Search

The Krka River Estuary is a microtidal karstic salt-wedge estuary located in the central Dalmatia (Croatia). The upper part of the estuary, i.e. the submerged narrow canyon and the Prokljan Lake, was studied for the first time by multiproxy analyses of 5 sediment cores supplemented with bathymetric and high-resolution seismic data. The aim was to identify the main processes controlling the sedimentary infill and to reconstruct its paleoenvironmental evolution during the Holocene. The study revealed a unique and well preserved submerged paleolandscape with an evolution from lowstand fluvial and lacustrine environment to transgressive and highstand estuarine to marine conditions. Seismic data showed a Pleistocene fluvial incised Krka River valley, with low accumulation rates and sediment bypass towards the Adriatic shelf. At the beginning of the postglacial transgression, a favorable conditions were established for the growth of tufa deposits in the form of barriers with waterfalls. Erosional power of the river was low during this period and fluvial to lacustrine sediments started to accumulate. With further sea level rise, at approx. 10000 y BP, the sea started to inundate the Prokljan Lake. This led to the cessation of tufa growth and the deposition of the estuarine muds with the establishment of the fully estuarine/marine salt-wedge conditions during the highstand (approx. 7500-7000 y BP). Our study revealed a very dynamic paleoenvironmental evolution of the estuary controlled by a rapid sea level rise, local geomorphology and hydrodynamics.

U radu je ukratko opisano o načinu određivanja morske razine.

U svibnju 2011. g., u okviru projekta Cissa antiqua, u organizaciji Odjela za arheologiju Sveučilišta u Zadru i francuskog instituta Centre Camille Jullian (Aix-en-Provence), nastavljeno je istraživanje podmorja i priobalja uvale Caske nedaleko Novalje na otoku Pagu. Tijekom istraživanja 2009. i 2010. g. u cijelosti su otkriveni i dokumentirani ostaci šivanog antičkog broda, iskorištenog u 1./2. st. posl. Kr. za izgradnju operativne obale. Istraživačka kampanja 2011. g. bila je usmjerena na proučavanje širega konteksta nalaza. Tijekom rada nastojalo se definirati i svrhu velikog zida na obližnjoj obali te njegovu vezu s podmorskim nalazištem. U okviru istraživanja obavljeno je i geološko sondiranje s ciljem proučavanja dinamike promjena morske razine tijekom prošlosti. Osobito zanimljivi rezultati dobiveni su u močvari u dnu uvale.

Dva su izvora informacija o gibanju u moru koje je uslijedilo nakon makarskog potresa 1962. godine: članci objavljeni u Vjesniku i Slobodnoj Dalmaciji te registracije s Mareografske postaje u Splitu. Novinski članci sadrže svjedočenja očevidaca koji su se u vrijeme potresa zatekli na brodovima u širem epicentralnom području. Prema njihovim opisima, osjetio se „udarac kao da su se u punoj brzini nasukali na podvodni greben“ a „more se uznemirilo“. Ti opisi ukazuju na pojavu koja je poznata pod nazivom morski udar (engl. seaquake). Mareografski zapis iz Splita pokazuje da je potres uzrokovao i mali tsunami. Taj smo poremećaj reproducirali hidrodinamičkim numeričkim modelom pri čemu je bilo potrebno pretpostaviti da je prilikom potresa došlo do spuštanja podine reverznog rasjeda. Modeliranje je pokazalo neke značajke gibanja tsunamija unutar srednjodalmatinskog akvatorija – napose ograničenost kratkih valova na izvorišno područje te prisutnost dugih valova na većim udaljenostima.

U svibnju 2011., u okviru projekta Cissa antiqua, u organizaciji Odjela za arheologiju Sveučilišta u Zadru i francuskog instituta Centre Camille Jullian (Aix-en-Provence), nastavljeno je istraživanje podmorja i priobalja uvale Caske nedaleko Novalje na otoku Pagu. Tijekom istraživanja 2009. i 2010. u cijelosti su otkriveni i dokumentirani ostatci šivanog antičkog boda, iskorištenog u 1./2. st. po Kr. za izgradnju operativne obale. Istraživačka kampanja 2011. bila je usmjerena na proučavanje širega konteksta nalaza. Tijekom rada nastojalo se definirati i svrhu velikog zida na obližnjoj obali, te njegovu vezu s podmorskim nalazištem. U okviru istraživanja obavljeno je i geološko sondiranje s ciljem proučavanja dinamike promjena morske razine tijekom prošlosti. Osobito zanimljivi rezultati dobiveni su u močvari u dnu uvale.

