Search

In this thesis I investigate the notion of harm in psychiatry. The question is whether a person is harmed, and in what way, by a particular condition that is of psychiatric relevance. In other words, I explore whether harm should be one of the criteria to focus on in psychiatric practice - in the process of psychiatric assessment, diagnosis, and treatment of patients. If so, how should we think about, define and conceptualize harm to fit the needs of this context. What harm in psychiatry entails becomes a bit clearer once we consider how it entered into the psychiatric context. The notion of harm entered psychiatry in the 1970s during the process of depathologisation of homosexuality – the removal of homosexuality from the list of mental disorders. The argument was that mental disorders are conditions that harm a person that has them. Seeing as homosexuals are not harmed in virtue of their condition, they are not suffering from a mental disorder. In years following the APA’s decision to depathologize homosexuality, harm would be included in authoritative diagnostic manuals and would be featured in the discussion on mental disorders, which has been a central discussion in philosophy of psychiatry for the last forty years. In this work I argue that harm is an important criterion in psychiatry, rightfully deserving of our attention. Harm is relevant both in theory and practice as one of the criteria that seriously considers the patient’s point of view as we have seen in the case of depathologizing homosexuality. Even though the traditional debate on mental disorders presents the conceptual and methodological landscape of our analysis, in recent years the debate has been strongly objected to. The lion’s share of the criticism has been directed towards traditional philosophical methods like conceptual analysis. Further objections are directed at the methodology of the discussion on mental disorders, questioning the nature of the concept, the intuitions and goals of the discussion and whether we are investigating one concept or many. I take these objections to be justified and side with metatheoretical innovations in the discussion on mental disorders that have come about in recent years (Bortolotti, 2020; Ereshefsky, 2009; Murphy, 2006; Schwartz, 2007a). To place harm in the context of these methodological novelties in philosophy of psychiatry I take Dominic Murphy’s (2006) taxonomy that builds on the traditional positions in the discussion, objectivism and constructivism, by adding the variants – conservativist and revisionist. My contribution to the discussion is an addition to Murphy’s taxonomy, a position which I call “compassionatism”. It is the view that concepts that capture the first-person perspective are and should remain crucial in psychiatry. This includes concepts such as harm, well-being, welfare, suffering and so on. I believe that in highlighting compassionist concepts and making them salient we are bringing attention to a key element of psychiatric practice – the patient’s perspective. I focus on harm as one of these compassionatist concepts. I take the revisionist route of compassionatism in arguing that our analysis of harm should be constructive and normative, rather than a descriptive project. We should decide on what we need and how we should think about harm rather than describe how harm is used in various psychiatric contexts. Our compassionatist concepts, specifically harm, should be constructed according to two principles. First, the concept should as fully and as faithfully capture the patient’s perspective. Second, it should do so while adhering to the precepts of the psychiatric practice. To come to the concept of harm I use an explicationist methodology inspired by Rudolf Carnap (1962). The method consists in taking an imprecise concept (explicandum) and turning it into a precise concept (explicatum) which would fit particular needs and interests. To begin I use the idea of harm in bodily medicine which, I argue, consists in the inability to achieve and maintain homeostasis. I try to transpose this view to psychiatry, being also wary of the differences between them and challenges that such a move would pose. I propose what I consider to be a close approximate of this view in psychiatry. I argue that harm in psychiatry consists in inadequate resources in dealing with the problems of living. I unpack each of the elements of the view – ‘inadequate’, ‘resources’, ‘dealing with’ and ‘problems of living’ showing what they mean and how they work together., U ovom radu se bavim pojmom štete u psihijatriji. Pitanje kojim se bavim je šteti li, i na koji način, osobi određeno stanje koje je od psihijatrijskog interesa. Drugim riječima, istražujem bi li pojam štete trebao biti jedan od kriterija na koji bismo trebali obratiti pažnju unutar psihijatrijske prakse – tijekom procesa psihijatrijskog vrednovanja, dijagnoze i liječenja pacijenata. Ako pretpostavimo da jest, kako bismo trebali promišljati, definirati i konceptualizirati pojam štete da odgovara potrebama psihijatrijskog konteksta. Značenje pojma štete u psihijatriji je jasnije ako razmotrimo okolnosti u kojima je pojam štete uveden u psihijatriju. Pojam štete je uveden u psihijatriju 1970tih tijekom procesa depatologizacije homoseksualnosti – uklanjanja homoseksualnosti s liste mentalnih poremećaja. Argumentom korištenim u tu svrhu se tvrdilo da su mentalni poremećaji stanja koja štete osobama koje boluju od njih. Budući da homoseksualnost sama po sebi ne šteti osobama koje su homoseksualne orijentacije, takvim osobe ne pate od mentalnog poremećaja. U godinama koje su slijedile nakon odluke Američkog psihijatrijskog društva o depatologizaciji homoseksualnosti, pojam štete ulazi u autoritativne dijagnostičke priručnike i proteže se kroz raspravu o mentalnim poremećajima koja je temeljna rasprava u području filozofije psihijatrije posljednjih četrdeset godina. U ovom radu tvrdim da je pojam štete bitan kriterij u psihijatriji koji s pravom zaslužuje našu pažnju. Pojam štete je bitan i u teorijskoj i u praktičnoj psihijatriji kao jedan od kriteriji koji ozbiljno uzimaju u obzir perspektivu pacijenta, kao što smo to vidjeli na primjeru depatologizacije homoseksualnosti. Iako je tradicionalna rasprava o mentalnim poremećajima konceptualni i metodološki temelj naše analize, posljednjih godina dobiva mnoge kritike. Najviše kritika je upućeno tradicionalnim filozofskim metodama poput konceptualne analize. Daljnji prigovori su usmjereni metodologiji rasprave o mentalnim poremećajima koji propituju prirodu pojma, položaj intuicija u raspravi i ciljeve rasprave, te postavljaju pitanje istražuje li se jedan pojam ili više njih. Smatram da su ti prigovori opravdani i priklanjam se metateorijskim inovacijama u raspravi o mentalnim poremećajima koje su iznesene posljednjih godina. Kako bih smjestila pojam štete u kontekst tih metodoloških novina u filozofiji psihijatrije oslanjam se na taksonomiju pozicija Dominica Murphyja. Njegova taksonomija je izgrađena na pozicijama tradicionalne rasprave – objektivizmu i konsktruktivizmu kojima Murphy pridružuje dvije varijante – konzervativizam i revizionizam. Moj doprinos raspravi je dodatak Murphyjevoj taksonomiji, poziciju koju nazivam ‘suosjećajizam’. To je gledište prema kojemu pojmovi koji utjelovljuju perspektivu pacijenta jesu i trebali bi biti važni u psihijatriji. To uključuje pojmove poput štete, dobrobiti, blagostanja, patnje i druge. Stava sam da ističući pojmove suosjećajizma i naglašavajući ih pridajemo pažnju ključnom elementu psihijatrijske prakse – perspektivi pacijenta. U svojoj analizi se usredotočujem na pojam štete koji je jedan od tih pojmova. Zagovaram revizionistički suosjećajizam čime tvrdim da naša analiza štete treba biti normativna, a ne deskriptivna, što znači da bismo trebali moći odlučiti što trebamo od pojma štete te kako bismo trebali promišljati o njemu radije nego da opisujemo kako se pojam koristi u raznim psihijatrijskim kontekstima. Naši ‘suosjećajistički’ pojmovi, posebice šteta, bi trebali biti konstruirani prema dva principa. Prvo, pojam bi trebao što potpunije i vjernije zahvatiti perspektivu pojedinca. Drugo, to bi trebao činiti poštivajući pravila i prilike psihijatrijske prakse. Do pojma štete dolazim koristeći metodu eksplikacije inspiriranu Rudolfom Carnapom. Metoda se sastoji u pretvaranju nepreciznog pojma (explicanduma) u precizniji (explicatum) koji bi odgovarao pretpostavljenim potrebama i interesima. Za početak koristim generalnu ideju štete u medicini koja se sastoji u nemogućnosti postizanja i održavanja homeostaze. Nastojim to gledište štete prenijeti u područje psihijatrije uzimajući u obzir razlike i izazove koje takav potez podrazumijeva. Predlažem definiciju koju smatram bliskom navedenoj definiciji u medicini. Definiram pojam štete kao neadekvatne resurse pri nošenju s životnim problemima. Svaki element te definicije pobliže objašnjavam te pokazujem kako svi elementi funkcioniraju zajedno.

