Search

Ovaj rad se bavi temom tradicijskog tekstila – narodnih nošnji koji su u redovitoj upotrebi u folklornim amaterskim društvima te o mogućim načinima njegove zaštite i očuvanja s obzirom na uvjete u kojima taj tekstil postoji. Nakon teorijskog prikaza tekstilnih materijala i tehnika izrade materijala, prvenstveno tradicijskog, prikazala se i raznovrsnost tradicijskog tekstila u Hrvatskoj po regijama: panonskoj, dinarskoj i primorskoj. U radu je također teorijski obrađena i zaštita tekstila, preventivna, kurativna te vođenje dokumentacije. Provedeno je i istraživanje, putem upitnika s pitanjima otvorenog tipa, koje je obuhvatilo kulturno-umjetnička društva koji djeluju u Zajednici kulturno-umjetničkih udruga Grada Velike Gorice, koje je dalo uvid u njihove svojevrsne zbirke tradicijskog tekstila te načina na koji ga koriste i s kojim problemima vezanim uz zaštitu se susreću. Također, gotovo svi ispitanici su izrazili zainteresiranost za priručnik i edukacije koje bi im pomogle u redovnoj upotrebi originalnih narodnih nošnji. U radu su prikazani i praktični prijedlozi za zaštitu i očuvanje tradicijskog tekstila prema kojem bi se u budućnosti mogao izraditi priručnik. This paper deals with the topic of traditional textiles - folk costumes that are in regular use in folklore amateur societies, and about possible ways of its protection and preservation considering the conditions in which these textiles exist. After a theoretical presentation of textile materials and techniques of making materials, primarily traditional, the variety of traditional textiles in Croatia was presented by region: Pannonia, Dinaric and Littoral. The paper also theoretically deals with textile protection, preventive, curative and documentation management. A survey was also carried out, through a questionnaire with open-ended questions, which included cultural and artistic associations operating in the Community of Cultural and Artistic Associations of the City of Velika Gorica, which gave an insight into their unique collections of traditional textiles and how they use them and with what problems related to protection are encountered. Also, almost all respondents expressed their interest in a manual and education that would help them in the regular use of original folk costumes. The paper also presents practical suggestions for the protection and preservation of traditional textiles, according to which a manual could be created in the future.

Oblici tradicijske kulture su književnost, gluma, glazba i ples, a folklor je tradicionalni oblik plesa u Slavoniji. Kroz folklor očituju se govor, običaji, ples i način života nekog kraja. Upravo naši najmlađi njeguju tradiciju koja se prenosi s koljena na koljeno. U ovom diplomskom radu opisivani su folklor, kulturno-umjetnička društva, narodne nošnje i manifestacije županjskog kraja. Cilj ovoga istraživanja je istražiti podmlatke kulturno -umjetničkih društava na području Županje i njezine okolice. Također, utvrditi koja je razlika između susjednih sela međusobno povezanih narodnim nošnjama, načinima napjeva i manifestacijama. Podaci su prikupljani putem intervjua s otvorenim pitanjima za ljude koji su voditelji dječjeg folklora. Istraživanjem su obuhvaćena četiri mjesta u kojima je intervjuirano pet osoba. Istraživanje je trajalo četiri dana., The forms of traditional culture are literature, acting, music and dance. Folk dance („folklor“) is a traditional form of dancing in the region of Slavonia. Folklor expresses the way of speaking, customs and traditions, dances, and the way of living of a certain area. It is precisely our youngest who continue to foster the traditions passed from generation to generation. This paper describes folk dances, cultural ensembles, folk costumes and events in the area of Županja. The aim of the paper is to research junior sections of cultural ensembles of the town of Županja and its surroundings. It also aims to establish the difference between neighbouring villages interlinked with folk costumes, ways of singing, and events. The data was obtained through interviews containing open questions for persons in charge of children folk dance sections. The research covered four places where five people were interviewed. The research llasted four days.

Ovaj završni rad prikazuje narodne običaje ljudi s prostora Brodsko-posavske županije. Zbog obilja dostupne literature o Slavoniji i Šokcima u ovom završnom radu izdvajaju se samo neki od običaja iz života Šokaca u Posavini. Prvi dio rada prikazuje životne običaje: što se radi u prilikama poroda, sklapanja braka i smrti. Sljedeći dio rada prikazuje neke važnije običaje kroz godinu koji se obilježavaju svake godine poput Božića, Uskrsa, poklada i kirvaja. Nakon toga, prikazani neki gospodarski običaji koji su imali bitnu gospodarsku i društvenu ulogu. Na posljetku, u radu se spominje muška i ženska tradicionalna odjeća koja se nekada uobičavala nositi, a danas se nosi samo pri posebnim prigodama. Svrha ovoga rada je približiti običaje, promovirati njihovu vrijednost i očuvati od zaborava. This final paper shows folk customs from the aerea of Brod-Posavina County. The literature about Slavonia and Šokci is so abundant that it is not possible to mention all of it. That is why this final paper is showing only some of the important customs of the people in that area. The first part of the paper shows life customs such as birth, getting married, and death and what to do and how to act in those situations. The next part shows some of the important yearly customs such as Christmas, Easter, kirvaj and carnival. After that, the paper talks about some work customs that also had social role and finally, the paper mentions the folk custom wear. The purpose of this final paper is to save the tradition from neglecting and to promote it.

U Hrvatskoj tehničkoj enciklopediji sv. 2 objavljena je natuknica " Narodna nošnja" u kategoriji: opći pojmovi ; područje: tekstilstvo ; uže područje: tekstilna industrija (tiskano izdanje: str. 509-511).

Ovaj rad se bavi temom žute boje u tradicijskom odijevanju na području župe Kravarsko, tj. njenom pojavom i funkcijom. Nakon definiranja povijesnog i geografskog područja, pristupilo se kratkom povijesnom prikazu nastanka i oblikovanja župe Kravarsko na koju se odnosi istraživanje. Zatim je na temelju literature prikazana uporaba i značenje žute boje u hrvatskoj tradicijskoj kulturi. Pregledalo se i prikazalo nošnje u žutoj boji, cjeline i pojedine dijelove te popratna dokumentacija u Etnografskom muzeju u Zagrebu i Muzeju Turopolja u Velikoj Gorici, kao i u zbirci nošnji Folklornog ansambla „Turopolje“. Istraživanje je dopunjeno terenskim istraživanjem i razgovorima s kazivačima. Potvrđeno je bojanje pamučnih niti ili domaćeg tkanja biljnim, ali i kupovnim bojama, te uporaba za svečane prigode poput velikih blagdana (Božić, Uskrs, Duhovi, proštenja – slavlja svetaca zaštitnika sela). Prikupljeni podatci upućuju da se tradicijsko ruho u žutoj boji, suprotno većini podataka, nosilo kao korizmeno ili žalobno ruho zabilježeno za područje Turopolja, a u župi Kravarsko u svečanim prigodama 1930-ih godina 20. stoljeća. This paper deals with the topic of yellow color in traditional clothing in the area of the Kravarsko parish, i.e. its appearance and function. After defining the historical and geographical area, a brief historical overview of the origin and formation of the Kravarsko parish, to which the research relates, was approached. Then, based on the literature, the use and meaning of yellow in Croatian traditional culture is presented. Yellow folk costumes, wholes and individual parts and accompanying documentation in the Ethnographic Museum in Zagreb and the Turopolje Museum in Velika Gorica, as well as in the collection of costumes of the Folklore Ensemble "Turopolje", were reviewed and presented. The research was supplemented by field research and interviews with narrators. The dyeing of cotton threads or home weaving with vegetable and shopping dyes has been confirmed, as well as its use for festive occasions such as major holidays (Christmas, Easter, Pentecost, Proštenje - celebrations of the patron saints of the village). The collected data indicate that traditional clothing in yellow, contrary to most data, was worn as Lent or mourning clothing recorded for the Turopolje area, and in the parish of Kravarsko on ceremonial occasions in the 1930s.

Ovaj je rad pregled višegodišnjeg projekta "Zaboravljena baština" zadarskog kulturno- umjetničko društva "Zadarski tanac". Dosad je u sklopu projekta sašiven niz narodnih nošnji iz Zadra i drugih dijelova Hrvatske, a 2021. godine dovršena je rekonstrukcija pučkih narodnih nošnji iz Zadra i Arbanasa kod Zadra prema akvarelima Nikole Arsenovića. Za potrebe šivanja, koristile su se reprodukcije Milice Matlas, čuvane u Etnografskom muzeju Split. U knjizi se nalazi detaljan prikaz dijelova nošnji tri muško-ženska para prema rekonstrukciji KUD-a "Zadarski tanac".

