Search

Modeli gravitacije u više od četiri dimenzije daju efektivno proširenje na teoriju gravitacije kakvu je postulirao Einstein. Pomoću njih je moguće ispitati posljedice koje bi postojanje dodatnih dimenzija ostavilo na naš svemir. U ovom radu bavimo se upravo takvim modelima, s naglaskom na peterodimenzionalnim ”brane-world” modelima. Krećemo od povijesnog razvoja, počevši s Einsteinovom općom teorijom relativnosti i prvih proširenja u više dimenzija, koja se pripisuju Kaluzi i Kleinu i dolazimo do sve modernijih modela u više dimenzija, konkretno Randall-Sundrum modela. Nakon toga, izvodimo efektivne jednadžbe polja koje vrijede u ”brane-world” modelima. Poslije jednadžbi polja, osvrćemo se na anti-de Sitter prostorvremena i formalnije predstavljamo Randall-Sundrum modele. U sljedećih nekoliko poglavlja poslije toga, promatraju se posljedice koje bi postojanje jedne dodatne prostorne dimenzije ostavilo na Newtonov zakon gravitacije, metrike crnih rupa i na kozmologiju. Na kraju, opisujemo kako se opažanja Event Horizon Telescope-a mogu povezati s teorijom iza ”brane-world” modela i pomoću tih opažanja stavljene su neke gornje granice na parametre modela. Isto tako, naglašavamo važnost detekcije gravitacijskih valova pri ograničavanju parametara takvih modela te njihovu važnost u potrazi za novom fizikom. Models of gravity in more than four dimensions offer a way to find an effective theory of gravity beyond the one postulated by Einstein. By using them as toy theories, we can determine the consequences that the existence of extra dimensions would imprint on our universe. This work is devoted to those models, with the emphasis on five dimensional ”brane-world” models. We begin with an overview of history, starting from Einstein’s general relativity and its first modifications which include extra dimensions - credited to Kaluza and Klein, up to Randall-Sundrum models. After that, we derive effective field equations in ”brane-world” models. We then deal with anti-de Sitter spacetimes and formally present Randall-Sundrum models. In the following chapters we explore the consequences of one extra spatial dimension on Newton’s law of gravity, different black hole metrics and on the cosmology. We finally describe how the observations made by the Event Horizon Telescope can be used in conjunction with the theory behind ”brane-world” models and using those observations we constrain some parameters of those models. We also emphasise the importance of detecting gravitational waves and their use in constraining parameters of ”brane-world” models and more generally, their importance in the search for new physics.

Grčki tekst, prijevod, bilješke i uvodna studija u djelo nepoznatog autora koji izlaže peripatetičko shvaćanje svijeta i Boga. Djelo daje sažet prikaz antičke kozmologije, geologije, meteorologije, geografije i teologije.

As in boiling super-heated liquids, the decay of a false vacuum is a first-order phase transition. A local ground state decays to an energetically more favorable minimum of lower energy due to the thermal and quantum fluctuations of the fields. In this work, we present an efficient semi-analytic method that computes the decay rate of such a state for any number of scalar fields and space-time dimensions. It is based on the collection of an arbitrary number of linear segments that describe a potential with several minima. The exact evolution of the field for each segment to provide the complete description of the bounce field configuration, which provides the leading contribution of the decay rate. By increasing the number of segments, one obtains the bounce action up to the desired precision. The resulting matching equations are solved semi-analytically and the generalization to more fields is computed iteratively via linear analytic perturbations. Based on this construction, we provide a robust and user-friendly Mathematica package that implements our method, named FindBounce. As it preserves the semianalytic structure of the method, its computational time grows linearly with the number of fields and segments. We present several applications and comparisons with other tools, where typical running time is roughly less than 1 (2) seconds for 10 (20) fields with 0.5% accuracy of the action. Finally, we describe a procedure that computes subleading contributions of the decay rate for any smooth potentials and extend it to include potentials with discontinuous first derivatives. As a consequence, we exhibit an exact decay rate at one loop for a real and complex scalar field in a bi-quartic potential with two treelevel minima. We compute the product of eigenvalues, remove the translational zero modes and renormalize the divergences with the zeta function formalism. We end up with a complete decay rate in a closed-form. Kot pri vrenju pregretih tekočin, je razpad lažnega vakuuma fazni prehod prvega reda. Lokalno osnovno stanje preide v energetsko bolj ugoden nižji minimum energije, ki se zgodi zaradi termičnih in kvantnih fluktuacij polj. V tem delu predstavimo učinkovito semi-analitično metodo, ki izračuna razpadni čas takšnega stanja za poljubno število skalarnih polj in prostorsko-časovnih dimenzij. Osnovana je na naboru poljubnega števila linearnih segmentov, ki opišejo potencial z več minimi. Eksaktne rešitve razvoja polja za vse segmente so združene v popoln opis konfiguracije odbojnega polja, ki dá vodilni prispevek k razpadni širini. S povečevanjem števila segmentov, dobimo odbojno akcijo do željene natančnosti. Ujemane enačbe, ki se pri tem pojavijo, se reši analitično, posplošitev na več polj pa je izračunana iterativno s pomočjo linearnih analitičnih perturbacij. Na osnovi te konstrukcije smo ustvarili robusten in uporabniku prijazen Mathematica paket, imenovan FindBounce, ki implementira našo metodo. Zaradi semianalitične strukture, računska zahtevnost raste linearno s številom polj in segmentov. Predstavimo nekaj aplikacij in primerjav z drugimi orodji, pri katerih je izvajalni čas v grobem manj kot 1 (2) sekundi za 10 (20) polj z 0.5% natančnostjo akcije. Za konec opišemo postopek, ki izvrednoti prispevke višjega reda k razpadni širini za poljuben gladek potencial, in ga posplošimo tako, da zaobjame tudi potenciale z nezveznimi prvimi odvodi. Posledično dobimo točno razpadno širino na nivoju ene zanke za realno in kompleksno skalarno polje v dvojnem kvartičnem potencialu z dvema minima na drevesnem redu. Izračunamo produkt lastnih vrednosti, odstranimo translacijske ničelne načine in renormaliziramo divergence s formalizmom zeta funkcije. Ostane nam zaključena oblika celotne razpadne širine.

