Search

The pluralistic philosophy of religion of Abdolkarim Soroush, whose neo-rationalist thought represents a genuine epistemological turn within Muslim reform discourse, is the central issue in this paper. Abdolkarim Soroush, as a contemporary Muslim thinker, brings a completely new understanding of the issue of religious pluralism and by incorporating analytical philosophy, contemporary hermeneutic tradition and Sufi metaphysics, contributes to the creation of a characteristically distinct philosophy of religion within the Muslim intellectual circle. Issues of expansion and contraction of religious knowledge, as well as the expansion of prophetic experience, are inseparable elements of his philosophy of religion., Pluralistička filozofija religije Abdolkarima Sorousha, čija neoracionalistička misao predstavlja stvarni epistemološki obrat unutar muslimanskog reformskog diskursa, središnje je pitanje kojim se bavi ovaj rad. Abdolkarim Soroush, kao suvremeni muslimanski mislilac, donosi sasvim novo razumijevanje pitanja religijskog pluralizma te uz uključenje analitičke filozofije, suvremene hermeneutičke tradicije i sufijske metafizike, doprinosi stvaranju upečatljivo karakteristične filozofije religije unutar muslimanskog intelektualnog kruga. Pitanja širenja i sužavanja religijskog znanja, kao i širenja poslaničkog iskustva, neodvojivi su elementi njegove filozofije religije., Die pluralistische Religionsphilosophie von Abdolkarim Soruschs, dessen neorationalistischer Gedanke eine genuine epistemologische Wende innerhalb des muslimischen Reformdiskurses abbildet, ist das Kardinalthema dieses Beitrags. Als zeitgenössischer muslimischer Denker bringt Abdolkarim Soruschs eine gänzlich neue Auffassung der Frage des religiösen Pluralismus ein und trägt durch die Einbeziehung der analytischen Philosophie, der zeitgenössischen hermeneutischen Tradition und der Sufi-Metaphysik zur Schaffung einer charakteristisch eigenständigen Religionsphilosophie innerhalb des muslimischen intellektuellen Kreises bei. Die Fragen der Erweiterung und Kontraktion des religiösen Wissens sowie der Erweiterung prophetischer Erfahrung sind untrennbare Elemente seiner Religionsphilosophie., La philosophie pluraliste de la religion d’Abdolkarim Soroush, dont les pensées néo-rationalistes représentent un réel tournant épistémologique au sein du discours réformateur musulman, est la question centrale traitée dans ce travail. Abdolkarim Soroush, en tant que penseur musulman contemporain, offre une lecture entièrement nouvelle du pluralisme religieux et, en intégrant la philosophie analytique, la tradition herméneutique contemporaine et la métaphysique Sufi, contribue à la création d’une philosophie de la religion spécifiquement distincte au sein du cercle intellectuel musulman. La question de l’expansion et du recul des connaissances religieuses, aussi bien que l’expansion de l’expérience prophétique, sont des éléments indissociables de sa philosophie de la religion.

Linda Martín Alcoff and others have emphasised that the discipline of philosophy suffers from a ‘demographic problem’. The persistence of this problem is partly the consequence of various forms of resistance to efforts to address the demographic problem. Such resistance is complex and takes many forms and could be responded to in different ways. In this paper, I argue that our attempts to explain and understand the phenomenon of resistance should use a kind of explanatory pluralism that, following Quassim Cassam, I call multidimensionalism. I describe four general kinds of resistance and consider varying explanations, focusing on those focused on vices and social structures. I argue that vice-explanations and structural- explanations are both mutually consistent and mutually entailing. If so, there is no need to choose between vice explanations and structural explanations or any other kinds of explanation. We can and should be multidimensionalists: using many together is better., Linda Martín Alcoff i drugi naglasili su da filozofija kao disciplina pati od "demografskog problema". Upornost ovog problema djelomično je posljedica različitih oblika otpora nastojanjima da se riješi demografski problem. Takav otpor je složen i pojavljuje se u mnogim oblicima te se na njega može odgovoriti na različite načine. U ovom radu tvrdim da bi naši pokušaji objašnjenja i razumijevanja fenomena otpora trebali koristiti pluralističko objašnjenje koje, prema Quassimu Cassamu, nazivam višedimenzionalizam. Opisujem četiri opća oblika otpora i razmatram različita objašnjenja, usredotočujući se na one koji su usmjereni na mane i društvene strukture. Tvrdim da su objašnjenja utemeljena na porocima i strukturalna objašnjenja međusobno usklađena i da se međusobno impliciraju. Ako je tome tako, nema potrebe birati između objašnjenja utemeljenih na porocima i strukturalnih objašnjenja ili bilo kojih drugih vrsta objašnjenja. Možemo i trebali bismo biti višedimenzionalisti: upotreba mnogih zajedno je bolja.

U prvom dijelu završnog rada ukratko se objašnjavaju razvoj radija kao medija i podjela na američku i europsku radiofoniju, zatim početci radija u Hrvatskoj i promjene koje donosi zakonodavno uređenje radijske djelatnosti. Radio u Hrvatskoj na svojim je početcima pripadao europskoj radiofoniji koja je imala snažno naglašenu ulogu javnog servisa, no povećanjem broja radijskih postaja, prvenstveno onih komercijalnih, veliki broj radijskih postaja okreće se tržištu te željama i potrebama šire publike. U radu se, primjenom metode suvremenoga etnografskoga istraživanja, prikazuje značaj lokalnog radija na primjeru Radio Baranje koja je svoju radijsku djelatnost pokrenula na samom početku Domovinskoga rata kao prognanički radio, a nastavila povratkom u Beli Manastir gdje posluje i danas. Opisuje se osnivanje Radio Baranje, njegova vlasnička struktura i programska shema te sadržaji kojima se danas ostvaruje pluralizam u kontekstu raznolikosti sadržaja. Cilj je rada prikazati radio kao medij koji opstaje usprkos ubrzanom razvoju novih medija i mijenjanjem čovjekovih medijskih navika. Radio i dalje ostaje prisutan uz minimalnu tehničku zahtjevnost i najširu dostupnost zbog čega ga se može i dalje smatrati najbržim i najotpornijim medijem. In the first part of the final paper, the development of radio as a medium and the division into American and European radio are briefly explained, then the beginnings of radio in Croatia and the changes brought about by the legislative regulation of radio activity. At its beginnings, radio in Croatia belonged to European radio, which had a strongly emphasized public service role, but with the increase in the number of radio stations, primarily commercial ones, a large number of radio stations are turning to the market and the wishes and needs of a wider audience. The paper, using the method of modern ethnographic research, shows the importance of local radio using the example of Radio Baranja, which started its radio activity at the very beginning of the Homeland War as an exile radio, and continued by returning to Beli Manastir where it still operates today. It describes the establishment of Radio Baranja, its ownership structure and programming scheme, as well as the content that today realizes pluralism in the context of the diversity of content. The aim of the paper is to show radio as a medium that survives despite the accelerated development of new media and changing people's media habits. Radio still remains present with minimal technical requirements and the widest availability, which is why it can still be considered the fastest and most durable medium.

Ovaj rad istražuje kritiku liberalizma u djelima Johna Graya i evaluira njegov doprinos postliberalnom načinu mišljenja. Grayev raskid s liberalnom tradicijom događa se prvo u okviru političkih zbivanja u Velikoj Britaniji krajem 1980-ih godina, gdje tržišna ekonomija, po Grayevom sudu, nije uspjela brinuti za kulturne temelje društva, a zatim i u kontekstu svjetskih zbivanja, poput pada komunizma, u kojima Gray ne vidi priliku za prevlast liberalizma, već razvitak ostalih oblika društvenih uređenja. Manjkavost liberalizma prvenstveno prepoznaje u univerzalističkim pretenzijama vezanim za prosvjetiteljski projekt. Emancipacijski potencijal prosvjetiteljskog liberalizma nepovratno je propao i ne može imati mjesto u suvremenom, pluralističkom društvu, za kojega je, zbog raznolikosti oblika života, najpotrebnije osigurati modus vivendi. Gray, stoga, ostaje vjeran liberalizmu kao povijesnom nasljeđu i vrednuje ideale poput tolerancije i individualne slobode. S druge strane, prosvjetiteljskom liberalizmu upućuje konzervativnu kritiku, zazivajući povratak od apstraktne racionalnosti i prirodnih prava prema praktičnoj politici.

