Search

Većina svjetskih jezika dolaze u kontakt jedni s drugima te se na taj način uspostavljaju jezični kontakti. Proces posuđivanja riječi iz jednog jezika u drugi prirodna je i potrebna pojava u svakom jeziku. Ovaj je rad posvećen proučavanju francuskih posuđenica, tj. galicizama u ruskom jeziku. Naš je cilj ispitati učestalost galicizama i stupanj prisutnosti francuskih posuđenica u suvremenom ruskom jeziku, kako u svakodnevnom, tako i u znanstvenom, publicističkom i književnom stilu jezika. Pored detaljnijeg objašnjenja procesa posuđivanja galicizama u ruskom jeziku, pokazali smo i kako se posuđenice prilagođavaju u jeziku na različitim jezičnim razinama: fonološkoj, ortografskoj, morfološkoj i semantičkoj razini. Na konkretnim smo primjerima pokazali adaptiranje riječi na svim razinama i na taj način došli do općenitih obilježja francuskih posuđenica u ruskom jeziku. Zahvaljujući galicizmima, ali i drugim posuđenicama ruski se jezik dodatno leksički obogatio, a velik je broj posuđenica svojom fonološkom, morfološkom i semantičkom prilagodbom postao neizbježan dio suvremenog ruskog jezičnog sustava. Most of the world's languages come into contact with each other, thus establishing linguistic contacts. The process of borrowing words from one language to another is a natural and necessary phenomenon in every language. This gradute thesis is devoted to the study of French loanwords, i.e., Galicianisms in the Russian language. Our aim is to examine the frequency of Galicianisms and the degree of presence of French loanwords in contemporary Russian, both in everyday and in the scientific, journalistic, and literary style of the language. In addition to a more detailed explanation of the process of borrowing Galicianisms in the Russian language, we also showed how loanwords adapt to the language at different language levels: phonological, orthographic, morphological and semantic level. On concrete examples we have shown the adaptation of words at all levels and thus come to the general features of French loanwords in the Russian language. Thanks to Galicianisms, but also to other loanwords, the Russian language was additionally lexically enriched, and a large number of loanwords became an inevitable part of the modern Russian language system with their phonological, morphological and semantic adaptation.

Тема этой работы – русизмы в книге Хорватский язык в контакте с европейскими языками: настройка и адаптация. Главная цель – отметить употребление русских слов в хорватском языке. Тема работы принадлежит области языка, которая называется контактная лингвистика – обсуждается контакт между двумя языками (русский – язык донор, а хорватский язык – язык реципиент). Основные цели данной работы: анализ русизмов, которые используются в хорватском языке (корпус русизмов взят из книги Хорватский язык в контакте с европейскими языками) и изучение процесса адаптации русских слов в систему хорватского языка. Процессы и результаты адаптации проанализированы с использованием методологии хорватского лингвиста Рудольфа Филиповича. Адаптацию русизмов мы проанализировали на четырех основных уровня языка: фонологическом, орфографическом, морфологическом и семантическом. Glavna tema ovog diplomskog rada su rusizmi u knjizi Hrvatski jezik u kontaktu s europskim jezicima: prilagodba posuđenica. Glavni cilj je proučiti upotrebu i adaptaciju ruskih posuđenica u rječniku hrvatskog jezika. Tema rada spada u područje jezika koje se zove kontaktna lingvistika – raspravlja se o kontaktu između dva jezika (ruski jezik je jezik donor, a hrvatski jezik je jezik primatelj). Glavni ciljevi ovog rada su: analiza rusizama koji se koriste u hrvatskom vokabularu (korpus rusizma preuzet je iz knjige Hrvatski jezik u kontaktu s europskim jezicima) i proučavanje procesa prilagodbe ruskih riječi u hrvatski jezični sustav. Procesi i rezultati prilagodbe analizirani su prema metodologiji hrvatskog lingvista Rudolfa Filipovića. Adaptacija rusizma u radu je analizirana na četiri osnovne razine jezika: fonološkoj, ortografskoj, morfološkoj i semantičkoj razini. The main topic of this diploma thesis is the study of Russianisms in the book Croatian in the contact with European languages: the adaptation. Moreover, the main goal is to examine the use of Russian words in the vocabulary of the Croatian language. The topic of the work belongs to the scientific branch of contact linguistics – the contact between the two languages is discussed (Russian is the donor language, and the Croatian language is the recipient language). The main goals of the work are: the analysis of the Russisms used in the Croatian vocabulary (the corpus of Russisms is taken from the book Croatian language in contact with European languages) and the study of the process of adaptation of Russian words into the Croatian language system. The processes and results of adaptation are analyzed according to the methodology of the Croatian linguist Rudolf Filipović. The adaptation of Russisms is analyzed on four basic levels of language: phonological, orthographical, morphological and semantic level.

