Search

Kantova središnja etička studija razmatra mogućnost uspostave deontologijske etike prema kojoj subjekt autonomijom volje sebi propisuje moralni zakon s ciljem da može važiti univerzalno.

Aktuelna pandemija virusa korona navela je mnoge pojedince da preispitaju usvojene obrasce ponašanja. Savremeni čovek, naviknut da najčešće odlučuje i dela u skladu sa sopstvenim interesima i željama, suočava se danas sa zahtevom da svoje postupke podredi opštem dobru. U doba pandemije kada svaki vid neopreznog i nesavesnog delanja može predstavljati opasnost kako po samog delatnika, tako i po njegove bližnje, postavlja se pitanje: kako treba postupati i u skladu sa kojim načelima? Odgovor na ovu važnu nedoumicu možemo pronaći ispitivanjem etičke doktrine Imanuela Kanta. Jedna od glavnih odlika njegove etike jeste eksplicitna zabrana postavljanja pojedinca i njegovih ličnih težnji i ciljeva u prvi plan. Kantov vrhovni moralni princip nije utemeljen u čulima i iskustvu, nego u čovekovoj racionalnoj prirodi i njegovom umu, što mu daje opšte važenje. Ovaj princip važi jednako za sva racionalna bića. Cilj ovog teksta je da pokaže kako Kantov vrhovni moralni princip (izražen u formi kategoričkog imperativa) i čuveni test univerzalizacije mogu da nam posluže kao neka vrsta vodiča za ispravno postupanje. Videćemo da prilikom svakog odlučivanja moramo prvo da se zapitamo šta bi se desilo kada bismo svi postupili na određeni način, odnosno, da li možemo hteti da živimo u svetu koji bi u tom slučaju nastao. Ukoliko je odgovor potvrdan, onda je predloženi postupak moralno ispravan. The current coronavirus pandemic has led many individuals to reconsider adopted patterns of behavior. Modern man, accustomed to usually decide and act in accordance with his own interests and desires, today faces the demand to subordinate his actions to the common good. In the age of a pandemic, when every kind of careless and unscrupulous act can pose a danger both to the agent and to the people he interacts with, the question arises: how should we act and in accordance with which principles? The answer to this important dilemma can be found by examining the ethical doctrine of Immanuel Kant. One of the main features of his ethics is the explicit prohibition of putting the individual and his personal aspirations and goals in the foreground. Kant’s supreme moral principle is not grounded in the senses and experience, but in man’s rational nature and his reason, which gives it universal validity. This principle applies equally to all rational beings. The aim of this text is to show how Kant’s supreme moral principle (expressed in the form of a categorical imperative) and the famous test of universalization can serve as a guide for righteous action. We will see that when making any decision, we must first ask ourselves what would happen if we all acted in a certain way, that is, whether we could will to live in the world that would arise in that case. If the answer is positive, then the proposed procedure is morally right.