U ovoj publikaciji donosimo dio rezultata istraživanja provedenih u trima manjima projektima (ostvarenima potporama Sveučilišta u Zagrebu) koji su u fokusu imali problematiku nastave filozofije u okviru učiteljskih i odgojiteljskih studija. U početnom dijelu rasprave bit će ocrtana predmetna (idejna) i metodološka (provedbena) određenja provedenih istraživanja kako bismo lakše sagledali kontekst nastanka rezultata predstavljenih u ovoj knjizi te kako bismo prikazali jasniju sliku tih rezultata. Uistinu značajno određenje svih naših istraživačkih nastojanja jest promišljanje o problematici nastave filozofije u okviru kolegija filozofije odgoja. Konkretno, oblikovano u pitanjima kako je moguće i, nadasve, kako je potrebno u zadanom okviru učiteljskih i odgojiteljskih studija p(r)oučavati filozofiju. U filozofiji je mnogo misaonih zakona koji su, bilo idejno, logički ili empirijski, nezaobilazni za djelovanje na način filozofije, no vjerujemo da je jedan zakon temeljan: nije moguće poučavati bez neprekidnog učenja. Tomu je posebno tako što znanja u filozofiji, osim sadržajnih (reducirano rečeno, faktografskih) određenja, nose i ona egzistencijalna, ona koja nedvojbeno upućuju na to kako biti čovjekom. Na stranicama koje slijede višekratno nastojimo razjasniti taj zamršeni sklop, posebno imajući pred očima problematiku filozofije odgoja kako smo je ocrtali.

Važne stvari za čiste odnose u medijskoj zajednici i veće povjerenje javnosti u medije su: točne i precizne informacije o vlasništvu nad medijima i način njihova financiranja. Ti podaci trebali bi biti dostupni svakom konzumentu medija. Iako su u Hrvatskoj informacije o vlasništvu medija javne (informacije dostupne na stranicama Agencije za elektroničke medije), postavlja se pitanje tko je stvarni vlasnik pojedinih medija, odnosno tko ima kontrolu i utjecaj nad uređenjem medijske politike. S ciljem utvrđivanja grupacije medija te razjašnjenja slike o pitanju vlasničke strukture medija u Hrvatskoj, u radu je izvršena komparativna analiza izvještavanja o „aferama“ ministrice regionalnoga razvoja i fondova Europske unije – Gabrijele Žalac, u periodu od 9. ožujka do 24. ožujka 2019. godine. Istraživanjem je obuhvaćeno 305 priloga iz tiskanih (dnevne novine) i elektroničkih medija (televizijski program i online portali). Na temelju postavljenih istraživačkih pitanja i glavne četiri hipoteze, donesen je zaključak o potencijalnoj grupaciji medija s obzirom na njihovu političku orijentaciju. Vital issues for clear relationships in media community and greater public trust in media are: exact and precise information about media ownership and the way they are financed. This information should be accessible to every media consumer. Although many information about media ownership in Croatia are public ( information is available on web pages of Agency for electronic media) there arises a question who the real owner of some media is and who has got a control and influence on media policy setup. In order to determine the media grouping and to clarify the issue of media ownership structure in Croatia, this paper presents a comparative analysis of reporting on the "affairs" of Minister of Regional Development and EU Funds - Gabrijela Žalac from March 9th to March 24th, 2019. The research covered 305 articles both from print media (daily newspapers) and electronic media (television programmes and online portals). There has been brought a conclusion of importance in potential media grouping concerning their (political) orientation based upon the exploratory issues and four main hypotheses.

Polazeći od teze da se najadekvatnija podela etičkih stanovišta tiče njihovih strukturalnih karakteristika, distinkciji generalizam/partikularizam dajem prednost u odnosu na distinkcije deontološko/teološko i act-centered/agent-centered, a zatim na primeru Rosove etike prima facie dužnosti ilustrujem kako se ovo razlikovanje može adekvatno primeniti na jedan naizgled problematičan slučaj. U prvom delu rada nastojim da pokažem da je Rosovo stanovište, uprkos deontološkoj terminologiji koja se u njemu javlja, suštinski partikularističko, ispitujem osobenosti Rosovog pluralizma, a prima facie dužnosti povezujem sa normativnim moralnim razlozima. U drugom delu rada kritikujem Audijevo shvatanje Rosove etike i negiram da Rosovo stanovište ima normativne implikacije koje mu Audi pripisuje. I begin with the thesis that the most appropriate classificatio of ethical theories pertains to their structural characteristics and give the advantage to the particularism/ generalism dichotomy over the deontological/teleological and act-centered/agent-centered classifications. Subsequently I use the example of Ross's ethics of prima facie duties to illustrate how this distinction can be properly applied to a seemingly problematic case. In the first part of the paper I aim to show that Ross's view is, in spite of its use of deontological terminology, essentially particularist. I then examine the specificities of Ross's pluralism and explore the connection between prima facie duties and normative moral reasons. In the second part of the paper I criticize Audi's interpretation of Ross's ethics and show that Ross's view doesn't have the normative implications that Audi ascribes to it.

