Search

Druga polovina Levijatana posvećena je raspravi o kraljevstvu Božjem kao istinskom ovozemaljskom kraljevstvu u kojemu suveren Bog kraljuje posredstvom izabranih namjesnika. Jedini primjer takvog kraljevstva, a i jedini povijesni primjer države predstavljen u Levijatanu, uspostavljen je savezom između Boga i Mojsija te će potrajati do Samuela, odnosno imenovanja Šaula kraljem. Takvo kraljevstvo, obilježeno koherencijom duhovne i svjetovne vlasti, nije tek izvanjski dodatak Hobbesovoj teoriji države, već osigurava dodatnu razinu legitimnosti autorovom projektu suverene države. U ovom je radu prikazana političko-teološka rasprava provedena u Levijatanu kako bi se odredio status kraljevstva Božjeg u Hobbesovoj teoriji. The second half of Leviathan is devoted to the discussion of the kingdom of God as a true earthly kingdom in which the sovereign God reigns through chosen vicars. The only example of such a kingdom, simultaneously the only historical example of a state presented in Leviathan, was established by the covenant between God and Moses and would last until Samuel, that is, the appointment of Saul as king. Such a kingdom, characterized by the coherence of spiritual and secular power, is not only an external addition to Hobbes's theory of the state, but provides an additional level of legitimacy to the author's project of a sovereign state. This paper presents the political-theological debate conducted in Leviathan in order to determine the status of the kingdom of God in Hobbes's theory.

Druga polovina Levijatana posvećena je raspravi o kraljevstvu Božjem kao istinskom ovozemaljskom kraljevstvu u kojemu suveren Bog kraljuje posredstvom izabranih namjesnika. Jedini primjer takvog kraljevstva, a i jedini povijesni primjer države predstavljen u Levijatanu, uspostavljen je savezom između Boga i Mojsija te će potrajati do Samuela, odnosno imenovanja Šaula kraljem. Takvo kraljevstvo, obilježeno koherencijom duhovne i svjetovne vlasti, nije tek izvanjski dodatak Hobbesovoj teoriji države, već osigurava dodatnu razinu legitimnosti autorovom projektu suverene države. U ovom je radu prikazana političko-teološka rasprava provedena u Levijatanu kako bi se odredio status kraljevstva Božjeg u Hobbesovoj teoriji., The second half of Leviathan is devoted to the discussion of the kingdom of God as a true earthly kingdom in which the sovereign God reigns through chosen vicars. The only example of such a kingdom, simultaneously the only historical example of a state presented in Leviathan, was established by the covenant between God and Moses and would last until Samuel, that is, the appointment of Saul as king. Such a kingdom, characterized by the coherence of spiritual and secular power, is not only an external addition to Hobbes's theory of the state, but provides an additional level of legitimacy to the author's project of a sovereign state. This paper presents the political-theological debate conducted in Leviathan in order to determine the status of the kingdom of God in Hobbes's theory.

U radu se najprije nastojalo sažeto prikazati povijesni pregled najvažnijih teorijâ metafore koje se mogu pratiti od Aristotelova sustavnog proučavanja u dvjema zasebnim područjima, retorici i poetici, pa sve do novijih istraživanja u kognitivnoj lingvistici i semantici. Glavne postavke najvažnijih teoretičara metafore koje su iznesene poslužile su kao okvir u kojemu su se promotrili i raščlanili pojedinačni primjeri metaforâ u Lukinu Evanđelju. U analitičkome je dijelu izdvojeno i opisano nekoliko biblijskih pojmova (srce, kralj, kraljevstvo Božje, vjera i kuća) važnih za razumijevanje središnje evanđeoske poruke., The paper seeks first to give a summarized historical overview of the most significant metaphor theories that can be followed from Aristotle’s systematic studying in two separate areas, rhetoric and poetics, to contemporary research in cognitive linguistics and semantics. The paper describes the main tenets of the most important metaphor theorists which should serve as the framework in which the work on corpus is conducted, analysis of individual examples of metaphors in the Gospel of Luke. At the same time, we would like to emphasize that that is not the only, exclusive model of the analysis, but it contains a lot of its own contribution on the basis of the previous knowledge on metaphor. The reason for such approach can be found in the specific nature of the Biblical text, which is as a whole or in individual parts inherently metaphoric. The mentioned claims can be confirmed in the examples of metaphors from the Gospel of Luke, metaphor examples that put into words Biblical terms important for understanding the central Gospel message. The metaphor examples are taken from the Bible published by Kršćanska sadašnjost, translation of the New Testament by Friar Ljudevit Rupčić, PhD.

Ovaj se rad bavi egzegetskim pristupom Mk 10, 13-16, gdje Isus u prizoru s djecom podučava odrasle o kraljevstvu Božjem. Isus naglašava da „takvim pripada kraljevstvo Božje“ (Mk 10, 14). U središtu je pozornosti teza da kraljevstvo Božje pripada onima koji prepoznaju njegovu „kontrakulturu“ u odnosu na poredak u svijetu, prihvaćajući one najmanje i služeći najmanjima. To su ljudi koji sami sebe vide u potpunoj ovisnosti o Bogu, njegovoj ljubavi i milosti. Članak pokazuje da su u tom Markovom tekstu djeca ponajprije pokazna lekcija za Isusovu poduku učenicima. Isus nema namjeru pozivati odrasle na oponašanje djece u nekim navodnim dječjim nedužnim karakteristikama. Iako rad ne dijeli mišljenje da se ulazak u kraljevstvo Božje postiže nekom dječjom nevinošću, posredno ipak može mnogo govoriti o djeci, tj. kako ih oni koji pripadaju kraljevstvu Božjem trebaju prigrliti i blagoslivljati. Briga o „malenima“ (ne samo o djeci) je, naime, prvi znak da su ljudi prepoznali bit kraljevstva Božjega i da mu pripadaju., This paper is an exegetical approach to Mark 10:13-16, where children become Jesus’ object lesson in the instruction of adults about the nature of the kingdom of God. Jesus points out: ‘for it is to such as these that the kingdom of God belongs’ (10:14). The paper pursues the thesis that the kingdom of God belongs to people who understand its counter-cultural nature with regards to the world, by accepting and ministering to the “least.” These are people who see themselves fully dependent on God, his love and his mercy – like children. The paper suggests that, in Mark, children have been the object in Jesus lesson, and help him confront adults with the nature of the kingdom of God. Jesus does not point to alleged innocence of children, which adults must mimic to enter God’s kingdom. However, although this paper does not presuppose a child’s ‘salvation’ on account of their innate innocence which adults have somehow lost, but should regain – as is often automatically understood from this text – indirectly it does concern the children. Pretenders to the kingdom of God should accept and bless the “little ones”. The care for them is, namely, the first sign that a person belongs to the kingdom of God. (Prijevod K. Magda)

U ovom diplomskom radu istraživali smo blaženstvo „čistih srcem“ u Matejevom evanđelju. Cilj je bio pokazati zašto je baš čistoća srca jedan od Isusovih zahtjeva koji traži od svojih učenika kako bi postigli Kraljevstvo Božje, koristeći metodu sinteze i dedukciju. Rad je podijeljen na tri poglavlja. Kroz sva tri poglavlja se stupnjevito nastoji dati jedan teološki prikaz važnosti te samog značenja blaženstva „čistih srcem“. Matej je svoje Evanđelje napisao za svoju zajednicu, obraćene Židove na kršćanstvo, koja je prihvatila Isusa Krista kao Mesiju, a u kojemu se ostvarilo ispunjenje Božje volje. Krist je ispunio Mojsijev zakon i tako donio ljudima novi zakon ljubavi prema kojemu trebaju djelovati kako bi postigli Kraljevstvo Božje, a za koje je potrebno imati čisto srce. Naime, Matej ne želi da njegova zajednica samo izvanjski obdržava Zakon, već traži od njih da ga vrše, upućujući ih tako na njihovu nutrinu. Zato stavlja naglasak na čistoći srca, koju nam donosi u blaženstvima s kojima započinje Govor na gori, kao novom stavu prema Zakonu. Ukoliko je srce pokvareno, utoliko su pokvareni i njegovi odnosi prema Bogu, drugima i samome sebi. Isus Krist donosi blaženstva kao čestitku za ostvarenje Kraljevstva Božjega. On nam je svojim životom pokazao primjer potpune čistoće srca i zato nasljedujući ga u svakodnevnom životu, poput njega ćemo moći gledati Boga kako nam je i obećao već ovdje na zemlji do trenutka kada ćemo ga vidjeti onakva kakva jest. Sveci poput Augustina, Franje Asiškoga, Majke Terezije i Ivana Pavla II. svjedoci su važnosti blaženstva „čistih srcem“ koji su svojim primjerom života dokazali ostvarenje tog blaženstva. In this graduate thesis, we explored the beatitude of the "pure in heart" in Matthew's Gospel. The goal was to show why purity of heart is one of Jesus' demands on his disciples to attain the Kingdom of God, using the method of synthesis and deduction. The thesis is divided into three chapters. Throughout all three chapters, an attempt is made to give a theological representation of the importance and very meaning of the beatitude of the "pure in heart". Matthew wrote his Gospel for his community, the converted Jews to Christianity, who accepted Jesus Christ as the Messiah, and in whom the fulfillment of God's will was accomplished. Christ fulfilled the law of Moses and thus brought to men a new law of love according to which they must act in order to attain the Kingdom of God, for which it is necessary to have a pure heart. Namely, Matthew does not want his community to only externally observe the Law, but asks them to carry it out, thus directing them to their interior. That is why he emphasizes the purity of heart, which he brings to us in the beatitudes with which the Sermon on the Mount begins, as a new attitude towards the Law. If the heart is corrupt, so are its relationships with God, others, and itself corrupt. Jesus Christ brings the beatitudes as a congratulation for the realization of the Kingdom of God. He showed us with his life an example of complete purity of heart and therefore by following him in everyday life, like him we will be able to see God as he promised us already here on earth by the time we see him as he is. Saints such as Augustine, Francis of Assisi, Mother Teresa, and John Paul II. they are witnesses to the importance of the beatitude of the "pure in heart" who, by their example of life, have proved the realization of that beatitude.