Ova disertacija pruža detaljnu analizu Kantovog shvatanja slobode u kritičkom periodu. Polazeći od Kritike čistog uma i analize treće antinomije i transcendentalnog pojma slobode, dolazimo do zaključka da je nemoguće pružiti dokaz postojanja transcendentalne slobode, ali da je moguće pokazati da je ona logički zamisliva i da nije suprotstavljena prirodnim zakonima. Dokazivanje zamislivosti transcendentalne slobode i opravdanosti njenog pretpostavljanja uprkos neupitnom postojanju prirodne uzročnosti, ostavilo je Kantu dovoljno prostora da sedam godina kasnije, u svojoj Kritici praktičkog uma, iznese dokaz realnosti slobode, shvaćene u praktičnom smislu. Kant izvodi postojanje praktične slobode iz moralnog zakona kao činjenice uma. Međutim, Kant se nije zaustavio na ovome, nego je u svojoj Metafizici morala i kraćim spisima iz filozofije istorije otišao i korak dalje, pokušavajući da pokaže da nam ovaj dokaz realnosti praktične slobode nameće zadatak da uspostavimo društveni sistem koji će svakom pojedincu omogućiti njeno neometano ispoljavanje. Glavna teza koju ćemo zastupati u ovom radu jeste da su transcendentalni, praktični i pravno-politički pojam slobode međusobno konzistentni i da proizlaze jedan iz drugog. Pokazaćemo da dokazivanje logičke zamislivosti transcendentalnog pojma slobode omogućava Kantu da kasnije pripiše realno postojanje praktičnoj slobodi, a na kraju i da tvrdi da je sloboda, shvaćena u pravno-političkom smislu, osnovno pravo koje pripada svakom pojedincu kao građaninu jedne države. Kant je razvijao svoje shvatanje slobode uporedno sa razvojem svoje doktrine transcendentalnog idealizma, a videćemo da su ova dva procesa međusobno usko isprepletena. Pored argumentativnog, doprinos ove teze sastoji se i u činjenici da ona nudi jednu sistematičnu studiju o Kantovom shvatanju slobode iz kritičkog perioda This dissertation provides a detailed analysis of Kant's understanding of freedom in the critical period. Starting from the Critique of Pure Reason and the analysis of the third antinomy and the transcendental notion of freedom, we come to the conclusion that it is impossible to provide proof of the existence of transcendental freedom, but that it is possible to show that this concept is logically conceivable and is not opposed to natural laws. Demonstrating the conceivability of transcendental freedom and the justification of its presumption despite the indisputable existence of natural causality, left Kant ample room to present, seven years later, in his Critique of Practical Reason, proof of the reality of freedom, understood in practical terms. Kant derives the existence of practical freedom from moral law as a fact of reason. Kant did not dwell on this, but in his Metaphysics of Morals and in short writings on the philosophy of history, he went a step further, trying to show that this proof of the reality of practical freedom imposes the task of establishing a social system that will allow each individual to have an undisturbed expression of freedom. The main thesis we will defend in this dissertation is that the transcendental, practical, and legal-political notions of freedom are mutually consistent and derive from one another. We will show that proving the logical conceivability of the transcendental notion of freedom allows Kant to later ascribe a real existence to practical freedom, and finally to claim that freedom, understood in legal and political terms, is a fundamental right that belongs to every individual as a citizen of a state. Kant developed his understanding of freedom in parallel with the development of his doctrine of transcendental idealism, and we will see that these two processes are closely intertwined. In addition to argumentative, the contribution of this thesis also lies in the fact that it offers a systematic study of Kant's conception of freedom from the critical period

U ovom tekstu, autor ukazuje na jednu donekle zanemarenu Kantovu metaforu - metaforu "moralnog kompasa". Zamisao "moralnog kompasa" nije ništa drugo nego zamisao samog moralnog zakona kao "kategoričkog imperativa". Autor sugeriše da ova jednostavna metafora ukazuje na dve stvari koja se često zaboravlja u interpretaciji Kantove etike: 1) da Kant smatra da je moralno saznanje dostupno doslovno svakom, i 2) da se put saznanja u moralu razlikuje od puta moralnog saznanja u Kantovoj opštoj epistemologiji. Konačno, autor na primeru "lažnog obećanja" nudi objašnjenje mehanizma delovanja "moralnog kompasa". In this article, the author points to a somewhat neglected Kant's metaphor - a metaphor of the "moral compass." The idea of a "moral compass" is nothing more than the concept of the moral law itself as a "categorical imperative." The author suggests that this simple metaphor points to two things that are often forgotten in the interpretation of Kant's ethics. Firstly, Kant believes that moral knowledge is available literally to everyone. Secondly, the path of acquiring knowledge in morality differs from the path of moral knowledge in Kant's general epistemology. Finally, the author, for example, offers an explanation of the mechanism of "moral compass."

U trećem odseku Zasnivanja metafizike morala Kant nastoji da, na osnovu ideje o nužnom pretpostavljanju slobode, pruži dedukciju vrhovnog moralnog principa i da dokaže njegovo objektivno važenje. Tri godine kasnije, u Kritici praktičkog uma, on eksplicitno poriče mogućnost izvođenja navedene dedukcije i promenom metodoloških postavki pokušava da pokaže da svest o moralnom zakonu kao činjenici uma predstavlja osnovu za dedukciju slobode. U ovom radu ćemo zastupati stav da direktan kontrast između dva Kantova teksta jasno pokazuje da je došlo do radikalnog preokreta u njegovoj misli. Cilj ovog teksta je da pokaže da je Kant imao razloge da bude nezadovoljan dedukcijom moralnog zakona ponuđenom u Zasnivanju metafizike morala, što ga je navelo da promeni svoj argumentativni tok prilikom pisanja druge Kritike. In the third section of the Groundwork of the Metaphysics of Morals, Kant seeks, on the basis of the idea of the necessary presumption of freedom, to provide a deduction of the supreme moral principle and to prove its objective validity. Three years later, in the Critique of Practical Reason, he explicitly denies the possibility of making such deduction, and by changing methodological assumptions, tries to show that awareness of the moral law as a fact of reason is the basis for the deduction of freedom. In this paper we will argue that a direct contrast between Kant's two texts clearly shows that a radical shift in his thought has taken place. The purpose of this text is to show that Kant had reasons to be dissatisfied with the deduction of the moral law offered in the Groundwork of the Metaphysics of Morals, which led him to change his argumentative course when writing the Second Critique.

