Search

U radu se elaborira što je kibernetička sigurnost te zašto ona postaje ključna determinanta nacionalne sigurnosti Republike Hrvatske. Rad je podijeljen u nekoliko cjelina: nakon uvoda, u drugome dijelu objašnjavaju se ključni pojmovi, kao što su nacionalna sigurnost, kibernetički prostor te kibernetička sigurnost. Treći dio rada govori o klasifikaciji prijetnji, odnosno o vrsti prijetnji za kibernetičku sigurnost, o kibernetičkom ratovanju, kibernetičkom terorizmu, kibernetičkoj špijunaži i kibernetičkom kriminalu. Zadnji dio rada govori o kibernetičkim napadima na državne institucije i gospodarske subjekte u Republici Hrvatskoj te se iznosi primjer napada., This paper elaborates on what cybersecurity is and why it is becoming a key determinant of national security of the Republic of Croatia. The paper is divided into several units; after the introduction, the second part explains the key concepts, namely national security, cyberspace, and cybersecurity. The third part of the paper deals with the classification of threats, i.e. the types of threats to cybersecurity; cyberwarfare, cyberterrorism, cyberespionage, and cybercrime. The last part of the paper deals with cyber-attacks on state institutions and economic entities in the Republic of Croatia, with an example of attacks that occurred.

Razvoj kibernetičke obrane u NATO–u nastaje kao ishod sve većih sigurnosnih prijetnji i potrebe za obranom sigurnosti kritične infrastrukture. Promjene unutar organizacije se mogu promatrati kao svojevrsna refleksija promjena međunarodnih odnosa, tehnološkog napretka, političkih inicijativa i sustavnog provođenja aktivnosti koje poboljšavaju koordinaciju u donošenju odluka. Razvoj kibernetičkih sposobnosti unutar NATO–a smanjuje stupanj uspješnosti nadolazećih kibernetičkih napada na kritične infrastrukture; odnosno povećava uspješnost pronalaska točaka ranjivosti sistema; što dovodi do nadogradnje u dijelovima strukture u kojima je došlo do identifikacije nedostataka. Rad se bavi međusobnim utjecajem sigurnosnih prijetnji i političkih promjena na kibernetički razvoj, stoga istraživačko pitanje glasi: kako su političke odluke donesene zbog nastalih sigurnosnih prijetnji utjecale na razvoj kibernetičke obrane u NATO–u?, The development of cyber defence in NATO is the result of increasing security threats and the need to defend critical infrastructure security. Changes within the organisation can be seen as a reflection of changes in international relations, technological progress, political initiatives and systematic implementation of activities that improve coordination in decision – making. The development of cyber capabilities within NATO reduces the degree of success of upcoming cyber attacks on critical infrastructures; namely, it increases the success rate of finding system vulnerability points; which leads to upgrades in parts of the structure where defects have been identified. This paper addresses the mutual influence of security threats and policy changes on cyber development, therefore the research question is: how have policy decisions made in response to emerging security threats affected NATO's cyber defence development?

Razvoj kibernetičke obrane u NATO–u nastaje kao ishod sve većih sigurnosnih prijetnji i potrebe za obranom sigurnosti kritične infrastrukture. Promjene unutar organizacije se mogu promatrati kao svojevrsna refleksija promjena međunarodnih odnosa, tehnološkog napretka, političkih inicijativa i sustavnog provođenja aktivnosti koje poboljšavaju koordinaciju u donošenju odluka. Razvoj kibernetičkih sposobnosti unutar NATO–a smanjuje stupanj uspješnosti nadolazećih kibernetičkih napada na kritične infrastrukture; odnosno povećava uspješnost pronalaska točaka ranjivosti sistema; što dovodi do nadogradnje u dijelovima strukture u kojima je došlo do identifikacije nedostataka. Rad se bavi međusobnim utjecajem sigurnosnih prijetnji i političkih promjena na kibernetički razvoj, stoga istraživačko pitanje glasi: kako su političke odluke donesene zbog nastalih sigurnosnih prijetnji utjecale na razvoj kibernetičke obrane u NATO–u? The development of cyber defence in NATO is the result of increasing security threats and the need to defend critical infrastructure security. Changes within the organisation can be seen as a reflection of changes in international relations, technological progress, political initiatives and systematic implementation of activities that improve coordination in decision – making. The development of cyber capabilities within NATO reduces the degree of success of upcoming cyber attacks on critical infrastructures; namely, it increases the success rate of finding system vulnerability points; which leads to upgrades in parts of the structure where defects have been identified. This paper addresses the mutual influence of security threats and policy changes on cyber development, therefore the research question is: how have policy decisions made in response to emerging security threats affected NATO's cyber defence development?

