Search

The diploma thesis deals with the iconography of selected works of St. Francis in the 17th and 18th centuries in Bohemia. The work is focused mainly on the paintings that were created and were associated with the development of begging orders during the Reformation of the Church. The first part is devoted to the life and legend of St. Francis, which is the basis for the subsequent processing of individual images. An integral part of the work is also the topic of the origin and development of the begging orders that caused the depiction of St. Francis. Specifically, Franciscans, Minorites and Capuchins. An important chapter is also the piety of the Czech lands in the Baroque period, which demonstrates the revival of the veneration of St. Francis during the 17th and 18th centuries in Bohemia. All the above-mentioned parts provide the basis for the following chapters on specific illustrations. The iconography of the individual scenes is first described in a general depiction, including the world's most important examples. A large part of the work is devoted to individual works associated with the Czech environment. The most represented depictions are Stigmatization of St. Francis, Ecstasy, The Porciunculus Miracle or his Death. Last but not least, the work will focus on the monastery lunette cycles...

This work aims to present the Capuchin Monastery's history in Žatec, from its foundation in 1676 to its abolition in 1950. The monastery history itself is preceded by a presentation of the Capuchin order and a brief history of Žatec with a focus on the development of religion in the town. Within monastic history, important personalities connected with this monument are also presented. The next part deals with the artistic decoration of the Monastery Church of the Coronation of the Virgin Mary and the works of art of the monastery itself, which have been preserved in other institutions. At the end of the work is shown the current state of the whole monastery complex and its future plans.

Autorica komparativno analizira pet samostana i samostanskih crkava podignutih u 17. i 18. stoljeću na području Zagreba i Remeta kako bi ih s obzirom na njihove različite arhitektonske karakteristike predstavila kao primjer pluralizma stilova u arhitekturi. Riječ je o samostanima franjevaca, kapucina, isusovaca, pavlina i klarisa, smještenih na Gornjem gradu, Kaptolu i u Remetama, koje u to doba nisu bile integralni dio grada. Pluralizam stilova u ovom slučaju označava prisutnost arhitektonskih oblika i elemenata koji su se tradicionalno pripisivali različitim stilovima, na više istovremenih novogradnji ili na pojedinačnoj građevini, kao rezultat taloženja povijesnih slojeva. S obzirom na dugu povijest intervencija na tim građevinama, fokus je na stanju kakvo je bilo u 17. i 18. stoljeću, koja su u povijesti umjetnosti uobičajeno obilježena kao barokna stoljeća. Prikazana je kratka povijest pojedinog samostana u relevantnom vremenskom okviru te su navedene osnovne prostorne i oblikovne karakteristike samostana i crkava. Usporedba je provedena s obzirom na urbanistički smještaj samostana, njihovu tlocrtno-prostornu dispoziciju te elevaciju i dekoraciju pojedinih dijelova kompleksa. U zaključku se nastoji obrazložiti vrsta i podrijetlo različitosti, a naglasak je stavljen na one primjere koji najbolje ilustriraju srodne ili kontrastne pojave. Rad nastoji ukazati na pluralizam stilova kao rezultat različitih okolnosti i svjesnih odabira naručitelja, odnosno navedenih crkvenih redova, čija je ingerencija nad pojedinim samostanom važan faktor koji se isprepleće s drugima i utječe na konačno arhitektonsko oblikovanje građevine., Summary The author comparatively analyses five monasteries and churches during the 17th and 18th centuries in Zagreb and Remete to present their different architectural features as an example of pluralism of styles in architecture. Those are the monasteries of the Franciscan, Capuchin, Jesuit, Pauline and Clarisse orders, located at Gornji grad, Kaptol and Remete - that were not an integral part of the city during those times. In this case, pluralism of styles implies the presence of architectural forms and elements that would traditionally be considered part of different architectural styles in a number of almost simultaneously erected buildings, or in one building at a time, accumulating results of transformations through history. Considering a long history of such interventions on Zagreb monasteries, the focus is on their 17th and 18th century phase, especially since those centuries are usually referred to as Baroque. In this time-frame, a short history of each monastery has been presented, and the main characteristics of space and architectural forms of the monasteries and churches mentioned. The comparison has been made considering aspects of urbanism, ground plan types and spatial relations, elevation and decoration of certain parts of each monastery complex. The conclusion aims to explain various sorts and origins of divergence, with special stress on those examples that illustrate very similar or quite opposing occurrences. The aim of the paper is to show that pluralism of styles can occur as a result of different circumstances and as conscious decisions of a commissioner. Among other factors, the authority of different church orders in this case may have played a significant role in making decisions that resulted as pluralism in monastery architectural features.

