Search

Suvremena migracijska kretanja predstavljaju jedan od najvećih svjetskih izazova te se zato današnje stoljeće često naziva i stoljećem migracija. "Kao ključna dinamika unutar globalizacije, migracija je sastavni dio širih ekonomskih i socijalnih promjena i pridonosi temeljnoj transformaciji međunarodnog političkog poretka" (Castles, de Haas i Miller, 2014: xii). Iako su migracije prisutne od samog postanka čovječanstva, njihova politička važnost je u posljednjih nekoliko desetljeća značajno porasla, posebice u Europi. Stoga je cilj ovog diplomskog rada analizirati povezanost migracija i političkih promjena u Europi te kakve će to posljedice imati na kreiranje europskih politika u budućnosti. U radu će se analizirati migracijski podaci, migracijske politike i političke promjene u nekoliko europskih država: Austriji, Njemačkoj, Francuskoj, Italiji, Španjolskoj i Švicarskoj. U svrhu analize te razumijevanja problema koristit će se relevantna stručna i znanstvena literatura. U diplomskom radu će se u analizi i prezentaciji dostupnih podataka primjenjivati različite statističke i grafičke metode, dok će se rezultati prostornih analiza vizualizirati i kartografski prikazati uz pomoć GIS alata. The contemporary migration movements represent one of the world's greatest challenges today which is why this century is often called the century of migration. “As a key dynamic within globalization, migration is an intrinsic part of broader economic and social change and it is contributing to a fundamental transformation of the international political order” (Castles, de Haas and Miller, 2014: xii). Although migration has been present since the beginning of mankind, political significance of migration has increased dramatically in the recent decades and especially in Europe. Therefore, the main goal of this Master thesis is to analyse the connection between political change in Europe and migration and to perceive what consequences migration will have on the policy making in Europe in the future. In the thesis migration data, migration policies and political changes in European countries of Austria, Germany, France, Italy, Spain, and Switzerland will be analysed. Furthermore, relevant professional and scientific literature will be used for the purpose of analysis and therefore better understanding of the problem. Finally, various statistical and graphical methods as well as GIS tools will be applied in purpose of analysing available data and its visualization.

Viktor Orban i nacional-konzervativna stranka Fidesz zaokrenuli su politiku u Mađarskoj kada su ponovno došli na vlast 2010. godine. Pokrenuli su reforme političkoga sustava koje su izazvale brojne burne reakcije diljem Mađarske i svijeta, što je utjecalo i na vanjsku politiku Mađarske. Migracijska kriza 2015. godine dodatno je ojačala Viktora Orbana i Fidesz te utjecala na mađarsku vanjsku politiku. Viktor Orban and the national-conservative party Fidesz turned the tide of politics in Hungary when they came to power again in 2010. They started reforms of the political system which caused numerous turbulent reactions across Hungary and the world, which also influenced the foreign policy of Hungary. The 2015 migration crisis additionally strengthened Viktor Orban and Fidesz and influenced Hungarian foreign policy.

rad se bavi pitanjima organizacije, ustroja i prilagodbi hrvatskoga kazališta u (post)tranzicijskim vremenima, uzimajući u obzir široki kontekst svih tranzicijskih zemalja u području kazališnoga života, sistematizirajući tipove i vrste iskustava i pregledno razmatrajući osnovne pozitivne i negativne aspekte promjena koje je donijela tranzicija

Hrvatska je jedina postkomunistička zemlja u kojoj je proces demokratske tranzicije koincidirao s procesom stvaranja države i ratom. Ta su tri procesa u specifičnom međusobnom odnosu: tranzicija je omogućila ostvarenje državotvornog programa, što je izazvalo rat koji je doveo u pitanje dovršenje oba projekta. Autorica prikazuje dinamiku političkih promjena u Hrvatskoj od kraja osamdesetih godina, koje su započele liberalizacijom političkog života, te se nastavile kroz dvije faze demokratske tranzicije, prije i poslije državnog osamostaljenja. Izbijanje srpske pobune i otvoreni rat djelomice su zakočili tranziciju te su doveli do "etnifikacije" politike. Autorica na kraju analizira obrazac tvorbe demokratskih institucija, koji je u obje svoje faze (prije i poslije izbora 1990.) pod kontrolom vladajuće političke snage.

