Search

Knjiga je prvi značajni osvrt "iznutra" o trideset godina slobodne Crkve, od pada komunizma do vladavine korone. Knjiga je napisana u obliku razgovora koji je s fra Antom vodio poznati novinar Goran Andrijanić.

Pitanje pomirenja u Bosni i Hercegovini je i nakon 25 godina od završetka rata aktuelna tema. Etničke podele prisutne su na svim nivoima društva i imaju direktnog i indirektnog uticaja kako na unutrašnju i spoljnu politiku države, tako i na svakodnevni život građana. Pitanje pomirenja u socijalnoj psihologiji kao istraživački koncept postalo je zanimljivo tek u protekle dve decenije, a njegova važnost je dovedena u fokus nakon neuspeha nekih mirovnih sporazuma. Iako je sproveden veliki broj studija o međugrupnom pomirenju nakon nasilnih konflikata u svim regionima sveta, uključujući i turbulentni Balkan, definicija ovog koncepta ostala je do kraja nejasna i veoma rastegljiva. Pomirenje je od strane različitih autora iz različitih oblasti definisano na različite načine, a u velikom broju studija merena je spremnost na pomirenje čija se definicija „podrazumevala“, odnosno jasna definicija koncepta nije data.Važnost definisanja koncepta koji se istražuje se podrazumeva, jer neadekvatna definicija ne može dovesti do adekvatne operacionalizacije. Definisanje pomirenja osim u istraživačke svrhe ima značajne političke i društvene posledice. Međutim, možda je još važnije kako pomirenje definišu i razumeju sami pripadnici zajednica, laici na koje sve politike imaju direktnog uticaja. Ipak, glas običnih ljudi je tek nedavno uzet u obzir i postoji mali broj studija koje su se bavile pitanjem kako laici definišu međugrupno pomirenje. Njihovo razumevanje pomirenja daje informacije o tome kako oni na njega mogu da reaguju, koje potrebe imaju kada je u pitanju njegovo ostvarenje, i koji su to uslovi koji treba da se ispune da bi do njega došlo – ukoliko je uopšte potrebno. Samim tim, glavni problem istraživanja je kako Srbi i Bošnjaci u BiH definišu pomirenje u aktuelnom kontekstu, te koji su procesi koji su za pomirenje od značaja i kakav je njihov međusobni odnos. U istraživanju je primenjen sekvencijalni miks-metod, pri čemu je prvo sprovedeno kvalitativno istraživanje, a zatim na osnovu njegovih nalaza kreirani upitnici i sproveden kvantitativni deo istraživanja.U prvoj studiji podaci su prikupljeni metodom fokus grupa. Ukupno osam etnički homogenih fokus grupa sprovedeno je sa Srbima i Bošnjacima u Sarajevu i Banjaluci. U grupama je učešće uzelo 50 ispitanika, 28 Srba i 22 Bošnjaka, uzrasta od 21 do 70 godina (M = 32.48, SD = 12.41), od kojih 31 (62%) ženskog pola. Gubitak člana porodice u ratu doživelo je njih 42 (84%). Protokol za fokus grupe sadržao je pet grupa pitanja: šta je pomirenje, šta je ostvarivo pomirenje, koliko i šta ste spremni da pružite za pomirenje, šta očekujete od druge grupe za pomirenje i gde se sada nalaze grupe po pitanju pomirenja. Fokus grupe trajale su 50-90 minuta. Ukupno 132 strane transkribovanog materijala su korišćene u analizama.Analiza podataka vršena je u softveru MAQDA, a primenjene su kvalitativna analiza sadržaja i tematska analiza. Ukupno je kodirano 710 segmenata. Rezultati kvalitativne analize sadržaja pokazale su da postoje određene sličnosti u definisanju pomirenja između Bošnjaka i Srba. Obe grupe pomirenje definišu kao prihvatanje drugih bez obzira na grupnu pripadnost; normalan život koji podrazumeva komunikaciju, saradnju, provođenje zajedničkog vremena; političko pomirenje i izvinjenje i oprost. Sa druge strane, postoje određene razlike u definicijama, te tako Bošnjaci definišu pomirenje još i kao ekonomsku stabilnost, suočavanje s prošlošću, razrešenje, koegzistenciju i orijentaciju na budućnost. Srbi pomirenje definišu i kao promenu retorike o počiniocu/žrtvi, a i u većoj meri nego Bošnjaci smatraju da se ono ne može definisati. Kada govore o percepciji pomirenja druge grupe, Bošnjaci smatraju da Srbi očekuju da se prihvati njihov narativ o istorijskom stradalništvu i njihovoj ulozi žrtve u ratu u Bosni. Srbi, pak, smatraju da Bošnjaci pomirenje definišu kao islamizaciju, unitarnu BiH i ujedinjavanje naroda. Kao najznačajniji faktori koji ometaju pomirenje javljaju se politika i mediji, a Srbi navode još i diskriminaciju i nacionalizam. Takođe, obe grupe govore o potrebi suočavanja sa prošlošću – ali sa njihovo verzijom prošlosti. Tematskom analizom opisano je 12 tema raspoređenih u četiri nadređene kategorije: prihvatanje, sistemski faktori, suočavanje s prošlošću i neodstupanje od grupnih normi.U kvantitativnoj studiji uzorak je činilo 337 ispitanika, od toga 174 (51,6%) Srba. Ženskih ispitanika bilo je 56,4%. Raspon uzrasta kretao se od 18 do 73 (M = 33.3, SD = 11). Direktno učešće u ratnim dejstvima imalo je 7,4% ispitanika, dok je gubitak bliskog člana porodice doživelo 39,2%. Baterija upitnika sastojala se od Upitnika definicija pomirenja, Upitnika faktora pomirenja i Upitnika spremnosti na pomirenje kreiranih na osnovu kvalitativnih podataka, zatim kratke verzije Skale konfliktnog etosa, Skale kompetitivne viktimiziranosti, Skale percepcije međugrupne pretnje, Skale etničkog identiteta, Skale individualne sklonosti međugrupnom oprostu, kvaliteta i učestalosti kontakta sa drugom grupom, važnosti etničkog i nacionalnog identiteta, Skale socijalnog konzervativizma i socio-demografskih podataka.Rezultati su pokazali da se Bošnjaci i Srbi razlikuju po skoro svim definicijama pomirenja (izuzev Priznavanja uloge žrtve drugoj grupi), tako da su Srbi skloniji definisanju pomirenja kao promene psihološke orijentacije, a Bošnjaci kao suočavanja s prošlošću i jedinstvene države. Kada su u pitanju faktori pomirenja izolovani upitnikom (Kontekst i Identitet), Srbi postižu više skorove na oba. Srbi su takođe skloniji međugrupnom oprostu, a Bošnjaci kompetitivnoj viktimiziranosti i važnosti nacionalnog identiteta. Bošnjaci takođe postižu više skorove na svim skalama konfliktnog etosa osim mira. U radu su opisane i razlike u odnosima između varijabli.Mrežna analiza pokazala je da se mreže pomirenja Bošnjaka i Srba značajno razlikuju. Kod Srba najcentralnije varijable su promena psihološke orijentacije i sklonost međugrupnom oprostu, dok kod Bošnjaka pored te dve, visok indeks snage ima i kompetitivna viktimiziranost. Uticanje na promenu psihološke orijentacije izazvalo bi najbrže i najsnažnije promene u mreži. Najviše uticaja na promenu psihološke orijentacije imao bi kontekst, odnosno uloga politike, medija i ekonomije kao činilaca pomirenja. Takođe, međugrupni oprost igra značajnu ulogu, ali različitu kod različitih grupa, to jest konstelacija veza u mreži se razlikuje. U mreži pomirenja Bošnjaka kompetitivna viktimiziranost igra značajnu ulogu.Promena psihološke orijentacije javila se kao centralni aspekt definisanja pomirenja u BiH, te aspekt koji je u velikoj meri povezan za bottom-up pristupom pomirenju, na čiju potencijalnu efikasnost je ukazala i mrežna analiza. Takođe, kontekst, a naročito politika i mediji, značajni su faktori koji ometaju pomirenje. Još jedan veoma značajan nalaz je da se definicije pomirenja između Bošnjaka i Srba razlikuju i da to ima značajne implikacije za praksu i političku realnost u BiH. Naime, Srbi pomirenje definišu kao težnju za promenom psihološke orijentacije jedne grupe prema drugoj i potrebu priznavanja uloge žrtve drugoj grupi (i njima samima), dok Bošnjaci pomirenje definišu kao jedinstvenu državu i suočavanje sa prošlošću (naročito druge grupe).