U radu su analizirani i opisani razni pristupi u radovima i studijama koje obrađuju temu tekstila i odijevanja te čipkarstva na području Međimurja. Rad se temelji na kvantitativnoj i kvalitativnoj analizi radova, njihovim kronološkim redoslijedom nastanka te smještanjem u odgovarajući kontekst. Naglasak je na samim autorima radova i njihovim raznim pristupima kojima se tekstilne teme proučavaju. Radovi se analiziraju u svrhu objedinjavanja znanja o tekstilu u Međimurju na jednom mjestu, sistematiziranja informacija i proširivanja znanja kako bi prikupljene informacije poslužile zainteresiranima za tematiku i budućim istraživačima u daljnjim istraživanjima. Rad je tematski podijeljen u dvije cjeline od kojih se prva odnosi na tekstil i odijevanje u Međimurju, a druga na čipku i čipkarstvo u Međimurju. Na kraju rada donose se smjernice za moguća nova istraživanja. The paper analyzes and describes various approaches in studies that deal with the topic of textiles and clothing and lacemaking in the area of Međimurje. The paper is based on quantitative and qualitative analysis of the studies, their chronological order and placement in the appropriate context. The emphasis is on the authors themselves and their various approaches by which textile topics are studied. The studies are analyzed in order to gather knowledge about textiles in Međimurje in one place, systematize information and expand knowledge so that the collected information will serve those interested in the topic and future researchers in further research. The paper is thematically divided into two parts, the first of which refers to textiles and clothing in Međimurje, and the second to lace and lacemaking in Međimurje. At the end of the paper, guidelines for possible new research are provided.

Kolekcija ženske odjeće prikazana u radu inspirirana je kožnim elementima etna muške i ženske narodne nošnje Slavonije. Obzirom na bogatstvo i različitost nošnji izdvojen je jedan kožni element s kožuha koji je razrađen na nov način i primijenjen u suvremenoj kolekciji odjeće. Puno pažnje posvetilo se ručnoj izradi i kvaliteti pa ova kolekcija ima i obilježja visoke mode. U likovnom dijelu, kroz skice, je razrađena odabrana tema odnosno element. Razrađeni su modeli te mjesta gdje će se i na koji način aplicirati kožni elementi i ogledala. Kolekcija element nošnje prebacuje u jednostavne, pročišćene odjevne predmete, čime stvara kontrast između staroga i novoga, tradicije i moderne. Prikazuje sadašnjost, suvremenu kolekciju nastalu na temeljima bogate prošlosti i tradicije. Rezultat je prikazan u obliku realizirane kolekcije ženske odjeće s izrađenim kožnim etno aplikacijama.

U međuratnom razdoblju dolazi do razvoja profesije fotoreportera, a fotografije koje bilježe razne javne događaje učestalo se objavljuju u ilustriranim časopisima poput revije Svijet čime fotografija postaje važnim medijem u prenošenju informacija. Međuratno razdoblje je ujedno obilježeno velikim promjenama u društvenom i političkom životu novonastale Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, te kasnije Kraljevine Jugoslavije, kada postepeno dolazi do aproprijacije folklornih elemenata kao vizualnih simbola kojima se ističe nacionalni ili nadnacionalni identitet pojedinca ili grupe. Tada tradicionalna seljačka odjeća dobiva novu funkciju kada se koristi prilikom raznih političkih, gospodarskih i kulturnih svečanosti te neformalnih manifestacija. Ovaj rad se bavi kontekstualizacijom i interpretacijom simboličkog značenja folklornih motiva, pretežito tradicionalne seljačke odjeće, u fotografiji ilustriranog tjednika Svijet. U radu se fotografija sagledava kao dokument iz kojeg se interpretira vizualni sadržaj, a u analizi građe je odabrana analitičko-interpretativna metoda uz pomoć interdisciplinarnog pristupa između povijesti umjetnosti i drugih srodnih disciplina. The profession of photojournalists developed in the interwar period and photographs capturing various public events are frequently being published in illustrated journals such as the magazine Svijet, making photography an important medium for transmitting information. The interwar period has also been marked by major changes in the social and political life of the newly created Kingdom of Serbs, Croats and Slovenes, and later in the Kingdom of Yugoslavia, when folklore elements gradually become appropriated as visual symbols highlighting the national or supranational identity of an individual or group. Traditional peasant clothing gets a new function when used in various political, economic and cultural festivities and informal city manifestations. This paper deals with contextualisation and interpretation of the symbolic meaning of folk motifs, predominantly traditional peasant clothes, in the photography of the illustrated magazine Svijet. In this paper, photography is viewed as a document from which the visual content is interpreted and in which an analytical-interpretative method was chosen in the analysis of the material with the help of an interdisciplinary approach between art history and other related disciplines.

Narodni običaji su tradicijom ustaljeni načini ponašanja te nezaobilazni čimbenici narodne kulture koji obilježavaju značajne trenutke čovjekova života. Dijele se na godišnje, životne i gospodarske. Narodni običaji u Istri podložni su promjenama izazvanim različitim kulturnim i drugim utjecajima pa su mnogi gotovo nestali, a drugi su postali simbolima regionalnoga identiteta. Tako se primjerice, u Buzetu na poseban način održava svadba, gdje sve počinje prosidbom na specifičan način, a završava vjenčanjem. Svako mjesto u Istri ima neki svoj narodni običaj koji se obilježavao tijekom godina, a u nekim se mjestima još uvijek obilježava. Tako se u Barbanu za vrijeme velikog blagdana Uskrsa još uvijek bojaju jaja prirodnim bojama, peku se domaći kolači te se ide na misu i druži se s obitelji. U Raklju se pak, još uvijek ljudi bave lončarstvom, izrađuju posude za kuhanje od gline. Nekada su se time bavile gotovo sve obitelji u Raklju, a danas je ostala još samo jedna. Kada je riječ o narodnim običajima na području Labina, zanimljivo je spomenuti kako je u selu nekada postojala određena kuća s velikom prostorijom u kojoj se svake nedjelje ili tijekom blagdana održavao ples. Labinjani su također poznati po običajima vezanim uz liječenje, rođenje i krštenje te karnevalu. Cilj maškara uvijek je bio razveseliti domaćina i ukućane, zato bi u svakoj kući maškare plesale i pjevale s ukućanima. Osim životnih i godišnjih narodnih običaja, veliku važnost u Istri imaju i gospodarski običaji. Osnovu današnjeg seoskog gospodarstva srednje Istre čine poljodjelstvo i uzgoj vinove loze. Vjerovanja seoskog stanovništva u nedavnoj prošlosti odnosila su se u najvećoj mjeri na praznovjerja i magijske čine za urod usjeva i zaštitu od vremenskih nepogoda. Tako se, primjerice, moralo prati ruke prije sjetve, nije se smjelo ništa govoriti prilikom sijanja, sjeme se blagoslivljalo u crkvi i slično. Istra je prepoznatljiva i po tradicionalnoj hrani koja se još uvijek priprema, od koje valja istaknuti domaću tjesteninu, kruh i kolače koji se pripremaju tijekom važnih blagdana. Folk customs are traditionally established behaviors and inescapable factors of national cultures that mark significant moments of a person’s life. They are divided as seasonal customs, life cycle celebrations, and economic customs. The folk customs of Istria have been subject to changes caused by different cultural and other types of influence, so many have nearly vanished, and others have become symbols of the regional identity. For example, there is a special ceremony for weddings in Buzet, with a specific proposal custom that leads to a wedding. Every place in Istria has its own special folk custom that has been upheld through the years, and some places are still holding them. One example is Barban where the eggs are dyed using natural ingredients during the Easter celebration, homemade cakes are made, the Holy Mass is attended and the time is spent with one's family. A few people in Rakalj are still the old-fashioned potters and make cooking pots out of clay. Almost all the families in Rakalj used to do this, and there is only one left today. When it comes to folk customs in Labin, there used to be one specific house in the village with a big room where a dance was held every Sunday or during the holidays. People from Labin are also known for customs that deal with healing, birth, baptism and the carnival. The goal of the carnival has always been to entertain the host and his family, so in every house, the carnival participants would dance and sing with the people living within. Besides the life cycle and seasonal folk customs, the economic customs also hold great value in Istria. The core of the modern mid-Istria estate are agriculture and viticulture. The locals' belief were mostly superstitions and magical rites that were supposed to help with the grain yield and protection from the harsh weather. These included washing hands before sowing, staying completely quiet during the sowing, blessing the sowing grains in the church, etc. Istria is also recognizable for the specific cuisine that is still current, the prominent dishes including homemade pasta, bread and cakes prepared only for the most important holidays.

