Search

U ovom radu bit će prikazano stjecanje i kontrola novih teritorija, eksploatacija resursa i radne snage te zločini belgijskog kralja Leopolda II. na području Konga. U tekstu će biti objašnjeni fenomeni imperijalizma i kolonijalizma koji su na kraju 19. stoljeća doživjeli svoj vrhunac. Nadalje, prikazat će se vladavina Leopolda II. i stanje Kraljevine Belgije prije Berlinske konferencije (1884. – 1885.), a kojoj su dobili Kongo na upravu. Obradit će se i Berlinska konferencija koju je sazvao njemački kancelar Otto von Bismarck, a organizirana je radi podjele Afrike. U potonjem će ustrajati Leopold II., zahtijevajući vlastiti „komad“ Afrike, što će u konačnici rezultirati stvaranjem tzv. Slobodne Države Kongo koja će biti u njegovom vlasništvu. Leopold II. započeti će 1885. veliku eksploataciju resursa u Kongu, pri kojem se posebno ističe kaučuk s kojim će Leopold II. držati svjetski monopol u trgovini gumom. Najveći rad u Kongu pao je na leđa domorodaca koje su Leopoldovi plaćenici prisilili na težak fizički rad pod brojnim prijetnjama. Također, razmatrat će se i svjetska kritika njegove vladavine u Slobodnoj Državi Kongo, koja će naposljetku dovesti do Leopoldove prodaje Konga belgijskoj vladi 1908. godine. Valja naglasiti da brojni povjesničari smatraju vladavinu Leopolda II. nad Kongom jednom od najokrutnijih imperijalističkih vladavina.

U radu se daju pregled i analiza reprezentacije samskog naroda na skandinavskom filmu u kontekstu teške baštine. Na početku se rada daju objašnjenja osnovnih pojmova kulturne baštine i teške baštine te kratki pregled problematične povijesti samskog naroda i odnosa s dominantnim etničkim skupinama. Rad također sadrži kratku analizu reprezentacije Sama u tri filma i jednoj TV-seriji. Jedan od filmova je švedski film Laponska krv redateljice Amande Kernell iz 2016. godine. Dva su primjera norveška – film Pathfinder ili Ofelaš iz 1987. godine redatelja Nilsa Gaupa te serija Dobrodošli u Utmark islandskog redatelja Dagura Kárija iz 2021. godine. Naposlijetku se spominje i animirani film Klaus iz 2019. godine koji , iako nije djelo skandinavskih filmaša, valja spomenuti zbog reprezentacije samskog jezika, koji ostaje nepromijenjen i u sinkronizacijama na druge jezike. This paper gives an overview and analysis of the representation of the Sami people in Scandinavian film in the context of difficult heritage. At the beginning of the paper, basic definitions of terms “cultural” and “difficult heritage” are given, together with a brief overview of the difficult history of the Sami people and their relationship with the dominant ethnic groups. The paper also contains a short analysis of representation in three films and one TV series. One of the films is the Swedish Sami Blood by the Sami director Amanda Kernell from 2016. Two examples are Norwegian – the movie Pathfinder by director Nils Gaup from 1987 and a TV series Welcome to Utmark by an Icelandic director Dagur Kári from 2021. In the end, the animated movie Klaus from 2019 is mentioned because, despite it not being a work of Scandinavian filmmakers, it seemed important to list it because of its representation of the Sami language, which remains unchanged even in synchronizations to other languages.

Rad se bavi filmskim adaptacijama mita o Orfeju koje su nastale u Brazilu 1959. i 1999. godine. Budući da se u oba filma Orfej pojavljuje kao Afro-Brazilac, novo ispisane verzije mita se dovode u vezu sa Sartrovim konceptom Crnog Orfeja i pokretom crnaštva koji se pojavio 1930-ih u Parizu kao odgovor crnih frankofonih intelektualaca na rasne mitove i kolonijalne stereotipe. U radu se razmatra evropski odnos prema an-tičkoj Grčkoj utemeljen u kolonijalnom stavu kojim se polaže ekskluzivno pravo na ovu prošlost, te se recepcija antičkog mita pojavljuje ne samo kao ogledalo ovog odnosa veći kao prostor subverzije i moguće intervencije. U kojoj meri filmovi Crni Orfej (1959) i Orfej (1999) podrivaju koncept evropskog kulturnog elitizma, rasnih stereotipa i klasnih nejednakosti, a u kojoj meri ih potvrđuju, biće predmet analize ovog rada. The paper deals with two film adaptations of the myth of Orpheus that were made in Brazil in 1959 and 1999. In view of the fact that in both films Orpheus appears as Afro-Brazilian, these two versions of the myth may be related to Sartre’s concept of Black Orpheus, and the movement of Negritude that appeared in Paris in the 1930s as an answer of the black francophone intellectuals to racial myths and colonial stereotypes. Regarding the fact that the European attitude towards ancient Greece is also characteristic of another kind of colonialism that is cultural, based on the claim of exclusive right to this past, the ancient myth that often appears only as a mirror of this relationship, functions in these films as a space for subversion and resistance to different types of colonial power. The films that are the focus of this paper are Black Orpheus (1959) directed by Marcel Camus, which is a French-Italian-Brazilian coproduction, and Orpheus (1999) by Carlos Diegues, an entirely Brazilian production. Both films were inspired by the theatrical play written by Vinícius de Moraes, Orfeu da Conceição (1953). Although he himself participated in the production of Camus’s Black Orpheus, in the end he refused to be credited because in the film, the main idea of his drama was lost, which was to show Afro-Brazilians as the main protagonists of the Greek myth pointing out injustices and difficulties of Afro-Brazilian people in social reality, but also in the context of cultural and racial hegemony that clearly claimed the ancient Greek myth to be the heritage of European white men. Similarly, disappointed, Carlos Diegues decided to make another film together with Vinícius de Moraes. However, the plan was interrupted by Moraes death in 1980, but Diegues succeeded in filming it in 1999. The paper compares the two films focusing on the question to which extent these films challenge or confirm European cultural elitism, racial stereotypes and class inequalities. Cet article traite les adaptations cinématographiques du mythe d’Orphée produites au Brésil en 1959 et 1999. Étant donné qu’Orphée est dans les deux films représenté comme un Afro-Brésilien, les nouvelles versions du mythe sont mises en relation avec le concept sartrien d’Orphée noir et le mouvement de la négritude apparu dans les années 1930 à Paris comme une réponse des intellectuels francophones noirs aux mythes raciaux et aux stéréotypes coloniaux. Dans l’article est traité le rapport européen envers la Grèce antique fondé sur l’attitude coloniale consistant à réclamer un droit exclusif sur ce passé, de sorte que la réception de ce mythe antique apparaît non seulement comme un miroir de ce rapport mais aussi comme un espace de subversion et d’intervention possible. Dans quelle mesure les films Orphée noir (1959) et Orphée (1999) minentils le concept de l’élitisme européen culturel, des stéréotypes raciaux et des inégalités de classe, et dans quelle mesure les confirment-ils?