U ovom radu analiziran je utjecaj promjene vodnog režima bujičnih vodotoka i promjena korištenja zemljišta na morfološke promjene tijela minijaturnih šljunkovito-pjeskoviti žala, koji tvore mali dio ukupne duljine obale u području Kvarnera (kanalski dio sjevernog Jadrana). Većina njih nastala je erozijskim radom bujičnih vodotoka ili uzajamnim djelovanjem tih vodotoka i erozijskog djelovanja mora. Uspoređene su morfodinamičke značajke žala kod naselja Mošćenička Draga i Medveja na istočnoj, Liburnijskoj obali Riječkog zaljeva gdje su bujični vodotoci pod velikim antropogenim utjecajem sa žalima na sjeveroistočnom dijelu otoka Cresa, na kojima je taj utjecaj zanemariv. Zbog djelovanja valova i morskih struja gubici sedimenata u tijelima žala su permanentna pojava. Intenzitet gubitaka sedimenta ovisi o morfološkim karakteristikama žala i hidrodinamičkim uvjetima na žalu. Donos sedimenata neophodan je za njihovo prihranjivanje i održanje ravnoteže žala. Produkcija nanosa, a posljedično i njihov pronos općenito su smanjeni u slivovima bujičnih vodotoka u području Kvarnera zbog vidljivog trenda povećanja gustoće vegetacije, što je posljedica smanjenja korištenja zemljišta u poljoprivredne svrhe. Zbog nepažljivo izvršene regulacije vodotoka značajno je smanjeno prirodno prihranjivanje na žalima u području Mošćeničke Drage, pa se mora permanentno donositi šljunak s drugih lokacija. Nasuprot tomu, u Medveji je bujični vodotok pravilno reguliran pa nije zaustavljena prirodna prihrana žala. Budući da se očekuje ubrzani rast razine Mediterana, praćeno češćim pojavama ekstremno visokih razina mora, takovi događaji mogu znatno ubrzati morfodinamičke procese na obalama, a posebice na žalima.

Već je odavno poznato da je veliki dio hrvatske jadranske obale recentno preplavljen morem. U posljednjih desetak godina sve su češća istraživanja holocenskih promjena razine mora uz pomoć korelacije geomorfoloških i arheoloških markera. Od 2008. godine istraživanja su proširena i na biološke markere. Kao arheološke markere rabimo one ostatke čija je funkcija u vrijeme gradnje bila direktno povezana s morem kao što su to ostaci luka, ribnjaka ili solana. Otok Vis je stoga vrlo zanimljivo područje za takav tip istraživanja s obzirom na dobro očuvanu antičku luku čiji su ostaci danas u potpunosti ispod morske razine. Aktualna dubina različitih dijelova luke precizno je izmjerena. Sva su mjerenja korigirana za plimu, oseku i tlak te svedena na srednju morsku razinu prema mareografskoj postaji Split. Osim toga, veoma je važno određivanje funkcionalne visine svake pojedine arheološke strukture u odnosu na srednju morsku razinu kako bi svi mjereni podaci bili usporedivi. Samo ujednačavanjem protokola mjerenja podaci mogu biti usporedivi na svjetskom nivou. Na izrazito eksponiranim dijelovima stjenovitih obala otoka Visa i Biševa pronađeni su biološki markeri relativne promjene razine mora. Naime, crvene alge iz roda Lithophyllum grade algalne trotoare koji su vrlo precizni indikatori morske razine (±10 cm). Precizno su mjerene i uzorkovane dvije takve strukture, po jedna na otoku Visu i Biševu. Navedeni su uzorci datirani klasičnom i AMS metodom 14C. Analizirani su te kartirani i geomorfološki indikatori promjene morske razine kao što su to plimne potkapine koje same po sebi ne mogu biti datirane jer su fosilne. Svi dobiveni rezultati potom su korelirani s glacio-hidro-izostatičkim modelima.