U suvremenom informacijskom prostoru izloženi smo mnogobrojnim informacijama među kojima su i informacije narušenog integriteta. Iako manipulacije informacijama u javnom informacijskom prostoru nisu novost, njihova količina i brzina diseminacije putem internetskih društvenih mreža i komunikacijskih operativnih sustava predstavljaju novi izazov i ugrozu za nacionalnu sigurnost demokratskih država. U javnom prostoru se koristi nekoliko različitih termina kojima se nastoji objasniti da je integritet informacije plasirane u javni prostor bitno narušen što za posljedicu ima terminološko i kognitivno nerazumijevanje. Ovaj rad istražuje i teorijski određuje vrste informacija narušenog integriteta kao što su zlonamjerna i pogrešna informacija te dezinformacija. Potom rad prikazuje primjere institucionalnog suzbijanja širenja informacija narušenog integriteta na internetu i prikazuje ugrozu koju one predstavljaju za nacionalnu sigurnost demokratskih društava., We consume much information in the current information realm, including integrity-breached information. Although information manipulation in the public sphere is not new, the volume and speed at which it spreads through online social networks and communication platforms pose a fresh challenge and threat to the security of democratic countries. To communicate that the integrity of published information is severely compromised, various terms are employed in the public, leading to terminological and cognitive misunderstanding. The integrity-breached information types, such as misinformation, malinformation, and disinformation, are examined and theoretically determined in this paper. The paper then provides examples of institutional challenges to tackling the dissemination of integrity- breached information on the internet and illustrates the threat they represent to the national security of democratic societies.

U cilju jačanja otpornosti vlastitih kritičnih infrastruktura koje predstavljaju jamstvo nacionalne sigurnosti Republika Hrvatska teži provođenju mjera prevenencije, otklanjanja i ublažavanja rizika koji ih čine ranjivima. Kako bi djelovanje po sigurnosnom aspektu bilo učinkovito Republika Hrvatska izradila je niz sigurnosnih strategija od kojih je temeljna Strategije nacionalne sigurnosti Republike Hrvatske iz 2017. godine. Osim sigurnosne strategije, bitan čimbenik su i državne institucije, koje su glavni pokretač i štiti kritične infrastrukure. Oni štite, čuvaju i osiguravaju svaki dio kritične infrastrukture, daju doprinos i osjećaj sigurnosti svim hrvatskik građanima kako bi se osjećali štićeno u svojoj zemlji. In order to strengthen the resilience of its own critical infrastructures, which are a guarantee of national security, the Republic of Croatia strives to implement measures to prevent, eliminate and mitigate the risks that make them vulnerable. In order to be effective in acting on the security aspect, the Republic of Croatia has developed a series of security strategies, one of which is the National Security Strategy of the Republic of Croatia from 2017. In addittion to the security strategy, state institutions, which are the main driver and protect critical infrastructures, are also an important factor. They protect, preserve and secure every part of the critical infrastructure, they contribute and give a sense of security to all Croatian citizenes so that they feel protected in their conutry.