Rusini žive u južnoslavenskom okruženju već skoro tri stoljeća. Tijekom tog vremena svi govornici rusinskog postali su bilingvalni što se odrazilo na njihov materinski jezik na svim jezičnim razinama. Od doseljenja Rusina (1744. godine doselile sus e prve obitelji), pa do početaka standardizacije (1923. godine iz tiska je izašla prva gramatika rusinskog jezika) prošlo je 179 godina. U tom periodu jezik je bio izložen kaotičnoj asimilaciji i utjecaju susjednih jezika: hrvatskog, srpskog, mađarskog. Standardizacijom je rusinski svjesno usmjeravan prema svojim unutarnjim resursima i govorima svoje postojbine.

Sažetak Ovaj rad postavlja tezu da uporaba književno-umjetničkih tekstova u kojima je prisutna pjesnička sloboda na gramatičkoj razini pospješuje usvajanje hrvatskoga kao J2. Nakon prvotnog efekta ‘’začudnosti’’, polaznici uz mentorovu pomoć detektiraju odstupanje od pravila i time pospješuju vlastitu recepciju gramatičkih i pravopisnih pravila. Na antologijskim pjesmama hrvatskih autora (Parun, Pupačić, Slamnig, Šimić) pokazuje se kako pjesnička odstupanja skreću pozornost na gramatička i pravopisna pravila. U gramatičkom smislu, odstupanja uzrokovana pjesničkom slobodom mogu pomoći boljem usustavljivanju naučenih pravila o uporabi određenih konstrukcija. Uočavanje ili podučavanje nepravilnostima na razini rečenice rezultira pravilnim slaganjem reda riječi, a s druge strane razvija poseban osjećaj za jezik umjetničke književnosti, koji je bogatstvo naše kulture i našega naroda. Na pjesmi kao cjelini promatraju se međusobni odnosi leksika i gramatike. Također se susreće s nepoznatim riječima koje možemo povezati s povijesti ili s određenim hrvatskim regijama, tako da nam znanje o leksiku pruža mogućnost korelacije s ostalim važnim područjima proučavanja i poučavanja hrvatskoga kao J2 u punini njegove kulture, civilizacije i povijesti. Osim što detekcija ‘’nepravilnosti’’ pozitivno utječe na usvajanje gramatičkih i pravopisnih pravila, korištenje književno-umjetničkih tekstova obogaćuje polaznikovo znanje o hrvatskoj kulturi i književnosti te također obogaćuje polaznikovu duhovnu spoznaju i međukulturne kompetencije., Learning Croatian as a L2 at all levels also requires cognition of the moral values. Despite various programmes and knowledge levels, just as the fact that dictionary corpus that each level should proscribe, aren’t balanced, authors of coursebooks, textbooks, manuals, as well as teachers themselves, are trying to teach language according to the students’ needs. Teaching adults is very different in comparison to teaching children. When teaching adults, one must think about their cognitive abbilities and spiritual values and how to affect them. So, at these levels lessons based on just grammar and vocabulary, with cliche dialogues, must be avoided. One of the possibilities are literature foregrounds, esspecialy poems written by famous Croatian authors. Poems have their own language, literary language, dissimilar to standard language and speech which students had learned. Rule bias and licentia poetica – artistic licence - don’t have to be the cause of non-understandings; they could be encouraging for developing and achieving all the goals of teaching Croatian as a second and foreign language. In this paper a thesis is set that usage of literature-artistic foregrounds which include licentia poetica on grammar level improves learning Croatian as L2. After the first ‘shocking’ effect, students, together with their mentor, detect exceptions and by that they improve their own reception of grammar and ortographic rules. This paper is grounded on teaching Croatian as a second and foreign language in the Croatiaca school, Centre for Croatian Studies, University of Philosophy in Split. Levels included in this research are A2, B2 and C1. Paradigms for teaching are anthological poems written by famous Croatian authors: Josip Pupačić: Tri moja brata, Vesna Parun: Dom na cesti, Ivan Slamnig: Ubili su ga ciglama, Tin Ujević: Kolajna, Antun Branko Šimić: