Search

Naručitelji i umjetnici u Rijeci tijekom 17. i 18. stoljeća do sada su bili tek djelomično istraženi i katalogizirani. Stoga je temeljni cilj ove disertacije bio kroz brojne novopronađene arhivske dokumente izraditi analitičan katalog naručitelja i donatora umjetnina, ali i aktivnih majstora u Rijeci tijekom 17. i 18. stoljeća. Pronalaskom dosad nepoznatih arhivskih podataka prvi puta su sustavno prikazane aktivnosti i funkcije pojedinih uglednih naručitelja i donatora. Isto tako nove arhivske vijesti omogućile su brojne podatke o djelatnosti određenih umjetnika i majstora. Metodom atribucije pojedinim je kiparima i altaristima nadopunjen katalog djela na području Kvarnera, ali i u Venetu, Furlaniji i Sloveniji. Konačno, tijekom istraživanja je otkriveno nekoliko dosad u potpunosti nepoznatih zlatara i slikara, a koji su djelovali u gradu tijekom 18. stoljeća. Sustavno arhivsko istraživanje provedeno je u osam arhiva u Hrvatskoj i šest u inozemstvu. Istovremeno su se odvijala i terenska istraživanja u crkvama na širem području Kvarnera, ali i u Veneciji, Venetu, Furlaniji, Austriji i Sloveniji. Stoga je u disertaciji po prvi puta objavljen katalog od 82 umjetnička djela koja se mogu povezati s pojedinim naručiteljima ili donatorima u Rijeci, kao i tablica od 32 arhivski potvrđena nepoznata umjetnika i majstora prisutna u gradu tijekom 18. stoljeća. Osim standardno povijesno-umjetničke analize umjetnina u radu su objavljena mnogobrojna nova saznanja o kontekstu narudžbe određenih djela, kao i o društvenom, rodbinskom i ekonomskom statusu naručitelja ili donatora. Pri pisanju disertacije koristila se, uz to, primijenjena metoda ,,case study”, odnosno analiza pojedinih slučajeva koja se u suvremenim istraživanjima umjetnosti ranog novog vijeka pokazala izuzetno uspješnom. U prvoj polovici 17. stoljeća najznačajnija narudžba u gradu odnosila se na gradnju nove isusovačke crkve svetog Vida zajedno s kolegijem. Projekte za budući kompleks izradio je arhitekt Giacomo Briano, a prvu fazu gradnje crkve do kraja 1640-ih vodio je Francesco Olivieri. Također, riječki redovnici će prvi stupiti u kontakt s altaristom Leonardom Pacassijem kada će započeti barokizacija interijera crkava podizanjem novih mramornih oltara. Glavni oltar u franjevačkoj crkvi na Trsatu podignut sredstvima braće Uzolin 1692. postat će ikonografski obrazac kojeg će slijediti svi riječki naručitelji prilikom naručivanja mramorne opreme za gradske crkve. Tijekom druge polovice 17. stoljeća u gradu djeluju lokalne slikarske radionice Giovannija Francesca Gladicha (Ivan Franjo Gladič) i Giovannija Battiste Cosmina. Međutim, 644 dio uglednih patricijskih obitelji i bogatih trgovaca, ali i redovničkih zajednica naručivali su djela u prvoj četvrtini 18. stoljeća i kod venecijanskog slikara Cristofora Tasce. Riječki isusovci odredili su daljnji put naručivanja mramorne altaristike i opreme kada su 1711. angažirali goričkog altarista Pasqualea Lazzarinija za podizanje novog glavnog oltara u svetom Vidu. Isti majstor će tijekom sljedećih petnaestak godina dobiti i narudžbe za klesanje oltara svetog Petra i Presvetog Sakramenta u Zbornoj crkvi, ali i oltara svetog Ignacije Loyolskog i onog svetog Alojzija Gonzage i Stanislava Kostke u isusovačkoj crkvi. S goričkim altaristom na oltarima za riječke naručitelje surađuje gradišćanski kipar Paolo Zuliani unutar čije je radionice svoju naobrazbu započeo i mladi Antonio Michelazzi. Tih godina s Lazzarinijem jedino neće stupiti u kontakt obitelj Orlando, a koja će novi monumentalni oltar za Zbornu crkvu naručiti kod ljubljanskog altarista Luke Misleja. Istovremeno isusovci angažiraju arhitekta Carla Martinuzzija da bi dovršio gradnju crkve svetog Vida podizanjem galerija i kupole. Dolaskom kipara, altarista i arhitekta Antonija Michelazzija u grad 1727. bogati trgovci i aristokracijske obitelji po prvi puta su dobili mogućnost naručivanja mramornih kipova i oltara u lokalnoj radionici tada smještenoj ispred gradskih zidina. Povoljna ekonomska situacija u Rijeku je privukla i slikare