Patnja i žalost, grijeh i pomirenje stari su koliko i čovječanstvo. Međusobno su isprepleteni, a s čovjekom povezani kao ulje i fitilj. Zato su za čovjeka vječna pitanja: Zašto pati i kako se nositi s patnjom? Uzroci njegove patnje su vrlo složeni, a svakako u dobroj mjeri leže u njemu samome. On je razapet između svoje ograničenosti i težnje za neograničenošću, između vlastitih krivih odnosa prema svijetu, sebi, drugome, Bogu i sl. Za teologa patnja postavlja izravno pitanje smisla stvaranja i postojanja. U Starom zavjetu se patnja promatrala kao posljedica grijeha, kao osobno prokletstvo i kazna za grijehe. Teologija Novoga zavjeta razvila je dublji kristološki i eklezijalni pristup patnji. Ona čovjekove patnje gleda u Kristovu zrcalu. On je svojom smrću oslobodio čovjeka od vječne smrti, a patnju mu je ipak ostavio kao put prema blaženstvima. Zato Novi zavjet ne gleda svaku patnju kao kaznu, nego kao vrijeme kaljenja i sazrijevanja, kao mogućnost izbavljenja čovjeka i proslave Boga. Za čovjeka je patnja rešeto njegove vjere, podupirač njegove nade i dokaz njegove ljubavi. Ako je prihvaća iz vjere i sjedinjuje se s trpećim Kristom, onda ne pati sam, nego s njime pati Krist te cijela Crkva koja se solidarizira s njime. Stadler u svojoj teologiji promatra čovjekov grijeh kao uvredu Bogu preko bližnjega i kao opasnost za svetost Crkve. Kako i patnja, tako i grijeh ima tisuće lica i naličja. Teološki se uvijek promatra kao slobodni čovjekov pristanak na grijeh koji uz osobne ima i eklezijalne posljedice. Prema Stadleru uzrok grijeha nije u Bogu, niti u Sotoni, nego u čovjekovoj volji. U grešnom procesu on ističe taktiku Sotone koji prvo čovjeka oslobađa straha da se grijeh počini, a poslije ulijeva čovjeku strah da se grijeh ne ispovjedi. Zato grijeh zavređuje kaznu i traži zadovoljštinu. Isus je prinio žrtvu za čovjekove vječne kazne, a od njega očekuje da sam prinese zadovoljštinu za vremenite kazne. U procesu pomirenja Bog se služi svećenicima koji prema grešnicima trebaju biti suci i liječnici, prvenstveno ističući Božju ljubav i milosrđe, zaokružuje Stadler. U ovom članku se primarno iz egzistencijalne perspektive prvo kratko predstavlja patnja i žalost. Zatim se prvenstveno na temelju njegovih poslanica iznose Stadlerovi teološki pogledi na patnju i žalost. U trećem dijelu predstavlja se Stadlerovo razumijevanje pogubnosti grijeha i potrebe sakramentalnog pomirenja. U članku nije moguće cjelovito teološki dublje predstaviti isprepletene i složene dogmatske, moralne, pastoralne, filozofske, psihološke i ine poglede na patnju i grijeh. Članak želi pokazati da je Stadlerov pristup naznačenim pojmovima primarno pastoralne i moralne naravi, a način dogmatskog obrazloženja da je tipično neoskolastički u povezivanju teologije križa (muke, smrti, patnje, žalosti, grijeha i pomirenja) s teologijom uskrsnuća i proslave., Suffering and sorrow, sin and reconciliation are as old as humankind. They are intertwined, and connected with man like oil to a wick. This is why the eternal human questions are: Why does man suffer and how can this suffering be dealt with? The causes of man’s suffering are very complex and, of course, lie to a certain extent with man himself. He is placed on a cross, between his limitation and his aspiration to transcend it, between his own transgressions against the world, against himself, against others, against God, etc. For the theologian, suffering poses a direct question about the meaning of creation and existence. In the Old Testament, suffering is viewed as a consequence of sin, as a personal curse and punishment for sins. New Testament Theology has developed a deeper Christian and ecclesiastical approach to suffering. It looks at man's suffering as the reflection of Christ's. Christ has freed man from death forever by His death, and He has left His suffering as a path to salvation. Therefore, the New Testament does not see suffering as a punishment, but as a time of new birth and maturity, as a means of personal salvation and the glorification of God. For man, suffering is the test of his faith, supporting his hope and proving his love. If it is accepted in faith and united with the loving Christ, then it is not sufficient of itself but is consolidated with Christ and the whole Church. Stadler in his theology sees man's sin as an offense against God through his neighbor and as a threat to the sanctity of the Church. Both suffering and sin have thousands of faces. Theologically, suffering is always seen as man's free consent to sin, with personal and ecclesial consequences. According to Stadler, the cause of sin lies not in God, nor in Satan, but in man's will. In this sinful process, he points to the tactic of Satan, who first liberates man from the fear of sin, and afterwards and as a result of this, man is unable to confess. This is why sin demands punishment and seeks reparation. In the process of reconciliation, God uses priests, who should be judges as well as healers in their approach to the sinner, stressing first and foremost God's love and mercy, Stadler emphasizes. In this article, suffering and sadness are presented first of all from the existential point of view. Then, on the basis of his epistles, Stadler's theological views of suffering and sorrow are presented. The third section deals with Stadler's understanding of the perversity of sin and the need for sacramental reconciliation. It is not within the scope of the article to offer a deeper and more comprehensive examination of the interwoven and complex dogmatic, moral, pastoral, philosophical, and psychological insights of suffering and sin. The article seeks to show that Stadler's approach to these concepts is primarily pastoral and moral, together with the dogmatic explanation that it is typically neo-scholastic in connecting the theology of the cross (suffering, death, suffering, sorrow, sin and reconciliation) with the theology of resurrection and celebration.