Članak istražuje složen odnos eshatologije i politike iz aspekta teološkog diskursa radi otkrivanja njihovih dodirnih točaka, a shodno tomu i implikacija koje eshatologija stavlja pred politiku. Nakana je članka da predstavi politiku kao interesno područje eshatologije i eshatologiju kao njezin kritički korektiv, te upozoriti na rizike i mogućnosti koje njihov suodnos ima. Uz pojmovna pojašnjenja prvotno se ističe karakteristično starozavjetno iskustvo eshatologiziranja povijesnih događaja, osobito proročko. Novozavjetna se pak eshatologija fokusira na Isusov odnos prema političkom životu. Konačno, problematizira se (ne)mogućnost govora o eshatološkim implikacijama na politiku, osobito kao zahtjev za političkim djelovanjem koje mora njegovati odnos prema prošlosti i pravilno ga ugraditi u budućnost., The paper researches the complex relation between Eschatology and Politics from the theological point of view by revealing their mutual points, and along with that aims to present the eschatological implications that are being put to Politics. The intention of this paper is to represent the Politics as interest field of Eschatology and also Eschatology as its critical corrective by warning to the risks and possibilities its relationship has to offer. Aside to notional explanations the paper firstly emphasizes the characteristic Old testament experience from historical events that were interpreted in the eschatological key, especially with the role of the prophets. New testament Eschatology is focused here on Jesus’ relation to political life. Finally, the paper reflects the (im)possibility to speak of the eschatological implications to Politics in some concrete social issues, especially as a notion for political action that must nourish the relation towards past and correctly embed it to the future.

Rad proučava Isusove parabole o Kraljevstvu Božjemu i daje smjernice za njihovo tumačenje u katehezi.

U ovome radu autor se bavi prikazima različitih smislova shvaćanja kraljevstva Božjeg u kontekstu biblijske Knjige Otkrivenja.

U ovom prilogu autor neće previše »naučavati« niti naširoko iznositi nauk Koncila o predloženoj temi, nego će ukazivati na konkretne mogućnosti i načine kršćaninova proročkog djelovanja u Crkvi i u društvu, odnosno pokušat će vidjeti na što Koncil podsjeća, savjetuje i nadahnjuje suvremenu teologiju, teologe i vjernike. U prvom se dijelu rada iznosi promišljanje nekih koncilskih dokumenata o odnosu između Crkve i društveno-političke zajednice, a u drugom dijelu govori se o nekim novim pravcima u teologiji, s novim naglascima nadahnutima koncilskim učenjem, koji nastoje voditi više računa o konkretnim životnim situacijama u kojima ljudi žive. Izlažu se dva primjera poslijekoncilskih strujanja koji su na neki način plodovi »proročke dimenzije« Drugoga vatikanskog koncila: politička teologija i teologija oslobođenja. U trećem dijelu rada autor promišlja o načinu na koji suvremena Crkva i njezina teologija, nadahnjujući se na mislima Koncila i poslijekoncilskih strujanja, mogu i trebaju biti proročki glas u današnjoj Crkvi i u svijetu, te na koji način konkretno trebaju djelovati u ljudskom društvu. Primjer i uzor kršćanskog djelovanja autor nalazi u Isusovu propovijedanju kraljevstva Božjeg (Isusova praksa) te u Isusovoj osudi i smrti, koje imaju i društveno-politička obilježja. Na temelju toga autor u završnom dijelu rada govori o društveno-političkim implikacijama koje ti događaji imaju u kršćanskom životu i djelovanju., The Second Vatican Council pointed out that the Church wants to help the human being to be able to respond to various contemporary challenges that follow the Church, the human being, and human society in general. In this contribution, the author does not aim to »teach« or to present extensively the teaching of the Council on the proposed topic; instead, he will point out concrete possibilities and ways in which Christians can act prophetically in the Church and in society. In other words, he will try to discern how the Council reminds, advises, and inspires contemporary theology, theologians, and the faithful. The first part offers a reflection on some conciliar documents on the relation between the Church and the social-political community, while the second part discusses some new directions in theology with new emphases, inspired by the conciliar teaching, that try to take more into account concrete life situations in which people live. Two examples of post-conciliar movements that are, somewhat, fruits of the »prophetic dimension« of the Second Vatican Council are given: political theology and theology of liberation. In the third part, the author reflects on the way in which the contemporary Church and its theology, inspired by the Council and post-conciliar movements, can and should be the prophetic voice in today´s Church and in the world, and in which way concretely should they act in the human society. The author detects the example and role-model of Christian activity in Jesus´s preaching of the Kingdom of God (Jesus´s praxis) and in Jesus´s condemnation and death that have social-political characteristics. On the basis of that, in the final part the author discusses socialpolitical implications of these events in the Christian life and activity.

U prvom dijelu ovog istraživanja o znamenjima u Četvrtom evanđelju, nakon kratkog povijesnog pregleda razumijevanja čuda, opisuju se različitosti između čudesa u sinoptičkim evanđeljima i čudesa u Ivanovu evanđelju. U drugom dijelu, pregledom Isusovih čuda koja su opisana u Ivanovu evanđelju (2,1-12; 4,43-54; 5,1-18; 6,1-15; 6,16-21; 9,1-41; 11,33-44), ukazano je na opravdanost njihova specifičnog naziva znamenja. U trećem dijelu rada, detaljnom egzegetskom analizom obuhvaćeno je svih sedam znamenja u Ivanovu evanđelju. Ishod toga istraživanja je da sva znamenja Ivanova evanđelja imaju istovjetnu svrhu, a to je objava Božje slave u Isusu. Ustvari, nakon objave Božje slave na Sinaju (Izl 24,16), Šatoru sastanka (Izl 40,35) i Hramu (1Kr 8,11), Božja nazočnost se definitivno objavljuje u Isusovoj osobi. To je Božja slava u Logosu koji se ušatorio (usp. Iv 1,14) među ljudima. Drugo svojstvo svih sedam ivanovskih znamenja je odgovor vjere u Isusa kod onih koji vide Isusova znamenja. Konačno, naznačena funkcija čudesa u Ivanovu evanđelju opravdava specifičnost njihovog naziva znamenjima, za razliku od čudesa u sinoptičkim evanđeljima koja su u funkciji svjedočenja dolaska Kraljevstva Božjeg. After a brief general outline about miracles, the first chapter of this study describes differences between the miracles in the Synoptic gospels and the miracles in the Gospel of John. In the second part of the research, it is stressed the explanation of a specific use of expression signs for miracles in the seven texts of the Gospel of John (2:1-12; 4:43-54; 5:1- 18; 6:1-15; 6:16-21; 9:1-41; 11:33-44). The third part of this study embraces a detailed exegetical analysis of all seven signs (miracles) in John`s gospel. The results of the research identify that the seven signs have a common purpose. It is the revelation of God`s glory in Jesus. More precisely, after the manifestation of God`s glory on Sinai (Ex 40:35), in the Tent of Meeting and the Temple (1Kings 8:11), God`s presence is definitely manifested in the person of Jesus Christ. It is the glory of God in the Logos that “made his dwelling among us“ (Jn 1:14). Another important characteristic of all seven signs in John is the faith as a response of those who witness the signs of Jesus. Finally, the function of “miracles” in the gospel of John justifies their specific designation as “signs”. In the Synoptic gospels, differently to John, the purpose of miracles is testimony of the arrival of the Kingdom of God.

Vrijeme u kojem živimo, kao niti jedno vrijeme prije, obilježeno je potragom za autentičnim kršćanskim svjedočanstvom kao svojevrsnim "apologetskim" odgovorom na pitanja koja Kristovim učenicima postavlja svijet postmoderne. To toliko željeno i potrebno svjedočanstvo vjere koja ima ljubavlju biti djelotvorna ispunja praznine napuknutih koncepata života te daje nadu prevladavanja duboke podijeljenosti koju u sebi osjeća moderan čovjek. U toj stalnoj potrebi za obnovom pojedinca, Crkve i društva dragocjeno mjesto imaju svjedoci vjere, ljudi koji su u svome vremenu prošli zavojiti put obnove te postali istinski svjetionici vjere, nade i ljubavi. Jedan od tih svjetionika zasigurno je i fra Didak Buntić, hercegovački franjevac, svećenik, preporoditelj, učitelj i zaštitnik sirotinje. U svojem višedesetljetnom radu na uzdignuću duhovnoga, vjerskoga, moralnoga, kulturnoga, gospodarskoga i političkog života u Hercegovini, fra Didak je – vođen istinskim bogoljubljem i čovjekoljubljem – postao "oživljeno evanđelje" iz kojeg izvire snaga Kristove ljubavi. Kao ustrajan navjestitelj i svjedok kraljevstva Božjega fra Didak Buntić je svojim životom dao odgovor na temeljno kristološko pitanje i jedno od temeljnih pitanja koja si postavlja kršćanska teologija uopće: Tko si ti, Isuse Kriste? Ovaj rad nastoji pratiti Buntićeve odgovore na više razina., Unlike any other point in history, our times are characterized by the search for authentic Christian witness, which would act as a part of an apologetic answer to the question posed by the nature of our postmodern world. This much needed witness of faith which at its root contains love in action fills the empty concepts of life, while giving hope of overcoming the feeling of deep inner divorce, which the modern man has made his own. In the constant need for renewal of each individual, The Church, and society witnesses have a special place. These witnesses are men and women who themselves have become beacons of faith, hope and charity. Without a doubt, fr. Didak Buntić is one such example. A Franciscan in the province of Herzegovina, he was a priest, teacher, protector and defender of the poor. Through decades of work in the fields of spirituality, economy, faith, moral, cultural, and political life in Herzegovina, fr. Didak – lead by the love for God and man – became a living Gospel from which proceeded the strength of Christs love. As a constant preacher and witness of the Kingdom of God fr. Didak Buntić, through his life, gave the answer to the fundamental Christological question: Who are you, Jesus Christ? This work aims to give the answer to his question on a series of levels.