Uskoplje je općina smještena u županiji Središnja Bosna u Bosni i Hercegovini. Mjesto je smješteno uz tok rijeke Vrbas u Skopaljskoj dolini, a okruženo je planinama Vranicom i Radušom. Kada govorimo o Uskoplju, valja imati na umu da se radi o mjestu koje je pretrpjelo brojna stradanja te su različiti spisi o toj općini izgubljeni. Ovdje se nameće važnost usmene književnosti koja je vjerni zaštitnik duge povijesti općine Uskoplje. Od usmenih lirskih i epskih pjesama pa sve do legenda i predaja pruža se širok i kvalitetan raspon informacija koje pomažu upoznati povijest općine. Uz to je važna i crkveno-pučka baština koja se odlikuje tolerancijom i dobrim međuljudskim odnosima triju dominantnih religija područja – katoličke, pravoslavne te islamske vjere. Uskoplje se može pohvaliti i bogatom folklornom tradicijom gdje se ističe sjajna nošnja koju i danas mnogi ponosno oblače. Ona seže iz povijesnih vremena, a općina Uskoplje i okolica mogu se pohvaliti bogatom poviješću jer se tragovi naseljenosti bilježe čak iz bakrenog doba., Uskoplje is the community situated in the county Središnja Bosna in the state of Bosnia and Herzegovina. The place is located along the stream of the river Vrbas in the Skopaljska valley and it is surrounded by the mountains Vranica and Raduša. When we discuss about Uskoplje, it is important to bear in mind that we discuss the place which has gone through a lot of sufferings and various scriptures about Uskoplje are lost. What is important here is the folk literature which is the loyal guardian of Uskoplje. From oral lyric and epic poems to legends and myths rises a wide and quality range of information which helps in getting to know the place better. Along with that, what is important is church-folk heritage which is special for its tolerance and good human relationships among the three dominant religions of the place – Catholic, Orthodox and Islamic religion. Uskoplje is also special for its rich folklore tradition where one notices beautiful folk costume which is worn by many, even today. It dates from the historical times and Uskoplje and its surrounding can be proud of the rich history as the traces of population are recorded in the Copper age.

Tema ovog rada je susret s tradicijskim glazbovanjem u predškolskoj ustanovi koji su provedeni u dječjim vrtićima: „Dugin svijet“ i „Marija Petković“ kroz različite aktivnosti. Kroz likovno izražavanje djeca su crtala zvuk i oblik istarskih instrumenata, kroz glazbeno izražavanje djeca su slušala glazbu, pjevala narodnu pjesmu „Ne zna Tone“, recitirala narodnu brojalicu „Prsti“, plesala tradicionalni Istarski ples „Šete paši“ i upoznala se s narodnom nošnjom. Kroz govornu komunikaciju i upoznavanje okoline i početnih matematičkih pojmova djeca su se upoznala s istarskim običajima, predmetima i igrama toga vremena. Cilj ovog rada je bio istražiti sve načine približavanja tradicijske kulture djeci predškolske dobi i upoznati ih sa svojom kulturom i prošlošću. Djeca su zaintrigirano pratila sve aktivnosti i aktivno se uključila te pokazala značajan interes za ovu temu. Topic of this paper was encounter with traditional music in preschool that I also did in the kindergarten „Dugin svijet“ and „Marija Petković“ throught various activities. Through art expression children draw sound and shape of istrian instruments, through musical expression children listened to the music and they sang national song „Šete paši“ and through it they encountered national costumes. Introducing the basic mathematical terms and getting familiar with the surroundings children were presented istrian customs, objects and games from that period. The aim of this work was to explore all the possible ways to introduce traditional culture to the preschool children and introduce them with their culture and past. Children were very intrigued with the topic, they actively participated in all activities and they showed a lot of interest for the topic.

Istarski se folklor sastoji od nekoliko segmenata, a unutar tih segmenata nalazimo veliku raznolikost. Unutar jedne regije nalazimo nekoliko vrsta narodnih nošnji, mnogobrojne narodne instrumente koje spadaju u skupinu aerofonih instrumenata i poneke kordofone instrumente, zatim nekoliko načina pjevanja („na tanko i debelo“, „u dva“, tarankanje, bugarenje, glagoljaško pjevanje) i naposljetku tu je i Istarska ljestvica. U 20. stoljeću javila se potreba za izvođenjem seljačke umjetnosti, što je rezultiralo pojavom smotre folklora. U Istri se 1966. godine u Motovunu javlja „Smotra narodne glazbe i plesa Istre“, a utemeljitelji ove smotre bili su Slavko Zlatić i Renato Pernić. Održavaju se četiri lokalne smotre na kojima prosudbena komisija odabire koji će izvođači nastupiti na centralnoj smotri. Svrha Smotre narodne glazbe i plesa Istre jest očuvanje i promoviranje autohtonih oblika glazbe i plesa Istre, te valoriziranje glazbene baštine Istre. Kulturno-umjetnička društva svojim radom i predanošću čuvaju glazbenu baštinu, a pritom je i prenose na mlađe naraštaje, što je vidljivo na raznim smotrama, kao i na „Maloj smotri Istarske županije“. Istrian folklore consists of several segments and within those segments we find great diversity. Within a region, there are several types of traditional costumes, many traditional instruments which belong to the aerophone group of instruments and some of them to the chordophone group, then there are several ways of singing ( "na tanko i debelo", "u dva", „tarankanje“, Glagolitic singing) and finally there is also the Istrian scale. In the 20th century, there was a need of performing the folk art, resulting in the appearance of Traditional (Folklore) festivals. In Istria, Motovun 1966., occurs the first „Traditional Istrian music and dancing festival“ and the founders were Slavko Zlatić and Renato Pernić. Four local festivals are held where the jury chooses which artists will perform on the central festival. The purpose of the Traditional Istrian music and dancing festival is to preserve and promote indigenous forms of music and dance of Istria, and to valorize the musical heritage of Istria. Folklor associations through thier work and dedication preserve the musical heritage and at the same time they pass it on to the younger generations, which can be seen at various festivals, as well as the "Little festival of Istria County".

Ramska svečana narodna nošnja ima svoje pradavne korijene ; autohtona je i svojstvena za Ramu, šire područje oko istoimene rijeke (dužine oko 30 km), koja je desna pritoka Neretve. Rama je zemljopisno područje smješteno između Hercegovine i Bosne – na razmeđi, uglavnom gorsko-visoravanski kraj lijepo uglavljen između planinskih visova Čvrsnice, Vrana, Ljubuše, Raduše, Makljena, obronaka Bitovnje i Zec planine. Pojedini autori, pisci i istraživači svrstavaju je u sjevernu ili visoku Hercegovinu, po drugima pak svrstava se u Bosnu, dok je povijesno i kulturno-običajno, Rama po nemalom broju odlika, zasebno područje koje se nekako otima tipičnoj definiciji hercegovačkog ili bosanskog podneblja. Rama, sa svojim zvučnim i neuobičajenim nazivom za slavensko okružje jugoistočne Europe(korijen – Ram), ima svoju prepoznatljivu svečanu narodnu nošnju s elementarnim vizualnim sastavnicama.

Narodna nošnja je naziv za tradicijsku i povijesnu odjeću.U kontekstu teme poclulica je sastavni dio narodne nošenje. U Turopolju su ga nosile neudane djevojke kao ukras na glavi. Poculica je bila izvor inspiracije za kreirani i realizirani nakit.

