Search

U ovom članku opisani su konzervatorsko-restauratorski radovi i istraživanja provedena na rimskoj antičkoj mramornoj skulpturi koja postumno prikazuje cara Augusta. Kip datira u 1. stoljeće i isklesan je s namjerom da se promatra s prednje strane. Pronađen je 1768. godine, tijekom arheoloških istraživanja grada Nina koje je financirao zadarski liječnik i jedan od prvih dalmatinskih kolekcionara, Ante Danielli Tommasoni. Nakon njegove smrti dospio je u sjemenište u Udinama, a potom je prodan Talijanima. Nakon nekoliko godina dopisivanja između talijanskih i jugoslavenskih vlasti, kip cara Augusta donesen je u Zadar 1928. godine, prilikom izložbe u crkvi sv. Donata. Kip je bio postavljen ispred crkve do 1953. kad je premješten u zgradu tadašnjeg Filozofskog fakulteta (danas Sveučilište u Zadru) – Liceja sv. Dimitrija. Godine 1973. premješten je na svoju sadašnju poziciju – u Arheološki muzej Zadar. U predvorju muzeja stajao je od 1991. godine, opasan metalnom cijevnom konstrukcijom (skelom) zbog sumnje u statiku. Demontaža kipa zahtijevala je veliki oprez te razrađen i precizan plan. Po dolasku u radionicu Odsjeka za konzervaciju-restauraciju kamena Umjetničke akademije u Splitu, kada je kip polegnut horizontalno, uočeni su unutar njega mesingani trnovi koji su izazvali (ne)očekivane improvizacije koje su nerijetke u konzervatorsko-restauratorskoj struci. Nakon provedenih istražnih radova statika je osigurana i kip je restauriran po svim visokim pravilima struke. Po završetku radova, izazov je svakako bio postavljanje kipa u novi antički postav na prvom katu Arheološkog muzeja Zadar., This paper describes the conservation and restoration research and work carried out on a Roman marble sculpture of Emperor Augustus, made posthumously. Dated to the 1st century AD, it was intended to be observed frontally. It was found in 1768, during the archaeological excavations of Nin, financed by the Zadar physician Ante Danielli Tommasoni, one of Dalmatia’s first collectors. After his death, the statue ended up at the Roman Catholic junior seminary in Udine. Later it was sold to the Italians. After a few years of correspondence between the Italian and Yugoslav authorities, Emperor Augustus’ statue was brought to Zadar in 1928 for an exhibition in St Donatus’ Church. The statue was installed in front of the church until 1953, when it was moved to the then Faculty of Philosophy (present-day University of Zadar) – the Lyceum of St Demetrius. In 1973 it was moved to its present-day location – Archaeological Museum Zadar. It was in the Museum’s vestibule since 1991, girdled with a structure made of metal pipes (a scaffold) because of its delicate statics. Its disassembling required precautions, so an elaborate plan was made. When it was laid down horizontally in the workshop of the Conservation-Restoration Department of the Split Arts Academy, brass wedges were observed in it, forcing (un)expected improvisations – nothing uncommon in the conservation-restoration field. After examination, the statics of the statue was secured and the statue was restored according to the highest professional standards. After the work had been done, installing the statue in the new Roman Antiquities permanent display on the first floor of Archaeological Museum Zadar was a big challenge.

U radu se donosi kratak pregled uporabe mramora kao građevinskoga i skulptorskoga materijala u rimskome razdoblju te pregled istraživanja antičkih mramora od 17. stoljeća do danas. U tome kontekstu predstavljaju se rezultati analize mramora kipa Izide iz Enone i drugih mineraloško- petrografskih i kemijskih analiza kamena rimskih skulptura s područja Hrvatske. Ne temelju tih analiza, na primjeru Izidina kipa, raspravlja se na koji je način u rimskome carskom razdoblju dolazilo do odabira mramora za skulpturu i kako poznavanje „materia prima“ utječe na interpretaciju kipa/ spomenika u cjelini.

Determination of provenance of marble from sculptures or architecture, which make part of our cultural heritage, make some of the principal goals of material investigation of artefact and/or archaeological findings. Light-coloured marbles used in antiquity are amongst the most studied types of natural stone. Various methods and approaches, employed for marble provenance, rank to the most developer. Moreover, antique marbles take advantage of having the largest datasets for provenance determination. This bachelor thesis focuses on the review of the main scientific methods which have been used for marble provenance studies during past 130 years. Mineralogical-petrographic description together with thin-section microscopy makes the basis of such studies. Traditional qualitative description has evolved into more precise quantitative study with the help of computer-based image analysis methods allowing for obtaining sound quantitative data (grains size, grain shape etc.). After-2WW period is characterised by adoption of various analytical methods, which employ different chemical characteristics of marbles. Along with trace elements studies (e.g. by INAA, LA-IC-MS), most of the recently used analytical methods focus on the C and O stable isotopes. Each of the methods has also some limitations, therefore...

Stalni postav antike Arheološkog muzeja Zadar izlaže građu rim­ske antike po principu tematskih cjelina, kao što su rimska vojska, arhitektura i urbanizam, umjetnost, religija i pokapanje. Veliki dio izložene građe čini kamena plastika, točnije 96 vrijednih pri­mjeraka kojima je bila potrebna konzervatorsko-restauratorska obrada. U periodu od dvije godine na 50-ak kamenih spomenika izvršena je preventivna zaštita, dok je na 25 spomenika izvršen kompletan postupak zaštite. U ovom radu opisuje se konzerva­torski postupak i petrografske analize provedene na mramornim skulpturama i portretima iz zbirke Danieli. Na temelju uzoraka kamene prašine, uzetih s eksponata, determinirana je vrsta i na­stanak stijene. Petrografskom analizom određena je točnija pro­venijencija kamena i lokacija mogućih kamenoloma., The permanent exhibition of Roman antiquities in Archaeological Museum Zadar is organized by themes, such as Roman military, architecture and urban planning, art, religion and burials. Stone sculptures account for large part of the exhibits – specifically, 96 valuable specimens that required conservation and restoration work. Over a period of two years, some 50 stone monuments un­derwent preventive protection measures and 25 of them under­went a full protection procedure. This paper describes the con­servation treatment and petrographic analyses conducted on the marble sculptures and portraits from the Danieli Collection. Based on the stone dust samples collected from the exhibits, the type of the stone and its formation were determined. The petro­graphic analysis was used to establish a more accurate origin of the stone and the locations of the quarries it possibly came from.

U radu su, na temelju mikrostrukturnih svojstava morta koji se priprema od vapna dvaju različitih mramora, te dva vapnenca utvrđen učinak vapna na hidraulična, mikrostrukturna i mehanička svojstva morta. Rezultati analize materijala pretražnim elektronskim mikroskopom i elementne analize (SEM-EDS), analize rendgenske difrakcije (XRD) i termogravimetrijske analize (TGA) pokazali su poroznu mikrostrukturu morta i spužvastu teksturu kristala kalcita kao indikatore metode mješavine živog vapna. Istraživanje je pokazalo da svojstva vapnenca koji se koristi u proizvodnji vapna, kao i metoda pripreme, izravno utječu na hidraulična, mehanička i mikrostrukturna svojstva morta., The effect of lime characteristics and hot lime mix method on hydraulic, microstructural and mechanical properties of mortars is determined by producing mortars from quicklimes of two different marbles and two limestones. Results of SEM-EDS, XRD and TGA analyses reveal that the porous microstructure of mortars and spongy texture of calcite crystals are the indicators of the hot lime mix method. This study shows that characteristics of limestones used for the production of limes, as well as the preparation method, directly affect hydraulic, mechanical and microstructural properties of mortars.