Uspon i dometi pitanja o svijetu u suvremenoj filozofiji dovode se u ovom članku u svezu sa zalaskom metafizičkoga pitanja o bitku i s nihilističkom krizom uma. Ta kriza logosa manifestirala se, prije svega, u prevladavanju znanstvenoga pozitivizma i prevlasti svjetonazorskih ideologija. U žarištu razmatranja nalaze se filozofske struje druge polovice 20. stoljeća u Hrvatskoj. Prikaz prati u prvom redu političku privlačnost i misaoni utjecaj izazovne teme na oblikovanje pluralističkoga svijeta ideja i demokratski preokret koji je uslijedio. Razmatranje započinje pitanjem kako su filozofska promišljanja o pojmu svijeta odgovarala i poticala otvaranje procesa liberalne demokratizacije u društvu. Istraživanje svijeta pokazalo se dijaloškim i pluriperspektivističkim okvirom u različitim filozofskim strujama. On je dao poticaj i otvorio pristup promišljanju i raspravi o zajedničkim težnjama posve različitim, pa čak i suprotstavljenim teoretskim nazorima i filozofskim strujama. Sažeti filozofijsko-povijesni prikaz istaknutijih modela zasnivanja svijeta iznosi na vidjelo misaone prinose i odgovarajuće publikacije u tri glavna vala koji su prepoznatljivi od 1953. do 1962., od 1964. do 1984., te naposljetku od 1986. do 1995. Pojmovna postignuća razdijeljena su na pet filozofijskih pravaca: fenomenološko-aksiološko oblikovanje svijeta, fenomenološko-hermeneutičko tumačenje svijeta, praksističko- marksističko zasnivanje svijeta, znanstvenoanalitička konstrukcija svijeta i univerzalističko-integrativna filozofija svijeta. Od predstavnika razmatraju se argumentacije Pavla Vuk-Pavlovića, Vladimira Filipovića, Marije Bride, Franje Zenka, Vanje Sutlića, Danila Pejovića, Ante Pažanina, Branke Brujić, Sulejmana Boste, Željka Pavića, Milana Kangrge, Branka Bošnjaka, Gaje Petrovića, Line Veljaka, Ante Čovića, Zdravka Radmana, Mislava Kukoča, Mislava Ježića i autora ovoga članka. Pobliže razmatranje temeljnih postavaka potvrđuje zaključak da se pojam svijeta može označiti »kao temeljni pojam nove epohe« (Marija Selak, 2013, 188). Pitanje o svijetu tako je stožerna filozofijska tema na kojoj se duhovi susreću i razilaze, okupljaju i raspršuju, vode dijaloge i prepiru; u okviru svijeta misaoni horizont uzmaže se integrirati u svojoj različitosti. To je pitanje potaknulo višestruka promišljanja i mnoge rasprave, koje su bile plodonosne u potrazi za pluralizmom i jasnijom pluriperspektivnošću u razmatranju života i prirode, jednako kao i u političkoj zbiljnosti, tj. u zauzimanju za više slobode, reda i logosa u duhovnom svemiru. Naposljetku, čini se da je pitanje o svijetu zadržalo i danas živahno zanimanje koje može poticati daljnje filozofijske istraživačke misije i pokretati nove misaone avanture u budućnosti., This paper connects the rising and the impact of question about the world in modern philosophy with the decline of the metaphysical question of being and with the nihilistic crisis of mind. This crisis of the logos has found its manifestations above all in the predominance of scientific positivism and the supremacy of world-view-ideologies. In the focus of the examination are philosophical trends of the second half of the 20th century in Croatia. The depiction pursues in the foreground the political attraction and intellectual influence of the controversial topic on the emergence of the pluralistic world of ideas and the democratic turn. It starts with the question of how philosophical reflections on the concept of the world corresponded to the opening up of the liberal democratic processes in society. The exploration of the world has proved to be a dialogical and pluri-perspective framework in various philosophical currents. It gave very different and even opposite theoretical views and philosophical orientations on the approach to the deliberation and debate about the common aspirations. Through a sketchy philosophical-historical account of the outstanding concepts of reasoning about the world, the intellectual output and related publications are brought to light in three recognisable waves from 1953 to 1962, from 1964 to 1984 and most recently from 1986 to 1995. The conceptual achievements were divided into five philosophical directions – phenomenological-axiological world formation, phenomenological hermeneutic interpretation of the world, praxis-Marxist world foundation, scientific-analytical world construction and the universalistic-integrative philosophy of world. Among the representatives, in the foreground were the arguments of Pavao Vuk-Pavlović, Vladimir Filipović, Marija Brida, Franjo Zenko, Vanja Sutlić, Danilo Pejović, Ante Pažanin, Branka Brujić, Sulejman Bosto, Željko Pavić, Milan Kangrga, Branko Bošnjak, Gajo Petrović, Lino Veljak, Ante Čović, Zdravko Radman, Mislav Kukoč, Mislav Ježić and the author of this article. Closer examination of the fundamental theses confirms the conclusion that the concept of the world can be designated “as a basic concept of the new epoch” (Marija Selak, 2013, 188). The question about the world is thus a basic philosophical theme in which the spirits meet and diverge, assemble and disperse, hold dialogues and quarrell, within the framework of which the intellectual horizon can integrate in its diversity. This question stimulated a manifold of reflections and many discussions, which were fruitful for the search for more plurality and clearer pluriperspectivity in the consideration of life and nature, as well as in political reality, i.e. in the demand for more freedom, order and logos in the spiritual universe. The question about the world, therefore, seems to have retained a fiery deliberative effect in the present, with which it could spur further philosophical research missions and inspire new thinking adventures in the future., La montée et l’impact de la question mondiale dans la philosophie moderne sont liés dans le présent article au déclin de la question métaphysique de l’être et à la crise nihiliste de la raison. Cette crise du logos s’est surtout manifestée par la prédominance du positivisme scientifique et la dictature des visions du monde idéologiques. Les tendances philosophiques de la seconde moitié du 20e siècle en Croatie sont au centre de nos considérations. Cette présentation se concentre, au premier plan, sur l’attraction politique et sur la manière dont la pensée intellectuelle de ce sujet controversé influence l’élaboration d’un monde d’idées pluralistes, mais également sur le tournant démocratique qui a suivi. Cela commence par la question de savoir comment les réflexions philosophiques sur le concept de monde correspondent à l’ouverture des processus de gouvernance populaire dans la société. L’exploration du monde s’est révélée être un cadre dialogique et pluri perspectiviste dans divers courants philosophiques. Il a encouragé des points de vue théoriques et des orientations philosophiques très différents, voire opposés, et leur a offert une approche pour la réflexion et la discussion sur les aspirations communes. À travers un compte-rendu philosophico-historique des modèles les plus éminents pour concevoir un monde, la production intellectuelle et les publications associées sont mises en lumière en trois grandes vagues identifiables de 1953 à 1962, de 1964 à 1984 et plus récemment de 1986 à 1995. Les acquis conceptuels ont été divisés en cinq directions philosophiques: la formation du monde phénoménologico-axiologique, l’interprétation phénoménologico-herméneutique du monde, le raisonnement sur le monde praxiste-marxiste, la construction du monde analyticoscientifique et la philosophie du monde universaliste intégratrice. Parmi les représentants, sont développés au premier plan les arguments de Pavao Vuk-Pavlović, Vladimir Filipović, Marija Brida, Franjo Zenko, Vanja Sutlić, Danilo Pejović, Ante Pažanin, Branka Brujić, Sulejman Bosto, Željko Pavić, Milan Kangrga, Branko Bošnjak, Gajo Petrović, Lino Veljak, Ante Čović, Zdravko Radman, Mislav Kukoč, Mislav Ježić et l’auteur de cet article. Un examen plus approfondi des thèses fondamentales confirme la conclusion selon laquelle il est possible de décrire le concept du monde en tant que « concept de base de la nouvelle époque » (Marija Selak, 2013, 188). La question sur le monde est donc un thème philosophique fondamental dans lequel les esprits se sont séparés et rencontrés, se sont assemblés et éparpillés, ont mené des dialogues et sont allés à la confrontation, dans le cadre duquel l’horizon intellectuel a pu s’intégrer dans sa diversité. Cette question a suscité de multiples réflexions et de nombreuses discussions, qui ont été fructueuses pour la recherche d’une pluralité et d’une pluriperspectivité dans la considération de la nature et la description de la vie en tant que réalité politique, c’est-à-dire dans l’aspiration de plus de liberté, plus d’ordre et de logos dans l’univers spirituel. La question sur le monde semble donc continuer à susciter un vif intérêt aujourd’hui, ce qui pourrait inciter d’autres missions de recherche philosophique et inspirer de nouvelles aventures de réflexion dans l’avenir., Der Aufgang und die Wirkungsgeschichte der Weltfrage in der neueren Philosophie werden in diesem Artikel mit dem Niedergang der metaphysischen Seinsfrage und mit der nihilistischen Krise der Vernunft in Zusammenhang gebracht. Diese Krise des Logos hat ihre Manifestationen vor allem in der Vorherrschaft des wissenschaftlichen Positivismus und in der Vormachtstellung der weltanschaulichen Ideologien gefunden. Im Fokus der Betrachtung befinden sich philosophische Strömungen der zweiten Hälfte des 20. Jahrhunderts in Kroatien. Die Darstellung verfolgt vor allem die denkerische Anziehungskraft und gedankliche Einflussnahme des brisanten Themas auf die Herausbildung der pluralistischen Ideenwelt und die erfolgte demokratische Wende. Sie geht von der Frage aus, inwiefern die philosophischen Reflexionen über den Weltbegriff mit der Öffnung der freiheitlich-demokratischen Vorgänge in der Gesellschaft korrespondierten. Die Erforschung der Welt hat sich in verschiedenen philosophischen Strömungen als ein dialogischer und vielperspektivischer Rahmen erwiesen. Er lieferte ganz unterschiedlichen und sogar entgegengesetzten theoretischen Betrachtungsweisen und philosophischen Ausrichtungen den Ansatz zur Erschließung der Deliberation und Auseinandersetzung über die gemeinsamen Bestrebungen. Durch eine umrisshafte philosophiegeschichtliche Darstellung herausragender Weltbegründungsentwürfe werden gedankliche Erträge und die dazugehörenden Veröffentlichungen in drei erkennbaren Hauptwellen von 1953 bis 1962, von 1964 bis 1984 und zuletzt von 1986 bis 1995 ins Licht gerückt. Die begrifflichen Leistungen werden in fünf philosophische Richtungen gegliedert: phänomenologisch axiologische Weltbildung, phänomenologisch-hermeneutische Auslegung der Welt, praxis-marxistische Weltbegründung, wissenschaftlich analytische Weltkonstruktion und universalistisch-integrative Philosophie der Welt. Unter den Repräsentanten werden im Vordergrund die Argumentationen von Pavao Vuk-Pavlović, Vladimir Filipović, Marija Brida, Franjo Zenko, Vanja Sutlić, Danilo Pejović, Ante Pažanin, Branka Brujić, Sulejman Bosto, Željko Pavić, Milan Kangrga, Branko Bošnjak, Gajo Petrović, Lino Veljak, Ante Čović, Zdravko Radman, Mislav Kukoč, Mislav Ježić und dem Verfasser dieses Artikels dargestellt. Die nähere Betrachtung der grundlegenden Thesen bestätigt die Einsicht, dass der „Weltbegriff als Grundbegriff der neuen Epoche“ (Marija Selak, 2013, 188) bezeichnet werden könne. Die Weltfrage ist also ein philosophisches Grundthema, an dem sich die Geister begegneten und schieden, versammelten und auseinandergingen, Dialoge führten und sich zerstritten, in dessen Rahmen sich der geistige Horizont in seiner Vielfältigkeit zu integrieren vermochte. Diese Frage regte mannigfache Überlegungen und viele Gespräche an, die für die Suche nach mehr Pluralität und eindeutiger Vielperspektivität in der Naturbetrachtung und der Lebensbeschreibung wie in der politischen Wirklichkeit, also in der Forderung nach mehr Freiheit, Ordnung und Logos im geistigen Universum, fruchtbar waren. Die Weltfrage scheint daher in der Gegenwart eine zündende Deliberationswirkung behalten zu haben, mit der sie weitere philosophische Forschungsmissionen anspornen und neue Denkabenteuer in der Zukunft anstoßen könnte.