Ovaj diplomski rad propituje konstrukciju lika hrvatskog istraživača Dragutina Lermana u etnološkom, povijesnom, muzejskom, kulturno-turističkom i popularnom diskursu s fokusom na njegovoj etnografskoj djelatnosti i ulozi u kolonijalnoj upravi belgijskog kralja Leopolda II. S obzirom na to, postavlja se pitanje kako se tumači i vrednuje njegova uloga u navedenom kontekstu. U uvodnom dijelu nakon razlaganja problematike i metodike, iznosim kratku Lermanovu biografiju, te povijesni kontekst u kojem je djelovao. U drugom dijelu analiziram sakupljenu etnografsku građu znanstvenih, medijskih i muzejskih izvora, koju u posljednjem dijelu tumačim i razrađujem pomoću teoretskog okvira postkolonijalne kritike te antropologije društvenog sjećanja. Rad zaključujem sa kratkim pregledom provedenog istraživanja, te izlaganjem alternativnog pristupa reprezentaciji sjećanja na analiziranu figuru. This master thesis examines the construction of the image of Croatian explorer Dragutin Lerman within ethnological, historical, museum, cultural-tourism and popular discourse, with a focus on his ethnographic activities as well as his role in the colonial administration of the Belgian king Leopold II. In regards to that, I raise the question of how his role is interprited and regarded in the aforementioned context. In the introductory section, after presenting the problematics and the methodology, I bring out Lerman’s short biography, and the historical context in which he conducted his duties. In the second part I analyse the collected scientific, media, and museum ethnographic material, which I proceed to interpret and expand upon through a theoretical frame of postcolonial criticism and the anthropology of social memory. I conclude the thesis with a short overview of the conducted research as well as elaborating upon an alternative approach to the representation of memory of the analysed figure.

Članak istražuje odnos između kategorije fotografske slike i pojma „memorijski projekt” iscrtavajući pritom historijsku transverzalu koja povezuje prvu knjigu opremljenu fotografskim tablama The Pencil of Nature Williama Henryja Foxa Talbota, književni opus W. G. Sebalda i kapitalno djelo Abyja Warburga Bilderatlas Mnemosyne. Polazeći od Sebaldova iskaza prema kojemu sjećanje nije ništa drugo doli citiranje i tvrdnje Kaje Silverman da fotografska slika nije ni indeks ni reprezentacija nego analogija, detektiraju se analogije između diskursa Foxa Talbota i Sebalda, odnosno Warburga i Sebalda, i postavlja teza da su The Pencil of Nature i Bilderatlas Mnemosyne te nadasve život i djelo Waltera Benjamina upisani u Sebaldov književni opus kao citati bez navodnih znakova. Ta je teza argumentirana bilješkom iz Benjaminove kartoteke koja se odnosi na spoznajnu teoriju i koja glasi: „Ovaj rad mora maksimalno razviti umjetnost citiranja bez navodnih znakova” te zaključkom Giorgia Agambena da je najenigmatičniji pojam Benjaminove misli, pojam slike, Bild, pravi terminus technicus njegova poimanja povijesti. Susljedno tome, članak razmatra Sebaldovu aproprijaciju i operacionalizaciju Benjaminova pojma dijalektičke slike, kao i elaboraciju koncepta nekronološkog vremena kroz specifični digresivni i tangencijalni narativni postupak „pisanja slikama” koji se manifestira u umetanju reprodukcija fotografskih slika u tkivo književnog teksta i kroz virtuoznu izvedbu ekfrastičkih opisa u kojima se događaju rasprizorenja, odnosno artikulira nesvodiva razlika između povijesne istine i materijalne istine. Članak se usredotočuje na Sebaldovu internalizaciju Warburgova pojma migrirajućih motiva pri „pisanju slikama”. Nadalje, tekst argumentira tvrdnju da je Sebald maestralnom primjenom citiranja bez navodnih znakova ispisao vlastite teze o pojmu povijesti da bi ukazao na ishodišta genocidnih politika dvadesetog stoljeća u povijesti europskog kolonijalizma. Zaključno, u članku se tvrdi da su Sebaldove „prozne knjige neodređene vrste”, poput Warburgove „antropologije slika i ikonologije njihovih intervala”, inaugurirale ono što Georges Didi-Huberman naziva novim žanrom spoznaje., The article discusses The Pencil of Nature by William Henry Fox Talbot (1844), the Bilderatlas Mnemosyne (1927–1929) by Aby Warburg, and the literary opus of W. G. Sebald (1944–2001) in the context of the term “memory project.” In doing so, focusing on the relationship between words, images, and memory, Fox Talbot’s and Warburg’s works have been identified as “citations without citation marks” inscribed in Sebald’s specific narrative procedure.

In this paper, the author highlights the analysis of the works of Joseph Conrad and to see how they were written in relation to colonial discourse and in what measure did Conrad support or oppose processes of colonialism and imperialism through his works, and through his personal life. Firstly, his early life when Conrad worked as a sailor is explained. Then, the state in Europe and the world in Conrad’s time is stated. After that, the paper looks on certain criticism directed at Joseph Conrad from other writers and from critics, and the way they saw Conrad’s relation towards colonialism. Finally, the analysis of Conrad’s works is explained to see the way in which Conrad wrote and what he himself highlighted in relation to colonialism. U ovom radu autor stavlja naglasak na analizu djela Josepha Conrada i pogled kako su ta djela napisana u odnosu na kolonijalni diskurs i u kolikoj je mjeri Conrad bio podržavao ili se protivio procesima kolonijalizma i imperijalizma kroz svoja djela, ali i kroz svoj osobni život. Prvo se prikazuje pregled njegova ranog života koji uključuje i njegovu karijeru dok je radio na brodovima. Zatim se nastavlja s prikazom Europe i svijeta kakav je bio u razdbolju Conradova života. Nakon toga, rad se osvrće na pojedine kritike usmjerene prema Josephu Conradu od strane drugih pisaca i kritičara i na način na koji su oni gledali na Conradov odnos prema kolonijalizmu. I konačno, analiza samih Conradovih djela da se vidi način na koji je zaista Conrad pisao u svojim djelima i na što je stavljao naglasak u odnosu na sami kolonijalizam.

This final paper analyses the status of English in colonial and postcolonial contexts and it is divided into six chapters. It contains the explanations and the definitions of the concepts of colonialism and postcolonialism. Furthermore, it provides a general overview of the status of English during colonialism and postcolonialsm. It contains brief information regarding the circumstances of the spread of English and its varieties, the explanation of English-based pidgins, creoles and indigenized varieties, the role of English in mass media, anti-English reactions, English in relation to technology, English within the Commonwealth and the role of English as a threat to language extinction. The following chapters aim to explain the development and the status of English in individual countries: India, Australia, New Zealand, the United States, Canada and South Africa. Finally, the paper provides a conclusion with the comparison of the status of the English language in the previously identified countries. Ovaj završni rad analizira status engleskog jezika u kolonijalnom i postkolonijalnom kontekstu i podijeljen je u šest poglavlja. Sadrži objašnjenja i definicije pojmova kolonijalizma i postkolonijalizma. Nadalje, daje se pregled općenitog statusa engleskog jezika u vrijeme kolonijalizma i postkolonijalizma. Rad sadrži opće informacije o uvjetima širenja engleskog jezika i njegovih varijeteta, objašnjava pidžinske i kreolske jezike te domorodačke jezike koji se baziraju na engleskom jeziku, ulogu engleskog jezika u masovnim medijima, reakcije protiv engleskog jezika, odnos engleskog jezika i tehnologije, njegovu ulogu u organizaciji Commonwealtha te ulogu koju ima u procesu nestajanja drugih jezika. Svrha narednih poglavlja je objasniti nastanak i status engleskog jezika u pojedinim državama: Indiji, Australiji, Novom Zelandu, Sjedinjenim Američkim Državama, Kanadi i Južnoafričkoj Republici. Naposljetku, ovaj rad daje zaključak i usporedbu statusa engleskog jezika u prethodno navedenim državama.