Giovannija Battistu Fayenza i Giuseppea Paoluccija te zlatare Mattiu Cortiva i Giovannija Battistu Fanella. Sve do pojave prvih lokalnih zlatarskih radionica riječki naručitelji su liturgijske predmete nabavljali u prestižnim zlatarskim centrima poput Augsburga, Beča ili Venecije. Tijekom 18. stoljeća kao najvažniji naručitelji i donatori ističu se obitelji Androcha i Orlando te bogati trgovci poput Pietra Felicea Tremaninija, Martina Sumreckera, Cristofora Branchovicha i Giuseppea Minollija. Uz njih, potrebno je spomenuti i pripadnike klera poput svećenika Girolama de Stembergara, pićanskog biskupa Giorgija Saveria Francesca de Marottija, župnika u Donjoj Idriji Riječanina Giovannija Buratellija i arhiđakona Pietra Francesca Svilocosija. Također, veliku ulogu u podizanju mramornih oltara i kupnji novih liturgijskih predmeta imale su riječke redovničke zajednice koje su činili augustinci, isusovci, kapucini i benedektinke, kao i najvažnije bratovštine poput one Gospe Žalosne u crkvi svetog Vida, Bezgrešnog Začeća u samostanu svetog Jeronima te Presvetog Sakramenta i Gospe Karmelske u Zbornoj crkvi. S druge strane, određena naručiteljska aktivnost vezana je uz gradsko vijeće i kapetana, a ona se većinom odnosila na gradnju ili obnovu javnih građevina. Sredinom 18. stoljeća za riječko zlatarstvo posebno je bio važan dolazak salzburškog majstora Francesca Schenfelda oko 1740. u obližnji Bakar. Tog udomaćenog majstora će tijekom sljedećih godina angažirati riječke redovničke zajednice, bratovštine, privatni naručitelji te Zborni kaptol. Istovremeno je u Rijeci djelovao i zlatar Gaspare Anderlich s čijim se djelima susrećemo u riječkoj Zbornoj crkvi. U svibnju 1755. u Rijeci je boravio venecijanski altarist Pietro Fadiga kako bi potpisao ugovor za podizanje oltara svetog Vinka Fererskog u Zbornoj crkvi. Spomenuta narudžba mu je omogućila nove poslove u Rijeci na kojima surađuje s kiparom Marcom Chiereghinijem, a samim time Antonio Michelazzi po prvi puta dobiva konkurenciju u gradu. Značajne urbanističke promjene u Rijeci kroz drugu polovicu 18. stoljeća provodili su arhitekti i inženjeri Francesco Saverio de Bonomo i Anton Gnamb s ciljem poboljšanja i modernizacije grada. Nakon Michelazzijeve smrti 18. rujna 1771. činilo se da će se riječki naručitelji za nabavu oltara i kipova morati ponovno okrenuti furlanskim radionicima. Međutim, već 1775. u grad dolazi kipar, altarist i arhitekt Sebastiano Petruzzi koji nastavlja klesati mramorne oltare i kipove u baraki u blizini Fiumare. Osim toga, on će kao i Michelazzi od 1775. do 1787. u ulozi arhitekta i projektanata sudjelovati u raznim javnim gradnjama. Tih godina u Rijeci djeluje i slikar Giuseppe Candido kojeg su podjednako angažirali privatni naručitelji i kler. Naposljetku, potrebno je spomenuti da je kontinuitet klesanja mramornih kipova i oltara krajem 18. stoljeća nastavio i udomaćeni majstor Saverio Medelin iz Rovinja. Donors and artists active in Rijeka during the 17th and 18th centuries have so far only partially been studied and catalogued. Therefore, the primary goal of this dissertation was to create an analytical catalogue of donors and artwork commissions as well as masters active in Rijeka in this period. Previously unknown activities and roles of notable donors were discovered trough the research of newly found archival documents and presented systematically for the first time. As another result of archival research, new information concerning specific artists and their production has been uncovered as well. By applying the method of attribution, artworks were added to the catalogues raisonnés of certain sculptors and altar builders in the area of the Kvarner Bay as well as Veneto, Friuli and Slovenia. Finally, several completely unknown goldsmiths and painters who worked in Rijeka during the 18th century are brought to light in the thesis. Systematic analysis of archival documents was implemented in eight Croatian and six foreign archives, while field research was done in the churches of the wider Kvarner Bay