U radu se obrađuje uporaba mramora u Rimskom Carstvu. Na početku se prikazuju tema, ciljevi i povijest istraživanja. Potom se donosi kronologija privatne i javne uporabe mramora od najranijih vremena do rimskog carskog razdoblja. Opisuju se najzastupljenije vrste bijelog i raznobojnih mramora u Italiji i provincijama. Sažimaju se podaci o vađenju kamena i njegovu dopremanju na odredište. Na primjeru sarkofaga ocrtava se zastupljenost pojedinih vrsta bijelog mramora. Na koncu se skiciraju vijesti o mogućim cijenama mramora., Archaeological, epigraphic, and literary evidence attests to the use of marble in antiquity. Different approaches have been used to address the importance of marble in the Roman imperial period. This paper aims to provide a general outline of the types, quarrying, distribution, and costs of marble during the 1st and 2nd centuries CE. The main conclusions can briefly be summarized as follows. The use of marble is deeply rooted within the Classical and Hellenistic tradition. Initially used in the private sphere (some writers raised objections to its excessive use), marble has become an important part of major public works in the Augustan era and enjoyed a wide distribution in the early imperial period. Different types of marble have been abundantly attested in the form of wall and pavement slabs, columns, pillars, statues, furniture, and funerary monuments. These objects not only indicate the high social position of their owners, but also illustrate technological and artistic changes of the imperial era. Ancient marble, granite, and limestone quarries provide useful information about the process of stone extraction and shed some light on the methods of the quarries management. The Roman shipwrecks testify to ancient maritime trade routes used for the commercial transport of marble cargo. Judging from epigraphical and archaeological evidence, the stone cutters and marble merchants expanded their activities from the Eastern Mediterranean by the end of the 1st century CE. Important stylistic features are particularly discernible on elaborate marble sarcophagi. Produced in Attica and Prokonessos, they were frequently exported westwards as half-finished products, but were also fabricated in Italy (Ostia). Approximate calculations of the price of white and colored marble are mainly based on epigraphic evidence from the late antiquity.

Ovim člankom obrađeni su ulomci oslikane žbuke i mramora iz rimskih vila s lokaliteta Katoro i Katoro-Tiola, pokraj Umaga. Očuvani dekor pripadao je zidnoj i stropnoj površini. Datacija ulomaka predložena je na osnovu stilističke analize. Ulomci s oslikanim čipkastim bordurama karakterističnim za IV. stil na žutoj i bijeloj podlozi otkriveni su na lokalitetu Katoro, dok se na lokalitetu Katoro-Tiola očuvao jedan ulomak s prikazom čipkaste bordure iz kraja I. st. ili početka II. st. te malobrojni ulomci na bijeloj podlozi s raznim motivima za koje je predložena datacija u II. st. Mramornih nalaza na lokalitetu bilo je vrlo malo, ali svejedno prikazuju nekadašnje bogatstvo vile. Sačuvani ulomci dokazuju postojanje mramornih opus sectile podova kao i korištenje mramornih elemenata u horizontalnoj separaciji zidnih površina., In this article, the fragments of painted plaster and marble from the Roman villas located on the Katoro and Katoro-Tiola sites next to Umag, were analyzed. The preserved décor was once part of the wall and ceiling surface. Dating of the fragments was suggested based on the stylistical analysis. The fragments with painted lace bordure specific for the Fourth style on a yellow and white background were found on the Katoro site, while on the Katoro-Tiola site one fragment showing lace bordure from the end of the 1st or the beginning of the 2nd century was preserved as well as few fragments on a white background with different motifs that have been placed in the 2nd century. Marble findings on the site have been scarce, but all the same show former glory of the villa. The preserved fragments prove the existence of marble opus sectile floors as well as the use of marble elements for horizontal separation of wall surfaces.

Monumentalna skulptura u rimskoj Dalmaciji bitna je za proučavanje ikonografskih slika božanstava onoga vremena. Pokazuje početak, razvoj te procvat kultne svijesti tadašnjeg stanovništva. Primjeri skulptura obrađenih u radu su dobro očuvani te prikladni za analizu. O temi rada najviše je pisao akademik Nenad Cambi čija su djela i isaživanja predstavljali nit vodilju ovog rada. Rimska Dalmacija kao izvor skulpturalne baštine daje dovoljno materijala za proučavanje ove teme. Većina kipova prikazivala je božanstva koja su bila izninmo popularna u tadašnje razdoblje kao što su na primjer Jupiter, Venera, Dijana , Dioniz te kao polubožanstvo vrlo popularni Heraklo. Njihove su ikonografske značajke većinom bile iste ili slične tadašnjem standardu u Rimskom Carstvu. Postoje, naravno, i odmaci od takvih primjera to jest kipovi koji donose nove ikonografske prikaze te nove karakteristike dodane poznatim božanstvima kao što su kip božice Rome iz Ekvuma te kip Dijane s ubijenim lanetom iz Tilurija. Također možemo uočiti da su kipovi izrađeni od različitog materijala te po njemu možemo i otkriti je li slučaj domaćeg proizvoda kao na primjer kip Fortune iz Ekvuma od lokalnog vapnenca ili je import kao što je kip Dijane Lucifere također iz Ekvuma. Najbitnije je na kipovima prepoznati ispravnu ikonografsku sliku te pokušati je svrstati pravom božanstvu da bi mogli razumjeti značenje te mogli ući u daljnju raspravu. Monumental sculpture in roman Dalmatia is crucial for investigating iconographic imagery of gods in that period. It shows the beginning, development and blossom of the religious consciousness of the population back then. Examples of the statues are well preseved and suitable for analysis. Nenad Cabi , F. C. A., has written the most about this topic and his research results were main guide material used for writing this paper. Roman Dalmatia, as a source of the scluptural legacy of Croatia, gives enough material for studying the topic of this paper. Most of the statues depicted the deities that were the most popular for that time being, for example Jupiter, Venus, Artemis, Dionysus and the very popular demigod Hercules. Their iconographic features were similar or even identical as the ones in other parts of the Roman Empire. There are of course exceptions to that rule that is statues that have new and original iconographic images and new features added to popular deities such as the statue of the goddess Roma from Equum or the statue of the goddes Artemis with a killed fawn from Tilurium. We can also notica that the statues are made of differnt materials which helps us to define if the sculpture is a local product such as the statue of goddes Fortuna made of local limestone or a imported product as the statue of Artemis depicted as a lightbearer made of marble. The most important thing is to recognize the right iconograohic image and try to align it to the correct deity to be able to understand the use and meaning and to further the discussion and the reasearch of this topic.

Rad donosi pregled najvažnijih skulptura pronađenih u rimskoj provinciji Dalmaciji, nastalih kao grčki utjecaj u rimskom vremenu. Grčka civilizacija nije ostavila velik broj skulptura na ovom području, stoga najviše dugujemo rimskim radionicama. Rimske kopije su nastajale inspirirajući se slavnim djelima grčkih kipara, posebice Praksitela, Skopasa i Lizipa. Rad je podijeljen u dva dijela i donosi ukupno 13 sigurnih grčkih kopija, te 18 mogućih. Sigurne grčke kopije predstavljaju one kopije s jasnim grčkim izvornikom, dok za moguće kopije izvornik nije sa sigurnošću ustanovljen. Najveći njihov broj otkriven je u Saloni, glavnom gradu provincije. Najčešće korišten materijal za skulpturalna djela bio je mramor, te u manjoj mjeri bronca. Pretežno se javljaju importirane mramorne skulpture, a zatim i one lokalne produkcije. Zahvaljujući najviše razvijenoj trgovini antičkog svijeta, djela su se pronašla i na području definiranom u naslovu rada. Predstavljene skulpture značajan su doprinos antičkoj skulpturalnoj baštini rimske provincije Dalmacije. This paper gives an overview of the most important sculptures found in the Roman province of Dalmatia, which occurred as the Greek influence in the Roman period. Greek civilization not leave a large number of sculptures in this area, therefore, owe most Roman workshops. Roman copies were created inspired by the works of Greek sculptors, especially Praxiteles, Scopas and Lysippus. The work is divided into two parts and brings a total of 13 secure the Greek copies, and 18 possible. Secure Greek copies were those copies with clear Greek original, while for possible copies, the original is not determined with certainty. The largest number of them was discovered in Salona, the capital of the province. The most common material used for sculptural works was the marble, and rarely bronze. Mostly occur imported marble sculptures, and then those local productions. Thanks to long- distance trade of the ancient world, the works were found in the area defined in the title of the work. Presented sculptures are an important contribution to ancient sculptural heritage of the Roman province of Dalmatia.