The author gives an overview of the history of National Security and the Future (NSF). The first editorial board accepted a clear vision and mission of the NSF. That is why the NSF had to react to the political circumstances in which the journal has operated for 20 years. In the first period, international circumstances and the policy of detuđmanization directly influenced the choice of topics and papers published in the journal. For the past five years, the NSF has paid particular attention to the security of national and European critical infrastructure. A total of 257 texts were published on more than 8,000 pages and authored by 134 authors from 25 countries. The NSF has published studies on historical forgery, information operations, production of "fake news" and contributions to the theory and methodology of intelligence activities.

Sve učestalije korištenje digitalnih usluga javnih institucija, digitalizacija javne uprave ima za posljedicu izloženost kibernetičkim ugrozama. Istovremeno, zaštita od kibernetičkih ugroza zahtjeva vještine, znanja i iskustvo pomoću kojih se omogućava obrana i sigurnost od navedenih prijetnji. Iako određene javne institucije pružaju uslugu kibernetičke sigurnosti javnim, državnim i akademskim institucijama, definitivno ona nije uvijek dostatna te se pojavljuje potreba za suradnjom s privatnim sektorom koji također nudi određene usluge i proizvode kibernetičke sigurnosti. Praksu suradnje javnog i privatnog sektora u kibernetičkoj sferi treba dobro definirati kako ne bi bilo propusta koji će imati implikacije na nacionalnu sigurnost. U ovom radu su ponuđeni odgovori na tri istraživačka pitanja. Prvo pitanje glasi: Kakvi su trendovi kibernetičkih prijetnji i koje vrste prijetnji su zastupljene na razini EU i RH? Drugo pitanje glasi: Koji su to strateški i normativni akti koji definiraju sustav kibernetičke sigurnosti kritične infrastrukture u RH? I treće pitanje je: Koji su uvjeti potrebni te čime su isti definirani u slučaju sklapanja javno privatnih partnerstava u kibernetičkoj sferi u RH? Prilikom odgovaranja na ova tri istraživačka pitanja, koristi se više metoda istraživanja poput teorije sustava, induktivnom i deduktivnom metodom. Prilikom odgovaranja na treće istraživačko pitanje koristi se i metoda intervjua s pojedinim privatnim tvrtkama koje nude usluge ili proizvode u sferi zaštite kritične infrastrukture od kibernetičkih prijetnji. Na kraju želi se provjeriti početna hipoteza koja govori da javno privatna partnerstva u kibernetičkom prostoru doprinose kvaliteti kibernetičke sigurnosti u RH., Increasingly frequent use of digital services of public institutions, digitalization of public administration results in exposure to cyber threats. At the same time, protection against cyber threats requires skills, knowledge and experience to enable defense and security against these threats. Although certain public institutions provide cybersecurity services to public, state and academic institutions, they are definitely not always sufficient and there is a need to cooperate with the private sector, which also offers certain cybersecurity services and products. The practice of cooperation between the public and private sectors in the cyber sphere should be well defined so that there are no gaps that will have implications for national security. This paper offers answers to three research questions. The first question is: What are the trends of cyber threats and what types of threats are represented at the EU and Croatian levels? The second question is: What are the strategic and normative acts that define the cyber security system of critical infrastructure in the Republic of Croatia? The third question is: What conditions are needed and how are they defined in the case of concluding public-private partnerships in the cyber sphere in the Republic of Croatia? In answering these three research questions, several research methods such as systems theory, inductive and deductive methods are used. When answering the third research question, the method of interviewing individual private companies that offer services or products in the field of protection of critical infrastructure from cyber threats is also used. Finally, we want to test the initial hypothesis that public-private partnerships in cyberspace contribute to the quality of cyber security in the Republic of Croatia.

