Search

Trying to interpret oneself and the other in the world, the traditional Man has established a real world and an otherworld. Specific herbal and animal attributes were ascribed to particular people who allegedly had the power to communicate between worldliness and transcendence. Also some human characteristics were linked with herbal and animal mediators. These attributes were folklorized as miraculous powers. Such supernatural beings from South Slavic traditional conceptions of the world have been largely associated with the pre-Christian deities and their degradations, based on the observed real attributes of the vegetal and animal species. The interdisciplinary comparative way of treating folkloristic real-unreal motifs through time and space in this article is its ethnological, animalistic and anthropological contribution. (Ovaj rad djelomice je podržala HZZ u sklopu projekta Kulturna animalistika: interdisciplinarna polazišta i tradicijske prakse – ANIMAL, IP-2019- 04-5621).

U radu se donosi prikaz toponima motiviranih prežitcima pretkršćanskih vjerovanja u južnom Podgorju prema pučkim narativima i recentnim pisanim izvorima. Svrha rada je prikazati one toponime, koje je u određenom povijesnom kontekstu imenovalo stočarsko stanovništvo Podgorja prema svojim tradicijskim vjerovanjima, kao značajnu prirodnu i kulturnu baštinu. Interpretacija se temelji na predajnim narativima prikupljenim terenskim istraživanjima i recentnim pisanim izvorima (filološkim, etnološko-antropološkim i povijesno-geografskim). Vilinska i bapska toponimija Nacionalnog parka i šire okolice prepoznatljiv je sloj prežitka staroslavenskih i starohrvatskih kozmogonijskih i drugih mitskih predodžbi na primjerima vila i baba, čije bi podrijetlo na južnom Velebitu moglo biti kasnosrednjovjekovnog postanja, premda nam arhivska građa, u prvom redu povijesna kartografija, ne nudi podatke o tome sve do 18. stoljeća.1 Ovim prilogom nastoji se produbiti i proširiti spoznaje o mitskoj toponimiji u određenom prostornom kontekstu južnog i jugoistočnog Velebita. Budući da do sada tema nije sustavno istraživana, neće biti moguće dati konačne odgovore i zaključke, neka pitanja ostat će otvorena za buduća istraživanja koja zahtijevaju interdisciplinarni pristup, osobito na onomastičkoj i etimologijskoj razini. U radu se interpretira pučka etimologija predajnih narativa i pučkih obrednih pjesama., The paper focuses on the topography of mythical toponyms in the Park and its wider area, which the inhabitants of southern Podgorje traditionally associate with the degraded and demonised deities of Slavic mythology. The interpretation is based on traditional narratives collected in field research and from more recent written sources (philological, ethnological-anthropological and historical-geographical). The fairy and baba toponomastics in the Park and its wider surroundings are recognised as the remnants of Old Slavic cosmogony and other mythical concepts using the examples of fairies and old women (baba). On southern Velebit their origins could be medieval, although archival material, primarily historical cartography, does not offer information before the 18th century. This article seeks to deepen and expand knowledge about mythical toponymy in the spatial context of southern and south-eastern Velebit. Since the topic has so far not been systematically researched, it will not be possible to give definitive answers and conclusions and some questions will remain open to future research requiring an interdisciplinary approach. The paper interprets the folk etymology of narratives and ritual folk songs, but philological etymology was not the subject of analysis.