U obalnom pojasu područja Kvarnera karbonatne stijene prevladavaju, dok su siliciklastične stijene manje zastupljene. Kvartarni sedimenti djelomično pokrivaju osnovne stijene. Sadašnji oblik stjenovitih karbonatnih obala prvenstveno je posljedica potopljenog krškog reljefa zbog rasta morske razine. Valovima uzrokovana marinska erozija u području Kvarnera nije izražena zbog relativno zaštićenih akvatorija te vjetrova promjenljivih smjerova. Zbog toga prirodni šljunkovito-pjeskoviti žali tvore mali dio ukupne duljine obale. Različitog su oblika i veličine, i najčešće duljine manje od 50 m. Nastali su na dva različita načina: razaranjem obale tijekom procesa marinske erozije i akumuliranjem bujičnih sedimenata, kao i kombinaciju tih dvaju procesa. Morfološke značajke tih žala ovise o donosu i načinu pronosa sedimenata s kopna, te o mehanizmima marinske erozije na obali i u plićem podmorju.Odabrana su tri pilot područja: jedno na otoku Krku (A) i dva na otoku Cresu (B i C). Na njima je istražena 41 mikrolokacija, korištenjem ortofoto snimaka mjerila 1:5000 i pripadajućeg digitalnog modela terena, topografskim kartama mjerila 1:25.000, aerofoto snimkama i pregledom terena.Zbog prethodno dobivene slabe korelacije između površine žala i pripadajućeg sliva od R2=0, 38, izostavljene su mikrolokacije gdje je bilo očito da značajni dio prihrane žala potječe zbog odrona s okolnih padina. Na temelju jasne korelacijske veze između površine sliva i površine žala nastalih akumulacijom bujičnog nanosa možemo zaključiti da površine žala, odnosno veličina prihrane sedimentnog tijela, prvenstveno ovise o površini sliva. Prihrana žala u manjoj mjeri ovisi o drugim karakteristikama sliva kao što su: energija reljefa, geološka građa, upojnost, tip i debljina pedološkog pokrivača te vrsta i gustoća vegetacije. Pronos nanosa i njegova akumulacija u tijelu žala nije kontinuiran, već prije periodični događaj, koji najviše ovisi o protoku vode u suhim krškim jarugama. Očekivana promjena klime na Mediteranu praćena povećanjem intenziteta padalina u zimskom razdoblju, može utjecati na intenzitet erozije i akumulacije.Budući da se očekuje rast razine Mediterana od 20 do 60 cm tijekom 21. stoljeća, hazard i rizik na obalama Kvarnera biti će osobito izražen na žalima. Podizanje mora neće biti ravnomjerno, već praćeno češćim pojavama ekstremno visokih razina mora (acqua alta). Takovi događaji mogu znatno ubrzati morfodinamičke procese na obalama.

U ovom radu su opisani primjeri povecanja stupnja hazarda zbog podizanja razine Jadranskog mora. Takoder je opisano povecanje rizika prouzrocenog cešcim pojavama nestabilnosti razlicitog tipa na obalnim padinama. Dat je pregled ranjivosti obala u podrucju Kvarnera, kao kanalskog dijela sjevernog Jadrana, koji je otocnim nizovima podijeljen na Rijecki zaljev, Kvarner, Kvarneric i Vinodolsko-Velebitski kanal. U obalnom pojasu podrucja Kvarnera prevladavaju karbonatne stijene, dok su siliciklasticne stijene - fliš, reduciranog prostiranja. Kvartarni sedimenti s znacajkama tala, djelomicno pokrivaju osnovne stijene. Na relativno rezistentnim karbonatnim stijenama, koje prevladavaju na obalama, ucinak marinske erozije je slabo izražen. Flišna stijenska masa je opcenito manje otporna na djelovanje marinske erozije. Medutim, ti dijelovi obale zašticeni su tijelima žala koja su se oblikovala tijekom milenijske stagnacije morske razine. Prema novim predvidanjima, može se ocekivati ubrzani rast razine Jadranskog mora u rasponu od 20 do 60 cm do kraja 21. stoljeca. 1. prosinca 2008. godine na mareografu kod Bakra zabilježena je do sada najviša morska razina od 117 cm iznad srednje razine. U tim danima puhali su jaki vjetrovi iz južnog kvadranta pa se moglo ocekivati da ce dijelovi obala otvorenih prema valovima iz tih smjerova biti osobito izloženi destruktivnom djelovanju. Obilaskom više lokacija utvrdeno je izraženo potkopavanje nožica u manje rezistentim sedimentima. Takoder je primijeceno potkopavanje nožica i padanje blokova u karbonatnim stijenama. Primjetna su premještanja dijelova tijela šljunkovitih žala, kako i promjena njihovog oblika. Znacajne štete vidljive su i na obalnim gradevinama. U bliskoj buducnosti ocekuju se cešce pojave ekstremno visoke razine mora (acqua alta) što ce ubrzati geomorfološke procese i potencirati pojave nestabilnosti na obalama Kvarnera.