U završnom radu opisan je proces u kojemu se iz kamenoloma, točnije iz stijenske mase, bilo da je to mramor ili granit, dobiva proizvod željenog oblika, mase i dimenzija. Također je opisano dobivanje primarnih i komercijalnih blokova pomoću dijamantne žične pile, lančane sjekačice i ostalih metoda. U zadnjim koracima procesa se gaterima, filo sajlama, polirkama i frezama dobivaju konačni proizvodi. Brojnim proračunima su pobliže opisane same metode i teorijske osnove procesa obrade kamena. Svaki korišteni stroj u procesu je opisan kao i njegov princip rada, a svaki od njih se temelji na radu trofaznog asinkronog motora. This final paper describes the proces where, from quarry, stone mass precisely, whether it is marble or granite, the product of desired shape, mass and dimensions is got. Getting primary and commercial blocks using diamond wire saw, chain saw and other methods is also described. In the last steps of the process, gang saws, single wire saws, polishing machines and bridge sawing machines are used to make the final product. Using numerous calculations, the methods itself and the basics of stone processing are closely described. Every used machine in the process is described as well as its work principle and every one of them is based on the work of the three-phase induction motor.

This work presents new method for determination of geological provenance based on the statistical analysis of cathodoluminescence spectra of marbles and carbonate rocks from various localities in the Bohemian Massif. Analysis is based on the combination of data from seven different measures of spectral similarity and provides results that are more robust than those obtained by approach based only on a single measure of similarity. These results may be further improved by employing meta-analysis that evaluates behaviour of spectra during the individual steps of analysis. Analysis was performed on the original cathodoluminescence spectra, as well as on the residual spectra in which relative variability was amplified by the subtraction of Gaussian trend present in all spectra of carbonates. By combining results from analysis and meta-analysis of both original and residual spectra it was possible to almost unambiguously determine provenance of samples from all studied localities. Agglomerative hierarchical clustering was employed as a supplementary method for classification of spectra. Out of 72 different methods for clustering, one was selected for both original and residual data based on the number of correctly classified spectra. Second part of this work presents analysis of cathodoluminescence...