In a paper published after the political changes swept our part of the world in the early nineties I questioned the resistance of the ethnology to political pressures during socialism and the nature of taboos in ethnological research. It came out that ethnicity along with the ethnic identification have been the neglected themes. Therefore it seems necessary to introduce the question of the ethnology into the discourse on ethnic and national identification., Iako je hrvatska etnologija nastala na poticaj nacionalnoga preporodnoga pokreta, pa su mnogi pioniri skupljanja etnografske i folklorne građe bili poznati hrvatski političari, ona se nije bavila etničkom ili nacionalnom identifikacijom. Pod time mislim na istraživanje kulturnih crta i značajki po kojima bi se hrvatska narodna kultura razlikovala od drugih srodnih, bliskih ili daljih narodnih kultura, ponajprije srpske, pa zatim i ostalih europskih. Pokušavam istražiti zašto se to dogodilo. Odgovor je na prvi pogled jasan i jednostavan: politički su pritisci za vrijeme socijalizma ograničavali istraživanje etniciteta i etničkih razlika, pogotovu na području hrvatskih i srpskih odnosa. Bile su to tabu teme koje se nismo usuđivali dirnuti. Pa ipak, postojala su znanja o kulturnim pojavama ili detaljima u običajima, nošnji, usmenoj književnosti, folklornoj glazbi za koje se znalo da su 'hrvatski'. No to nije bilo eksplicite navedeno. Stoga uvodim hipotezu o usmenoj predaji u hrvatskoj etnologiji koju potvrđuje i činjenica da je sve do kraja sedamdesetih godina etnološke radove objavljivalo relativno malo autora, i da se izbjegavalo teorijsko promišljanje kulturnih fenomena. Većina pozitivističkoga znanja bila je u Gavazzijevim predavanjima i raspršenim člancima. Jedino je uoči Drugog svjetskog rata Branimir Bratanić u uputama za održavanje smotri hrvatske narodne kulture pokušao ponuditi modele hrvatskoga folklora koji se su zapravo održali sve do današnjih dana. Hrvatska se etnologija međutim bavila istraživanjem korijena i izvora. No ni tu nije dolazila do konačnoga odgovora na pitanje o nacionalnom identitetu jer se najčešće utvrđivalo da su korijeni balkanski, mediteranski, panonski, ili slavenski. No što u nacionalnom smislu znači to daje podrijetlo nekoj pojavi slavensko? Ono isto tako može biti podlogom za hrvatsku ali i za srpsku ili neku drugu nacionalnu identifikaciju. Nisu postojale teorijske pretpostavke za istraživanje etničke identifikacije. Najnovije istraživanje Renate Jambrešić koja se poslužila zapisima suradnika Instituta za narodnu umjetnost (sada Institut za etnologiju i folkloristiku) iz pedesetih godina na Baniji pokazuje da su građu koja govori o etnonimima i o njihovoj funkciji istraživači smatrali redundantnom; nisu je bilježili u okviru lege artis sastavljenih zbirki nego pretežno u uvodima toj građi kao dio putnih zabilješki. Sadašnje čitanje te građe pokazuje međutim kako se u tom kraju miješanoga stanovništva još sredinom ovoga stoljeća ljudi nisu identificirali kao Hrvati ili Srbi nego su najbliže susjede ili stanovnike obližnjih sela nazivali lokalnim etnonimima ili prema vjerskoj pripadnosti. Polazeći od definicije iz pera Mirjane Gross o nacionalnoj integraciji kao složenom procesu možemo pretpostavljati da iako je taj proces doživio svoje vrhunce u prošlom stoljeću ili na prijelazu stoljeća, on još uvijek nije bio završen u narodu, na terenu koji etnolozi istražuju. To bi mogao biti drugi razlog zbog kojega hrvatska (pozitivistička) etnologija nije istraživala etničku odnosno nacionalnu identifikaciju (jer je na terenu nije nalazila).

Pad berlinskog zida postao je velikim izazovom i za odgoj u bivšim komunističkim zemljama posebno kad je u pitanju njegova cjelovitost, konkretno, vjernička komponenta odgoja. Dotadašnji tretman vjernika i vjerskih vrijednosti najednom je kod mnogih došao u prvi plan. Ta pomalo iznenadna situacija postavila je pitanje religijskim pedagozima stvaranja novih planova i programa za stustavan odgoj koji više neće biti isključivo rezerviran za zatvorene prostore vjerskih zajednica nego će se ugrađivati u javne odgojno-obrazovne programe svakog naroda napose. Pranjić je u svom predavanju razglabao afinitet hrvatskog društva za te vrijednosti, prihvaćanje i eventualne bojaznosti te konkretno indicirao u kojem smjeru će se ići kad se počne sustavno nuditi evanđeoske vrijednosti u Hrvatskoj, konkretno njenom odgojno-obrazovnom programu.