U opširnom »Uvodu« autor navodi kako većina knjiga iz etnologije, folkloristike, mitologije, usmene književnosti i sličnih znanstvenih oblasti u crnogorskom okruženju nosi nacionalni predznak. Drugo poglavlje monografije autor je naslovio »Crnogorski sveci – nacionalni heroji i nasljednici prethrišćanskih božanstava«.U poglavlju »Đavo i dukljan« Čirgić piše kako se čini da su u crnogorskoj tradiciji postojale dvije vrste đavola.U poglavlju »Tenac« pozivajući se na Medakovića iz 1860. godine autor navodi: »Što po drugijema mjestima zovu: vampir i vukodlak, to Crnogorci zovu tenac i potenčeio se« (str. 65.). Čirgić u poglavlju »Vještica« piše da su »u vjerovanju Crnogoraca vještice bile stare žene koje su se pretvarale u pticu ili leptira i tako donosile razne nesreće i ljudima i stoci« (str. 93.). Mora« je naslov sljedećega poglavlja u kojem Čirgić navodi Barjaktarević opis iz 1940. godine: »Po vjerovanju Crnogoraca mora je povampijerena vještica, ili pak vještica koja neće da jede više ljudsko meso. To je nekakva ružna babetina, duge guše, zabačenih dojki preko ramena (…)« (str. 141.). Pišući o zduhaču u istoimenom poglavlju autor navodi da je vjerovanje u zduhača tipično za Crnu Goru i krajeve koji joj gravitiraju, posebice, sjeverna Albanija. Zduhači su ljudi koje duša napušta u snu i ide u borbu radi sticanja dobra kraju kojemu pripadaju. Zduhači imaju šamanska obilježja te se bore s drugim zduhačima pa i prekomorskim. Vjeruje se da zduhači koji su izmoreni mogu odrediti zamjenu među ljudima ali im moraju otkriti vještinu i tajne borbe. Opće je južnoslavensko vjerovanje da zduhači mogu obraniti svoj kraj i odagnati zle sile. U poglavlju »Div i psoglav« autor piše da je u današnjim vjerovanjima ostalo vrlo malo tragova o divovima, a glavni izvori o divovima nalaze se u bajkama.Autor u poglavlju »Vila« piše da su vile poznate u svim slavenskim kao i antičkim mitologijama. U južnoslavenskim vjerovanjima vile su bajkovite ljepotice, ali su imale konjsko ili magareće kopito ili kozji papak. U crnogorskoj tradicijskoj kulturi vile su ideal ženske ljepote, bez kopita ili papaka. »Malo je koja životinja prisutna u crnogorskim tradicijskim vjerovanjima i predanjima kao što je to zmija«, navodi autor u poglavlju »Zmija i zmaj«. Posljednje poglavlje u monografiji autor je naslovio »Zagrobni život između starije tradicije i aktuelnoga monoteizma«.