U ovom radu htjeli bismo iznova promisliti temeljne probleme filozofije odgoja imajući pri tom pred očima poruku vjere kako je na temelju evanđelja razumijeva tradicija kršćanskoga Zapada. Primarno nas zanima može li se u suvremenom društvu govoriti o kršćanstvu kao inspiraciji odgojne djelatnosti, i drugo, može li ta inspiracija biti dijaloški posredovana i onima koji ne prepoznaju sebe u konfesionalnim strukturama i doktrinarnim obrascima. Zanima nas može li rečeno biti prilog izgradnji pluralističkoga društva koje bi bilo utemeljeno na uvažavanju različitosti i dijaloškom zahvaćanju u budućnost. Upravo ti rečeni pojmovi određuju fenomen odgoja, konkretno njegovu bit, koja je odgojnom praksom tako često iznevjerena. Ovaj rad nastoji upozoriti na činjenicu da evanđeoska misao može biti inspirator odgojne djelatnosti i u situaciji kad se odgojna djelatnost sagledava izvan konfesionalnoga okvira. Također nastojimo pokazati da bi inzistiranje na doktrini, u ovom slučaju vjerski obilježenim odgojnim porukama, uništilo samu bit odgojne djelatnosti i otvorilo put manipulaciji., In this paper, we would like to rethink the basic problems of the philosophy of education by keeping in mind the message of faith as it is understood based on the Gospel by the tradition of the Christian West. First, we would like to see if we can discuss Christianity in the modern society as an inspiration for educational activity, and second, can this inspiration be mediated by dialogue with those who do not recognize themselves in confessional structures and doctrinal patterns. We examine if what has been said can contribute to building a pluralistic society that would be based on respect for diversity and on “grasping” into the future in dialogue. It is these concepts that define the phenomenon of education, specifically its essence, which is so often let down by the educational practice. This paper seeks to point out the fact that the Gospel message can be an instigator of educational activity even in situations when the educational activity is viewed outside the confessional framework. We also aim to show that insisting on the doctrine, in this case religiously marked educational messages, would destroy the very essence of educational activity and open the way for manipulation.

Tenzija između univerzalizma i pluralizma u teoriji ljudskih prava glavna je tema ove knjige. Ta tenzija nema samo filozofske, već i duboke političke implikacije. U logici ideje ljudskih prava sadržan je paradoks: da bi ta ideja imala univerzalni moralni autoritet mora biti prihvaćena od zagovornika različitih filozofskih, vjerskih, etičkih i ideoloških svjetonazora iako će te različite tradicije mišljenja imati suprotstavljena shvaćanja sadržaja, svrhe i prirode ljudskih prava. Cilj ove studije je detaljnije razmotriti taj paradoks – paradoks Babela – te kroz kritičko čitanje utjecajnih suvremenih političkih teoretičara pokušati vidjeti je li taj paradoks razrješiv ili ne.

Istraživanje je poduzeto radi svrhe prikazivanja odnosa moći između različitih aktera koji su sudjelovali u formulaciji dopunskog osiguranja. Cilj je utvrditi tko su bili najutjecajniji/najmoćniji akteri u tom procesu kako bi se unaprijedilo znanje o akterima hrvatske zdravstvene politike i pokazalo tko su jedni od najvažnijih aktera u toj hrvatskoj politici. U radu autor se vodio pretpostavkom pluralizma kako je moć široko distribuirana među različitim akterima te da im se na temelju toga omogućava sudjelovanje, zastupanje interesa i utjecaj na spomenuti proces. U skladu s time autor je razvio mrežu interakcije između aktera, a moć se mjerila pomoću 4 indikatora: javne ovlasti, uloga u procesu, medijska zastupljenost te percepcija aktera o distribuciji moći. Svi indikatori upućuju na to da su najutjecajniji akteri bili formalni, odnosno državni te da moć nije bila široko distribuirana. Nadalje, iako su akteri razvili svojevrsnu mrežu odnosa, ona se ne može u potpunosti objasniti pristupom mreža javnih politika jer je kao prvo, postojao jedan centar moći oko kojeg se strukturirala interakcija i kao drugo, civilno društvo je bilo nedovoljno zastupljeno., Research was conducted for purposes of explaining the relations of power between various actors which have participated in the formulation of supplementary health insurance. The goal was to determine who were the most inflental/powerful actors in that process in order to advance knowledge about Croatian health policy actors and to show which actors are the most relevant in that policy. In this paper the author took the assumption of pluralism as a theory which holds that power is widely distributed among different actors and thus enables them to take part in the policy process, representing their interests and influencing policy. Accordingly, the author developed a network of interaction between actors, and power was measured by four indicators: public authority, role in the policy process, media representation, and actors perception of power distribution. All indicators point to the fact that the most influential actors were formal or state actors, and that power was not widely distributed. Furthermore, although the actors have developed a network of relationships, it can not be fully explained by the approach of policy networks, because, first of all, there was one center of power in which the interaction was structured and, secondly, the civil society was insufficiently represented.

Istraživanje je poduzeto radi svrhe prikazivanja odnosa moći između različitih aktera koji su sudjelovali u formulaciji dopunskog osiguranja. Cilj je utvrditi tko su bili najutjecajniji/najmoćniji akteri u tom procesu kako bi se unaprijedilo znanje o akterima hrvatske zdravstvene politike i pokazalo tko su jedni od najvažnijih aktera u toj hrvatskoj politici. U radu autor se vodio pretpostavkom pluralizma kako je moć široko distribuirana među različitim akterima te da im se na temelju toga omogućava sudjelovanje, zastupanje interesa i utjecaj na spomenuti proces. U skladu s time autor je razvio mrežu interakcije između aktera, a moć se mjerila pomoću 4 indikatora: javne ovlasti, uloga u procesu, medijska zastupljenost te percepcija aktera o distribuciji moći. Svi indikatori upućuju na to da su najutjecajniji akteri bili formalni, odnosno državni te da moć nije bila široko distribuirana. Nadalje, iako su akteri razvili svojevrsnu mrežu odnosa, ona se ne može u potpunosti objasniti pristupom mreža javnih politika jer je kao prvo, postojao jedan centar moći oko kojeg se strukturirala interakcija i kao drugo, civilno društvo je bilo nedovoljno zastupljeno. Research was conducted for purposes of explaining the relations of power between various actors which have participated in the formulation of supplementary health insurance. The goal was to determine who were the most inflental/powerful actors in that process in order to advance knowledge about Croatian health policy actors and to show which actors are the most relevant in that policy. In this paper the author took the assumption of pluralism as a theory which holds that power is widely distributed among different actors and thus enables them to take part in the policy process, representing their interests and influencing policy. Accordingly, the author developed a network of interaction between actors, and power was measured by four indicators: public authority, role in the policy process, media representation, and actors perception of power distribution. All indicators point to the fact that the most influential actors were formal or state actors, and that power was not widely distributed. Furthermore, although the actors have developed a network of relationships, it can not be fully explained by the approach of policy networks, because, first of all, there was one center of power in which the interaction was structured and, secondly, the civil society was insufficiently represented.