Sve učestalije korištenje digitalnih usluga javnih institucija, digitalizacija javne uprave ima za posljedicu izloženost kibernetičkim ugrozama. Istovremeno, zaštita od kibernetičkih ugroza zahtjeva vještine, znanja i iskustvo pomoću kojih se omogućava obrana i sigurnost od navedenih prijetnji. Iako određene javne institucije pružaju uslugu kibernetičke sigurnosti javnim, državnim i akademskim institucijama, definitivno ona nije uvijek dostatna te se pojavljuje potreba za suradnjom s privatnim sektorom koji također nudi određene usluge i proizvode kibernetičke sigurnosti. Praksu suradnje javnog i privatnog sektora u kibernetičkoj sferi treba dobro definirati kako ne bi bilo propusta koji će imati implikacije na nacionalnu sigurnost. U ovom radu su ponuđeni odgovori na tri istraživačka pitanja. Prvo pitanje glasi: Kakvi su trendovi kibernetičkih prijetnji i koje vrste prijetnji su zastupljene na razini EU i RH? Drugo pitanje glasi: Koji su to strateški i normativni akti koji definiraju sustav kibernetičke sigurnosti kritične infrastrukture u RH? I treće pitanje je: Koji su uvjeti potrebni te čime su isti definirani u slučaju sklapanja javno privatnih partnerstava u kibernetičkoj sferi u RH? Prilikom odgovaranja na ova tri istraživačka pitanja, koristi se više metoda istraživanja poput teorije sustava, induktivnom i deduktivnom metodom. Prilikom odgovaranja na treće istraživačko pitanje koristi se i metoda intervjua s pojedinim privatnim tvrtkama koje nude usluge ili proizvode u sferi zaštite kritične infrastrukture od kibernetičkih prijetnji. Na kraju želi se provjeriti početna hipoteza koja govori da javno privatna partnerstva u kibernetičkom prostoru doprinose kvaliteti kibernetičke sigurnosti u RH. Increasingly frequent use of digital services of public institutions, digitalization of public administration results in exposure to cyber threats. At the same time, protection against cyber threats requires skills, knowledge and experience to enable defense and security against these threats. Although certain public institutions provide cybersecurity services to public, state and academic institutions, they are definitely not always sufficient and there is a need to cooperate with the private sector, which also offers certain cybersecurity services and products. The practice of cooperation between the public and private sectors in the cyber sphere should be well defined so that there are no gaps that will have implications for national security. This paper offers answers to three research questions. The first question is: What are the trends of cyber threats and what types of threats are represented at the EU and Croatian levels? The second question is: What are the strategic and normative acts that define the cyber security system of critical infrastructure in the Republic of Croatia? The third question is: What conditions are needed and how are they defined in the case of concluding public-private partnerships in the cyber sphere in the Republic of Croatia? In answering these three research questions, several research methods such as systems theory, inductive and deductive methods are used. When answering the third research question, the method of interviewing individual private companies that offer services or products in the field of protection of critical infrastructure from cyber threats is also used. Finally, we want to test the initial hypothesis that public-private partnerships in cyberspace contribute to the quality of cyber security in the Republic of Croatia.

Predmet proučavanja ovoga rada predstavlja odnos pojavnosti samoubilačkog terorizma s obzirom na politička uređenja napadnutih država. Budući da su teroristički napadi uvijek udar na društvo i društveni poredak, područje nacionalne sigurnosti predstavlja svojevrsnu poveznicu između promatranih varijabli. Kampanje samoubilačkih napada su u stalnom porastu od početka 80-ih godina prošlog stoljeća, a vrhunac doživljavaju u razdoblju nakon 2001. godine. Taj svima poznati napad u Sjedinjenim Američkim Državama označava i početak novog globaliziranoga načina djelovanja terorističkih organizacija. Rezultati pokazuju kako su države svih političkih sustava mete samoubilačkih napada, što znači da ne postoji obrazac djelovanja organizacija koje u svojim napadima koriste samoubilački terorizam. Također, postoje razlike u samom broju samoubilačkih udara pri čemu su anokratske države nešto češća meta. Nadalje, rezultati pokazuju da su mete napada u svim uređenjima najčešće sigurnosne prirode, a najviše napada izvele su vjerske terorističke organizacije. Na kraju iznosimo kratku ilustraciju zaključnih razmatranja na primjeru Republike Irak. The subject of this research paper is the connection between the occurrence of suicide attacks and the political system of the countries that are attacked. Since terror attacks represent an attack on the society and social order, national security represents a kind of connection between those two variables. Suicide attack campaigns are on the rise since the 1980s and they have reached their peak in 2001. That very well-known attack on the United States marks the beginning of a new kind of globalised activity of terrorist organizations. The results show that all countries, no matter their political system, are targets of suicide attacks, which means that there is no pattern in the activity of terrorist organizations that use suicide attacks. There is also a difference in the number of suicide attacks, where anocratic countries are attacked more often. Furthermore, the results show that the targets of most attacks, in all political systems, are security targets, and most of the attacks were carried out by religious terrorist organizations. Finally, we provide a brief illustration of the concluding remarks on the example of the Republic of Iraq.