U diplomskom radu obrađuju se temeljne postavke osnovnog moralnog bogoslovlja prije i nakon Drugoga vatikanskog sabora. Ova analiza temelji se na usporedbi dvaju priručnika moralne teologije na hrvatskom jeziku, od kojih je jedan, Osnovno moralno bogoslovlje dr. sc Andrije Živkovića objavljen 1938. godine u Zagrebu, a drugi, Kristov zakon dr. sc. Bernharda Häringa objavljen 1954., ali dorađen nakon Sabora 1967. godine te 1973. preveden na hrvatski jezik. Usporedbom ova dva djela naznačuju se sličnosti i razlike u poimanju moralne teologije i kršćanskog života prije i nakon Koncila. analizirajući spomenuta djela ove dvojice autora. Dr. sc. Andrija Živković, unatoč tome što vrši određeni odmak od kazuističkog morala, ipak ostaje „zarobljen“ u okvirima tradicionalne teološke misli svoga vremena, odnosno, tomističkog pristupa zakonu. U središtu je objektivni moralni red koji je čovjek u svojoj savjesti dužan spoznati i po njemu donositi moralne sudove i ravnati svojim djelovanjem. Međutim, to je dovelo do određenog legalizma i minimalizma u kršćanskom životu. U djelu Bernharda Häringa, pod utjecajem saborske obnove moralne teologije, stoga uočavamo personalistički pristup gdje je u središtu osobna savjest koja u svojoj slobodi otkriva Božji poziv i čovjekovu odgovornost da na taj poziv odgovori. Naš moralni život mora biti stoga nadahnut vjerom jer proizlazi iz odnosa s Bogom koji nam progovara u svome Sinu, Isusu Kristu. Moralni život mora biti kristocentrično usmjeren jer smo pozvani na nasljedovanje Krista koji nas je po svom pashalnom otajstvu otkupio od grijeha i pobožanstvenio našu narav. Poziv na svetost postaje temeljni imperativ moralnog života koji nas vodi prema spasenju i zajedništvu u ljubavi s Bogom. Na tom tragu, glavni pokretač našeg moralnog djelovanja nije dužnost i obveza spoznaje moralnog zakona, nego Božja ljubav koja nadahnjuje čitavo naše djelovanje. Drugim riječima, središnji motiv kršćanskog ćudorednog djelovanja je poslušna ljubav sinovskog odnosa s Bogom. Häring ne zanemaruje ni važnost moralnog zakona i zapovijedi, ali njih shvaća kao izraz Božje ljubavi jer su nam dani radi našeg dobra i spasenja. Na taj način nadilazi se puka kazuistika i legalizam moralnog života jer otvorenost poticajima Božje ljubavi potiče čovjeka da stalno raste u dobru i ne zadovoljava se minimalističkim izvršavanjem moralnog zakona, odnosno, izbjegavanjem grijeha. Čovjek je pozvan cijeloga sebe, u potpunoj slobodi svoga bića, sve svoje naravne i nadnaravne sposobnosti staviti u službu Bogu i trajno napredovati u svetosti i kreposnom životu. In the thesis, fundamental settings of basic moral divinity before and after the 2nd Vatican council are being processed. This analysis is based on the comparison of two manuals of moral theology in Croatian, of one of which is "Basic moral divinity" by dr.sc. Andrija Živković was released in 1938 in Zagreb, and the other one is "The law of Christ" by dr.sc. Häring which was released in 1954., but was revised after the Council in 1967. and had been translated to Croatian in 1973. In the comparison of these two pieces similarities and differences in the undestanding of moral theology and Christian life before and after the Council are being indicited. By analysing the mentioned pieces of these two authors. Dr. sc. Andrija Živković, despite making a certain distance from Cosuistic moral, he still remains "captured" in the frames of traditional theological thought of his time, actually, tomistic approach to law. In the centre is the objective moral order which is a mans duty to acknowledge and make moral decisions by it. As a matter of fact, it led to a certain legalism and minimalism in christian life. In the work of Bernhard Häring, under the influence of parlaments renewal of moral theology, we observe personalistic approach where in the middle is personal conscience which in its freedom reveals God's call and men's responsibility to answer that call. Our moral life must be inspired by faith because it arises from relationship with God, who speaks in his Son, Jesus Christ. Moral life must be Christcentrical directed because we are invited to follow Christ who has, through his pashal mystery, redeemed us from sin and made our temper Godlike. Invitation for holiness becomes basic imperativ of moral life which leads us towards salvation and union with love with God. On that track, main initiator of our moral acting is not duty and obligation of understanding moral law, but God's love which inspired our whole behaviour. In other words, main motiv of christian moral acting is obedient love of Son's relationship with God. Häring doesn't dismiss importance of moral law and commandments, but he understands them like expression of God's love because they are given to us for our well being and salvation. In that way, raw causality and legalism of moral life is overcomed, because openness to incentive of God's love encourages man to constantly grow in good and doesn't satisfy with minimalistic execution of moral law, therefore, avoiding sins. A person is invited, in total freedom of its own being, in all its natural and supernatural abilities to put in the service of God and permenately advance in holiness and virtuous life.