Prematuritet, odnosno rođenje prije 37. tjedna gestacije, nosi sa sobom čitav niz rizika i posljedica. Rizici rastu što je manja GA i rodna masa, te što je veće oštećenje mozga u trenutku poroda. Unatoč tome što se mortalitet takve djece godinama smanjuje, primarno napretkom jedinica intenzivnog liječenja u neonatalnoj skrbi, pokazalo se da velik broj prematurusa ima čitav niz kratkoročnih i dugoročnih komplikacija. Ovaj rad fokusirao se na mentalne poremećaje, poremećaje ponašanja i neurorazvojne poremećaje kako ih definira ICD-11 u skupini 06. Velikih broj studija koje se bave mentalnim ishodima prematuriteta utvrdile su korelaciju prematuriteta i povećanog rizika za određene poremećaje iz ove skupine. Budući da se neki od navedenih poremećaja katkad pojave tek u odrasloj dobi, studija, a pogotovo onih s velikim uzorkom, nažalost nema previše jer zahtijevaju dugotrajno praćenje i/ili uređene registre. Tu su vrlo korisne nacionalne studije kao npr. danska ili švedska koje su kroz duži vremenski period analizirale kompletnu populaciju prijevremeno rođene djece te promatrale učestalost mentalnih poremećaja u odrasloj životnoj dobi. Utvrđeno je da se rizik najčešće povećava za poremećaje intelektualnog razvoja, poremećaje učenja, poremećaje motoričke koordinacije, ASD, ADHD, a postoji i određeni rizik za depresiju, bipolarno afektivni poremećaj, psihozu i anksioznosti., Prematurity, being born before the 37th week of gestation, carries with it a whole series of risks and consequences. The risks increase the smaller the GA and birth weight, and the greater the brain damage at the time of birth. Despite the fact that the mortality of such children has been decreasing over the years, primarily due to the progress of intensive care units in neonatal care, it has been shown that a large number of premature babies have a whole series of short-term and long-term complications. This thesis is focused on mental disorders, behavioral disorders and neurodevelopmental disorders as defined by ICD-11 in group 06. A large number of studies dealing with the mental outcomes of prematurity determined the correlation of prematurity and increased risk for certain disorders from this group. Since some of the mentioned disorders sometimes appear only in adulthood, there are unfortunately not many studies, especially those with a large sample, as they require long-term follow-up and/or organized registries. There are very useful national studies, such as Denmark or Sweden, which over a long period of time analyzed the entire population of prematurely born children and observed the frequency of mental disorders in adulthood. It was found that the risk increases most often for disorders of intellectual development, learning disorders, motor coordination disorders, ASD, ADHD, and there is also a certain risk for depression, bipolar affective disorder, psychosis and anxiety.

Mentalno zdravlje osobito je važna i osjetljiva tema, a pojavom COVID-19 pandemije postalo je naročito narušeno zbog svih mjera donesenih s ciljem sprječavanja zaraze. Mladi su primorani prilagoditi se novonastaloj situaciji, a njihov stari način života nestaje. Socijalna distanca, izoliranost i osamljenost ostavljaju brojne posljedice na njihovo mentalno zdravlje, a dugoročne posljedice bit će vidljive tek u budućnosti. U radu se govori o značenju mentalnog zdravlja, njegovoj važnosti i utjecaju na mlade osobe. Spominju se vrste mentalnih poremećaja, njihove karakteristike te neki od načina tretiranja i liječenja. Govori se o COVID-19 pandemiji i njenom utjecaju na mentalno zdravlje mladih. Cilj istraživanja u sklopu ovog diplomskog rada je ispitati kako je pandemija utjecala na neke aspekte mentalnog zdravlja mladih i kakvi su njihovi stavovi o COVID-u. Rezultati istraživanja pokazuju da mladi imaju većinom dobar odnos s obitelji i prijateljima tijekom pandemije i da na njih mogu računati ukoliko imaju neki problem. Također, utvrđeno je da se mladi tijekom pandemije ne osjećaju negativno (prestrašeno, nesigurno, potišteno...) nego se u većoj mjeri osjećaju pozitivno (sigurno, ohrabreno, sretno...). Što se tiče njihovih stavova o COVID-u, većina mladih izjašnjava se da ne osjeća strah od zaraze, da pandemiju ne smatra rizičnom, ali ju shvaćaju ozbiljno uz naglasak da mediji ponekad pretjeruju.