Godina posvećenoga života, koja završava 2. veljače 2016. godine, osobita je prigoda za propitkivanje i samovrjednovanje posvećenoga života u svjetlu Božje riječi, crkvenoga učiteljstva i karizmi vlastitih pojedinim redovničkim zajednicama. U članku se stoga polazi od nekih pokazatelja krize koja je zahvatila posvećeni život, koja se analizira u širem kontekstu krize društva i krize Crkve. Krize posvećenoga života nisu samo izvor tjeskobe, nesigurnosti i zabrinutosti, nego su istinski izazov u traženju novih perspektiva življenja vlastitoga posvećenja. Redovništvo 21. stoljeća, zajedno s cijelim čovječanstvom, svjedoči brojnim oblicima beznađa koje pogađa suvremeni svijet. Ishodište toga beznađa trajna je napast čovjeka da se udalji od Boga i da svoju nadu i sigurnost stavlja u tvorevine vlastitih ruku. U takvom sveopćem beznađu autor poslanje posvećenoga života povezuje s pružanjem znakova nade koji za današnjeg dezorijentiranog čovjeka mogu biti istinski svjetionici. Redovništvo je u svojoj biti proročki znak koji svojim životom trajno upućuje i ukazuje na „veliku nadu“, koja će se u potpunosti ostvariti u Kraljevstvu nebeskom. Ipak, čovjek i svijet trebaju već sada i ovdje istinske znakove nade, koje očekuju da im pruži posvećeni život. Stoga, u završnom dijelu članka, autor navodi šest mogućih svjedočanstva posvećenoga života koje današnji čovjek treba.

Godina posvećenoga života, koja završava 2. veljače 2016. godine, osobita je prigoda za propitkivanje i samovrjednovanje posvećenoga života u svjetlu Božje riječi, crkvenoga učiteljstva i karizmi vlastitih pojedinim redovničkim zajednicama. U članku se stoga polazi od nekih pokazatelja krize koja je zahvatila posvećeni život, koja se analizira u širem kontekstu krize društva i krize Crkve. Krize posvećenoga života nisu samo izvor tjeskobe, nesigurnosti i zabrinutosti, nego su istinski izazov u traženju novih perspektiva življenja vlastitoga posvećenja. Redovništvo 21. stoljeća, zajedno s cijelim čovječanstvom, svjedoči brojnim oblicima beznađa koje pogađa suvremeni svijet. Ishodište toga beznađa trajna je napast čovjeka da se udalji od Boga i da svoju nadu i sigurnost stavlja u tvorevine vlastitih ruku. U takvom sveopćem beznađu autor poslanje posvećenoga života povezuje s pružanjem znakova nade koji za današnjeg dezorijentiranog čovjeka mogu biti istinski svjetionici. Redovništvo je u svojoj biti proročki znak koji svojim životom trajno upućuje i ukazuje na „veliku nadu“, koja će se u potpunosti ostvariti u Kraljevstvu nebeskom. Ipak, čovjek i svijet trebaju već sada i ovdje istinske znakove nade, koje očekuju da im pruži posvećeni život. Stoga, u završnom dijelu članka, autor navodi šest mogućih svjedočanstva posvećenoga života koje današnji čovjek treba., The Year of Consecrated Life, which ends on February 2, 2016, is a special occasion for examination and self-evaluation of consecrated life in the light of the Word of God, the Church Magisterium and the charisma of individual religious communities. The article, therefore, starts with some indicators of the crisis that has engulfed the consecrated life, which is then analyzed in the broader context of the crisis in the society and the crisis in the Church. The crises of consecrated life are not only a source of anxiety, uncertainty and concern, they are also a real challenge to finding new perspectives of living personal sanctification. The religious of the 21st century together with all of mankind are witnessing many forms of hopelessness that is affecting the modern world. This hopelessness originates in the permanent temptation of man to move away from God and to place his hope and security into his own creations. In such a universal hopelessness, the author associates the mission of the consecrated life with the offering of the signs of hope which for modern disoriented man may be true beacons of light. The religious life in its essence is a prophetic sign that permanently directs and points to the "great hope", which will be fully realized in the Kingdom of Heaven. However, man and the world need true signs of hope already here and now, which they expect to get from the consecrated life. Therefore, in the final part of the article, the author lists six possible testimonies of consecrated life that the modern man needs.

Teološki opus Romana Guardinija snažno je svjedočanstvo nastojanja da se katolička teologija izvede iz tjesnoće stoljećima dugog nepovjerenja prema svijetu i otvori za istinsko evanđeosko zalaganje u svijetu. U ovom razmišljanju sažeto iznosimo na vidjelo autorovo poimanje kršćanske odgovornosti u svijetu i za svijet. Rad je podijeljen u dva dijela. U prvom dijelu analizira se Gaurdinijev pogled na moderno doba (novi vijek). Svjestan dvoznačnosti moderne svijesti, on pozitivnu dimenziju modernosti nastoji integrirati u kršćanski nazor i pomiriti moderni antropocentrizam s kršćanskom vjerom u stvaranje. U drugom dijelu rada pokazujemo na koji se način kršćanska egzistencija ostvaruje u kulturi svojeg vremena: kršćanin treba preuzeti odgovornost za Božje stvaranje, preobraziti konkretni svijet u kojemu živi u kraljevstvo Božje, djelovanje u svijetu povezati s vjerom u providnost i molitvom za svijet., The theological oeuvre of Romano Guardini is a strong testimony to the efforts to free the Catholic theology from the centuries-old feeling of distrust of the world and to open it to a true evangelical commitment in the world. In this reflection we briefly bring to light the author’s understanding of Christian responsibility in the world and for the world. The paper is divided in two parts. The first part analyses Guardini’s view on the modern era (new age). Aware of the ambiguity of modern awareness, he tries to integrate the positive dimension of modernity into Christian views and to reconcile the modern anthropocentrism with Christian belief in creation. In the second part we demonstrate the way in which Christian existence is realized in the culture of its time: a Christian should take responsibility for God’s creation, transform the actual world in which he lives into the Kingdom of God and connect his work in the world with faith in providence and prayer for the world.

Vladavina dobrog principa, ukoliko ljudi u njoj mogu sudjelovat postiže se uspostavljanjem i širenjem društva prema zakonima vrline. Povezanost ljudi čistim zakonima vrline može se nazvati etičkom zajednicom. Kant raspravlja o mogućnosti pobjede dobrog principa nad zlim, a što bi onda rezultiralo osnivanjem kraljevstva božjeg na zemlji. Kraljevstvo božje kao moralno carstvo je nevidljivo i nalazi se u nama. U ljudskom rodu kao zajedništvu, prema zakonima vrline uspostavlja se moć i carstvo koje utvrduje pobjedu nad zlom i pod svojom vladavinom svijetom, osigurava vječni mir.

Kratak biblijsko-teološki esej objavljen kao tekst i kao zvučni zapis analizira leksik, kontekst i sadržaj grčkoga teksta u Mt 21, 33-43 i značenje te čuvene Kristove pouke za antropologiju.

Polazeći od općeprihvaćene teološke premise da novozavjetna kristologija nije učinila nezanimljivim i manje važnim čovjeka Isusa iz Nazareta, autor traga za karakterističnim crtama njegove propovijedi i njegova učenja. Isusovi suvremenici od početka su ga zvali Učiteljem (Rabbi), jer je naizgled bio sličan njihovim učiteljima Zakona. Ipak, ulazeći podrobnije u stil i sadržaj njegove propovijedi i njegova učenja, sve više se očituje njegova posvemašnja posebnost koja odaje proročke crte, što je također bilo prepoznato. No očito ni to nije dovoljno da bi se iscrpila njegova osoba. U njegovu slikovitom govoru o kraljevstvu Božjemu na vidjelo izbija jedinstvo njegove riječi i osobe. Posebno je upadna neposrednost njegova autoriteta kojim tumači Pismo koje je rabinima bilo zadnji autoritet, ali i njegova čudesa i znakoviti čini. Taj implicitni govor u razvoju novozavjetne kristologije postaje eksplicitnim, što onda i njegovu navještaju i učenju daje dublje i trajno važeće značenje. U tom svjetlu postaje zanimljiv i način Isusova ophođenja s ljudima, praćen nezaobilaznim pitanjem koliko je to prepoznato i ostvareno u njegovoj Crkvi. Jer o svemu tomu ovisi učinak i dojam svih onih koji danas propovijedaju i uče u njegovo ime., Ungeachtet der Schlüsselrolle neutestamentlicher Christologie bei der Entstehung des nachösterlichen Glaubens und des daraus resultierenden urchristlichen Kerygmas blieb ungemindert das Interesse der Urgemeinde an historischem Jesus von Nazareth, an seiner Verkündigung und Lehre bestehen. Der älteste Evangelist Markus hat das in seinem Evangelium meisterhaft zum Ausdruck gebracht. Er schreibt „das Evangelium von Jesus Christus, dem Sohne Gottes“ (Mk 1,1) in dem im Mittelpunkt Jesus von Nazareth steht, der „das Evangelium Gottes verkündet“ (1,14). Dies geschah hauptsächlich in zahlreichen Gleichnissen, aber auch in vielen kurzen und einprägsamen Bildworten. Dazu kamen seine Wunder und Zeichenhandlungen. All' das und vieles mehr, vor allem sein Umgang mit der Schrift liess bei seinen Zeitgenossen die Frage aufkommen: „Wer ist dieser?“ Bald wurde klar, dass die Titel, wie Rabbi, Prophet, aber auch Messias nicht ausreichen, sein Geheimnis zu lüften. Diese implizite Christologie wurde nach Ostern zur expliziten. Gerade dadurch gewann das Interesse an historischem Jesus von Nazareth endgültige Bestätigung. Seine Verkündigung und seine Lehre bekamen dadurch ewige Gültigkeit. Derjenige, der in Gleichnissen über das nahegekommene Reich Gottes sprach wurde selbst zum unüberbietbaren Gleichnis. In diesem Licht gewinnt auch die Frage danach, wie Jesus den Menschen begegnete, an ständiger Aktualität und Bedeutung. Die heutigen Verkündiger und Lehrer der Kirche müssen sich ständig fragen, nicht nur was die Urkirche über Jesus von Nazareth predigte, sondern was und in welcher Weise er selber predigte. Dazu muss gefragt werden wie er den Menschen begegnete, zu denen er gesprochen hat, weil er dies im Namen des barmherzigen und liebenden Gottes tat, den er liebevoll Vater nannte. Von all' dem hängt die Wirkung ihrer Predigt und Lehre bei den heutigen Menschen ab.