Danas se o klimatskim promjenama puno piše i govori. Česti su senzacionalistički naslovi u novinama o predstojećoj klimatskoj katastrofi, međutim i mnogi znanstvenici upućuju na mogućnost znatnih promjena klime djelovanjem čovjeka. U ovom izlaganju pokazat ćemo neke relevantne podatke koji kazuju o znatnim klimatskim promjenama tijekom duge Zemljine prošlosti, te pokušat ukazati na smjer promjena klime u bliskoj budućnosti. O čemu ovisi klima na Zemlji? Ovisi o količini sunčeve radijacije koja dolazi do površine Zemlje, a izražava se u Wm-2. Razlike u primljenoj količini radijacije uzrokuju klimatsku zonaciju, pa na Zemlji razlikujemo tropsku, suptropsku, umjerenu, i polarnu klimatsku zonu. Atmosfera kao tanki plinoviti omotač sa svojim stakleničkim plinovima uzrokuje da je prosječna temperatura površine Zemlje oko 15º C. Staklenički plinovi (vodena para, CO2, CH4, NOx… ) koji apsorbiraju povratno zračenje Zemlje uzrokuju da je Zemlja ugodna za život. Bez utjecaja stakleničkih plinova prosječna temperatura zemljine površine bila bi 20 - 30 º C niža. Osim njih, klimu reguliraju i prašina prisutna u atmosferi, raspored kontinenata i oceana na površini Zemlje te intenzitet Sunčeva zračenja. Mogu li se mijenjati i kako sastav atmosfere, koncentracija prašine, raspored kontinenata i/ili intenzitet sunčeva zračenja? Kako se to može otkriti? Tako da se pobliže prouči kako se klima Zemlje mijenjala u prošlosti. A kako se može otkriti kakva je bila klima prije recimo 20.000, 100.000 ili 70.000.000 godina? Naravno, istražujući sedimente koji su se taložili tijekom geološke prošlosti u kojima su zapisane promjene klime, dok su „ nedavne“ promjene (u posljednjih 800.000 godina) zapisane su u ledenim pokrovima Antarktike i Grenlanda. Kako su klimatske karakteristike „ zapisane“ u sedimentima ili ledu? Na mnogo načina kao na primjer raznolikošću fosila koje nalazimo u sedimentu, vrsti sedimenta, a o temperaturi nekadašnjih mora puno se može saznati na temelju izotopskog sastava kisika prisutnog u biogenim sedimentima ili ledu. Na temelju omjera izotopa kisika 18O i 16O u jezgri sedimenta iz Pacifika koji su taloženi posljednjih 6 milijuna godina (Sl. 1, iz Juračić 2006) pokazalo se kako se mijenjala temperatura u tom razdoblju. Pregled procijenjene srednje temperature površine Zemlje kroz cijelu geološku prošlost ( Sl. 2, prema Coe et al., 2002) pokazuje da je tijekom većeg dijela zemljine prošlosti bilo toplije nego danas, ali i to da su postojala razdoblja kad je bilo znatno hladnije (coldhouse – ledenica!). Za bližu geološku prošlost (pleistocen, posljednjih oko 1, 8 Ma) karakteristične su izrazite klimatske oscilacije, te puno dulja hladna razdoblja (glacijali) od toplih (interglacijali). Danas se smatra da je glavni uzrok tim izrazitim klimatskim oscilacijama tijekom pleistocena ciklička promjena orbitalnih parametara Zemlje (kut nagiba osi rotacije Zemlje, precesija osi rotacije, te promjena ekscentriciteta zemljine orbite oko Sunca). To je poznata Kroll-Milankovićeva teorija uzroka pleistocenskih klimatskih oscilacija. Naime zbog trenutnog rasporeda kontinenata i oceana, smatra se da postoji jedno „ osjetljivo“ područje na kontinentima (oko 60º sjeverne geografske širine) u kojem male promjene intenziteta sunčeve radijacije uzrokovane promjenom orbitalnih parametara dovode do nakupljanja ili otapanja leda. Kako se klimatske promjene odražavaju na Zemlju? Prvenstveno tako da se nakupljaju ili otapaju veliki ledeni pokrovi na kontinentima u većim geografskim širinama, a zbog toga pada ili raste morska razina. Tako je procijenjeno da je tijekom zadnjeg glacijalnog maksimuma (prije 30.000 do prije 19.000 godina) na kopnu bilo akumulirano oko 69 x 103 km3 leda (u usporedbi s današnjih oko 14 x 103 km3), te je zato morska razina bila niža za oko 125 m ( Lambeck et al., 2002). To je bio uzrok da je Jadransko more tada bilo puno manje no što je danas (Sl. 3, prema Correggiari et al. 1996). Detaljna proučavanja ledenih jezgri i mjehurića zraka očuvanih u ledu pokazala su izrazitu korelaciju temperature zemljine atmosfere i koncentracije CO2 i CH4 (Sl. 4). U doba glacijala koncentracija CO2 u atmosferi bila je oko 200 ppm, a u doba interglacijala oko 270 ppm. Od kraja pedesetih godina prošloga stoljeća kontinuirano se prati koncentracija CO2 u atmosferi i bjelodano se vidi kontinuirani porast koncentracije (Sl. 5, prema Juračić, 2006). Koncentracija CO2 od predindustrijskih 270 ppm porasla je na današnjih oko 375 ppm. Osnovni uzrok tom kontinuiranom porastu atmosferske koncentracije CO2 je ubrzano spaljivanje fosilnih goriva (ugljen, nafta, zemni plin) u posljednjih stotinjak godina, a koji su se u Zemljinoj kori akumulirali milijunima godina. Logično je zaključiti da će porast koncentracije stakleničkih plinova dovesti do daljnjeg porasta površinske temperature Zemlje i promjene klime. Procjene o veličini i brzini promjene znatno se razlikuju. Dio istraživača smatra da je mogućnost samoregulacije Zemlje (puferski kapacitet, negativna povratna sprega) dovoljno velik tako da ne treba očekivati velike klimatske promjene, dok drugi dio smatra da bi moglo doći do prijelaza u drugačije klimatsko stanje („ run-away“ efekt, pozitivna povratna sprega).