Rad se bavi aktualnom temom rastave brakova i obitelji u Hrvatskoj. Ukazuje se na zabrinjavajuće činjenice smanjenog broja sklapanja brakova kao i stupanje u brak u sve kasnijoj dobi, uz statističke činjenice da su razvodi pogodili svaki treći brak. Bitni doprinos i izvornost ovoga rada su izravni razgovori s pogođenim supružnicima koji su prošli ili prolaze razvod. Kroz razgovore je izišlo na vidjelo što su sve prolazili - od fizičkog i psihičkog zlostavljanja, slabog i nesadržajnog komuniciranja, raznih ovisnosti i preljuba. Iz svega je očito da rastava/razvod ima posljedice za pogođene bračne partnere koji sežu od onih zdravstvenih do psihičkih i duševnih, povezanih s osjećajem grešnosti. Doprinos rada je i u tome da upozorava na činjenicu kako u tim procesima sudjeluju djeca koja također trpe psihički i fizički. Zaključno, rad odgovara s dva strateška prijedloga, koji su utemeljeni na istraživanjima i crkvenim dokumentima: 1) osobni rad i prosuđivanje vlastite situacije svih pogođenih i 2) prevenciju radom na kvaliteti brakova i obitelji, uspostavom cjelovitog pastorala braka i obitelji, prema prijedlozima dokumenata Familiaris consortio, Direktorij za obiteljski pastoral Crkve u Hrvatskoj i Amoris laetitia. This paper deals with a current topic of separation and divorce and its influence on family in Croatia. It points on worrying facts of diminished number of marriages, later marriage age as well as the statistical fact that the divorce hits every third marriage. The essential contribution and originality of this work are interviews with the affected spouses who have undergone or are undergoing divorce. These interviews are bringing to the light everything they went through during this process- from physical and mental abuse, poor and pointless communication, various addictions, and adultery. From all this it is obvious that separation/divorce has consequences for the affected spouses ranging from mental health and psychic issues associated with a sense of sinfulness. The major contribution of this pastoral reflection is that it draws attention to the fact that children are also involved in these processes where they suffer physically and emotionally. Based on those consideration, this work gives two strategic proposals, based on research and church documents. 1) the first suggestion is personal work and judgment of situation of all affected parties; 2) the second suggestion is prevention as a mean of work on the quality of marriage and family, the establishment of the integral pastoral marriage and family as Familiaris Consortio, Directory for the pastoral care of families of the Church in Croatia and Amoris Laetitia are teaching.

Kolikogod zbog misterija grijeha i bezakonja pogled na čovjeka i svijet danas izaziva zabrinutost i tjeskobu, on je istodobno zbog nadmoći otajstva milosti i pobožnosti također pun nade i sigurnosti u vjeri (usp.: Rim 8, 24-25; Heb 11,1). Naime, i danas čvrsto vrijede riječi Sv. pisma: „Gdje se umnožio grijeh, nadmoćno izobilova milost: kao što grijeh zakraljeva smrću, da tako i milost kraljuje pravednošću za život vječni po Isusu Kristu Gospodinu našemu“ (Rim 5, 20-21). Milosrđe kao put za izlazak iz duhovnog i materijalnog ropstva i danas je moguć jer se Bog sa svojom bezuvjetnom i neograničenom ljubavlju nije povukao iz svijeta. Po svojemu Sinu u Duhu Svetome on i usred noći i pustinje današnjega svijeta širi ruke svojega milosrđa i vrata svojega doma drži širom otvorena (usp.: Mt 28,20). Na osobnom i zajedničkom iskustvu Božjega milosrđa, na činjenici da nas je nebeski Otac po vazmenom otajstvu svojega Sina pomirio sa sobom, s našim bližnjima, s nama samima, i sa svim stvorenjima, te u nas položio riječ pomirenja, pozvao nas na milosrđe i praštanje, počiva odgovornost i zadaća Crkve, svih Isusovih učenika i prijatelja, da u današnjem svijetu budu kvasac milosrđa i pomirenja, obitelj u kojoj se milosrđe, oproštenje i pomirenje na uzoran način žive i preko nje šire na svijet., Although, due to the mystery of sin and lawlessness, our view of man and the world is often a cause of preoccupation and anxiety, it is also filled with hope and with security in faith (Romans 8:25-25; Hebrews 11:1). Even today, the words of Holy Scripture remain: “Where sin increased, grace overflowed all the more, so that, as sin reigned in death, grace also might reign through justification for eternal life through Jesus Christ our Lord” (Romans 5, 20-21). Mercy, seen as a path to abandon spiritual and material slavery, is possible even today because God with his unconditional and infinite love did not abandon the world. God, through the Son and the Holy Spirit, even in the darkest moments and in the desert of the contemporary world extends the hand of mercy and keeps the door of his home wide open (Cf. Matthew 28:20). The responsibility and mission of the Church rests on the personal and collective experience of God’s Mercy, on the fact that the Heavenly Father reconciled us with himself, with our neighbors, with ourselves, and with all creatures and put in us the language of reconciliation, inviting us to mercy and forgiveness. All of Jesus’s disciples and friends should be, in the contemporary world, the source of mercy and forgiveness, the family in which mercy, forgiveness and reconciliation live in an optimal way and multiply.

