Search

Začeci kompleksa hrvatske naivne umjetnosti, s Ivanom Generalićem kao ključnim protagonistom, neraskidivo su na više razina povezani s idejom o nužnosti oblikovanja nezavisnog, nacionalnog likovnog izraza, koja je bitno obilježila povijest hrvatske moderne umjetnosti, posebice u razdoblju između dvaju svjetskih ratova. Krsto Hegedušić – uz Ljubu Babića najistaknutiji promotor konstrukta nacionalnog likovnog izraza – smatrao je upravo ostvarenje toga cilja jednim od najvažnijih unutar kompleksne strategije djelovanja Udruženja umjetnika Zemlja. U ovome izlaganju raspravit će se ukratko o onim obilježjima „zemljaškog“ djelovanja koja su se pokazala presudnima za nastanak i afirmaciju hrvatske naive. U tom smislu, upozorit će se na karakter intelektualnog okružja senzibiliziranog za selo i seljaštvo, što je bio važan poticaj protagonistima Zemlje za fokusiranje vlastita interesa u tom smjeru te pridavanje tome interesu ideološke, a zatim i nacionalne razine. Razmotrit će se, također, i važnost utjecaja temeljnih načela „primitivizma“ kao nezaobilazne sastavnice geneze likovnog modernizma, a koja su se pokazala ključnima u Hegedušićevoj artikulaciji težnje za oblikovanjem nacionalnog likovnog izraza te omogućila razvitak naivne umjetnosti kao moderne umjetničke pojave. U tom će se kontekstu sažeto predstaviti i odnos Krste Hegedušića, kao prenositelja tehničkih znanja o stvaranju slike ili crteža te onoga koji je odredio temelje formalnih, sadržajnih i ideoloških usmjerenja naivne umjetnosti u njezinim počecima te Ivana Generalića, kao učenika koji je po prestanku Hegedušićeva utjecaja, a zahvaljujući velikom talentu i imaginativnosti, bitno odredio obilježja razvitka Hlebinske škole i hrvatske naivne umjetnosti u cjelini.

Ljubo Babić je svojim cjelokupnim djelovanjem u različitim područjima ostvario doprinos koji je mjerljiv jedino s nekoliko najznačajnijih ličnosti u području likovnih umjetnosti dvadesetog stoljeća u Hrvatskoj. Nepravedna zapostavljenost prvo je ispravljena s retrospektivnom izložbom održanom 2010. godine u Modernoj galeriji pod naslovom Ljubo Babić – Antologija (autorice Ivanka Reberski, Libuše Jirsak i Lada Bošnjak Velagić), a potom i znanstvenim simpozijem u organizaciji DPUHa i Moderne galerije održanom 21. i 22. ožujka 2011, na temelju kojeg je nastao i ovaj zbornik u kojem je tiskano sedamnaest radova.