area, Venice, Veneto, Friuli, Austria and Slovenia. As a result, the dissertation contains a catalogue of 82 artworks which relate to specific donors and commissions in Rijeka and a table with 32 previously unknown artists active locally in the 18th century, whose names and presence are confirmed by archival sources. Other than standard art-historic analysis, the thesis includes numerous news relating to the context of the artworks’ commissions and the donors’ social and financial standing and familial connections. Additionally, the thesis includes several case studies, the method of which was proven very successful in contemporary research of early modern period art. The most significant commission in 17th century Rijeka was the construction of the Jesuit Church of St. Vitus and its adjoining college. The complex was designed by Giacomo Briano, while the first phase of its construction was led by Francesco Olivieri and completed by the end of the 1640s. The Rijeka Jesuits were the first to establish contact with altar builder Leonardo Pacassi, which sparked numerous large-scale renovations of church interiors with marble altarpieces in the baroque style. The high altar of the Trsat Franciscan church, erected in 1692 after the Uzolin brothers’ donation, however, became an iconographic model for other donors in Rijeka interested in furnishing churches in Rijeka. Even though local workshops of painters Giovanni Francesco Gladich (Ivan Franjo Gladič) and Giovanni Battista Cosmin were active in the second half of the 17th century, a number of esteemed patrician families, wealthy merchants and religious orders commissioned paintings from the Venetian painter Cristoforo Tasca as well in the first quarter of the 18th century. The Rijeka Jesuits paved the way for marble altar commissions in the 18th century when they hired Gorizian altar builder Pasquale Lazzarini for the construction of the new high altar in the Church of St. Vitus in 1711. In the following 15 years, Lazzarini executed altars dedicated to St. Peter and the Most Blessed Sacrament in the Collegiate Church as well as altars of St. Ignatius of Loyola and Sts. Aloysius Gonzaga and Stanislaus Kostka in the Jesuit church. The Rijeka altars by Lazzarini were executed in collaboration with sculptor Paolo Zuliani from Gradisca d’Isonzo, under whom young Antonio Michelazzi started his training in sculpting. The only donors in Rijeka who did not commission from Lazzarini in this period are the members of the Orlando family, who in turn hired sculptor Luka Mislej from Ljubljana to build a new monumental altar for the Collegiate Church. At this time, the Rijeka Jesuits hired architect Carlo Martinuzzi to complete the Church of St. Vitus by erecting a gallery and a dome above its circular nave. With the arrival of sculptor, altar builder and architect Antonio Michelazzi in Rijeka in 1727, wealthy merchants and noble families were presented with an opportunity to commission marble sculptures and altars from a local workshop situated in front of the city walls. As Rijeka experienced favourable economic conditions in this period, painters Giovanni Battista Fayenz and Giuseppe Paoluci as well as goldsmiths Mattia Cortivo and Giovanni Battista Fanello were drawn to the prospering city. Until the formation of local goldsmith’s workshops, the citizens of Rijeka would usually acquire liturgical objects from European centres of this trade such as Augsburg, Vienna or Venice. The Androcha and the Orlando families and wealthy merchants such as Pietro Felice Tremanini, Martin Sumrecker, Cristoforo Brancovich and Giuseppe Minolli stand out as some of the most significant donors of 18th century Rijeka. In addition to them, members of the clergy also made significant commissions, such as Girolamo de Stembergar, Bishop of Pićan Giorgio Saverio Francesco de Marotti, Donja Idrija’s minister Giovanni Buratelli (originally from Rijeka) and archdeacon Pietro Francesco Svilocosi. Religious orders in Rijeka, such as the Augustinians, Jesuits, Capuchins and Benedictines, played