Podjele postoje u mnogim društvima te variraju u vremenu, ovisno o događajima s kojom se društva susreću. Hrvatsko društvo nije u tom pogledu iznimka niti Hrvatsku karakterizira neka naročita sklonost i mentalitet podjela. U današnjem hrvatskom društvu stvarne podjele, kao i one izmišljene, medijski montirane i razvikane, imaju svoje izvore u vremenu: u susretima s totalitarnim režimima minulog stoljeća, u promjenama novijeg doba, rata, tranzicije i globalizacije, ali i u odnosu prema ključnim izazovima budućnosti. Podjele starijih korijena moguće je umanjiti »čišćenjem savjesti prošlosti«, tj. otvarajući arhive i skupljajući svjedočenja o svemu što je komunistički režim bio sakrio, falsificirao ili izmislio. Podjele nastale od demokratskih promjena i posljednjeg rata moguće je liječiti dijalogom u duhu »istine i pomirenja«, kao i suglasnim reformama javnih politika, polazeći od zajedničkih vrijednosti. Što se, pak, tiče podjela koje se ocrtavaju na obzorju, a odnose se na nadolazeće naraštaje ‒ kao što su migracije, okoliš i sve stvoreno ‒ njih valja posvijestiti i zajedno s drugima poraditi na očuvanju zajedničke kuće i vrijednosnih identiteta., Divisions exist in many societies and they vary in time, depending on events that happen in these societies. In this regard, the Croatian society is not an exception, nor is Croatia characterised by an exceptional tendency to and mentality of dividedness. In today´s Croatian society, real divisions, as well as those invented or constructed by media, have their sources in time: in the engagement with totalitarian regimes of the previous century, in changes during the more recent periods, in the war, transition, and globalisation, but also in the relation towards key future challenges. The divisions that have older roots can be alleviated through »cleansing the conscience of the past«, i.e. by opening the archives and gathering testimonies on everything that has been hidden, falsified, or invented by the Communist regime. The divisions that emerged after the democratic changes and the recent war can be healed through the dialogue in the spirit of »truth and reconciliation«, as well as through agreed upon reforms of public policies, starting from the common values. Finally, when it comes to divisions that are appearing on the horizon and are related to the upcoming generations – such as migrations, environment, and all created things – these ought to be present more strongly in our awareness and we ought to work together on preserving our common house and our value identities.

U radu uspoređujem dva stava prema smrti i za njih vezana dva suprotna pristupa razumijevanju žaljenja: prvi naglašava potrebu da se nakon pretrpljenog gubitka nastavlja dalje, drugi ističe potrebu ponovnog suočavanja s vrijednošću onoga što je izgubljeno. Argumentiram da bez potonjeg može doći do oštećenja prilike za oblikovanje zajednice i njeno samo-određenje. Predlažem to zato što smrt drugoga osiromašuje način doživljavanja svijeta te prijeti neprekidnosti zajednički utvrđenih značenja i vrijednosti koje konstituiraju Lebenswelt. Međutim, ovaj se efekt može ublažiti kroz proces žaljenja koji pokušava to iskustvo povratiti. Argumentiram da je jedan od najužasnijih aspekata totalitarizma dvadesetog stoljeća sprječavanje tako razumijevanog žaljenja., In this paper I compare two attitudes to death and the two contrasting ways of understanding mourning connected with these: one emphasizes the need to move on after loss has been suffered, the other stresses the need to reaffirm the value of what was lost. I argue that without the latter prospects for both community formation and self-determination may be damaged. I suggest this is because the death of another impoverishes the way we experience the world, threatening the continuity of mutually affirmed meanings and values which constitute the Lebenswelt. However, this effect can be mitigated through the process of mourning which attempts to reclaim this experience. I argue that one of the most devastating aspects of twentieth century totalitarianism was the thwarting of mourning understood in this way., Dans ce travail je compare deux attitudes envers la mort et, en lien avec elles, deux approches opposées pour comprendre le deuil : la première met l’accent sur la nécessité de continuer à vivre suite à une perte, et la seconde fait ressortir la nécessité d’une nouvelle confrontation avec la valeur de ce qui a été perdu. J’argumente que sans cette seconde approche il est possible d’en arriver à nuire à l’occasion de former une communauté et son autodétermination. Je propose cela car la mort de l’autre appauvrit notre façon de vivre le monde, et menace la continuité des significations qui ont été établies en commun et les valeurs qui constituent le Lebenswelt. Toutefois, cet effet peut être atténué à travers le processus de deuil qui tente de ramener cette expérience. J’argumente que l’un des aspects les plus horribles du totalitarisme du XXe siècle est d’empêcher la compréhension du deuil., In der Arbeit parallelisiere ich zwei Einstellungen zum Tode und zwei mit ihnen im Zusammenhang stehende entgegengesetzte Ansätze zur Auffassung des Trauerns: Der Erste betont das Bedürfnis, nach dem erlittenen Verlust weiterzumachen, während der Zweite die Notwendigkeit hervorhebt, sich mit dem Wert des Verlorenen wieder zu konfrontieren. Ich argumentiere, die Abwesenheit des Letzteren könne die Beeinträchtigung der Gelegenheit zur Gestaltung einer Gemeinschaft und zu deren Selbstbestimmung mit sich bringen. Ich schlage dies vor, da der Tod des anderen die Art des Erlebnisses der Welt entwertet und die Kontinuität der gemeinsam definierten Bedeutungen und Werte, welche die Lebenswelt konstituieren, bedroht. Allerdings kann dieser Effekt durch den Prozess des Trauerns gemildert werden, wodurch versucht wird, diese Erfahrung wieder herbeizurufen. Ich begründe, einer der schrecklichsten Aspekte des Totalitarismus im zwanzigsten Jahrhundert sei die Verhinderung eines so begriffenen Trauerns.