Robovlasništvo kao društveni sustav postoji kroz čitavu ljudsku povijest, a njegov početak u novom vijeku bilježimo 1502. godine. Otkrićem Novoga svijeta, velike europske sile dobivaju nove teritorije za proširenje svojih imperijalističkih težnji. U svojim imperijalističkim težnjama najviše se ističu dvije države: Engleska i Španjolska. Otkriće novoga kontinenta znači i nastanak novoga tržišta koje nameće triangularnu trgovinu; točnije, nastanak transatlantske trgovine između Europe, Afrike i Amerike. Potrebu za radnom snagom Europljani pronalaze upravo u Africi. Što započinju europski radnici na ugovor, nastavit će afrički robovi na američkim plantažama. Robovlasništvo je bilo prisutno u obje Amerike i samo putem postupaka robovlasnika i gospodara stvorit će se razlike između Sjeverne i Južne Amerike. Robovi svojim radom stvaraju nevjerojatne profite svojim gospodarima, bili oni njihovi vlasnici ili prekomorski moćnici velikih europskih radova. Rob je koštao puno, ali robovi zbog svojega rada i efikasnosti uspijevaju ostati glavna radna snaga sve do 1860-ih godina. Putem rada robova stvara se nužni kapital koji će u Europi i Americi stvoriti preduvjete za Prvu industrijsku revoluciju. Humani, ali i ekonomski razlozi potiču nastanak abolicionističkog pokreta. Kako je robovlasništvo gubilo svoju ekonomsku isplativost, tako je abolicionizam jačao i započeo je proces ukidanja robovlasništva diljem svijeta.

“Domorodci i gospodari” ‒ upravo ovim riječima Josip Tokmačić, autor jednog od rukopisa koji se analizira u ovoj studiji, piše o odnosu elita za vrijeme Osmanskog Carstva i austrougarske uprave prema stanovnicima “starog Vareša”. Tako ga pak naziva Mijo Žuljić, autor drugog rukopisa koji se analizira u ovoj studiji. Ta jedna jednostavna i usputna rečenica Josipa Tokmačića sažima i opisuje ono što je narod starog Vareša doživio: “Domorodci su samo izmijenili gospodara i ništa više”, piše Tokmačić. To svakako vrijedi za ljude, ali nikako za grad. Grad mijenja i gospodara, i ljude, ali i fizionimiju. Mijenja se urbani krajolik, industrija, način života, životna svakodnevica, ukratko stari Vareš prestaje postojati, a nastaje “novi” Vareš i jedan sasvim novi “grad” pored njega ‒ Vareš Majdan. I uz Vareš Majdan veže se slikovita predaja. Nakon dolaska Austro-Ugarske Monarhije 1890. i prelaska s malih obrta ‒ majdana ‒ koji svoje korijene nalaze još u srednjovjekovlju ‒ gradila se prva visoka peć, i to upravo na lokaciji na kojoj će poslije nastati Vareš Majdan. Nije bez razloga u nazivu riječ majdan. Naime, na toj lokaciji nalazio se majdan čiji je vlasnik imao nesreću biti na putu napretka i nove industrije. Kaže predaja da je vlasnik Mare Gavran, inače daidža Mije Žuljića, legao na zemlju braneći svoj majdan najvrednijim što ima, svojim tijelom, ali dužnosnici kolonijalne sile vrlo su ga lako fizički odstranili i zatvorili kako bi se izgradnja nastavila. Jedan se domorodac usudio usprotiviti gospodarima i stati na put napretka i konačnog dovođenja civilizacije na “mali orijent”, kako su Austrijanci tepali Bosni i Hercegovini. U ovoj studiji riječ je upravo o tom odnosu domorodaca i gospodara.

U radu se analizira glazba koju je za film The Piano napisao Michael Nyman. Osim tehničke glazbene analize filma, glazba je proučavana s gledišta njezine funkcije u komunikaciji kad je riječ o osnovnim porukama filma: kao kritika patrijarhalnog sistema i kao kritika kolonijalnog sistema. Posebno je proučavana simbolička uloga klavira, kao katalizatora i pokretača fabule filma.

Postoji podatak da je nakon Lockeove smrti među njegovom ostavštinom pronađena zavidna količina putopisne literature, geografskih karata, brojnih zbirki i etnografskih ilustracija o kulturama Istočnih Indija, kao i mnogih kolonijalnih izvještaja i privatne korespondencije o ovim i sličnim pitanjima. Govorimo o tako velikoj kolekciji materijala o kolonijama i raznovrsnoj građi o “Novom svijetu” da je u to vrijeme bila jedna od najvećih u Britaniji. Na tragu socijalno- historijskih rasprava koje polaze od implikacija ovih i sličnih saznanja o Lockeovim svakodnevnim političkim i ekonomskim interesima, u ovom izlaganju ćemo ponoviti kontroverzno pitanje Davida Armitagea: „Je li Locke teoretičar imperijalizma?” Recentnije studije o Lockeu inzistiraju na tezi da je njegovu protoliberalističku socijalnu filozofiju promašeno tumačiti izvan kolonijalnog konteksta koji dominantno definira britansku politiku 17. i 18. st, napose ako reflektirano činjenicu da je Locke bio jedan od važnijih sudionika u ranim procesima kolonijalizma u Americi i šire. Na brojnim mjestima u Dvjema raspravama Locke ne krije svoja različita raspoloženja prema „divljim Indijancima” koji „ne znaju za obradu zemlje” te hodaju uokolo „drsko i nanose štetu u šumama Amerike”. Asistirajući u skiciranju Temeljnih načela države Karoline Locke je na jednom mjestu zapisao: “svaki slobodan čovjek Karoline imat će apsolutnu moć i autoritet nad svojim robovima crncima”, a u uputstvima Francisu Nicholsonu, guverneru Virginije, Locke napominje da crnačko ropstvo smatra opravdanom institucijom. Pored ostaloga, u ovom izlaganju ćemo analizirati polazišta autora koji tvrde da je Locke bio “posljednji veliki filozof koji je tražio opravdanje za apsolutno i trajno ropstvo” (Izrael 2006 ; Ince 2011, 2013, 2018 ; Armitage 2004, 2012 ; Landa 2012 ; Losurdo 2011 ; Tully 1993 ; Arneil 1996 ; Ivison 2003 ; Farr 2008 ; Pitts 2010).