U ovom će se radu povezati dvije znanosti: leksikologija i etnologija. Ponajprije će biti riječ o etnologiji kao samostalnoj povijesnoj znanostikoja se bavi proučavanjem etničkih obilježja elemenata kulture pojedinih naroda.U navedenim elementima kulture veliko mjesto zauzima i narodna nošnja koja je bila jedno od glavnih obilježja u životu pojedinca. Na temelju narodne nošnje bila je vidljiva uloga i status određenog pojedinca u životu zajednica. Vrste narodnih nošnji, način te vrijeme nošenja razlikuju se od mjesta do mjesta, sela, grada, regija, država. Prema tome, u ovom je radu potrebno ukratko opisati i kraj te mjesto čija se narodna nošnja proučava. Središnja je tema ovog rada proučavanje elemenata narodne nošnje vinkovačkog kraja. Budući da bi tema vinkovačkog kraja nadišla okvire ovog rada, u ovom je diplomskom radu prikazana narodna nošnja Cerne. Cerna je malo mjesto u Vukovarsko – srijemskoj županiji često nazivano i mala Venecija budući da leži na četiri rijeke. U Cerni djeluje kulturno – umjetničko društvo Tomislav koje čuva i održava ceransku tradiciju, plesove i običaje. U suštini, glavni je dio rada podijeljen na etnološki i na lingvistički dio. Etnološki je dio podijeljen na tri manja dijela. U prvom, a ujedno i najopsežnijem dijelu, prikazana je ženska narodna nošnja. U drugom je prikazana muška, dok je posljednjem, najsažetijem, dijelu proučena i prikazana dječja narodna nošnja. Leksikografski odnosno lingvistički dio podijeljen je na fonološki, etimološki te na dio o tvobi riječi u rječniku. Na kraju samog rada, priložen je priručni dio odnosno Etnološki rječnik narodne nošnje vinkovačkog kraja – Cerne. Sastoji se od 100 riječi uskovezanih uz samu narodnu nošnju. Osim opisnog dijela, riječ sadržavaetimološka i gramatička obilježja odnosno rod i broj te naglasak koji je karakterističan za ceranski govor.

Autorica se u radu zalaže za fotografiju kao jedan od temeljnih izvora za istraživanje odijevanja u 20. stoljeću. Nekoliko fotografija iz obiteljskog albuma Novosel iz Markuševca poslužilo je da potakne istraživanja prijelaza s tradicijskog na građansko odijevanje u razdoblju od 1940. do 1952. godine., The photograph, argues the author, is one of the basic sources for the study of clothing in the 20th century. Several photographs from the album of the Novosel family from Markuševec prompted the study of the transition from traditional to town clothing between 1940 and 1952.

U članku se donosi pregled i obrazlaže stručni okvir projekta „Rekonstrukcija i obnova tradicijske kulturne baštine na području Cvelferije u Županjskoj Posavini“, s posebnim osvrtom na tradicijsko ruho i tekstilno rukotvorstvo. S obzirom na stručne smjernice, korištenje vrijedne muzejske i druge građe od kulturno-povijenog značenja kao predložaka za rekonstrukciju, te dosada uočene pozitivne pomake na terenu, za očekivati je da će ubuduće lokalna folklorna društva i angažirani pojedinci nastojati kvalitetno izrađivati i prezentirati zavičajno tradicijsko ruho., The article reviews and explains the professional framework of the Project Reconstruction and Restoration of Traditional Cultural Heritage in the Cvelferija Area, Županjska Posavina, with special reference to traditional national costumes and textile handicrafts. Bearing in mind professional guidelines and the use of valuable museum and other material of cultural&historical significance as models for reconstruction, and the so far observed positive developments in the field, it may be expected that local folklore societies and dedicated individuals will endeavour, in the future, to produce and present high quality traditional costumes.

U članku se donosi pregled i obrazlaže stručni okvir projekta „Rekonstrukcija i obnova tradicijske kulturne baštine na području Cvelferije u Županjskoj Posavini“, s posebnim osvrtom na tradicijsko ruho i tekstilno rukotvorstvo. S obzirom na stručne smjernice, korištenje vrijedne muzejske i druge građe od kulturno-povijenog značenja kao predložaka za rekonstrukciju, te dosada uočene pozitivne pomake na terenu, za očekivati je da će ubuduće lokalna folklorna društva i angažirani pojedinci nastojati kvalitetno izrađivati i prezentirati zavičajno tradicijsko ruho.

Naziv završno rada " Etno kao inspiracija za dizajn tekstila", a uzorak sa slavonske reklje poslužio je kao inspiracija za kolekciju dizajna tekstila. U sklopu rada opisani su procesi realizacije sitotiska te su dali primjeri svjetskog i domaćeg dizajna potaknutim etnom.

Završni rad pod nazivom “Kreiranje uzoraka za kravate realizirane Jacquard tehnikom“ sastoji se od dva glavna dijela: likovne mape s petnaest idejnih rješenja – uzoraka za muške kravate i teoretskog dijela u kojem sam obradila povijest kravate, slavonsku narodnu nošnju kao izvor inspiracije, likovno tehnička sredstva i likovne tehnike na temelju čega sam načinila kratku analizu likovne mape, te sam obradila Jacquard tehniku i namjenu idejnih rješenja.

U ovom radu istražene su narodne nošnje Srednje Bosne, njihove različitosti ali i povezanosti. Obrađene su sirovine, način obrade i samo tkanje. Složenost izrade različitih uzoraka i tehnika predenja, tkanja, krojenja i šivanja zahtijevalo je ogromno znanje i vještinu izrade odjevnih i drugih predmeta. Rekonstrukcija i izrada replika, restauracija i stručna zaštita oštećenih starih narodnih nošnji te obnova tradicijskih tekstilnih vještina su od izuzetne važnosti za svaki narod. To osobito vrijedi u Srednjoj Bosni gdje su razlike u vjeri i načinu života odredio i razlike u nošnji.

Lekseme proučava leksikologija, a svi leksemi nekoga jezika čine njegov leksik. U ovome je radu predstavljen leksik žeravačkoga govora, povijest toga kraja, običaji i narodna nošnja. Rad je pisan na temelju priča i intervjua provedenih s kazivačicama i kazivačima.

Rad analizira tradicijsku odjeću Imotske krajine, ukazujući na njezinu prisutnost i važnost u kulturnim događajima toga prostora. Također donosi mogućnosti njezine revitalizacije u svrhu osmišljavanje s jedne strane novih suvenira, dok s druge strane odjevnih oblika koji bi skladno spojili modne i anti-modne elemente.

Istarska narodna nošnja zanemarena je u vidu nacionalnog bogatstva, njena se jedonstavnost na prvi pogled često tumači kao plod siromašne pokrajine u kojoj se tokom tisućlječja nije mnogo promijenilo.

Ovim radom obuhvatit će se ciklus nastajanja tkanih odjevnih predmeta, dijelova muške i ženske narodne nošnje u okolici Rame. Također će se pojasniti način tkanja pojedinih dijelova nošnji, uvjeti u kojima su oni nastajali, s naglaskom na razlike između izvornih i današnjih tkanih dijelova, kao i usporedba nošnji koje su se nosile u svečanim prigodama i onih koje su se nosile svakodnevno. Istraživanje pojedinih područja narodne umjetnosti značajno je za svaki narod, stoga je izuzetno važno pronaći, analizirati i sačuvati one vrijednosti koje omogućuju bolje upoznavanje kulture jednog naroda kroz njegovu izvornost, tradiciju i običaje. Ukoliko se povijest odjeće ovoga kraja promatra kroz estetski, odnosno vanjski izgled tkanine, koji je ujedno i jedan od važnijih elemenata funkcije tkanine, bitno je naglasiti da je ornament jedan od glavnih elemenata uzorkovanih tkanina. Budući da se stare tehnologije sve više napuštaju, a zamjenjuje ih se bržim i financijski isplativim tehnologijama, ovim radom nastojat će se prikazati upravo one tehnologije tkanja tkanina koje su se koristile za izradu narodnih nošnji Hrvata na području Rame. Naglasak će biti na ornamentaciji (tisak, vezenje i tkanje), točnije na tehnici tkanja kao jednoj od najkompliciranijih ukrasnih tehnika i kao takvoj najvrjednijem obliku dekoracije tekstilnih proizvoda. Suvremen način življenja obilježen je globalizacijskim skupom prekograničnih procesa, koji su pokrenuti nezapamćenim razvojem moderne tehnologije. Takav način življenja dovodi do ubrzanja ekonomskih procesa vidljivih kako u socijalnoj, političkoj i kulturnoj sferi, tako i u svim drugim područjima sveukupnog života. Globalizacija je s jedne strane prijetnja koja ruši tradicijske vrijednosti, a s druge strane pruža novu šansu tradicijskim vrijednostima jednog naroda. Tome u prilog pokazuje primjer zapadne civilizacije: što su zemlje razvijenije, to više pozornosti se posvećuje autentičnim izričajima kao što je narodna nošnja određenog kraja. Promatrajući život hrvatskog naroda u BiH kao jednog od tri konstitutivna naroda, primjećuje se da je kulturna tradicija sačuvana sve do današnjih dana, bez obzira u kojem kraju BiH oni žive. Međutim, kulturna tradicija danas živi zahvaljujući entuzijazmu pojedinaca, budući a u BiH nema institucija koje o tome brinu, kao ni programa koji bi potakao promoviranje očuvanja baštine. Ti čuvari tradicijskog blaga, danas su pozvani da na nov i suvremen način svijetu prezentiraju cjelokupni sadržaj narodne baštine pazeći pritom da budu što bliže autentičnom i što vjernije prvotnoj vrijednosti koju predstavljaju. Iznenađujuća je činjenica, koliko su narodna kultura i običaji živi među pojedinim skupinama i danas. Iako im je teško utvrditi porijeklo, oni se pomno njeguju i generacijski prenose kao dio tradicije jednog naroda, čija prošlost ukoliko se pravilno ne vrednuje, omalovažava, postepeno se gubi - odlazi u zaborav.

