Search

U izlaganju je prikazano osječko razdoblje djelovanja Jurja Tordinca.

Brojne teorije književnosti, kritike te rasprave i ogledi, uz poeziju Danijela Dragojevića vezuju pojam fenomenološka poezija. Uz pojam obično se vezuje nekoliko značajki koje ju čine fenomenološkom. Zbog problemskog određenja njegove poetike, polazište ovomu radu jest objasniti osnovne pojmove kao što su: pjesma, autor, čitatelj, kako bismo prikazali osnovna obilježja poezije Danijela Dragojevića te kako bismo ta ista teoretska određenja prikazali na živome tekstu raščešljavajući gustu mrežu tema i motiva kroz njegove zbirke poezije. Numerous schools of literary theory often discuss the phenomenological approach to poetry when it comes to the poetry of Danijel Dragojević. There are certain characteristics that make his poetry especially suitable to a phenomenological inquiry, but what defines the poem, its author and their reader is of equal importance when it comes to the analysis of this specific theoretical approach to Dragojević's poetry and the interconnected web of themes and motives present in it.

Za života Vraz je smatran pravim lirskim pjesnikom. Zbog svoje vanjštine, melanholične i zaljubljive naravi posebno je bio omiljen u ženskom krugu hrvatskih preporoditelja. Zbirka Đulabije, objavljivana u Danici tijekom 1835., a dijelom u knjizi 1840. – u cijelosti tek posmrtno – posvećena je Ljubici Cantily (Juliji Kantilić) ; zbirka je pisana krakowiakom – oblikom poljske šesteračke pučke pjesme od dva katrena – popularnim i u drugim slavenskim narodima, a slovila je kao “ljubavni priručnik ilirske omladine”(Frangeš). Pišući Đulabije Vraz pokazuje i svoje pjesničke uzore ; to su: “bašta narodne poezije” i stara klasična te nova germanska i romanska poezija. Unatoč tim vidljivim utjecajima, Đulabije nisu konstrukcija nego “duboko proživljena i uzorna romantička lirika” u kojoj se “ljubav i smrt spajaju u jedno, a bol pjesnikova sklada se u ljubav prema domovini i cjelokupnom čovječanstvu” (Frangeš). Vraz je objavio: Glasi iz dubrave žeravinske (1841.) i Gusle i tambura (1845.), knjige izvorne i prijevodne lirike. Prva je ispunjena baladama i romancama, a u drugoj Vraz u hrvatsku književnost uvodi gazelu (pjesme istočnjačkog podrijetla). Balade (povjestice) i romance pisao je prema motivima iz narodnog pjesništva.

Riječ je o prvoj i zasad jedinoj monografiji o djelu pjesnika i glumca Enesa Kiševića. Monografija obrađuje pjesnikove sonete, dječje pjesme, haiku poeziju, te pjesme nastale u mladim danima. Posebna pozornost skreće se na duhovnu dimenziju pjesnikove poezije, njegovu refleksivnu poeziju koja se uzdiže na sam vrh pjesničkih pristupa u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini ali i šire. U knjizi su tekstovi sveučilišnih profesora, kulturnih radnika, znanstvenika različitih profila, teologa i filozofa. Knjiga je to koja je uz pjesnikov 70-ti rođendan pokušala zaokružiti jedno veliko pjesničko komuniciranje sa ljudima, prirodom i onim što je iznad prirode.