Afričko iskustvo kolonizacije zavijestilo je kulturu epistemološkog utišavanja afričke domorodačke epistemologije monokromatskom logikom zapadnog mišljenja. Sistematično je obezvrijedila afričke domorodačke sustave znanja time što je afrički intelektualni pogon predstavljala kao alogičan i ponekad primitivan. Odmah po kolonijalnom iskustvu, pokušaji nekih afričkih istraživača da utvrde dubinu afričkog obrazovanja razlomilo je afričke sustave znanja. Do toga je došlo jer su pokušali koristiti zapadnjačku logiku i modele kao paradigme za istraživanje, ispitivanje i ocjenjivanje afričke prakse znanja. U ovom istraživanju argumentiram za potrebu rekonstruiranja razlomljenog sustava afričkog domorodačkog znanja. Predstavit ću kako su sustavi afričkog domorodačkog znanja (AIKS), na što se u radu još referiram kao na afričku domorodačku epistemologiju, iskrivljeni i razlomljeni. Potom, predložit ću rekonstrukciju tako što ću artikulirati kako stječemo i ovjeravamo znanje u afričkoj domorodačkoj epistemologiji. Pod afričkom domorodačkom filozofijom podrazumijevam sustav istraživanja, razumijevanja, zaprimanja i označavanja afričke koncepcije zbilje koja je specifično afrička i filozofijska. S obzirom na to, primijenit ću filozofijsku metodologiju kritičke analize, evaluacije i rekonstrukcije u svrhu ocrtavanja pojmova domorodačkog sustava znanja (IKS), afričke domorodačke epistemologije, efekta kolonijalnog razlamanja, globalizacije te zapadnog uokvirenja sustava afričkog domorodačkog znanja. Donosim zaključak da je za rekonstruiranje afričke domorodačke epistemologije potrebno osloboditi je zapadnjačke paradigme procjenjivanja. Time bi se odrazio autentični uzorak afričke misli koji opisuje spoznavanje istinito za afričko iskustvo, kako u prošlosti tako i danas, bez da se drugi oblici spoznavanja podcjenjuju., African colonial experience bequeathed a culture of epistemological silencing of African indigenous epistemology with its monochrome logic of Western epistemology. It systematically devalued African indigenous knowledge systems by presenting African intellectual enterprise as alogical and sometimes primitive. Immediately after the colonial experience, the attempts by some African scholars to establish the depth of African scholarship fractured the African knowledge systems. This is because they attempted to use Western logic and models as paradigms in investigating, interrogating, and evaluating our knowledge practice. In this paper, I argue for the need to reconstruct fractured African indigenous epistemology. I shall present how African indigenous knowledge systems (AIKS), otherwise referred to in the paper as African indigenous epistemology, are distorted and fractured. After that, I shall propose its reconstruction by articulating how we acquire and validate knowledge in African indigenous epistemology. By African indigenous epistemology, I mean a system of investigating, understanding, assimilating, and attributing African conception of reality that is distinctively African and philosophical. To this end, I shall adopt the philosophical methodology of critical analysis, evaluation, and reconstruction to delineate the notions of indigenous knowledge systems (IKS), African indigenous epistemology, the fracturing effect of colonialism, globalisation, and Western framework on African indigenous knowledge systems (AIKS). I conclude that to reconstruct African indigenous epistemology, we have to free it from the grip of Western evaluative paradigms. In this way, it would reflect an authentic African thought pattern that describes a way of knowing that is true to African experience, both the past and present, without necessarily disparaging other ways of knowing., À travers la logique monochromatique de la pensée occidentale, l’expérience coloniale en Afrique a légué une tendance à annihiler l’épistémologie indigène africaine. Cette logique a dévalorisé de manière systématique les systèmes de connaissances indigènes des peuples africains en présentant l’appareil intellectuel africain comme alogique, voire même primitif. Durant l’expérience coloniale, très vite, les chercheurs africains qui ont tenté d’interroger la profondeur de l’éducation africaine ont entraîné un morcellement au sein des systèmes de connaissances africains. Cela est le résultat de tentatives qui se sont servies de la logique et des modèles occidentaux en tant que paradigme de recherche, d’enquête et d’évaluation des pratiques de connaissances africaines. Dans cette étude, j’argumente en faveur de la nécessité de reconstruire le système de connaissances indigène africain. Je présenterai la manière à travers laquelle les systèmes de connaissances indigènes africains (AIKS), ce que dans ce travail j’appelle l’épistémologie indigène africaine, ont été faussés et morcelés. Ensuite, je proposerai une reconstruction de leurs systèmes de connaissances en expliquant comment nous acquérons et validons la connaissance dans l’épistémologie indigène africaine. J’entends, sous l’idée de philosophie indigène africaine, un système de recherche, de compréhension, de réception et de signification qui se rapporte à une conception de la réalité africaine spécifiquement africaine et philosophique. Compte tenu de cela, j’appliquerai la méthodologie philosophique d’analyse critique, d’évaluation et de reconstruction dans le but de donner une ébauche des concepts du système de connaissances indigène (IKS), à savoir de l’épistémologie indigène africaine. J’amène en conclusion l’idée que, pour reconstruire l’épistémologie indigène africaine, il est nécessaire de la libérer des paradigmes d’évaluation occidentaux. Ainsi, pourrait émerger un échantillon authentique des pensées africaines qui décrit véritablement la connaissance au sein de l’expérience africaine, se rapportant au passé comme au présent, sans que d’autres formes de connaissances soient mésestimées., Die afrikanische Kolonisationserfahrung vermachte eine Kultur der epistemologischen Stilllegung afrikanischer indigener Epistemologie durch die monochromatische Logik des westlichen Denkens. Sie entwertete systematisch die afrikanischen indigenen Wissenssysteme, indem sie den afrikanischen intellektuellen Antrieb als alogisch und bisweilen primitiv hinstellte. Unmittelbar nach der kolonialen Erfahrung haben Versuche einiger Forscher Afrikas, die Tiefe der afrikanischen Bildung festzustellen, die afrikanischen Wissenssysteme zerbrochen. Dies lag daran, dass sie die westliche Logik und Modelle als Paradigmen für Durchforschung, Untersuchung und Bewertung afrikanischer Wissenspraxis zu verwenden versuchten. In dieser Studie argumentiere ich für den Rekonstruktionsbedarf des zerbrochenen Systems des afrikanischen einheimischen Wissens. Ich werde darstellen, wie die Systeme des afrikanischen indigenen Wissens (AIKS) – worauf ich mich in meiner Arbeit noch unter dem Namen afrikanische indigene Epistemologie beziehe – verzerrt und zerbrochen wurden. Dann schlage ich eine Rekonstruktion vor, indem ich artikuliere, wie man das Wissen in der afrikanischen indigenen Epistemologie erwirbt und validiert. Unter afrikanischer indigener Philosophie verstehe ich das System der Erforschung, des Verständnisses, des Empfangens und der Bezeichnung der afrikanischen Realitätskonzeption, die spezifisch afrikanisch und philosophisch ist. Vor diesem Hintergrund wende ich die philosophische Methodologie der kritischen Analyse, Evaluation und Rekonstruktion an, zum Zwecke der Umreißung von Begriffen des indigenen Wissenssystems (IKS), der afrikanischen indigenen Epistemologie, des Effekts des kolonialen Zerbrechens, der Globalisierung sowie der westlichen Umrahmung des afrikanischen indigenen Wissenssystems. Ich ziehe die Schlussfolgerung, für die Rekonstruierung afrikanischer indigener Epistemologie sei es unentbehrlich, sie von dem westlichen Bewertungsparadigma zu befreien. Dadurch würde sich ein authentisches Muster des afrikanischen Gedankens widerspiegeln, das eine für die afrikanische Erfahrung wahrhafte Erkenntnis schildert, sowohl in der Vergangenheit als auch heutzutage, ohne andere Formen der Erkenntnis zu unterschätzen.

U ovom radu autor stavlja naglasak na imperijalno širenje europskih država i podjelu afričkog kontinenta u posljednjih dvadeset godina 19. stoljeća. Najprije se prikazuje stanje u Africi prije Berlinske konferencije 1885. godine. Do tada su manji dijelovi Afrike bili pod kolonijalnom upravom, uglavnom obalna područja. Na Berlinskom kongresu, koji je središnji dio rada, europske sile dogovorile su slobodu trgovine i plovidbe duž rijeka Kongo i Niger, a najvažnija stavka bila je mogućnost okupacije i pripajanja određenog prostora Afrike, ukoliko ostale države odobre taj pothvat. Zatim se prikazuje stanje u Africi do kraja stoljeća kada zapravo započinje prava podjela i zauzimanje gotovo cijelog kontinenta. In this paper author highlights the imperial spreading of european countries and the division of african continent in the last twenty years of the 19th century. The first thing that is shown is the state in Africa before Berlin conference in 1885. Until than, smaller parts of Africa were under the colonial regime, that being mostly areas on the coast. On the Berlin congress, which is the central part of the paper, european countries agreed on free market and sail on the rivers Congo and Niger, and the most imporatant decision was the possibility of occupation and annexation of certain areas in Africa, if other countries authorized that venture. Then, the state of Africa until the end of the century is shown, when the real divison and occupation of almost the entire continent begin.