Rad pokazuje kako se patrijarhalni odnos između muškarca i žene u sjevernoj Dalmaciji simbolički jasno izražava kroz odjeću, odnosno tradicijsku narodnu nošnju kao vrlo uočljiv medij kroz koji se neverbalnim načinom iznose sve bitne vrijednosti određene sredine. Prema tom cilju doktorandica se kretala postupno, strpljivo i sustavno uzimajući u obzir raznovrsnu muzejsku, pisanu, likovnu i vlastitu terensku građu u vremenskom rasponu od sredine 18. stoljeća (likovni i pisani izvori) do prve polovice 20. stoljeća. Pokazala je da muškarac i žena u svom životnom hodu od djetinjstva do smrti, kroz svagdan i blagdan, prelaze iz jednog u drugo strukturirano razdoblje prihvaćajući i utvrđujući rodni identitet karakterističan za vrijednosni sustav sredine kojoj pripadaju. Prateći kroz fenomene odijevanja, a tijekom životnoga ciklusa, mušku i žensku osobu u svakodnevnom i blagdanskom kontekstu, uz stalnu binarnu opoziciju jadranskog i dinarskog pa i u susretu jadranske (mediteranske) i dinarske kulture, doktorandica uvjerljivo uočava konkretne primjere kojima uspijeva ilustrirati i opravdati svoj osnovni cilj – upotrijebiti simbolički govor nošnje da bi na temelju „finog“ i stručnog njegova iščitavanja progovorila o društvenim odnosima – odnosu muškarca i žene u sjevernoj Dalmaciji. U ovom je radu „obična“ građa, odjevni predmet i njegova materijalna strana, uz brojne druge vrste izvora, vješto iskorištena kao otisak dubinskih društvenih odnosa – kao matrica za donošenje dalekosežnih zaključaka pa i o nijansama u različitosti patrijarhalnih ideologija. Posebno treba naglasiti uspješnost doktorandičina pothvata s obzirom na činjenicu da nije bilo mnogo pokušaja iščitavanja materijalne kulture kao iskaza društvenog diskursa u hrvatskoj etnologiji. Prateći mušku i žensku nošnju u svoj njezinoj bogatoj simbolici, uspješno nosila s brojnim problemima, pa i zamkama. Nije nasjela na unaprijed oblikovane stereotipne predodžbe, nego je na temelju istraživanja konkretne građe došla do vlastitih znanstveno utemeljenih zaključaka. Osim toga, također na temelju konkretnih primjera, doktorandica je uspjela ilustrirati i na odabranom zemljopisnom području i potvrditi teorijske postavke iznesene u uvodnome poglavlju svoje doktorske disertacije.

samostalna izložba

Pod narodnom nošnjom podrazumijeva se odjeća koja se nosila do druge polovice 19. stoljeća, a danas predstavlja etno baštinu svakog naroda. U ovom radu dat će se pregled hrvatskih narodnih nošnji s naglaskom na dalmatinsko zaleđe, odnosno Zagoru i Ravne kotare. Analizirat će se njihove sličnosti i različitosti. Prema analizama provedenim u ovom radu može se utvrditi da usprkos relativno velikoj površini dalmatinskog zaleđa (Dalmatinska zagora i Ravni kotari) gotovo da ne postoje razlike u narodnoj nošnji, običajima, dijalektu i dr. Iako je južni uzdužni pojas dalmatinskog zaleđa neposredno uz priobalje i otoke, sličnosti među narodnim nošnjama i običajima gotovo da i nema. Može se pretpostaviti da je tu različitost uvjetovao način života i vremenski uvjeti koji se razlikuju stoljećima između dalmatinskog zaleđa i priobalja. Osim toga, okupacija pojedinih krajeva Hrvatske od drugih naroda također je utjecala na običaje i stil života. Uspoređujući sjeverni pojas dalmatinskog zaleđa, Like i Hercegovine, koji su također u neposrednoj blizini, različitost narodnih nošnji i običaja su male.

U ovom radu obrađene su narodne nošnje Imotske krajine prema spolu i uzrastu. Analizirane su promjene nošnji tijekom vremena i razvoja do početka uporabe industrijskih materijala. Opisani su dijelovi odjeće za udane žene, djevojke, muškarce i djecu, s istaknutim izvornim nazivima. Obrađen je nakit i kićenje muškaraca i žena prema prigodama. Opisan je način češljanja i istaknuta razlika u češljanju djevojke i udane žene. S obzirom da su nošnje Imotske krajine iznimno živopisne, opisano je korištenje i slaganje raznih boja na različitim dijelovima odjeće. Narodne nošnje Imotske krajine mogu se pronaći u povijesnim dokumentima, etnografskim, likovnim i književnim djelima, a neke od najstarijih opisane su ovdje, uz korištenje mnogobrojnih izvora na tu temu. Imotska narodna nošnja je i motiv na razglednicama pa su u ovom radu izabrane neke od njih i detaljno opisane. Budući da se radi o području gdje se govori ikavica, i ovaj rad je napisan ikavicom, osim sažetka i zaključka.

/

U radu se predstavlja istraživanje baštine narodnih nošnji, tradicijskog odijevanja seljaka i pučana, te asocirana povijesna kultura odijevanja na području sjeverne Dalmacije. U metodološkoj pripremi pretreseni su naslovni pojmovi “narodna nošnja” i “kultura odijevanja”. Ustanovljeno je da pojam “narodna nošnja”, i otprije uočen kao jezični doprinos XIX. st., dio povoda za svoj nastanak duguje utjecaju prosvjetiteljskih opisa nastalih koncem XVIII. st. u ovom dijelu Hrvatske. “Narodna nošnja” je raščlanjena kao karakteristično moderni kulturni fenomen. U istraživanom području je najvažniji utjecaj u ustaljivanju njenih materijalnih oblika imala Vojna krajina. Zasnivajući rad na vlastitim opažanjima i raznovrsnim izvorima i dokumentacijama, razmotrene su kulturne prakse vezane za baštinu kulture odijevanja, njihovi uzori i predlošci, a uočeni kulturni procesi postavljeni u današnji kulturni kontekst i sravnjeni sa spoznajama polučenim analizom polaznih pojmova. Rad donosi prijedlog za terminološku distinkciju i rehabilitaciju, te sugestije za nekoliko budućih istraživačkih pitanja.