U disertaciji se izlaže poimanje odnosa teologije i književnosti Marka Marulića (1450. – 1524.), koji se realizirao kroz ispravno shvaćanje pojma istine koju Marulić tumači kao evanđeosku istinu (božanska nauka, Sveto pismo, Biblija) i kao vrhovnu istinu (summa veritas), Krista. Svoje razumijevanje Marulić izlaže u moralno-didaktičko religiozno-teološkom djelu Dialogus de laudibus Herculis pisanim formom dijaloga, a alegorija, kao strukturna i idejna okosnica djela, realizira se između Teologa i Pjesnika koji polemiziraju o temi koja je bila veoma popularna i od velike važnosti za srednjovjekovlje. O odnosu književnosti i teologije bavili su se i drugi humanisti poput Mussata, Alighierija, Petrarke, Boccaccia, Salutatija, Dominicija, koji su kroz svoje književne radove iznosili promišljanje i zastupanje o književnosti te ga na taj način branili od skolastičara. Marulić je poput pravog humanista iznosio svoje razmišljanje o odnosu teologije i književnosti kroz svoj književni opus, među kojima su izdvojena djela Institucija, Priče, Evanđelistar, Davidijada i O poniznosti i slavi Kristovoj, u kojima je izlagao o kršćanskim krepostima, oružjima, koje su uvelike snažnije od Herkulovih herojskih kreposti. Istraživanje zadane teme provedeno je deduktivnom metodom, dok se humanistima pristupilo kronološkim slijedom. Navedenim se istraživanjem pokazalo Marulićevo shvaćanje istine, koja je ključni element za skladanje književnih djela. Istina se prepoznaje kao "bjelodana i dokazana istina", a reflektira Krista kao jedinu vrhovnu istinu. Alegorija se u književnim djelima humanističkog razdoblja ogleda kao strukturna i idejna okosnica koja prikriva istinu radi većeg užitka čitatelja. Pjesnik ima ulogu izmiritelja koji prenosi novu božansku istinu čovjeku. Pjesnička se teologija odnosi na Božji govor koji sudjeluje u božanskom činu stvaranja, pri kojoj teologija nije više razdvojena od književnosti, već je suptilno obnovljena i osvježena pored njega, a k tome i upućena prema kontemplaciji božanskog misterija. Marulić je kroz ulogu Teologa osvježio Pjesnika naučavanjem o evanđeoskoj istini, čime je književnosti osvježio u njegovom odnosu s teologijom gledajući ga kroz odraz istine. In the dissertation is presented the consideration of the relationship between theology and poetry of Marko Marulić (1450.-1524.), which was realized through the correct understanding of the notion of truth that Marulić interprets as evangelical truth (divine teaching, Holy scripture, the Bible) and as supreme truth (summa veritas), Christ. His considerations Marulić exposes in the moral-didactic religious-theological work Dialogus de laudibus Herculis written in the form of a dialogue, and allegory, as the structural and ideal frame of the work, realized between the Theologian and the Poet discussing the theme that was very popular and of great importance for the middle ages. Other humanists also dealt with the relationship between poetry and theology as Mussato, Alighieri, Petrarch, Boccaccio, Salutati, Dominici, who through their literary works presented the deliberation and advocacy of poetry and in that way defending it from the scholastics. Marulić as a true humanist presented his considerations about the relationship between theology and literature through his literary opus, in works like Institutione, Qvinqvaginta parabole, Euangelistarium, Dauidias i De hvmilitate et gloria Christi, in which he shows the Christian virtues, weapons, that are greatly stronger than the heroic virtues of Hercules. Researching the given theme was done in the deductive method, while the works of the humanists and of Marko Marulić, were approached chronologically. The named research showed Marulić’s understanding of truth, which is the key element in the making of literary works. Truth is recognized as "revealed and proven truth", and it reflects Christ as the only supreme truth. In the works from the humanistic era allegory is seen as a structural and ideal framework that hides truth, for the greater enjoyment of the reader. The poet has the role of a decedent who presents the new divine truth to man. Poetical Theology refers God’s speech which is involved in God’s act of creation, in which theology is not separated from poetry, but is subtlety renewed and refreshed around him, and in which is directed to the contemplation of the divine mystery. Marulić has through the role of Theologian refreshed the Poets teaching of evangelical truth, in which poetry is refreshed in its relationship to theology viewed through the reflection of truth.