Autor polazi od jedinstvenosti i novosti biblijskoga shvaćanja Boga kao Boga nade, kojega se povezuje s ljudskom nadom u budućnost. Biblija govori o Bogu, koji nam dolazi ususret iz svoje budućnosti i koji nas u svojoj budućnosti očekuje. Zato je vjera u Krista u potpunosti, a ne samo u vrijeme došašća, pouzdana nada i život u očekivanju dolazećega Krista, unutar kojega proživljavamo svakodnevna iskustva. Prema tomu, autor u drugome dijelu naglašava da je kršćanin »sposoban za budućnost«, ali ne za bilo kakvu budućnost, nego za budućnost utemeljenu na nadi, koja pak nadilazi dostupnu zbilju te je otvorena mogućnosti i potencijalnosti budućnosti. U trećem dijelu autor raspravlja o specifičnosti kršćanske nade. Kao nada vjere, ona ne govori o budućnosti općenito, nego polazi od povijesne zbilje Kristova dolaska te svoja budućnosna očekivanja temelji na Kristovoj osobi i Kristovoj prisutnosti, premda su sadašnja iskustva često oprečna budućnosti kojoj se nadamo. Svoje djelo Teologija nade autor u četvrtom dijelu smješta u kontekst nekih povijesnih zbivanja šezdesetih godina dvadesetoga stoljeća, koja tumači kao kairos njezina vremena. Peti dio predstavlja ključne pojmove kršćanske teologije nade: 1. Božje obećanje, koje je obilježilo povijest Izraelskoga naroda i koje po svojoj naravi otvara budućnost; 2. Kristovo uskrsnuće kao bezgranično i univerzalno stupanje na snagu Božjega obećanja, koje nužno ima eshatološki obzor; 3. Život u povijesti kao missio proizišla iz Božje promissio, a kojom se ostvaruje anticipacija te budućnosti. U završnom dijelu autor iznosi nekoliko kritičkih opaski na encikliku Benedikta XVI. Spe salvi. Zamjećuje ograničenost perspektive nade u novoj enciklici, zatim nedovoljno isticanje uloge laika u izgradnji boljega svijeta, nedovoljno razlikovanje između vjere i nade, nedostatak govora o kraljevstvu Božjemu, uskrsnuću, budućem životu i otkupljenju svega stvorenja. Zaključno se autor osvrće na »mjesta učenja i odjelotvorenja nade«: molitvu, rad i trpljenje te Posljednji sud., Der Autor geht von der einzigartigen Gottesvorstellung der Bibel als dem »Gott der Hoffnung« aus, der deshalb mit der menschlichen Hoffnung auf die Zukunft verbunden ist. Nur die Bibel kennt einen Gott, der vor uns ist und uns voran geht, der uns aus seiner Zukunft entgegenkommt. Der Christusglaube ist daher im Ganzen und nicht nur in der Adventszeit zuversichtliche Hoffnung und Leben in der Erwartung des kommenden Christus, in der wir alltägliche Erfahrungen unseres Lebens machen. Deshalb behauptet der Autor im zweiten Teil, Christen seien »zukunftsfähig«, nicht aber für irgendeine Zukunft, sondern für die Zukunft, die auf der Hoffnung gründet, die wiederum über vorhandene Wirklichkeit hinausgeht und deshalb auf die Möglichkeit und die Potentialität der Zukunft hin geöffnet ist. Im dritten Teil wird die Eigentümlichkeit der christlichen Hoffnung erläutert. Als Hoffnung des Glaubens spricht diese Hoffnung nicht über irgendeine Zukunft, sondern gründet ihre Zukunftserwartungen in der Erinnerung an das Kommen Christi, in der Person und Geschichte Christi, obwohl gegenwärtige Erfahrungen dieser Zukunft widersprechen können. Der vierte Teil handelt von einigen geschichtlichen Ereignissen in den sechziger Jahren des 20. Jahrhunderts, die der Autor als den Kairos seiner Theologie der Hoffnung bezeichnet. Im fünften Teil werden die Schlüsselbegriffe der »Theologie der Hoffnung« erläutert: 1. Verheißung Gottes, die die Geschichte Israels geprägt hat und die von sich die Zukunft eröffnet; 2. Auferstehung Christi als grenzenlose und universale Inkraftsetzung der Verheißung seiner kommenden Gegenwart; 3. Leben in der Geschichte als missio, die aus der Gottes promissio in die Geschichte hineinfolgt und durch die die Vorwegnahme dieser Zukunft verwirklicht wird. Im letzen Teil stellt der Autor einige kritische Einwände bezüglich der jüngsten Enzyklika Papst Benedikts XVI. Salvi spe dar. Zuerst sieht er eine eingeschränkte Perspektive der Hoffnung in dieser Enzyklika dargeboten; des weiteren eine ungenügende Unterscheidung der Eigenart der Hoffnung gegenüber dem Glauben und der Liebe; die Auslassung christlicher Laien, die eigentlich mit »Weltgestaltung« zu tun haben; das Fehlen einer Rede von der Seligkeit des ewigen Lebens, des Reiches Gottes, der Auferstehung des Fleisches und der Erlösung der seufzenden Kreatur. Schließlich werden die »Lern- und Übungsorte der Hoffnung« kritisch betrachtet: das Gebet, das Tun und Leiden sowie das Gericht., The author presents a succinct review of the founding starting points of his Theology of Hope. The article first refers to the specifity of the Christian God as a »God of hope«, that is, God that comes to us from the future. The article then speaks about the »mind of hope«, in hope man transcends his self reality, thinking about the future as a kingdom of opportunities and develops his own sense for opportunity. The author further investigates the speciality of Christian hope which he sees in the belief that Christ's future can become the present, here and not some far away reality in the future. In that hope, Christians endeavour to realise God's kingdom here and now. The author then notes some vital events in the sixties of the 20th century which were filled with tendencies for changes for the better when everyone shared a common hope and eschatological expectation that surpassed historical possibility. It was during this period that the author wrote his Theology of Hope, which he wished to return authentic hope in Christians for a new Divine world. The Theology of Hope is interpreted in the following key notions: 1. God's promise to be comprehended not only as a promise for the future but of God's presence; 2. Christ's resurrection which gives strength to God's promise not only in relation to Jesus but to creation on the whole; 3. A call to accept life as a duty and history as a mission with the aim of anticipating God's kingdom. The foundation of hope is a new beginning and that new beginning is here today. The author concludes with a critical review to the talk of hope in Pope Benedict XVI encyclical Spe salvi. He compares it with the Pastoral Constitution Gaudium et spes by the Second Vatican Council and notices that the encyclical limits Christian hope to the faithful and is separated from those who do not have hope while Gaudium et spes reflects on the deepest connection between the Church and all of mankind both in hope and in difficulties. The author points out a weak point in the encyclical in its lack to stress Jesus' joyful news about the kingdom of God, the universal authority of the resurrected Christ which becomes hope for all of creation not only through the promise of eternal serenity but within the framework of this world in which the words »I am doing everything new« become the motive for new hope, new courage and where abilities may begin.

Teološko-katehetsko tumačenje prispodoba kao načina Isusova navještaja Kraljevstva Božjega i prijedloga za njegovo ostvarenje u konkretnom životu.

U članku se dijalektički promatraju dvije kršćanske koncepcije pravde: retributivna, ili osvetnička, te ona eshatološka. Pod retributivnom pravdom se misli na iskaz pravde u kažnjavanju grijeha, a pod eshatološkom se misli na realizaciju ukupnog sklada svih odnosa unutar obnovljenog stvorenja. Ova druga se naziva eshatološkom jer, za razliku od prethodne, svoj puni iskaz zadobiva u konačnoj obnovi stvorenja u Kristu tj. eshatonu koji ne dokida prostor i vrijeme, nego ih savršene uvodi u vječnost. Argument članka se zalaže za dominaciju eshatološkog poimanja pravde u kršćanskoj perspektivi dok njen retributivni karakter biva umanjen i podređen potrebama prethodnog. Ovo se čini na temelju integracije starozavjetne i novozavjetne eshatologije te na kritici, Bibliji stranim, dualističkih tendencija u kršćanstvu koje potiču dominaciju retributivnog shvaćanja pravde. Najuže povezano s pitanjem karaktera pravde je i pitanje prisutnosti pakla u svijesti i propovijedanju kršćana. Dok argument ne osporava postojanje pakla kao vječnog stanja/mjesta izgubljenih, on ga uklanja iz domene intenzivnog kršćanskog fokusa.