Magistrsko delo ponuja idejno zasnovo Kozmološkega centra v Križevcih. Tema dela izhaja iz realne potrebe po prostorih oz. stavbi, ki bi imela izobraževalno in raziskovalno vlogo. Delo je sestavljeno iz dveh delov, v prvem delu so definirana teoretična izhodišča, potrebna za razumevanje vseh zahtev, ki jih je treba upoštevati pri načrtovanju. Drugi, grafični del, zajema prikaze ponujene rešitve v obliki zasnov, tlorisov, prerezov, prostorskih prikazov in podobno. Stavba Kozmološkega centra je zasnovana na izbrani lokaciji, ki se nahaja v že deloma prenovljenem območju mesta. V bližini izbrane lokacije so objekti, ki so namensko podobni namembnosti nove stavbe (knjižnica, srednja šola, vrtec, razvojni center in tehnološki park ...) in se z umestitvijo kozmološkega centra dokonča območje javnih dejavnosti v mestu. Objekt je programsko razdeljen na dva dela, raziskovalni in izobraževalni, kjer s svojo obliko in namembnostjo najbolj izstopa planetarij, umeščen v kupolo premera 12 m. Drugi prostori so razporejeni v dveh etažah, ki se ovijeta okoli kupole. Osrednji prostor zunanjega prostora je atrij, ki je poglobljen za višino ene etaže in je oblikovan kot zunanji avditorij, v katerem se lahko izvajajo različni dogodki. The master’s thesis offers the conceptual design of the Cosmological Center in Križevci. The theme of the work stems from the real need for space, or a building that would have an educational and research role. The work consists of two parts, the first part defines the theoretical starting points necessary to understand all the requirements to be considered in the design. The second, graphic part covers the illustrations of the offered solution in the form of concepts, plans, sections, spatial representations. The Cosmological Center building has been designed in a selected plot, which is located in a partially renovated area of ​​the city. In the vicinity of the selected location there are objects that are purposefully similar to the new building (library, high school, kindergarten, development center and technology park) and surround the area of ​​public activities in the city with the location of the center. Building is programmatically divided into two parts, research and educational, where, with its shape and purpose, the most prominent is planetarium placed in a 12 m diameter dome. The rest of program is spread over two floors wrapped around a dome. The center of the outer space is an atrium, which is deepened by a height of one floor and designed as an external auditorium where various events can be performed.

Paleja Tolkovaja značajan je za rusku povijest tekst kojime se opisuju temelji pravoslavne vjere i osnovne spoznaje o svijetu. Imajući u vidu kulturološku važnost takvih tekstova cilj je ovoga rada proučiti skup svjetonazora i pogleda na svijet toga doba. Pomnim iščitavanjem teksta došlo se do zaključka da je vjera bila važna sastavnica tadašnjega života i da su se vjerske dogme smatrale činjenicama. Također se puno pažnje pridavalo i suodnosu čovjeka i prirode jer se smatralo kako su čovjek i priroda nerazdvojna cjelina. Važno je bilo shvatiti kakvu korist čovjek ima od prirode te su se razne faze ljudskog života rado uspoređivale s prirodnim pojavama. Što se tiče kozmologije, smatralo se kako je Zemlja ravna ploča koja se održava u svemiru samo Božjom voljom i pretpostavljalo se kako postoje tri neba. Zemaljsko nad Zemljom, nebesko za anđele i nebeska smjesa slična ledu koja je razdvajala prva dva neba.

The nature of dark matter particle is one of the biggest puzzles in physics today. Gamma-rays (as measured by e.g. Fermi LAT NASA satellite) are particularly powerful ways to test one of the most popular particle physics proposal, WIMPs. However, to test particle physics properties via gamma-rays, dark matter clustering along a line of sight needs to be known. In this work we use the latest knowledge from N-body simulations of DM clustering to update the predictions of gamma-ray signal from dark matter annihilation in all dark matter halos at all redshifts, the so-called cosmological dark matter signal. This works makes part of the ongoing work within the Fermi LAT collaboration, which aims to update the search for the dark matter cosmological signal, previously performed in 2015. In the introductory chapters we review the basics of the $Lambda$CDM standard model of cosmology, the physics of DM clustering and its potential gamma-ray signals. We then focus on the calculation of the DM clustering contribution to the gamma ray signal, the so called flux multiplier $zeta$. We describe the two different approaches to calculating its value - the Power Spectrum approach, and the Halo Model approach. We discuss the technical aspects of both approaches and describe the quantities used in each of them with the aim to improve the existing results by using the state-of-art value for different functions, which became available since the last work in 2015. In the context of the halo model approach we prepare the machinery to re-evaluate theoretical prediction of DM signal that depends on DM clustering and derive the first results. In the context of the power spectrum approach, we measure the power spectrum of the full-box Lomonosov simulation and compare our results with the power spectrum measured of the Millennium and Millennium II simulations. Narava delcev temne snovi je dandanes ena največjih ugank v fiziki. Detekcija sevanja gama (izmerjeno na primer s satelitom Fermi LAT NASA) predstavlja še posebej močan način za preizkušanje enega najbolj priljubljenih kandidatov fizike delcev za opis temne snovi, WIMP. Ob tem je potrebno za preizkušanje fizikalnih lastnosti omenjenih delcev s sevanjem gama poznati zgoščenost temne snovi vzdolž smeri gledanja. V tem delu uporabljamo najnovejše znanje pridobljeno s pomočjo večdelčnih kozmoloških simulacij temne snovi, da z njim posodobimo napovedi signala sevanja gama, ki prihaja iz anihilacije temne snovi v vseh halojih temne snovi pri vseh rdečih premikih, tako imenovani - kozmološki signal temne snovi. To delo je del trenutnih prizadevanj Fermi LAT kolaboracije za posodobitev iskanja kozmološkega signala temne snovi, ki je bilo nazadnje izvedeno leta 2015. V uvodnih poglavjih pregledamo osnove $Lambda$CDM standardnega modela kozmologije, teoretični opis zgoščevanja temne snovi in možnosti temne snovi za sevanje gama svetlobe. V nadaljevanju se osredotočimo na izračun prispevka temne snovi k signalu sevanja gama, tako imenovani množitelj toka $zeta$. Opišemo dva različna pristopa za izračun njegove vrednosti - pristop spektra moči in pristop halo modela. Razpravljamo o tehničnih vidikih obeh pristopov in opišemo količine, ki so uporabljene v posameznem pristopu z namenom izboljšanja obstoječih rezultatov z uporabo posodobljenih funkcij, ki so postale na voljo od zadnje objave leta 2015. V okviru pristopa s halo modelom pripravimo enačbe za ponovno oceno teoretično napovedanega signala temne snovi, ki je odvisen od zgoščevanja temne snovi in njene porazdelitve po Vesolju, ter pridobimo prve rezultate. V okviru pristopa spektra moči izmerimo spekter moči iz polne simulacije Lomonosov in primerjamo naše rezultate s spektrom moči izmerjenim z uporabo simulacij Millennium in Millennium II.