Starogrčko osnovno školovanje imalo je eminentno odgojni karakter od trenutka kad je zbog neadekvatnosti roditeljskog doma za njega morala brinuti posebna institucija koja je za to posjedovala viši stupanj kvalificiranosti, naime, onda kada se počinje pojavljivati škola kao odgojno-obrazovna ustanova, štoviše, kada sam polis (grad-država) postaje svojevrsnim učiteljem i odgajateljem. Za razliku od spartanskog odgoja, recentniji atenski odgoj u prvi plan stavlja odgajanikovu individualnost što po sebi profilira i novo viđenje čovjeka te njegova odgoja, odmičući se polagano od pretežno militarističkog gledanja na ljudsko biće i slijepe pokornosti bilo kojem i bilo kakvom autoritetu. Popuštaju spone središnjeg utjecaja polisa, a sve više jača demokracija, mitsko se zatomljuje, a spekulativno osnažuje. Homerovi ideali poprimaju prosvjetiteljsku svijest i sve više jača vječitost ideje naspram promjenljivog ljudskog mišljenja. Umjesto primata sile i moći, Atena je dala primat pravu, a samim tim i pojedincu, individui, iz čega je nikla jedinstvena kultura duhovnog života koju je u začetcima osmislio atenski zakonodavac Solon., Elementary education in ancient Athens was eminently educational in character from the time when a separate more qualified institution provided for it, and when the home was no longer adequate for that purpose, which was at the time when school as an educational institution was starting to appear, and moreover, when polis (city-state) itself was becoming a specific teacher and educator. Unlike the Spartan education, the more recent Athenian education put an educatee’s individuality in the forefront, which in itself shaped a new view of man and his education, moving away from the predominantly militaristic perspective on human beings and from the insistence on blind obedience to authority of any kind. The central influence of polis gave in in favour of democracy, the mythical was supressed in favour of the speculative. Homer’s ideals assumed enlightening awareness and the eternity of ideas increasingly took over the changeable human thought. Instead of giving primacy to power and force, Athens gave it to the law, and thereby also to the individual, which created the basis for the unique culture of spiritual living, originally laid out by Athenian legislator Solon.

U intervjuu Mate Maras govori o svom životu, od malena do današnjih dana. Studirao je matematiku, ali i dramsku umjetnost. Sjeća se svojih nezaboravnih profesora sa studija. Radio je kao nastavnik, a kasnije je prevodio razne strane pisce, a bio je i ataše za kulturu u Parizu i New Yorku.

U radu se ukazuje na vezu između koncepta i predstavljene stvarnosti "slike" i "riječi" u radovima Janusza Szubera. Istražuje se pjesnikova povezanost sa rodnim mjestom, Sanokom, i njegovom poviješću. Do izražaja dolazi pjesnikova sposobnost balansiranja između realnih objekata i snova, unutarnjih putovanja, kontrastiranja otvorenih cesta i zatvorene bolničke sobe.

Ovim se radom predstavljaju pjesme na osmanskom turskom jeziku autora koji se služio pseudonimom Merâkî. O Merâkîju i njegovoj poetici zasad se može govoriti samo na osnovi dvaju izvora – medžmue iz Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu i zbornika risala koji se čuva u Orijentalnoj zbirci Arhiva Srpske akademije nauka i umetnosti u Beogradu. Kodikološko i paleografsko ispitivanje tih rukopisa, od kojih je jedan pripadao sarajevskom kadiji Mustafi Muhibbîju (u. 1854.), a drugi sarajevskom muftiji Mehmedu Šakiru Muidoviću (u. 1859.), kao i sadržaji pojedinih pjesama, navode na zaključak da je Merâkî bio suvremenik te dvojice uglednih Sarajlija i da je bio blizak tamošnjoj ulemi. Književno-estetska analiza njegovih stihova pokazuje nedosljednost u upotrebi metra i otklon od kanonskih obilježja klasične osmanske divanske poezije. Neke bi se pjesme na osnovi dužine i rime mogle smatrati gazelima, odnosno kasidama, no one sadržajem odstupaju od tradicionalnog poimanja gazela kao pretežito ljubavne pjesme i kaside kao pohvalnice. Stil je neizbrušen, i uz iznimku prilično originalne pjesme o zabavi s prijateljima, pune realističnih opisa, većina pjesama sastavljena je ne uvijek umješnim redanjem ustaljenih motiva i pjesničkih slika. Zbog svih tih obilježja Merâkîja možemo smatrati tipičnim predstavnikom kasnoga, stvaralački neplodnog razdoblja divanske poezije u osmanskoj Bosni.