Rad se bavi filozofskom etikom u djelima Kvirina Vasilja. U prvom poglavlju Vasiljevu definiciju etike kao znanosti o ljudskom djelovanju stavljamo u širi kontekst suvremenih etičkih teorija, ukazujemo na njegov stav o ključnoj ulozi etike u ljudskom djelovanju, koji opet dodatno pojašnjavamo u njegovoj kompleksnosti. U drugom i trećem poglavlju rada usmjereni smo na moralni zakon, njegovu univerzalnost, ali i temelj. Ukazujemo na Vasiljev stav o transcendentalnom podrijetlu moralnog zakona. U četvrtom i petom poglavlju iznosimo Vasiljevu kritiku Kantova shvaćanja mjesta i uloge etike, moralnog imperativa te problematiku suvremenih etičkih teorija u osnovi kojih se, prema Vasilju, nalazi egoizam. Na kraju rada ukazujemo na poteškoće u Vasiljevu shvaćanju etike i moralnog zakona, kao i na neke nedosljednosti u kritici Kantove etike.

Rad se bavi filozofskom etikom u djelima Kvirina Vasilja. U prvom poglavlju Vasiljevu definiciju etike kao znanosti o ljudskom djelovanju stavljamo u širi kontekst suvremenih etičkih teorija, ukazujemo na njegov stav o ključnoj ulozi etike u ljudskom djelovanju, koji opet dodatno pojašnjavamo u njegovoj kompleksnosti. U drugom i trećem poglavlju rada usmjereni smo na moralni zakon, njegovu univerzalnost, ali i temelj. Ukazujemo na Vasiljev stav o transcendentalnom podrijetlu moralnog zakona. U četvrtom i petom poglavlju iznosimo Vasiljevu kritiku Kantova shvaćanja mjesta i uloge etike, moralnog imperativa te problematiku suvremenih etičkih teorija u osnovi kojih se, prema Vasilju, nalazi egoizam. Na kraju rada ukazujemo na poteškoće u Vasiljevu shvaćanju etike i moralnog zakona, kao i na neke nedosljednosti u kritici Kantove etike., This article reflects on philosophical ethics in the works of Kvirin Vasilj. The first chapter examines Vasilj’s definition of ethics as a science on human behaviour in the broader context of contemporary ethical theories. It also points out Vasilj’s position on the instrumental role of ethics in human behaviour, which (the position) is examined in its complexity. The second and the third chapter focus on the moral law, its universality, and its foundation. The author points out Vasilj’s position on the transcendental origin of the moral law. The fourth and the fifth chapter present Vasilj’s critique of Kant’s understanding of the place and the role of ethics, his moral imperative, and the whole field of contemporary ethical theories, which are based, according to Vasilj, on egoism. The final chapter points out some difficulties in Vasilj’s understanding of ethics and the moral law, as well as some inconsistencies in his critique of Kant’s ethics.