Heuristička propulzivnost bioetike u posljednjih trideset godina potaknula je na značajno proširenje područnog opsega: na metodološkom planu razvoj je obilježen kretanjem od disciplinarnosti do transdisciplinarnosti, a na problemskom planu od biotehničkih izazova do mišljenja cjeline živog svijeta. Međutim, bioetička ispitivanja još uvijek u obzir ne uzimaju probleme iz humanističke i prirodoznanstvene kozmologije, čak ni u sklopu projekta integrativne bioetike, što je izrazito problematično s obzirom na važnost njihovih jezgri znanja. Razvijanje ljudskog društva prema objedinjavanju s prostorom izvan planeta Zemlje te čvrsta povezanost fenomena života s osnovnom ustrojstvom i dinamikom pojmljivog svemira poziva na pripremno usmjeravanje pozornosti na bioetičke i društveno–znanstvene probleme u kojima kozmološki elementi nose važnu ulogu. Cilj je ovoga članka ponuditi istraživačko gledište u kozmobioetike kao ispomoći u daljnjem proširenju spoznajne senzibilnosti za istinu o kompleksnosti (društvenog) bivstvovanja na Zemlji i oko nje. Obrada problema zasniva se na multidisciplinarnoj komunikaciji relevantnih jezgri znanja metodom klasičnog filozofijskog izlaganja., The heuristic propulsivity of bioethics in the last thirty years has prompted a significant broadening of the scope of this field: on the methodological level development was noted in the movement from disciplinarity to transdisciplinarity, while at problem level it went from biotechnical challenges to reflection on the integrality of the living world. However, bioethical experimentation still does not take into account problems stemming from humanistic cosmology and cosmology as a natural science - not even within the scope of the integrative bioethics project - which is particularly problematic in regard to the importance of core knowledge. The development of human society towards a merging with the expanse beyond planet Earth, and also the firm connection of the phenomenon of life with the basic structure and dynamic of a perceptible universe, invite us to prepare to direct our attention to bioethical and social-scientific issues in which cosmological elements play an important part. The aim of this article is to put forward a research perspective of cosmobioethics as a help in further broadening our cognitive sensibility to the truth about the (social) complexity of existence on the Earth and the expanse surrounding it. The topic is approached through a multidisciplinary communication of relevant core knowledge by means of the classic philosophical exposition method.

It is now well accepted that we all have amazing capabilities in recognizing faces in a fraction of a second. This specific pattern recognition ability could be by appropriate training transferred to some other field of expertise. At the same time pattern recognition skills are becoming increasingly important survival strategy in the modern competitive world which faces information overload. In the paper we demonstrate an example of pattern-recognition type of lecturing modern physics. By using already absorbed knowledge and analogies we exploit our innate pattern recognition brain capabilities for more effective learning of new concepts in physics.

Platon u Timeju kozmos drži »svetilištem vječnih bogova«. Osim o demijurgu, govori on i o drugim bogovima koje naziva djecom (paides, 43a), kojoj demijurg prepušta rađanje smrtnih bića (41b–41e). Naziva ih i mladim bogovima (42d). Ti su bogovi postali, ali nepropadljivi. To su vidljivi bogovi. Većina tumača tog mitskog kazivanja iz Timeja drži da se to odnosi na zvjezdana božanstva. Osim vidljivih, Platon međutim spominje i neka druga nevidljiva božanstva koja imenuje demonima (40d–e). No što su uistinu ta ‘niža’ božanstva prema Platonu? Tim su se pitanjem bavili mnogi tumači njegove filozofije. U ovom članku zanima nas prije svega Kalcidijev stav, a potom i stav Hermana Dalmatina o tome. Poznato je, naime, da se Herman u svojoj kozmologiji izloženoj u spisu De essentiis u velikoj mjeri oslanjao na Kalcidijev prijevod i komentar Timeja. No govoreći o nebu kao drugotnom uzroku stvaranja, onom srednjem u kozmičkoj hijerarhiji, on razvija jedno izrazito astrologijsko tumačenje neba i nebeskih bogova / duhova. U tome se uglavnom prepoznaje utjecaj arapskih pisaca i Ptolemeja, koji mu je bio posredovan arapskim autorima. U tekstu pitamo je li isticanje značenja astrologije u Hermana uistinu rezultat isključivo arapskih utjecaja ili već u kasnijih Platonovih tumača poput Kalcidija nalazimo elemente astrološke interpretacije Timeja, koji su mogli poslužiti kao poticaj za Hermanovo isticanje uloge astrologije u tumačenju svijeta. Na to pitanje nastojimo odgovoriti ponajprije analizom Kalcidijeva tumačenja mjesta iz Timeja od 37d do 43a, dakle dijela u kojem Platon na nekoliko mjesta spominje druge bogove, a potom onda i Hermanova izlaganja o nebu i nebeskim duhovima, naznačujući istovremeno nejasnoće u vezi s tumačenjem Timeja što ih nalazimo u Kalcidija te one što su u vezi s razumijevanjem djelovanja nebeskih duhova u Hermana., In Timaeus Plato defines cosmos as “the sanctuary of eternal gods.” Except for the demiurge, he speaks of other gods he calls the children of god (paides, 43a), to which the demiurge leaves the birth of mortal beings (41b–41e). They are called young gods (42d). These gods have become, but imperishable. These are visible gods. Most of the interpreters of this mythical tale from Timaeus holds that it applies to astral deities. In addition to the gods that can be seen, Plato also mentions some other invisible deities. Some of them he calls demons. But what are Plato’s ‘lower’ deities really? This issue was dealt with by many interpreters of his philosophy. In this paper, we are primarily interested in Calcidius’s, and then Herman Dalmatin’s point about it. It is known that Herman, in his cosmology exposed in De essentiis, largely relied on Calcidius’s translation and commentary on Timaeus. But speaking of heaven as the second cause of creation, the middle one in the cosmic hierarchy, he develops one remarkable astrological interpretation of heaven and heavenly gods (spiritus). The influence of Arab writers and especially Ptolemy, which was mediated to Herman by Arab authors, is largely recognized in this part of his philosophy. In the paper we ask whether the emphasis on the meaning of astrology in Herman is indeed the result of exclusively Arab influences or the elements of astrological interpretation of Timaeus that we find in later Plato’s interpreters such as Calcidius could serve as an incentive for Herman’s emphasis on the role of astrology in interpreting the world. We are trying to answer that question primarily by analyzing Calcidius’s interpretation of the place from Timaeus 37d–43a, that is, the part where Platon mentions other gods in several places, and then Herman’s expositions of heaven and heavenly spirits, pointing at the same time ambiguities regarding the interpretation of Timaeus we find in Calcidius and those that are related to the understanding of the actions of heavenly spirits in Herman.

utor predstavlja poznatoga židovskoga heleniziranoga mislioca Filona Aleksandrijskoga kroz tri cjeline: prva pokušava, koliko nam to povijesni izvori dopuštaju, rekonstruirati Filonovu biografiju, druga kratko nabraja djela, a treća predstavlja njegovu misao. Predstavljajući misao Filona Aleksandrijskoga, autor se zadržao na trima temama koje su odigrale značajnu ulogu i u razvoju kršćanske teologije: najprije govori o Filonovoj alegorijskoj metodi tumačenja Sv. pisma. Poznato je kako su tu metodu kasnije preuzeli teolozi Aleksandrijske teološke škole te kako je ona postala jednim od njezinih glavnih obilježja te je tako utjecala i na njihovu teološku spekulaciju. Potom govori o Filonovoj spekulaciji o Logosu, a upravo ta spekulacija je kršćanske patrističke misli. Na kraju u kratkim crtama progovara o Filonovoj kozmologiji.