Schöpfer und Dichter haben im Denken von Petrić ein gemeinsames Projekt. Sie erschaffen Welt. Ihre Verbindung ist so grundsätzlich, dass die Poiesis des Dichters das Modell für die Schöpfung der Welt darstellt. Möglichkeiten und Qualitäten der Dichter und damit des menschlichen Bewusstseins sind privilegierte Teile des Raumes, der ersten Ausdehnung Gottes. Aus dem Raumkonzept von Petrić ergeben sich weitreichende Konsequenzen für den Dichter, der aufgrund der ihm durch den Raum zukommenden Anwesenheit des Göttlichen in sich selbst, das göttliche omnia in omnibus in seinen Medien realisieren und weiterführen kann. Auf diese Weise wird er zum paradigmatischen Ort, an dem sichtbar wird, wie Gott im Menschen und in der Welt anwesend ist und Schöpfung aus sich entlässt. Hier kann der Kreislauf der Schöpfung besichtigt werden: Gott erschafft über den Menschen Gott. In den Konzepten von Petrić werden Erkenntnisse über die Beschaffenheit von Welt und Realität vorausgenommen, denen sich heute die Quantenphysik von ganz anderen Prämissen her kommend annähert., U Petrićevu mišljenju stvoritelj i pjesnik imaju zajednički projekt. Oni stvaraju svijet. Njihova povezanost je toliko temeljna da pjesnikova poiesis predstavlja model za stvaranje svijeta. Mogućnosti i kvalitete pjesnika pa time ljudske svijesti privilegirani su dijelovi prostora, prve protežnosti Boga. Iz Petrićeva poimanja prostora proizlaze dalekosežne posljedice za pjesnika, koji može u svojim medijima realizirati i dalje razvijati božansko omnia in omnibus temeljem prisutnosti onoga božanskoga u sebi samom, koje mu nadolazi kroz prostor. Na taj način on postaje paradigmatično mjesto, na kojem biva vidljivo, kako je Bog prisutan u ljudima i u svijetu te kako otpušta stvaranje iz sebe. Ovdje se može uočiti kružni tok stvaranja: Bog preko čovjeka stvara Boga. U Petrićevu će se konceptu nagovijestiti spoznaje o osobinama svijeta i realiteta, kojima se danas u kvantnoj fizici približava s potpuno drugih premisa.

Završni rad Andree Egresits na preiplomskom studiju "Koljnofski pjesnik Mate Šinković".

To je prigodni tekst povodom 80. rođendana Ante Tonija Valčića.

Rad daje prikaz Boškovića kao znanstvenika u mnogim znantsvenim područjima (astronomija, geoznanosti, optika, matematika), kao književnika koji je pisao u stihovima i u prozi te kao filozofa, posebno filozofa prirode. Ističu se o njegove zasluge u svakom od tih područja. Govori se i o njegovu podrijetlu, obitelji, životnom putu te konačno o prisvajanjima Boškovića i njegova djela.

U natuknici se iznose činjenice iz životopisa koje su relevantne za djelovanje i opus autora. Slijede djela u reprezentativnom izboru, a na kraju se selektivno navode bibliografija i literatura.

U radu se polazi od pretpostavke da svaka ideološka struktura podrazumijeva distancirajući svijest, cjelovitu i jednoznačnu predodžbu o čovjeku, svijetu, prošlosti, pa i sadašnjosti, te da ideološki diskurz uvijek operira kategorijama dobrog, lijepog i istinitog, a neizostavan ideološki element je pravda. Analizira se je li Miłosz, odbacujući kao privatna i javna osoba svaku ideološku matricu kao iskrivljenu sliku stvarnosti, uspio pisati dezideologiziranu poeziju, ili je ona, naprotiv, ideološki angažirana unatoč nastojanju da izmakne ideološkom diskurzu, da bude izvan ili iznad njega.

Poet Vladimir Nazor had a key influence on the Croatian national consciousness with his poems, stories and myths reflecting current political and social difficulties and the fight between Good and Evil. His still popular works uplifted the national spirit from the start of his active life towards the end of the 19th century. Nazor made one of the most spectacular symbolic gestures throughout Europe during the Second World War by joining the antifascist national liberation movement. Nazor became a symbol of resistance. His role of a distinguished elder statesman extended after the war years, but recollections of some contemporaries raise interesting questions., Sažetak Ovo poglavlje predstavlja velikog hrvatskog pjesnika Vladimira Nazora čitalačkoj publici engleskog jezičnog područja kojoj je ne samo slabo poznat njegov književni doprinos hrvatskoj kulturi već i njegov veliki moralni i simbolički značaj u antifašitičkoj borbi. Vladimir Nazor je imao ključni utjecaj na hrvatsku nacionalnu svijest pjesmama, pričama i mitovima koji su odražavali sveprisutne političke i socijalne napetosti. Njegovi i danas popularni radovi uzdizali su nacionalni duh od samog početka njegovog aktivnog književnog rada, bili su vjeran odraz stremljenja jednog okovanog naroda. Tekst ukratko opisuje tisućljetna politička zbivanja na hrvatskom području nužna za predstavljanje Nazorova rada i njegove konačne političke odluke iskazane odlaskom u partizane. Nazor je učinio jednu od najspektakularnijih simboličkih gesta u Europi za vrijeme Drugog svjetskog rata kada je aktivno pristupio antifašističkom narodno-oslobodilačkom pokretu postavši simbol otpora i nositelj najznačajnih državničkih dužnosti Hrvatske. Borio se perom i govorima prošavši veliki dio oslobođenog teritorija i napisao rijedak dokument ratnog razdoblja, dnevnik S partizanima. Kroz to isto vrijeme svjedok je internih previranja i branitelj integriteta hrvatskog jezika. Njegova uloga cijenjenog starijeg državnika nastavlja se i za poratnih godina. Ali, zapažanja nekih suvremenika o pjesnikovom intimnom raspoloženju u trenucima vrhunca slave ostavljaju ipak mnogo toga otvorenim, postavlja se pitanje nije li nešto ostalo iza Nazora što on nije nikada zapisao.