an important role when it came to erecting marble altars and acquiring new liturgical objects as well. This was also true of several confraternities, such as the Confraternity of Our Lady of Sorrow in the Church of St. Vitus, the Confraternity of the Immaculate Conception in the Monastery of St. Hieronymus and the Confraternities of the Most Blesses Sacrament and of Our Lady of Mount Carmel in the Collegiate Church. Certain commissions of mostly architecture and renovation of public buildings were, on the other hand, related to the City Council and the Governor of Rijeka. One of the most significant events for the development of goldsmithery in Rijeka in the 18th century was the arrival of Salzburg master Francesco Schenfeld to the nearby town of Bakar around 1740. Religious orders, confraternities, private donors and the Cathedral chapter in Rijeka made numerous commissions from this master in the following years. Goldsmith Gaspare Anderlich, whose works can be found in the Collegiate Church, was also active in Rijeka around this time. Venetian altar builder Pietro Fadiga resided in Rijeka in May 1755 in order to sign a contract in which he agreed to construct an altar dedicated to St. Vincent Ferrer in the Collegiate Church. The contract created an opportunity for Fadiga to gain several other commissions in Rijeka, executed in collaboration with Marco Chiereghini. This was the first time that Antonio Michelazzi had to work competitively alongside other sculptors in Rijeka. The most significant changes in 18th century urban planning of Rijeka were implemented by architects and engineers Francesco Saverio de Bonomo and Anton Gnamb, whose goal was to improve and modernise the city. After the death of Michelazzi on 18 September 1771, it seemed that donors from Rijeka interested in acquiring altars and sculptures would have no other choice than to turn to Friulan workshops once again. However, sculptor, architect and altar builder Sebastiano Petruzzi arrived in Rijeka in 1775 and continued to produce statues and construct altars in a shack near Rijeka’s Fiumara. Similarly to Michelazzi, Petruzzi participated in several public building projects from 1775 to 1787. Painter Giuseppe Candido, equally hired by private donors and the clergy, also resided and worked in Rijeka in this period. Finally, it should be noted that sculptor Saverio Medelin from Rovinj, residing in Rijeka at the end of the 18th century, preserved the continuity of local marble sculpture production.

Između 15. i 18. stoljeća Zadar je grad pod mletačkom upravom žive graditeljske aktivnosti. Na temelju historiografije i objavljenih izvora mapirano je 195 projekata različite namjene čiji su izvođači poznati. Statistički je pokazano da su 15. i 18. stoljeće znanstveno najopširnije istraženi periodi, te da se u arhitektonskim aktivnostima vide amplitude čiji su razlozi povijesne okolnosti šire regije. Razlučene su i promjene u profesionalnom nazivlju arhitekata i graditelja koji se koriste u dokumentima; dok u 15. i 16. stoljeću prevladavaju marangoni (drvodjelci, graditelji), u 17. i 18. stoljeću su najbrojniji inženjeri. Načinjena je i interaktivna mapa čime su podaci povezani s prostorom grada. Between the 15th and 18th centuries, Zadar was a city under Venetian administration with lively construction activity. Based on historiography and published sources, 195 projects of various purposes whose contractors are known were mapped. Statistically, it has been shown that the 15th and 18th centuries are the most scientifically researched periods and that amplitudes can be seen in architectural activities, the reasons for which are the historical circumstances of the wider region. Changes in the professional nomenclature of architects and builders used in documents were also distinguished; while in the 15th and 16th centuries marangoni (carpenters, builders) predominate, in the 17th and 18th centuries, engineers were the most numerous. An interactive map was also created, which connects the data with the city area.