Izolirana diferencijacijska tumačenja prošlosti hrvatske narodne nošnje polazište su za utvrđivanje važnosti regionalnog stila, zadanog feudalnim obuhvatima iz vremena prije agrarne reforme u XIX. st. U tom je smislu u ovom dijelu Europe, kao i u drugim sličnim povijesnim kordonima, najvažniji regulacijski društveni učinak iz odjevnog naslijeđa Vojne Krajine. Unutar tog kulturnog naslijeđa može se utvrditi nastanak riječi nošnja i pojma narodna nošnja, nasljednika ruha kao ceremonijalno istaknutog dijela ukupne kućne prateži. Pri tomu su potvrđeni nazori novije socijalno-antropološke literature o neprikladnosti označavanja takvih zbivanja “izumima tradicija”. Narodna nošnja je jedan od izravnih rezultata kapacitiranja tržišta kakav je uslijed novih materijalnih i tehničkih mogućnosti te društvenih potreba razbujao iz prijašnjih jednostavnijih oblika. Kao sekularna svetinja nacionalnih država, a još više kao kolektivno kreativno dobro uključeno u simboličke razmjene i tržište, obnavlja se uslijed procesa globalizacije i zajedno s drugim kulturnim pojavama tek ulazi u novo područje društvene regulacije s iskazanim istraživačkim interesima proučavatelja kulture, ekonomista, pravnika i drugih.

Svečana ženska nošnja bizovačkog kraja toliko je karakteristična da se već na prvi pogled može prepoznati. Upravo zbog njezine specifičnosti možemo je smatrati posebnim tipom narodne nošnje istočne hrvatske pokrajine Slavonije. Osim za Bizovac, karakteristična je i za okolna sela Brođance, Habjanovce i Ladimirevce. Bizovačko tradicijsko ruho izdvaja se s nekoliko svojih značajki. Karakteristične su škrobljene platnene podsuknje i suknja koje su vidljivo kraće u odnosu na nošnju ostalih slavonskih krajeva i sežu tek nešto ispod koljena, a donji dio tijela pokrivaju u više slojeva, zbog čega je odjeća veoma široka. Istaknuta značajka ovog ruha je bušeni vez, zvan šlingoće. Iako je ova tehnika ukrašavanja tekstila poznata na širem prostoru nizinskog dijela Hrvatske, posebno je obilno zastupljena na svečanim suknjam i pregačama bizovačkog kraja. Slijedeća specifičnost ženskog ruha jest ukrućeni i bogato nabrani ovratnik reklja koji zajedno sa skutima širokim poput krinoline podsjeća na stil francuske feudalne mode s kraja 18. stoljeća. Prepoznatljiv oblik ove odjeće upotpunjuju šarene vunene čarape i sandale presvučene plišem i izvezene žicom zlatne boje. Djevojke su se razlikovale od udatih žena po uređenju frizure i oglavlja. Karakteristika djevojačkog opremanja glave bila je sprijeda ravno počešljana i odrezana kosa, a straga spletena u dvije široke pletenice, dok je preko tjemena nošen vijenac od umjetnog cvijeća u obliku dijadema. Udate žene glavu su pokrivale rupcem, šamijom, složenom na poseban način u obliku svojevrsne kapice. Oko čela nerijetko se povezivao u traku složen rubac bledašica. Uz ovaj odjevni komplet na gornji dio tijela oblačio se svileni oplećak, vrsta bluze širokih rukava stisnutih uzicom. Dok je odjeća donjeg dijela tijela, podsuknje, suknja i pregača, bila izrađena od industrijskog pamučnog tkanja zvanog šifon, svileni oplećak je domaće tkanje od miješanih pamučnih i svilenih niti bijele ili žute osnovne boje. Na rukavima oplećka izvedeni su tkalačkom ukrasnom tehnikom ubiranja cvjetni ukrasi u nekoliko uzdužnih pruga. Preko pleća nosio se velik, u trokut presavijen rubac s dugačkim resama, dok su prsa ukrašavali nizovi zlatnika dukata i dugačka višestruko presavijena ogrlica od krhkih staklenih kuglica. Opisan odjevni komplet svečanog ženskog ruha samo je jedan od više različitih tipova tradicijskog ženskog ruha koje se nosilo u Bizovcu i okolnim selima od početka 20. stoljeća pa do Drugog svjetskog rata kada dolazi do naglog napuštanja narodne nošnje i prihvaćanja industrijske robe i građanskog odijevanja. Muška nošnja gotovo da nije imala lokalnih obilježja, nego se uklapala u opću sliku narodne nošnje Slavonije. Napuštena je već nakon Prvog svjetskog rata. Ipak, sa slabljenjem i gubitkom praktične vrijednosti bizovačke nošnje, jačalo je njezino simboličko značenje pa je ona od upotrebnog ruha postupne prerastala u dio kulturne baštine ovog dijela Slavonije. Taj je proces započeo još prije Drugog svjetskog rata, a do posebnog je izražaja došao u kontinuiranom razdoblju od 60-ih godina 20. stoljeća do danas kada se ova nošnja rado odijeva kao najizrazitija kulturna značajka bizovačkog kraja. Prešavši put od upotrebnog ruha do folklornog kostima, bizovačka nošnja danas nije isključivo niti jedno niti drugo, ali objedinjuje značajke jednoga i drugoga. Poput upotrebnog ruha ova nošnja živi i dalje, odijeva se u svečanim prigodama i folklornim nastupima. Pri tome se mijenja i dopunjava, napušta nekadašnje obrasce odijevanja i uvodi nove, s jasnom sviješću njezinih nositelja o kulturološkoj važnosti vlastitoga tradicijskog ruha.

za utvrđivanje važnosti regionalnog stila, zadanog feudalnim obuhvatima iz vremena prije agrarne reforme u XIX. st. U tom je smislu u ovom dijelu Europe, kao i u drugim sličnim povijesnim kordonima, najvažniji regulacijski društveni učinak iz odjevnog naslijeđa Vojne Krajine. Unutar tog kulturnog naslijeđa može se utvrditi nastanak riječi nošnja i pojma narodna nošnja, nasljednika ruha kao ceremonijalno istaknutog dijela ukupne kućne prateži. Pri tomu su potvrđeni nazori novije socijalnoantropološke literature o neprikladnosti označavanja takvih zbivanja “izumima tradicija”. Narodna nošnja je jedan od izravnih rezultata kapacitiranja tržišta kakav je uslijed novih materijalnih i tehničkih mogućnosti te društvenih potreba razbujao iz prijašnjih jednostavnijih oblika. Kao sekularna svetinja nacionalnih država, a još više kao kolektivno kreativno dobro uključeno u simboličke razmjene i tržište, obnavlja se uslijed procesa globalizacije i zajedno s drugim kulturnim pojavama tek ulazi u novo područje društvene regulacije s iskazanim istraživačkim interesima proučavatelja kulture, ekonomista, pravnika i drugih., Article starts with the regional style which was set by the impact of feudalism from the time antedating the 19th century agrarian reform. In this regard, the most significant regulatory effect in this part of Europe, as in other similar historical corridors, derives from the Military Border clothing heritage. Within this cultural heritage one is able to the establish the etymology of the word “nošnja” and the concept of folk costume, the successor of ruho attire as the ceremonially outstanding part of the complete domestic pratež. In the process the views of the more recent social-anthropological literature which points to the inadequacy of referring to such events as “invented tradition” have been confirmed. Folk costume is one of the direct results of supplying the market which developed amidst new material, technical and social conditions from previous more simpler forms. As the secular holy object of national states and even more so as a collective creative good incorporated into symbolic exchange and into the market, the folk costume is being revived within the process of globalization and together with other cultural phenomena has just begun to enter into the new area of social regulation accompanied by the stated research interest of scholars of culture, of economists, lawyers and others.

Članak preispituje pojam "narodna nošnja", neologizam koji je u hrvatski jezik uveden tijekom XIX. st. Da bi se pristupilo njegovom značenjskom polju, prikazano je stvaranje intelektualne predodžbe o odijevanju naroda kroz povijest kakva je utrla put romantičarskom uvriježenju ovog pojma.