Rad analizira razlicite impostacije autorskog glasa u poeziji Tomaza Salamuna.

Dinko Chudoba - enciklopedijska natuknica

Biografija istaknutog hrvatskog novinara, prevoditelja, urednika, kazališnog i filmskog djelatnika židovskog porijekla

Đurić, Đorđe, pjesnik, prozaist i novinar (Kinjačka kod Siska, 6.V.1929 - 17.II.1991). Za Drugog svjetskog rata s majkom i bratom otpremljen u logor Stara Gradiška, a potom u radne logore u Njemačkoj i Poljskoj, što će razviti u njemu antifašistički stav i privrženost komunističkom pokretu. Diplomirao 1950. na Učiteljskoj školi u Križevcima. Na Višoj pedagoškoj školi u Zagrebu završio studij hrvatskoga jezika i povijesti, a 1978. i smjer organizacije obrazovanja na Fakultetu industrijske pedagogije u Rijeci. Kao učitelj radio u školi u Velikom Grđevcu gdje je pokrenuo izdavačku djelatnost, zatim kao prosvjetni savjetnik, osnivač i urednik dječjeg lista Kurir. Prvi glavni urednik Školskih novina, lista Jedinstvo, a zatim i tjednika Radničke novine. Direktor radio stanice Sisak. Idejni pokretač, višegodišnji organizator Lovrakovih dana kulture u Velikom Grđevcu. Dobitnik Nagrade « Ivan Filipović» . Pisati je počeo još kao učenik srednje škole, objavljujući novele, a kasnije je objavljivao u dječjim časopisima Radost, Smib, Modra lasta, Male novine, Kurir, Galeb i dr. Objavio je jedanaest knjiga pjesama i proze-poema, pripovijetki, romana, memoarske proze, jedan igrokaz, te udžbenik u suautorstvu sa D. Pavličevićem. Najveći dio opusa zrcali autobiografske tragove i fokusira se na likove djece kao nedužnih bića u surovom svijetu odraslih, za ratnih zbivanja. Lirske pjesme su mu umjetnički najuspjelije. Tematski izranjaju iz doživljajnog svijeta urbanog djeteta i prirode koja ga okružuje.

U enciklopedijskoj se natuknici podastire biobibliografija hrvatskog pjesnika Josipa Pupačića, pri čemu se daje minuciozna analiza njegove najvažnije držićološke studije o urotničkoj fazi Marina Držića "Pjesnik urotnik (o političkim planovima Marina Držića)" tiskane u Zborniku radova o Marinu Držiću 1969. godine.

U članku se prikazuje zbirka pjesama "Svilene siluete" Petra Frane Bašića, Hrvata iz Južnoafričke Republike. Ističu se osnovna tematska i stilska obilježja njegove poezije motivirane temeljnim ljudskim vrjednotama.

sedam mudraca, sedam grčkih zakonodavaca, političara, mislilaca, pjesnika iz redova predsokratovaca. Od njih su ostali fragmenti ili im se pripisuju kratke i praktične mudre izreke (kojiput epigrami ili pisma) i upute za život. Njihova imena variraju, najčešće se pojavljuju sljedeća: Bijant iz Prijene, Ehilon (Hilon) iz Sparte, Kleobul iz Linda, Perijandar iz Korinta, Pitak s Lezba, Solon iz Atene, Tales iz Mileta. Najpoznatiji su atenski državnik Solon i filozof Tales. Poznata je Bijantova izreka: Sve svoje sa sobom nosim. Kleobulovi i Pitakovi epogrami nalaze se u Palatinskoj antologiji.