Strategije afirmacije nacionalnoga identiteta u hrvatskoj umjetnosti bile su mnogostruke, a javljale su se neujednačnim intenzitetima u različitim trenucima, obilježene složenim društvenim, ekonomskim i političkim previranjima. U ovom radu autor identificira ključne faze odnosa hrvatske umjetnosti i nacionalnoga identiteta od kasnoga 19. stoljeća do Drugoga svjetskoga rata. Određujući najvažnije protagoniste toga odnosa – Izidora Kršnjavoga, Vlahu Bukovca, Otona Ivekovića, Ivana Meštrovića, Ljubu Babića i Krstu Hegedušića – te analizirajući osnovna obilježja njihovih stajališta i umjetnič kih strategija, može se zaključiti da su magistralni tokovi hrvatske moderne umjetnosti u razmatranom razdoblju bili izrazito obilježeni težnjom za artikuliranjem prinosa nacionalnom identitetu., The relation between visual art and national identity played an important role in the shaping of modern society in the 19th and 20th centuries. In Central Europe art was a key asset for expressing national feelings. The artists were regarded as indispensable shapers of national identity; their task was to build up stable national cultures like the ones that already existed in the western part of the Continent. The desire to painterly contribute to national identity was in the case of Croatia a reaction to a permanent possibility of losing cultural and artistic particularity at the time when the movements in domestic art began to depend on dominant international articulations of modernity in visual art. This paper identifies and briefly analyses the crucial phases of the relation between Croatian art and national identity in the period from the last decades of the 19th century to the Second World War.The first phase was marked by historical painting linked with political demands for painterly interpretation of events from Croatian history during the period following the Croatian-Hungarian Agreement, as well as by idealized depictions of country life and local landscape. The second phase was formed by Izidor Kr{njavi; it resulted from the renovation project of the Department for Religious Affairs and Education in Opati~ka 10, Zagreb. The principal task of decorating the Department’s palace was the formation of cultural and national identity through a complex structure of artworks. Each of them had a strictly defined role in the conveyance of mostly non-artistic messages. The third phase is linked with the exhibition of the Croatian Salon, held in Zagreb Art Pavilion in 1898. This exhibition articulated the ideas about the necessity of including national art into the European context, so in accordance with this there was a lively discussion going on about the necessity of identifying national characteristics of Croatian art. The fourth phase was determined by the Yugoslav idea and the activity of two artist associations, Lada and Meduli} Society. The activity of Croatian artists in the context of Yugoslav ideology was the consequence of the advancing process of disintegration of the multinational state community, of which Croatia was a part at that time. The fifth and the final phase is characterized by the activity of the Group of Three Artists and the Zemlja Association of Artists at the end of the third and the beginning of the fourth decade, when the idea of national artistic expression reached its peak not only in terms of theory, but also in terms of actual art production. Ljubo Babi}, the leader of the Group of Three Artists, by his attitude influenced the general atmosphere in which the striving for a national expression in visual art became an unavoidable goal – his idea of “local expression” was based on the recognition of elements emerging from national artistic heritage, folklore, and properties of the region in which particular art was created, which meant linking art with its environment. Unlike Babi}, Krsto Hegedu{i} associated the striving to establish an independent, national expression in painting with ideological guidelines of the Zemlja Association of Artists. This tendency was determined by a complex body of properties. They are mostly negative attitudes towards contemporary European art and avant-garde tendencies, a focus on the rural complex, the stress on primitive art principles, and the connection between ideological and national categories.

Strategije afirmacije nacionalnog identiteta u hrvatskoj umjetnosti bile su mnogostruke, javljale su se neujednačnim intenzitetima u različitim trenucima, obilježene složenim društvenim, ekonomskim i političkim previranjima. U ovome radu autor identificira ključne faze odnosa hrvatske umjetnosti i nacionalnog identiteta u vremenu od kasnoga 19. stoljeća do Drugoga svjetskog rata. Određujući najvažnije protagoniste toga odnosa (Izidor Kršnjavi, Vlaho Bukovac, Oton Iveković, Ivan Meštrović, Ljubo Babić, Krsto Hegedušić) te analizirajući osnovna obilježja njihovih stavova i umjetničkih strategija, dolazi se do zaključka da su magistralni tijekovi hrvatske moderne umjetnosti u razmatranome razdoblju bili bitno obilježeni težnjom za artikuliranjem prinosa nacionalnom identitetu.

Strategije afirmacije nacionalnog identiteta u hrvatskoj umjetnosti bile su mnogostruke, javljale su se neujednačnim intenzitetima u različitim trenucima, obilježene složenim društvenim, ekonomskim i političkim previranjima. U ovome radu autor identificira ključne faze odnosa hrvatske umjetnosti i nacionalnog identiteta u vremenu od kasnoga 19. stoljeća do Drugoga svjetskog rata. Određujući najvažnije protagoniste toga odnosa (Izidor Kršnjavi, Vlaho Bukovac, Oton Iveković, Ivan Meštrović, Ljubo Babić, Krsto Hegedušić) te analizirajući osnovna obilježja njihovih stavova i umjetničkih strategija, dolazi se do zaključka da su magistralni tijekovi hrvatske moderne umjetnosti u razmatranome razdoblju bili bitno obilježeni težnjom za artikuliranjem prinosa nacionalnom identitetu.