Suvremena se psihijatrija sve više otvara uvažavanju i važnosti duhovnosti holističkim pristupom bolesniku pružajući cjelovitu zdravstvenu skrb u pokušaju liječenja mentalnih poremećaja. Takva skrb prožeta duhovnošću otvara nove spoznaje u prepoznavanju i stvaranju vjerodostojnog, izvornog smisla života kojem je prvenstvena svrha pomaganje i liječenje te povezivanje s drugima. S obzirom na ukazanu relevantnost, pregledom stručnih radova uviđa se sve intenzivnije težište na uvažavanju religijskih uvjerenja i poštovanju te omogućavanju realizacije vjerskih običaja bolesnika u kliničkom ambijentu. Pojavom kliničkih instrumentarija, među kojima se nalaze FICA, HOPE i OASIS, omogućena je procjena duhovnih potreba bolesnika s ciljem postizanja optimalnog terapeutskog ishoda. U skladu s provedbom integralne zdravstvene njege te uvažavanjem čovjekovih holističkih potreba sestrinska skrb temeljena jeod samih početaka na umijeću koje objedinjuje čovjekovu tjelesnu, duhovnu, umnu i osjećajnu razinu što se potkrjepljuje i u raznim teorijama sestrinstva tijekom povijesti. Brižnu skrb i duhovnu podršku koje doprinose ozdravljenju zagovarale su teoretičarke: Florence Nightingale, Callista Roy, Margaret Jean Harman Watson i Joyce Travelbee, s naglaskom na promicanju međuljudskih odnosa prožetih empatijom i toplinom. Posebnost učinkovite provedbe duhovne skrbi u sestrinskoj skrbi osoba s mentalnim poremećajima traži od medicinskih sestara i tehničara iznimnu empatičnu karakternu predispoziciju i etiku vrlina, utemeljenu na suosjećajnosti, strpljivosti i spremnosti kako bi se služilo osobi u cijelosti. Cilj je ovog rada prikazati holističke potrebe čovjeka u zdravstvenom okružju te kako se uključivanjem duhovnosti u sestrinsku skrb, osoba s mentalnim poremećajem, uspijeva lakše nositi s anksioznošću, strahovima, stresom, depresivnošću, tjeskobom i egzistencijalnom patnjom, osnaživanjem strpljivosti i poticanjem nade u izlječenje ili lakše podnošenje bolesti.

Cilj istraživanja: Glavni je cilj ispitati zdravstvenu pismenost i kvalitetu života bolesnika s mentalnim poremećajima, potom utvrditi povezanost zdravstvene pismenosti i razine kvalitete njihova života te ispitati doprinos zdravstvene pismenosti u objašnjenju ukupne kvalitete života ispitanika. Nacrt studije: Presječno istraživanje provedeno na klinikama za psihijatriju u četirima hrvatskim zdravstvenim ustanovama. Ispitanici i metode: U istraživanje je bilo uključeno 257 bolesnika s mentalnim poremećajima koji su liječeni u ispitivanim zdravstvenim ustanovama. Instrument je istraživanja bio anketni upitnik koji se sastojao od triju dijelova. Prvi je dio upitnika sadržavao pitanja o općim obilježjima ispitanika, a drugi se dio upitnika sastojao od dvaju validiranih upitnika: Testa kratke procjene zdravstvene pismenosti za odrasle koji govore hrvatski jezik (SAHLCA-50) i hrvatske inačice Upitnika za procjenu kvalitete života vezane uz zdravlje (SF-36). Rezultati: Od ukupno 257 ispitanika zdravstveno je pismeno 173 (67, 3 %), dok je njih 84 (32, 7 %) zdravstveno nepismeno. Značajno su zdravstveno pismenije žene (P < 0, 001), potom ispitanici koji žive u gradu (P < 0, 001) te ispitanici s višom razinom obrazovanja (P < 0, 001). Ispitanici u dobi do 40 godina značajno su zdravstveno pismeniji u odnosu na ispitanike u dobi od 51 do 60 godina (P = 0, 03). Kvalitetu života najbolje samoprocjenjuju ispitanici u dobi do 40 godina, a ispitanici s nezavršenom ili završenom osnovnom školom kvalitetu života procjenjuju značajno lošije od obrazovanijih ispitanika (P = 0, 01). Ispitanici s dijagnozom mentalni poremećaji i poremećaji ponašanja uzrokovanih upotrebom psihoaktivnih tvari (F10 - F19) samoprocjenjuju kvalitetu života značajno boljom u odnosu na bolesnike s drugim dijagnozama. Žene su značajno manje zadovoljne svojim psihičkim (P = 0, 04) i mentalnim (P = 0, 04) zdravljem. Razvedeni ispitanici značajno najlošije samoprocjenjuju svoje psihičko zdravlje (P < 0, 001). Lošijoj kvaliteti života značajno doprinose zdravstvena nepismenost, dob od 51 do 60 godina, dijagnoze iz skupine poremećaji raspoloženja ili skupine neurotski i somatoformni poremećaji i poremećaji izazvani stresom. Mjesečna primanja po članu domaćinstva od 4501 kunu i više smanjuju vjerojatnost loše kvalitete života (P = 0, 24) ispitanika. Zaključak: Općenito je niska razina kvalitete života ispitanika. Postoji pozitivna povezanost zdravstvene pismenosti i razine kvalitete njihova života na način da zdravstvena pismenost doprinosi u objašnjenju kvalitete života bolesnika s mentalnim poremećajima.

Škola nepušenja Klinike za psihijatriju Sveti Ivan je intenzivni, interdisciplinarni i znanstveno utemeljeni program visoke učinkovitosti, koji je tijekom godina postao sinonimom dobre prakse. Izravan cilj programa jest pomoći pušačima u prestanku pušenja i povećanju kvalitete života, a neizravan jest smanjiti morbiditet i mortalitet, i s istim povezane troškove. Na¬ročita vrijednost programa očituje se u senzibilitetu spram osoba s mentalnim poremećajima, kao posebno ranjivoj skupini. Škola nepušenja održana je dosad u 19 ciklusa po mjesec dana, s prosječnim brojem od 10 polaznika po grupi. Još otprilike toliko bolesnika dobilo je individualnu pomoć, a organizirano je i niz edukativnih i motivacijskih radionica u drugim bolničkim jedinicama. Po završetku Škole nepušenja daljnje je praćenje organizirano kroz redovite grupe podrške i individualne kontrolne preglede. U radu sudjeluje sedam stručnjaka različitih profila. Kratkoročnu apstinenciju ostvari 79 % pušača, a dugoročnu (šest mjeseci) 37 % pušača. Prosječna ocjena motiviranosti za održavanjem apstinencije po završetku programa na ljestvici 0- 10 je 9.2, a evaluacijski listići pokazuju kako je većina polaznika „jako zadovoljna programom“ te bi ga preporučila drugim osobama. Program je predstavljen na nizu domaćih i inozemnih stručnih i znanstvenih događanja, a stečena iskustva korištena su u edukaciji novih edukatora, kao i javnozdravstvenoj komunikaciji. Unatoč u javnosti uvriježenom mišljenju, radi se o vrlo ozbiljnoj ovisnosti od koje prema recentnim podacima u Hrvatskoj pati 38.4 % populacije dobi 15-64 godine, što označava statistički značajan porast u odnosu na godine ranije. Nikotin se smatra jednom od najadiktivnijih psihoaktivnih tvari, a tome u prilog govori i činjenica kako apstinenciju od šest mjeseci bez stručne pomoći održi tek 3 % pušača, a 80 % pušača recidivira već tijekom prvog mjeseca, lako preventabilna, ova je ovisnost ogroman javnozdravstveni problem ijedan od vodećih rizičnih čimbenika za prijevremenu bolest i smrt, što nažalost posebno dolazi do izražaja u osoba s komorbidnim mentalnim poremećajima. Uz koncept i iskustva rada u Školi nepušenja, predstavit ćemo i preliminarne rezultate kreiranja Prediktivnog modela inicijalne uspješnosti liječenja ovisnosti o duhanu u osoba s mentalnim poremećajima.