Žrtve. In these poems it is possible to see that exceptions in artistic language lead to recognition of grammar and orthography rules. Poems have their own language, language of literature, different from standard language and speech. These poems have beenchosen by the principle of representativity, trying to study licentia poetica, while especially taking into consideration interests of students, just as their human rights and freedoms. Exceptions (licentia poetica) don’t have to be the cause of non-understandings, they can encourage students to learn more and progress better than before. Grammatically, these exceptions caused by licentia poetica can help students to understand the use of certain grammar rules and sentence constructions. As these irregular forms could sometimes be heard by native speakers, the emphasizing of these usages leads to correct usage of language. Word order in the Croatian language can be relatively free, but also governed by very strict rules. Wishing to achieve emphatic stylistic effects, poem writers, at sintagmatic level, often compose a patchwork. Perceiving and teaching these irregularities, on the other hand, means building up a special feeling for the language of the artistic literature, the jewel of our culture and our nation. In the Croatian language, lexis is taught before grammar. In a poem as a unit, we can observe mutal relations of lexis and grammar. Also, a student can encounter words that s/he doesn’t know and that s/he can’t find in smaller dictionaries. These words can be connected to the history or certain Croatian regions, so that lexical knowledge gives them the oportunity to correlate with other important areas of researching and teaching Croatian as L2, in the totality of its culture, civilisation and history. In a paradigm like this students can achieve intercultural competence. A non-native speaker of Croatian language soaks in messages s/he has gotten by learning Craotian. Of course, they reside within their inner lives and students take them all over the world, as permanent spirutal values. All competences are subjects to change, as is a language by itself (Granić 2002: 81), but it is worth to experiment and enrich interactivity of culture and art in this way. It is possible to achieve all these goals by using poetical pieces, poems full of examples of licentia poetica, as a paradigm in learning Croatian as a second and foreign language. That is what this paper tries to explain and prove.

Ovaj rad postavlja tezu da uporaba književno-umjetničkih tekstova u kojima je prisutna pjesnička sloboda na gramatičkoj razini pospješuje usvajanje hrvatskoga kao J2. Nakon prvotnog efekta ‘’začudnosti’’, polaznici uz mentorovu pomoć detektiraju odstupanje od pravila i time pospješuju vlastitu recepciju gramatičkih i pravopisnih pravila. Na antologijskim pjesmama hrvatskih autora (Parun, Pupačić, Slamnig, Šimić) pokazuje se kako pjesnička odstupanja skreću pozornost na gramatička i pravopisna pravila. U gramatičkom smislu, odstupanja uzrokovana pjesničkom slobodom mogu pomoći boljem usustavljivanju naučenih pravila o uporabi određenih konstrukcija. Uočavanje ili podučavanje nepravilnostima na razini rečenice rezultira pravilnim slaganjem reda riječi, a s druge strane razvija poseban osjećaj za jezik umjetničke književnosti, koji je bogatstvo naše kulture i našega naroda. Na pjesmi kao cjelini promatraju se međusobni odnosi leksika i gramatike. Također se susreće s nepoznatim riječima koje možemo povezati s povijesti ili s određenim hrvatskim regijama, tako da nam znanje o leksiku pruža mogućnost korelacije s ostalim važnim područjima proučavanja i poučavanja hrvatskoga kao J2 u punini njegove kulture, civilizacije i povijesti. Osim što detekcija ‘’nepravilnosti’’ pozitivno utječe na usvajanje gramatičkih i pravopisnih pravila, korištenje književno-umjetničkih tekstova obogaćuje polaznikovo znanje o hrvatskoj kulturi i književnosti te također obogaćuje polaznikovu duhovnu spoznaju i međukulturne kompetencije.