Koristeći empirijske podatke mareografskih i strujomjernih postaja te složene numeričke modele u radnji je istražena plimna dinamika Jadranskog mora za 7 glavnih plimnih konstituenata (M2, S2, N2, K2, K1, P1, O1). U svrhu određivanja harmoničkih konstanti glavnih konstituenata harmonijski su analizirani satni zapisi morske razine sa 6 mareografskih postaja (Trst, Rovinj, Ankona, Bakar, Split, i Dubrovnik). Rezultati ove analize korišteni su u procesu inkrementalne asimilacije u svrhu određivanja optimalnih rubnih uvjeta na otvorenoj granici numeričkog modela. Detaljno analizirani originalni zapisi na 20 ADCP postaja (ukupno 719 vremenskih nizova promjenjive duljine) korišteni su za 3D provjeru rezultata strujanja numeričkog modela. Usporedba modelskih i empirijski izvedenih plimnih konstanti izvršena je za sve konstituente na 31 mareografskoj postaji koristeći se standardnim statističkim metodama. Rezultati ove usporedbe pokazuju da je razlika izražena pomoću srednje kvadratne pogreške (RMSE) za amplitude morske razine manja od 1 cm za svih sedam konstituenata. Za pojedine konstituente (M2, S2, N2, K2, K1, P1, O1) ona iznosi redom: 0.8 cm, 0.7 cm, 0.6 cm, 0.35 cm, 0.7 cm, 0.4 cm i 0.3 cm. RMSE za fazna kašnjenja je: 7.2o, 7.2o, 15o, 9.5o, 6.5o, 13.1o i 9.4o, istim redom kao i za amplitude. Ovako dobivene vrijednosti bolje su od prethodno objavljenih, visoka razlučivost numeričkog modela posebno dolazi do izražaja u uskim kanalima i otocima na istočnoj strani Jadrana (npr. za mareografske postaje u Zadarskom kanalu i M2 konstituent dobiveno je za oko 30o manje odstupanje modela od mjerenja obzirom na prethodno objavljenje rezultate s istim modelom ali nižom rezolucijom numeričke mreže). Usporedba modeliranih i mjerenih 3D struja ocjenjena je pomoću RMSE za parametre plimnih elipsi. Za veliku poluos vrijednosti RMSE se kreću između 0.12 cm/s (K2) i 0.49 cm/s (S2), za malu poluos između 0.05 cm/s (K2) i 0.25 cm/s (K1) te za nagib elipse između 3.8o (M2) i 9.5o (P1). Složena vertikalna struktura navedenih parametara za poludnevne i dnevne konstituente uspješno je reproducirana modelskim rješenjem u skladu s teorijskim rezultatima. U sklopu radnje po prvi puta je napravljena bilanca plimne energije za Jadran i svih 7 konstituenata. Ukupna ulazna plimna energija u Otrantskim vratima procijenjena je na 29.43 MW, od čega na M2 otpada 60.3%, na K1 21.4%, na S2 16.3%, te na ostala 4 slabija konstituenta 2%. Gotovo sva ulazna energija potroši se putem pridnenog trenja, a manje od 1% pretvori se u energiju horizontalnog miješanja. U području sjevernog Jadrana potroši se većina plimne energije poludnevnih konstituenata (između 76.5% i 81.5% ovisno o konstituentu), te trećina u slučaju dnevnih. Na srednjem Jadranu disipira se najviše energije dnevnih (oko 55%), te oko petina energije poludnevnih konstituenta. Na području južnog Jadrana potroši se najmanje plimne energije, oko 0.5% energije poludnevnih te između 12% i 15% dnevnih konstituenta.