Cilj: Cilj ovog rada je analizirati obilježja obiteljskog okruženja, uključujući zaštitne i rizične čimbenike djece uključene u psihijatrijski tretman zbog poteškoća mentalnog zdravlja. Ispitanici i metode: Istraživanje je provedeno na kliničkom uzorku od 112 sudionika – 56-ero djece u dobi od 12 do 19 godina te 56 njihovih roditelja/skrbnika. Uz obilježja roditelja/skrbnika, ispitani su rizični i zaštitni čimbenici u obitelji te čimbenici rizika vezani uz karakteristike djeteta te karakteristike obitelji. Ciljane varijable ispitane su Upitnikom obiteljske otpornosti te Listom za procjenu razvojnih rizika djeteta koja se sastoji od procjene obiteljskih okolnosti i obilježja roditelja kao čimbenika razvojnog rizika djeteta te procjene obilježja djeteta i njegovog ponašanja. Uz to, prikupljeni su i podatci iz anamneza vezani uz kliničke dijagnoze djece te etiologija specifičnog poremećaja kod svakog uključenog djeteta. Studija je provedena u okviru projekta „Specifična obilježja obitelji u riziku: doprinos planiranju kompleksnih intervencija – „FamResPlan“ (HRZZ IP-2014-09-9515). Rezultati: Obitelji djece s poteškoćama mentalnog zdravlja karakterizira izostanak podrške okoline, prisutnost emocionalnih poteškoća roditelja zbog obiteljskog stresa te psihička bolest ili, pak, neliječena psihička bolest roditelja. Od 56-ero djece uključene u istraživanje 49-ero je imalo internalizirane probleme, a sedmero mješovite internalizirane i eksternalizirane probleme. Zaključci: Obilježja obitelji djece uključene u psihijatrijski tretman sugeriraju da je potrebno osigurati prikladnu i sveobuhvatnu podršku roditeljima u ranoj dječjoj dobi kako bi se prevenirali kasniji poremećaji mentalnog zdravlja djece i mladih., Aim: The aim of this study is to analyse the characteristics of the family environment, including protective and risk factors of children who are involved in psychiatric treatment due to mental health difficulties. Participants and Methods: The study was conducted on a clinical sample of 112 participants, 56 children aged 12-19 years and 56 of their parents/guardians. In addition to the characteristics of parents/guardians, the risk and protective factors in the family and the risk factors related to the characteristics of the child and of the family were examined. The target variables were examined using the Family Resilience Questionnaire and the List for assessing risk factors affecting child development, which consists of an assessment of the family circumstances and characteristics of the parent as a factor in the developmental risk of the child and the assessment of the characteristics of the child and his behaviour. In addition, for each child included in the study, we gathered data from medical records on the children's clinical diagnoses and the aetiology of specific disorders. The study was a part of the project "The specific characteristics of families at risk: contribution to complex interventions planning – FamResPlan". Results: Families of children with mental health difficulties are characterized by the lack of environmental support, the presence of parents’ emotional difficulties due to family stress, and mental illness or untreated parental mental illness. On a sample of 56 children, 49 had internalising and 7 had mixed internalising and externalising problems. Conclusion: The characteristics of the families of children involved in psychiatric treatment suggest the need to provide appropriate and comprehensive support to parents in early childhood in order to prevent subsequent mental health disorders in children and youth.

Cilj: Glavni cilj ovog istraživanja bio je utvrditi stavove i iskustva doktora dentalne medicine u vezi s liječenjem pacijenata oboljelih od mentalnih bolesti i poremećaja. Također, bilo jepotrebno utvrditi kako se stavovi ispitanika razlikuju s obzirom na dob, spol i godine radnog staža te istražiti postoji li potreba za dodatnom edukacijom doktora dentalne medicine u pristupu pacijentima oboljelim od mentalnih bolesti i poremećaja. Materijali i metode: U razdoblju od početka ožujka do kraja lipnja 2021. godine provedenoje presječno istraživanje koje je uključivalo doktore dentalne medicine. Istraživanje je temeljeno na anketnom upitniku koji se sastoji od četiri dijela, od čega prvi dio sadržava pitanja u vezi s općim podacima kao što su dob, spol i godine radnog staža. Druga skupina pitanja je usmjerena na samporocjenu dosadašnjh iskustava ispitanika tijekom liječenja ove skupine pacijenata i stavova koje su o njima formirali, treća skupina pitanja odnosi se na nuspojave i interakcije psihofarmaka od značaja za stomatološko liječenje, posljednja skupina pitanja odnosi se na osobne doživljaje ispitanika tijekom susreta s mentalno bolesnim pacijentom kao i na njihove stavove u vezi s ulogom koju doktor dentalne medicine ima u liječenju istog. Provođenje istraživanja odobrilo je Etičko povjerenstvo Medicinskog fakulteta u Splitu. Rezultati: U istraživanju je sudjelovao ukupno 101 doktor dentalne medicine. Od toga su 78% ispitanika bile žene, a 22% muškarci. Oko polovine ispitanika prilikom uzimanja medicinske anamneze, postavlja pacijentima uvijek i pitanje o tome imaju li dijagnosticiranu neku od bolesti iz skupine mentalnih bolesti i poremećaja, a 65% njih prilikom postavljanja pitanja o lijekovima, uvijek provjere s pacijentom koristi li neki od psihotropnih lijekova. 41% ispitanika imalo je tijekom dosadašnjeg radnog staža neugodno iskustvo u liječenju pacijenta s mentalnom bolesti ili poremećajem, a 15% njih je odbilo raditi s pacijentom oboljelim od mentalne bolesti ili poremećaja. Preko 90% ispitanika smatra da je oralno zdravlje pacijenata oboljelih od teških mentalnih bolesti i poremećaja ugroženo više od oralnog zdravlja ostatka populacije, da je za prevenciju oralnog zdravlja pacijenata oboljelih od mentalnih bolesti i poremećaja od značaja rano upućivanje stomatologu te da je pacijentima oboljelim od teških mentalnih bolesti i poremećaja potrebna profesionalna pomoć u provođenju oralne higijene smatra 94% ispitanika. Varijable kao što su dob, spol i godine radnog staža nisu statistički značajno utjecale na odgovore na većinu postavljenih pitanja. Zaključak: Temeljem rezultata ovog istraživanja potvrđeno je da većina doktora dentalne medicine ne smatra da ima dovoljno znanja o liječenju pacijenta s mentalnim poremećajima., Objective: The main purpose of this study was to investigate experiences and attitudes towards treatment of mentally ill patients among dental practitioners, as well as to explore how their attitudes correlate with sex, age and years of service, and to determine if there is a need for additional education of dental practicioners regarding treatment of patients with mental illnes. Materials and Methods: A cross-sectional study including on dental practitioners was carried out in period of three months between March and July 2021, and was based on a questionnire that consisted of four sets of questions. The first set was related to general information such as sex, age and years of service. The second set was focused on self-assesment of experiences that respondents have had when treating mentally ill patients, as well as their attitudes, the third set focused on adverse effects and interactions of psychopharmaceuticals relevant to dental treatment, and the final set was related to respondents personal experiences with treating mentally ill patients and their perception of the role that dental practitioner has in their overall treatment. Results: A total of 101 dental practitioners completed the survey, of which 78% were female and 22% were male doctors. Around one half of respondents inquire about mental illnes and disorders while taking patients medical history, and 65% of them always check if patient is taking any of the psychotropic drugs. 41% of the respondents had an unpleasant experience while treating mentally ill patient, and 15% of them had refused to work with these patients. Over 90% of the respondents reported that oral health of mentally ill patient is at more risk than that of the general population, that early dental referral is significant in ensuring their oral health, and that professional help is needed in maintaining their oral hygiene. Variables such as sex, age and years of service had not shown statistical significance for most of the questions asked. Conclusion: This study shows that dental practitioners mostly do not consider themselves informed enough about treating mentally ill patients. Majority of dental practitioners agrees that an underlying mental illnes or its treatment affects the outcome of dental treatment. Most dental practitioners wish for additional education on the management of patients with mental illness.