Konačni cilj svoga odgojnog rada s mladima bl. Ivan izražava na različite načine koji uvijek sadrže onaj posljednji cilj do kojega čovjek mora stići: kraljevstvo Božje, zajedništvo s Bogom, privođenja duša Isusu, vječno spasenje duša itd. Kako bi se postigao taj posljednji cilj, bl. Ivan neophodnim smatra posredovanje Crkve. Samo s pomoću svega onog što ona nudi, moguće je doći do ljudske i vjerske zrelosti koja je također jamstvo da se stigne do eshatološke punine. Poseban izraz te zrelosti, koji bl. Ivan na osobit način predlaže kao specifičan cilj svoga odgojnog zalaganja, jest apostolat prema kojemu je usmjeravao sve one s kojima je radio. Ova četiri cilja, tj. onaj konačni – spasenje duša u kraljevstvu Božjem - i tri posebna, uvijek su vrlo međuovisni te svojim sadržajima čine dobro strukturirano organsko jedinstvo koje apostolskom zalaganju i radu bl. Ivana daje čvrstoću te je učinilo da njegovo ime i djelo postanu "program života i rada za jedan cijeli naraštaj mladih katolika". "A to treba biti i danas", rekao je papa Ivana Pavao II u svojoj propovijedi na misi beatifikacije bl. Ivana Merza u Banjoj Luci 2003. godine., Bl. Ivan summarized the ultimate goal of his educative work with youth in various ways, there is one final goal which each person must reach: the Kingdom of God, communion with God, to bring souls to Jesus, the eternal salvation of souls, etc. Bl. Ivan insisted that the mediation of the Church plays a vital role in reaching this final goal. By taking advantage of all that the Church offers one can reach human and faith maturity which in turn guarantees eschatological fulfillment. An expression of this maturity which bl. Ivan holds as a specific goal of his educative work is the apostolate, to which he directed all of his work. These four goals – the final one being the salvation of souls in the Kingdom of God along with the remaining three – are always interrelated and they form a well structured organic unity which gave bl. Ivan strength in his apostolic work. His work has become "a life program of work for a whole generation of young catholics". In his homily during the mass of beatification of bl. Ivan Merz in Banja Luka in 2003 Pope John Paul II stated: "This has to be carried out today.", Das endgültige Ziel seiner Erziehungsarbeit mit den Jugendlichen drücke der selige Ivan auf verschiedenartige Weisen aus, die immer jenes endgültige Ziel beinhalten, zu dem der Mensch kommen müsse: das Königreich Gottes, Gemeinsamkeit mit dem Gott, die Seelen zum Jesu hinführen, ewige Rettung der Seelen usw. Um zu diesem endgültigen Ziel zu gelangen, halte der selige Ivan die Vermittlung der Kirche für unbedingt notwendig. Nur durch die Vermittlung von allem dem, was sie biete, sei es möglich, zur menschlichen und Religionsreife zu kommen. Sie sei auch eine Gewährleistung, eine eschatologische Fülle zu erreichen. Ein besonderer Ausdruck dieser Reife, der vom seligen Ivan auf eine besondere Art als ein spezifisches Ziel seines Erziehungseinsetzens vorgeschlagen werde, sei das Apostolat, auf das er alle, mit denen er arbeitete, richtete. Diese vier Ziele, dh. jenes endgültige – Rettung der Seelen im Königreich Gottes – wie auch die drei besonderen, seien immer in einer engen wechselseitigen Abhängigkeit. Mit ihren Inhalten formen sie eine gut strukturierte, organische Einigkeit, welche dem apostolischen Einsetzen und der Arbeit vom seligen Ivan eine Festigkeit gebe und machte seinen Namen und Werk wurde zum "Lebensprogramm der Arbeit für eine ganze Generation der jungen Katholiken". "Sie sollte es auch heutzutage sein", sagte der Papst Johann Paul II. in seiner Predigt an dem Gottesdienst der Beatifikation vom seligen Ivan Merz in Banja Luka 2003.

Teološka aktualizacija potrebe za obraćenjem suvremenoga čovjeka/vjernika i njegova potreba za svjedočenjem vlastitim životom u Crkvi i društvu.

Polazeći od samoga naslova ovog članka nameće se odmah i raščlamba, odnosno problematika koju želimo čitateljstvu predstaviti. Prije svega riječ je o “nasljedovanju” koje nam pobliže determinira kristološki titul – Krist i time nas smiješta u vrijeme poslije uskrsnuća, a time i samo nasljedovanje. U tom smislu je Markovo evanđelje prvo koje nam o tome govori. U svjetlu uskrsnuća čitamo Mk 8, 34 o uzimanju križa i odmah nalazimo paralelu s Q 14, 27 koja također svjedoči radikalnost nasljedovanja u poslijeuskrsnom Isusovom pokretu. Ta radikalnost uzimanja križa vodi sve do gubitka vlastitog života (usp. Mk 8, 34-35), do mržnje vlastitog oca i vlastite majke zbog Isusa (usp. Q 14, 26-27 ; tj. Lk 14, 26-27//Mt 10, 37-39) i do odreknuća od bogatstva u korist siromaha (usp. Mk 10, 17-31). Samo tko izloži svoj život u potpunosti za Isusa i za evanđelje, opet će ga naći (usp. Q 17, 33 ; Mk 8, 35). Isus je naviještao Radosnu vijest, kraljevstvo Božje koje je došlo s njim, Mesijom, stoga je legitimno vidjeti nasljedovanje i u tom propovijedanju spasenja koje poziva na radikalnost u opredjeljenju za Isusa Krista koji se distancirao od svoje “obitelji” kao putujući propovjednik. Kraljevstvo Božje se konačno objavljuje s dolaskom Sina čovječjeg (usp. Mk 8, 38 ; Q 17, 24s.), ali do tada treba propovijedati evanđelje. Sa Sinom čovječjim je identičan “zemaljski” Isus kojega se može spoznati preko njegova križa i uskrsnuća: Danielov Sin čovječji predstavlja uskrslog Krista u svojoj slavi. Poslije njegova uskrsnuća nada Crkve je zasnovana na njegovom drugom dolasku baš kao i budućnost kraljevstva Božjeg (usp. Mk 10, 23-25).

Polazeći od samoga naslova ovog članka nameće se odmah i raščlamba, odnosno problematika koju želimo čitateljstvu predstaviti. Prije svega riječ je o »nasljedovanju« koje nam pobliže determinira kristološki titul - Krist i time nas smješta u vrijeme poslije uskrsnuća, a time i samo nasljedovanje. U tom smislu je Markovo evanđelje prvo koje nam o tome govori. U svjetlu uskrsnuća čitamo Mk 8,34 o uzimanju križa i odmah nalazimo paralelu s Q 14,27 koja također svjedoči radikalnost nasljedovanja u poslijeuskrsnom Isusovom pokretu. Ta radikalnost uzimanja križa vodi sve do gubitka vlastitog života (usp. Mk 8,34-35), do mržnje vlastitog oca i vlastite majke zbog Isusa (usp. Q 14,26-27; tj. Lk 14,26-27//Mt 10,37-39) i do odreknuća od bogatstva u korist siromaha (usp. Mk 10,17-31). Samo tko izloži svoj život u potpunosti za Isusa i za evanđelje, opet će ga naći (usp. Q 17,33; Mk 8,35). Isus je naviještao Radosnu vijest, kraljevstvo Božje koje je došlo s njim, Mesijom, stoga je legitimno vidjeti nasljedovanje i u tom propovijedanju spasenja koje poziva na radikalnost u opredjeljenju za Isusa Krista koji se distancirao od svoje »obitelji« kao putujući propovjednik Kraljevstvo Božje se konačno objavljuje s dolaskom Sina čovječjeg (usp. Mk 8,38; Q 17,24s.), ali do tada treba propovijedati evanđelje. Sa Sinom čovječjim je identičan »zemaljski« Isus kojega se može spoznati preko njegova križa i uskrsnuća: Danielov Sin čovječji predstavlja uskrslog Krista u svojoj slavi. Poslije njegova uskrsnuća nada Crkve je zasnovana na njegovom drugom dolasku baš kao i budućnost kraljevstva Božjeg (usp. Mk 10,23-25)., Starting from the title of this article an articulation is imposed, in other words the problem which we will present to the readership. First of all the article is about »imitating« which to us determines as close as possible the christological title — Christ and so places us in the time after the resurrection, and with this the imitation itself It is in this context that the Gospel of Mark speaks about this. In the light of the resurrection we read in Mk 8,34 about taking up the cross and we find quickly a parallel in Q 14,27 which testifies to the radicalism of those who imitated Jesus in the postresurrection movement of Jesus. That radicalism of taking up the cross leads to the losing of one's own life (cf. Mk 8,34-35), the hating of one's own father and mother because of Jesus (cf. Q 14,26-27; i.e. Lk 14,26-27//Mt 10,37-39) and to the renunciation of wealth in favour of the poor (cf. Mk 10,17-31). Only he who completely exposes his life for Jesus and for the Gospel, will find it again (cf. Q 17,33; Mk 8,35). Jesus proclaimed the Good News, the Kingdom of God which had come with him, the Messiah, and therefore it is legitimate to see imitation in that preaching of salvation which calls for a radical commitment to Jesus Christ who distanced himself from his »family« as a travelling preacher. The Kingdom of God will be finally revealed with the coming of the Son of Man (cf. Mk 8,38; Q17,24f), but until then the Gospel has to be preached. The Son of Man is identical to the »earthly« Jesus, who can be identified through his cross and resurrection. Daniel's Son of Man presents the resurrected Christ in all his glory. After his resurrection the Church's hope is founded upon his second coming just as is the future of the Kingdom of God (cf. Mk 10,23-25).

Kraljevstvo nebesko nije samo vječno blaženstvo, nego, u prvom redu, Božja vladavina ovdje na zemlji koja je započela s Isusom Kristom. Vjernik je stoga pozvan izgrađivati ovaj svijet kao pripravu za onaj. Tri poglavlja Govora na gori, u koje nas uvode Isusova blaženstva (Mt 5,3-12), predstavljaju Isusov životni program za svakoga vjernika. To je kršćanski manifest, podloga i vrelo našega djelovanja kao kršćana i koji se, kao takav, mora odražavati i u politici. Svojstva kojima imaju odsijevati novi građani mesijanskog kraljevstva po primjeru sovšenstva Oca nebeskog (Mt 5,48), nosivi su temelj za zajednički život ljudi općenito, a to znači i za svaku državu i društvo. Isus nije svojim učenicima ostavio "ustav", pa makar se radilo i o novim građanima Božjega kraljevstva, nego je održao "govor na gori", koji, prije svega, nije zahtjev, već ponuda. Isus nije ostavio zakone po kojima bi se moglo načiniti državu, nego je proglasio blaženima političare, i sve one, koji žive po duhu Govora na gori i rade za dobro čovjeka. Svima njima pripada kraljevstvo nebesko. Zato se s mislima Govora na gori valja sprijateljiti, jer imaju revolucionarnu i proročku snagu., Heavenly Kingdom does not only stand for eternal blissfulness, it is primarily God's rule on this Earth that began with Jesus Christ. It is required from believers to build this world for the next one. The three chapters of The Sermon on the Mountain, introduced by the beatitudes of Jesus (Mt 5,3 - 12) represent the plan Jesus has for each believer. This is a Christian manifest, the foundation and source of our Christian activities, and because of that it must be reflected in politics. The characteristics that are to be seen in all the new citizens of the messiah's kingdom led by the example of our perfect heavenly Father (Mt 5, 48) present the foundations of corporate life of people in general, which means for each state and each society apart. Jesus did not leave "constitution" to his disciples, although they were new citizens of the Kingdom. He held The Sermon on the Mountoin instead, which was not a requirement, but an offer. Jesus did not leave laws by which we could establish the state. He beatified politicians and all those who live according to the spirit of Sermon on the Mountain and work for the good of the mankind. Heavenly Kingdom belongs to all of them. It is therefore necessary to become familiar with the ideas of The Sermon on the Mountain, for they have both revolutionary and prophetic strength.