Autor u članku u četiri točke biblijsko‑teološki i teološko‑pastoralno analizira i propituje tri povijesno specifična, a ujedno relevantna čimbenika zagovaranja i promicanja dijaloga, oproštenja i pomirenja kako unutar povijesne Kristove Crkve tako i na razini povijesti svekolikog čovječanstva. Usredotočuje se na religiozno‑kršćanski, na katolički i na hrvatsko‑specifični čimbenik. U središtu zanimanja, odnosno istraživanja je pastoralni djelatnik, ili dušobrižnik kao izraziti zagovornik i promicatelj dijaloga, oproštenja i pomirenja u Crkvi i u društvu općenito. Stoga autor najprije govori o Isusu iz Nazareta kao istinskom promicatelju dijaloga, pomirenja i oproštenja (1. točka). Ističe da se Isus koristio dvama pastoralnim modelima: prvi u živim i neposrednim susretima s konkretnim ljudima, a drugi u svojim prispodobama iz konkretnog čovjekova života. Tako autor posebnu pažnju posvećuje prispodobi o izgubljenom i nađenom sinu (usp. Lk 15,11-32). Ukazuje na Nazarećanina koji je svojim djelovanjem do danas ostao nezastarivom pastoralnom paradigmom za Crkvu i pastoralne djelatnike, osobito u odnosu na dijalog, oproštenje i pomirenje unutar povijesne Isusove Crkve, unutar svakog društva i u cijelom svijetu. Tu Nazarećaninovu pastoralnu paradigmu autor prepoznaje u Drugome vatikanskom koncilu (2. točka), koji napušta apologetski stav i otvara se prema odijeljenim kršćanima (ekumenizam), prema drugim religijama i nevjerujućima (dijalog), promovirajući na najvišoj katoličkoj razini dijalog, pomirenje, oproštenje i mir, i to lokalno i globalno. U koncilskom duhu nastavlja i crkveno učiteljstvo Katoličke crkve; primjerice papa Pavao VI. govori o »dijalogu spasenja«, a papa Ivan Pavo II. o »pastoralnom dijalogu«. Na tom su koncilskom putu i uvjerenju također i dvojica hrvatskih teologa, T. J. Šagi‑Bunić i V. Bajsić, koji su osobito u prvim postkoncilskim godinama i unutar ideološki zatvorenoga i jednoobraznoga komunističkog sustava promicali dijalog i pomirenje.I danas, kao i tada iznimno je važno poimanje dijaloga te dvojice teologa, a isto tako i njihovo razlikovanje između dijaloga i polemike. Na tragu Nazarećanina posebno je papa Franjo, koji neumorno zagovara dijalog, pomirenje i oproštenje ad intra i ad extra (3. točka). Papa zagovara i promiče, primjerice dijalog Katoličke crkve na četirima razinama: s čitavim svijetom, s drugim religijama, s odijeljenim kršćanima i unutar naroda Božjega. Upravo članove Crkve koju predvodi, a napose pastoralne djelatnike svih služba i položaja, papa Franjo upozorava da Katolička crkva, s jedne strane, uvijek polazi od konkretnoga povijesnog čovjeka na zemlji i milosrdnog Oca na nebu. S druge strane, ona je pozvana tješiti, hrabriti i liječiti, a ne moralizirati i ne osuđivati. Oproštenje i pomirenje su u Papinoj pastoralnoj paradigmi conditio sine qua non današnjeg pastorala. Naposljetku u 4. točki autor kritički propituje koliko hrvatski pastoralni djelatnici prakticiraju, odnosno ne prakticiraju dijalog, oproštenje i pomirenje u svojoj raznovrsnoj pastoralno‑crkvenoj svakodnevnoj praksi. Ističe da i današnjem svakom pastoralnom djelatniku kao pastoralni imperativ i dalje ostaje neponovljivi uzor Nazarećanin, smjerokaz Drugi vatikanski koncil i postkoncilsko crkveno učiteljstvo, te posebni poticaj rimski biskup papa Franjo. Na kraju autor govori o najrazličitijim adresatima s kojima se susreće aktualni pastoralni djelatnik. Istodobno autor donosi i određena konkretna pastoralna načela za pastoralnog djelatnika u službi dijaloga i pomirenja., In the article the author analyses and reflects, in four Biblical‑theological and theological‑pastoral points, three historically specific and, at the same time, relevant factors of advocacy for and promotion of dialogue, forgiveness, and reconciliation withinthe historical Church of Christ and the history of humanity as such. The author focuses on religious‑ Christian, on Catholic, and on specifically Croatian factor. In the centre of his attention or study is the pastoral worker or the one who takes care of souls as an exceptional advocate and promoter of dialogue, forgiveness, and reconciliation in the Church and in society in general. Therefore, the author speaks first about Jesus of Nazareth as the true promoter of dialogue, forgiveness, and reconciliation (1st point). He points out that Jesus used two pastoral models: the first in immediate encounters with concrete persons and the second in his parables based on the concrete human life. Hence, the author pays special attention to the parable on the lost and found son (cf. Lk 15:11-32). He points towards Jesus who, through his activity, remains until today imprescriptible pastoral paradigm for the Church and pastoral workers, especially in relation to dialogue, forgiveness, and reconciliation within the historical Jesus´ Church, within every society, and in the whole world. The author recognises the Nazarene´s pastoral paradigm in the Second Vatican Council (2nd point) that abandons the apologetic attitude and opens up towards separated Christians (ecumenism), towards other religions and those who do not believe (dialogue), while promoting dialogue, reconciliation, forgiveness, and peace locally and globally from the highest Catholic instances. The Magisterium of the Catholic Church continues in this conciliar spirit; for instance, pope Paul VI speaks about the »dialogue of salvation« and pope John Paul II on »pastoral dialogue«. This conciliar spirit is evident also in writings of two Croatian theologians, T. J. Šagi‑Bunić and V. Bajsić. During the first post‑conciliar years and within ideologically closed and uniform Communist system, these two theologians promoted dialogue and reconciliation. Their understanding of dialogue and their distinction between dialogue and polemics is as important today as it was in their time.By relentlessly advocating dialogue, reconciliation, and forgiveness ad intra and ad extra, pope Francis is especially treading in the footsteps of the Nazarene (3rd point). The Pope is advocating and promoting, for instance, dialogue in the Catholic Church on four levels: with the whole world, with other religions, with separated Christians, and among the People of God. He is warning members of the Church that he leads, and especially pastoral workers of all offices and positions, that the Catholic Church, on the one hand, always starts with the concrete historical human being on this earth and the merciful Father in heaven. On the other hand, the Church is called to console, encourage, and heal, and not to moralise and condemn. In Pope´s pastoral paradigm, forgiveness and reconciliation are conditio sine qua non of today´s pastoral work. Finally, in the 4th point the author critically reflects on how Croatian pastoral workers practice or do not practice dialogue, forgiveness, and reconciliation in their manifold pastoral‑ecclesial everyday practice. He points out that the Nazarene is still the pastoral imperative and unsurpassable role model for every pastoral worker; that the Second Vatican council and post‑conciliar Magisterium is their guide and that the Roman Bishop, Pope Francis, ought to be their inspiration. At the end, the author speaks about various addressees with whom a current pastoral worker comes in contact. At the same time, the author offers some concrete pastoral principles for the pastoral worker in the service of dialogue and reconciliation.

