, but for the administrative history important data: on Commission’s establishment, organisation, work modes and connections with other political and science bodies and organisations.

Lokalna i područna (regionalna) samouprava određeni su Ustavom i zakonima. Ustavom iz 1990. građanima se jamči pravo na lokalnu samoupravu. Ustavom iz 2000. građanima jamči pravo na lokalnu i područnu (regionalnu) samoupravu. Prvi zakon o području županija, gradova i općina donesen je 1992., kao i Zakon o lokalnoj samoupravi i upravi te zakon o Gradu Zagrebu. Prema zakonu iz 1990. poslove državne uprave obavljaju ministarstva i drugi zakonom određeni organi republičke uprave, organi uprave gradske zajednice općina i organi općinske uprave kao dijelovi jedinstvenog ustroja državne uprave u RH. Prema zakonu iz 2003. tijela državne uprave su ministarstva, središnji državni uredi Vlade, državne upravne organizacije i uredi državne uprave u županijama. Ministarstva, središnji državni uredi i državne upravne organizacije središnja su tijela državne uprave, a uredi državne uprave su prvostupanjska tijela državne uprave u županijama. Zadatak arhivistike znanosti je, između ostalog, i proučavanje ustrojstva i funkcija onih tijela iz čijeg je rada i djelovanja nastalo arhivsko gradivo. Povijest institucija sastavni je dio arhivske znanosti, i sistematizacija je povijesnih podataka o djelovanju i radu pojedinih institucija kao stvaratelja arhivskoga gradiva. Točno poznavanje povijesti i djelokruga rada određene institucije polazna je točka cjelokupnog rada arhiva i arhivista kao i pružanja preciznih i smislenih znanstvenih informacija korisnicima arhivskog gradiva, što je, uz čuvanje i zaštitu gradiva, temeljna zadaća arhiva. Poznavanje povijesti institucija preduvjet je bilo kakvog arhivskog rada. Svaka se informacija o gradivu temelji na poznavanju stvaratelja gradiva odnosno na povijesti institucija.

30. svibnja 1990. godine u Republici Hrvatskoj održani su neposredni, tajni i višestranački izbori nakon kojih je utemeljen Sabor RH kao ustavotvorna i zakonodavna skupština. 8. listopada 1991. RH raskida državno-pravne sveze na temelju kojih je zajedno sa ostalim republikama i pokrajinama tvorila dotadašnju SFRJ. Već 25. srpnja 1990. g. republički sekretarijati i komiteti nastavljaju s radom kao republička ministarstva, a Izvršno vijeće Sabora SR Hrvatske mijenja naziv u Vlada RH. Sustav državne uprave uređen je Zakonom o sustavu državne uprave, Zakonom o Vladi Republike Hrvatske, relevantnim propisima o Vladinim uredima, Zakonom u ustrojstvu i djelokrugu središnjih tijela državne uprave, te Uredbom o ustrojavanju županijskih ureda. U 16 godina, od 1990. do 2005., u Republici je Hrvatskoj došlo do mnogih i brojnih reorganizacija sustava državne uprave, npr. samo je relevantni zakon o središnjim tijelima državne uprave (ministarstvima i državnim upravnim organizacijama) mijenjan i nadopunjavan 18 puta, u prosjeku svakih 11 mjeseci. Točno poznavanje upravne povijesti određene institucije polazna je točka pružanja preciznih i smislenih znanstvenih informacija korisnicima arhivskog gradiva, što je, uz čuvanje i zaštitu gradiva, temeljna zadaća arhiva.

U emisiji se obrađuje institucijska povijest Hrvatskog kolegija u Beču