U ovome se radu nastoji stilsko formalnom, atribucionističkom i komparativnom metodom, ali i sagledavanjem naručiteljskog konteksta analizirati slike Antonija, Bartolomea i Alvisea Vivarinijeva naručene za istočno-jadranske prostore. Slikarska radionica obitelji Vivarini tijekom druge polovine 15. stoljeća bila je vrlo produktivna i važna slikarska radionica u Veneciji. Djelovanje slikarske radionice bilo je uglavnom usmjereno prema perifernim prostorima Veneta, Furlanije i istočne obale Jadrana. Iznimna recepcija njihovih slika kod naručitelja iz takvih rubnih sredina bila je zasigurno posljedica određenih stilskih specifičnosti u kojima se očituju određene konzervativne tendencije. Ovim će se radom nastojati ispitati naručiteljski kontekst dobavljanja slika iz radionice Vivarini na područje jadranske Hrvatske, što uključuje identificiranje naručitelja i razmatranje naručiteljskih motivacija i likovnog ukusa naručitelja. This paper focuses on the paintings by Antonio, Bartolomeo and Alvise Vivarini commissioned for the eastern Adriatic area. An attempt is made to analyze those paintings by formal, stylistic, comparative and attribution method, but also by considering the commission context. The painting workshop of the Vivarini family was very productive and important workshop in Venice during the second half of the 15th century. The activity of the Vivarinis was mainly focused on the peripheral areas of Veneto, Friuli and the eastern Adriatic coast. The exceptional reception of their paintings by commissioners from peripheral areas was certainly a consequence of certain stylistic specifics in which certain conservative tendencies are manifested. This paper examines the commission context of supplying paintings from the Vivarini workshop to the area of Adriatic Croatia, which includes identifying the commissioners and considering their motivation and art taste.

Stari grad Čakovec ističe se kao jedan od najznačajnijih primjera profane arhitekture sjeverozapadne Hrvatske. Smješten je u središtu Čakovca, a njegovu cjelinu čine fortifikacijski sustav (bastioni) unutar kojih se smjestila rezidencijalna palača. Stari je grad imao burnu prošlost tokom koje je promijenio brojne vlasnike – među kojima se kao najznačajnije ističu obitelji Zrinski, Althan i Festetić – koji su obnovama i dogradnjama doprinijeli današnjemu izgledu. S obzirom da su u posljednje vrijeme provedena brojna istraživanja Staroga grada u Čakovcu rezultati tih istraživanja bit će uključeni u ovaj rad, kao i slikovni prikazi te povijesni opisi izgleda iz vremena iz kojeg nemamo materijalnih ostataka ili nam oni nisu dostupni, što se primarno odnosi na ostatke iz vremena Zrinskih. Razmatranje građevinskih faza Staroga grada u ovome će radu započeti s Nikolom Šubićem Zrinskim, prvim vlasnikom Čakovca iz obitelji Zrinski, i obnovom fortifikacijskog sustava koju je proveo od 1556. do 1562. godine. Nakon Nikoline pogibije kod Sigeta 1566. glavom obitelji postaje njegov sin, Juraj IV., koji angažira talijanske arhitekte Martina Secca i Giovannija Arcontija za dovršetak obnove fortifikacije tokom koje je obnovljen i dvorac. Posljednji naručitelj iz obitelji Zrinski bio je Nikola VII. koji je proveo rekonstrukciju fortifikacijskog sustava i dvorca za čiju je izvedbu angažirao talijanskog arhitekta Filiberta Lucchesea. Nakon neuspješne urote i smrti Petra Zrinskog 1671. posjedi i imovina obitelji Zrinski su konfiscirani. Posljednji Zrinski koji je posjedovao dio Međimurja – bez Čakovca – bio je Adam Zrinski, sin Nikole VII. Nakon Adamove smrti izmjenjuju se brojni vlasnici, da bi 1719. Čakovec u posjed dobila obitelj Althan. Upravo su Althani sljedeći važni naručitelji u povijesti Staroga grada. Za obnovu dvorca angažirali su bečkoga arhitekta A. E. Martinellija koji je, u razdoblju od 1738. do 1743., barokizirao dvorac dajući mu današnji izgled. Obitelj Althan 1791. prodaje Čakovec i Međimurje grofu Festetiću koji je posljednji feudalni vlasnik Čakovca, ali i vlasnik koji je najviše utjecao na propast ovoga sklopa. Pregradnje/promjene koje je obitelj Festetić provela na Starom gradu bit će razmotrene u završnom dijelu. Old town in Čakovec stands out as one of the most significant examples of profane architecture in northwest Croatia. It’s situated in Čakovec city center and it consists of the fortification system of the bastions within which the residential palace is located. Čakovec old town had turbulent history during which it changed dozens of owners – with Zrinski, Althan and Festetić families being the most influential – and which have contributed to its present appearance through renovations and upgrades. Considering that lately there have been numerous researches carried out at Old town, the results of those researches will be incorporated in this thesis as well as pictorial representations and historical descriptions from a time from which we have no material