Search

Rad se bavi istraživanjem mirotvornih aspekata europske političke integracije i deficitima europskoga mirotvorstva, kao i pokušajima objašnjenja prirode europske političke integracije kakve pruža politička teorija. Rad se oslanja na istraživanja Johna McCormicka, Zakija Laïdija, Sabine Saurugger, Renauda Dehoussea, Hansa Vorländera, Gilberta Merlioa i drugih, a koja se bave teorijom europske integracije, mirotvornim aspektima europske integracije, prednostima i nedostacima političkog sustava Europske unije, te snagama i slabostima europske demokracije. Na temelju McCormickove analize pojedinačno se istražuju aspekti mirotvornoga kapaciteta djelovanja Europske unije, kojima se priključuje kritika specifične »normativne sile« Europske unije, kakvom je opisuje Laïdi. Rad zaključuje da u uvjetima globalnih kriza, naročito u oblicima ratnih sukoba, djelovanje Europske unije u području mirotvorstva pokazuje značajne manjkavosti, koje se temelje na unutarnjim predispozicijama ovoga specifičnog političkog sustava., The article deals with the research of the peace-making aspects of European political integration and with the deficits of European peacemaking, as well as attempts to explain the nature of European political integration as provided by political theory. The paper relies on research presented by John McCormick, Zaki Laïdi, Sabine Saurugger, Renaud Dehousse, Hans Vorländer, Gilbert Merlio and others, dealing with the theory of European integration, the peacemaking aspects of European integration, the advantages and disadvantages of the political system of the European Union, and the strengths and weaknesses of European democracy. The aspects of the peace-making capacity of the European Union are individually researched based on McCormick’s analysis, which are joined by the criticism of the specific normative force of the European Union as described by Laïdi. The author concludes that in the conditions of global crises, especially in the forms of war conflicts, the action of the European Union in the field of peacemaking shows significant deficits, which are based on the internal predispositions of this specific political system.

Na stranicama koje slijede sažimamo vrlo kratko, bogato sedamdesetgodišnje životno iskustvo Dragice i njeno skoro tridesetgodišnje iskustvo mirotvorstva i međuvjerskog dijaloga. Što je radila i kakve je aktivnosti provodila s udrugom „Luč“ od 2004.godine do 2021.

Ako je suditi prema zbivanjima u hrvatskome i bosanskohercegovačkom društvu u posljednjih trideset godina, moguće je zapaziti da su i Katolička Crkva i Srpska pravoslavna Crkva - kao dva važna nacionalna sakralna sustava - imale značajnu ulogu u usmjeravanju ne samo društvenih nego i političkih procesa. Upitno je, međutim, koliko su ta i takva politikom obojena usmjeravanja donijela ovim društvima dobroga, a koliko lošeg, posebno kad je riječ o izgradnji povjerenja i dobrih međuetničkih, a time i međuvjerskih odnosa. Koliko su i jedna (Katolička) i druga (Srpska pravoslavna) Crkva tijesno uvezane u najnovija politička zbivanja u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, posebno kad je riječ o Republici Srpskoj, autor će pokazati na primjeru odnosa tih dviju crkava u Bosni i Hercegovini, te će, oslanjajući se na Mardešićeve tekstove, pokušati naznačiti glavne putove kojima bi dvije crkve trebale ići kako bi na ovim prostorima došlo do toliko željenoga kršćanskog pomirenja. Nakon kraćeg uvoda, s opisom suvremene socioreligijske situacije u Europi i u Hrvatskoj, autor svoju analizu tih odnosa temelji na Mardešićevim tekstovima o političkoj religiji i o putovima koji vode do kršćanskog pomirenja., Judging by the events in Croatian and Bosnian-Herzegovinian society in the last thirty years, it is possible to notice that the Catholic Church and Serbian Orthodox Church – as two major national sacred systems – have had a significant role in directing not only the social processes but the political as well. However, it is questionable how much good, and how much harm, these and such two politically coloured guidelines have brought to these societies, especially when it comes to building trust and good inter-ethnic, and consequently inter-religious, relationships. How closely both Churches (the Catholic and Serbian Orthodox) are connected to recent political developments in Croatia and in Bosnia and Herzegovina, especially when talking about the Republika Srpska, the author will show by the example of these two Churches in Bosnia and Herzegovina, relying on Mardešić’s texts, and he will try to point out the main paths by which these two Churches should go in order to achieve the desired reconciliation in this area. In the introduction the author briefly describes contemporary social-religious situation in Europe and in Croatia; then he bases his analysis of these relationships on Mardešić’s texts about political religion and the ways that lead to Christian reconciliation.