Kardinal Walter Kasper, poznati njemački teolog i dugogodišnji profesor dogmatske teologije, u svom teološkom promišljanju posebnu je pažnju usmjerio na Kristov lik. Članak tako dotiče odredena kristološka pitanja u Kasperovom teološkom istraživanju i pronicanju u tajnu osobe Isusa Krista te ukazuje na polazišta i usmjerenja njegove kristologije. Osobita pažnja usmjerena je na njegovo shvaćanje povijesnog Isusa i Krista vjere, Isusovo naviještanje kraljevstva Božjega, njegova čudesa, smrt na križu i uskrsnuće. Članak istiće pozitivni Kasperov doprinos suvremenoj kristologiji, ali i ukazuje na određena sporna pitanja u odnosu na tradicionalnu kristologiju., Theological reflections by Cardinal Walter Kasper, famous German theologian and a long-time professor of dogmatic theology, bring into focus the image of Christ. The article thus touches certain issues of Christology in Kasper's theological researches and his attempts to discover the secret of the person of Jesus Christ, indicating the starting points and directions of Kasper's Christology. A special attention is paid to his conception of historical Jesus and of Christ of the faith, to the announcement of God's Kingdom, miracles Jesus performed, His death on the cross and His resurrection. The article highlights Kasper's positive contribution to modern Christology, and it also points to some issues which can be considered as disputable when compared to traditional Christology.

U središtu Isusova javnog djelovanja je navješćivanje kraljevstva Božjega koje je plod izravne Božje inicijative. Ta Isusova praksa donosi ljudima oslobođenje od raznih spona, te se može reći da s Isusom Kristom započinje « ; ; ; novi svijet» ; ; ; koji počiva na Božjem očinstvu prema svim ljudima te na sveopćem bratstvu/sestrinstvu među ljudima. Na taj način kraljevstvo Božje, koje Isus navješćuje i ostvaruje, predstavlja se kao konkretna, povijesna stvarnost, a ne samo kao « ; ; ; duhovna utjeha» ; ; ; . Upravo to pokazuje Isusova praksa i pozornost prema siromasima, grešnicima, bolesnima, odbačenima… , kojima on želi povratiti njihova prava, dostojanstvo, zdravlje, oproštenje i život.

Isusove riječi s Posljednje večere bile su tijekom povijesti prečesto shvaćane i življene odviše restriktivno. Hipersakralizacija kultnog života i desakralizacija »naravnoga«, rascijep između »religioznog« i »profanog« često su vodili do deformacije kršćanstva. U Ivanovu evanđelju (13, 14-15) stoji kako je Isus, pošto je učenicima oprao noge, rekao: »Dao sam vam primjer da i vi činite kako ja učinih vama«. I zaključio je rekavši: »Ljubite jedan drugoga kao što sam ja ljubio vas!«. Na žalost, karizmatičku snagu novoga vjerničkog identiteta i logiku Kraljevstva Božjeg vrlo su brzo potisnule logika svijeta i vrline, koje je elaborirala helenistička etika, a od kojih se Sveto pismo veoma jasno i odlučno distancira. Još danas je život mnogih kršćana daleko od ideala Kraljevstva Božjeg, kao da je uključivanje u zajednicu vjernika i obdržavanje religijskih obreda dovoljno bez dubokog i stvarnog kršćanskog vjerničkog svjedočenja i života. Riječi bez djela nemaju vrijednosti. Takav farizejizam nema ništa zajedničkog s pravim spomenom na Isusa., The words of Jesus at the Last Supper were too often in history understood and lived upon restrictively. Oversacralisation through a cult and the desacralisation of »natural«, a gap between the »religious« and »secular« led frequently to a deformation of Christianity. In John's Gospel (13, 14-15), after washing the feet of his disciples, Jesus said: »I gave you the example so that you do what I did to you«. And he concluded by saying: »Love each other as I loved you!...« Unfortunately, very soon the charismatic strength of a new faithful identity and the logic of the Kingdom were frequently replaced by virtues elaborated by Hellenistic ethicists, although they clearly departed from the Holy Script. Even today, the life of many Christians is far from the ideals of the Kingdom of God as if the involvement in a religious community or a religious cult were enough in itself without a deep and real Christian practice, commitment and the way of life. Words without deeds have no value. Such a pharisaism has nothing to do with the true memory of Jesus.

U članku »Biblijska eshatologija« istražujem i razlažem temelje biblijske eshatologije. Istražujem poruku o posljednjim vremenima i posljednjim stvarima svijeta i čovjeka. Rad je podijeljen na dva dijela: starozavjetna eshatologija (I) i novozavjetna eshatologija (II). Budući da u Bibliji nema ni u cjelini ni u dijelovima sinteze eshatološke nauke, istražujem biblijsku eshatologiju slijedeći pojedine predaje i biblijske knjige. Najprije istražujem podrijetlo eshatološke misli u SZ (I); opisujem njezin razvoj, počinjući od najstarijih biblijskih predaja slijedeći taj razvoj kroz cijeli SZ do posljednjih starozavjetnih knjiga. Izgleda da je starozavjetna biblijska eshatologija izvorni izraelski fenomen; ona je nastala i razvila se unutar izraelskog naroda. Eshatologiju kakvu pozna Biblija ne susrećemo prije Staroga zavjeta ni izvan njega, svakako ne prije babilonskog sužanjstva. Parsizam iz Perzije izvršio je stanoviti utjecaj, ali su eshatološki elementi iz neizraelskih mitologija i religija u Izraelu bili premišljeni i prerađeni u kontekstu njihove otačke religije. Starozavjetna nada u eshatološku budućnost nastala je iz posebnog izraelskog shvaćanja Boga koji zahvaća u povijest starozavjetnog naroda i u shvaćanju linearne povijesti, povijesti koja je usmjerena prema budućnosti i ne okreće se u začaranom krugu kao prema shvaćanju susjednih naroda. Usmjerenosti prema budućnosti i nadi u bolju budućnost pomoglo je uvelike i proročko naviještanje Mesije i mesijanskih vremena (osobito Izaija), a i stvarnost Saveza koji je Bog sklopio sa svojini narodom. Posebno istražujem eshatološke teme, kao što su »Dan Gospodnji«, »Na kraju (svršetku) dana«, »Ostatak«. Potom prikazujem, isto tako analizom pojedinih biblijskih predaja i knjiga, individualnu eshatologiju, tj. vjeru u zagrobni život. Istražujem Što SZ govori o smrti, podzemlju (šeolu), kraljevstvu Božjem (nebu), osudi (pakao), uskrsnuću tijela ... Ukazujem na utjecaj egipatskih predodžbi o zagrobnom životu (koji je bio u manjoj mjeri) i mezopotamskih predodžbi (koji je bio u većoj mjeri). Istražujem potom »eshatologiju Novoga zavjeta« (II). Novozavjetni tekstovi govore o svršetku svijeta i povijesti čovječanstva. Eshatologija je središte novozavjetne teologije. Na nju su u velikoj mjeri utjecale kasnožidovske apokaliptičke predožbe: posljednje nevolje, dan Gospodnji, pojavak Gospodnji, dolazak Mesije, posljednji sud, usrksnuće mrtvih, budući život u zajedništvu s Bogom ... U istraživanju novozavjetne eshatologije dvije su bitne crte eshatološkog poimanja: jedni spisi govore o budućem eshatološkom spasenju, a drugi ističu da je eshatološko spasenje u Kristu već ostvareno, prisutno; u Kristu su posljednja vremena već započela, Novozavjetnu eshatologiju istražujem analizirajući tekstove kako su nastali u povijesnom redoslijedu: pavlovski spisi, sinoptička evanđelja (Marko, Matej, Luka), deuteropavlovske poslanice (Kološanima i Efežanima), Četvrto evanđelje. Na Pavlovu eshatologiju imalo je Isusovo uskrsnuće vrlo velik utjecaj. U sinoptičkim evanđeljima Isus je predstavljen kao eshatološki navjestitelj i spasitelj. Kao eshatološki prorok on istjeruje zle duhove, naviješta dolazak kraljevstva Božjega i započinje ga ostvarivati na zemlji svojim čudesnim djelima; njima on dokazuje prisutnost kraljevstva Božjega. Prema Ivanovu evanđelju spasenje je već ostvareno u Isusu (realizirana eshatologija). Vjernici već posjeduju vječni život i nisu više pod sudom. Evanđelist vjeruje da je spasenje dovršeno u Isusu Kristu koji je »spasitelj svijeta«. Sud se ne događa kao dramatski kozmički događaj, nego kao posluh Isusovoj riječi, odgovor vjere njemu. Evanđelist ističe što Isus Krist za nas već sada znači. Isus govori Marti: »Ja sam uksrsnuće i život: tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će.« (Iv 11,25). A i sud je već postao sadašnjost; »Tko vjeruje u Sina Božjega, ne osuđuje se; a tko ne vjeruje, već je osuđen što nije vjerovao u ime jedinorođenoga Sina Božjega« (Iv 3,18). Na kraju u obliku zaključaka iznosim četiri mišljenja suvremenih egzegeta o novozavjetnoj eshatologiji: radikalna, apokaliptička, realizirana i inaugurirana eshatologija., In this paper entitled »The Biblical Eschatology« I have investigated the foundations of the biblical eschatology, i. e. the biblical doctrine relating to the end of history/world and to the »last things« (the after death life). The investigation is divided in two parts: the OT (I) and the NT eschatology. Because there is no synthesis of the eschatological doctrine in the Bible, I have investigated the single tradition and the single biblical book, and interpreted what they say about the end of the history, of the world and about the last things (death and after death life). Firstly, I have investigated the origin and the development of the eschatological idea in the Old Testament. Many scholars use the term »eschatology« in relation to the OT, only in a very general sense as an expectation of the future or as an expression of hope for the better future. This expectation of the future and this expression of the hope include a basic statement about faith in Yahweh that strives for the realisation of his promises to the fathers: the Covenant with Yahweh, promises relating the Day of the Lord, Kingdom of God.... It seems, that the eschatological idea within the Old Testament was an israelitic authentic phenomenon. It grew out of and devoloped within the OT religion. Surely, some eschatological ideas found in nonbiblical religions and mythologies must have influenced the OT eshatology, but have been radicaly re-interpreted in the Bible within the Yahwistic religious heritage found in Israel. Many scholars think that Israel's own concept of God, and the Covenant between God and his people, and a linear steered reality in the »right direction« and not cyclic, led to the rise of eschatology. The natural-cyclical thinking of the neighbour nations speculated on the »eternal rhythm« of the ages of the world in analogy to the »natural calendar year«. In the texts of the OT, we see the future that is promised and given by God. The people, by God's word, are directed to the future and to the end of their national history, and history in general. In a special way, I have analysed the prophetic texts and some psalms, which promise a total world change and a better future for the people in the kingdom of God (e.g. Is 2,1-4; 11,6-9). Understanding the present stresses within Israel, and the present experience of finality, Israel could not be satisfied with the present state because it always expected more and greater things from its God. The present state of affairs in the world must perish, because Yahweh is coming and will create everything new. The coming of Yahweh is central idea of OT eschatology (i. e. the Day of the Lord, the end of the days). Accordingly, eschatology is an essential and integral part of the Old Testament faith in God. Then, I investigate the individual eschatology, namely death, Sheol, the retribution, the ultimate victory of the good over evil, and the rusurrection of dead. The question surrounding the resurrection of the body has been discussed; a biblical-theological topic that appeared very late in the OT and was influenced by the Hellenistic and apocalyptic literature. In some of these sources (2 Macc 7,lss; Dan 12,1) the resurrection should be physical, with the soul coming from Sheol or some other intermediate place to be reunited with the body, which had been buried here on the earth. Next, I discussed the NT eschatology (II). The NT texts do not focus primarily on the question of individualized eschatology, i. e. the death of a person and the state after death; but they speak about the end of the world and the end of history. The first generation of the Christians (Paul) wait for the coming of the Last day (1 Cor 15,52), which will be preceded by eschatological plagues (Rev 15,1; 21,9). Then death, the last enemy, will be overcome (1 Cor 15,26) and the resurrection of the dead, the last judgment, and final salvation will take place. According to the New Testament the eschatological time had already been inaugurated by the coming of Jesus Christ; therefore the time of the Christians is the last time. According to Paul's teaching the fullness of time has come (Gal 4,4), the old has passed and the new has come (2 Cor 5,17), the eschatological events are in some ways already present and in other ways still are yet tο be fulfilled in the future (the tension between the »already has come« - »not yet realised«). According to the synoptic Gospels (Marc, Matthew and Luke) and Logia source the end is imminent. Jesus invites his disciples to give up their homes, family, to accept his own cross; and to undergo tribulations and persecutions. The eschatological day will come suddenly, but certainly. One should be prepared for the Parousia, for the final Coming of Jesus. The oldest synoptic tradition ascribe to Jesus two different eschatological perspetives. According to the first. Jesus expected the end of the world, the coming of the Son on the clouds of heaven and the establishment of the kingdom of God on earth in the very near future. According to the second, the time of salvation has already begun in the person and ministry of Jesus and the kingdom of God is already real and present. According to the Fourth Gospel (John) the eschatological salvation is already realised in the present (realised eschatology). Those who believe in Jesus are no longer »of the world« (kosmos), even though they are still in the world. John emphasizes the radical opposition of the kosmos to God and Jesus. He uses apocalyptic-eschatological language (judgment, the coming of the Lord, eternal life) in order to announce eschatological salvation as a present reality. The paper shows the complexity of the eschatological doctrine within the Bible. Therefore, it is necessary to investigate the single traditions and books of the Bible in order to understand the general view of the biblical eschatology as it is presented in this paper.