podjednako izazov i izvor nedoumica. To se posebno može primijeniti na istraživanje i pokušaj prepoznavanja mladenačkih radova određenog majstora u trenutku kada su još jaki utjecaji njegova učitelja. Također, nedovoljno iskustvo u svladavanju složenijih skulptorskih zadatka za majstora na početku karijere, često onemogućuje ispravnu valorizaciju njegova djela. Međutim, pojam mladenačkih ostvarenja u opusima kipara djelatnih u Veneciji Sei i Settecenta treba se uzeti s oprezom. Naime, za većinu su majstora slabo poznati njihovi učitelji, a još slabije djela iz razdoblja kada su sigurno već bili samostalni majstori, odnosno tijekom njihovih dvadesetih i tridesetih godina. Slična se situacija mogla sve do nedavno zamijetiti i u ranom opusu kipara Giovannija Bonazze (Venecija, 1654. – Padova, 1736.) budući da je arhivski najranije zabilježen 1684. kada je kipar imao već trideset godina. Iscrpnim proučavanjem cjelokupnog Giovannijevog opusa, Simeone Guerriero s pravom je predložio da bi potpisani reljef s prikazom Navještenja iz župne crkve Svetog Mateja u Dobroti u Boki Kotorskoj trebalo smatrati najranijim kiparevim djelom nastalim oko 1679. godine, kada kipar kleše i dvije Sibile te putta nad ulaznim portalom venecijanske crkve Santa Maria del Giglio. U tom je najranijem razdoblju Bonazza čvrsto vezan uz likovni jezik svog učitelja - Michelea Fabrisa zvanog l’Ongaro (Bratislava, oko 1644. – Venecija, 1684.). Tipologiju likova kao i način klesanja meke i zgužvane draperije uz obilnu upotrebu svrdla Giovanni je preuzeo od učitelja, ali ju je oplemenio vrlo individualnom notom zbog koje njegovi likovi zrače živošću i ljupkošću. Međutim, ovdje iz Bonazzinog opusa treba izuzeti mramorni kip Gospe od Ružarija iz vrta na otočiću San Servolo te ga pripisati njegovu učitelju L’Ongaru. Tu atribuciju nedvojbeno potvrđuje usporedba kipa sa San Servola s L’Ongarovim alegorijskim skulpturama Agrikulture ili Istine iz Cappelle Vendramin u nekadašnjoj venecijanskoj katedrali San Pietro di Castello. Stoga bi se Gospa od Ružarija mogla kronološki smjestiti u prvu polovinu osmog desetljeća 17. stoljeća kada nastaju skulpture u Cappelli Vendramin, odnosno prije nego što krajem 1680. nastaju njegova stilski drukčija i manje rafinirana djela za Cappellu del Capitolo u crkvi San Clemente in Isola. Ako se primjerice usporedi Ongarova Gospa od Ružarija sa San Servola s Bonazzinom Gospom od Pojasa iz župne crkve u mjestu Gardigiano pokraj Scorzèa, mogu se uvidjeti formalne razlike između učitelja i učenika, odnosno Bonazzino eksperimentiranje sa znanjem usvojenim od L’Ongara. Uz dosad najranije Bonazzino djelo iz Dobrote ovdje treba uvrstiti i dosad nepoznato djelo koje se vrlo precizno može smjestiti u 1679. godinu. Riječ je o mramornoj bisti Giovannija Arsenija Priulija podestata Kopra, danas izloženoj u gradskom muzeju, a izvorno smještenoj u niši iznad natpisa u njegovu čast na pročelju Pretorske palače nekadašnjeg glavnog grada Istre. Mramorno se Priulijevo poprsje bez ikakve ograde izvrsno uklapa među najranija djela Giovannija Bonazze, točnije uz palu Navještenja u Dobroti. U licu ovog izuzetnog koparskog djela nastalog pod dlijetom dvadesetpetogodišnjeg majstora, mogu se prepoznati odjeci umjetnosti Giusta Le Courta i L’Ongara, iako to na prvi pogled možda i nije toliko vidljivo. No, za razliku od pristupa portretnim bistama ove dvojice starijih kipara, Bonazza je providurov izraz lica omekšao i „zasladio”, davši mu ujedno prigušenu karikaturalnu notu, tako tipičnu za njegov cjelokupni kasniji opus. Godina 1679. koja povezuje Dobrotsko Navještenje, kiparski ukras portala venecijanske Santa Maria del Giglio te koparsku bistu Arsenija Priulija, može poslužiti kao ishodišna točka u ranom majstorovu opusu. U to vrijeme, ili nešto malo kasnije treba ubrojiti dosad nepoznati mramorni reljef s likom Bogorodičine glave iz župnog stana u sklopu kompleksa hospicija Santa Maria dei Derelitti u Veneciji. Ovaj se izvrsni reljef može povezati s dva druga istovjetne tematike te smatrati jednim od ishodišnih primjera Bonazzine omiljene teme, vrlo popularne za privatnu pobožnost i kolekcionare. U opusu Giovannija Bonazze čest je lik Bogorodice, bilo da je riječ o skulpturi, poprsju ili reljefu s prikazom njezine glave. Njegovu Marijanskom katalogu ovdje treba pribrojiti i jednu vrlo lijepu mramornu skulpturu Bogorodice s Djetetom, smještenu na ogradni zid vrta na kraju calle Trevisan, tik nad istoimenim mostom (Ponte Trevisan) u venecijanskom sestieru Dorsoduro. Ovu bi Bogorodicu valjalo datirati oko 1700 te je stilski smjestiti kao prijelaznu točku između istovjetnog kipa iz Komiže na Visu nastalog početkom 1680. te Bogorodice s Djetetom iz Ville Pisani u mjestu Strà iz prvog desetljeća 18. stoljeća. Stilski se razvoj ovog motiva u Bonazzinom opusu vidi i u Bogorodici s Djetetom iz 1711. što se nalazi u mjestu Cona u Venetu, a koja mu se ovdje također pripisuje. Ovaj se niz može zaključiti kasnom djelu; Bogorodici s Djetetom iz katedrale u Montagnani izrezbarenoj 1733. godine. Giovanni Bonazza bio je, poput mnogih venecijanskih kipara Sei i Settecenta podjednako operativan u mramoru i drvu. Njegov skroman sačuvani opus u drvu broji svega nekoliko skulptura, od kojih čak tri raspela: ono iz padovanske Scolette del Santo nastalo 1715., potom jedno iz privatne zbirke izrezbareno 1718. te ono učinjeno 1733. za crkvu Santa Lucia u Padovi. Spomenutim raspelima ovdje treba priključiti i ono koje im stilski i kronološki prethodi, a to je drveno procesijsko raspelo iz crkve Sant’ Andrea u Padovi u kojem treba prepoznati majstorovo drvorezbarsko remek-djelo. Virtuoznom obradom drva, koje je pod kiparevim dlijetom jednako podatno i meko kao njegova ostvarenja u mramoru, Giovanni Bonazza iznova pokazuje kako za njega ne postoje ograničenja vezana uz materijal ili tehniku kojom se izražava. Izmučeno Kristovo lice porijeklo vuče iz Bonazzinog mladenačkog rada, reljefa s prikazom Krista okrunjenog trnovom krunom, danas u Ujedinjenom Kraljevstvu. S obzirom na stilske podudarnosti s drugim majstorovim djelima, raspelo iz crkve Sant’Andrea trebalo bi datirati u početak, odnosno prvo desetljeće 18. stoljeća. Ovaj prilog opusu u drvu kipara Giovannija Bonazze nadopunjuje njegova dosad poznata tri raspela. Time on postaje najvažniji kipar, uz Andreu Brustolona, koji je ostavio traga u ovoj, do danas, još uvijek slabo proučenoj grani mletačkog kiparstva iz vremena baroka. Još bi se jedan lijepi rad u drvu mogao pripisati Bonazzi, a to je velika gloriola od oblaka i kerubina postavljena nad oltar u Cappelli Giustachini u padovanskoj crkvi Santa Maria del Carmine, a može se datirati u prvo desetljeće 18. stoljeća Kronološki slijed ovdje novo pridodanih djela katalogu Giovannija Bonazze trebalo bi zaključiti mramornim bistama svetog Ivana Evanđelista i Marije što su izložene u knjižnici venecijanskog samostana San Lazzaro degli Armeni. Ove biste zapravo predstavljaju setečentističke varijante poprsja Krista i Marije kipara Giusta Le Courta na glavnom oltaru u crkvi San Domenico u Chioggi ili one u chiesetti di Ca’ Nave u Cittadelli. Biste sa San Lazzara upućuju i na poprsje Krista u zbirci dvorca obitelji Thun u gradu Ton u regiji Trentino-Alto Adige. Kristovo poprsje određeno je kao djelo nepoznatog venecijanskog kipara te datirano okvirno između 1690. i 1720. godine. No, imajući u vidu čitav niz sličnosti, od inklinacije glave, načina klesanja kose, mekog i ljupkog Kristova lica koje je pak pandan Marijinom sa San Lazzara, čini se da ništa ne priječi da se i bista iz Castel Thuna uvrsti u Bonazzin kasni opus. Katalog djela najstarijeg Giovannijeva sina Francesca Bonazze (Venecija oko 1695. – 1770.) recentno je obogaćen s nekoliko važnih skulptura u Veneciji. Ovim dosad poznatim djelima, ovdje treba priključiti i jedan zabat s kamenim kipovima dva ležeća anđela i puttom na vrhu, koji se nalaze na glavnom oltaru u crkvi Santa Caterina na otočiću Mazzorbo u Laguni. Najpoznatiji te po kvaliteti i stvaralačkoj originalnosti najosebujniji Giovannijev sin, Antonio Bonazza (Padova, 1698. – 1763.) odavno je prepoznat i ubrojen među najznačajnije venecijanske kipare Settecenta. On je, poput svog oca, podjednako stvarao u mramoru i u drvu. Nedavno je prepoznato njegovo izuzetno lijepo i kvalitetno drveno procesijsko raspelo iz crkve Svetog Mihovila u Korčuli, a koje je 1745. naručila bratovština Gospe od Pojasa-Utjehe. Međutim, korčulansko raspelo nije jedini Antonijev rad koji se čuva u Dalmaciji, već njegovom opusu ovdje treba pribrojiti i jednu umjetninu iz zadarske regije. To je mramorni tabernakul ukrašen puttima, kerubinima te Djetetom Isusom na vrhu, a što se nalazi na glavnom oltaru župne crkve svetog Lovre u mjestu Kali na otoku Ugljanu. Njegov se kiparski ukras može povezati s Antonijevim anđeoskim likovima na mramornoj skulpturi Marijinog uznesenja iz katedrale u Padovi. Treba naglasiti da je tabernakul s Ugljana u biti skromnija verzija onog što ga je potpisao Antonio 1738. za glavni oltar župne crkve u mjestu Carrara San Giorgio. Tabernakul Antonija Bonazze u Kalima predstavlja dragulj među kiparski ukrašenim svetohraništima 18. stoljeća na istočnom Jadranu. Tu na prvom mjestu treba istaknuti čudesno lijepo svetohranište Alvisea Tagliapietre iz katedrale u Osoru, potom ono na glavnom oltaru u zadarskoj crkvi Gospe od Zdravlja kao i svetohranište Giuseppea Torrettija na glavnom oltaru župne crkve u Fažani. Sve ove tabernakule povezuje činjenica da nisu zamišljeni i izvedeni kao arhitektura u malom, već kao djela gdje je u potpunosti prevladala kiparska dekoracija. Od navedenih je svetohraništa Antonijevo u Kalima vremenski najkasnije pa je i oblik njegove dekoracije odmjeren, lagan te živahan. Stoga se ono može okarakterizirati ne kao dostojanstveni i strogi seičentistički tempietto, već kao gracilna rokoko kutijica, nalik ljupkoj dječjoj igrački. Ovdje pridodana djela Giovanniju, Francescu i Antoniju Bonazzi, kao i Giovanijevu učitelju L’Ongaru, pokazuju da su opusi venecijanskih kipara iz razdoblja 17. i 18. stoljeća kudikamo od zaključivanja i konačnog broja dosad objavljenih djela. Ne čudi stoga da je opus Giovannija Bonazze, jednog od najproduktivnijih i najosebujnijih kipara barokne Venecije uopće, i dalje u fokusu istraživanja. Tim više treba naglasiti da se o njegovoj produkciji u drvu relativno malo zna s obzirom na skroman broj sačuvanih umjetnina. Stoga je svako novo obogaćenje njegova opusa u tom mediju važno za upotpunjenje složene i stilski varirajuće slike o ovom velikanu venecijanskog kiparstva., Stylistic changes in a sculptor’s oeuvre are simultaneously a challenge and a cause of dilemmas for researchers. This is particularly true when attempting to identify the early works of a sculptor while the influence of his teacher was still strong. This article focuses on the Venetian sculptor Giovanni Bonazza (Venice, 1654 – Padua, 1736) and attributes to him numerous new works both in marble and in wood, all of which are of uniform, high quality. Bonazza’s teacher was the sculptor Michele Fabris, called l’Ongaro (Bratislava, c.1644 – Venice, 1684), to whom the author of the article attributes a marble statue of Our Lady of the Rosary on the island of San Servolo, in the Venetian lagoon, which has until now been ascribed to Bonazza. The marble bust of Giovanni Arsenio Priuli, the podestat of Koper, is also attributed to the earliest phase of Bonazza’s work; it was set up on the façade of the Praetorian Palace at Koper in 1679. This bust is the earliest known portrait piece sculpted by the twenty-five-year old artist. The marble relief depicting the head of the Virgin, in the hospice of Santa Maria dei Derelitti, ought to be dated to the 1690s. The marble statue of the Virgin and Child located on the garden wall by the Ponte Trevisan bridge in Venice can be recognized as Bonazza’s work from the early years of the eighteenth century and as an important link in the chronological chain of several similar statues he sculpted during his fruitful career. Bonazza is also the sculptor of the marble busts of the young St John and Mary from the library of the monastery of San Lazzaro on the island of San Lazzaro degli Armeni in the Venetian lagoon, but also the bust of Christ from the collection at Castel Thun in the Trentino-Alto Adige region; they can all be dated to the 1710s or the 1720s. The article pays special attention to a masterpiece which has not been identified as the work of Giovanni Bonazza until now: the processional wooden crucifix from the church of Sant’Andrea in Padua, which can be dated to the 1700s and which, therefore, precedes three other wooden crucifixes that have been identified as his. Another work attributed to Bonazza is a large wooden gloriole with clouds, cherubs and a putto, above the altar in the Giustachini chapel in the church of Santa Maria del Carmine at Padua. The article attributes two stone angels and a putto on the attic storey of the high altar in the church of Santa Caterina on the island of Mazzorbo in the Venetian lagoon to Giovanni’s son Francesco Bonazza (Venice, c.1695 – 1770). Finally, Antonio Bonazza (Padua, 1698 – 1763), the most talented and well-known of Giovanni Bonazza’s sons, is identified as the sculptor of the exceptionally beautiful marble tabernacle on the high altar of the parish church at Kali on the island of Ugljan. The sculptures which the author of the article attributes to the Bonazza family and to Giovanni Bonazza’s teacher, l’Ongaro, demonstrate that the oeuvres of seventeenth- and eighteenth-century Venetian masters are far from being closed and that we are far from knowing the final the number of their works. Moreover, it has to be said that not much is known about Giovanni’s works in wood which is why every new addition to his oeuvre with regard to this medium is important since it fills the gaps in a complex and stylistically varied production of this great Venetian sculptor.