Autor u ovom članku polazi od postavke Željka Mardešića da religija i rat spadaju u temeljne "društvene zbiljnosti" koje se obistinjuju tijekom ljudske povijesti i koje time postaju "nerazdvojivi dijelovi ljudske sudbine" i) od njegove tvrdnje kako religija i rat mogu postojati kao zasebne i međusobno neovisne cjeline, uzevši za to primjer, na Isusovoj "zapovijedi ljubavi" utemeljenu, kršćansku religiju koja je tijekom povijesti pružala čovječanstvu mogućnost dijaloga, a ne rata. No, kako se temeljem povijesnog iskustva međusobnih dodira i prožimanja dviju društvenih zbiljnosti - religije i rata - veoma često može steći dojam da između njih nije bilo proturječja, da su se međusobno privlačile, (dodati riječ te) da je bez religije bilo nemoguće voditi rat, da religije i rat nisu uopće odvojene društvene tvorbe i da bi se između njih (čak) mogao staviti znak jednakosti, autor u pokušaju obrazloženja takvih postavki odgovor traži ponajprije u tekstovima koje je Željko Mardešić posvetio ratu i mirotvorstvu, a i u najnovijoj hrvatskoj i bosanskohercegovačkoj povijesti. U svojem pristupu tim povijesnim "Društvenim zbiljnostima" autor najprije obrazlaže pojmove "religijski ratovi", "konfesionalni sukobi" te "vjerski ratovi", da bi potom govorio o veoma često zagovaranoj tezi kako je dosadašnja povijest ljudskoga roda zapravo povijest ratovanja, krvi, ubijanja, istrebljivanja. Autor potom raspravlja o vjerodostojnosti postavke prema kojoj je još na početku evolucijskog ciklusa postojalo stanje "bellum omnium contra omnes"; da su takvom stanju služili religijski obredi rata kojima se željelo privoljeti božanstvo rata da bude na strani onih koji ga zazivaju kako bi došli do pobjede nad neprijateljem. Potom govori o odnosu monoteističkih religija (islama, kršćanstva i židovstva) prema ratu kroz povijest i u današnje vrijeme, (zarez staviti) uz istodobno navođenje razloga za njihovu neugasivu ratobornost, slijedom postavke da se ta ratobornost nalazi u činjenici što monoteističke religije, u odnosu na politeističke religije, polažu pravo na posjedovanje jedne prave i konačne istine koju je teško smatrati samo svojom, pa je nastoje nametnuti drugima (veoma često i silom). Ipak, iskustva rata u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini zorno pokazuju kako se na ovim prostorima nije vodio vjerski rat izazvan potrebom dokazivanja i potvrđivanja vjerskih istina (dogmi), nego su se političke i vojne elite koristile snagom religijskoga kao sredstvom za postizanje ovozemaljskih političkih i vojnih ciljeva., In this article, the author focuses on Željko Mardešić's thesis that both war and religion are one of the basic 'social realities' which have been realised throughout human history, thus becoming 'an inseparable part of our human destiny'; and he also focuses on Mardešić's claim that war and religion can live as separate and independent entities where for example Jesus' 'commandment of love', which is a part of Christianity has always offered a dialogue to humanity and not the war. However, based on the historic experience of connections and intersections between the two social realities - war and religion - one often gets the impression that there has never been any contradiction between the two, that in fact they are drawn to each other and that it is not possible to lead wars without the influence of religion; that war and religion are not separate social formations and that we could put the sign of equals between them. In an attempt to explain these theses, the author tries to find the answer in texts which Željko Mardešić has dedicated to war and peacemaking, as well as finding links to the recent historical events which had occurred in Croatia and Bosnia and Herzegovina. In his approach to these historical 'social realities', the author explains such terms as 'religious wars', 'confessional conflicts' and 'a war of faiths', whilst also speaking about the very common notion that the history of human kind itself has in fact been a history of warfare, bloodshed, murder and extermination. After that, the author discusses the liability of the claim that there used to be a state called "bellum omnium contra omnes" whereby at the beginning of the evolutionary cycle, there were religious rituals of war through which people tried to appease the gods of war to be on the side of those who intercede them in order to beat the enemy. Then, he discusses the relation between monotheistic religions (Islam, Christianity and Judaism) towards war throughout history and today, whilst also listing reasons for their undying bellicosity, commenting the claim that bellicosity comes from the fact that monotheistic religions, unlike polytheistic religions, lay claim to possessing one true and final truth which can hardly be considered their own, and they therefore try to impose it upon others (often by force). However, the war experience in Croatia and Bosnia and Herzegovina clearly shows that this was not a religious war which was caused by the need to prove and attest to religious truths (dogmas) but that political and military elites used the power of religion as a mean of accomplishing earthly political and military goals.