Dekan Filozofskoga fakulteta za crnogorski jezik i književnost prof. dr. sc. Adnan Čirgić vodeći je stručnjak za crnogorski jezik. Pored jezikoslovnih studija i monografija Čirgić se bavi i proučavanjem crnogorske kulturne baštine. O tome svjedoči i Čirgićeva monografija u kojoj piše o natprirodnim bićima u tradicijskoj kulturi Crnogoraca. Autor navodi kako većina knjiga iz etnologije, folkloristike, mitologije, usmene književnosti i sličnih znanstvenih oblasti u crnogorskom okruženju nosi nacionalni predznak. Rijetki su primjeri koji su karakteristični samo za Crnu Goru. Jedan od tih primjera je o strašnoj zmijurini bloru u Skadarskome jezeru, koja je, po predajama, sprječavala prolazak lađa i čunova, a ubilo ju je jedno momče koje je poprskala krv zmijurine i momče je umrlo. Taj događaj pripisuje se početku 19. stoljeća. Među natprirodna bića koja je teško objasniti spada i karakondžula koje se spominje u Bukumirskome jezeru i »koja utopi svakoga ko se usudi da pliva u njemu« (str. 12.-13.). Demonsko biće karakondžula spominje se i u hrvatskoj (op. a.) makedonskoj i srpskoj tradiciji. Čirgić piše o sv. Vladimiru Dukljanskome, sv. Ivanu Crnojeviću i o sv. Petru Cetinjskome navodeći da se u nekim osobinama tih svetaca ogleda pandan o sv. Savi. U crnogorskoj tradiciji svaki blagdan naziva se svetac. Najveća uvreda svecu nanosila se radom toga dana a posebno ako bi se primoravali drugi da rade. To se nazivalo grehovanje. Međutim, to se ne odnosi na blagdan sv. Save kada raditi nije značilo U poglavlju »Đavo i dukljan« Čirgić piše kako se čini da su u crnogorskoj tradiciji postojale dvije vrste đavola. Jedan je vrhovni i nužno uvijek ne čini zlo. Druga vrsta su đavoli kao sitniji demoni. U poglavlju »Tenac« pozivajući se na Medakovića iz 1860. godine autor navodi: »Što po drugijema mjestima zovu: vampir i vukodlak, to Crnogorci zovu tenac i potenčeio se« (str. 65.). Čirgić u poglavlju »Vještica« autor piše da su »u vjerovanju Crnogoraca vještice bile stare žene koje su se pretvarale u pticu ili leptira i tako donosile razne nesreće i ljudima i stoci« (str. 93.). Po vjerovanju Crnogoraca mora je povampijerena vještica, ili pak vještica koja neće da jede više ljudsko meso. To je nekakva ružna babetina, duge guše, zabačenih dojki preko ramena (…) U Kuča i danas vjeruju da mora noću pritiska, davi i dosađuje ljudima. Protivu nje se upotrebljava trnova drača i pojas s vrh haljina, ili se pak metne prekršten pojas na krsta i mora ne može doći« (str. 143.). o tome je pisao i Njegoš: »Pritiska me sve nekakva mora / Kako zaspim ne da mi krknuti. (…) Svagda nosim rena uza sebe / I trnovu draču u optoku (ušivku) / Al od nje ništa bolje nije / No pas pružit ozgor svr haljina« (str. 141.). Pišući o zduhaču u istoimenom poglavlju autor navodi da je vjerovanje u zduhača tipično za Crnu Goru i krajeve koji joj gravitiraju, posebice, sjeverna Albanija. Zduhači su ljudi koje duša napušta u snu i ide u borbu radi sticanja dobra kraju kojemu pripadaju. Zduhači imaju šamanska obilježja te se bore s drugim zduhačima pa i prekomorskim. Vjeruje se da zduhači koji su izmoreni mogu odrediti zamjenu među ljudima ali im moraju otkriti vještinu i tajne borbe. Opće je južnoslavensko vjerovanje da zduhači mogu obraniti svoj kraj i odagnati zle sile. Autor u poglavlju »Vila« piše da su vile poznate u svim slavenskim kao i antičkim mitologijama. U južnoslavenskim vjerovanjima vile su bajkovite ljepotice, ali su imale konjsko ili magareće kopito ili kozji papak. U crnogorskoj tradicijskoj kulturi vile su ideal ženske ljepote, bez kopita ili papaka. Vile su, piše Čirgić, iste u crnogorskim i albanskim vjerovanjima »žive u planinama, vole igru, a ko im poremeti veselje na mjestu umre« (str. 180.).

U ovom radu predstavljena je tradicijska kulturna baština poljičkog i omiškog kraja. Narodni običaji i mitovi čine značajni dio kulture i tradicije hrvatskog naroda, karakteriziraju njihov način života i njihova uvjerenja. Na osnovi običaja i mitova pojavile su se mnogobrojne usmene priče čiji su nezaobilazni likovi bile vile i vještice, ali i druga mitska bića. Također, u radu su predstavljene i raznorazne zagonetke i poslovice koje su ih uveseljavale te praznovjerja koja su ih plašila i na neki način upozoravala., This work presents the traditional cultural heritage of the Poljica and Omiš region. Folk customs and myths make up a significant part of the culture and tradition of the Croatian people, characterize their way of life and their beliefs. On the basis of customs and myths, numerous oral stories appeared, whose inevitable characters were fairies and witches, as well as other mythical creatures. Also, in this work are presented various riddles and proverbs that impressed those superstitions that frightened them and warned them in some way.

U interpretacijama Balada Petrice Kerempuha (prvotisak 1936) često se spominju njihove veze s usmenom književnošću, ali čini se da postoji još prostora za istraživanje i analizu tih veza. Balade, koje su zapravo novi književni žanr različit od dotadašnjega shvaćanja balade, napajaju se na izvorima dijalektalnoga usmenog pjesništva, ali i njega privode pisanoj književnosti. Usmenoknjiževna vrsta čiji se utjecaj u djelu prati je demonološka/mitska predaja, a pritom je primijenjena metoda računalne kvantitativne analize. Dobiveni podaci potvrdili su neke tvrdnje drugih istraživača o prisutnosti usmenog u Krležinom djelu. .