Uzorkovani su izdanci mramora u kamenolomu Biškupec kod Zeline (Medvednica). Polarizacijskim mikroskopom utvrđen je mineralni sastav, tekstura i struktura stijene. Rendgenskom difrakcijom na prahu utvrđen je mineralni sastav netopivog ostatka nakon tretmana uzorka octenom kiselinom.

This bachelor thesis deals with the evaluation of initial soils of representative sites of selected quarries in the northern Moravia. All sites and independent initial soils formed on different soil-forming substrates and presented results deals with impact of chemically different substrate on the settlement of pioneer tree species. Three model granite quarries were selected (Žulový vrch, Arcibiskupský lom, Vycpálkův lom) , and also three marble quarries (Vápenná, Horní Lipová -- Smrčník, Supíkovice) were selected to compare different lithologies and evolution of chemically different initial soils. All representative locations for soil sampling and additionala laboratory analysis of selected physical properties of soils were done to compare different soil conditions on the different parental rocks. XRF spectrometer was used to determine major macroelements (Si, Ca, Al). Distinct differences were observed in the natural vegetation and trees colonization during phytosociological survey, depending on different chemistry of parental rock and initial soils.

Na arheološkom nalazištu Vid-Narona 1995. godine otkriven je i istražen antički rimski hram - Augusteum. Tom prilikom pronađeno je šesnaest antičkih mramornih skulptura visoke umjetničke vrijednosti, nadnaravne veličine. Skulpture koje prikazuju rimske vladare i članove njihovih obitelji zatečene su u dijelovima i obezglavljene. Na njima je proveden opsežan proces konzervatorsko-restauratorskog zahvata, provedene su analize materijala i uzroka propadanja, čišćenje, spajanje i konzervacija mramorne strukture te radovi krajnje prezentacije. Riječ je o dugogodišnjem kompleksnom projektu u kojemu je sudjelovao velik broj domaćih i inozemnih institucija i stručnjaka, a rezultirao je muzejskim postavom jedne od najcjelovitijih zbirki rimske skulpture općenito. Jedan od najsloženijih problema koji su se pojavili tijekom projekta jest prezentacija pojedinih skulptura koje zbog oštećenja nisu mogle stajati samostalno u prostoru., In 1995, systematic archaeological excavations were undertaken at the site of Plećaševe Štale in Vid, near Metković, by the Split Archaeological Museum, resulting in some interesting finds. A Roman temple was unearthed, with a cella and a portico, while the interior disclosed 16 marble sculptures, a floor mosaic, and an abundance of smallsized material. The marble sculptures, most of them colossal in size, depicted Roman emperors and members of their families. Unfortunately, they were discovered in pieces and had been decapitated. An extensive conservation procedure was conducted, the analyses of the materials and causes of deterioration, the cleaning, assembling and conservation of the marble structure, including the work on the final presentation. The complex project lasted for many years, with a large number of Croatian and international institutions and experts taking part, resulting in the permanent exhibition of what is, generally, one of the most comprehensive collections of Roman sculptures. Among the most intricate issues arising in the course of the project was the question of how to present the sculptures which were too damaged to stand on their own. The article delivers an overview of archaeological excavations, conservation investigations, and the overall conservation procedure with issues arising from it.

This thesis aims to study the commercial mechanism of Ravenna in the Late Antiquity from the point of view of the amount, type and provenance of the imported stone artefacts (fragments of architectural decoration, revetments slabs, opus sectile, sarcophagi), based on the study of archaeological material from the site of the basilica and the monastery of San Severo in Classe (Ravenna). Ravenna represented an important administrative and cultural center in the 5th and 6th century, connecting western and eastern artistic influences and focusing herself on trade and production. Determination of the stone artefacts from the San Severo locality was principally based on the archaeometric methods and on the combination of archaeologic and geologic approach as well. Specific archaeometric methods (macroscopic, geochemical and mineralogical-petrographic analyses) together with a quantitative evaluation were applied. Many scientific works, dedicated till this time to the art history of late antique Ravenna and dealing also the argument of ravennate "marbles" presumed the prevailing provenance from Proconnesos and usual commercial relations between Ravenna and Constantinople as well. Constantinople played a role of a mediator of oriental localities and Ravenna. The hypothesis concerning the provenance of the...

The thesis deals with European sacral architecture of the twentieth and the twenty-first century. Particularly, it refers to Judaic, Roman-Catholic and Islamic buildings. The second part puts into historical context the sacral constructions of individual religions including their function, characters and typology. In the third part of this thesis the representative sample of significant modern sacral constructions is selected, always under circumstances regarding their creation, the urban description and the setting in a specific location as well as the architectural layout, the interior arrangment and a possible use of special technological procedures at their construction. The mutual comparison and the evaluation of the modern European sacral architecture development are carried out in the fourth part. This section notices the function and the usage of light and presents some extraordinary buildings from this point of view. The final fifth part tries to answer the question, how a modern temple should look like.

Kiparske radionice u Veneciji prve polovice 18. stoljeća djelovale su po stoljetnim pravilima po kojima su se sklapali ugovori o šegrtovanju budućih kipara kod već uglednih majstora-kipara. Glava radionice Tagliapietra bio je ugledni kipar Alvise (1670. - 1747.), a u kojoj su šegrtovala tri njegova sina: Carlo, Ambrogio i Giuseppe. Poslijednja velika narudžba kod Alvisea Tagliapietre bilo je opremanje brojnom skulpturom i oltarima novosagrađene župne crkve u Rovinju između 1739. i 1747. Cilj istraživanja bio je predstaviti i objasniti udjele samoga Alvisea i njegovih sinova, na prvom mjestu Carla i Giuseppea u odnosu na cjelokupni inventar skulptura u Rovinju. Po Alviseovoj smrti Carlo je naslijedio očevu radionicu te se tako kiparska produkcija obitelji Tagliapietra, iako kvalitetom slabija, nastavila do osmog desetljeća 18. stoljeća, odnosno do Carlove smrti.