Autor u ovom članku polazi od postavke Željka Mardešića da religija i rat spadaju u temeljne "društvene zbiljnosti" koje se obistinjuju tijekom ljudske povijesti i koje time postaju "nerazdvojivi dijelovi ljudske sudbine" i) od njegove tvrdnje kako religija i rat mogu postojati kao zasebne i međusobno neovisne cjeline, uzevši za to primjer, na Isusovoj "zapovijedi ljubavi" utemeljenu, kršćansku religiju koja je tijekom povijesti pružala čovječanstvu mogućnost dijaloga, a ne rata. No, kako se temeljem povijesnog iskustva međusobnih dodira i prožimanja dviju društvenih zbiljnosti - religije i rata - veoma često može steći dojam da između njih nije bilo proturječja, da su se međusobno privlačile, (dodati riječ te) da je bez religije bilo nemoguće voditi rat, da religije i rat nisu uopće odvojene društvene tvorbe i da bi se između njih (čak) mogao staviti znak jednakosti, autor u pokušaju obrazloženja takvih postavki odgovor traži ponajprije u tekstovima koje je Željko Mardešić posvetio ratu i mirotvorstvu, a i u najnovijoj hrvatskoj i bosanskohercegovačkoj povijesti. U svojem pristupu tim povijesnim "Društvenim zbiljnostima" autor najprije obrazlaže pojmove "religijski ratovi", "konfesionalni sukobi" te "vjerski ratovi", da bi potom govorio o veoma često zagovaranoj tezi kako je dosadašnja povijest ljudskoga roda zapravo povijest ratovanja, krvi, ubijanja, istrebljivanja. Autor potom raspravlja o vjerodostojnosti postavke prema kojoj je još na početku evolucijskog ciklusa postojalo stanje "bellum omnium contra omnes" ; da su takvom stanju služili religijski obredi rata kojima se željelo privoljeti božanstvo rata da bude na strani onih koji ga zazivaju kako bi došli do pobjede nad neprijateljem. Potom govori o odnosu monoteističkih religija (islama, kršćanstva i židovstva) prema ratu kroz povijest i u današnje vrijeme, (zarez staviti) uz istodobno navođenje razloga za njihovu neugasivu ratobornost, slijedom postavke da se ta ratobornost nalazi u činjenici što monoteističke religije, u odnosu na politeističke religije, polažu pravo na posjedovanje jedne prave i konačne istine koju je teško smatrati samo svojom, pa je nastoje nametnuti drugima (veoma često i silom). Ipak, iskustva rata u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini zorno pokazuju kako se na ovim prostorima nije vodio vjerski rat izazvan potrebom dokazivanja i potvrđivanja vjerskih istina (dogmi), nego su se političke i vojne elite koristile snagom religijskoga kao sredstvom za postizanje ovozemaljskih političkih i vojnih ciljeva.

Anketa među redovnicama i redovnicima koji pripadaju franjevačkom redu obuhvatila je 233 ispitanika, odnosno143 redovnice i 90 redovnika, a provedena je u sedam franjevačkih provincija na području Hrvatske i BiH. U analizi socio-psiholoških obilježja ispitanika posebna je pozornost posvećena socijalno miljeu iz kojega potječu redovnice odnosno redovnici (mjesto rođenja, zanimanje roditelja, broj djece u obitelji i slično). U anketi su opširno obrađeni različiti aspekti redovničkog života, kao i odnos prema drugim redovničkim zajednicama i crkvenim strukturama, te prema episkopatu. Poseban dio istraživanja posvećen je analizi molitvenog i sakramentalnog života. S obzirom na važnost življenja franjevačke karizme među redovnicama i redovnicima obrađena su pitanja vezana uz rat i mir (mirotvorstvo), te odnos prema katoličkom socijalnom nauku (skrb za siromašne) i odnos prema ekologiji (skrb za sve stvoreno). Ovo je jedno od prvih socio-religijskih istraživanja provedenih među službenicima Crkve nakon 1990. i može poslužiti kao temelj za buduća slična komparativna istraživanja.

U tekstu se analizira osnovna distribucija podataka dobivenih anketnim istraživanjem provedenim na uzorku od 498 vjernika na području sedam franjevačkih provincija u Hrvatskoj i BiH. Kako je ovo bilo jedno od prvih socio-religijskih istraživanja provedenih nakon Domovinskog rata na određenim područjima Hrvatske i BiH željelo se istražiti što više segmenata religijskog života, što je rezultiralo opširnim anketnim upitnikom. Uz osnovna socio-pishološka obilježja uzorka i vrijednosne orijentacije ispitanika, u članku se analizira molitveni život vjernika, sakramentalni život i vezanost uz Crkvu, odnos vjernika prema franjevkama i franjevcima, odnos prema vjerskim istinama i nadnaravnim događanjima, te stavovi prema temeljnim kršćanskim moralnim normama. S obzirom da istraživanu vjerničku populaciju pastoriziraju franjevci odnosno franjevke, zanimao nas je i odnos vjernika prema življenju franjevačke karizme među pripadnicima reda, koja podrazumijeva zalaganje za mir (mirotvorstvo), skrb o siromašnima (socijalna pravda) i brigu za sve stvoreno (ekologija). U posljednjem poglavlju prezentirani su stavovi i mišljenja vjernika o okultnim pojavama, odnosno o praznovjerju.