U prvome dijelu ovoga teksta promišlja se o važnosti odgojnoga djelovanja za promicanje dijaloga i pomirenja u hrvatskome društvu, a uzimajući u obzir mnogobrojne izazove koji dolaze iz suvremenoga konteksta i koji dodatno usložnjavaju odgojno‑obrazovnu djelatnost. Odgoj se našao pred izazovom od središnje važnosti za sadašnjost i za budućnost: omogućiti suživot različitosti i promicati dijalog u korist miroljubivoga društva. Posebna odgovornost s obzirom na promicanje dijaloga i pomirenja leži na katoličkome odgoju, osobito vjeronaučnome odgoju. U drugome dijelu promišlja se o kršćanskom pristupu dijalogu i pomirenju u odgojnoj perspektivi. Ističe se kako je opredjeljenje za odgoj koji je za dijalog i pomirenje, želimo li miran suživot, jedini mogući izbor. Ta opcija ima jasan teološki, antropološki i pedagoški temelj. Već sam čin Božjega stvaranja objavljuje nam istinu o čovjeku i njegovu dostojanstvu. Cijelo je, naime, čovječanstvo izišlo iz Božje ruke kao velika Božja obitelj. Posebno važan doprinos međukulturalnome dijalogu može i treba dati religija. Postalo je, naime, očito koliko je snažan religijski aspekt u definiranju vlastita identiteta unutar snažnoga globalizacijskog procesa koji je na djelu. U trećem se dijelu ističe kako se odgoj za dijalog i pomirenje može smatrati temeljnim ciljem vjeronaučne nastave, koji se ostvaruje na različitim razinama i područjima. Ponajprije, riječ je o promicanju interdisciplinarnoga dijaloga budući da vjeronauk u školi nije izdvojeni otok, nego je u dinamičnom odnosu sa svim drugim znanjima. Vjeronauk, nadalje, promičući »gramatiku dijaloga« i omogućujući upoznavanje vlastita identiteta te poznavanje drugoga i drukčijega, donosi plodove na razini zajedničkoga života. To je dijalog koji stvara mir. Riječ je, nadalje, o odgoju usmjerenome izgradnji »unutarnjeg čovjeka«, čovjeka koji postupno i strpljivo uči živjeti trajno se nadahnjujući na Isusovoj zapovijedi ljubavi.U četvrtome dijelu daju se obrisi nekih pedagoških i didaktičkih usmjerenja s obzirom na promicanje dijaloga i pomirenja u vjeronaučnoj nastavi., The first part of this article reflects on the importance of educational activity for the promotion of dialogue and reconciliation in the Croatian society, while taking into account numerous challenges that come from the contemporary context and additionally complicate educational activity. The previous pope, Benedict XVI, pointed out that education of the human being is a fundamental and decisive issue for which the courage for making decisive decisions needs to be awakened. Aiming at the renewal of society and community, each activity »that does not put education at the centre, will only be something seen«, pope Francis points out. Education is facing the challenge of central importance for the present and the future: to create a possibility of living together in diversity and to promote dialogue for the benefit of peaceful society. This living together needs to be promoted in the atmosphere that is strongly marked by the »culture of conflict«. When it comes to the promotion of dialogue and reconciliation, Catholic education, and especially religious education, has a special responsibility. In order to realise dialogue and reconciliation, which are so needed today, education that presupposes building up of new mentality is needed. The second part of the article reflects on the Christian approach to dialogue and reconciliation in the educational perspective. It is pointed out that the commitment to education for dialogue and reconciliation is indispensable if we aim at peaceful co‑existence. This option has a clear theological, anthropological, and pedagogical basis. The very act of God´s creation reveals the truth about the human being and his/her dignity. The whole humanity has come forth from God´s hand as one big family of God (GS, n. 32). The development of the human being and the development of society depends on the acknowledgement that we are all members of one big human family that is called to cooperate in true communion. In the reflection on intercultural dialogue the author starts from the concrete person who needs to take the central place in the educational model and educational practice. This demand is especially relevant against the background of various ideologies of the previous and current century that are closed to the Transcendent and the true good of the human being. Religion can give an important contribution to intercultural dialogue as well. It has, namely, become quite obvious how important the religious aspect is for the definition of one´s identity within the strong globalising process that is at work. The third part reflects on education and reconciliation as fundamental constituents of religious education. Education for dialogue and reconciliation can be considered one of the fundamental goals of religious education and it is being realised on various levels and in various areas. Firstly, religious education promotes interdisciplinary dialogue, since the subject is not an isolated island in school but, instead, it is in a dynamic relation with all other subjects. Secondly, by promoting the »grammar of dialogue«, knowing one´s own identity, and getting to know others and those who are different, religious education brings forth fruits on the level of common life. This is a dialogue that creates peace. Thirdly, there is a need to promote dialogue with a concrete human being who needs to be encountered in his/her own life situation, i.e. in his/her own state in relation to life and God. The fourth part offers some fundamental pedagogical and didactic directives in relation to promotion of dialogue and reconciliation in religious education. The promotion of dialogue and reconciliation within religious education means, primarily, the promotion of education directed towards building up of the »inner human being«, the human being who gradually and patiently learns to live, while continuously finding inspiration in Jesus´ commandment of love.

Autor polazi od glagola διαλέγομαι u Novom zavjetu te pronalazi da se on javlja u evanđelju, djelima (apostolskim) i poslanicama, odnosno homiliji (Heb). U Markovu evanđelju dijalog vode Dvanestorica a Isus zna o čemu oni govore (usp. Mk 9,34). Djela apostolska dijalog povjeravaju Pavlu kao apostolu Židova i pogana, kada je u pitanju kerigma, a s kršćanima govori u službi riječi (usp. Dj 17,2.17; 18,4.19; 19,8.9; 20,7.9; 24,12.25). Autor tzv. Poslanice Hebrejima dijalog vodi sa Starim zavjetom kao Pismom kršćana (usp. Heb 12,5). Stoga je autoru Pismo (LXX) centralna osnova teološkog razmišljanja. U njemu nalazi Božju uputu koja nadilazi vremena, obećanja koja naviještaju Sina, prikaz spasenja i upozoravajuće riječi onima koji pokušavaju izbjeći Božju riječ. Judina Poslanica koristi se apokrifnom tradicijom, koja je dio židovske pa time i judeokršćanske tradicije (usp. Jd r. 9). Cilj dijaloga je miran suživot u kršćanskoj zajednici (usp. Mk 9,50; Heb 12,11; Jd 2) te tako mirotvorno prezentirati kršćanstvo prema Rimskom Carstvu (usp. Dj 24,2)., The author begins with the verb διαλέγομαι in the New Testament and shows its instances in gospels, Acts of the Apostles, and epistles, that is in the homily (Heb). In the Gospel of Mark dialogue is led by the Twelve and Jesus knows what they were talking about (cf. Mk 9:34). The Acts of the Apostles entrusts dialogue to Paul as the apostle of Jews and Pagans, when it comes to the kerygma, while with Christians he speaks about the service to the word (cf. Acts 17:2.17; 18:4.19; 19:8.9; 20:7.9; 24:12.25). The author of the so‑called Epistle to Hebrews leads dialogue with the Old Testament as the Scripture of Christians (cf. Heb 12:5). Hence, the Scripture (LXX) is the central basis of theological reflection for the author. In it he finds God´s instruction that surpasses time, promises that are foretelling the Son, an overview of salvation, and a warning to those who are trying to avoid God´s word. The Epistle of Jude uses the apocryphal tradition, which is a part of Jewish, and therefore Judeo‑ Christian, tradition (cf. Jud v. 9). The goal of dialogue is peaceful life in the Christian community (cf. Mk 9:50; Heb 12:11; Jud 2) that might then be presented as such to the Roman Empire (cf. Acts 24:2).

U organizaciji Franjevačkog instituta za kulturu mira iz Splita, a pod visokim pokroviteljstvom predsjednice Republike Hrvatske gospođe Kolinde Grabar Kitarović, od 26. do 28. svibnja održana je trodnevna međunarodna znanstvena konferencija na vrlo aktualnu temu za sadašnje hrvatsko društvo: Nepomireno društvo - nepomirena pamćenja s pobliže određujućim podnaslovom ''Doprinos prevladavanju nepomirenih pamćenja hrvatskog naroda ad intra/ad extra'' na kojoj je sudjelovao iznenađujuće velik broj znanstvenika s raznih područja društvenoga, kulturnoga i vjerskoga života - njih ravno trideset: iz Kanade, Švicarske, Njemačke, Slovenija, Zagreba, Rijeke, Osijeka, Dubrovnika. U izlaganjima i raspravama došla je do izražaja potreba humane dekonstrukcije prepreka koja bi vodila konačnom pomirenju. U tom smislu kršćanstvo nudi svoj teološko hermeneutički ključ rješenja: obraćenje kao odmak od zla i okretanje snazi dobra kao putu istinskoga pomirenja, gdje bi oprost kao istinsko oslobađanje bio katalizator u procesu pročišćavanja i povijesti i pamćenja cijeloga društva i naroda.