Cilj: Utvrditi stavove studenata Sveučilišta u Splitu o mentalnom zdravlju. Ispitanici i metode: Ispitanici uključeni u ovo istraživanje bili su studenti Sveučilišta u Splitu u akademskoj godini 2020./2021. Istraživanje je bazirano na prethodno objavljenom upitniku te je sadržavalo 38 pitanja. Nakon prikupljanja podataka, uslijedila je obrada podataka i statistička analiza. Rezultati: U istraživanju je sudjelovalo 150 studenata, od čega 98 (65,3%) s Medicinskog fakulteta te 52 (34,7%) s drugih sastavnica Sveučilišta u Splitu. 70% ispitanika imalo je psihičke poteškoće, 28% je koristilo lijekove za smirenje i 4% lijekove za psihičke bolesti. Skoro svi studenti znali su što je psihička bolest (99,3%). Najveći udio studenata koristio je internet (94%) kao izvor informacija o psihičkim bolestima, a najmanje ih je koristilo knjige (78%). Stavovi studenata prema osobama koje imaju psihičku bolest uglavnom su bili pozitivni uz nekoliko iznimaka. Trećina studenata smatrala je osobe sa psihičkom bolesti opasnima, dok se polovica izjasnila da ne bi bili u romantičkoj vezi s takvom osobom. Studenti Medicinskog fakulteta (medicina, farmacija, dentalna medicina) imali su u pravilu više znanja i pozitivniji stav o psihičkim bolestima u odnosu na ostale studente. Značajna razlika između ove dvije skupine pronađena je u znanju o genetskom nasljeđivanju psihičkih bolesti (p=0,021), stavu o štetnosti psihijatrijskih lijekova (p, Objectives: The aim of this study was to investigate the attitudes towards mental health among students of University of Split. Material and methods: Respondents included in this study were students of the University of Split in the academic year 2020/2021. Survey was based on a previously published questionnaire and contained 38 questions. Data collection was followed by data processing and statistical analysis. Results: 150 students participated in this research, of which 98 (65,3%) were students of School of Medicine (medical, dental and pharmacy students), and 52 (34,7%) students were from other University faculties. Mental difficulties had 70% of respondents, 28% used sedatives and 4% used psychiatric drugs. Almost all students knew what mental illness was (99,3%). Majority of participants had used internet as a source of knowledge about mental illness (94%) and the books were the least used source (78%). Students' attitudes toward people with mental illness were generally positive with a few exceptions. A third of the students considered people with mental illness dangerous, while half said they would not be in a romantic relationship with such a person. Students of School of Medicine generally had more knowledge and positive attitudes about mental illness than other students. The main difference between two groups was in knowledge of heredity of mental illness (p=0.021), the attitude about the harmfulness of psychiatric drugs (p

Temelj ovog rada je prikazati koliku težinu nosi komunikacija kada se radi o međuljudskim odnosima, ali ponajviše koliko ona zapravo može utjecati na mentalno stanje osobe i na odnose unutar obitelji. Ovaj rad razdijelit ćemo na tri dijela: komunikaciju, mentalne poremećaje i utjecaj mentalnih poremećaja na odnose unutar obitelji. U prvom dijelu rada razradit ćemo komunikaciju u više dijelova kako bismo ju mogli u potpunosti shvatiti i zašto je toliko bitna u životu čovjeka. Saznat ćemo na čemu se komunikacija uopće temelji, što ona uključuje i kakva može biti, te ćemo se susresti s pojmom interpersonalne komunikacijske kompetencije te njezinim kognitivnim i bihevioralnim vještinama koje će nam približiti njihovu neophodnost, kompleksnost i korisnost u svakodnevnoj komunikaciji. Shvatit ćemo da nekada ne možemo imati potpunu kontrolu nad interpersonalnom komunikacijskom kompetencijom jer o njoj ovisi mnogo faktora, ali ponajviše iskustvo, vježba i samopraćenje koji će voditi prema pozitivnim relacijskim ciljevima osobe. Prateći komunikaciju, dobit ćemo uvid u nekoliko vrsta mentalnih poremećaja koji su aktualni u 21. stoljeću te ćemo svaki opisati i navesti neke bitne značajke koje ih obilježavaju. Sinergijom komunikacije i mentalnih poremećaja pokušat ćemo shvatiti i prikazati raznim primjerima utjecaj koji imaju jedan na drugog i koliko se isprepliću iako ih ljudi možda nisu niti svjesni. Svaki od navedenih dijelova dovoljno su opširni da se može pisati zaseban rad o svakom pojedinačno, no u ovom ćemo ih radu pokušati spojiti u jedno i prikazati nekoliko rješenja kojima bismo za početak mogli otvoriti vrata ka kompleksnijim temama i rješavanju problema koji se sve češće pojavljuju unutar obitelji s prisutnim mentalnim poremećajima.

Ovaj rad daje pregled i definiranje pojma mentalno zdravlje te povijesni pregled pristupa problematici osoba s mentalnim poremećajima. Način na koji mediji prikazuju osobe s mentalnim poremećajima važno je područje zato jer ono uvelike utječe na način na koji će se društvo odnositi prema njima.