Summary: Possible meritime connections of Early Christian Salona

Temeljem cjelokupnog korpusa natpisa Salone od 4. do 7. st., može se zaključiti da su mnogi pojedinci u Saloni bili stranci te da su se tu doselili, živjeli i preminuli. Temeljem uvida u njihovo podrijetlo i ondašnje komunikacije, može se pretpostaviti da su postojale pomorske komunikacije izravno ili posredno, ali s krajnjom destinacijom Salona. To se može povezati s onim spomenicima koji su nađeni u todobnoj Saloni, a sigurno su pomorskim prijevozom bili dopremljeni za ukrašavanje pojedinih građevina. Justinijanska trasa uzduž istočnojadranske obale iz 6. st. preživjela je kraj antike., Based upon a whole corpus of inscriptions from Salona between the 4th and 7th centuries, it can be concluded that many individuals in Salona were foreigners who had moved there, and who then lived and died in the town. Based upon this insight into their origins and the communications that existed, it can be assumed that there were direct or indirect maritime contacts whose final destination was Salona. This can be related to monuments from the time found in the town. These were surely transported by sea to be used as decorations on certain edifices. The Justinian route along the eastern Adriatic coast from the 6th century survived the end of Antiquity.

Obrađen je korpus kamenih (mramornih) oltara i skulpture na području Porečko-pulske biskupije. U prvom dijelu (str. 1 - 692) disertacija se bavi problemima autorstva, datacija, stila te se uspostavlja sinteza kiparstva i altaristike u 17. i 18. stoljeću u Istri. Drugi dio disertacije (str. 693 - 1192) predstavlja katalog od 310 kataloških jedinica gdje su kritički obrađeni oltari i pripadajuće im skulpture.

Istraživanje kasnoantičke i bizantske faze rimske maritimne rezidencijske vile na zapadnoj strani poluotoka Vižula kod Medulina tijekom 2010. g., potvrdilo je arhitektonski i arheološki kontinuitet života na tom području. Iskapanje je nastavljeno na četvrtoj terasi nalazišta, koja je tijekom prethodnih arheoloških istraživanja potvrdila nastanjenost, razaranje i preobrazbu sklopa do 6. stoljeća. Iskapanja na sjeveroistočnoj strani sklopa nisu otkrila kontinuitet prostorija i mozaičkih podova 6. i 7. stoljeća, već prekid arhitektonske cjeline i mrežu novih građevinskih konstrukcija i malternih podova u najmanje tri sloja: struktura zidova pregradnji i onih na razini sadašnjih konstrukcija četverokutnih prostorija i mozaika. Otkrivena je jedna četverokutna prostorija čiji su zidovi građeni isključivo od tegula, među kojima se našao i žig Quintus Clodius Ambrosius, sada u novoj zidanoj fazi u pregradnom i prepolovljenom prostoru, koji se nastavlja na sjeveroistok i ukazuje na postojanje daljnjeg građevinskog sklopa popločenog velikim keramičkim kockicama (3, 0x3, 0 cm) u tehnici opus reticulatum. Jednako tako, istraživanje prostora sjeverno od prostorije s mozaikom i ognjištem nije otkrilo postojanje mozaika u nižem sloju već kontinuitet odvodnje kanalizacije starijih struktura 3. i 4. stoljeća. Nalaz keramičkih mozaičkih kockica, crne kućanske kasnoantičke keramičke posude izvrnutog oboda i ulomaka plavih staklenih boca, ukazuju na standardni kasnoantički inventar. Posebno su zanimljivi nalazi malih i većih primjeraka kasnoantičkog i bizantskog novca. Kao ishod istraživanja tijekom 2010. g. nameće se pretpostavka da je rimski sklop maritimne rezidencijske vile graditeljski preobražen u kasnoantičko naselje «zbijenog» tipa, u kojem se nastavio život i nakon 6. st. pa do ranog srednjeg vijeka u slijedu društvenih, socijalnih i etničkih promjena.

U radu se obrađuje 68 anepigrafskih sarkofaga koji se danas nalaze u bazilici na Manastirinama. Prvu i najbrojniju skupinu čine 54 sarkofaga koji na svome sanduku i poklopcu, ako je na njima sačuvan, nemaju ukrasa. Drugu skupinu čini 10 sarkofaga kojima pročelje sanduka sadrži klasičnu trodijelnu raščlambu s tabulom ansatom. Trećoj skupini pripadaju tri sarkofaga koji na pročelju sanduka imaju uklesan znak križa. Četvrti tip zastupljen je samo jednim primjerkom mramornoga sarkofaga iz rimskih radionica. Svaku od četiri grupe sarkofaga odlikuju specifi čnosti koje se u prvom redu odnose na mjesta njihove produkcije i na probleme njihove datacije.

The diploma thesis tries to introduce possibilities of marble mining in moravian locality of Ujčov on the basis of feasibility study. Background of the practical part of the work is built on expert opinions on the stone resources, experts in the field consultations and communication with potential suppliers. The study results into a preliminary financial plan of the project, which quantifies reached conclusions. The text also considers possible ventures. The thesis also aims to be a base for a business plan.

Istraživanje Konstantinove i postkonstantinove faze gradnje i adaptacije maritimne rezidencijske vile na Vižuli kod Medulina 2010. g. otkrilo je istočno četverokutnu građevinu od ožbukanih tegula, među kojima Q. Clodi Ambrosi kao terminus ante quem non, tj. 2. st. gradnje dimnjaka (?) ili neke slične prostorije, kasnije pregrađene u novoj funkciji. U nastavku na istočnoj strani je prostorija s podom (opus reticulatum). U sjevernoj, susjednoj prostoriji otkrivena je mramorna obloga zida (grčki mramor), nađeno je13 brončanih novčića (najmlađi cara Honorija), više ulomaka rimske kućne keramike, jedna zdjela i staklena boca (rajnske radionice). Kovnice novca: Rim, Antiohija i Nikomedija., In 2010, investigations relating to the late antique and Byzantine phases of the maritime residential villa located in the western area of the peninsula of Vižula near Medulin confirmed the architectural and archaeological continuity of life in the area. Excavations continued on the fourth terrace of the site. It was on this terrace that previous investigations revealed traces of life, destruction and transformation leading into the 6th century AD. Excavations performed in the north-eastern area of the complex did not reveal a continuity of rooms and mosaic floors from the 6th and 7th centuries AD, but rather an interruption of the architectural unit and a network of successive constructions and mortar floors in at least three layers: structures of partition walls and walls located at the level of mosaics and constructions of quadrilateral rooms. A quadrilateral room was discovered on the eastern part of villa. The walls of the room were built exclusively of tegulae on which a stamp reading Quintus Clodius Ambrosius was observed. The room belongs to a newly discovered building phase and is located in an area that had been divided in half by partitions and which continues towards the north east, suggesting the further expansion of the building complex paved with fairly large ceramic cubes (3.0 cm x 3.0 cm) executed in opus reticulatum. The investigation of the area to the north of the room with a mosaic and fireplace also did not reveal any traces of mosaics or any continuity of the wastewater system belonging to older structures from the 3rd and 4th centuries AD. Ceramic mosaic tiles, late antique black kitchen vessels with inverted rims and fragments (3 century AD) of blue glass bottles (3-4 century AD) all point to a standard late antique inventory. Late antique and Byzantine coins of different sizes are particularly interesting from As, the coin of Honorius. The results of investigations conducted in 2010 suggest that the Roman complex of the maritime residential villa was architecturally transformed into a late antique settlement of a “condensed” type in which life continued after the 6th century AD into the Early Middle Ages with a series of social, economic and ethnic changes. The import of kitchen vessel from Rome, glass botle from Germany, coins from Asia Minor and marble from Greece shows the contact with all the Roman world.