Brojnost potopljenih arheoloških ostataka na obalama Istre jasno govore o recentnom potapanju obale. Na temelju tih ostataka do sada su date mnoge procjene o promjeni relativne morske razine. U ovom smo radu pokušali odgovoriti na to pitanje proučavajući i preklapajući geomorfološke i arheološke indikatore.

Rijeke u čijem porječju ima više fliškog i ostalog nekarbonatnog materijala nose veće količine čestičnog materijala, te je taloženje na njihovim ušćima intenzivnije (Mirna, Raša, Rječina, Cetina i Neretva), dok rijeke u čijem poriječju prevladavaju karbonatne stijene, te su formirane sedrene barijere, nose manju količinu materijala, pa je i taloženje u ušćima minimalno (Krka, Zrmanja). Glavni izvor materijala koji se taloži u otvorenom dijelu Jadrana je onaj koji dolazi iz Alpa (Po, Adige, Soča, Tagliamento, Piave, Reno, Brenta). Danas sustav morskih struja odnosi taj materijal uz talijansku obalu. Jadranska obala je pretežito krška, pa zbog litoloških značajki poriječja donos riječnog materijala nije velik. Također nema značajnijeg utjecaja morskih valova kao ni struja morskih mijena. Amplitude morskih mijena su malene (do 1 metar) te su plimske struje slabe, kao što je i djelovanje morskih valova i struja manje značajno zbog razvedenosti obale i niza otoka i zaštićenog položaja riječnih ušća.