Le but de ce mémoire de master est de présenter et d'analyser le mouvement de la négritude dans les œuvres poétiques de Léopold Sédar Senghor. La négritude est un mouvement politique, culturel et littéraire créé en réaction à la politique d'assimilation et au colonialisme français par trois étudiants noirs venus de colonies françaises dans les années 1930. L'un des trois étudiants responsables de la promotion des droits noirs et de la lutte contre le racisme et l’oppression des Noirs dans les colonies françaises était Léopold Sédar Senghor. Le porteparole des pays du tiers monde, ambassadeur du peuple noir, président et écrivain, Senghor est le point central de cette recherche, ainsi que sa vision de la négritude. C'est la raison pour laquelle j'ai tâché de décrire en détail dans le cadre de ce travail la genèse du mouvement négritudien, son contexte historique et social, le début de sa formation, ses fondateurs et ses défenseurs, ainsi que l'importance de ce mouvement pour l'avenir. En outre, j'ai tenté d'expliquer comment ce sursaut de l'homme noir se manifeste dans la poésie de l'un des fondateurs de la Francophonie et de montrer comment le poète-président définit cette notion. Dans la seconde partie du mémoire, en m'appuyant sur les œuvres critiques des commentateurs de l'écrivain franco-sénégalais j'ai décortiqué ses recueils de poèmes, notamment Éthiopiques qui sont inspirés par la prise de conscience nègre et le retour aux valeurs du continent noir. En effet, l'auteur y décrit à merveille les peuples africains, leur culture, leur tradition, leur art, leur langue et leurs coutumes, ainsi que tout ce que signifie la négritude pour Senghor. Enfin, après avoir décrit le thème de la nature, du temps et des femmes, je me suis penchées sur les expressions importantes, expressions qui m'ont paru indispensables pour la compréhension de la négritude senghorienne, tels que la « Civilisation de l'Universel », le « Royaume d’enfance » et le catholicisme. Cilj ovog diplomskog rada je prikazati i analizirati pokret crnaštva u poeziji Léopolda Sédara Senghora. Crnaštvo je antikolonijalni pokret koji je nastao 1930ih godina kao reakcija na politiku asimilacije i francuski kolonijalizam, od strane trojice studenata porijeklom iz francuskih kolonija. Jedan od trojice studenata zaslužan za promoviranje crnačkih prava i borbu protiv rasizma i ugnjetavanja crnaca od strane francuskih kolonizatora bio je Léopold Sédar Senghor. Glasnogovornik zemalja trećeg svijeta, Ambasador crnačkog naroda, predsjednik i književnik, Senghor, je zajedno sa svojim poimanjem crnaštva središnja točka ovog istraživanja. U diplomskom radu detaljno je opisan proces nastanka crnaštva, njegov povijesni i društveni kontekst, početak njegovog formiranja, njegovi začetnici i zagovornici te važnost tog pokreta za budućnost. Osim toga, donesena je Senghorova definicija kao i njegovo poimanje crnaštva. U drugom dijelu rada analizirane su njegove pjesničke zbirke osobito Etiopijke koje su inspirirane crnaštvom. Tamo je detaljno opisan afrički narod, njegova kultura, tradicija, umjetnost, jezik, običaji i sve ono što za njega znači crnaštvo. Također, opisuje se tema prirode, vremena i žene. Njegova vizija žene analizirana je i iz njegovih drugih zbirka. U radu su također objašnjeni pojmovi važni za shvaćanje Senghorovog poimanja crnaštva kao što su Civilizacija Univerzalnog, Kraljevstvo djetinjstva i katolicizam. The purpose of this thesis is to present and analyze the movement of negritude in the poetic works of Léopold Sédar Senghor. Negritude is an anticolonial movement created in response to the French policy of assimilation and colonialism by three black students from French colonies in the 1930s. One of the three students responsible for promoting black rights and combating racism and the oppression of blacks by the French colonies was Léopold Sédar Senghor. A spokesman for Third World countries, ambassador of the black people, president and writer, Senghor is the focal point of this research, as well as his vision of negritude. In the thesis, it is described in detail the process of the genesis of negritude, its historical and social context, the beginning of its formation, its initiators and its defenders, as well as the importance of this movement for the future. In addition, Senghor's definition of negritude was given, as was his understanding of this concept. In the second part of the thesis, his collections of poems have been analyzed, especially of Éthiopiques who are inspired by the negritude. There, it is described African people, their culture, their tradition, their art, their language and their customs and everything else that means negritude for him like the theme of nature, time and women. His vision of women has been analyzed in his other collections of poems. In the thesis are also explained the important expressions for the understanding of Senghor's negritude such as the "Civilization of the Universal", the "Kingdom of Childhood" and Catholicism.

Etnografski muzej u Zagrebu posjeduje opsežnu „Zbirku kultura svijeta” (Zbirka predmeta izvaneuropskih domorodačkih kultura) u kojoj se nalazi više od 3000 predmeta iz Južne Amerike, Afrike, Azije i Polinezije. Cilj diplomskog rada je analizirati poetiku i politiku prikazivanja „različitih područja svijeta” u Etnografskom muzeju / Zagreb, s posebnim osvrtom na izlaganje i obradu predmeta koje je na području nekadašnje države Kongo prikupio poznati hrvatski istraživač Dragutin Lerman (494 predmeta). Inspiriran postkolonijalnim teorijama (Said, Spivak, Bhabha), kao i teorijama o načinu prikazivanja znanja (reprezentacije znanja) (Lidchi, Hall), rad zbirci pristupa kroz dva glavna istraživačka pitanja; (1) na koji način je znanje o predmetima kreirano (i predstavljeno) kroz klasifikacijski sustav koji se koristi u muzeju te (2) kako se prikazuje kontekst unutar kojeg je došlo do njihova prikupljanja. The Ethnographic Museum in Zagreb has an extensive “Collection of World Cultures” (a collection of items from non-European native cultures) which contains more than 3000 items from South America, Africa, Asia and Polynesia. The goal of this MA thesis is to analyze the poetics and the politics of exhibiting “different areas of the world” in the Ethnographic Museum / Zagreb, with a special emphasis on the processing and exhibition of the items collected in the area of the former Republic of Congo by the renowned Croatian researcher Dragutin Lerman (494 items). Inspired by postcolonial theories (Said, Spivak, Bhabha), as well as theories relating to methods of representing knowledge (knowledge representation) (Lidchi Hall), this thesis approaches the collection from the point of view of two main research questions: (1) in which way knowledge about items is created (and represented) through the classification system used in the museum, and (2) how the context within which the items were collected is represented.

The theme of this paper is the relationship to "others" – other civilizations and cultures in the history of Earth, and other species and different forms of life in science fiction. The analysis of Star Trek series and films shows that, despite considerable endeavor to adopt "multiculturalism" as a principle, and despite a conscious effort to respect and celebrate diversity, "colonial narrative" remains in force in the popular science fiction visions of the future. Fear and/or violence are typical reactions that (un)hiddenly repeats the pattern of our thinking of otherness and treatment of different ones whenever it comes to aliens, whether they are foreigners or extraterrestrials. Tema ovog teksta je odnos prema jednoj posebnoj klasi "drugih". Dok su u zemnoj istoriji u pitanju bile druge civilizacije i kulture, u nau!noj fantastici je po pravilu re! o drugim vrstama i druga!ijim oblicima života. Na primeru serija i filmova Zvezdanih staza pokazuje se da, uprkos zna!ajnom naporu da se "multukulturalizam" usvoji kao vlastito na!elo i uprkos svesnom nastojanju da se poštuje i slavi razli!itost, "kolonijalni narativ" ostaje na snazi i u vizijama budu"nosti popularne nau!ne fantastike. Strah i/ili nasilje su tipske reakcije koje manje ili više (ne)skriveno ponavljaju obrazac našeg mišljenja drugosti i postupanja prema druga!ijama kad god je re! o tu#inama, bilo da su oni stranci ili vanzemaljci.