Proteklih nekoliko desetljeća na Jadranu su pronađena samo tri brodoloma sa sarkofazima. Riječ je o lokalitetima ispred Velog Školja kod otoka Mljeta te o lokalitetu kod otoka Jakljana nedaleko od Dubrovnika. Treći, nedavno otkriveni lokalitet s teretom sarkofaga nalazi se kod Sutivana na otoku Braču., Different semi-fnished stone objects make up for one of the most important segments of the ancient maritime trade. Whenever possible, stone was transported by sea or inland waterway, so the Mediterranean holds a number of shipwrecks with the cargo of semi-finished stone objects. The cargo varies, but most commonly it contains architectural stone elements. There are more than fifty in the Mediterranean. Several shipwrecks with stone cargo were found in the Adriatic. Near cape Izmetište, pottery of Eastern Mediterranean origin was found next to nine stone blocks (one out of granite, eight out of limestone). The entire cargo is attributed to the Aegean region, dating back to the beginning of the second century. Near the island of Susak (cape Margarine) next to tegulae and imbrices, eleven cut pillars of white marble and a few semi-stone blocks were found. The classic form of tegula and imbrex generally date back to the first centuries after Christ. This is the greatest stone cargo on the eastern Adriatic coast, weighing more than thirty tons. Thus far we have found three similar sites with sarcophagus cargo on the Adriatic coast. These are the site in front of Great Škoj near the island of Mljet and near the island of Jakljan not far from Dubrovnik. The third one is the recently discovered site with sarcophagi cargo, located near Sutivan on the island of Brač. At the Great Škoj site, near the island of Mljet, about fifteen stone elements were found, including five stone oil containers or sarcophagi. According to the accompanying finds (Hispanic amphorae), the site dates back to the beginning of the second century. Since a few fragments of Eastern coarse ceramic ware were found, the cargo can be attributed to the Aegean origin. In 2003, near the island of Jakljan, at a depth of 37 meters, three sarcophagi with covers were found. The sarcophagi are simple, undecorated. The covers are made in the form of gable roof with corner acroteria. The two sarcophagi and the two covers are located, for the most part, above the bottom, while the third pair is almost entirely buried in sand. In November 2008 divers from the Underwater Research Club Mornar from Split made a dive west of Sutivan, on the basis of previous information provided by local divers from Supetar. On that occasion, several sarcophagi were spotted together with covers, some stone blocks and one stone container. In 2009 the Department of Underwater Archaeology of the Croatian Conservation Institute made a record of the site. Immediately after the first professional dive inspection, it was clear that this is indeed an ancient shipwreck with a cargo of sarcophagi and other stone semi products. The site is located at a depth of 32 meters and extends to approximately 40 m2, containing 21 stone objects arranged in two rows, the bottom part being almost completely in sand. Among the found objects there are two sarcophagi, two covers, one stone container with visible perforations, 15 stone blocks and a column of circular cross section. The site is dated to the second half of the second century.

Dioklecijanova palača bila je urešena skupocjenim dekorativnim kamenom. Od njega su izrađeni elementi arhitektonskih redova, podne i zidne obloge, skulptura i namještaj. U južnom dijelu palače (rezidencijalna zona, sakralno- funeralna zona, terme), koncentrirana je upotreba tih materijala. Do sada je utvrđeno više od devetnaest različitih vrsta porfira, granita i mramora. Na srednjovjekovnim spomenicima česta je reutilizacija tih materijala, a propovjedaonica splitske katedrale predstavlja najbolju ilustraciju njihove različitosti.

Djelomična pokrivenost lica velom u mediteranskom je kulturnom krugu prisutna još od antičkih vremena. O tome svjedoče helenistički prikazi te posebno rimske skulpture vestalki gdje je veo označavao čistoću, skrivenu ljepotu i posvećen život. Lagani veo koji senzualno prianja uz žensko tijelo iščezava u srednjem vijeku, premda se susreće u drukčijoj funkciji kod nekih medievalnih alegorijskih likova poput Sinagoge. Transparentni antikizirajući veo postaje učestali motiv u profinjenoj vizualnoj kulturi Venecije u Settecentu gdje ga kao kiparsku novost uvodi skulptor Antonio Corradini (Venecija, 1688. – Napulj, 1752.). Ovaj je kipar svojom invencijom “začinio” alegorijski prikaz Vjere, prebacivši mu koprenu preko lica koje se djelomično ocrtava ispod lagane tkanine. Još je slikar Antonio Balestra 1717. govorio da je Corradinijeva žena pod velom “očarala cijeli grad (Veneciju) koji joj se bezrezervno divi”. Tijekom posljednjeg stoljeća Serenissime, venecijansko društvo je bilo puno kontradiktornosti, ali se moglo pohvaliti i vrhunskom, jednom od estetski najrafiniranijih umjetničkih produkcija. Ono je Corradinijevim skulpturama oduševljeno aplaudiralo zbog hrabre kiparske zamisli i klesarske vještine majstora što je mramor pretvorio u svilenu transparentnu koprenu. S druge strane, alegorijski kipovi Vjere, bolje rečeno graciozni ženski likovi čiji veo više otkriva nego sakriva senzualno tijelo, privlačili su pažnju prožimanjem sakralnog i profanog. Riječ je o vrlo tipičnom fenomenu venecijanskog Settecenta. Corradinijeve Donne velate postale su, takoreći, kiparev brand te su ga proslavile diljem Europe. Njegova vještina i concetto nadahnuli su nekoliko kipara u drugoj polovici 18. i u 19. stoljeću, no s različitim ishodima.

Dioklecijanova palača bila je ukrašena skupocjenim, dekorativnim kamenom. Od njega su izrađivani elementi arhitektonskih redova, podne i zidne obloge, skulpture i namještaj. U južnom dijelu Palače (rezidencijalna zona, sakralno-funeralna zona, terme) koncentrirana je upotreba tih materijala. Do sada je utvrđeno više od 19 različitih vrsta porfira, granita i mramora. Na srednjovjekovnim spomenicima česta je reutilizacija tih materijala, a propovjedaonica splitske Katedrale predstavlja najbolju ilustraciju njihove raznolikosti., Diocletian’s palace in Split was built at the beginning of the 4th century AD and is one of the best preserved antique palaces of the Roman Empire. A large number of artists and artisans worked on its decorations, among which the best preserved are those of stone. Apart from stone coming from the island of Brač or Seget, from which most of the architectural decorations were made, decorative stone from Greece, Asia Minor and Egypt was also widely used in the palace. The latter was used for construction elements such as columns for the peristyles, porticos, peripteros and the interior of the mausoleum, and also for the wall panelling and stone flooring of important areas. Thus, at several locations, fragments and traces of marble wall panelling were found that belong to the emperor’s apartment, and marble flooring elements among which the most prominent are those that formed part of the mausoleum floor which was made using the opus sectile technique. Some of the rooms had floor mosaics made of different types of stone, while the mosaics from the cupolas were mostly made of multicoloured glass, which was even gilded in some cases. Decorative stone was also used for sculptures, and also for room furniture. Recently, a sigma-shaped table has been discovered, probably from the emperor’s dining room. Diocletian’s sarcophagus was made of porphyry but, unfortunately, only fragments of the sarcophagus are preserved. Of all the decorative type of stones, the ones mostly used in the palace are Attic and Proconnesian marble, pavonazzetto from Phrygia, marmor carystium (cipollino) from Euboea, breccias coralline from Turkey (Troad), red Egyptian granite from Syena (Asuan), grey Egyptian granite (Mons Claudianus) and purple (imperial) porphyry also from Egypt (Djebel Dokhan). In the Middle Ages, when special types of stone were hard to obtain for a number of reasons, in the town of Split use was made of the stone which was at hand. All the beauty of the decorative stone of Diocletian’s palace can be seen elsewhere in one particular place, that is, on the pulpit of the cathedral in Split where the medieval stone mason skilfully used different antique stone fragments to create a new work of art.

Uzorkovani su uzorci mramora i mramornog škriljavca na području potoka Blizneca na Medvednici. Uzorci su istraženi i opisani upotrebom polarizacijskog mikroskopa i rendgenske difrakcije na praškastim uzorcima.

Venecijanskom kiparu Alviseu Tagliapietri (Venecija, 1670. - 1747.)pripisuju se brojne skulpture napravljene u mramoru i kamenu u crkvama Venecije i Veneta te Istre.

U članku se raspravlja o povijesnim tipovima marmorizacije i mogućnostima njihova restauriranja. Dan je osvrt i na seminar i radionicu o materijalima i tehnikama marmorizacije, održanu u Restauratorskom centru HRZ-a u Ludbreg, 10.-16.06.2007.godine.