Zabilježeni su pozitivni globalni trendovi prevalencija mentalnih poremećaja među djecom i adolescentima posljednjih nekoliko godina. Iako neke studije upućuju na pretjerano dijagnosticiranje mentalnih poremećaja, dijagnostika i zdravstvena zaštita mentalnog zdravlja, osobito mladih osoba, još uvijek se slabo provodi u mnogim zemljama pa tako i u Hrvatskoj. Kako bi se organizirao i poboljšao probir, potrebno je epidemiološki istražiti karakteristike mentalnih poremećaja među djecom i adolescentima. Cilj ove studije bio je proučiti razlike u mentalnim poteškoćama među djevojčicama i dječacima i s obzirom na dob. U istraživanju je korišten Upitnik snaga i poteškoća namijenjen procjeni emocionalnih poteškoća, poteškoća u ponašanju kao i procjeni prosocijalnih vještina kod djece i adolescenata. U školskoj godini 2017./2018. ispitano je 600 učenika iz ukupno 12 škola, 8 osnovnih i 4 srednje škole (učenici sedmih razreda osnovne škole i učenici prvih razreda srednje škole). Učenici čiji su roditelji/staratelji potpisali suglasnost za provedbu testiranja su ispunili upitnik. Roditelji učenika koji su imali ukupan rezultat ≥16 ili koji su imali rezultat ≥3 na Skali utjecaja simptoma pozvani su radi daljnje obrade u Centar za zdravstvenu zaštitu mentalnog zdravlja, prevenciju i izvanbolničko liječenje ovisnosti. Od ukupno 600 učenika, 49, 5% bilo je muškog spola, 53, 3% učenika bilo je iz srednjih škola. Prosječna dob sudionika bila je 15, 04 godine. Djevojke postižu značajno viši rezultat u odnosu na mladiće na Skali emocionalnih simptoma i na Skali prosocijalnog ponašanja (p

Introduction. Day hospitals are becoming an increasingly common method of treatment for people with mental disorders in many Croatian psychiatric hospitals, but research examining their effectiveness is still rare. Aim. The aim of this study was to compare treatment satisfaction and quality of life between patients enrolled in a day hospital program and patients hospitalized on a psychiatric ward. Methods. The study design was cross-sectional with two outcome measures: treatment satisfaction and quality of life. The study sample consisted of 120 adult patients of the Clinic for Psychiatry of the University Hospital Centre Rijeka. The first group consisted of 60 patients included in the day hospital psychosocial program, while the second group consisted of 60 patients hospitalized on the inpatient ward. Results. Day hospital patients reported a significantly higher level of overall treatment satisfaction compared to hospitalized patients (mean rank: 55 vs. 17, p=0.000) and were significantly more satisfied in four out of seven different treatment domains: the explanations about treatment (mean rank: 68 vs. 53, p=0.013), carefulness and precision of medical examination (mean rank: 72 vs. 49, p=0.000), choices about treatment (mean rank: 67 vs. 57, p=0.027) and feeling of respect (mean rank: 68 vs. 53, p=0.010). Day hospital patients also reported a significant psychopaly higher level of overall subjective quality of life (mean: 4.26 vs. 3.71, p=0.005), being more satisfied with life in general (mean rank: 68 vs. 53, p=0,018), financial situation (mean rank: 67 vs. 54, p=0.046), accommodation (mean rank: 67 vs. 54, p=0.041), personal safety (mean rank: 68 vs. 53, p=0.014), people they live with or living alone (mean rank: 71 vs. 50, p=0.001), relationship with their family (mean rank: 49 vs. 53, p=0.000) and their mental health (mean rank: 69 vs. 52, p=0.008). Conclusion. Patients treated in the day hospital differed in the observed variables from those hospitalized on the ward, reporting higher levels of treatment satisfaction and higher subjective quality of life. Future studies should focus on different segments of day hospital programs and a broader set of outcomes., Uvod. Dnevne bolnice postaju sve češći oblik liječenja osoba s mentalnim poremećajima u mnogim psihijatrijskim klinikama u Hrvatskoj, ali istraživanja koja ispituju njihovu učinkovitost još uvijek su rijetka. Cilj. Cilj ovog istraživanja bio je usporediti zadovoljstvo liječenjem i kvalitetu života pacijenata liječenih unutar programa dnevne bolnice i pacijenata hospitaliziranih na psihijatrijskom odjelu. Metode. Istraživanje je oblikovano kao presječna studija s dvije mjere ishoda: zadovoljstvo liječenjem i kvaliteta života. Uzorak se sastojao od 120 odraslih pacijenata Klinike za psihijatriju Kliničkoga bolničkog centra Rijeka. Prvu skupinu činilo je 60 pacijenata uključenih u psihosocijalni program dnevne bolnice, dok je drugu grupu činilo 60 pacijenata hospitaliziranih na bolničkom odjelu. Rezultati. Pacijenti dnevne bolnice izvijestili su o značajno višem stupnju ukupnog zadovoljstva liječenjem u odnosu na hospitalizirane pacijente (srednji rang: 55 vs. 17, p = 0,000) i bili su značajno zadovoljniji u četiri od sedam različitih područja liječenja: objašnjenja o liječenju (srednji rang: 68 vs. 53, p = 0,013), pažljivost i preciznost liječničkog pregleda (srednji rang: 72 vs. 49, p = 0,000), izbor liječenja (srednji rang: 67 vs. 57, p = 0,027) i osjećaj poštovanja (srednji rang: 68 vs. 53, p = 0,010). Pacijenti dnevne bolnice također su izvijestili o značajno višoj razini ukupne subjektivne kvalitete života (aritmetička sredina: 4,26 vs. 3,71, p = 0,005). Zadovoljniji su životom općenito (srednji rang: 68 vs. 53, p = 0,018), financijskom situacijom (srednji rang: 67 vs. 54, p = 0,046), smještajem (srednji rang: 67 vs. 54, p = 0,041), osobnom sigurnošću (srednji rang: 68 vs. 53, p = 0,014), osobama s kojima žive ili time što žive sami (srednji rang: 71 vs. 50, p = 0,001), odnosima s obitelji (srednji rang: 72 vs. 49, p = 0,000) te mentalnim zdravljem (srednji rang: 69 vs. 52, p = 0,008). Zaključak. Pacijenti tretirani unutar dnevne bolnice i oni hospitalizirani na odjelu razlikovali su se, kako u zadovoljstvu tretmanom tako i u subjektivnoj kvaliteti života. Buduća istraživanja trebala bi se usredotočiti na različite segmente programa dnevnih bolnica te širi skup ishoda.

Recenzirani visokoškolski udžbenik. Udžbenik sadrži poglavlja o razvoju, razvojnoj psihopatologiji, epidemiologiji, žalovanju. U drugom dijelu se sastoji od dijagnostike. Treći dio se odnosi na hitna i posebna stanja. U četvrtom dijelu su opisani psihopatološki entiteti. U petom dijelu su opisani terapije i pristupi. U zadnjem dijelu su opisani kratki rječnik pojmova i kazalo.