U radu je prikazana karta sedimenata morskog dna u podrucju Kvarnera (kanalsko podrucje sjeverernog Jadrana). Izvorna karta napravljena je mjerilu 1:250.000. Sedimenti su klasificirani prema standardno prihvacenoj klasifikaciji u marinskoj geološkoj kartografiji. U najvecem dijelu podmorja Kvarnera prevladavaju pjeskoviti muljevi (sM), u kojima se povremeno nalaze zone šljunkovitih muljeva (gM). Mulj (M) se nalazi u Rijeckom zaljevu, sjevernom dijelu Kvarnera, Kvarnericu i Vinodolskom i Velebitskom kanalu. Pretežno pjeskoviti sedimenti odnosno muljeviti pijesci (mS) nalaze se zapadno od Cresa i Lošinja, jugozapadno od Raba, te u Paškom i Velebitskom kanalu. Sitnozrnati mulj je recentnog postanka. Izvori sitnoznatih cestica su stalni i povremeni vodotoci, izravno spiranje naslaga a vjerojatno i vrulje uz obalu. Šira podrucja kamenog dna, kao i onog pokrivenog šljunkom i grubim pjeskom nalaze se na morskom dnu u dosegu erozijskog djelovanja valova. Krupnozrnati sedimenti mogu biti litogenog i/ili biogenog podrijetla. Zbog vrlo nagle gornjovirmsko-holocenska transgresije, kada je morska razina podignuta više od 100 m, rezidualne pjeskovite sedimente nalazimo i ispod današnje valne baze. Zato je raspored sedimenata u podrucju Kvarnera samo djelomicno u skladu s današnjim hidrodinamickim prilikama. ABSTRACT: The map of seabottom sediments in the Kvarner area (channel part of the Northern Adriatic Sea), is presented in this paper. Original map was made in scale 1:250.000. The sediments were classified according to standard classification in marine geologic cartography. On the larger part of the Kvarner area at the bottom sandy muds prevail (sM) with subordinate presence of gravelly mud (gM). Mud (M) is found at the bottom in the Rijeka Bay, northern part of the Kvarner Bay, in Kvarneric, and in Vinodol and Velebit Channels. Prevalently sandy sediments, i.e. muddy sands (mS) are found west of the Cres - Lošinj archipelago towards the open part of the Adriatic Sea, southwest of the Rab Island, in Pag Channel and Velebit Channel. The fine grained particles have recent origin. Sources of these particles are local permanent and temporary streams and direct input from the weathering processes, along with the input by submarine springs (vrulje) near the coast. The large areas of the rocky bottom not covered with sediments, or covered with gravelly and sandy sediments are found above the wave base. Coarse grained particles are of terrigenous and/or biogenic origin. Due to the very rapid Latewürmian-Holocene transgression, during which the sealevel has been raised for more than hundred metres, residual sandy sediments are found also below the recent wave base. Therefore the sediment pattern found in the Kvarner area is only partly in accordance with modern hydrodynamic conditions.