U ovom članku nastojim ponuditi sažet prikaz Spinozine filozofije politike i ocrtati mogućnosti njezine primjene u suvremenim raspravama unutar filozofije politike i političke epistemologije. Iako su Spinozini doprinosi političkoj misli kontinuirano zasjenjivani njegovom metafizičkom teorijom, važno je osvijestiti intelektualnu hrabrost uloženu u ovu ranu artikulaciju današnjih političkih truizama. Spinoza je, vođen realizmom izvedenim iz etičke teorije psihološkog egoizma, zacrtao temelje sekularizma, artikulirao razliku između društvenih funkcija znanosti i religije, uspješnost država izveo iz pouzdanih institucija i razboritih politika te odgovor na konfliktne interese – umjesto u neplodnim apelima na savršenu racionalnost pokušao pronaći u procedurama kanaliziranja egoističnih težnji u opće dobro. Članak je, radi preglednosti, podijeljen na tri poglavlja. U prvom poglavlju nastojim pokazati kako Spinoza, radi objašnjavanja logike ljudskog ponašanja u zajednici, svoju monističku metafizičku teoriju implementira u filozofiju politike. Spinozinu filozofsku misao sažeto smještam unutar intelektualne klime njegovih suvremenika, ocrtavam njegovo jedinstveno razumijevanje kontraktualizma i argumentiram u prilog njegovog metodološkog okvira političkog realizma kao optimalnog pristupa društvenoj zbilji. Drugo je poglavlje posvećeno jednom od središnjih pitanja Spinozine filozofije politike – pluralizmu društvenih vrijednosti i granicama javnog morala. Inherentno konfliktna narav društvenosti će, unutar Spinozinog metodološkog okvira, pretpostavljati različite kriterije za moralnu evaluaciju privatnih hijerarhija vrijednosti i javnog djelovanja primjerenog životu u zajednici. U zaključku nastojim sažeti pregledane teme i izložiti njihove ramifikacije za suvremene filozofske rasprave i suočavanje s političkom zbiljom.

U radu se, polazeći od knjige Fahrudina Novalića Islamski svijet i modernost propituju pretpostavke pristupa religiji s pozicija moderne i s pozicija postmoderne, s posebnim obzirom na islam. Ukazuje se na protuslovlja moderne, dijalektiku predmoderne i postmoderne, kao i na dvojben odnos postmodernističke kritike prosvjetiteljstva s afirmacijom fundamentalističkih ideja i praksi.

Masovni mediji imaju značajnu ulogu koja nam kroz pravo na slanje i primanje informacija daje mogućnost informiranosti, obrazovanja i razonode. Budući da stvaraju platformu putem koje pojedinci i grupe unutar zajednice izražavaju i razmjenjuju mišljenja, sastavni su dio modernog društva. Vođeni trendovima, mediji se prilagođavaju procesu globalizacije, uzimajući u obzir globalno javno mnijenje. U ovom radu objasnit ćemo model javnog medijskog servisa u kojem se emitiranje izrađuje, financira i kontrolira za javnost. Za njega je bitno istaknuti da treba zadržati svoju nezavisnost i ne podleći bilo kakvom političkom uplitanju ili komercijalnom pritisku. Treba se temeljiti na pluralizmu, odgovornosti i transparentnosti, programskoj raznolikosti, te uredničkoj nezavisnosti, da bi na takav način predstavio obrazac liberalne demokracije. Nadalje, tijekom rada, kao jednog od članova javnog servisa u Njemačkoj, predstavit ćemo medijsku kuću Deutsche Welle čija će se analiza poslovanja prikazati kroz četiri poglavlja. Čitatelju se daje uvid u moć dugogodišnje egzistencije ovog medija koja se manifestira u potrebi za prilagođavanjem potrebama tržišta po principu „biti u pravo vrijeme, na pravom mjestu“ i spojiti „transnacionalnu publiku“ u „Deutsche Welle medijski prostor“.

U kontekstu istraživanja utjecaja tradicije i modernoga na (re)oblikovanje novih/starih (etnoreligijskih, jezičnih, kastinskih i drugih) identiteta u suvremenoj Indiji, u radu se razmatra specifičnost indijske situacije i pristupa definiranju i zaštiti prava manjina, koji je s jedne strane temeljen na ideji liberalne demokracije, a s druge uvjetovan sociohistorijskim naslijeđem. Naime, sociokulturni pluralizam Indije, zasnovan na ustavnom konceptu sekularizma, nametnuo je potrebu usvajanja politike koja će sustavno promicati socijalne i ekonomske interese marginaliziranih, stoga i manjinskih, kategorija društva, bilo da njihova marginalnost proizlazi iz njihova brojnog stanja ili društvenoga, ekonomskog odnosno obrazovnog položaja. Ustav stoga, osim zaštite prava i interesa religijskih, jezičnih i/ili kulturnih manjina, uključuje i zaštitu interesa »popisanih« kasta i plemena (Scheduled Castes and Scheduled Tribes) i drugih povijesno deprivilegiranih skupina stanovništva, pa se tako u indijskome kontekstu može govoriti o dvjema zasebnim skupinama manjina. U radu se problematika manjina smješta u okvir društvenopolitičke zbilje, koju s jedne strane obilježava naslijeđe tradicionalne i iznimno kompleksne pluralističke strukture, a s druge ideja izgradnje političke zajednice na načelima liberalne demokracije, vrijednostima egalitarizma, sekularizma i kulturnoga pluralizma. Upozorava se i na one aspekte manjinskih prava koji, osobito u novije vrijeme, dovode do sukoba između većinske zajednice i manjinskih zajednica (primjerice pitanje »osobnih zakona« religijskih manjina, politike kompenzatorne diskriminacije, posebnih prava Kašmira i druga), a usput se dotiče i pitanje zaštite interesa individualnih prava unutar manjinskih zajednica (na primjer prava žena) u odnosu na kolektivna prava manjinskih zajednica., In the context of research into the influence of tradition and the modern on (re)shaping new/ old (ethno-religious, linguistic, caste and other) identities in contemporary India, the specific nature of the Indian situation is examined as well as India's approach to definition and protection of minority rights, based, on the one hand, on the idea of liberal democracy, and on the other, conditioned by its socio-historical heritage. In other words, socio-cultural pluralism in India, founded on the constitutional concept of secularism, has imposed the necessity of adopting a policy that will systematically promote the social and economic interests of the marginalised, and thus minority categories of society, whether their marginality stems from their numbers or their social, economical and/or educational status. Therefore, the Constitution, apart from providing for the protection of the rights and interests of religious, linguistic and/or cultural minorities, also includes protection of the interests of ‘scheduled castes and scheduled tribes’ and other historically underprivileged groups in the population, so that in the Indian context one can speak of two separate groups of minorities. In the paper minority issues are placed within the framework of socio-political reality, which is marked, on the one hand, by the heritage of traditional and exceptionally complex pluralistic structure, and on the other, by the idea of building a political community on the principles of liberal democracy, egalitarian values, secularism and cultural pluralism. Attention is also drawn to those aspects of minority rights which, particularly in more recent times, have led to conflicts between the majority community and the minority communities (for example, on the question of the personal laws of religious minorities, the policy of compensatory discrimination, the special rights of Kashmir, and other); the issue of protection of individual rights within the minority communities (the rights of women, for example) in relation to minorities' collective rights are also considered., Dans le contexte de la recherche sur les influences de la tradition et de la modernité sur la (re)création de nouvelles/anciennes identités (ethno-religieuses, linguistiques, identités de caste et autres) en Inde contemporaine, la présente étude traite de la spécificité de la situation indienne ainsi que de l’approche de la définition et de la protection des droits minoritaires, d’une part fondée sur l’idée de la démocratie libérale, et, d’autre part, conditionnée par l’héritage socioculturel. Plus précisément, le pluralisme socioculturel indien, fondé sur le concept constitutionnel du sécularisme, a imposé la nécessité d’adopter une politique qui promeut systématiquement les intérêts sociaux et économiques des catégories marginalisées – donc minoritaires – de la société, que leur marginalité soit attribuable à leur nombre ou à leur position sociale, économique ou éducative. Aussi la constitution, outre la protection des droits et des intérêts des minorités religieuses, linguistiques et/ou culturelles, comprend-elle la protection des intérêts des « castes et tribus répertoriées » (Scheduled Castes and Scheduled Tribes), ainsi que d’autres groupes de population historiquement défavorisés, de sorte que l’on peut parler, dans le contexte indien, de deux groupes minoritaires distincts. La présente étude place la problématique des minorités dans le cadre de la réalité sociopolitique, marquée d’un côté par l’héritage de la structure pluraliste traditionnelle et extrêmement complexe, et, de l’autre, par l’idée de la création d’une communauté politique qui reposerait sur les principes de la démocratie libérale et sur les valeurs d’égalitarisme, de sécularisme et de pluralisme culturel. On aborde également les aspects des droits minoritaires qui, surtout de nos jours, mènent au conflit entre la communauté majoritaire et les communautés minoritaires (tels que, par exemple, la question des droits individuels des minorités religieuses, de la politique de discrimination positive, des droits spéciaux du Cachemire, etc.), touchant à la fois à la question de la protection des intérêts des droits individuels au sein des communautés minoritaires (tels que, par exemple, les droits des femmes) par rapport aux droits collectifs des communautés minoritaires.