remains or they’re not available. This primarily refers to the period of the Zrinski family. Construction history research of the Old town will begin with Nikola Šubić Zrinski, the first owner of Čakovec from the Zrinski family, and with the rebuilding of the fortification system he carried out from 1556 to 1562. After Nikolas’ death at Siget in 1566, his son, Juraj IV, became the head of the family. Juraj hired Italian architects, Martin Secco and Giovanni Arconti, to complete the rebuilding of the fortification system. He also restored the castle. Last commissioner from the Zrinski family was Nikola VII. He carried out the reconstruction of the fortification system and castle on which he employed Italian architect Filiberto Lucchese. After the failure of the Zrinski-Frankopan conspiracy and the death of Petar Zrinski in 1671, possessions and property of the Zrinski family were confiscated. Last Zrinski that owned a part of Međimurje – without Čakovec – was Adam, son of Nikola VII. After his death numerous owners changed, until the Althan family became owner of Čakovec in 1719. Althans are the next important commissioners in the history of Čakovec old town. In 1738, they employed the Viennese architect A. E. Martinelli who rebuilt and redesigned the castle in baroque style giving it its present-day look. The restorations were finished in 1743. In 1791, the Althan family sold Čakovec and Međimurje to count Juraj Festetić, the last feudal owner as well as the owner that played the biggest part in the destruction of the castle and surrounding fortifications. The alterations and remodeling that Festetić family carried out in the Old town will be presented in the final part of this thesis.

Povijest umjetnosti je odavno u područje znanstvenog interesa uključila istraživanje okolnosti i razloga narudžbi. To naročito vrijedi za razdoblje ranog novog vijeka kada su naručiteljski zahtjevi u velikoj mjeri određivali temu i izgled nekog umjetničkoga djela, dok je majstor povezivanjem sa značajnijim naručiteljem stjecao slavu i dobivao daljnje narudžbe. Minijaturist Julije Klović rođen je u Grižanama 1498. a umro je u Rimu 1578. godine. S osamnaest godina je otišao u Veneciju gdje je ušao u službu uglednih plemića Domenica i Marina Grimani. Ondje je ostao do 1523. godine, no od 1534. Marino Grimani je ponovno postao Klovićev mecena. Za Marina je Klović izradio tri kodeksa: Evanđelistar Grimani, Časoslov Stuart de Rothesay te Komentar kardinala Marina Grimanija uz poslanice sv. Pavla apostola. Nakon Grimanijevih Klović je ušao u službu jednog od značajnijih rimskih mecena tog doba, kardinala Alessandra Farnesea, kod kojeg je ostao do kraja života. Zahvaljujući Farneseu Klovićevi su radovi bili poslani na dvorove Španjolskog kraljevstva, Svetog Rimskog Carstva te Kraljevine Engleske zbog čega je njegov stil utjecao na tamošnje minijaturiste, a Klović postao izrazito cijenjen na širem europskom prostoru. Marino Grimani i Alessandro Farnese bili su dva ključna Klovićeva patrona koji su uvelike utjecali na razvoj njegove karijere. Zahvaljujući njima Klović je putovao i tako upoznao druge velike majstore čija su djela utjecala na razvoj njegova stila. Osim toga, i sami su naručitelji imali znatan utjecaj pri oblikovanju minijatura, prije svega kroz ikonografski odabir motiva. The research of circumstances and reasons of orders have been for a long time a part of scientific interest of art history. Especially for the period of 15th and 16th century when demands of patron dictated the the look of art pieces and also atrists who got conected with significant patrons assured their fame and further work. Giulio Clovio was a Renaissance miniaturist who was borne in Grižane 1498. and died in Romen 1578. When he was eighteen years old he went to Venice where his patrons became Domenico and Marino Grimani. He stayed at their household until 1523. and returned in 1534. when Marino Grimani became his patron again. For him Clovio made three codices: The Grimani Evangelistary, Stuart de Rothesay Book of Hours and Commentary of Marino Grimani to the Epistles of St Paul the Apostle. After Marino Grimani Clovio's patron became one of the biggest patrons of the Renaissance art, Alessandro Farnese, he stayed in his household until his death. By virtue of Alessandro Farnese Clovio's miniatures were sent on courtyards of Kingdom of Spain, Holy Roman Empire and Kingdom od England and because of that his style effected other miniaturists and also he was very respected as an artist. Marino Grimani and Alessandro Farnese were the two most important patrons of Clovio's work, and they effected his work. On the one hand thanks to them Clovio had traveled a lot and in that way he met other artists who had a significant effect on his style. On the other hand patrons also had an effect on the works, firstly we can see that in iconography of scenes that Clovio painted.