Magistarska radnja se bazira na prikupljanju novih podataka potrebnih za rekonstrukciju kostima s kraja 16. st. na području sjev.- zap. Hrvatske u sklopu Vojne krajine i pod upravom habsburške monarhije. Došlo se do novih spoznaja o nastanku hrvatskog nacionalnog kostima, a ujedno i o onodobnim trendovima istočne i srednje Europe, kao i o stranim elementima koji su imali velikog udjela u razvoju ovog kostima. Nošnja ustanovljena još u srednjem vijeku se upravo u ovom razdoblju, uz nove utjecaje sa istoka i zapada, formirala u prepoznatljiv nacionalni kostim koji se u sličnoj formi zadržao kroz cijelo 17. i 18. st., kada pod pritiskom europske mode gubi svoj dominantan položaj i ostaje prepoznatljiv do danas samo u pojedinim elementima narodne nošnje. Pod utjecajem superiorne osmanske vojne kulture i osebujne nošnje, na velikom području Balkana i cijele istočne Europe nastaje specifična mješavina orijentalne, istočno i zapadnoeuropske materijalne kulture, koja se odrazila u izgledu civilne odjeće, vojnih odora i oružja. Nošnja sjeverozapadne Hrvatske ima zajedničke karakteristike i oblike s mađarskim, slovačkim, poljskim i ukrajinskim nacionalnim kostimom gdje do izražaja dolaze orijentalni elementi. Oni se odražavaju u oblicima vanjskih kaputa – mentama i dolamama, koji se temelje na jednostavnoj konstrukciji od četvrtastih komada tkanine s umetnutim dijelovima kojima su se proširivali u donjem dijelu. Utjecaj turske vojne kulture ogleda se posebno u izgledu lake konjice – husara, koji od osmanlijskih konjanika - spahija preuzimaju oblik kacige i prilagođavaju ga svojoj modi šišak – zischägge – kaciga na „račji rep“, pancirnu košulju, dugačka koplja i sablju. Husarski vojni kaputi vuku porijeklo od turskih zibuna, koji se kasnije modificiraju u husarske zupan, kao i gornji mantili postavljeni krznom - kontuzi, koji vuku porijeklo od turskog kontoşa. Svi ovi elementi uz bogatu pozamanteriju i duge dekorativne rukave, krajem 16. i u 17.st. u krugu hrvatsko – ugarskog plemstva postaju stalni atribut plemićke i vojničke odore i susreću se gotovo na svim portretima i prikazima.

U članku se preispituje pojam “narodna nošnja”, neologizam koji je u hrvatski jezik uveden tijekom XIX. st. Da bi se pristupilo njegovu značenjskom polju, prikazano je stvaranje intelektualne predodžbe o odijevanju naroda kroz povijest kakva je utrla put romantičarskom uvriježenju ovog pojma., The article discusses the term “folk costume” (”nošnja”), a neologism which was introduced to Croatian language in the course of the 19th century. In order to analyze its possible meanings, the article outlines the development of public approach to folk clothing through history, which paved the way to the Romanticist interpretation of this term.

U radu se preispituje neologizam XIX. st. "narodna nošnja", kao i njegova pojmovna prethistorija. U širem hrvatskom okviru i užem sjevernodalmatinskom obuhvatu su pretresene povezive narodne riječi i njihova značenja. Prikazana je disciplinarna uporaba pojma. Rad završava prijedlogom za terminološku rehabilitaciju., This article questions the general term "folk costume", a neologism introduced in the Croatian language in the 19th century. The romanticist invention of this term was precedeed by the establishment of the notion of a true and correct costume that has, since the Renaissance period, been upgraded on earlier allegorical representations. The author analyses the related folk terminology and its meanings in the wider Croatian and narrower North Dalmatian framework. The article outlines the local disciplinary usage of the term, as well as the global terminological situation today. It ends with the propositon for a teminological rehabilitation that legitimizes the refreshed methodological possibilites already widely used in many works.

natuknica o narodnoj nošnji okolice Zagreba

Proces napuštanja narodne nošnje zbivao se u Hrvatskoj postupno i nejednoliko od sredine 19. st. sve do druge polovice 20. st. U istom se razdoblju za nju počelo zanimati građanstvo, smatrajući je ne samo kulturnim dobrom već i jednim od sredstava za iskazivanje nacionalne pripadnosti, a seljačko tekstilno umijeće i mogućim gospodarskim resursom. U tekstu se izlažu raznovrsni napori poduzimani potkraj 19. st. i u prvoj polovici 20. st. za očuvanje, revitalizaciju i komercijalizaciju toga dijela baštine.

Proces napuštanja narodne nošnje zbivao se u Hrvatskoj postupno i nejednoliko od sredine 19. st. sve do druge polovice 20. st. U istom se razdoblju za nju počelo zanimati građanstvo, smatrajući je ne samo kulturnim dobrom već i jednim od sredstava za iskazivanje nacionalne pripadnosti, a seljačko tekstilno umijeće i mogućim gospodarskim resursom. U tekstu se izlažu raznovrsni napori poduzimani potkraj 19. st. i u prvoj polovici 20. st. za očuvanje, revitalizaciju i komercijalizaciju toga dijela nacionalne baštine., Croatian ethnographic inventory was particularly distinguished by the diversity of its folk costume, expressed in an unusual richness of types, varieties and sub-varieties. Its replacement by town dress as a consequence of overall civilisational processes took place gradually in Croatia at an uneven pace. In certain areas it started to occur as early as at the mid-19th century. It intensified in other places during the 20th century, particularly after the end of World War I, and in some not until after World War II. Parallely with the process of abandoning village attire, largely of home production origin, the citizenry’s interest in it grew. That interest sprang from a spiritural aura, created at the end of the 19th century, in which the attainments of peasant origin were accepted and evaluated as a cultural asset, so that peasant dress was recognised as having the characteristics of national, Croatian culture. It was along the line of such ideas that folk costume was experienced as one of the obvious means for expressing national belonging, particularly under the circumstances of that time - joint life in the multi-cultural Austro-Hungarian Monarchy. Therefore, efforts were made to prevent its disappearance. Peasants were advised to keep their costumes and to wear them on Church holidays, while town-dwellers were encouraged to dress in folk costume at festive occasions. These efforts were not merely politically and culturally, but also economically motivated, since it was believed that a continuace in home-production of costumes and other textiles would bring a halt to the already evident pauperisation of the villages. However, all these efforts did not bring any notable results. Particularly after the disintegration of the Austro-Hungarian Monarchy, there was not much success in encouraging townspeople to appear in "national attire" on festive occasions. So activity was focused on that part of the peasantry that joined the Croatian Peasant Enlightenment Society "Peasant Harmony", formed under the auspices of the Croatian Peasant Party, the leading political force during the 1930s. Performances at Croatian peasant culture festivals prompted the revitalisation of costume, particularly its holidays' modality. Thus, costume survived, certainly not as everyday wear but rather with a completely altered function – as a representative costume to be worn on stage. While folk costume was endowed with the charactertic of an indicator of national belongng, some recognised economic possibilities in traditional peasant textile handicrafts, which were expected to grow into production for export. Consequently, numerous collectors of folk handicrafts, having achieved notable success with them at international exhibitions, tried to interest businessmen in them and to obtain State support for more extensive production. Along with Felix Lay, Milko Cepelić, Danijel Hermann, Iso Kršnjavi and others, the most significant achievements in this field were those of Salomon Berger, who exhibited and sold all over the world fashionable attire and soft furnishings with the implementation of Crotian folk motifs, but even he lacked support on the State level. Women’s groups engaged in stimulating textile production and organising sales in the period between the two world wars, suffered a similar fate. It was only at the end of the 1930s, at the ethnographic exhibition held annually at the Zagreb Fair, that businessmen joined tentatively in the efforts being undertaken by enthusiasts, laymen and experts. At the very end of that period projects were being prepared at the Ministry of Trade and Industry that would have ensured permanent income for part of the peasant population through the implementation of handicraft textile production. However, the outbreak of World War II prevented these projects from coming to fruition, so that the Croatian traditional textile art did not succeed in becoming a more significant factor in the economy.

Proučavanje povijesti i sadašnjosti, života i uljudbe Hrvata na području donje Hercegovine u novije se vrijeme doista intenziviralo. Istraživanjima dosadašnjih autora, dodani su rezultati novijih istraživanja u brojnim edicijama različitog karaktera koje su ugledale svjetlo dana uglavnom u razdoblju posije Domovinskog rata. U dobrom dijelu tih edicija nalaze se brojni prilozi ili podaci koji se odnose i na narodnu nošnju Hrvata na ovim prostorima.