Članak promišlja stvarnost grijeha, pristupajući joj suprotno današnjemu stavu prema grijehu, koji vlada izvan, ali nerijetko i unutar Crkve. Prvi dio donosi skicu stanja današnjega govora o grijehu. Njega u prvome redu obilježava ono što autor označava kao kulturu isprika, u kojoj se čovjek ne želi suočiti s činjenicom grijeha te, posljedično, ne želi ni oprost. Navode se tri razloga tomu stanju: kriza kršćanske vjere u Boga koji je drukčiji od čovjeka i od njega nešto zahtijeva, kriza sadržaja vjere koja uzrokuje relativiziranje grijeha i nemoć Crkve, proizišlu iz te relativizacije, koja je u opasnosti da olakotnim i neozbiljnim gestama milosrđa potvrdi svoju nemoć, odnosno da samu sebe ne doživi ozbiljno. U takvom ozračju čovjek više ne traži oprost u kojem se ozbiljno suočava i priznaje vlastiti grijeh, nego se umjesto toga traže isprike. Isprike ne shvaćaju grijeh ozbiljno, kao da se nije dogodio. Istinski oprost i milosrđe računaju, pak, s priznanjem i ozbiljnim suočavanjem s grijehom. U drugomu dijelu analizira se pojam grijeha u Starom zavjetu. Na mnogim biblijskim mjestima potvrđuje se potpuno suprotan pristup grijehu od onoga koji ima kultura isprika. U izabranom narodu, upravo zbog činjenice izabranja, započinje povijest grijeha i u njemu se sabire grješnost čovječanstva. Izraelski narod posjeduje snažnu svijest o grijehu, bez ispričavanja ili relativiziranja grijeha. S druge strane, izabrani narod mjesto je Božjih obećanja o spasenju, svijesti i iskustva posebne, velike i radikalne Božje ljubavi, milosrđa i oprosta grijeha. Treći dio članka prikazuje novozavjetnu sliku grijeha i Kristov pristup grijehu. Dolazak i navještaj Isusa Krista kao središnju temu ima grijeh, a shvaća se na tragu starozavjetne povijesti spasenja. S gledišta Staroga zavjeta Krista se shvaća kao onoga koji preuzima i ništi grijeh svijeta, kao patničkoga Slugu Jahvina, i kao Sina Čovječjega s kojim dolazi i konačni obračun sa zlom. U njegovu javnom djelovanju ne nalazimo relativiziranje ili ispričavanje grijeha, nego raskrinkavanje grijeha, bez uljepšavanja, kako bi čovjeka doveo obraćenju. U četvrtom dijelu članka progovara se o potrebi i važnosti zadaće Crkve, uvijek svjesne svoje i grješnosti i svetosti, da razotkriva i svetom srdžbom upozorava na grijeh te da naviješta jer u sebi samoj živi oproštenje, novost Božjega oproštenja i milosrđa. Čovjek koji u Crkvi priznaje da je grješnik pred Bogom zadobiva svoje istinsko dostojanstvo., The article reflects on the reality of sin, approaching it from the opposite side of today's attitude toward sin, which prevails outside, but often within the Church as well. The first part provides an overview of the state of modern discourse on sin. It is primarily marked by what the author terms the excuse culture, in which man does not want to face the fact of sin and, consequently, does not want forgiveness. There are three reasons for this state: the crisis of Christian faith in God who is different from man and demands something from him, the crisis of the contents of faith that causes relativization of sin, and the weakness of the Church, stemming from this relativization, which puts it in danger through mitigating and frivolous gestures of mercy to confirm its weakness, that is, to fail to take itself seriously. In such a climate, people are no longer asking for forgiveness, which makes them seriously confront and recognize their own sin, but instead they seek excuses. Excuses do not take sin seriously, as if it never happened. True forgiveness and mercy, however, demand recognition and serious confrontation with sin. The second part analyzes the notion of sin in the Old Testament. Many places in the Bible affirm a completely opposite approach to sin to that of the excuse culture. The history of sin begins in the chosen people precisely because of the fact they were chosen, and in them congregates the sinfulness of mankind. The people of Israel have a strong awareness of sin, without making excuses and relativizing sin. On the other hand, the chosen people is the place of God's promises of salvation, awareness and experience of God's special, great, and radical love, mercy, and forgiveness of sins. The third part of the article shows the New Testament image of sin and Christ's approach to sin. The arrival and proclamation of Jesus Christ has sin as the central theme, and is understood in the wake of the Old Testament history of salvation. From the standpoint of the Old Testament, Christ is seen as the one who takes on and destroys the sin of the world, as the suffering Servant of the Lord, and as the Son of Man with whom comes the final showdown with evil. In his public ministry, there is no sign of relativizing and excusing sin, but the unmasking of sin, without embellishing, to lead man to repentance. The fourth part of the article discusses the need and importance of the mission of the Church, always aware of its own sinfulness and holiness, to expose and with holy anger warn of sin, and to proclaim the novelty of God's forgiveness and mercy, because it lives forgiveness in itself. Man who in the Church recognizes himself a sinner before God gains his true dignity.