Projekt je drugi nastavak več dva puta uspješno provedenog projekta posvećenog izvaninstitucionalnom odgoju i obrazovanju za humanost i demokraciju. Tema ovogodišnjih radionica biti će "Koja je cijena slobode?" te će se i u dijalogu ispitivati razloge strukture demoktratskog društva i razloge za njihovo postojanje. Potiče na jačanje osjećaja solidarnosti s drugima te na veću angažiranost za prevladavanje problema u društvu. Cilj projekta je poticanje odgovornog građanstva te obrazovanje u demokratskom ponašanju, koje pretpostavlja kao najvažniji svoj uvjet poštivanje i zaštitu ljudskih prava. Projekt primjenjuje metodu filozofiranja s djecom po principu sokratovskog dijaloga i principu poštivanja čovjeka i prirode. Odgovorno građanstvo se zasniva na zdravom osjećaju identiteta pojedinca i osjećaju pripadnosti zajednici, a uključuje pored sposobnosti samostalnog i kritičkog mišljenja, poštivanje čovjeka i prirode, poštivanje mišljenja drugih i drugačijih mišljenja, što znači otvorenost za raznolikost i pluralizam, ali i osjećaj za pravednost, razvijenu sposobnost zdravog suđenja, razumijevanje za demokratska načela i pravila ponašanja, kao i odgovornost prema zajednici i održivo ponašanje. Edukacija za demokratsko ponašanje i građansku odgovornost zahtjeva prema tome razvoj vlastitog identiteta kao pojedinca i člana zajednice, odgoj za toleranciju, raznolikost i pluralizam. Uz to uvažava mirno rješavanje konflikata, nenasilno ponašanje te mirni suživot u društvu. Uspostavljenjem dijaloga o centralnim temama koje se tiču čovjeka kao odgovornog pojedinca i člana demokratsko upravljenih zajednica i društava, projektne aktivnosti ovog projekta postepeno uvode polaznike u filozofiranje kao alat kritičkog i suosjećajnog mišljenja i življenja. Filozofiranje kao umijeće refleksije o centralnim problemima ljudskog života i umijeće reflektiranog ponašanja jedino može trajno utemeljiti odgovorno i suosjećajno ponašanje koji današnji svijet traži od građana globalne zajednice. Raznim medijima umjetničkog i estetskog stvaralaštva, kao i timskim radom, projektne aktivnosti potiču razvoj samostalnog, solidarnog i inovativnog promišljanja i rješavanja problema zajedničkog života kao i života zajednice. Korisnici su učenici, nastavnici, roditelji, pedagozi, ravnatelji i građanstvo iz dotičnih škola i mjesta. Projektne aktivnosti (radionice za učenike) izvesti će se u školama u Čakovcu, Hvaru, Starom Gradu na Hvaru, Jelsi na Hvaru, Žakanju, Kamanju i Zagrebu. Projekt uključuje organiziranje i izvedbu programa usavršavanja u metodama filozofiranja s djecom i mladima, kao metode za poticanje i razvoj humanosti i odgovornog građanstva. Program usavršavanja namijenjen je nastavnicima, pedagozima, studentima pedagoških smjerova svih predmeta i drugima koji su zainteresirani za inovativne metode građanskog odgoja.

Ono što se u literaturi naziva “problemom vrste” interdisciplinarna je rasprava na razmeđu filozofije i biologije. Filozofiji je cilj definirati pojam vrste na formalno zadovoljavajući način, a biologiji je cilj definirati pojam vrste na sadržajno zadovoljavajući način. Problem vrste filozofski je interesantan jer se u njemu krije mnoštvo konceptualnih problema koji se ne mogu riješiti empirijskim istraživanjima. Autori koji se bave ovom temom smatraju kako je riječ o iznimno važnom problemu, dok se čini kako biolozi mogu svoj posao obavljati i bez jednoznačnog rješenja tog problema. Autori ističu kako je pojam vrste temeljni pojam u biologiji (Pavlinov, 2013 ; Ereshefsky, 2010c) te kako je problem vrste, s prikazanim raspravama, od velikog značenja za biologiju. Autori također ističu kako je vrsta temeljna jedinica evolucije (Ereshefsky, 1992 ; Mayr, 2000b ; Coyne, 2009 ; Richards, 2010), biološke klasifikacije (Ghiselin, 1997), biološke raznolikosti i konzervacije (Moritz, 1994). Pojam vrste koji biolozi prihvate imao bi dalekosežne posljedice na samu biologiju kao i utjecaj na broj vrsta koje se identificiraju u prirodi (Isaac i Purvis, 2004) što može imati velike posljedice kada je riječ o zaštiti ugroženih vrsta, o kontroli štetnika te na naše razumijevanje ljudske prirode. Različito shvaćanje pojma vrste također može predstavljati problem u komunikaciji među biolozima. Mayr ističe: “Vrsta je jedan od osnovnih temelja gotovo svih bioloških disciplina” (Mayr, 1988: 331), dok Richards (2010: 6) zaključuje kako praktični rad biologa uvelike ovisi o pojmu vrste s kojim raspolažu te kako je rješenje tog problema nužno. Iz navedenih razloga potrebno je pronaći rješenje problema vrste, a ono izgleda sve nedostižnije. Polazište rasprave o problemu vrste je potraga za jednim sveobuhvatnim pojmom vrste. Pojam vrste je pojam kojim se idealno nastoji odrediti nužno svojstvo ili skup nužnih svojstava koji je zajednički svim i samo taksonima vrste. Jedan sveobuhvatni pojam vrste, ukoliko takav pojam vrste postoji, obuhvatio bi svojom definicijom sve postojojeće taksone vrste. Svi taksoni vrste zajedno tvore razinu biološke klasifikacije koja se naziva “kategorijom vrste”. No, suvremena rasprava o problemu vrste dodatno se proširila u odnosu na svoje polazište. Danas se dovodi u pitanje postoji li jedan sveobuhvatni pojam vrste, je li kategorija vrste homogena ili je heterogena što se problematizira u sklopu rasprave između monizma i pluralizma. Također se postavlja pitanje postoje li vrste stvarno ili ne, što se problematizira u sklopu rasprave o problemu univerzalija. Još jedno važno pitanje jest, ukoliko vrste postoje stvarno, na koji način one postoje što se obrađuje u kontekstu rasprave o statusu vrste. S obzirom na složenost problema vrste, ovaj rad usredotočit će se na tri cilja. Prvi cilj je napraviti obuhvatni prikaz problema vrste, istaknuti o kojim temama znanstvenici raspravljaju u kontekstu problema vrste, prezentirati relevantne pozicije u okviru navedenih rasprava te pokazati što problem vrste povezuje u jednu nerazdvojnu cjelinu. Drugi cilj rada je ponuditi rješenje problema u okviru navedenih rasprava. Treći cilj rada je prikazati rezultate provedenoga istraživanja u kojemu sam ispitivao stavove biologa o ključnim pretpostavkama, pojmovima i pozicijama u području problema vrste. U skladu s predloženim ciljevima, rad je strukturiran tako da ću kroz prva četiri poglavlja, uz svaku prikazanu poziciju prezentirati i klasične prigovore koji su joj upućeni. U prvom su poglavlju prikazane osnovne pozicije iz problema univerzalija: realizam, nominalizam i konceptualizam. Drugo poglavlje posvećeno je statusu vrste. U sklopu tog poglavlja prikazat ću pozicije prema kojima su vrste klase, klaster-klasa, klase homeostatskih svojstava i individue. U trećem poglavlju obrađujem problem monizma i pluralizma u kontekstu problema vrste. Četvrto poglavlje posvećeno je pojmovima vrste koji su aktualni u raspravi o problemu vrste. Prva četiri poglavlja tvore svojevrsnu cjelinu jer će čitatelj kroz ova poglavlja steći cjelovitu sliku o glavnim područjima i problemima u kontekstu rasprave o problemu vrsta. Peto poglavlje predstavlja sintezu prva četiri poglavlja. U njemu ću napraviti analizu kojom ću pokušati ustanoviti postoji li jedan pojam vrste koji može obuhvatiti sve poznate taksone vrste, što bi činilo osnovu za stajalište da je kategorija vrste homogena. U šestom poglavlju dat ću detaljan prikaz provedenog istraživanja o stavovima biologa o problemu vrste. U zaključku ću prezentirati i dodatno produbiti stajališta koja u radu zastupam te ih obraniti s obzirom na postojeće i eventualne buduće prigovore.