U uvodnom su dijelu knjige opisana prostorna obilježja otoka Zlarina i ukratko prikazana povijesna sudbina njegovih stanovnika. Osvrtom na tekstilno rukotvorstvo osvijetljen je nekadašnji postupak proizvodnje vunene niti te izrada vunenih odjevnih predmeta. Zatim je opširno predstavljena ženska, muška i dječja svagdanja i blagdanska nošnja. U drugom dijelu knjige predložen je odjevni komplet za rekonstrukciju, utemeljen na tradicijskome modelu, ali pogodan da služi i u suvremene svrhe (prigodom folklornih i sličnih svečanosti). Knjiga je dopunjena i prilogom Stjepana Sremca o zlarinskim tradicijskim plesovima i plesanju.

Autorica u radu prikazuje u kojoj je mjeri Seljačka sloga preko smotri seljačkog umjetničkog stvaralaštva djelovala na očuvanje tradicionalnoga odijevanja. Prati razvoj ideja o očuvanju i povratu izvornosti seljačkih nošnji., Seljačka sloga was a cultural (educational) and charitable organization which was very active in the period from 1926 until 1929, and in the second period from 1935 until 1940. It was formed as an answer to the request for the raising of the consciousness of the peasants about their own position and heightening their awareness of the Croatian national values. In the beginning of the process, the members of the intelligentsia lead the way, but after they completed certain tasks, they would hand over the organization to the members of the rural population. The subject of this article is the relationship between Seljačka sloga and the folk costume in everyday life and in the folk festivals Smotra folklora, organized by Seljačka sloga. Two periods were investigated. In the year 1929, Sloga ceased with its activities due to the dictatorial regime of Kraljevina Jugoslavija, but continued with its work after the introduction of the parliamentarian regime in 1935. After the World War II, Sloga was still active for a short period of time, but in quite different political surroundings. Part of its activities in both mentioned periods was the introduction of literacy to rural population, formation of common courts, helping the poorer communities, renewal of the cultivation of textile plants (flax and hemp), the preservation of the folk costume, folk songs and dances, the preservation of the folk customs, encouraging the peasants to engage in literature, and organizing local and county folk festivals in the town of Zagreb. It also published periodicals Seljačka prosvjeta (1926-1929) and Seljačka sloga (1936-1940). This article outlines the activities of Seljačka sloga connected to the renewal of the traditional cultivation of flax and hemp, their traditional manufacture and production of home-made cloth, and sawing of clothes inside a family. The organization tried to prevent the extinction of folk costume, which was an inevitable consequence of the fast-approaching capitalism. The development of technology, trade and traffic speeded up the way people lived. In the light of these new developmental trends, a slow traditional clothes manufacture had to be replaced with something that was much more practical. The process of textile plant sowing and their subsequent manufacture could not possibly find a place in the developed civil society. Seljačka sloga meant well, but acted rather naively, by putting itself against the society and economic development. One of the tasks Seljačka sloga tried to complete was to establish the origin (beginning) of the specifically Croatian elements in folk costumes, since many of them were transformed and changed due to the internal (geographic) and external factors such as trade or several centuries long occupation of Croatian land. Although this task itself appeared impossible, Seljačka sloga was nevertheless very successful in the preservation of traditional folk costumes and in giving support to the rural population. The most important results in the restoration of folk costumes were evident in local, and especially main folk festivals held in Zagreb in 1926,1927, 1929, and in the period from 1935 until 1940, which celebrated the birthday of Radi brothers on June 11. The application forms for the festivals reveal the results and comments on successful or unsuccessful restoration of folk costumes. Seljačka sloga considered the folk costume, folk customs and folk music the most important distinctive features of Croatian nation. That was the way the Croats could present themselves to the world. Although many started wearing traditional folk costumes for folk festivals and, even, holidays, there were no confirmations of the use of folk costume in everyday life. This article mainly dealt with the material found in the publications of Seljačka sloga. These contained the demands by the Head office, the reports done by experts and peasants on their attempts to renew the textile plants cultivation, the weaving and sawing of the clothes, then the reports from all Zagreb folk festivals and newspaper clippings covering the festivals, together with everything peasants themselves wrote on their life and region they came from. The second period was characterized by the joint efforts of Seljačka sloga and of the ethnologists, who were experts on 'rural life'. They became crucial in attempting to establish the 'indigenous Croatian elements', which the continuously tried to discern. Sloga tried to preserve the Croatian identity which was threatened by the mostly Serbian government in Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca which lately became Kraljevina Jugoslavija. One of the consequences of the oppressive regime was the enhanced influence of Seljačka sloga which became accepted among all of Croatian population. Croatian peasants' party and Seljačka sloga were the only institutions which supported the peasants and recognized them as part of Croatian political society. Seljačka sloga tried to achieve international relations between rural and urban population. The world crisis in the 1930-ies and high taxes in Croatia, probably encouraged Seljačka sloga to promote autonomy of traditional economy in all of the segments, to increase their independence from the world market.

O narodnim nošnjama Hrvata-katolika, Kordunaša, dosad se relativno malo pisalo. Nema cjelovitih znanstvenih, ni etnoloških ni folklorističkih zapisa o tom materijalnom dijelu kordunske baštine. Na žalost, u ratu (bolje reći ratovima) mnogo je toga nepovratno izgubljeno. Vrlo je malo te tzv. "robe" u materijalnom smislu i sačuvano u muzejskim ili privatnim zbirkama. Sjećanja ljudi i poneka stara fotografija danas su još jedini mogući izvor podataka i pokazatelji kako je nekoć izgledala i kako danas obnoviti starinsku kordunsku nošnju. Zbog toga u ovome članku donosim zasad dostupne izvore kao i osnovne podatke koji su bili smjernicama mojih sadašnjih istraživanja. Uz popis literature dodajem i cjelovito prepisane zapise o narodnoj nošnji u Rastokama, koje u svojoj knjizi Rastoke - na slapovima Slunjčice donosi Toma Žalac., There have been scarce research on national costume of Croatian Catholic population of the region of Kordun. There are no coherent academic, either ethnological or folkloristic, records on that particular part of the material culture of the Kordun heritage. Unfortunately, during the 1991-1995 war (or, it would be better to say, during several wars) much of this heritage has been irreversibly lost. Very few clothing items have been preserved by museum or private collections. Therefore, people's memories and very few old photographs are the only existing source of information, as well as the indicator of what the old Kordun costume used to look like and how to reconstruct it. This is the very reason for me to present the accessible sources, as well as the basic information on this costume in this article; they were the guidelines for my research. I am adding the information on the national costume of Rastoke from the book "Rastoke - na slapovima Slunjčice" (Rastoke - on the Slunjčica Falls) by Toma Žalac, cited in its entirety, to the list of references.

Riječ je o prikazu knjige Nerine Eckhel: Narodna nošnja grada Paga, priručnika za rekonstrukciju nošnje.

Tekstilno rukotvorstvo u Istri počelo je odumirati krajem 19. stoljeća zbog sve učestalije upotrebe kupovnih materijala. Sve do sredine 20. stoljeća u Istri su se tkanjem bavili muškarci, poluprofesionalni obrtnici. Prerada sirovina, a to su u Istri bili vuna, konoplja i lan, bila je ženski posao. Svaka je obitelj nastojala namiriti svoje potrebe za tekstilom. Pripremljenu sirovinu nosili su tkalcima, a zatim krojačima. Nakon Drugog svjetskog rata tekstilno rukotvorstvo u Istri bilo je u svojoj posljednjoj fazi - posljednji tkalci radili su do kraja 1960-tih godina, i to uglavnom platno za tepihe - tapete, plahte - lancune, vreće - vriće, pokrivače - koverture, bisage i dr. Etnografski muzej Istre u sklopu projekta "Tkanje u Istri" počeo je istraživati tkalačku djelatnost, način tkanja, te sam postupak dobivanja sirovina za tkanje., Textile handicrafts in Istria have become to die out during the late 19th century, induced by the ever more often usage of the purchased materials. All the way into the half of the twentieth century, weaving was a male profession in Istria, and it was dealt with by half-professional craftsmen. processing of raw materials, and in Istria these were wool, hemp and flax, was female work. Each pamily tried to fulfill its own need for textile products. The prepared raw materials were then taken to the weavers, and then to tailors. After tne World War II textile handicrafts in Istria reached their last stage.The last weavers were active until the late 1960s, and they mainly produced linen for rugs - tapete, bed sheets - lancuni, bags - vriće, bad covers - kovertue, bisage... As part of the project "Weaving in Istria", the Etnographic Museum of Istria has become with the research into the weaving activities, the ways of weaving, and the very procedure of producing the materials of weaving.