U potragu za životom izvan Zemlje ulažu se iznimni napori brojnih država svijeta. Konsenzus znanstvene zajednice jest da će u sljedećih desetak godina gotovo sigurno pronaći barem jedno nebesko tijelo na kojemu se razvio vanzemaljski život. Takav pronalazak iz temelja bi izmijenio način kako promatramo svijet i percepciju našeg položaja u svemiru. Potraga za inteligentnim civilizacijama je vrlo plodno tlo za brojne teorijske pretpostavke i praktične projekte, ali uza sve napore za sada je bila bezuspješna. U predavanju dr.sc. Marka Horvata sa Tehničkog veleučilišta u Zagrebu (TVZ) biti će opisani projekti potrage za vanzemaljskim civilizacijama te iznesene brojne hipoteze koje nude odgovor na pitanje hoćemo li, i kada, pronaći međuzvjezdane sugovornike. Predavač već niz godina istražuje područje SETI-a te je objavio više znanstvenih i stručnih radova o ovim temama.

Razmatraju semodifikacije gravitacijskogmeđudjelovanja uzrokovane učincima kvantnih polja. Opisan je način na koji se u dvama teorijskim pristupima javlja ovisnost gravitacijskih parametara o skali kroz regularizaciju i renormalizaciju. Ta ovisnost omogućuje primjenu metoda renormalizacijske grupe. Predviđanja koja time slijede ovise o identifikaciji proizvoljne skale renormalizacijske grupe s fizikalnim energijskim skalama u izučavanom fizikalnom kontekstu. Kako bi se smanjila proizvoljnost i eliminirala potreba za kvalitativnom identifikacijom skale, koristi se sustavna procedura određivanja iste. Ta je procedura u prvom redu vođena zahtjevom očuvanja kovarijantnosti teorije. Procedura se primjenjuje na razini jednadžbi gibanja te na razini djelovanja. Primjena ove metode na astrofizikalne sustave, na razini jednadžbi gibanja sustavno vodi na Ansatz iskorišten u literaturi kako bi se prilično uspješno opisale rotacijske krivulje galaksija. Primjena na razini djelovanja vodi na modifikacije gravitacije koje spadaju u klasu f(R) teorija ili u klasu teorija koje sadrže i druge invarijantne članove višeg reda u zakrivljenosti, a inače je teško objasniti razloge njihovom uvođenju u djelovanje za gravitaciju. U režimu fiksne točke koja se javlja u razmatranjima asimptotske sigurnosti gravitacije pokazana je univerzalnost gravitacijskog djelovanja, za polazna djelovanja koja su polinomi u R, te je predstavljena nova metoda rješavanja dinamike teorija f(R) = Rα kojima navedeno univerzalno djelovanje pripada. Modifications of gravitational interaction by the effects of quantum fields are considered. Dependence of gravitational parameters arising from regularization and renormalization of two chosen field theoretical approaches is described. This allows for use of renormalization group methods. Predictions that follow depend on identification of arbitrary scale with respect to physical scales involved in a given physical context. In order to reduce arbitrariness and eliminate the need for qualitative scale identification, a well defined procedure is used to determine the scale. The procedure is primarily based on preserving the covariance of the theory. Procedure is applied at the level of equations of motion and at the level of the action. When applied in astrophysical setting at the level of equations of motion this method results systematically in the choice of scale, which was used in the literature as an Ansatz in a rather successful attempt to explain galaxy rotation curves. Applying the procedure at the level of the action results in f(R) modifications of gravity or some other modification with higher order gravitational invariants, otherwise difficult to explain the reasons for introducing them in the gravitational action. In the fixed point regime of asymptotic safety scenario for gravity the existence of universal action for gravity is demonstrated, when starting from the action which is polynomial in R, and a new method for solving the dynamics of f(R)= Rα theories, to which the aforementioned universal action belongs, is presented.

U radu se daje opis Bakulinih kozmoloških shvaćanja obrađenih u prvoj i drugoj knjizi njegova djela Pravo mudroznanje za svakog čovika. Iako su ta pitanja povezana s ontološkim, teološkim i spoznajnim pitanjima naglasak je stavljen na pitanja o svijetu u svjetlu filozofskih i novijih znanstvenih spoznaja Bakulina doba. Govori se o Bakulinu objašnjavanju u stihovima cjeline svijeta i njegove uređenosti, njegovoj promjeni, svojstvima tijela koja postoje u svijetu, njihovim međudjelovanjima (gravitacijska sila), uzročnosti i sl. Posebno se ističe njegovo razumijevanje nauka o elementima pa se navode neke tvrdnje o vatri, vodi, zraku i zemlji. Dosta je i pitanja vezanih uz svjetlost i nebeska tijela i njihovo kretanje. Oštar naglasak se stavlja na ulogu Sunca za život na Zemlji. Utvrđuje se da je Bakulino djelo prosvjetiteljskog karaktera jer puku kojemu je djelo namijenjeno želi objasniti novija znanstvena postignuća na način kako bi ga svi mogli razumjeti, a to je narodni deseterac., The article describes the cosmological thoughts of Petar Bakula, mentioned in the first and second book of his work Pravo mudroznanje za svakog čovika (True wisdom for every man). Even though these issues are related to ontological, theological and epistemological issues, an emphasis is put on the issues related to the world in the light of philosophical and more advanced scientific outlooks of Bakula’s time. The article gives explanations of the world as a whole, its order and change, characteristics of the entities that exist in it, their mutual attraction (gravity), causality and other issues put out in verse. A special attention is paid to his teaching about elements, therefore some claims about earth, fire, air and water are given. A lot of space is also dedicated to elaborations about light, heavenly bodies and their movement. The role of the impact of Sun on the life on Earth also has a pivotal role in the text. It is concluded that Bakula’s work is enlightening in its essence because it tries to explain to the people of that time more recent scientific discoveries in a way which is understandable to everybody, and that is the decasyllable.

U radu se ističe uloga prvoga poznatog hrvatskog znanstvenika i filozofa iz srednjega vijeka Hermana Dalmatin(c)a (12. stoljeće) u razvoju europske znanosti i filozofije. On je među prvima prenosio arapsku znanost i filozofiju na europski Zapad. Svojim prijevodima s arapskog na latinski upoznao je Europu s dotad nepoznatim djelima grčke i arapske kulture. Pisao je i kompilacije i izvorne rasprave od kojih se najviše pozornosti posvećuje djelu O bitima (De esentiis). Iznose se njegova filozofijska stajališta, posebno prirodnofilozofijska (uzrok, prostor, vrijeme, gibanje) i ukazuje se na njegov kozmološki sustav svijeta. On je među prvima u srednjem vijeku prihvatio astronomski sustavepicikla i deferenta koji je postavio Heraklid iz Ponta, a koji je u 16. st. značio uspostavu nove kozmološke slike svijeta. Pridonio je astrološkim i alkemijskim raspravama svojegaa doba.