Udruženje umjetnika Zemlja skupina je s najjasnije artikuliranim umjetničkim programom u međuratnom razdoblju i prva u povijesti hrvatske umjetnosti koja je umjetničkom stvaralaštvu dodijelila aktivnu društvenu ulogu. Njezino djelovanje bilo je obilježeno idejom o sudjelovanju umjetnika u "društvenoj revoluciji" s pozicije lijevog političkog usmjerenja. Međutim, programski ciljevi, kao i likovna produkcija Zemlje bili su obilježeni i drugim idejnim kompleksom koji se pojavljuje kao središnji problem hrvatskog umjetničkog okružja toga vremena. Riječ je o jednom od aspekata odnosa umjetnosti i nacionalnog identiteta koji je artikuliran kroz ideju o potrebi iznalaženja nezavisnog, nacionalnog likovnog izraza. Uloga Zemlje i njezinih protagonista u pristupima toj ideji središnja je tema ove disertacije.Upravo je odnos umjetnosti i nacionalnog identiteta imao važnu ulogu u oblikovanju modernog društva devetnaestog i dvadesetog stoljeća na čitavom europskom području. Likovna je umjetnost imala izuzetno važan položaj u oblikovanju kolektivnih kulturnih identiteta, pa je, u skladu s time, ostvarivala jedan od ključnih utjecaja na stvaranje i razvitak nacionalne svijesti. Njezin je zadatak bio oblikovati i poticati nacionalne identitete pronalaženjem razlikovnih karakteristika pojedinih nacija, što je dovodilo do formuliranja ideje o nacionalnim stilovima ili izrazima te rasprava o mogućnosti ili nemogućnosti njihova stvaranja.U hrvatskoj će umjetnosti situacija od kraja devetnaestog stoljeća biti slična, pa i u tom smislu hrvatska umjetnost nesumnjivo pripada europskom kulturnom kompleksu. Zemlja se, sa svojim temeljnim programskim ciljem o ostvarivanju nezavisnosti naše umjetnosti, pojavljuje kao skupina čije je djelovanje bilo bitno obilježeno odnosom umjetnosti i nacionalnog identiteta. To djelovanje, bez dvojbe, predstavlja kulminacijsku točku toga odnosa u tijeku hrvatske umjetnosti dvadesetog stoljeća.Težnja za uspostavom nacionalnog likovnog izraza, koju je Krsto Hegedušić postavio u ideološku bazu programa kao središnji cilj Zemljina djelovanja, a koju smo prepoznali kao jednu od dvije ključne odrednice izgleda same umjetničke produkcije Zemljinih protagonista, bila je određena složenim sklopom obilježja, među kojima smo izdvojili pet najvažnijih. Prvo, ideja o nacionalnom likovnom izrazu posjedovala je izraženu determinističku komponentu, usko povezanu s perenijalističkim shvaćanjima nacionalizma i prinosa nacionalnom identitetu. Drugo, bila je određena negativnim stavovima prema suvremenoj europskoj, a posebice francuskoj umjetnosti. Treće, bila je bitno obilježena usmjerenošću na ruralni kompleks, kako motivski, tako i ugledanjem na obilježja pučkog umjetničkog stvaralaštva. U skladu s time, a što je četvrto važno obilježje Hegedušićeve i Zemljine težnje za nacionalnim likovnim izrazom, pojavljuju se načela primitivizma kao formalni temelj takvog izraza. Naposljetku, u tom idejnom kompleksu povezuju se i poistovjećuju ideološke i nacionalne kategorije, pa ideja o nacionalnom likovnom izrazu postaje dijelom težnje za "društvenom revolucijom", ali i obrnuto.Nacionalni likovni izraz koji su namjeravali ostvariti slikari Zemlje nije bio ustanovljen na jednostavnoj i jednoznačnoj likovnoj formuli, pa raznolikost pokušaja njegova ostvarivanja pridonosi slojevitosti slikarskih dosega na hrvatskoj likovnoj sceni međuratnog razdoblja. Iako je Krsto Hegedušić jasno postavio formalne odrednice kojima bi se trebao ostvariti takav likovni izraz (plošnost, simplifikacija forme, nepostojanje perspektive, jasnoća crteža, odbacivanje konvencionalnog shvaćanja ljepote, otvorena boja, proizvoljne proporcije, deformacija), razumljivo je da ostali slikari Zemlje nisu u njegovu djelu vidjeli neprikosnoveni uzor, već su, s obizrom na osnovne programske ciljeve skupine, nastojali dati osoban prinos. Pritom su najvažniju ulogu imala njihova individualna umjetnička sazrijevanja određena odnosom prema suvremenim europskim kretanjima, kao i lokalnim artikulacijama likovnog moderniteta. Ipak, koliko god Zemlju željeli promatrati kao skup individualnih prinosa općim idejama o sudjelovanju umjetnika u "društvenoj revoluciji" i potrebi uspostavljanja naše likovne nezavisnosti, analizom najvažnijih djela "zemljaškog" slikarstva pokazali smo da je upravo imperativ nacionalnog likovnog izraza kao oblikovatelja suvremenog nacionalnog identiteta odredio mnoge umjetničke preokupacije, bez kojih bi to slikarstvo izgledalo zasigurno mnogo drugačije.