Rad putem znanstvenih metoda dokazuje da AIS sustav aktivno doprinosi povećanju sigurnosti plovidbe te posredno nacionalnoj sigurnosti Republike Hrvatske.

Praksa Suda EU-a nije pratila normativnu izdvojenost koncepta nacionalne sigurnosti u odnosu na pravo Europske unije. Sud EU-a tim se pitanjem bavio prvo posredno, a zatim izravno, balansirajući interese nacionalnih sigurnosti država članica s jedne strane te prava koja jamči pravni sustav Europske unije s druge. Važan je zaključak prakse Suda EU-a u takvim slučajevima bio da činjenica da se neka odluka tiče nacionalne sigurnosti države članice ne dovodi sama po sebi do neprimjene prava Europske unije. Najnovijom praksom Sud EU-a prekoračio je dodijeljene mu ovlasti te lišio učinka treću rečenicu čl. 4/2. UEU-a prema kojoj nacionalna sigurnost posebice ostaje isključiva odgovornost svake države članice. Umjesto da se vodio praksom ESLJP-a i postavio određene uvjete nacionalnim zakonodavstvima koja uređuju prikupljanje podataka i postupanja sigurnosnih služba, Sud EU-a praktički je onemogućio učinkovito izvršavanje obveza država članica u vezi s očuvanjem nacionalne sigurnosti., The protection of national security aspects is inherent to the EU member states. The case law of the CJEU was not in line with the normative detachment of the concept of national security relating to EU law. The CJEU has dealt with that concept both indirectly and directly by performing a balancing test between national security interests of member states and freedom and rights guaranteed by EU law. According to its case law, the mere fact that a question concerns a member state’s national security cannot result in EU law being inapplicable. The CJEU’s latest case law has encroached the powers conferred upon it by the EU treaties and deprived Article 4 Paragraph 2 of the TEU of its effet utile. Instead of defining necessary conditions for national security services in data retention context, which would have harmonized their actions with EU law, looking up to the ECHR as a role model, the CJEU has virtually prevented member states from exercising their obligations regarding national security protection.

Ovim radom propituju se i analiziraju sigurnosni aspekti globalnog utjecaja čovjeka na okoliš kroz analizu prekomjernog iskorištavanja određenih vrsta prirodnih bogatstava. Usprkos sve većoj osviještenosti svijeta o potrebi brzih i učinkovitih intervencija na spašavanju i očuvanju čovjekovog okoliša i ekologije, čini se kako sustavnost i odgovornost upravljanja prirodnim resursima nije dovoljno zastupljena u tim nastojanjima. Zaokret i usmjeravanje energetskih strategija prema obnovljivim izvorima aktualizira geostrategijska pitanja natjecanja i utjecaja u područjima bogatim određenim prirodnim resursima. Smisao iskorištavanja ovih resursa na nacionalnim razinama nalazimo u koncesijskim ugovorima, koji bi trebali jamčiti profitabilnost, ali i odražavati uravnoteženost i odgovornost prema njihovoj eksploataciji. Globalno poznati primjeri nedavnih požara u Amazoni na Brazilskom teritoriju, trendovi ovladavanja nalazištima i iskorištavanje litija u Africi, a posebice stanje s koncesijskim pravima na iskorištavanje vode za ljudsku potrošnju u Republici Hrvatskoj, predmet su istraživanja u ovome u radu. Uz rezervu zbog ograničenja i nedostupnosti podataka, u analizi se koriste dokumenti nadležnih državnih tijela, ali i relevantni podaci međunarodnih organizacija, nevladinih udruga i drugih dionika. Pri tom, rasprava se usmjerava i temelji na kritičkim sigurnosnim studijama, ali i tzv. pred znanstvenoj policijskoj spoznaji čime se cilja odgovoriti na pitanja prekomjernosti, upitne legalnosti, ali i sagledive štetnosti po nacionalnu sigurnost pripadajućih država.