Hickov pristup problematici utjelovljenja dijelom je njegova pluralističkog nasljeđa, koje ostavlja posljedice i na kristološkoj misli. Smatrajući nužnim reinterpretaciju doslovnog govora Kalcedonskog nauka, nadomješta ga metaforičkim, koji u konačnici ontološko pitanje ostavlja neodogovorenim, te ga, štoviše, na koncu i niječe, razarajući time ideju Isusova bogočovještva. Hick zastupa koncept mnogostrukih utjelovljenja, ustupajući mjesto Zbiljskocentrizmu, te tako omogućuje spasenjska posredstva i izvan kršćanstva. Isus Krist je promatran u svjetlu monofizizma i monoteletizma, što u konačnici rezultira posvemašnjim osiromašenjem kristologije kao i razaranjem Isusova bogočovještva. Tako mitološki, odnosno metaforički diskurs dovodi Hicka do govora o utjelovljenju kao o približavanju božanskog ljudima, a ne kao postajanju Boga čovjekom, zbog čega je njegova pozicija neprihvatljiva iz vizure katoličke teologije. Važnost obrađene teme utjelovljenja kao mita u kristologiji Johna Hicka prvenstveno leži u činjenici što je riječ o relevantnoj dogmatskoj problematici, a potom i u činjenici da o njoj ne postoji niti jedno sustavno obrađeno djelo, kako u hrvatskoj znanstvenoj literaturi, tako i u onoj inozemnoj. Ukazujući na dihotomiju pluralističke hipoteze sa katoličkim naukom o utjelovljenju, posebnu pažnju smo posvetili pitanju religijskoga jezika kao sredstva kojim Hick oblikuje vlastiti kristološki diskurs. Njegove smo argumente (povijesni, konceptualni, soteriološki i pragmatički), kojima on nastoji dekonstruirati doslovno shvaćanje ideje utjelovljenja, temeljito analizirali i procijenili da nisu razjašnjeni na odgovarajući način, te smo osporili njegove temelje. Na kraju smo potvrdili tezu o ovisnosti njegovih pluralističkih nazora i kristološkog stava naspram utjelovljenja Isusa Krista, jer bez te suovisnosti Hickovoj alternativnoj kristologiji manjka odgovarajuće opravdanje. Konačno, pokazali smo da je Hickov pokušaj dekonstrukcije tradicionalne kristologije utjelovljenja s ponudom one pluralističke, neuspio. Glavni razlog za takvu tvrdnju je manjak dostatnog uporišta za zamjenu tradicionalne kristologije onom mitičkog/metaforičkog tipa.

The author inquires how are societies to cope with economic globalization, migration and ethnic and religious diversity without sacrificing electoral responsiveness and governmental accountability. His also asks how to deal with grossly unequal distribution of political resources, skewed power structures, structurally embedded participatory barriers that resurface in a more dangerous forms in the new context. For answers he turns to a classic of democratic theory Robert Dahl and his ideas that are in sharp contrast to the present trend of introducing corporate management as a best way to run political affairs. Dahl, instead, proposes introducing democracy into the economic sphere and especially in large corporations. For the growing diversity of present societies, the author only partly advocates for the consociational recipes of Lijphart and the multiculturalism of Kymlicka pointing out that without resourceful political individuals and their political participation pluralist democracy cannot flourish. The author concludes that political science should again develop visions about how a “good society” might be designed – and how it might be politically brought even remotely closer to being attained. Such a discipline might then work as a science of democracy., Autor postavlja pitanje kako se društva mogu nositi s ekonomskom globalizacijom, migracijom te etničkom i vjerskom raznolikošću, a da ne žrtvuju ideal izabrane vlasti koja odgovara narodu. On se također pita kako se može nositi s ogromnom nejednakošću političkih resursa, zatvorenim strukturama moći i strukturnim preprekama političkoj participaciji koji se, u novom globaliziranom kontekstu, pojavljuju u još opasnijim oblicima. Odgovore traži u klasičnoj demokratskoj teoriji Roberta Dahla i njegovim idejama koje su u oštroj suprotnosti s postojećim trendom primjene metoda korporativnog upravljanja na upravljanje državom. Nasuprot tome, Dahl je predlagao širenje demokracije na ekonomsku sferu, osobito na velike korporacije. Kao ’lijek’ za rastuću pluralnost društva, autor dijelom zagovara konsocijacijska rješenja A. Lijpharta i multikulturalizam W. Kymlicke, ali i naglašava da bez individualne građanske participacije i osuguravanja dovoljno političkih resursa za nju, pluralistična demokracija ne može napredovati. Autor zaključuje da bi politička znanost trebala razvijati vizije o „dobrom društvu” i načine na koji se one mogu politički ostvariti. Takva bi politička znanost bila prava znanost o demokraciji.

Rad je kao cjelina sastavljen od dvaju dijelova. U prvom dijelu riječ je o Bajsićevu antropološkom razumijevanju čovjeka i elementarnih oblika društvenosti i društvenoga života. Kroz metafore »gnijezda« i »prašume« sažeti su temeljni modeli društvenoga organiziranja i različite forme života i ponašanja ljudi u dvjema različitim društvenim paradigmama i/ili tipovima društvenosti: »gnijezdu« i »prašumi«. Sociološkim rječnikom kazano, riječ je o fundamentalnim formama društvenoga života u vlastitoj grupi, zajednici, »gnijezdu« (Gemeinschaft), i vrlo široku poimanju društva (Gesellschaft) kao »prašume«. Sadržaj ljudskog djelovanja uvijek se uklapa u neku širu nakanu koja u sebi nosi karakter gnijezda ili prašume. Elementarni oblici društvenoga ponašanja i života, međutim, nipošto nisu svojstveni samo čovjeku, nego i drugim animalnim vrstama koje žive refleksnim, a ne refleksivnim životom. U tome se očituje naša biološka uvjetovanost i naš »zoološki supstrat«, koji se teško nadilazi naravnim putem. Njihov odnos je dijalektičan, međusobna uvjetovanost i dinamika tog odnosa provlači se nužno kroz cjelinu ljudskoga. Bajsić opravdano zaključuje kako se antropološka perspektiva društva i pojedinaca u njemu teško mijenja. U »gnijezdu« vlada monolitnost i (prividno) suglasje. U »prašumi« pak vladaju zakonitosti »prašume«, a dijalog je metoda tipično »prašumskog« ponašanja. U drugom, pak, dijelu rada riječ je o dijalogu – jedinom legitimnom načinu ophođenja prema drugima i drukčijima. Današnji je svijet »prašuma« toliko pluralan, kompleksan i međuovisan da se u njemu važni globalni problemi mogu rješavati samo zajedničkom suradnjom, u kojoj je nezamjenjivo sredstvo i uvjet međusobne komunikacije – dijalog ili razgovor.