Prikaz knjige Draženka Tomića "Kozmološka, antropološka i teodicejska promišljanja u filozofiji Bonifaca Badrova"

Ovaj rad polazi od razumijevanja Petrićeve kozmologije u kontekstu njegove ontologije, kao metafizičko bavljenje materijalnom prirodom, koje se promatra u sklopu pokušaja da se zamijeni tradicionalna srednjovjekovno-aristotelovska slika svijeta. Temelj za razumijevanje i gradnju njegove kozmologije nalazi se u ljestvici bićā i četirima počelima. Četiri počela: prostor, svjetlost, toplina i fluid imaju ulogu povezivanja materijalnog i inteligibilnog svijeta. Na temelju sličnosti u polazištima njihovih kozmologija utemeljenih na ontologiji koje pronalazimo kod Petrića i Plotina moguće je usporediti kako su Petrić i Plotin razumijevali utjecaj nebeske na zemaljsku regiju te ulogu astrologije u objašnjenju tih utjecaja., In this work I explore Petrić’s cosmology from the perspective of his ontology, which is his metaphysical study of the material nature in his attempt to replace the medieval Aristotelian picture of the world. The basis of his understanding and structuring of cosmology is to be found in the scale of being and the four elements. The four elements: space, light, heat and fluid are the essential elements of his understanding of the relationship of the celestial and terrestrial region and they play a crucial role in linking the material and intelligible world. Based on similarities between Petrić’s and Plotinus’ cosmologies, it is possible to make a comparison between these two thinkers in regard to their understanding of the influence of the celestial on terrestrial region as well as their understanding of the place and role astrology plays in explaining those influences.

Bonifac Badrov (1896.-1974.) je dugogodišnji profesor filozofije na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu. Njegova filozofska misao zalazi u sva područja filozofije o čem svjedoči njegova bogata pisana ostavština (preko 100 bibliografskih jedinica). Njegova misao u srazu s egzistencijalističkom filozofijom i Badrovu suvremenim pogledima na svijet dobiva neslućenu širinu. Pri tom Badrovljeva filozofska misao ostaje okrenuta i prema religioznom doživljaju. Njegova filozofska misao je rad jednog franjevca iz Bosne, čiji doprinos znanosti i razvoju filozofije na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu, a time, na svoj način, i u BiH, ne treba zaboraviti. Prvo poglavlje knjige opsežan je uvod koji Bonifaca Badrova predstavlja u prostoru i vremenu (životopis). Drugo poglavlje iznosi Badrovljev govor o osjetilnim pojavnostima u trostrukoj razdiobi: o materiji uopće, o živoj materiji i o svijetu kao cjelini. Treće poglavlje, govor je o čovjeku u filozofiji Bonifaca Badrova. Razglabanje o razumu i spoznaji, prethodi govoru o volji i slobodi, a ovo opet izlaganju o duši. Govor o sankciji i o duši ostaje nedorečen, ne dotiče se čovjekove transcendentalne perspektive. Predzadnja cjelina u tome poglavlju nastala je iz sraza neoskolastika Badrova s egzistencijalističkom filozofijom. Četvrto poglavlje govor je o Bogu. Uspon razuma Bogu odvija se razvijanjem dokaza za Božje postojanje, potom razmišljanjem o naravi i atributima Božjim, odnosu Boga i svijeta te problemu zla u svijetu kao najtežem pitanju filozofije uopće. Kao poseban dodatak u ovoj knjizi nalazi se izlaganje na Međunarodnom znanstvenom skupu u povodu 135. obljetnice tiskarstva u Mostaru i 90. obljetnice rođenja filozofa Kvirina Vasilja (Mostar, 23. 5. 2007.) u organizaciji Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Mostaru i Instituta za hrvatski jezik, književnost i povijest. Članak je objavljen u: HUM, časopis Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Mostaru, 2007, br. 3. str. 217-236. Na kraju knjige je kazalo pojmova i popis literature.

Nadbiskup Vrhbosanski Josip Stadler se smatra jednim od najznačajnijih neoskolastičara u povijesti hrvatske i bosansko-hercegovačke filozofije. Nakon djetinjstva u Slavonskom Brodu i školovanja u dječačkom sjemeništu u Zagrebu, Stadler odlazi na Sveučilište Gregorianu u Rim, a nakon povratka i svećeničkog ređenja preuzima službe na zagrebačkom Kaptolu. Godine 1881. papa Leon XIII. ga imenuje nadbiskupom obnovljene Vrhbosanske nadbiskupije u kojoj ostaje sve do svoje smrti 1918. Filozofski sustav nadbiskupa Stadlera je duboko ukorijenjen prema smjernicama obnovljenog tomizma. Iako ne treba zanemariti njegov doprinos suvremenoj logici, Stadlerov filozofski interes je prije svega usmjeren na aktualna pitanja o Bogu, svijetu i čovjeku. Kozmološka problematika je usko vezana za antropološku koja se u njegovo vrijeme razvija u kontekstu rasprava s materijalistima i darvinistima. Prije svega, Stadler odbacuje teoriju metamorfoze: ako su postojeće vrste nastale razvojem iz manje savršenih, pretpostavlja se postojanje učinka bez uzroka, što je krajnje nelogično. Nadalje, čovjek za razliku od životinja i bilja posjeduje besmrtnu dušu koja je nematerijalna, jednostavna i duhovna. Svrha postojanja i djelovanja duše je spoznaja Boga kao najvišeg dobra. Dokazi o Božjem postojanju mogu biti metafizički, fizički i moralni: metafizički dokazi leže u egzistenciji apsolutno nužnog i neproizvedenog bića, tvornom uzroku, kontingenciji i usavršavanju ; fizički dokazi su red u svijetu i teleologijski dokaz ; moralni dokazi su narav moralnog zakona u čovjeku i povijesni dokaz o Bogu.

Polazi se od kratkoga pregleda traganja za početkom i počelom svega u grčkoj filozofiji. Potom se raspravlja: o Platonovoj misli o nastanku svemira, o Aristotelovu poimanju vremena i vječnosti svijeta, Augustinovu poimanju vremena i nastanka svijeta, o misli sv. Tome Akvinskoga o vječnosti svijeta i Kantovoj antinomiji o vječnosti odnosno o početku svijeta i o Kantovu pokušaju rješenja te poteškoće u sustavu transcendentalnoga idealizma. Završava se kratkim osvrtom o kozmologijskomu shvaćanju početka svemira., The paper commences with a brief overview of the searching of origin and principle of all things in Greek philosophy. The following are then presented: Plato’s thought on the origin of the cosmos, Aristotle’s perception of time and the eternal nature of the world, Augustine’s perception of time and the beginning of the world, the thought of St. Thomas Aquinas on the eternity of the world and Kant’s antinomy on eternity, that is, the beginning of the world and Kant’s attempt at resolving these difficulties in the sphere of transcendental idealism. In the conclusion, a brief mentioning of the cosmological understanding of the beginning of the cosmos is provided.