Pandemija SARS-CoV-2 u Europi i svijetu dovela je do brojnih pravnih, ekonomskih, medicinskih, sigurnosnih i ostalih izazova. S obzirom na brzinu kojom se šire (dez)informacije o SARS-CoV-2 došlo je do pojave novog termina - infodemija. Infodemija predstavlja poplavu informacija o virusu, pri čemu je jako teško razlikovati istinu od laži. Osim toga širenje dezinformacija može imati višestruke negativne posljedice, vezano uz zdravlje stanovništva - ponajviše psihičko zdravlje, ali i na svijest građana o aktualnoj globalnoj situaciji. Ujedno, infodemija može biti povezana i s govorom mržnje što konačno vodi do rizičnog ponašanja. Naime, takvi lažni natpisi posljedično uvode građane u kažnjivu zonu nepoštivanjem epidemioloških mjera nadležnih tijela pri čemu vrlo lako može doći do svjesnog protupravnog djelovanja u vidu kaznenog djela širenja zarazne bolesti. U tu svrhu Europska unija nastoji snažno odgovoriti na takve neželjene i opasne pojave konkretnim mjerama koje se mogu brzo implementirati kroz postojeće pravne resurse. Autori se u ovom radu bave analizom problema širenja lažnih vijesti s kaznenopravnog i sigurnosnog aspekta uz poredbena rješenja. Naime, hrvatsko kazneno zakonodavstvo ne inkriminira širenje lažnih vijesti kao kazneno djelo, već je širenje lažnih vijesti u našem pravnom sustavu propisano kao prekršaj u Zakonu o prekršajima protiv javnog reda i mira koji je nastao još u doba bivše države. Slijedom navedenog, autori nastoje pružiti odgovore na niz pravnih i sigurnosnih pitanja. Ponajprije, koje pravne posljedice nastaju širenjem lažnih vijesti o SARS-CoV-2, mogućnosti pooštravanja sankcija za širenje glasina, gdje nastaje ograničenje prava slobode izvještavanja, te kako lažne informacije utječu na nacionalnu sigurnost?, The SARS-CoV-2 pandemic in Europe and the world has led to a number of legal, economic, medical, security and other challenges. Given the speed with which (dis) information about SARS-CoV-2 is spreading, a new term has emerged – infodemia. Infodemia is a flood of information about the virus, and it is very difficult to distinguish the truth from falsehoods. In addition, the spread of misinformation can have multiple negative consequences, both for the health of the population, mental health in particular, and the awareness of citizens about the current global situation. At the same time, infodemia can be associated with hate speech, which ultimately leads to risky behavior. Namely, such false inscriptions consequently may lead citizens into the criminal zone by disrespecting the epidemiological measures prescribed by competent authorities, which can very easily lead to global illegal action in the form of criminal offense of spreading infectious diseases. To this end, the EU seeks to respond to such undesirable and dangerous phenomena, with concrete measures that can be implemented quickly through existing legal resources. In this paper, the authors are analyzing the problem of false news spreading from criminal law and security aspects, along with comparative solutions. Namely, Croatian criminal legislation does not criminalize the dissemination of false news as a criminal offense. In our legal system the dissemination of false news is prescribed as a misdemeanor in the Misdemeanors against Public Peace and Order Act, which originated in the former state. Following the above, the authors seek to provide answers to a number of legal and security issues. First of all, what are the legal consequences of spreading false news about SARS-CoV-2, how can rumour spreading sanctions be aggravated, where are freedom of the press restrictions, and how do false information affect national security?