disertační práce v anglickém jazyce ALICE BARTŮŠKOVÁ MONASTIC RULES AND MUSES. THE CAPUCHIN FRIARS IN THE SERVICE OF THE ART IN EARLY BAROQUE BOHEMIA VEDOUCÍ PRÁCE: DOC. PHDR. MARTIN ZLATOHLÁVEK, PHD. Dissertation entitled Monastic rules and muses. The capuchin friars in the service of the art in early Baroque Bohemia set out for the purpose of research to the neglected theme of the Capuchin brothers - painters on the border between Mannerism and the Baroque era. This phenomenon in painting, which is not only characteristic for the order of the Capuchins, but also of other ecclesiastical orders, has never been more comprehensive. The Capuchin brother Paolo Piazza came to the Czech lands with first capuchin brothers; in his paintings he is inspired of the Venetian school of the 16th century. He was a versatile painter, he created not only painting on canvases, but also made wall paintings and his painting manuscript was not uniformly defined. Paolo Piazza worked in the capuchin monasteries in Prague and Brno during the reign of Rudolph II, for the emperor himself he created several artworks. Piazza's work has also been preserved in the engravings of the Sadeler family. Thanks to these engravings, several Piazza's compositions with a set iconographic type have spread to European fine arts. From the...

Prikaz knjige.