Uvod. Međunarodna klasifikacija bolesti (MKB) najpoznatija je i najprihvaćenija klasifikacija bolesti u svijetu, koja se koristi i u Republici Hrvatskoj. Godine 2018. izišlo je novo izdanje, koje će vjerojatno postati službeno za dvije godine. Cilj ovog rada jest prikazati promjene koje MKB-11 donosi u području poremećaja vezanih uz seksualno zdravlje, te moguće posljedice ovih promjena. Rezultati. MKB-11 uvodi novu kategoriju stanja povezanih sa seksualnim zdravljem, kao posebnu i zasebnu skupinu poremećaja. Time su seksualne disfunkcije, poremećaji sa boli pri seksualnom odnosu i rodna neusuglađenost prestale biti duševni poremećaji. U kategoriji duševnih poremećaja ostali su parafilični poremećaji, čiji je broj značajno smanjen. Seksualna orijentacija u potpunosti je isključena iz MKB- 11, čime se ona više ni u kojem obliku (čak i kad je ego distona) ne može smatrati poremećajem. U klasifikaciju se uvodi i klasificiranje uzroka (etiologije) seksualnih poremećaja – kao onih povezanih sa zdravstvenim stanjima, psihološkim čimbenicima, psihoaktivnim tvarima, nedostatkom znanja, čimbenicima u odnosu i kulturološkim čimbenicima. Zaključak. MKB-11 uvodi značajne promjene u dijagnosticiranje i klasificiranje stanja vezanih uz seksualno zdravlje, što će za posljedicu imati promjene u kliničkom radu (postavlja se pitanje tko su stručnjaci – specijalisti koji bi trebali liječiti ove poremećaje, jer za sva druga poglavlja u MKB-u postoje zasebne specijalnosti), ali i po pitanju seksualnih sloboda i prava (isključivanje rodne neusuglašenosti iz duševnih bolesti, te isključivanje seksualne orijentacije iz popisa bolesti).

Introduction: Mental disorders begin at an early age. Screening is the first step in early intervention for the mental health problems of children and adolescents. The aim of this study was to analyse the prevalence of mental health problems among adolescents from Osijek, to early detect the risks of possible mental disorders, and to analyse gender differences. Materials and methods: The main screening instrument was The Strengths and Difficulties Questionnaire (SDQ), which assesses the emotional and behavioural difficulties of children and adolescents, as well as the prosocial skills. Over 5 school years (2012/13-2016/17), a total of 5787 students were examined. 5514 (95.3%) first-year students from 16 high schools and 273 (4.7%) seventh-grade students from 10 elementary schools were examined in the City of Osijek. Results: 10.4% of students had the borderline or abnormal score on the Total difficulties score. Girls had higher scores on the Total difficulties score (p, Uvod: Mentalni poremećaji započinju u ranoj dobi. Probir je prvi korak u ranoj intervenciji mentalnih poremećaja djece i adolescenata. Ciljevi ove studije su bili istražiti prevalencije mentalnih poteškoća adolescenata s područja grada Osijeka, pravovremeno uočiti rizike mogućih mentalnih poremećaja te istražiti razlike među spolovima. Materijal i metode: Glavni instrument probira je bio Upitnik snaga i poteškoća namijenjen procjeni emocionalnih i poteškoća u ponašanju djece i adolescenata kao i procjeni prosocijalnih vještina. Tokom pet školskih godina (2012/13 - 2016/17), ispitano je ukupno 5787 učenika, od toga 5514 (95.3%)učenika prvih razreda 16 srednjih škola te 273 (4.7%) učenika sedmih razreda osnovnih škola grada Osijeka. Rezultati: 10.4% učenika je imalo graničan ili povišen rezultat na ljestvici ukupnih poteškoća. Djevojčice su imale viši rezultat na ljestvici ukupnih poteškoća (p

Stigmatizaciju osoba oboljelih od mentalnih poremećaja definiramo kao negativno obilježavanje osoba oboljelih od mentalnog poremećaja. Povezana je s predrasudama i negativnim stavovima koji su utemeljeni na pogrešnim činjenicama i uzrokovana je kombinacijom neznanja i straha. Osobe oboljele od mentalnih poremećaja, osim poteškoća povezanih sa svojim primarnim oboljenjem, suočene su i s teškoćama koje proizlaze iz njihove stigmatizacije u sredini u kojoj žive i ustanovama u kojima se liječe. Stigmatizacija dovodi do snižavanja samopoštovanja te do osjećaja izolacije, usamljenosti i diskriminacije, što dodatno otežava liječenje primarne bolesti. Psihijatrija je kroz povijest prolazila kroz razne etape tijekom kojih se mijenjalo i mišljenje o psihički bolesnim osobama. Negativno mišljenje javnosti o opasnosti od psihičkih bolesnika općenito je poraslo sredinom 20. stoljeća, a pripisuje se početku deinstitucionalizacije psihijatrije i posljedično većem broju kontakata s psihičkim bolesnicima. Doživljavanje psihičkog bolesnika opasnim implicira strah i izbjegavanje kontakta s njim, što čini jedan od temelja stigmatizacije. Stigma je prepreka kvalitetnom životu velikog broja oboljelih od psihičke bolesti te je stoga potrebno kontinuirano raditi na smanjivanju njezinih negativnih posljedica. Stigma psihičke bolesti jedna je od glavnih prepreka liječenja i oporavka oboljelih, njihova zapošljavanja te vođenja zadovoljavajućeg života. Mentalno zdravlje neodvojivo je od fizičkog, jednako je važno te ga je zato iznimno važno njegovati.

Chronic mental illness affects millions of people every year, while its origins and mechanisms remain unclear. Since symptoms of neurodegenerative and mental disorders are similar, our research focuses on protein aggregation. Protein aggregation changes the structure of protein and can cause loss of function or gain of a novel toxic function. There are several proteins characterized as aggregating in mental illnesses, of which we focused on Collapsin Response Mediator Protein 1 (CRMP1) and Neuronal PAS Domain Protein 3 (NPAS3). We expressed variants of mentioned proteins in neuroblastoma cell line and assessed them by immunofluorescence. CRMP1 has been detected as insoluble in brains of mental disorder patients and seen to aggregate in cell culture. In our research we wanted to confirm aggregation of the long and short CRMP1 variants. The long variant is seen to aggregate alone, while short variant is only known to co-aggregate with other proteins. Since the long variant od CRMP1 has a longer N-terminal section unlike the short variant, we investigated its truncation too. However, we did not see aggregation of long and short CRMP1 variants when expressed alone, nor the effect of N-terminal truncations. Thus, we believe CRMP1 has greater tendency to co-aggregate with other proteins and the following research should explore it in more detail. Meanwhile, genetic studies have implicated a mutated version of NPAS3 in mental disorders. Also, mutant NPAS3 has been seen as insoluble in cell culture. We examined aggregation of full- length wild type and mutated NPAS3 variants, along with the major NPAS3 structural regions. We observed that mutated NPAS3 does not enter the nucleus and therefore cannot perform its normal function as transcription factor. Interestingly, we have seen that the bHLH1 region of NPAS3 can aggregate by itself and is stabilised by presence of the PAS region. Our results confirmed that NPAS3 aggregation is a consequence of mutation, but there could be other mechanisms which include disruption of bHLH1 region. Next steps should include further investigation of bHLH1 and PAS regions of NPAS3, with regards to mutation and translocation. Finally, this and similar research could result in model of aggregation for both proteins, which could be translated to other proteins implicated in mental illness.