Skup je organizarao Alumni Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Splitu povod 45. obljetnice objavljivanja romana "Prosjaci i sinovi" Ivana Raosa. Na skupu su sudjelovali Antun Vrdoljak, Filip Radoš, Ivan Bošković i Marko Dragić.

Knjiga je opremljena arhivskim, dokumentarnim i umjetničkim fotografijama i predstavlja svojevrsni vodič kroz Međimursku županiju, obuhvaćajući podatke o prirodnim ljepotama i turističkim zanimljivostima, o kulturnim vrijednostima i tradicijskoj baštini, o glazbenom folkloru i pučkoj predaji te o istaknutim osobama iz povijesti i glazbe Međimurja. Drugi dio knjige sadrži kajkavske stihove obrađenih napjeva i opise mitskih bića iz međimurske usmene predaje, kao rezultat višegodišnjih autoričinih i suradničkih etnografskih terenskih istraživanja. Uvodni dio donosi popis svih zastupljenih napjeva, njihovo trajanje, izvor, obrađivače i izvođače. U završnom dijelu gostujući izvođači predstavljeni su i fotografijama, a popisani izbor literature upućuje na važnija djela u vezi s tekstualnim dijelom knjige.

U radu se opisuju i objašnjavaju tradicijska vjerovanja u mitska bića koja po predaji obitavaju u šumama. Spominju se vile, vještice, patuljci i druga bića.

Naravno, ne polazim od isključivosti da je samo feminino nadnaravno povezano uz "sniženu" hijerarhijsku kategorizaciju negativne valorizacije životinjstva, s obzirom na arhetipski kategorem demonsko jest animalno – u okviru čega podsjećam da tek krajem helenističkoga razdoblja pojam demon (daimôn) dobiva isključivo konotaciju zla. U navedenom okviru zoodemonizma ovim animalističko-ekofeminističkim prilogom polazim od feminine trijade vila – mora – vještica, s obzirom na prožimanja njihovih hesperskih sudbina. I pučki imaginarij - ali iz kristijanizirane ideosfere - postavlja u ikonografske dodire psiheme vile i vještice, vilinskih vještica (usp. Pócs 1999:49), jer kao što etimologijski detektira Petar Skok riječ vila kao tvorba iz magijskoga doba pridružuje se riječi vještica. Rubove animalnoga i nadnaravno-femininoga promatram u dihotomiji tijelo-duša, što će reći – ikonografija animalnoga može se propitivati u modalitetu životinjskih uljepaka na ženskome tijelu kao što je riječ o vilinskim kopitima/papcima ili na duševnoj razini kada je riječ o zoopsihonavigacijama pod čime s jedne strane promatram jahanje (let) na životinjama - životinjska vozila kojima, primjerice, vještice lebde u zraku i, naravno, inkubusna jahanja na muškarcima, a s druge strane promatram zoometempsihoze - duševna drugotvorenja s obzirom da metempsihoza zahtijeva transgresiju preko smrti (privremenu smrt).

Izlaganje o problemima izrade dvaju rječnika u okviru projekta 0189002.

Knjiga sadrži studije o običajima i mitskim bićima hrvatskih usmenih predaja povezanih uz najstarije segmente hrvatske narodne kulture.

U ovome radu autor raščlanjuje tridesetak predaja i kratkih izvješća o "maliku" na prostoru od Istre do Paga, gdje se taj lik javlja sa značajkama podzemnog ili šumskog patuljka. Jedinice analize nastale su iz samih tekstova izvješća i ne počivaju na prethodnoj tipologiji. Prema sastavicama: naziv, predodžba, ponašanje, karakter, prostor pojavljivanja, pokušava se grupirati sve što bi kao skup motiva bilo vezano uz ovu predajnu predodžbu te s čime sve ona interferira. To uključuje i istraživanje predodžbe o drugome svijetu, svijetu mitskih predajnih bića.