Određivanje pojmova krivnja i kazna u morfološkom i patrističkome kontekstu u koliziji je s deuteronomističkim poimanjem pokajanja i oprosta, koje se kroz LXX teologiju iskristaliziralo u Novome zavjetu. U kontekstu starozavjetne teologije, ne postoji ultimatum za oprost. Isusov imperativ oprosta je bezuvjetan i apsolutan jer su pojmovi krivnja i kazna mutirali kroz povijest spasenja. U patrističkome razdoblju dominirala je krivnja i kazna, dok su u deuteronomističkome razdoblju krivnja i kazna mutirale u pokajanju i oprostu. Na kraju, u Novom zavjetu praštanje zadobiva središnje mjesto. Bezuvjetno praštanje je u Novom zavjetu zaštitni znak i tako ga valja i tumačiti. Princip Novoga zavjeta je da pravednik treba obratiti grješnika, za razliku od starozavjetnoga načela u kojemu se pravednik odmiče od grješnika. I među kršćanskim denominacijama postoje razlike u interpretaciji oprosta. Katoličko tumačenje razlikuje se od pravoslavnih i protestantskih koja ustrajavaju na pokajanju, dok katolička teologija naglašava međusobni oprost, gledanje pokajanja više kao proces, a ne samo kao čin. Dok je pomirenje u Starom zavjetu vezano uz pomirenje čovjeka s Bogom, u Novom zavjetu pomirenje između Boga i čovjeka postoji u uzajamnosti međusobnog pomirenja između čovjeka i čovjeka. U načelu uzajamnoga pomirenja, Katolička crkva slijedi primjer Milosrdnoga Isusa, što je i doktrinizirala u Sedam duhovnih i tjelesnih djela milosrđa., Defining the concepts of guilt and punishment in the morphological and Patristic context is in collision with the Deuteronomistic notion of repentance and forgiveness, which was crystallized through the LXX theology in the New Testament. In the context of Old Testament theology, there is no ultimatum for forgiveness. Jesus’ imperative of forgiveness is unconditional and absolute because the concepts of guilt and punishment have mutated through the history of salvation. In the Patristic Period, guilt and punishment had dominated, while in the Deuteronomistic period, guilt and punishment mutated in repentance and forgiveness. Finally, in the New Testament, forgiveness is given a central place. Unconditional forgiveness is the hallmark of the New Testament and must be interpreted in this context. The New Testament principle is that the righteous man should convert the sinner, unlike the Old Testament principle where the righteous would move away from the sinner. Among the Christian denominations, there are also differences in the interpretation of forgiveness. The Catholic interpretation differs from the Orthodox and Protestant which insist on repentance, while Catholic theology emphasizes mutual forgiveness, viewing repentance more as a process, and not just as an act. While reconciliation in the Old Testament relates to reconciling man to God, in the New Testament reconciliation between God and man exists in the reciprocity of mutual reconciliation between man and man. In the principle of mutual reconciliation, the Catholic Church follows the example of Merciful Jesus, which it turned into a doctrine in the seven Spiritual and Corporal Works of Mercy.

Cilj je ovoga rada promišljanje o sakramentu pomirenja, osobito u kontekstu teologije pomirenja te na tragu sadržaja i značenja molitve (formule) odrješenja. O sakramentu pomirenja možemo, zapravo, govoriti jedino unutar teologije pomirenja koja predstavlja jednu od središnjih teoloških tema. Otajstvo pomirenja stoji u središtu kršćanstva i proizlazi iz Božje milosrdne ljubavi kojom dohvaća paloga, grješnoga i izgubljenoga čovjeka. Sakrament pomirenja stoji u širem obzoru pomirenja koje izvodi Otac milosrđa u svome sinu Isusu Kristu po Duhu Svetom (trinitarni, kristološki i pneumatološki vid), ali i pomirenja koje se nastavlja u Crkvi i po Crkvi (ekleziološki i sakramentalni vid). Sakrament pomirenja tako je osobit izričaj i vid Božjega pomirenja i milosrđa kojim Bog želi dotaknuti svakoga čovjeka u Crkvi i po Crkvi. Pomirenje uključuje oproštenje grijeha, ali i ponovno sjedinjenje i uspostavljanje zajedništva, narušenoga grijehom, između Boga i čovjeka te među ljudima. Na osobit se način pomirenje dariva vjerniku kršteniku u sakramentu pomirenja u kojem po sakramentalnoj formuli odrješenja službenik Crkve, svećenik, u ime Crkve i in persona Christi podjeljuje oproštenje i mir., The aim of this paper is to reflect on the sacrament of reconciliation, especially in the context of the theology of reconciliation, following the content and meaning of the prayer (formula) of absolution. In fact, we can speak about the sacrament of reconciliation only within the theology of reconciliation, which is one of the central theological themes. The mystery of reconciliation stands at the center of Christianity and derives from God's merciful love which retrieves the fallen, sinful, and lost man. The sacrament of reconciliation stands in the wider horizon of reconciliation carried out by the Father of Mercy in his son Jesus Christ, through the Holy Spirit (Trinitarian, Christological and pneumatological aspect), but also of reconciliation which is continued in the Church and through the Church (ecclesiological and sacramental aspect). This makes the sacrament of reconciliation a distinctive expression and aspect of God’s reconciliation and mercy through which God wants to touch every person in the Church and through the Church. Reconciliation includes the forgiveness of sins, but also the reunion and re-establishment of community that was impaired by sin, between God and man, and between people. In a special way, reconciliation is given to a baptized believer in the sacrament of reconciliation where through the sacramental formula of absolution the officer of the Church, the priest, in the name of the Church and in persona Christi confers forgiveness and peace.

Tragajući za novim identitetima, države nastale na tlu nekadašnjih jugoslovenskih republika već godinama pokušavaju da ostvare i osiguraju sopstvenu interpretaciju prošlosti bogate disonantnim nasleđem. To ide veoma sporo, budući da zemlje naslednice nemaju transparentnu kulturnu politiku, zbog čega, dalje, i ne čudi da se o problemima i pitanjima u vezi sa politikama sećanja veoma retko javno diskutuje, a o uspostavljanju jasne, opšteprihvaćene, nacionalne strategije ili zakonske regulative nema ni govora. Kako je memorijalizacija, kao proces, duboko politizovana, ona preslikava političku, kulturnu, istorijsku i društvenu stvarnost u određenoj državi. Vodeće elite, na prvom mestu političke, su ti arbitri koji odlučujuće utiču na to koga ćemo i zašto pamtiti. Konkretno, to znači da se društvo neće sećati svega, već uglavnom onih događaja, perioda ili osoba koje pomenute elite odrede kao važne i to će ih se sećati na određeni (subjektivan i arbitraran) način. To, naravno, ne znači da u elitama nužno postoji negativna intencija povodom memorijalizacije. Pa ipak, brisanje starih i izgradnja novih istorijskih narativa čest je slučaj. Ovaj rad daje kratak pregled dosadašnjih memorijalizacijskih i komemorativnih praksi u regionu, kao i preporuke kako se sa njima uhvatiti u koštac u budućnosti. While searching for new identities, states created in the territory of former Yugoslav republics have been trying to achieve and ensure their own interpretation of the past, rich with dissonant heritage. This process has been very slow, as the new countries do not have transparent cultural policy, so the problems and issues related to policies of memories are rarely publicly discussed and the establishment of clear, generally accepted national strategies or legislations is not in sight. Whether they preserve the past or interpret it in the forms of monuments or other types of commemorations, these interventions in public spaces have become very important for establishing communication of different social groups and forming of their values. The reason is simple - the connection between collective memory and collective oblivion is causal. Public memory always involves suppressing some other memory and vice versa. Memorialization, as a process, is deeply politicized. It maps the political, cultural, historical and social reality in a given country, as the ruling elites, especially the political ones, have decisive influence on why we should remember someone or something. This means that the society will not remember everything, but mainly those events, period or persons that ruling elites mark as important and they will be remembered in a certain (subjective and arbitrary) way. Even though that does not necessarily mean that ruling elites have negative intentions, deleting of old and construction of new historical narratives is often the case. This paper provides a brief review of current memorialization and commemorative practices and presents recommendations on how to deal with them in the future. What, when and how dissonant heritage should be remembered must not be defined without participatory approach to the problem, which involves public discussion of all stakeholders, starting with the local community, professionals in different subjects, through civil society and all the way up to the decision makers.