Mađarsko mjestance Edde u Zupaniji Somogy , dvadesetak kilometara od Kaposvara, do kojeg vodi samo jednosmjerna cesta, otkrilo je poslije 193 godine da je tu 14. siječnja 1813. godine rođen hrvatski pisac, putopisac i pjesnik Antun Nemčić-Gostovinski. To treba zahvaliti članovima Križevačkog stola Družbe Braća Hrvat-skoga zmaja koji su u ožujku 2006. posjetili Edde, a u svibnju iste godine na svečani način u tamošnjoj mjesnoj crkvi otkrili spomen-ploču Nemčiću. Iako je taj događaj doprinos hrvatsko-mađarskom prijateljstvu i obrosusjedskoj kultur-noj suradnji Koprivničko-križevačke županije i regije Somogy, postavlja se hipotetsko pitanje: bi li uistinu Nemčiću bilo drago kad bi doznao da su Hrvati obilježili njegove ugarske korijene. Iz njegova se ponašanja za života, iz javnoga djelovanja i napisanih članaka, može zaključiti da je Nemčić ipak skrivao svoje mađarsko porijeklo., The Hungarian village of Edde in Somogy County, reached by a one-way road 20 km from Kaposvar, discovered after 193 years that it was the first to have seen Antun Nemčić-Gostovinski, Croatian writer, poet and travel writer born on 14th January, 1813. The credit goes to the members of the Kriæevci Branch of the Society ‘Brethren of the Croatian Dragon’ who visited Edde in March of 2006 and in May of the same year unveiled a plaque in memory of Nemčić in the local church. Although this event is a humble contribution to Hungaro-Croatian friendship and neighbourly co-operation and relations between Koprivnica-Križevci and Somogy Counties, one must ask if Nemčić himself would have been pleased to learn that the Croats paid tribute to his Hungarian roots. Nemčić’s attitude during his lifetime, his public activities and articles, lead to conclusion that Nemčić tried to hide his Hungarian origin.

Životopis pjesnika i prevoditelja Zlatana Jakšića. Sadržava i popis literature

Petar Preradović (1818.-1872.) - po duhovnoj vokaciji pjesnik, po srcu gorljivi domoljub, a po zvanju austrijski časnik - uz Stanka Vraza i Ivana Mažuranića najistaknutije je ime hrvatskog književnog romantizma. Pisao je ljubavnu, rodoljubnu i refleksivnu liriku, pjevao na njemačkome i hrvatskome, prevodio s hrvatskoga na njemački i ubrzo stekao reputaciju nacionalnoga pjesnika. Premda je živio i radio u raznim garnizonima i gradovima Austrijske Carevine, gotovo svu svoju životnu čežnju sažeo je u riječi: Hrvatska. Pjesničko mu je djelo i danas živo u našoj književnoj recepciji, a njegovi odjeci i dometi pronalaze svoje mjesto i u širem kontekstu književnih i kulturnih veza između Hrvatske i Austrije.

Dobriša Cesarić je veliki hrvatski pjesnik koji je silno volio djecu i često obilazio škole, čitao svoje pjesme i razgovarao s mladim pjesnicima te im davao mnoge savjete. Prigodom stote obljetnice njegovog rođenja priređena je zbirka literarnih i likovnih djela učenika osnovnih i srednjih škola koja su inspirirana njegovom poezijom ili su njemu posvaćana, primjerice: "Pjesma o pjsniku", "Moja prijateljica breza", "Dobila sam još jedne oči", Dobriši Cesariću - pjesniku mog čuđenja", " San o slapu", " U spomen Dobriši Cesariću" i sl..