Grupa nezavisnih umjetnika djelovala je od 1921. do 1927. godine i u tom razdoblju održala trinaest izložbi po manjim mjestima i gradovima Hrvatske i Vojvodine, te kao Grupa nezavisnih sudjelovala na V. i VI. Jugoslavenskoj izložbi u Beogradu i Novom Sadu. Članovi Grupe nezavisnih (Ljubo Babić, Vladimir Becić, Joza Kljaković, Frano Kršinić, Ivan Meštrović, Jerolim Miše, Marin Studin, Zlatko Šulentić, Vladimir Varlaj) ostvarili su niz izložbi koje su imale značajan likovni, edukacijski i općenito kulturni učinak za provincijska sredšta. Izložbe su ostvarile zamjetan komercijalni učinak (velik broj izloženih slika je prodan). Članovi grupe su uvažavali međusobne individualne razlike u likovnom izrazu, a likovna kvaliteta bila je temeljni uvjet za članstvo (kao i u Grupi četvorice 1928. i Grupi trojice 1929.). Inicijator, a pretpostavljamo i organizator tijekom čitava djelovanja Grupe, bio je Ljubo Babić. Grupa nezavisnih nije imala svog programa, osim ako njihov negativan stav prema pojavama ili stremljenjima ponajviše u odnosu prema Proljetnom salonu ne shvatimo kao svojevrsno programsko određenje, onako kako je to formulirano 1924. godine u povodu održavanja izložbe u Splitu. Obzirom na stav Grupe nezavisnih, u drugoj fazi Proljetnog salona možemo uočiti tri skupine umjetnika: stariju generaciju kojoj je vodeća ličnost Krizman, generaciju mladih talenata koji su se u vrijeme I sv. rata školovali ponajviše u Pragu i Parizu (Gecan, Uzelac, Trepše, Šumanović i drugi) i članove Grupe nezavisnih umjetnika. Članovi Grupe nezavisnih odredili su se s jedne strane protiv pseudo-nacionalne romantike starije generacije, a s druge strane protiv pomodnog povođenja za avangardnim likovnim izrazima dijela mlađe generacije. Grupa nezavisnih umjetnika značajna je i u likovnom izrazu zanimljiva spona između Proljetnog salona od kojeg se distancirala i Grupe trojica koja je počeola djelovati 1929. Grupa nezavisnih je u likovnom stvaralaštvu uz sklonosti različitim oblicima realizama dvadesetih godina koji su u ono vrijeme bili prisutni u Europi, kroz individualne izraze pokušavala doprinositi stvaranju nacionalnog likovnog izraza.