U ovom tekstu, u najopćenitijim crtama, preispituje se viđenje svijeta i povijesti iz perspektive feminističke teorije. U prvom dijelu ponuđen je opći okvir nekih od glavnih problema feminizma, što predstavlja osnovu za drugi dio teksta u kojemu se sučeljavaju filozofija i feminizam, odnosno daje se uvid u osnove feminističke filozofije. Okvir unutar kojeg se odvija ovo istraživanje jest koncepcija Hanne Arendt o ljudskoj djelatnosti, te se uz pomoć pojmova rad, proizvođenje i djelovanje prikazuju načini opresije nad ženama kao i putovi njihovog nadilaženja. Koristeći dalje pojmove koji označavaju temeljne uvjete ovih djelatnosti (život, svijet, pluralitet) daje se opća slika feminističke filozofije. Kroz cijeli rad razmatra se i opći odnos onoga što označavamo kao vita activa i vita contemplativa jer se neminovno prepliću u feminizmu i otvaraju nove sporove unutar filozofije., This paper reconsiders, in general outlines, the world and history from the perspective of feminist theory. The first part gives a general context of some of the major problems of feminism. It serves as a foundation for the second part of the paper where philosophy confronts feminism, i.e. it is an introduction to the basics of feminist philosophy. Framework for the research in this paper is Hannah Arendt’s concept of human activity. Through concepts of labour, work, and action is presented the oppression of women and ways of struggles against this oppression. Further, using terms that denote the fundamental preconditions of these activities (life, world, and plurality) a general picture of feminist philosophy is given. Throughout the paper is considered a relation between vita activa and vita contemplativa, because they are inevitably intertwined in feminism and open new question in philosophy as well

Sjevernoamerički teolog David Tracy (r. 1938.), koji je cjelokupno svoje teološko istraživanje posvetio fenomenu pluralizma, u svojem djelu Analoška imaginacija: kršćanska teologija i kultura pluralizma (1981.) izvršio je hermeneutički zaokret u odnosu na prijašnje djelo Blagoslovljeni bijes za redom: novi pluralizam u teologiji (1975.). Cilj je ovoga rada kritički analizirati Tracyjevo djelo Blagoslovljeni red za bijesom kako bi sustavno rekonstruirali Tracyjev hermeneutički zaokret u djelu Analoška imaginacija. Kako bi obrazložili postavljenu tezu, rad smo strukturirali u tri cjeline i devet poglavlja. U prvoj cjelini iznijet ćemo pregled teološke misli Davida Tracyja tako što ćemo smjestiti njegovu misao u kontekst teologije 20. stoljeća (1. poglavlje), i tako što ćemo njegovu misao prikazati unutar glavna četiri razdoblja (2. poglavlje). Da bi se uopće mogao razumjeti hermeneutički zaokret u drugoj cjelini donosimo najvažnija razdoblja i autore iz povijesti hermeneutike koji su obilježili razumijevanje hermeneutike (3. poglavlje i 4. poglavlje). U trećoj cjelini ćemo iznijeti glavne teze Tracyjeve knjige Blagoslovljeni bijes za redom (5. poglavlje) i Analoške imaginacije (6. poglavlje), zatim ćemo istaknuti Tracyjev hermeneutički pristup u Blagoslovljenom bijesu za redom (7. poglavlje) i u Analoškoj imaginaciji (8. poglavlje) da bi u zadnjem poglavlju iznijeli temeljne značajke Tracyjevog hermeneutičkog zaokreta (9. poglavlje). Pri tome ćemo se služiti povijesno-teološkom, povijesno-kritičkom, komparativnom, analitičko-kritičkom, kritičko- evaluativnom i sintetičkom metodom istraživanja. U središtu Tracyjevog djela Blagoslovljeni bijes za redom je revizionistički teološki model utemeljen na fenomenološko-metafizičko-korelacijskoj metodi koji želi ponovno ispitati dva teološka izvora: kršćanski tekst i zajedničko ljudsko iskustvo i jezik. U Analoškoj imaginaciji Tracyjev pristup je drugačiji. Više ne favorizira tradicionalnu metafizičku analizu koja će nas dovesti do istine, nego prednost daje hermeneutici koja će iz različitih pojedinih tradicija naglasiti ono što je njihov bitni sadržaj, a što Tracy naziva klasik. Tracyjev hermeneutički zaokret temelji se na hermeneutičkoj tradiciji, a posebice na istraživanjima Hansa-Georga Gadamera i Paula Ricoeura.

Rad je kao cjelina sastavljen od dvaju dijelova. U prvom dijelu riječ je o Bajsićevu antropološkom razumijevanju čovjeka i elementarnih oblika društvenosti i društvenoga života. Kroz metafore »gnijezda« i »prašume« sažeti su temeljni modeli društvenoga organiziranja i različite forme života i ponašanja ljudi u dvjema različitim društvenim paradigmama i/ili tipovima društvenosti: »gnijezdu« i »prašumi«. Sociološkim rječnikom kazano, riječ je o fundamentalnim formama društvenoga života u vlastitoj grupi, zajednici, »gnijezdu« (Gemeinschaft), i vrlo široku poimanju društva (Gesellschaft) kao »prašume«. Sadržaj ljudskog djelovanja uvijek se uklapa u neku širu nakanu koja u sebi nosi karakter gnijezda ili prašume. Elementarni oblici društvenoga ponašanja i života, međutim, nipošto nisu svojstveni samo čovjeku, nego i drugim animalnim vrstama koje žive refleksnim, a ne refleksivnim životom. U tome se očituje naša biološka uvjetovanost i naš »zoološki supstrat«, koji se teško nadilazi naravnim putem. Njihov odnos je dijalektičan, međusobna uvjetovanost i dinamika tog odnosa provlači se nužno kroz cjelinu ljudskoga. Bajsić opravdano zaključuje kako se antropološka perspektiva društva i pojedinaca u njemu teško mijenja. U »gnijezdu« vlada monolitnost i (prividno) suglasje. U »prašumi« pak vladaju zakonitosti »prašume«, a dijalog je metoda tipično »prašumskog« ponašanja. U drugom, pak, dijelu rada riječ je o dijalogu – jedinom legitimnom načinu ophođenja prema drugima i drukčijima. Današnji je svijet »prašuma« toliko pluralan, kompleksan i međuovisan da se u njemu važni globalni problemi mogu rješavati samo zajedničkom suradnjom, u kojoj je nezamjenjivo sredstvo i uvjet međusobne komunikacije – dijalog ili razgovor., The present paper consists of two parts. The first part addresses Bajsić's anthropological understanding of the human being and basic forms of their sociality. By using metaphors »nest« and »jungle«, Bajsić summarizes basic models of social organization and different forms of life and behaviour of people. The result is two different social paradigms and/or types of sociality »nest« and »jungle«. Sociologically speaking, »nest« (Gemeinschaft, community) refers to fundamental forms of social life in one´s own social group, whereas »jungle« (Gesselschaft, society) can be used as a very broad explanation of society. Human conduct is always a part of a bigger picture which resembles a »nest« or a »jungle«. Mentioned basic models of social conduct and life in general, are not unique to humans alone, but are common among other animal species that live reflexively, not reflectively. Our biological contingency and our zoological substratum, which are difficult to rise above, are evident in these models of social behaviour. Bajsić concludes that anthropological perspective on society and an individual in society hardly changes. In the »nest«, there is monolithism and (apparent) concordance. In the »jungle«, the« law of the jungle« prevails. And dialogue is a typical »jungle« behaviour. Considering this, the second part of the present paper concentrates on dialogue, the only legitimate manner of conducting oneself toward others and the ones who are in some way different. Today´s world (the »jungle«) is a pluralistic, complex and interdependent world. Global problems of today´s world can be solved through cooperation only. And an irreplaceable tool and condition of communication is – dialogue.

Na početku ovoga diplomskog rada je objašnjeno značenje pluralizma, te kakvo značenje pluralizam ima u pedagogiji i u predškolskom odgoju. Zatim je ukratko opisan razvoj predškolskih ustanova u Hrvatskoj. Središnji dio ovoga rada govori o vjerskim vrtićima u Republici Hrvatskoj, sa naglaskom na katoličke vjerske vrtiće. Uz katoličke, u našoj državi su prisutni još i evangelički i židovski dječji vrtić, ali kako oni ne provode vjerski program, najveći dio ovoga rada je posvećen provođenju katoličkog vjerskog odgoja. Opisan je Program vjerskog odgoja predškolske djece u izvanobiteljskim uvjetima, te njegove najvažnije značajke. Zatim je opisan i kasnije doneseni Program katoličkog vjerskog odgoja djece predškolske dobi, njegovi ciljevi i zadaće. Provođenje vjerskog programa ima svoje posebnosti, pa je navedeno kakvu naobrazbu trebaju imati odgojitelji, kakvo je ustrojstvo rada i koji materijalni uvjeti trebaju biti zadovoljeni. Objašnjeno je na koji način vjerski odgoj utječe na razvoj cjelovite djetetove osobnosti.