U radu se jezične značajke romana Zvoneća svojni stavljaju u dijalektološki okvir koji su postavili dosadašnji istraživači čakavskoga narječja, posebice čakavskoga ekavskoga dijalekta., This paper studies the language of the first novel written in the Chakavian dialect, Zvoneća svojni (1999), by Franjo Matetić. It is about the idiom of the village of Zvoneće in the Liburnia area. Language analysis on the phonological and morphological levels shows that this idiom belongs to the Chakavian Ekavian dialect, or to the north-east Istrian sub-dialect, respectively. In its other phonological and morphological characteristics, this idiom retains ancient language features, showing at the same time the strength in creation of the most demanding literal form., Nella relazione si cerca di analizzare la lingua del primo romanzo in čakavo, intitolato Zvoneća svojni (1999), scritto da Franjo Matetić. Si tratta dell’idioma parlato a Zvoneće, paesino nella provincia di Liburnia. Un’analisi linguistica, condotta sul piano fonetico e morfologico, dimostra l’appartenenza del menzionato idioma al dialetto čakavo di tipo ecavo, overo quello parlato nella zona settentrionale di Istria. Sia nelle sue caratteristiche fomologiche che quelle morfologiche, l’idioma conserva le peculiarità linguistiche di una volta, e dimostra anche l’estrema capacità di realizzare una complessa forma letteraria.

U prilogu je riječ o raznovrsnim načinima izražavanja vremenskih odnosa u hrvatskome jeziku na morfološkoj, leksičkoj i sintaktičkoj razini. Razmatra se označavanje vremena pojedinim glagolskim oblicima, pojedinim vrstama riječi, imenskim konstrukcijama (posebice prijedložno-padežnim izrazima), rečenicama, koordiniranim i subordiniranim složenim rečenicama te na razini teksta. Posebna pozornost posvećuje se subordinacijskom izražavanju vremenskih odnosa, i to ponajprije onim vremenskim rečenicama koje se ovdje nazivaju terminativnim (graničnim).

U radu se dijalektizmi i regionalizmi promatraju na dva načina. S jedne strane govori se o njihovoj ulozi u poučavanju hrvatskoga jezika u cjelini i u nastavi hrvatske književnosti, kulture i civilizacije. S druge su strane oni analizirani kao obilježja polaznih idioma studenata hrvatskog podrijetla koja treba staviti u odnos prema hrvatskomu standardnom jeziku na fonološkoj, morfološkoj, sintakstičkoj i leksičkoj razini.

U članku se raščlanjuju stupnjevi morfološke supstitucije galicizama u hrvatskom na temelju teorije jezika u kontaktu R.Filipovića. Provedena je analiza pokazala da većina galicizama prolazi kroz kompromisnu transmorfemizaciju, tj. ostaje na razini kompromisne replike - strani sufiksi, fonološki prilagođeni sustavu jezika primatelja, u većem se broju posuđenica zadržavaju. U nekim posuđenicama međutim strani se sufiksi zamjenjuju domaćima: posuđenica je potpuno integrirana u leksički sustav jezika primatelja i ponaša se u njemu kao svaka domaća riječ.