Čakovečka knjižnica Nikole Zrinskog, poznata pod imenom Zriniana, nastala je u 16. i 17. stoljeću. Najveći broj knjiga potječe iz tog razdoblja, iako ima i djela koja su u nju ušla kasnije. Utemeljitelj i vlasnik knjižnice bio je hrvatski ban i pjesnik Nikola Zrinski (1620. - 1664.). Oficijelnim početkom knjižnice, premda je ona zasigurno starija, može se smatrati godina 1662. kada je po naputku i osobnoj koncepciji Nikole Zrinskog izvršena stručna klasifikacija knjiga te izrađen katalog knjižnice, »Catalogus omnium librorum bibliothecae csaktorniensis excellentissimi atque illustrissimi domini comitis Nicolai a Zrinio bani. Anno Domini 1662. die 10. octobris«. Taj katalog, sastavljen na latinskom jeziku, sam po sebi je raritetne vrijednosti i očuvan je do danas. Nakon smrti Nikole Zrinskog knjižnicu je naslijedio njegov sin Adam Zrinski (1662. - 1691.), koji je 19. kolovoza 1691. kao potpukovnik konjanika oklopnika poginuo u velikoj Slankamenskoj bici. Njegova udovica Marija Katarina (r. Lambert) godine 1692. preudala se za Maximiliana Arnošta II. z Vlašime. Tada je knjižnica prenesena u dvorac Bitov (Vöttau) u južnoj Moravskoj, danas Republika Češka. U tom dvorcu knjižnica se nalazila sve do 1890. kada ju je otkupio bečki antikvar Sigismund Kende. Godine 1893. Knjižnicu je za 12.000 forinti otkupila Hrvatska zemaljska vlada i predala je na čuvanje Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu. Cjelokupni fond čakovečke knjižnice Nikole Zrinskog, zajedno s rukopisima među kojima se nalazi i Nikolin rukopis »Adrijanskoga mora sirene«, sadrži 731 bibliotečnu jedinicu velike raritetne vrijednosti. U taj broj uračunate su i knjige za koje je utvrđeno da su Zriniani pripadale, kao i one koje su se u trenutku kupnje u njoj zatekle. Čakovečka knjižnica Nikole Zrinskog, Zriniana, očuvana je gotovo na čudesan način. Tu najvredniju hrvatsku knjižnicu starijega razdoblja spasilo je preseljenje u Bitov. Da se to kojim slučajem nije dogodilo, najvjerojatnije bi bila doživjela sudbinu knjižnoga fonda njegova brata, hrvatskoga bana i pjesnika, Petra Zrinskog te njegove supruge, banice i pjesnikinje, Katarine Zrinski Frankopan (1625. - 1673.). Njihove knjige, kao i knjige pjesnika Frana Krste Frankopana (1643. - 1671.), nakon smaknuća i konfiksacije 1671. godine bile su razgrabljene i uništene., The Nikola Zrinski library from Cakovec, also known as ZRINIANA, had been originally established in the XVII/XVIII century. Most books originate from that period, although there are some books that indeed came in the possession of the library later on. The founder and original owner of the library was the Croatian viceroy and a poet, NIKOLA ZRINSKI (1620-1664). The official beginning, although it must have existed earlier, probably dates back to 1662. This is when Nikola Zrinski ordered personally, applying his own classification concept, for the library books to be classified and a library catalogue to be made (latin: Catalogus omnium librorum bibliothecae csaktorniensis exellentissimi ataque illustrissimi domini comitis Nicolai a Zrinio ban. Anno Domini 1662. Die 10 octobris). This very catalogue, made in Latin - a rare and a valuable publication itself- has been preserved until today. After the death of Nikola Zrinski (1664), the library was inherited by his son Adam Zrinski (1662- 1691), who died as a soldier, a Lt. Colonel of Armored Cavalry, in a great battle for Slankamen. His wodow Marija Katarina (nee Lamberg) in 1692 remarried to Maximillian Arnost II from Vlasima. This is when the library was removed to Castle Bitov (Vottau) in South Moravia, today’s Czech Republic. The library was existed there until 1890, when it was purchased by Sigismund Kende, antiquities dealer from Vienna. In 1893 the library was again resold to the then Croatian governmment for 12 thousand forint. It was donated to the National university library in Zagreb. The entire holdings of the Nikokla Zrinski library from Cakovac along with its manuscripts- one of them the viceroy’s own literary writings “Adrijanskog mora sirene” (Mermaids of the Adriatic) - is a large collection of 731 library units. This includes the books belonging to ZRINIANA, as well as those accounted for at the moment of purchase. The Nikola Zrinski library of Cakovec - ZRINIANA - has been miraculously preserved. The Croatia’s most valuable library of the older periods was actually saved by its removal and transfer to Bitov. Had it not happened, it would probably be destroyed or robbed of its most valuable items- the same way it probably happened to libraries of Nikola Zrinski’s brother- a viceroy and a poet himself too- PETAR ZRINSKI, his wife and a governor/poetess too, KATARINA ZRINSKI FRANKOPAN (1625- 1673). Their books, as well as the books of another poet, FRAN KRSTO FRANKOPAN (1643-1671) were pillaged and destroyed.