This paper presents the data on the influence oft he sea level change during the last 150000 years on the morphogenetic events int he Kvarner region (the north eastern part of the Adriatic Sea). Some geomorphologic indicators with possible influences on sea level changes, such as sea bottom morphology, the submarine zone sediments disposition, karsification depths, cave development depths and others have been analysed. The present land, coastal, and submarine relief in the Kvarner region was formed as a consequence of tectonic movements, different lithology, climatic changes, and sea level fluctuations during the late geological history, but also because of the erosional amd accumulation processes caused by these changes. The remnants of the older morphogenetic phases have mostly been destroyed. The riverbeds were cut into the bedrock to -60 m beacuse of the sea level fall during the Würm. The carbonate rocks were karstified 70 m below the recent sea level. The present sediment distribution in the Kvarner submarine zone is a consequence of several morphogentic phases correlated with the sea level changes during the Late Pleistocene. Due to much lower sea level in some periods of the Würm glacial the connections between the Rijeka Bay, Kvarnerić, Vinodol and Velebit channels and the open Adriatic were reduced or even interrupted. In the depressions of the Rijeka Bay, Vinodol, and Velebit Channel during periods of lower sea level, lakes could be formed and only the Kvarnerić Bay could have remained connected to the Central Adriatic basin. In this period the Cres – Lošinj archipelago elevations were a morphologic barrier that divided open Adriatic sedimentation zone from the relatively isolated Kvarner region. Therefore the sea bottom is considerably deeper eastern (-70 to -90 m) than western of the Cres and Lošinj islands (-40 to -50 m). That is also the reason for the bottom sediments western of Cres – Lošinj archipelago to be mainly sandy. while those on eastern side to be more silty. Due to the lower sea level, the terrigenous material deposition occurred deeper and farther away from the present coastline, in areas where terrigenous influence is neglibible today. According to the traces of the ancient riverbeds in the Kvarnerić region the sea level at the peak of Würm was more than 100 m below present position. Marine terraces on -45 m and tidal notches on -19 m might have been formed during periods of the slower sea level rise or even its temporal stagnation during the Würm-Holecene transgression., U radu se prikazuje utjecaj promjene morske razine tijekom posljednjih 150 000 godina na morfogenetska zbivanja u području Kvarnera (sjeveroistočni dio Jadranskog mora). Analizirani su oni geomorfološki indikatori koji bi mogli ukazivati na promjene morske razine: morfologija dna, raspored dna, raspored sedimenata u podmorju, dubine okršavanja, dubine razvoja spilja i slično. Recentno kopno, obalni i podmorski reljef u području Kvarnera su posljedica tektonskih pokreta, različitog litološkog sastava, klimatskih promjena i fluktuacije morske razine tijekom mlađe geološke prošlosti, ali također i posljedica erozijskih i akumulacijskih procesa prouzročenih tim promjenama. Tragovi starijih morfogenetskih etapa uglavnom su uništeni. Zbog snižavanja morske razine tijekom virma korita vodotoka usječena su u podlogu do -60 m. Karbonatne stijene su okršene 70 m ispod današnje razine mora. Današnji raspored sedimenata u podmorju Kvarnera posljedica je nekoliko morfogenetskih etapa sukladnih promjenama morske razine tijekom gornjeg pleistocena. Tijekom niže razine mora u nekim razdobljima virmskog glacijala veze između Riječkog zaljeva, Kvarnerića i Vinodolskog i Vinodolskog kanala i otvorenog Jadrana bile su reducirane ili čak prekinute. U razdobljima niže morske razine u depresijama Riječkog zaljeva, Vinodolskog i Vinodolskog kanala mogla su preostati jezera, a jedino je Kvarnerić mogao ostati povezan s morskim bazenom srednjeg Jadrana. U tom razdoblju uzvišenja Cresko-lošinjskog otočja bila su morfološka barijera koja je odvajala sedimentaciju u zoni otvorenog Jadrana od relativno izoliranog akvatorija Kvarnera. Zato su dubine mora znatno veće istočno od Cresa i Lošinja (-70 do -90 m) od onih na zapadu (-40 do -50 m), te su sedimenti zapadno od Cresko-lošinjskog arhipelaga pretežno pjeskoviti, a istočno više muljeviti. Zbog obalne linije koja je bila niža i dalje od današnje, taloženje krupnozrnatih terigenih sedimenata zbivalo se dublje i dalje od recentne obalne crte, u području gdje je utjecaj terigene sedimentacije danas zanemariv. sudeći prema usječenim dolinama vodotoka kojim su tekli do bazena Kvarnerića, more je na vrhuncu virma bilo preko 100 m niže. Tragovi marinskih terasa na -45 m i plimskih potkapina na -19 m mogli bi biti posljedica sporijeg rasta ili čak stagnacije morske razine tijekom virmsko-holocenske transgresije.

Rad govori o potencijalnim mogućnostima preplavljivanja niskih morskih obala, s obzirom na prognoze o povišenju morske razine zbog globalnog zatopljenja.

Utvrđena je hipotetska raspodjela kopna i mora u Jadranskom moru u maksimumu virma, prije 25 000 godina, i na početku holocena, prije 10 000 godina., The article deals with the hypothetical distribution of land and sea in the area of the Adriatic Sea 25 000 years ago and at the beginning of the Holocene 10 000 years ago.

U radu se razmatra fluktuacija razine svjetkog mora u holocenu i mlađem virmu. Utvrđeno je da je početkom holocena, prije 10 000 godina morska razina bila 31 m niža nego danas, a u maksimumu virma, prije 25 000 godina 96, 4 m niža od današnje.