Početkom 2007.godine započelo se sa konzervatorsko - restauratorskim radovima na ciboriju s glavnim oltarom katedrale Sv. Lovre u Trogiru. Konzervatorsko - restauratorski radovi na ciboriju s glavnim oltarom katedrale Sv. Lovre u Trogiru obuhvaćaju čišćenje kamenih površina i reljefa ciborija, glavnog oltara, te apside katedrale u kojoj se nalazi sam ciborij. Osim samog čišćenja radovi uključuju i spuštanje oltara i okolnog mramornog podija na nižu razinu, kako bi postale vidljive i baze stupova koji nose krovište ciborija. Tokom opisanih zahvata, došlo je i do neočekivanih rezultata ; unutar jezgre oltara pronađeni su vrijedni kameni ulomci. Na pozadinama dva sastavna fragmenta oltara, nađeni su ostaci obrade iz starokršćanskog i antičkog perioda, a ispod mjesta gdje je stajao oltar, nakon njegove demontaže otktivena je podzemna kripta. U ovoj dokumentaciji obuhvaćeni su samo konzervatorsko restauratorski radovi vezani uz glavni oltar, okolni kameni podij, te kamene ulomke pronađene unutar oltara.

Daje se kataloški pregled kamenih i mramornih sanduka (sarkofaga i urni) iz Siscije, temeljen na tipologiji. Obuhvaćeni su svi poznati i dostupni spomenici (ukupno 20 sanduka i 2 poklopca) koji se danas nalaze u Sisku i u Arheološkom muzeju u Zagrebu. Navedena građa stavljena je u kontekst novijih saznanja o proizvodnji i trgovini mramornim i kamenim izrađevinama u Panoniji. Uključene su sljedeće pod-teme: stanje istraženosti, tipologija, kronologija, društveni kontekst, ikonografija, radionički utjecaj te proizvodnja i putovi trgovine.

U svom radu o ranokršćanskim spomenicima iz Dubrovnika iz 1959. god., Cvito Fisković objavljuje tri mramorna korintska kapitela. Od tada svi autori prihvaćaju njegovo datiranje u 5./6. st., obrađujući kapitele u sklopu ranokršćanske arhitekture. Ovdje se kapiteli datiraju u uže vrijeme, počevši od 480. pa do 540. god., na osnovi analogija iz ranog Bizantskog Carstva. Na donjoj vremenskoj granici nalazimo kapitele iz Ravene iz Teodorikova vremena, dok gornju granicu određuje teret potopljenog broda kod Marzamemija. Mramor potječe vjerojatno iz prokoneških radionica i predstavlja luksuzni proizvod tog vremena. Veličinom kapiteli ukazuju na znatniju građevinu kojoj su pripadali. Ostaje dvojba o provenijenciji građevine: Epidaur ili Ragusium?, In his 1959 paper on the early Christian monuments from Dubrovnik, Cvito Fisković published three marble Corinthian capitals. From then on everyone has accepted his dating to the 5th/6th century, analyzing the capitals in the context of the early Christian architecture. The capitals are dated here to a narrower time frame, starting with the year 480 until 540, based on analogies from early Byzantine Empire. The capitals from Ravenna from the time of Teodoricus represent the lower time limit, while the upper limit is determined by the cargo of a ship sunk off Marzamemi. The marble probably comes from the Proconnesus workshops and represents a luxury product of that time. By virtue of their size the capitals indicate that they belonged to a large building. Doubt remains as to the origin of the building: Epidaurus or Ragusium?

Arheološka istraživanja u ulici Porta Stovagnaga neposredno iza pulskog foruma pokazala su temelje dviju rimskih građevina ispod temelja austrougarskih zgrada. Među pokretnim nalazima zabilježeni su nalazi rimskog razdoblja te nalazi 18-20. stoljeća. Ističu se nedovršeni elementi rimske mramorne arhitektonske dekoracije i reljefna mramorna ploča s prikazom kamenoklesara.

U članku se opisuje povijest uporabe lasera kod čišćenja kamenih i mramornih površina od nečistoća. Prilikom međunarodnog simpozija KONKAM 2004, o konzervaciji i restauraciji kamena, gdje su sudionici imali priliku upoznati se s radom lasera četvrte generacije EOS 1000 te sa stručnim osobljem obučenim za rad laserom, prvi put se pokušala očistiti mramorna površina skulpture br. 12. iz naronitanskog Augusteuma ., Laser cleaning is a most modern procedure where laser beams of certain frequency are used to remove harmful layers o? the stone surface. Laser can remove dirt of various origins such as black film deposited from atmosphere, layers of corrosion, biological layers, and graffiti. The level of cleaning effect depends on the choice of wave length, density of energy, and length of impulse. The advantages of laser cleaning are: no physical contact, direct and precise control, selectiveness - self-limiting, localness, ecologically clean procedure and complementarity. In modern Europe there are various types of laser di?ering from each other in the light source, wave length, delivered energy and length of impulse. The use of laser is not the only way of cleaning stone surfaces/areas, but a combination of other techniques will give optimum results. An attempt to remove with laser the calcite film from the marble sculpture No. 12, Augusteum - Narona, had no expected result. Some of the factors why this method should be given up are: the limited possibility of reading colours and shades of calcite layers, excessive soaking of marble surface in water, the price of instruments and speed of cleaning. Restorers of the Archaeological Museum, Split, have decided to continue cleaning the sculptures by previous methods and programme that has given good results so far.

Arheološki muzej otkupio je vrijednu privatnu zbirku. Neki predmeti iz te zbirke već su ranije objavljeni. U ovom je prilogu riječ o antičkoj figuralnoj plastici, koja se pretežito sastoji od sitne brončane plastike, uz nekoliko terakotnih, olovnih, mramornih ili koštanih primjeraka. Osobito su zanimljivi prikazi božanstava, mramorna figura Dijane, kao i minijaturni brončani prikaz istog božanstva, s nizom zanimljivih sinkretističkih detalja.

U diplomskom radu su analizirane mineralne zajednice unutar mramora potoka Zorovac (Moslavačka gora). Do sada su utvrđene 24 mineralne vrste koje nisu mogle nastati tijekom jednog metamorfnog događaja. Parageneze su se razvijale ovisno o promjeni metamorfnih uvjeta i sukcesivno slijedile jedna drugu. Raznolikost mineralnih vrsta je uvjetovana, kako raznolikošću nekadašnjih sedimenata pod koje je granitna magma intrudirala, tako i različitom temperaturom i tlakom , kojima su oni, ovisno jesu li bliže ili dalje od kontakta bili izloženi. Analizirano je šest uzoraka, a cilj je opisati mineralne vrste i njihov međusobni odnos te ustanoviti pripadnost pojedinim paragenezama unutar mineralne zajednice. Rezultati pokazuju kako u svim uzorcima ima klorita, a u ostalim uzorcima se pojavljuje tinjac (muskovit ili flogopit), amfiboli, forsterit i spinel.

Arheološki muzej otkupio je vrijednu privatnu zbirku. Neki predmeti iz te zbirke već su ranije objavljeni. U ovom je prilogu riječ o antičkoj figuralnoj plastici, koja se pretežito sastoji od sitne brončane plastike, uz nekoliko terakotnih, olovnih, mramornih ili koštanih primjeraka. Osobito su zanimljivi prikazi božanstava, mramorna figura Dijane, kao i minijaturni brončani prikaz istog božanstva, s nizom zanimljivih sinkretističkih detalja.

Autor obrađuje nepoznati tlocrt oltarskog prostora korčulanske prvostolnice iz sredine XVIII. stoljeća, kada biskup Vicko Kosović nabavlja oltarnu menzu - raku za tijelo sv. Todora. Auastrijske vlasti 1817. godine izvršile su popisivanje svih liturgijskih predmeta na otoku Korčuli. Ovaj popis je dragocjen dokument zatečenog stanja crkvene imovine poslije gotovo dva desetljeća nemira i ratova.

Arheološki muzej otkupio je vrijednu privatnu zbirku. Neki predmeti iz te zbirke već su ranije objavljeni. U ovom je prilogu riječ o antičkoj figuralnoj plastici, koja se pretežito sastoji od sitne brončane plastike, uz nekoliko terakotnih, olovnih, mramornih ili koštanih primjeraka. Osobito su zanimljivi prikazi božanstava, mramorna figura Dijane, kao i minijaturni brončani prikaz istog božanstva, s nizom zanimljivih sinkretističkih detalja.