Standardno lečenje epilepsija podrazumeva primenu antiepileptičnih lekova koji mogu imati ozbiljna neželjena dejstva. Značajan deo bolesnika i pored politerapije ima neadekvatnu kontrolu napada, što definiše farmakorezistenciju, a tada su i neželjena dejstva lekova izraženija. Mentalni poremećaji su češći kod bolesnika sa epilepsijom, bilo kao posledica samih napada, udružene patologije ili nezavisnog163 prisustva obe bolesti. Generalni cilj ove studije jeste utvrđivanje uticaja težine kliničke slike i antiepileptika na pojavu mentalnih poremećaja kod pacijenata sa generalizovanom i parcijalnom, farmakorezistentnom i farmakosenzitivnom epilepsijom. Studija je sprovedena u okviru Klinike za neurologiju i biće uključeni pacijenti koji se ambulatno i hospitalno leče u okviru ove klinike. U grupi od 150 pacijenata sa epilepsijom, uzrasta od 18 do 65 godina biće utvrđeno prisustvo pacijenata sa farmakorezistentnom epilepsijom a na osnovu poštovanja kriterijuma za farmakorezistenciju. Pacijenti će se podeliti u četiri grupe: pacijenti sa generalizovanom farmakorezistentnom epilepsijom, pacijenti sa generalizovanom farmakosenzitivnom epilepsijom, pacijenti sa parcijalnom farmakorezistentnom epilepsijom i pacijenti sa parcijalnom farmakosenzitivnom epilepsijom. Svima će biti urađeno neuropsihološko testiranje i utvrđeno eventualno prisustvo mentalnih poremećaja primenom skala anksioznosti i depresije, kao i kognitivni status. Utvrdiće se prisustvo neželjenih efekata antiepiletika i učestalost i vrsta napada na pojavu psihijatrijskih poremećaji. Pacijenti će se pratiti u periodu od 8 meseci, redovnim testiranjem na 8 nedelja: pojava i vrsta napada, učestalost i kontrola napada putem dnevnika napada, kao i evaluirati psihički status skalama, pratiti neurološki nalaz i kognitivni status pacijenata uz korelaciju sa antiepileptikom koji pacijent uzima. Studija će pokazati koji mentalni poremećaji i sa kakvom učestalošću se javljaju kod pacijenata sa generalizovanom i parcijalnom farmakorezistentnom epilepsijom u odnosu na bolesnike sa farmakosenzitivnom bolešću kao i da li češći napadi i kombinacije lekova sa naglašenim neželjenim dejstvom na psihičku sferu potenciraju ili izazivaju češće psihijatrijske poremećaje. Standard treatment of epilepsy involves the use of anti-epileptic drugs that can have serious side effects. A significant part of the patients, in addition to politotherapy, have inadequate control of the attack, which defines pharmacotherapy, and then the undesirable effects of drugs are more pronounced. Mental disorders are more common in patients with epilepsy, either as a result of attacks themselves, associated pathology, or the independent presence of both diseases. The overall goal of this study is to determine the effect of the clinical picture and166 antiepileptic severity on the occurrence of mental disorders in patients with generalized and partial, pharmacodynamic and pharmacosensitive epilepsy. The study will be conducted within the Neurology Clinic and will include patients who are ambulately and clinically treated within this clinic. In a group of 150 patients with epilepsy, aged 18 to 65 years, the presence of patients with pharmacotherapy epilepsy will be determined based on the compliance with the criteria for pharmacovigilance. Patients will be divided into four groups: patients with generalized pharmacotherapeutic epilepsy, patients with generalized pharmacosensitive epilepsy, patients with partial pharmacotherapy epilepsy, and patients with partial pharmacosensitive epilepsy. Neuropsychological testing will be performed and all possible mental disorders will be detected using anxiety and depression scale, as well as cognitive status. The presence of undesirable effects of anti-epileptics and the frequency and type of attack on the occurrence of psychiatric disorders will be determined. Patients will be monitored for a period of 8 months by regular 8- week testing: the onset and type of attack, frequency and control of the attack by the attack log, as well as evaluate the psychological status of the scales, monitor the neurological findings and the cognitive status of patients in correlation with the patient's antiepileptic drug. The study will show which mental disorders and with what frequency occur in patients with generalized and partial pharmacoresistence epilepsy in relation to patients with pharmacosensitive disease, and whether more frequent seizures and combinations of drugs with pronounced adverse effects in the psychic sphere potentiate or cause more frequent psychiatric disorders.

Persons with mental illnesses may be deprived of their freedom should they be associated with committing crime. Te rate of convicts with mental disorders in prisons ranges between 15% and 25%. Their detention negatively affects their mental health, increases recidivism risks and reduces the possibility of rehabilitation. Penal treatments practiced in the world are focused on their criminogenic needs, whilst in Serbia, despite the existence of official instruments for assessing convicts' risks, needs and capacity for change, there have not been any research studies on application of effective treatments in penal institutions for convicts with mental disorders. Te aim of the paper was to demonstrate the presence frequency of mentally ill convicts in penal system, the specificity of the status of simultaneously ill and incarcerated persons, the normative rules which determine their sanctions, specific recidivism risk assessment instruments and specialized effective treatments in foreign penal systems of this dually stigmatized population. Osobe sa mentalnim poremećajima mogu biti lišene slobode ukoliko su dovedene u vezu sa izvršenjem krivičnog dela. Stopa zastupljenosti osuđenih sa mentalnim poremećajima u zatvorima varira od 15 do 25%, dok je u zatvorima Srbije 2010. godine bilo 73% osuđenih sa mentalnim poremećajima. Boravkom u zatvoru pogoršava se njihovo mentalno stanje, povećava rizik recidivizma i umanjuje mogućnost rehabilitacije. Penalni tretmani koji se praktikuju u svetu usmereni su na kriminogene potrebe, dok u Srbiji, i pored postojanja ofcijelnog instrumenta za procenu rizika, potreba i kapaciteta osuđenih za promenom, ne postoje istraživanja o primeni efektivnih tretmana u penalnim ustanovama za osuđene sa mentalnim poremećajima. Cilj rada je da se prikaže zastupljenost osuđenih sa mentalnim poremećajima u penalnom sistemu, njihov specifčan status istovremeno obolelih i osuđenih osoba, normativi kojima se uređuje njihovo sankcionisanje, specifkovani instrumenati procene rizika recidivizma i specijalizovani efektivni tretmani u inostranim penalnim sistemima prema ovoj, dvostruko stigmatizovanoj populaciji.