U traženju odgovora na pitanje o rodoslovlju knezova Krčkih/Frankopana do sada se angažiralo malo istraživača, naših i stranih. Najviše zanimanja izaziva Franjo II. Krsto, pjesnik i "urotnik", a u vezi s arheografskim objavljivanjem njegovih djela, akademik J. Vončina objavio je više studija i članaka o genealogiji Frankopana, pa i o onomasiološkim i kronološkim odgovorima na pitanje tko su oni i kako se, zapravo, zovu.

Bosiljevo, ? 1643. - Bečko Novo Mjesto, 1671. Žena J. A. di Naro, nećakinja kardinala Barberinija, koji je Franji predao posjed posljednjih rimskih Frangipana, jrr se smatralo da su hrvatski Frankopani njihovi najbliži srodnici. Veoma istaknuti književnik, prevoditelj Molierea. Jedan od glavnih predstavnika ozaljskoga književno-jezičnog kruga, s mješavinom čakavskih, kajkavskih i štokavskih elemenata. Ratnik protiv nadirućih Osmanlija, te zbog nepružanja pomoći, sa šurjakom banom P. Zrinskim i drugima sudjeluje u "uroti". Sa Zrinskim vladar Leopold I. Habsburg dao ga je smaknuti, a imanja zaplijeniti. Jedan od najznamenitijih Hrvata uopće.

O Ivanu Gunduliću (1589-1638) nema opsežnijih biografskih momenata. Kazneni spisi otkrivaju da je više puta bio sudac Kaznenoga suda. Njegova komunikacija s pojedincima iz puka, koji su uključeni proces, nije nikad izravna. Stječe se dojam kao da Gundulić nije izravno nazočan suočenjima na sudu, već prepušta rutiniranom pisaru da postavlja uobičajena pitanja. U radu se spominju i slučajevi u kojima se Gundulić i njegova uža rodbina javljaju kao stranke u postupku.

U radu je riječ o Stjepanu Džalti, bosanskom svećeniku, pripovjedaču, pjesniku i humoristu. Stjepan Džalto je napisao dvadesetak knjiga pripvjedaka, pjesama, romana. Dominikanci u Splitu pripremaju Džaltina sabrana dejela. U Džaltinim je knjigama velik utjecaj hrvatske usmene književnosti.

Riječ je o Brođaninu Marijanu Jaiću (1795.-1858.), o njegovu životu i književnom stvaralaštvu.

Riječ je o životu i radu bosanskog franjevca Pavla Posilovića Mošunjanina (kraj 16. st.- oko 1653.).

Riječ je o životu i radu Emerika Pavića koji se rodio i umro u Budimu (1716.-1780.).

nema

Knjiga predstavlja cjelovito djelo gotovo zaboravljena pisca Ferde Juzbašića, koji je članom Društva hrvatskih književnika postao ključne godine njegova osnutka 1900. Knjiga sadrži iscrpnu studiju u šest tematskih cjelina, bibliografiju dosadašnjih izdanja i literaturu o piscu, potom cjelovitu za života objavljenu zbirku Spomenci, no i sve pjesme i pripovijesti skupljene iz časopisa, listova, zbornika. Posebno su vrijedni prvotisci posthumno u Zavičajnome muzeju Stjepana Grubera u Županji sačuvanih rukopisa pjesama i četiriju proza, kritički priređeni za ovo izdanje.

Ono što je o. Badalić, životopisac svećenika i pjesnika M. Pavelića, obećao pred četiri godine, sada je evo ispunio i priredio te izdao izbor njegovih pjesama.

Dante je izvanredno veliki, snažni i očaravajući Pjesnik. On je duboko uvjeren da je dobio životnu misiju od Previsokoga i časnu investituru glasnogovornika, proroka jedne univerzalne poslanice o kojoj on cijeni da zavisi uspostava reda u moralnom i socijalnom životu svijeta.

Milan Pavelić poznat je kao religiozni pjesnik, a posebno će se spominjati kao prevodilac crkvenih himana, ali nam je ostavio i primjer pastoralnog djelovanja na raznovrsnim poljima...