Autor se u radu bavi problematikom sustavnog ugnjetavanja crnačkog stanovništva, od strane Europljana, tj. bijelaca, u Južnoj Africi tijekom 20. st. Počevši od definicija pojmova imperijalizam i kolonijalizam, dolazi se do razdoblja naseljavanja Europljana što čini svojevrstan preludij u srž rada - rasna segregacija i politika apartheida. Na samom kraju rada, autor se dotaknuo novije povijesti JAR-a, točnije dolaskom Nelsona Mandela na mjesto predsjednika. The author deals with the issue of systematic oppression of the black population by Europeans, ie white people, in South Africa during the 20th century. Beginning with the definition of concepts of imperialism and colonialism, the period of European settlements emerges, which makes a sort of prelude to the core of racial segregation and apartheid policy. At the very end of the paper, the author has touched the recent RSA history, more precisely by the arrival of Nelson Mandela as president.

This final paper explores different ways of analysing Joseph Conrad’s novella Heart of Darkness. Firstly, the emphasis is put on the historical and political circumstances of the time it was published, explaining that world competition for overseas territories was the reality affecting almost every aspect of people’s everyday lives. Secondly, the origins, characteristics and possible influence of the Symbolist movement on the novella are discussed. Furthermore, the paper presents an ahistorical and a historical reading of Heart of Darkness, and provides examples of symbols and ways of interpreting certain motifs, which serve as the evidence for one or the other reading. Ovaj završni rad bavi se različitim načinima analiziranja novele Josepha Conrada Srce tame. Naglasak je prvo stavljen na povijesne i političke okolnosti vremena u kojem je objavljena, pritom objašnjavajući da je natjecanje za prekomorske teritorije među državama u svijetu bila realnost koja je utjecala na gotovo svaki aspekt ljudskog života. Dalje se u radu govori o porijeklu, karakteristikama i mogućem utjecaju simbolističkog pokreta na spomenutu novelu. Nadalje, u radu se predstavljaju ahistorijsko i historijsko čitanje Srca tame i pružaju primjeri simbola i načini interpretiranja određenih motiva koje je autor koristio, a koji služe kao dokazi za jedno ili drugo čitanje.

Povijest jugoistočne Azije je priča o autohtonim kulturama koje su se relativno mirno razvijale bez puno miješanja s vanjskim utjecajima. Taj mirni razvoj je naglo prekinut dolaskom dotad potpuno stranih europskih trgovaca u 16. stoljeću. Stoga je cilj ovog rada istražiti utjecaj koje su europske i neeuropske imperijalne politike imale na razvoj pretkolonijalne i kolonijalne jugoistočne Azije. Fokus rada je postavljen na političke, ekonomske, socijalne i religijske promjene koje je imperijalizam svojim dolaskom donio u regiju. Bitno je za napomenuti da kolonizacija nije nastupila instanto, već je to bio dugotrajan proces koji je trajao stoljećima. U prvim godinama dolaska zapdnih naseljenika, interakcija bila benigna, pa čak i korisna za obje strane. Europski posjetitelji jugoistočne Azije u sedamnaestom stoljeću pozdravili su stanovnike regije kao ravnopravne, pokazujući otvorenost i spremnost na učenje i adaptaciju ovim novim kulutrama. Međutim to se sve promijenilo tijekom devetnaestog stoljeća kada su znanstvena i industrijska revolucija u Europi stvorile ogroman tehnološki rascjep između Europljana i lokalnih stanovnika koji će značajno promjeniti odnos snaga u regiji. Taj rascjep će dovesti do kolonizacije koja će dovesti nove zapadnjačke ideje i koncepte poput moderne nacionalne države i njezine popratne birokratske strukture, visokog obrazovanja, između ostalog o političkim teorijama i ljudskim pravima, novih ekonomskih prilika i novih razmišljanja o religiji. Kolonijalizam će dovesti do oštrog suprotstavljanja lokalnog stanovništva iz čega će se izroditi nacionalizam koji će postati glavni pokret za oslobađanje nacionalnog društva od okova stranih vladara. Zapadnjačko obrazovanje lokalnim elitama će dovesti do toga da mnogi od njih prepoznaju svoju želju za rušenjem i zamjenom svojih kolonijalnih vladara što će postati čest primjer dekolonizacije kroz regiju. No iako će ti revolucionarni konačno i srušiti kolonijalni poredak, njegova struktura će ostati nepromijenjena jer će revolucionari samo prekopirati kolonijalnu birokratsku strukturu kako bi mogli lakše i efikasnije upravljati svojim novonastalim državama. Stoga možemo reći da nasljeđe kolonijalizma i imperijalizma koji su dominirali ovom regijom preko dva stoljeća ostaju sve do danas. Southeast Asian history features the stories of indigenous cultures that had arisen without much intermingling with outside influences. Those cultures will be drastically changed by the coming of the european traders in sixteenth century. This thesis will explore the influece that european and non-european imperial policies had on this region. Main focus will be on economic, social, religious and political changes that occured. It’s worth noting that colonization took quite some time. In the first years of the scramble for colonial holdings, the interaction was benign and even beneficial on both sides. European visitors to Southeast Asia in the seventeenth century approached Asians as equals, displaying an openness and readiness to learn about their culture. However everything changed when scientific and industrial developments had produced a technological gulf between Europe and Southeast Asia which significantly change balance of power in the region. That gulf will eventually bring colonization. And colonization will bring new western ideas and concepts about state management, high education that included political theories and human rights studies, new economic opportunities and new types of religion. Colonialism will cause harsh reactions from local population that will breed nationalism which will be cause for later reformation and decolonization. Leaders of that decolonization will be educated local elites that had access to advanced western education. Although those local elites will become revolutionaries that will bring age of colonization to its end they will not eliminate it completely. They will use bureaucratic systems that Europeans put in place so that they could rule their new states more efficiently. So in a way we can say that systems of colonization and imperialism stay in place even today.

The piano is a romantic drama that takes place on the west coast of New Zealand in the middle of the 19th century. The main character is a mute pianist who comes to New Zealand with her daughter to enter into an agreed marriage with an English landlord. From a musicologist’s point of view, the film is unique in many ways: this is the only movie in which the main actor has been awarded the Oscar for the main role in which she has remained completely silent since the time of silent film. In the movie, the main actress (Holly Hunter) performs all of her instrumental parts herself and uses sign language in communication. The soundtrack of the movie is among the best-selling albums of popular music in the world. The plot explores the position of music, women and women in music in the nineteenth century, but also strongly underlines the communicative role of music: the main actress uses only sign language and music to communicate. This paper explores the film as a critique of the European patriarchal system, colonial system and relations with the natives. It also explores the process of women's self- determination, change of mother-daughter relationship dynamics and the change in the dynamics of the main characters in the film. The main aspect in the research of there discourses is the use of the instrument (piano) as a symbol, and the use of music as a means of communication. The work also includes analysis of the entire soundtrack of the movie.

This thesis deals with the presentation of violence in Cormac McCarthy’s Blood Meridian and No Country for Old Men. The work analyses the dynamics of violence between the main characters of the aforementioned novels; the kid and judge Holden from Blood Meridian and Anton Chigurh and sheriff Ed Tom Bell from No Country for Old Men. The analysis focuses on the different characteristics of the violence of the novels’ characters, bearing in mind both the importance of novels’ background themes such as Manifest Destiny, colonialization and imperialism of the USA, fencing of the West, the rule of law, masculinity and desire for power, renunciation of violence, the changing reality of the contemporary American society, greed and lack of moral; as well as the different time periods in which the action of the two novels is taking place. I organized my analysis first on the characteristics of violence of Blood Meridian’s characters and the novel itself, after which I passed on to No Country for Old Men analyzing the issue at hand and comparing the similarities and differences between the two. Ovaj diplomski rad istražuje prikaz nasilja u romanima Cormaca McCarthya; Blood Meridianu i No Country for Old Men. Rad istražuje dinamku nasilja glavnih likova romana; analizirajući dječaka i suca Holdena iz Blood Meridiana kao i Antona Chigurha i šerifa Eda Toma Bella iz No Country for Old Men. Analiza se temelji na različitim karakteristikama nasilja likova dvaju romana, uzimajući u obzir važnost pozadinskih tema poput Manifest Destiny, kolonizacije i imperijalizma SAD-a, ograđivanja zapada, vladavine zakona, muškosti i želje za moći, odricanja od nasilja, promijenjene realnosti modernog američkog društva, pohlepe i amoralnosti; kao i drukčijih vremenskih razdoblja u kojima se radnje ovih dvaju romana odvijaju. Svoj rad organizirao sam započevši s analizom nasilja likova Blood Meridiana kao i nasilja u samom romanu, nakon čega sam isto napravio s likovima No Country for Old Men i samim romanom, uspoređujući sličnosti i razlike.