U radu se kritički osvjetljava pojam slobode u okviru filozofske misli Immanuela Kanta. Ovime se prvenstveno misli na njegov etički nauk, pa posredno i na epistemološki i estetički, koji na njega upućuju i kroz njega se utemeljuju. Cilj rada je pokazati da se sloboda, tumačena u oba svoja aspekta (pozitivnom i negativnom), dade izjednačiti s konceptima autonomije i spontaniteta. Ovim se pak putem, obzirom da je sloboda ratio essendi moralnoga zakona, može argumentirati i u korist teze o praktičkom jedinstvu slobode i moralnog zakona. Dodatno, u radu se analiziraju interpretativne implikacije kao i teškoće koje se javljaju čak i u tumačenjima eminentnih poznavatelja Kantove misli, poput L. W. Becka i N. Hartmanna., This paper aims to critically examine and evaluate the whole of Kant’s philosophy from the perspective of the notion of freedom. Freedom, both in its negative and positive capacity, as well as in it’s purely practical sense, serves as a cornerstone of Kant’s philosophical enquiry and the one true medium of the mind both in the practical and theoretical sense. Along with the aforementioned negative-positive dichotomy, freedom can further be distinguished as being one with the concept of the autonomy of the mind. Through this connection, freedom becomes, as its ratio essendi, practically one with the moral law itself, the latter being a form of the former. From the idea of freedom, various implications emerge, which have been dealt with through the course of the essay. In this respect, particular attention is paid to Kant’s notion of will and some of the misunderstandings it managed to create among notable Kant scholars like L. W. Beck and N. Hartmann.

U prvom dijelu ovog rada prikazuju se temeljne odrednice etike u Kanta. Polazište novovjekog čovjeka: znati da bi mogao djelovati obuhvaća u Kanta činjenje dobre volje na koju se svodi ćudoredno djelujuća osoba, a odatle pozitivno stečeno pravo i napredovanje u prosvjetiteljstvu. Kantovo određenje praktičnog (etičkog) uma pokazuje se kao odlučan zaokret u povijesti filozofije. U Kantovoj etici maksima svakog čovjeka je putem njegova nastojanja i samoprisile izravni sudionik opstojanja općevaljanog obrasca odnošenja u zajednici. U drugom dijelu problematizira se određenje ethosa kao jezgre povijesnog razvitka u filozofiji Maxa Schelera. Odlučna je razlika Schelerova mišljenja spram određenja ćudoređa u Kanta u tome što je materijalna vrijednosna etika koncipirana kao “najdublje jezgro same povijesti” – povijesnog procesa nastajanja svijeta. Temeljne vrednote pripadne nekom društveno-povijesnom jedinstvu (razdoblju, epohi, narodu) ne grade samo međuljudske odnose, nego se tiču cjelokupnog okolnog svijeta. To je pokazao Max Scheler sa središnjim pojmom svoje filozofije – pojmom ethosa i problematizacijom ethosa koji nosi i razvija novovjekovni svijet., In the first section of this article, Kant’s basic determinants of ethics are expounded. In Kant, the starting point of modern man: to know that he could act, encompasses a doing of good will, to which an ethically active person is reduced, and on that basis the positive acquired law and advancement in the enlightenment. Kant’s definition of the practical (ethical) reason proves to be the decisive turning point in the history of philosophy. In Kant’s ethics, the maxim of every man, through his striving and his self-coercion, is a direct participant in the subsistence of the generally valid pattern of relations within a community. The second section focuses on the problem matter related to the definition of ethos as the core of historical development in Max Scheler’s philosophy. The crucial difference between Scheler’s thought and Kant’s definition of ethics lies in the fact that material value-related ethics is conceived as the “deepest core of history itself” – of the historical process of world genesis. The fundamental values belonging to a social-historical unity (period, epoch, people) do more than build relations between people – they also concern the entire surrounding world. Max Scheler demonstrated this with the central concept of his philosophy – the concept of ethos and inquiry into the problem of ethos which bears and develops the modern world.