Analizom dosadašnjih istraživanja spomeničke plastike iz razdoblja socijalizma na području Hrvatske uočava se niz problema koji otežavaju njezino ravnopravno uključivanje u povijesno- umjetničke narative domaćeg i europskog kiparstva druge polovice dvadesetog stoljeća. Kao jednu od pretpostavki za rješavanje tih problema ovaj rad predlaže formulaciju cjelovitog, sustavnog modela njezine analize, interpretacije i valorizacije. Polazeći od temeljnih funkcija svakoga spomenika – simboličke, utilitarne i estetske – model pretpostavlja da se pri interpretaciji spomeničke plastike, pored analize njezinih morfoloških, formalnih i ikonografskih obilježja, promatra i utjecaj, odnosno uloga svih društvenih i materijalnih činitelja – naručitelja, autora, kritičara i korisnika – koji na različite načine sudjeluju u stvaranju, odnosno održavanju spomenutih spomeničkih funkcija u specifičnom povijesno-umjetničkom i društveno-političkom kontekstu socijalističke Jugoslavije. Prijedlog cjelokupnog modela problemske analize spomeničke plastike nastale u razdoblju od 1945. do 1990. godine, kao i nacrt osnovnih problemskih parametara svakoga od spomenutih društvenih funkcija i činitelja, pojašnjen je i potkrijepljen primjerima.

Zbornik okuplja radova sa XI. Dana Cvita fiskovića na temu Umjetnosti i naručitelji, koja se po prvi puta u hrvatskoj sustavno obrađuje.

Autor analizira povijest poljičko-omiške plemićke obitelji Dražoević - Jelić kao naručitelja umjetničkih djela u razdoblju od 16. do 19. stoljeća.

U radu su prikazane nadgrobne ploče s likom pokojnika u Sjevernoj Hrvatskoj ih kasnog 15. i ranog 16. st. Ukazano je na poteškoće u određivanju njihovih naručitelja i na potrebu konzulatcije različitih povijesnih izvora.

Tema ovogodišnjeg stručnog skupa Dani Cvita Fiskovića bila je Umjetnost i naručitelji. Izlaganja na skupu otkrila su ili osvježila pogled na arhitekturu koju ponekad više određuju ideologija i interesi grada i države negoli umjetničko htijenje, na stilsku retardaciju koju možemo gledati u svjetlu ciljane memorije na prethodno doba te na važnost biografske ili povijesne činjenice u nastanku nekog djela i njegove ikonografije.

U izlaganju se analiziraju djela Jacopa Tintoretta u Dalmaciji u svjetlu novih saznanja o kulturnom millieu iz kojeg je slikar ponikao te o specifičnom načinu na koji je formirao cijene svojih djela, bez obzira na njihovu zahtjevnost u izvedbi i na materijale koje je koristio.

Autori u svojemu radu opisuju položaj i značaj umjetnika u doba renesanse, naglašavajući njegov odnos s naručiteljima i donatorima.