Pandemija SARS-CoV-2 u Europi i svijetu dovela je do brojnih pravnih, ekonomskih, medicinskih, sigurnosnih i ostalih izazova. S obzirom na brzinu kojom se šire (dez)informacije o SARS-CoV-2 došlo je do pojave novog termina - infodemija. Infodemija predstavlja poplavu informacija o virusu, pri čemu je jako teško razlikovati istinu od laži. Osim toga širenje dezinformacija može imati višestruke negativne posljedice, vezano uz zdravlje stanovništva - ponajviše psihičko zdravlje, ali i na svijest građana o aktualnoj globalnoj situaciji. Ujedno, infodemija može biti povezana i s govorom mržnje što konačno vodi do rizičnog ponašanja. Naime, takvi lažni natpisi posljedično uvode građane u kažnjivu zonu nepoštivanjem epidemioloških mjera nadležnih tijela pri čemu vrlo lako može doći do svjesnog protupravnog djelovanja u vidu kaznenog djela širenja zarazne bolesti. U tu svrhu Europska unija nastoji snažno odgovoriti na takve neželjene i opasne pojave konkretnim mjerama koje se mogu brzo implementirati kroz postojeće pravne resurse. Autori se u ovom radu bave analizom problema širenja lažnih vijesti s kaznenopravnog i sigurnosnog aspekta uz poredbena rješenja. Naime, hrvatsko kazneno zakonodavstvo ne inkriminira širenje lažnih vijesti kao kazneno djelo, već je širenje lažnih vijesti u našem pravnom sustavu propisano kao prekršaj u Zakonu o prekršajima protiv javnog reda i mira koji je nastao još u doba bivše države. Slijedom navedenog, autori nastoje pružiti odgovore na niz pravnih i sigurnosnih pitanja. Ponajprije, koje pravne posljedice nastaju širenjem lažnih vijesti o SARSCoV-2, mogućnosti pooštravanja sankcija za širenje glasina, gdje nastaje ograničenje prava slobode izvještavanja, te kako lažne informacije utječu na nacionalnu sigurnost?

Communication interception for national security purposes, as well as for purposes of conducting a criminal investigation, is an invaluable asset of law enforcement agencies. In technical terms, this field has seen rapid advances in the last decade, while available software programmes and platforms for lawful interception (LI) are now able to monitor a broad spectrum of communication channels. Lawful interception of communications invariably intersects with fundamental rights and freedoms of persons in the European Union and the Member States. The purpose of this paper, as part of the discussion on the framework of lawful interception, is to present a study of advanced lawful interception software with its functionalities and processes, compare it with the most common lawful interception models and analyse the software architecture defined by the European Telecommunications Standards Institute (ETSI) as a general standard. While this particular model of LI architecture has initially been designed to intercept voice communications, it can be successfully applied to intercept communications over Internet Protocol (IP) channels. Finally, the paper offers a comparative insight into different kinds of LI software and their capabilities in line with communication interception regulation., Tajni nadzor komunikacija koji se rabi za potrebe nacionalne sigurnosti i u svrhu provođenja policijskih istražnih radnji vrijedno je tehničko sredstvo i koristan alat tijela policijskog, pravosudnog i sigurnosnog sustava. U tehničkim aspektima, ovo polje bilježi značajne pomake u posljednjem desetljeću gdje su dostupni softver i platforme za provođenje tajnog nadzora proširene mogućnostima nadzora širokog spektra različitih komunikacijskih kanala. Funkcija tajnog nadzora komunikacija u suštini predstavlja ograničenje temeljnih prava pojedinaca na području Europske unije i država članica. Svrha ovog rada kao priloga raspravi o mehanizmima tajnog nadzora jest izložiti osobine modela naprednog softvera razvijenog u svrhu tajnog nadzora, usporedba s najčešćim modelima tajnog nadzora i analiza softverske arhitekture definirane od strane Europskog instituta za telekomunikacijske norme (ETSI) kao dominantne norme u ovom području. Iako se ovaj model arhitekture tajnog nadzora razvio inicijalno za nadzor glasovnih komunikacija, može ga se uspješno primijeniti i za tajni nadzor komunikacija koje koriste internet protokol (IP). Konačno, članak pruža komparativni pregled različitog softvera tajnog nadzora u skladu s regulativom funkcije tajnog nadzora.