Američki filozof Stanley Lewis Jaki, analizirajući kreativne momente u povijesti znanosti, zaključuje da staze kreativne znanosti i filozofski putovi prema Bogu sačinjavaju jedinstveni intelektualni pravac. Taj zaključak temelji na činjenicama da znanstvena metoda pretpostavlja koherentnu racionalnost kozmosa, te da je epistemologija svih kreativnih znanstvenika umjereni realizam. Inkorporiranje tih elemenata u filozofsko promatranje, prema našem autoru, nužno vodi ka klasičnim aposteriornim metafizičkim dokazima za Božje postojanje. Posebnu potvrdu te teze vidi u Gödelovim teoremima, čija primjena u kozmologiji dokazuje kontingenciju svemira, temeljni princip svih aposteriornih dokaza za Božje postojanje., American philosopher Stanley Lewis Jaki, analysing creative moments in the history of science concludes that the ways of creative science and philosophical paths to the God consists unique intellectual vector. His conclusion is based on two facts: scientific method proposes coherent rationality of the Cosmos and that moderate realism is epistemology of all creative scientists. Incorporating such elements in philosophical perspective, by author, necessary leads to classical a posteriori metaphysical proofs of existence of God. He finds special confirmation of his thesis in Gödel’s theorems and its application in cosmology that proves contingence of the Universe, which is a basic principle of all a posteriori proofs of God existence.

Smisao je ovoga rada napraviti presjek filozofije Bonifaca Badrova sa željom da to bude prinos osvjetljavanju povijesti filozofije na katoličkim učilištima u BiH. Filozofska misao Bonifaca Badrova zalazi u sva područja filozofije. U svojoj je biti skolastička te je okrenuta religioznom doživljaju. U prvom dijelu rada autor smješta Badrova u prostor i vrijeme, pojašnjava okolnosti u kojima je djelovao i značenje njegove filozofije za zajednicu kojoj je pripadao te analizira obujam i strukturu literature kojom se Badrov u znanstvenom radu služio. U drugom dijelu rada izlaže Badrovljevu kozmologiju: svijet koji je stvoren ni iz čega u sebi nosi trag božanskoga stvaranja. Iako kontingentan, svijet stvoren od Boga može i samostalno egzistirati, ali će imati svoj svršetak. Materija ne može imati ontološki prioritet nad duhom. U trećem dijelu rada autor izlaže antropologiju: Badrovljev je čovjek slobodno i razumno biće s moralnim zakonom, utjelovljeni duh i oduhovljeno tijelo, biće koje se želi divinizirati i biće koje je određeno za prekogrobni život. Predočen je i Badrovljev stav o egzistencijalističkoj filozofiji. Četvrti dio rada bavi se teodicejom: za Badrova je posljednji smisao filozofije razumska spoznaja Boga. Bog je biće koje ima apsolutnu egzistenciju, savršenu esenciju, savršenu razložnost, svijetu je transcendentna i imanentna zbilja, slobodan je, osoba i stvoritelj svijeta, tvorac je univerzalno obligatnoga moralnog zakona., Il senso di questo lavoro é fare un sguardo filosofico di B. Badrov, desiderando che ci sarebbe un contributo illuminativo alla filosofia nelle Scuole Cattoliche in Bosnia e Herzegovina. Il pensiero filosofico di B. Badrov entra nell pieno ambito di filosofia, scolastica nella sua essenza e indirizzata ad un avvenimento religioso. Nella prima parte del lavoro l’autore alloggia Badrov nel spazio e tempo, spiega le circostanze in quale Badrov agisce e significato della sua filosofia per la comunitá alla quale apartenesse, analizando la capacitá e la struttura di letteratura lavorativa usandola nell suo lavoro scientifico. Nella seconda parte del lavoro si esporre la cosmologia di Badrov; il mondo fu creato di niente e porta in se la traccia di creazione divina. Benchč contingentale, il mondo creato dal Dio puó esistere indipendente peró avrá il suo fine. La materia non puó avere la prioritá ontologica sovra l’anima. Nella terza parte del lavoro l’autore esponga l’antropologia: l’uomo di Badrov e un essere libero e ragionevole con la legge morale, un spirito incarnato e un corpo spiritualizato, l’essenza che desidera essere divinizata e una essenza determinata per la vita sovrannaturale. Si rappresenta anche l’atteggiamento di Badrov sulla filosofia esistenziale. La ultima parte del lavoro si occupa con la teodicea: secondo il Badrov, senso definitivo di filosofia é la cognizione razionale di Dio. Dio é un essere di esistenza assoluta, essenza perfetta con ragionevolezza perfetta, una realtá trascendentale e immanente, libero, la persona e un creatore del mondo, creatore di una legge morale, universale e obbligatoria.

Knjiga je nastala na tragu velikih teorija fizike i velikih pokusa u njoj, s temeljnim ciljem povezivanja kozmologije, astrofizike i filozofije. U 3. izdanju, na kraju knjige, nalazi se separat na engleskom jeziku koji donosi autorovo tumačenje Petrićevog kozmološkog modela i njegovog značenja za modernu kozmologiju. Nobelova nagrada iz fizike za 2006. dodijeljena je za otkriće zračenja crnog tijela u mikrovalnome pozadinskome zračenju, napose anizotropiji (nesavršenosti) u idealnome spektru u tim mjerenjima na temelju višegodišnjeg opažanja izvedena povrh Zemljin atmosfere satelitom COBE, u okviru međunarodnog projekta NASA. Nobelova nagrada 2006. je potvrda kozmološke teorije Velikog praska, ali i tragova svih prirodnih pojava u svemiru nakon toga. U evoluciji knjige Uvod u modernu kozmologiju i filozofiju, od prvog (2001), drugog (2002), do njenog trećeg izdanja 2006., se najcjelovitije donosi u hrvatskome jezičnom području teorija Velikog praska o postanku i evoluciji svemira kao velikoj kozmološkoj teoriji u 20. stoljeću, koja se usavršava i u 21. stoljeću. U 3. izmijenjenom izdanju, novo poglavlje se bavi etičkim i bioetičkim principom odgovornosti i povijesno-znanstvenom analizom Wernera Heisenberga i njemačkog "Uranprojekta". Posebno su obrađene astrofizičke i fizikalne konstante, a uz slike Hubbleovog teleskopa dodan je najnoviji slučaj Putona i gubitka njegovog statusa u Sunčevu sustavu 22. kolovoza 2006.