The process of colonization had such an influence on the word that it re-created the world's map. Its consequences are visible even today, especially in the way people perceive the West and the East. Postcolonial theory is the discipline that deals with its complex consequences, which are due to imperial discourse sometimes hardly noticeable. This paper presents the analysis of the book Things Fall Apart by Chinua Achebe through postcolonial theory and the concepts such as mimicry, hybridity, othering, ambivalence and difference. The aim of this work is to describe the representation of social changes that happened to the native LGBO society through the imperial perspective. The special emphasis is on the changes regarding culture, language, religion and identity. This paper shows that the author challenges the imposed hierarchy due to the fact that he does not write from the colonizer's point of view. Proces kolonizacije je imao toliko veliki utjecaj da je promijenio kartu svijeta. Njegove su posljedice vidljive čak i danas, posebno u načinu na koji ljudi vide Zapad i Istok. Postkolonijalna teorija je disciplina koja se bavi njegovim kompleksnim posljedicama koje su, zbog imperijalističkog diskursa, ponekad neprimjetne. Ovaj rad predstavlja analizu knjige Things Fall Apart autora Chinua Achebe kroz postkolonijalnu teoriju i koncepte poput mimikrije, hibridnosti, drugosti, ambivalentnosti i razlike. Cilj ovog rada je opisati reprezentaciju socijalnih promjena koje su se dogodile domaćoj Igbo zajednici kroz imperijalističku perspektivu. Poseban naglasak stavljam na promjene vezane za kulturu, jezik, religiju i identitet. Zbog činjenice da ne piše iz perspektive kolonijalizatora, ovaj rad pokazuje da autor izaziva postojeću hijerarhiju.

Povijest i ideologiju Trećeg Reicha nije moguće razumijeti, ako se ona izuzme iz povijesnog konteksta kolonijalne i rasističke tradicije.

Na tragu postkolonijalnog kritičara Edwarda Wadie Saida, koji je uočio vezu između orijentalizma i estetske produkcije, rad preispituje tezu o utjecaju orijentalističkog diskursa na slikarsku umjetnost i umjetnike, kroz analizu djela francuskog impresionističkog slikara Pierre-Augustea Renoira, nazvanog Parisiennes en costume algérienne iz 1872. godine. Renoirovo slikarsko djelo pritom se nastoji objasniti u širem povijesnom kontekstu i u odnosu s drugim kulturnim pojavama., Came to be as a consequence of the Orientalist discourse, Orientalist painting has significantly marked the 19th-century French art. It was an extremely popular form of cultural representation of the French power and colonial domination, but also a way of constructing the Oriental reality. Although primarily remembered as a painter of the French daily-life, the renowned impressionist painter Pierre-Auguste Renoir had also tried his hand at Oriental themes. He painted the Parisiennesen costume algérienne in 1872, nearly ten years before he personally experienced the Orient. Undoubtedly, created under the influence of the Femmes d’Alger, Renoir’s work is entirely opposite of the famous Delacroix’s painting in its presentation of the Orient. The fact that the painting originated in a specific historical context – the era of great colonial empires – gives a reason for analysing its role in the construction of the Orient but also the representation of the Occident/West as its lasting contrary.

Nakon što je početkom devetog stoljeća u Veneciji iskorijenjena feudalno raspoložena struja, a Aachenskim mirom područje mletačkih laguna definitivno određeno kao bizantski teritorij, već nepuna dva desetljeća kasnije počinju njezini prvi pomorski napori i formiranje prve pomorske politike. Kako je otvorena redovita trgovina koju treba štititi, 830. Mlečani grade prvu veću flotu kako bi osigurali svoje trgovačke interese od neretljanskih gusara. Bio je to početak pomorskog uspona koji će progresivno rasti idućih šest stoljeća. Nakon poteškoća koje su u desetom stoljeću izazvali Hrvati kneza Domagoja, Mlečani su daleko ozbiljnije počeli shvaćati potrebu za unaprijeđivanjem i razvijanjem flote, što je rezultiralo da posljednje godine spomenutog stoljeća mletački dužd paradira Jadranom s najvećom flotom na tome prostoru. Upravo je pomorska inovativnost obilježila nadolazeće stoljeće i donijela rezultate kada su 1082. Normani doživjeli strahovit poraz od mletačke flote kod Drača i tom sjajnom pobjedom zadobili trgovačke povlastice koji će potaknuti mletačke imperijalne snove. Pad Konstantinopola 1205. i avanturizam individualaca koji su u ime države osvajali otoke, svrstao je Veneciju među svjetske velesile. Velesile koja se razlikuje u temeljima od svih ostalih; dok je drugima mjerilo moći zemlja, Veneciji je to more. After the eradication of feudal- inclined elite at the beginning of ninth century and the Treaty of Aachen during which Venice was finally defined as Byzantine territory, it took less than two decades for Venice to make first naval efforts and create a maritime policy. Since the opening of regular trade routes, the need for protection from Neretvan pirates emerged and which led the Venetians to construct its first serious fleet in 830. It was the beginning of a maritime power that that would only grow in the next six centuries. After the difficulties caused by the Croatian duke Domagoj in the tenth century, the Venetians realised that constant development of their naval technology and fleet was necessary. As a result, at the end of the century the Venetian doge possessed the largest fleet in the region. This was a maritime innovation that marked the following century and led to the defeat in 1082 of the huge Norman fleet when it was destroyed by the newest Venetian war ships near Durres. This brilliant victory provided them with the commercial benefits that would boost the Venetian dream of empire. The fall of Constantinople in 1205-s and individual adventurists conquering the Greek islands in the name of the state ranked Venice among the world’s superpowers of the time. This superpower was completely different when compared to all others: while other states were measuring power on land, Venice did so on sea.

Knjiga se sastoji od triju tematskih cjelina i deset poglavlja. Prvu tematsku cjelinu, koja je obuhvaćena u jednome poglavlju, čini opsežno razmatranje povijesti i značenja pojma Bliski istok. Prilog je napisala Mirjana Kasapović. Drugu i najveću tematsku cjelinu, koja je podijeljena na osam poglavlja, čine studije sedam država – Egipta, Iraka, Izraela, Jordana, Libanona, Sirije i Turske te Palestine kao "države u nastajanju" – koje tvore jezgru Bliskog istoka ili Bliski istok u užem smislu, a uglavnom se poklapaju s povijesnim pojmom Levanta. Priloge su napisali Vlatko Cvrtila, Emina El Majzoub, Boris Havel, Dejan Jović, Mirjana Kasapović, Boško Picula i Borna Zgurić. Treću tematsku cjelinu, koja je također sažeta u jednom poglavlju, čini komparativno razmatranje problema i perspektiva demokratske transformacije zemalja Bliskog istoka. Prilog je napisala Danijela Dolenec. Sve zemljovide u knjizi izradila je Ivana Crljenko iz Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža u Zagrebu.