Tumačenje Lk 17,20-21 može se uzeti kao izvrstan primjer kako jedan kratki biblijski ulomak može pobuditi brojne različite misli i tumačenja. I doista, do dana današnjega postoje kontroverzna tumačenja pojedinih dijelova i logiona u cjelini. Razmimoilaženja u shvaćanju i tumačenju odnose se u prvom redu na dva prijedloška izričaja μετά παρατηρήσεως i εντός 'υμών. Ovim člankom autor se uključuje u tu diskusiju koja još uvijek traje. Svrha rada je da baci svjetlo na zapletena pitanja koja se tiču tih dviju tvrdnji našeg logiona glede kraljevsta Božjega. Iznoseći na vidjelo različite egzegetske pokušaje tumačenja našeg ulomka i vrednujući kritički pozitivne i negativne elemente tih pokušaja, autor nastoji utvrditi pravo značenje i domet tih dviju tvrdnji, a također i točni smisao koji se treba doznačiti Lukinu tekstu u cjelini., The interpretation of Lk 17,20-21 can be taken as remarkably good example of how a short biblical passage can stimulate numerous different thoughts and explanations. Indeed, up to the present time there are controversial interpretations of some parts and passages as a whole. The different points of view in understanding and interpretation are based on two proposals of expressions μετά παρατηρήσεως ί εντός 'υμών. The author in this article includes himself into discussion that still lasts. The purpose of this article is to try to brighten up some perplexing questions that are related to the two assertions of biblical passage regarding the God's kingdom. The author, first, brings up different exegetic attempts of biblical passage. Secondly, he evaluates critically positive and negative elements of these attempts. And finally, the author tries to establish the real meaning and range of these two assertions as well as precise meaning related to Luke's text as a whole.

Svrha ovog rada Je da baci novo svjetlo na shvaćanje i tumačenje prvog Isusovog blaženstva. U prvom dijelu auktor nastoji, na osnovi literarne kritike, utvrditi izvorni oblik blaženstva između njegove dvije verzije. Dolazi do zaključka da Je Luka sačuvao izvorni oblik. U drugom dijelu iznosi na vidjelo smisao blaženstva siromaha u tom izvornom obliku. U zaključnoj riječi sažima rezultate istraživanja. Kritika priznaje isusovsku autentičnost prvog blaženstva. Uostalom, postoji savršena podudarnost između tog blaženstva i tragova Isusova nauka te njegova stava prema svim vrstama siromaha. Isus u tom blaženstvu proglašava blaženima siromahe kao takve, ne osvrćući se izravno na njihova unutarnja raspoloženja. To nam zvuči paradoksalno: preokreće uobičajene načine mišljenja i prosuđivanja. Obično ljudi smatraju bogataše 'blaženima'. Stoga, da bi se shvatio pravi smisao blaženstva siromaha, bilo Je potrebno utvrditi tko su ti siromasi i zbog kojeg razloga ih Isus proglašava blaženima. Auktor to čini promatrajući prvo blaženstvo u svjetlu njegove starozavjetne pozadine i stavljajući ga u kontekst Isusova nauka i njegova odnosa prema raznim vrstama siromaha. Dominantni vid koji izlazi na vidjelo u toj analizi, a koji je od velike važnosti za ispravno shvaćanje i tumačenje našeg blaženstva jest taj da Je siromah preporučen pažtiji kralja i bogova na starom Istoku, i posebno daje Bog Izraelov uvijek na strani siromaha, potlačenih i obespravljenih. Svaki kralj dostojan tog imena brinut će se da siromasi budu nahranjeni, ali također i prije svega da se poštuje njihovo pravo sa strane mogućnika, bogataša i tlačitelja. Bog, pravedni kralj, ne može a da ne bude zaštitnik razbaštinjenih. I doista, Bog Biblije sa svojim božanskim autoritetom jamči pravo siromaha i obespravljenih i daje da ono trijumfira na kraju. Na poseban način on će biti zaštitnik siromaha u vrijeme svog eshatološkog zahvata. Istina, stav siromaha uključuje čekanje i pouzdanje, ali oni neće postati dionicima blagodati kraljevstva Božjega prvenstveno zbog tih raspoloženja. Bog štiti siromahe prije svega jer su oni "bes prava" i jer tamo gdje Bog kraljuje, vlada i pravo i pravednost. Tu se nalazi prvi i osnovni razlog zašto Isus proglašava siromahe blaženima. Kratko rečeno, blaženstvo siromaha je radosna vijest koju Isus ima donijeti siromasima i obespravljenima. Oni sada imaju razlog za radost, jer s Isusovim dolaskom dolazi kraljevstvo Božje u kojem oni ponovno zadobivaju prava kojih su bili lišeni i time postaju povlašteni Božji miljenici. Iz svega toga jasno proizlazi da je eshatološko kraljevstvo Božje u svojoj biti kraljevstvo Oca i spasonosne snage njegove dobrote i ljubavi. To je u prvom redu bezuvjetna ponuda spasenja., L' articolo e diviso in tre parti. Nella prima parte 1' autore cerca, a base della critica letteraria, di restituire il testo della fonte comune alle due versioni della prima beatitudine. Poi, nella seconda parte mette in luče il senso della beatitudine dei poveri in questa forma originaria. Alla fine viene la conclusione in cui vengono riassunti i risultati del lavoro. La critica riconosce l'autenticita gesuana della prima beatitudine. Infatti, la beatitudine dei poveri e senza un vero paralello nel giudaismo e dali' altra parte esiste un' accordo completo tra questa beatitudine e i vestigi della dottrina di Gesu storico che ci sono noti d' altronde. A base di un' analisi dettagliata di due versioni della prima beatitudine, si arriva alla conclusione che Luča ha conservato la forma originaria. Nella sua versione Gesu proclama beati i poveri come tali, senza riguardo a loro disposizioni interiori. Questo appare come un grande paradosso: arrovescia i modelli abituali di pensare e di giudicare. Di solito gli uomini considerano come beati i ricchi. Percio, per capire il vero senso della beatitudine dei poveri, era necessario di stabilire chi sono questi poveri e per quale ragione Gesu li proclama beati. L' autore fa questo considerando la prima beatitudine alla luče del suo sfondo veterotestamentario e mettendola nel contesto della dottrina di Gesu e della sua azione. A base di questa analisi, 1' aspetto dominante esce alla luče se si considera come il povero e raccomandato ali' attenzione del re e degli dei nel Vecchio Oriente, e in modo particolare come Dio d' Israele prende atteggiamento in favore dei poveri. Ogni re degno di questo nome avra cura che i poveri siano saziati, ma anche e prima di tutto che si rispetti il loro diritto da parte dei potenti, dei ricchi e degli oppressori. II re giusto, Dio non puo di non essere il protettore dei diseredati. In verita, il Dio della Bibbia con la sua autorita divina garantisce il diritto degli uomini impotenti e fa che esso trionfi alla fine. In modo speciale egli sara il protettore dei poveri nel tempo del suo intervento escatologico. Certo, 1' atteggiamento dei poveri include 1' attesa e la fiducia, ma loro non diventeranno eletti e protetti di Dio a causa di tali disposizioni. Dio protegge i poveri prima di tutto perche, loro sono "senza diritto" e perche, la dove Dio regna, la regna anche il diritto e la giustizia. Vi si trova la prima e ondamentale ragione perche, Gesu proclama come beati i poveri. In breve, "Beati voi, che siete poveri, perche, vostro e il regno di Dio!" (Lc 6,20), questa e la buona novella che Gesu, come inviato di Dio, ha da portare ai poveri. Loro adesso hanno la ragione per 1' allegria, perche, con la venuta di Gesu viene il regno di Dio nel quale loro sono i privilegiati. II regno escatologico di Dio, questo e il regno del Padre e della potenza salvifica del suo amore e della sua bonta.