Razvojem nove znanosti u sedamnaestom stoljeću, svemir postaje objekt prirodne filozofije, koja ga nastoji razumjeti u svijetlu Newtonove mehaničke slike svijeta ; Isaac je Newton gledao na svemir kao na beskonačnu posudu u kojoj se nalazi neizmjerno mnogo zvijezda. – Kant je držao kako je svemir, premda stalan, bio podložan neprestanoj evoluciji u dugim razdobljima. - U 19. stoljeću je statični satni mehanizam svemira zamijenjen evolucijskim pogledom na svijet, a evolucijski je svjetonazor bio naveliko pod utjecajem Darwinizma. - Albert Einstein nije izumio kozmologiju, ali ju je stavio na sasvim nove temelje. Nakon što je upotpunio svoju Opću teoriju relativnosti, 1917. godine objavljuje rad u kojem iznosi konzekvence te nove teorije. Pretpostavlja da je svemir prostorno zatvoreni kontinuum s četiri dimenzije, od kojih jedna pripada vremenskoj koordinati ; slijedi kako je svemir prostorno ograničen, statičan te sadrži konačnu količinu tvari. - Radovima Hubblea, Friedmana, Lemaitrea i Gamowa do polovice 20. stoljeća značajno je unaprijeđena kozmološka evolucijska teorija i razvijen je model Velikog praska (Big Bang, BB model). - Sasvim protivno BB modelu, u Engleskoj se pojavljuje (1940. god.) alternativna kozmološka teorija poznata kao Steady state (SS) kozmologija, odnosno teorija stalnog, uravnoteženog svemira, koja je zasnovana na dva postulata: svemir izgleda i izgledat će jednako motritelju na svakom mjestu i vremenu ; prema drugom principu, tvar kontinuirano nastaje posvuda i popunjava praznine ekspandirajućeg svemira ; SS teoriju uglavnom je oblikovao F. Hoyle sa suradnicima. - Tako je u pedesetim i ranim šezdesetim godinama 20. stoljeća bila postavljena zadaća motriteljskoj kozmologiji da ispita valjanost ili prevagu navedenih rivalskih teorija. - Onda slijedi vrlo značajno otkriće: 1965. god. A. Penzias i R. Wilson objavljuju rezultate svojih radio-astronomskih istraživanja ; tražeći radiosignale od ostataka jedne supernove naišli su neočekivano na mikrovalno zračenje, koje je dolazilo iz svih smjerova i predstavlja pozadinsko kozmičko mikrovalno zračenje (cosmic microvawe background, engl.). Tim otkrićem okončana je kontroverza i proturječje između BB i SS teorija te je znanstveno u kozmologiji prihvaćena evolucijska teorija Velikog praska kao teorija standardnog modela svemira. - U godinama koje su slijedile do danas, značajniji teorijski zahvat zbio se u osamdesetim godinama dogradnjom inflatornog modela u BB teoriju svemira (kratkotrajno naglo eksponencijalno napuhavanje svemira poslije Velikog praska), a od empirijskih događaja najznačajniji su rezultati astronomskih istraživanja iz 1999. god. koji su pokazali da se svemir ubrzano širi ; time su otvorena neka nova pitanja u modernoj kozmologiji, pa se već kaže da je ovo zlatno doba kozmologije. - Osvrćemo se još na izjave samih znanstvenika i filozofa na navedene alternativne modele svemira, a u svjetlu vjere, odnosno svjetonazora i filozofije prirode.

U uvodnom dijelu govorimo o povijesnom razvitku kozmologije. Vidimo da se s razvojem kozmologije razvijala i fizika. Prvi astronomi su se bavili promatranjem neba, no daljnjim razvojem kozmologije sve više su se bavili fizikom te povezali te dvije discipline neraskidivim vezama sve do danas. Spominjali smo razne teorije koje opisuju svemir. U prvom poglavlju smo naveli dvije najpoznatije teorije: teorija stalnog stanja i teorija Velikog praska. Znanstvenici su se opredijelili za teoriju Velikog praska jer mnoge znanstvene činjenice idu u njenu korist. Kronološki se obrađuje početak stvaranje modela Velikog praska ; od prve znanstvene hipoteze koju je iznio G. Lemaitre, pa fizikalni opis Gamowa, sve do zaključka da se svemir ubrzano širi i A. Friedmmana koji je dao modele širenja u svojim jednadžbama. Rješenje je dano u drugom poglavlju. U trećem poglavlju postupno prelazimo na još fizikalno nesređenu novu kozmologiju. Uvodimo parametre koji određuju novu kozmologiju, te se navode problemi tamne tvari koji zaokupljaju današnju kozmologiju. Z tamnu tvar naveli smo dokaze koji su potvrdili njeno postojanje, te hipotezu o sastavu tamne tvari. Procjenjuje se uska povezanost ubrzanog širenja svemira sa tamnom energijom. U posljednjem se poglavlju govori o kozmologiji neutrina. Opisali smo pojavu oscilacije neuutrina, vrste neutrina te njihovu značajnu ulogu u sastavu tamne tvari.

U uvodu je kratko opisan razvoj kozmologije od samih početaka, od predsokratovaca, Aristotela, Newtona pa do teorije Velikog praska, što nam daje opis razvoja svemira do danas. Izvod najvažnije jednadžbe za kozmologiju, Friedmannove jednadžbe, obrađen je u drugom poglavlju, zajedno s jednadžbom fluida i akceleracijskom jednadžbom. Dana su rješenja Friedmannovih jednadžbi za svemir ispunjen materijom, zračenjem i smjesom materije i zračenja. Geometrija ravnog svemira može se primijeniti na naš svemir ; parametar zakrivljenosti je u tom slučaju nula. Treće poglavlje posvećeno je nukleosintezi, kao načinu nastanka jezgri deuterija, helija, tricija i litija. Opisano je nastajanje čestica iz zračenja na temperaturama jednakom ili višim od temperaturnog praga za nastanak pojedine čestice te Veliki prasak s kozmološkim temeljima principima homogenosti i izotropije svemira. Postoje tri sačuvane veličine čije gustoće su određene za rani svemir: električni naboj, barionski broj i leptonski broj. Glavni dio radnje zauzima četvrto poglavlje pod naslovom Modeli svemira. Stacionarno stanje i Veliki prasak su dvije teorije između kojih je vladalo višegodišnje rivalstvo. Promatranje je prevagnulo za teoriju Velikog praska pa je razvoj svemira kronološki opisan upravo ovom teorijom. Za rani razvoj svemira značajan je inflatorni model svemira u trenutku odvajanja jake od elektroslabe sile, kada se svemir naglo povećao. Dokazi u prilog Velikom prasku nabrojani su u slijedećem poglavlju, s opisom otkrića širenja galaksija i Hubbleovog zakona, te otkrićem kozmičkog pozadinskog zračenja. Šesto poglavlje daje opis kozmološke konstante. Uvedena za uređivanje statičnog svemira, ta je konstanta i danas važna, ali i najzagonetnija veličina u kozmologiji. Moguće ju je opisati jednadžbom fluida, a njenim uvođenjem povećao se broj mogućih modela svemira. Friedmannova jednadžba integriranjem daje niz rješenja koja ovise o kozmološkoj konstanti. U posljednjem poglavlju sam opisala moguću budućnost svemira. On bi se mogao nastaviti širiti zauvijek, postajući hladan, prazan i mrtav. Alternativno, on bi se mogao ponovo smanjivati mrveći galaktike, zvijezde, atome i atomske jezgre natrag sve do najsitnijih dijelova. Moguća budućnost svemira ovisi o kritičnoj gustoći. Precizno određivanje sadašnje gustoće svemira teško je izvesti, jer veći dio mase svemira pripada tamnoj tvari i tamnoj energiji. Teorijskim razmatranjima odgovara da je gustoća svemira blizu kritične gustoće.