Nacionalna sigurnost je djelatnost koja je organizirana kako bi zaštitila nacionalne interese i mehanizme koji su potrebni da bi se nacionalni interesi ostvarili. Nacionalni interesi se odreĊuju unutar svake drţave donošenjem Strategije nacionalne sigurnosti. Gledajući razvoj novih tehnologija i njihov utjecaj na stanje nacionalne sigurnosti dolazimo do pojma biometrije. Biometrija se moţe definirati kao model identifikacije osobe, baziran na fiziĉkim karakteristikama ili karakteristikama ponašanja, a odnosi se na nešto što osoba posjeduje ili što osoba zna kako bi izvršila osobnu identifikaciju. Imamo dvije vrste biometrije: fiziĉku i biometriju ponašanja. Fiziĉka biometrija je dio biometrije koja se bavi uzorkovanjem fizionomije ljudskoga tijela i njegovim jedinstvenim karakteristikama (ĉitanje DNK zapisa, skeniranje roţnice i šarenice, prepoznavanje lica, geometrija šake, provjera vena, otisak prsta). Biometrija ponašanja opisuje fizikalne karakteristike (kao kretanje u prostoru, glas, izgled...) ĉovjeĉjeg tijela koje su dijelom jedinstvene za svaku osobu( glas, rukopis, dinamika tipkanja, dinamika hoda, dinamika mirisa). Danas gotovo da i ne postoji segment društva u kojem se ne pojavljuje biometrija. Sustavi za videonadzor danas su vrlo popularni u svijetu te imaju široku primjenu (kod kuće, na radnom mjestu, u javnim ustanovama itd.). Svrha sustava videonadzora je dostizanje visokog stupanja sigurnosti. S druge strane, nerado se dogaĊa da sustav videonadzora kod ljudi budi strah i sumnju. GDPR om je ureĊeno pod kojim uvjetima se smije koristiti isti. Sustav videonadzora koristi se za nadgledavanje javnih prostora poput prometa i prometnih ĉvorova, graniĉnih prijelaza, pješaĉkih zona, središta gradova, kvartova, parkirališta, parkova i sliĉno. National security is an activity organized to protect national interests and the mechanisms needed to achieve national interests. National interests are determined within each country by adopting a National Security Strategy. Looking at the development of new technologies and their impact on the state of national security, we come to the concept of biometrics. Biometrics can be defined as a model of identification of a person, based on physical or behavioral characteristics, and refers to something that a person possesses or what a person knows in order to perform personal identification. There are two types of biometrics: physical and behavioral biometrics. Physical biometrics is a part of biometrics that deals with the sampling of the physiognomy of the human body and its unique characteristics (reading DNA records, scanning the cornea and iris, facial recognition, fist geometry, vein testing, fingerprint). Behavioral biometrics describes the physical characteristics (such as movement in space, voice, appearance and so on) of the human body that are partly unique to each person (voice, handwriting, typing dynamics, dynamic of walking, smell dynamics). Today, there is hardly any segment of society where biometrics do not occur. Video surveillance systems are very popular in the world today and their usage is widely used (at home, in the workplace, in public institutions, etc.). The purpose of the video surveillance system is to achieve a high degree of security. On the other hand, video surveillance systems are reluctant to cause fear and doubt in people. The GDPR regulates under what conditions the same can be used. The video surveillance system is used to monitor public spaces such as traffic and traffic nodes, border crossings, pedestrian zones, city centers, neighborhoods, parking lots, parks and similar.