U prilogu je riječ o Međureligijskoj molitvi kao jednoj od bitnih dimenzija dijaloškog suočavanja katolika s pripadnicima drugih religija. Teologija međureligijske molitve predstavlja jedan segment teologije religija te stoga u mnogo čemu dijeli i njezino biti 'in fieri'. Pokušavajući ponuditi nekoliko intuicija korisnih za oblikovanje jedne sustavnije i kompletnije teologije međureligijske molitve, autor ponajprije kritički sabire uvide u teološko utemeljenje i značenje međureligijske molitve do kojih se došlo u kontekstu molitvenih skupova Asiz I i II te na teološkim skupovima u Bangalore i Bose, održanih na temu međureligijske molitve. U drugom dijelu, polazeći od implikacija kako same dijaloške prakse tako i od nekih dosadašnjih teoloških interpretacija međureligijske molitve autor formulira na sustavno-teološkoj razini neke od temeljnih odrednica jednog mogućeg trinitarno strukturiranog inkluzivnog modela otvorenog tipa. Riječ je o kategorijama kao što su: (1) »imanentna trinitarna logika (Od Oca po Riječi/Sinu u Duhu)« koja trajno karakterizira Božje djelovanje na izgradnji Kraljevstva Božjeg prije i poslije utjelovljenja; (2) »kristovske vrijednosti (christic values)« nazočne u religijama i shvaćene kao raznovrsni oblici agapične transformacije proizišli iz više ili manje posviještenog dijaloga Trojedinog Boga i ljudi, a po uzoru na događaj Isusa Krista kao vrhovnu paradigmu Kraljevstva ali i kao trajno djelotvorni i nenadmašivi oblik Božje brige i ljubavi za ljude; (3) trajna unutarpovijesna razlika između 'vanjske' i 'unutarnje perspektive' u kršćanskoj prosudbi religija koja je na neki način odraz napetosti između apofatičke i katafatičke dimenzije objave Misterija u povijesti. Pritom autor dolazi do zaključka kako inkluzivni trinitani model nosi sa sobom potrebu interpretacije međureligijskih odnosa uz pomoć kategorije 'služenja' ali i potrebu teološkog 'razlikovanja duhova' u susretu s pojedinačnim religijama kako bi se moglo doći do sigurnijih uvida glede dometa spasenjsko-posredničke uloge određene konkretne religije u povijesti spasenja., In the last decade, inter-religious prayer in the context of Catholic spirituality has become part of inter-religious dialogue. Globally and on a daily basis, there is a manifold experience of prayer amongst people of different religions. Hence, prayer increasingly becomes an essential dimension of the dialogical relationship between Catholics and people of other religions. Still, there remains an absence of a thorough and systematic theological reflection of the significance, basic principles and implications of prayer in an inter-religious context. Theologically, inter-religious prayer represents only a segment of a theology of religions and therefore in many ways shares its essence 'in fieri'. Having offered some useful intuitive thoughts not only for the formation of a more systematic and complete theology of inter-religious prayer, but also in furthering a more specific and developed inclusive model, which pluralistic theology in principle and incessantly rejects, the author by and large, critically formulates an insight into the theological foundation and meaning of inter-religious prayer in the context of the prayer meetings of Assisi I and II, and of the theological conferences in Bangalore and Bose, which were structured on the theme of inter-religious prayer. In the second part of the article, starting with the implication of dialogical practices themselves, as well as contemporary theological interpretations of inter-religious prayer, the author formulates at a systematic and theological level, some of the founding guidelines of a possible open-type of inclusively structured Trinitarian model. It relates to the following categories: 1) »an immanent Trinitarian logic (from the Father by the Word Šor SonĆ in the Spirit)« which is persistently characterized by God's work in the spreading of the Kingdom of God, prior and subsequent to the Incarnation; 2) Christological values present in other religions and understood as various forms of agapical transformations, resulting from a more or less conscious dialogue of a Trinitarian God and people, through the example of the event of Jesus Christ as the utmost paradigm of the Kingdom, and as a continually effective and matchless type of God's care and love for people; 3) a continual inter-historical difference between an 'outside' and 'inside perspective' in the Christian study of religions, which in some way is a reflection of the tension between apophatic and cataphatic dimensions of the revelation of the Mystery in history. Consequently, the author concludes that an inclusive Trinitarian model bears not only a requirement for an interpretation of inter-religious relationship with the assistance of the category of 'serving', but also with a theological need for a 'spirit of discernment' with regards to other religions, and therefore arriving at a certain insight with respect to the range of salvific and interceding functions of a particular and actual religion in the history of salvation.

Kristovo utjelovljenje i mesijansko djelovanje bilo je početak »milosne godine Gospodnje« koja i danas traje. Zato je jubilej 2000. na koji nas Ivan Pavao II. zove i sprema sjećanje na prošlost koja traje i vodi u budućnost koja je počela. Biblijski pojam spomena (zikkaron, anamnesis) sadrži povijesno i liturgijsko prisjećanje na prošle Božje zahvate od kojih Božji narod živi u sadašnjosti. Takav je šabat kao tjedni spomen stvorenosti na sliku Božju, oslobođenja iz ropstva i uključenosti u narod Božji. Takva je Pasha kao godišnji spomen izbavljenja već dogođenog i stalno iščekivanog. Takva je Isusova i naša molitva da dođe kraljevstvo Očevo kojemu se Isus stavljao potpuno na raspolaganje te traži da i mi tako postupamo. Crkva uprisutnjujući prošla djela Božja vrši svoje poslanje kao narod Božji koji putuje prema eshatonu, a budućnost ljudi i svemira gleda kao ostvarenje Božjih obećanja., John Paul II in his opening and concluding chapters of Tertio millenio adveniente quotes several times Heb 13,8: »Jesus Christ is the same yesterday, today, and forever«. This article is an exegetical analysis of New Testament texts on which the Pontiff relies in calling the Christians of our time to prepare for ending second millenium and for entering the third millenium. Biblical concepts of zikkaron and anamnesis involve not only remembering God's deeds but re-enacting them in each new generation of God's people. 1. Shabbath as weekly memorial of creation in God's image, deliberation from slavery and inclusion into God's people. In Genesis 2,1-4; Exodus 20,8-11; Deutoronomy 5,12-15 these three aspects of shabbath are present and especially the third one was decive for the Jews of diaspora in preserving their religious and national identity. In 1 Co 16,1-4; Acts 20,7-12; Rev 1,10 Christians celebrate their eucharist on first day of the week but they keep all aspects of Old Testament shabbath in their weekly day of rest and prayer. 2. Passover is yearly memorial of redemption which has taken place but its final enactment is faithfully being expected. In Exodus 13,8 every Jewish family celebrating the Passover festival repeats: »This is because of what the Lord did for me when I came out of Egypt.« God's people enact God's past deeds in their Passover feast and expect the full appearence of God's salvation. In 1 Cor 5,7 Christians are reminded that »our paschal lamb, Christ, has been sacrificed«. This and other texts on eucharist in 1 Cor are a trace of last supper as Jesus' Passover. In committing his disciples »to do this in memory of me« (Lk 22,19d = 1 Cor 11,24c) Jesus gave paschal character to his farewell meal. Maranatha (1 Cor 16,22; Rv 22,20) reflects eschatological aspect of the eucharist and of the Church, who is being constituted and manifested at her eucharist. 3. Your kingdom come. This prayer of Jesus involves his preaching and enacting of God's reign. It includes his experience of God as Abba and his willingness to seek first the kingdom of God (Mt 6,32 - Lk 12,31). In his words and deeds Jesus has taken away the apocalyptic veil from the concept of kingdom (entapokalyptisiert - H. Schürmann) but he kept the eschatological aspect of it. When we Christians pray this prayer of our Lord we should recognize the signs of God's presence in our world and be obedient instruments of his saving activity. 4. Eschatological, not cataclysmic orientation of pilgrim Church on earth. In immediate context of Heb 13,7-9 first generation of Christian hegoumenoi (leaders of a group living in diaspora) have died but Jesus remains our high priest forever. Celebration of the second millenium of incarnation is a kairos or favorable opportunity and challenge to reaffirm the Christian view of future. It is »paradigm for transcendence« (J. Moltmann).