Jedna od sastavnica starije hrvatske filozofijsko-estetičke refleksije jest i fenomen glazbe. On se ovdje prikazuje u kratkom panoramskom uvidu ideja sadržanih u djelima najistaknutijih renesansnih filozofa (F. Grisogono, N. V. Gučetić, F. Petrić, M. Monaldi, P. Skalić). Kompleksne i brojne značajke, dimenzije i aspekti (kulturno-povijesni, problemsko-sadržajni, kozmološki, antropološki, gnoseološki), motreni su u obzoru novovjekovne refleksije o biću, naravi, istini i smislu ovog umijeća kao izraza ljudskog duha i novog poimanja čovjeka i svijeta., One of the components of the old Croatian philosophical-esthetical reflection is the phenomenon of music. This phenomenon is here depicted in a brief panoramic survey of the ideas expounded in the works written by the most prominent Renaissance philosophers (F. Grisogono, N. V. Gučetić, F. Petrić, M. Monaldi, P. Skalić). The complex and numerous characteristics, dimensions, and components (cultural-historical, problem-contextual, cosmological, anthropological, gnoseological) are examined in the context of modern reflection concerning the essence, nature, the truth and the meaning of this art as an expression of human spirit, as well as the new concept of man and the world.

U uvodnom dijelu govori se o razvoju kozmološke misli kroz povijest. Od prvih astronoma koji su se bavili isključivo promatračkom kozmologijom, do Newtona, Keplera, Gallileia i drugih koji su svemirskom prostranstvu dali fizikalna obilježja. Spominje se model svemira koji je bio velika zagonetka, te to i ostao do 20. stoljeća. U burnom razdoblju 20. stoljeća javljaju se razne teorije koje bi opisivale svemir. Dvije oprečne teorije (navedene u prvom poglavlju) se izdvajaju prema broju znanstvenika koji su ih zastupali: teorija ustaljenog svemira i teorija Velikog praska. Teorija Velikog praska je opširnije obrađena u istom poglavlju jer znanstvene činjenice idu njoj u korist. Za ovu teoriju, danas, se prihvaća i naziv Standardni kozmološki model svemira. Kronološki se obraduje početak stvaranja modela Velikog praska ; od prve znanstvene hipoteze koju je iznio G. Lamaitre, preko fizikalnog opisa Gamowa, do zaključnog ekspandirajućeg modela koji je napokon postavio A. Friedmann u svojim jednadžbama. Friedmannova jednadžba, zajedno s rješenjima, izvedena je iz Newtonove fizike u drugom poglavlju. Nadalje, spominjemo nezaobilaznu Einsteinovu jednadžbu polja (Opća teorija relativnosti), te zagonetnu kozmološku konstantu ; koje se Einstein odrekao uvidjevši da svemir ekspandira. Uvodeći se u pitanja nove kozmologije, počevši s poglavljem o kozmološkoj konstanti, postupno se prelazi na još fizikalno nesređenu novu kozmologiju. U poglavlju tri uvode se parametri koji određuju novu kozmologiju, te se navode (samo neki) problemi koji zaokupljaju znanstveni svijet (tamna tvar, tamna energija, ubrzano širenje svemira, inflatorni model svemira, ...). Svaki od spomenutih problema obrađen je zasebno. Za tamnu tvar navode se dokazi koji su uslijedili nakon eksperimenta (gravitacijske leće, rotacijske krivulje galaksija), te hipoteze o sastavu tamne tvari. Isto kao i za tamnu tvar, za tamnu energiju, navode se eksperimentalne potvrde (promatranjem supernova tipa Ia), te hipoteze o njenom sastavu, odnosno što bi moglo činiti tamnu energiju (predstavlja se vakuumska energija koja je vodeći kandidat za tamnu energiju). Procjenjuje se uska povezanost ubrzanog širenja svemira u ovisnosti o parametru w. U posljednjem poglavlju govori se o hipotezama poput: putovanja kroz vrijeme, crvotočinama, paralelnim svemirima (multiuniverzumi) koji će (manje izgledno) biti tema znanstvenih rasprava dalje budućnosti.

Ovim diplomskim radom nastojalo se istražiti osnovne crte Kantovih filozofskih polazišta izloženih u njegovom poznatom djelu Kritika čistoga uma s obzirom na središnju dilemu koja se tamo problematizira, a moguće ju je sažeto svesti na pitanje: da li je metafizika, a misli se osobito na onu tradicionalno shvaćenu, uopće moguća? Ta se sumnja međutim pokušava razriješiti definiranjem kriterija spoznaje, transcendentalnom metodom, koja podrazumijeva „istinitost“ ili „objektivnost“ nečega samo kroz sintezu onog iskustvenog (gdje je opažaj apriorni oblik i uvjet spoznaje predmeta) sa onim razumnim svojstvom ljudskog duha (gdje pojmovi predstavljaju apriorne oblike mišljenja). Metafizičke tvrdnje stoga, počivaju upravo na tim idejama koje bi transcendentalna dijalektika trebala na neki način razobličiti kao logičke i transcendentalne privide spoznaje.

Uvid u jednu od najranije napisanih hrvatskih muzikoloških rasprava "O sveobuhvatnosti glazbe" ("De musica integritate", F. Grisogono, Zadar, Hrvatska), djela njegova "Speculum astronomicum" - aspekti, dimenzije i funkcije glazbe u filozofskom, psihološkom, medicinskom smislu, kao djelatnosti koja doprinosi ljudskoj sreći.

Rekonstruira se kozmološko viđenje mitričkih vjernika. Oni su vjerovali u postojanje duše, koja je prisiljena žudnjom za tjelesnom vlagom selila na putu od zvijezda kroz planetarne sfere do inkarnacije i nazad, do Mliječnog puta. Takva predodžba kozmosa u mitričkoj doktrini proizašla je iz tumačenja mitskih priča, uprizorenih na kultnom inventaru svetišta. Osobito je važan prikaz tauroktonije - ubijanja bika - koje se zbija u spilji, mjestu za kojeg se u antičkom svijetu općenito držalo da obiluje izvorima nad kojima predsjedavaju nimfe - duše. Zbog svega toga bogato simboličko značenje ima krater - recipijent za tekućine - koji ima ulogu u trima razinama mitraizma: mitskim pričama o Mitri, kozmičkoj seobi duša, kao i u liturgiji i inicijacijskim ritusima.

The study analyses the basic concepts of two great representatives of the Renaissance philosophy, similarities of their thought, the theses on the Universe the world, pancallistic and animistic concepts. The authoress points at their thought and topicality of their ideas in the context of modern science.

Autorica predstavlja Brunov novi model mišljenja, dekonstrukciju aristotelističko-ptolomičke slike svijeta ; autorica zaključuje sa Brunovom recepcijom ideja do modernog filozofskog i znanstvenog zapadnog mišljenja.