Tekst preispituje koncept razvoja kao neologizam, neiskustvenu i nestabilnu pretpostavku i prati poreklo savremenog poimanja razvoja od procesa transfera iz domena biologije u sferu društva. Kroz transformaciju metafore u samostalan označitelj u domenu društvenih nauka, do tranzitiviranja pojma pod uticajem prosvetiteljstva, ’razvoj’ u XX veku zadobija mitske razmere i religijske odlike. Mit o razvoju, vezan za diskurzivne konstrukcije međunarodne zajednice, modernosti i neminovnosti progresa, određen je svojom svrhom, a ne sadržajem: legitimiše hijerarhijski poredak i intervenciju. Iako sveden na oksimoron lišen smisla, ’održivi razvoj’ opstaje kao ideološki koristan i prilagodljiv iz kontesta u kontekst., The paper examines the concept of development as a neologism, a nonempirical and unstable preconception and traces the beginnings of the contemporary understanding of development starting with the process of transfer from the domain of biology into the social sphere. Through the transformation of the metaphor into an independent signifier in the domain of social sciences to the transitivity of the concept attained under the influence of Enlightenment, ’development’ in the XX century acquires proportions of a myth and a religious quality. The myth of development, as closely connected to the discursive construction of international community, modernity and inevitability of progress, is defined by its purpose, not its content: it legitimizes hierarchy and intervention. Although reduced to an oxymoron ’sustainable development’, deprived of meaning, it perseveres as ideologically useful and adaptable from one context to the next.

Knjiga se sastoji od triju tematskih cjelina i deset poglavlja. Prvu tematsku cjelinu, koja je obuhvaćena u jednome poglavlju, čini opsežno razmatranje povijesti i značenja pojma Bliski istok. Drugu i najveću tematsku cjelinu, koja je podijeljena na osam poglavlja, čine studije sedam država – Egipta, Iraka, Izraela, Jordana, Libanona, Sirije i Turske te Palestine kao "države u nastajanju" – koje tvore jezgru Bliskog istoka ili Bliski istok u užem smislu, a uglavnom se poklapaju s povijesnim pojmom Levanta. Treću tematsku cjelinu, koja je također sažeta u jednom poglavlju, čini komparativno razmatranje problema i perspektiva demokratske transformacije zemalja Bliskog istoka.

Indijsko-pakistanski sukob je od Drugog svjetskog rata jedna od definirajućih karakteristika azijske sigurnosne situacije, i problem je što nikada nije postignuto stabilno trajno rješenje pa su dvije zemlje i dalje u veoma zategnutim odnosima i traže priliku da direktno ili indirektno naude jedna drugoj. Transformacija međunarodne zajednice trebala je utjecati i na transformaciju regionalnih odnosa na Indijskom potkontinentu, međutim, to se nije desilo zbog niza razloga koji će biti analizirani u radu. Indijsko-pakistanski sukob zahtijeva spuštanje na razinu država i rješavanje njihovih unutarnjih problema, a potom fokusiranje na njihov međusobni odnos. Sve dok je unutarnja sigurnosna situacija loša u obje zemlje, posebno u Pakistanu, konflikt će biti korišten kao politička platforma. Rad će analizirati povijesnu pozadinu konflikta te modernu povijest odnosa Indije i Pakistana kako bi se uvidjelo je li moguć i peti indijsko-pakistanski rat te koje bi bile posljedice tog sukoba., India-Pakistan Wars since the World War II has been one of the defining characteristic of Asia’s security situation and the problem is that was never completely resolved, because of it both countries are still in tens relation with one another, always looking for an opportunity to impact their enemy. Evolution of international community should have resulted in transformation of regional relations on India’s subcontinent that did not happened because of several reasons that will be analysed in this paper. India-Pakistan conflict requires deep analysis of local problems in both countries and methods to fix them and only then working on resolving relation between two countries. As long as domestic security situation in India and Pakistan is bad conflict will be used for political campaigns. Paper will analyse historical background of the conflict and modern history of their relation to determent is there a chance for Fifth India-Pakistan War and what would be the results.

Ovaj se tekst bavi artikulacijom globalnog kapitalizma kao imperijalne formacije, analizom modernosti kao partikularnog projekta i/ili diskurzivne retorike te artikulacijom nekropolitike kao dominantnog oblika politike u kapitalizmu u eri poslije 11. 9. Stoga, globalni kapitalizam biva tretiran kao imperijalna formacija i odnos dominacije koji fundamentalno počiva na kolonijalnim epistemologijama i logikama upravljanja. Modernost u ovom tekstu biva tretirana kao partikularna diskurzivna retorika Prvog svijeta koji istu modernost univerzalizira da bi prikrio i/ili zatomio druge oblike organizacije modernosti, ali i zato da bi primijenio i normalizirao razne predmoderne logike i ideologije, poput rasizma, kao temelje organizacije društvene diferencijacije i hijerarhija eksploatacije. Finalno, ovaj tekst artikulira koncept nekropolitike koji predstavlja opsceni oblik politike koja je, u eri poslije 11. 9., svedena na menadžment smrti i strojni oblik upravljanja svijetom kao komodifikabilnom kategorijom.

Jedan od glavnih argumenata u Lockeovoj teoriji bio je da su starosjedioci nerazvijeni i da žive u jednostavno organiziranim društvima utemeljenima na samodostatnoj ekonomiji koja ne može proizvesti nikakvu ekstra dobit. Drugim riječima, prema Lockeovu mišljenju postojala su dva ekonomska svijeta – europski, koji je imao potencijal za stvaranje dobiti, i starosjedilački, koji se glavnom temeljio na ekonomiji razmjene. U središtu je istraživanja pokušaj da se opovrgne Lockeov mit o starosjedilačkim ekonomijama u vrijeme njihova prvog kontakta s europskim kolonizatorima., One of the main arguments in Locke’s theory was that the Aboriginals were underdeveloped and were living in simply organized societies based on a self-sufficient economy which could not produce any extra profit. In other words, in Locke’s view there existed two economic worlds – one European which had a potential for making profit, and one aboriginal, mainly connected with a barter economy. The research focus is the attempt to deny Locke’s myth about aboriginal economies at the time of the first contact with European colonizers.

Namjera je ovog rada istaknuti da je presudom Vrhovnog suda SAD-a u slučaju Diamond vs. Chakrabarty dozvoljeno patentiranje životnih oblika. Biotehnološke korporacije presudom su dobile poticaj za patentiranje i stavljanje na tržište svojih proizvoda, u prvom redu genetički modificiranih usjeva. Mogućnost patentiranja životnih oblika, od biljaka i životinja do ljudskih gena, izazvalo je mnoštvo novih etičkih dvojbi. Ovaj rad istražuje pitanje patentnih prava u njegovoj kompleksnosti. Patentna zaštita omogućila je nerazmjernu moć biotehnološkim korporacijama u odnosu na poljoprivrednike, o čemu svjedoče mnoge tužbe koje su biotehnološke korporacije na čelu s Monsantom pokrenule protiv poljoprivrednika. Posebno se osvrćemo na sudski spor između Monsanta i Percyja Schmeisera, u čijem se slučaju jasno ocrtavaju sve etičke dvojbe koje donosi tehnologija genetičkog modificiranja. Sporazum TRIPS pokušaj je usklađivanja zakonodavstva država članica Svjetske trgovinske organizacije (WTO) s potrebama i željama vezanima uz zaštitu patentnih prava korporacija. Terminator-tehnologija nastala je kao odgovor biotehnoloških korporacija na kršenje patentnih prava njihovog genetički modificiranog sjemena. U radu je, kroz analizu razvoja patentne zaštite, vidljiv trend dominacije biotehnoloških korporacija ne samo na tržištu već i u strukturama društva. Tehnologija genetičkog modificiranja, prema tumačenju pojedinih autora, postaje nova vrsta imperijalizma ili kolonijalizma.