Smisao je ovoga rada napraviti presjek filozofije Bonifaca Badrova sa željom da to bude prinos osvjetljavanju povijesti filozofije na katoličkim učilištima u BiH. Filozofska misao Bonifaca Badrova zalazi u sva područja filozofije. U svojoj je biti skolastička te je okrenuta religioznom doživljaju. U prvom dijelu rada autor smješta Badrova u prostor i vrijeme, pojašnjava okolnosti u kojima je djelovao i značenje njegove filozofije za zajednicu kojoj je pripadao te analizira obujam i strukturu literature kojom se Badrov u znanstvenom radu služio. U drugom dijelu rada izlaže Badrovljevu kozmologiju: svijet koji je stvoren ni iz čega u sebi nosi trag božanskoga stvaranja. Iako kontingentan, svijet stvoren od Boga može i samostalno egzistirati, ali će imati svoj svršetak. Materija ne može imati ontološki prioritet nad duhom. U trećem dijelu rada autor izlaže antropologiju: Badrovljev je čovjek slobodno i razumno biće s moralnim zakonom, utjelovljeni duh i oduhovljeno tijelo, biće koje se želi divinizirati i biće koje je određeno za prekogrobni život. Predočen je i Badrovljev stav o egzistencijalističkoj filozofiji. Četvrti dio rada bavi se teodicejom: za Badrova je posljednji smisao filozofije razumska spoznaja Boga. Bog je biće koje ima apsolutnu egzistenciju, savršenu esenciju, savršenu razložnost, svijetu je transcendentna i imanentna zbilja, slobodan je, osoba i stvoritelj svijeta, tvorac je univerzalno obligatnoga moralnog zakona., Il senso di questo lavoro é fare un sguardo filosofico di B. Badrov, desiderando che ci sarebbe un contributo illuminativo alla filosofia nelle Scuole Cattoliche in Bosnia e Herzegovina. Il pensiero filosofico di B. Badrov entra nell pieno ambito di filosofia, scolastica nella sua essenza e indirizzata ad un avvenimento religioso. Nella prima parte del lavoro l’autore alloggia Badrov nel spazio e tempo, spiega le circostanze in quale Badrov agisce e significato della sua filosofia per la comunitá alla quale apartenesse, analizando la capacitá e la struttura di letteratura lavorativa usandola nell suo lavoro scientifico. Nella seconda parte del lavoro si esporre la cosmologia di Badrov; il mondo fu creato di niente e porta in se la traccia di creazione divina. Benchč contingentale, il mondo creato dal Dio puó esistere indipendente peró avrá il suo fine. La materia non puó avere la prioritá ontologica sovra l’anima. Nella terza parte del lavoro l’autore esponga l’antropologia: l’uomo di Badrov e un essere libero e ragionevole con la legge morale, un spirito incarnato e un corpo spiritualizato, l’essenza che desidera essere divinizata e una essenza determinata per la vita sovrannaturale. Si rappresenta anche l’atteggiamento di Badrov sulla filosofia esistenziale. La ultima parte del lavoro si occupa con la teodicea: secondo il Badrov, senso definitivo di filosofia é la cognizione razionale di Dio. Dio é un essere di esistenza assoluta, essenza perfetta con ragionevolezza perfetta, una realtá trascendentale e immanente, libero, la persona e un creatore del mondo, creatore di una legge morale, universale e obbligatoria.

Člankom autorica nastoji predstaviti filozofa Kvirina Vasilja ističući njegove najvažnije odgovore na temeljna gnoseološka, antropološka, etička, ontološka i teodicejska pitanja. Riječ je o vrlo osebujnom i plodnom mislitelju kojega krasi oštroumno promišljanje te u mnogim slučajevima originalna vlastita terminologija. Njegova filozofija polazi od čovjeka i njemu se vraća pa se s pravom može reći da je antropološki obilježena. Čovjek je za Vasilja najveća tajna, ali i najdivnije Božje stvorenje kojemu su otvorena vrata vječnosti. Svojom duhovnom komponentom transcendira puku materiju i nužne zakone prirode. Sposoban je objektivno spoznavati i preko granica čiste empirije te donositi valjane, znanstveno utemeljene iskaze čak i o apsolutnom biću. Razumom je kadar dokučiti i univerzalni moralni zakon koji je transcendentne i objektivne naravi. U svojoj težnji za najvećim dobrom uočava da je usklađivanje vlastite volje s Božjom jedini pravi put nadvladavanja životnoga pesimizma koji vodi u posvemašnji nihilizam., In this article the author wants to present philosopher Kvirin Vasilj, pointing out his most important answers to basic cognitive, anthropological, ethical, ontological and questions of natural theology. That is a very peculiar and productive thinker graced by sagacious pondering and in many cases his own original terminology. His philosophy proceeds from a human and returns to him, so it can be said that it is marked anthropologically. A human is the biggest mystery for Vasilj, but it is also the most wonderful God’s creature to whom the gate of eternity is opened. He transcends a simple matter and necessary nature laws by his spiritual component. He is able to perceive things even beyond the limits of pure empirics and make good, scientifically based statements about the absolute creature. With his mind he is capable to understand the universal moral law which has transcendent and objective nature. In his aspiration for the biggest good he notices that harmonizing of one’s own will with God’s will is the only right way for overcoming the life pessimism which leads to complete nihilism.