Doktorska disertacija je interdisciplinarno zasnovano delo, v katerem je podrobno predstavljena, analizirana in ovrednotena arhitektura kapucinskega reda na Slovenskem v razponu od začetka 17. do začetka 19. stoletja. V delu so zajeti vsi kapucinski samostani, ki so nastali v okviru nekdanje Štajerske kapucinske province, detajlno pa predstavljeni le tisti, ki so bili zgrajeni v okvirih državnih meja Slovenije. Raziskava je osredotočena na čas od ustanovitve prvega samostana do razpustitve nekaterih samostanskih hiš. Le obrobno je orisana kasnejša arhitekturna zgodovina ohranjenih samostanskih kompleksov. Disertacijo uvajajo opredelitev problema, predstavitev raziskovalnih hipotez in metodologije dela ter pregled stanja raziskav. Nadalje je predstavljena zgodovina reda manjših bratov, še posebej kapucinov, ki so se na prelomu iz 16. v 17. stoletje začeli naseljevati na Slovenskem. Detajlno je predstavljen tudi duhovni utrip v času, ko so se kapucini naselili v naše kraje. Kapucini so imeli pomembno vlogo pri rekatolizaciji habsburških dednih dežel. Izredno pomembna je bila tudi vloga plemenitih mecenov in klerikov, ki so za samostan največkrat darovali zemljo in finančno podprli njegovo gradnjo. V nekatere kraje so se kapucini naselili tudi na pobudo meščanov in okoliških prebivalcev, ki so pomagali pri gradnji. V nadaljevanju je izpostavljen odnos reda manjših bratov do gradnje redovnih domovanj. Prvi samostani manjših bratov so bili izredno skromni in preprosto grajeni, a so se sčasoma oddaljili od prvotnega Frančiškovega ideala uboštva in postali prostorni ter bogato okrašeni. Zato so se kapucini želeli vrniti h koreninam arhitekture reda manjših bratov in so sledili naukom svojega ustanovitelja. Nadrobno je tako osvetljen vpliv sv. Frančiška Asiškega na zasnovo prvotne arhitekture reda manjših bratov, ki je pomembno vplivala na kasnejšo zasnovo kapucinskih samostanov in na sprejemanje določil, zapisanih v kapucinskih konstitucijah. Detajlno sta dodelana tudi zgodovina in razvoj kapucinske arhitekture v Evropi. Poznavanje redovnih gradbenih priročnikov in traktatov je za razumevanje kapucinske arhitekture na Slovenskem neobhodno. Zato je detajlno razčlenjen in ovrednoten traktat kapucinskega p. Antonia da Pordenone iz Beneške kapucinske province, ki je na začetku 17. stoletja zapustil štiri izvode, ki se hranijo v Benetkah in Innsbrucku ter so dobro izhodišče za interpretacijo kapucinske arhitekture na Slovenskem. V tej zvezi sta pomembna dva vpliva: beneški, saj so prvi kapucini na naših tleh prišli prav iz Beneške kapucinske province, ter tirolski, kjer se je izoblikoval poseben tip samostana, prilagojen hladnejšim klimatskim razmeram. Zato ta tip samostana imenujemo beneško-tirolski tip kapucinskega samostana. Omenjeni tip se je razširil po celotni Srednji Evropi, se pravi tudi na Slovenskem. Osrednja pozornost raziskave je namenjena predstavitvi kapucinske arhitekture na Slovenskem. Detajlno so predstavljene zgodovina samostanov, njihova prvotna zasnova, pomembnejše kasnejše predelave in dozidave, na kratko je orisano današnje stanje. Opisu je pridan bogat slikovni material. Doktorsko disertacijo zaključujejo podrobna analiza in sinteza zbranih podatkov, opredelitev tipa kapucinskega samostana na Slovenskem, interpretacija tipične kapucinske opreme in ikonografije ter poskus slogovne umestitve. Umetnosti kapucinskega reda je dodeljena tudi pomembna vloga v širši pastoralni dejavnosti kapucinov v okviru rekatolizacije. Zaradi strogega upoštevanja Frančiškovih besed in rigoroznih pravil o gradnji je kapucinska arhitektura kljub različnim arhitektom in lokalni stavbarski tradiciji dobro prepoznavna, uniformirana in zaradi tega brezčasna. Nekateri pisci se pri opisu redovne arhitekture zato poslužujejo termina "kapucinski stil". The doctoral dissertation is an interdisciplinary work presenting, analysing and assessing the architecture of the Order of Friars Minor Capuchin in Slovenia between 17th and 19th centuries. The work examines Capuchin monasteries built in the former Capuchin Styrian province, while presenting in greater detail those built within the borders of present-day Slovenia. The research focuses on the period from the establishment of the first monastery to the dissolution of a few monastic houses. It only sketches the subsequent architectural history of surviving monastery compounds. The dissertation first defines the problems, presents the research hypothesis and methodology and provides an overview of existing research. In the continuation, the history of the Order of Friars Minor is presented, especially the Capuchins, who settled on Slovenian territory at the end of the 16th and at the beginning of the 17th Century. The spiritual atmosphere of the time when the Capuchins came in this region is presented in detail. They played a major role in the re-Catholising the Habsburg Hereditary Lands. Noble patrons and clerics, who most often gifted land to the monastery, and financially supported its construction, also had an important role. Capuchins also arrived in some towns at the request of townspeople and local residents, who helped with the construction. The dissertation then highlights the attitude of the Order of Friars Minor to the construction of monastic houses. The first monasteries were very modest and simply constructed, but they gradually moved away from the original Franciscan ideal of poverty, becoming spacious and boasting rich decor. Therefore, the Capuchins sought to return to the roots of the architectural principle of the Order of Friars Minor and to follow the teachings of its founder. Therefore, the influence of St. Francis on the design of original architecture built by Friars Minor, which significantly influenced the subsequent design of Capuchin monasteries and the adoption of provisions in Capuchin constitutions, is presented in detail. Furthermore, there is a comprehensive presentation of the history and development of Capuchin architecture in Europe. In order to understand Capuchin architecture in Slovenia, it is vital to have some knowledge of the order’s construction manuals and treatises. Therefore, the treatise by the Capuchin friar Antonio da Pordenone from the Capuchin Province of Venice, who left four copies at the beginning of the 17th century, kept in Venice and Innsbruck, is a good starting point for interpreting this architecture in Slovenia. In this respect, two kinds of influence are important: the Venetian, as the first Capuchins arrived here from the Capuchin province of Venice, and Tyrol, where a particular type of monastery, adapted to a colder climate, was devised. This type of monastery is called the Venetian-Tyrol type. It spread all over Central Europe, including Slovenia. The main focus of the research is on the presentation of Capuchin architecture in Slovenia. The history of monasteries, original designs and subsequent major improvements and extensions are discussed in detail, while the present situation is outlined. The descriptions are accompanied by rich visual material. The doctoral dissertation concludes with a detailed synthesis and analysis of the data collected, a definition of the type of Capuchin monastery in Slovenia, an interpretation of typical Capuchin furnishings and iconography, as well as an attempt at a stylistic analysis. The art of the Capuchin order is also assigned a significant role in the wider pastoral activity within the framework of re-Catholisation. Because Capuchin architecture strictly followed Francis’s words and rigorous rules on construction, it is quite easily recognisable, uniformed and because of that timeless. When describing Capuchin architecture, some authors even use the term "Capuchin style".

Kapucinski red kao plod kasnijeg razvoja franjevačkog redovništa na teritoriju Dubrovačke Republike nije našao na plodno tlo, jer je državni teritorij već bio pokriven sa mrežom franjevačkih samostana, organiziranih u posebnoj Dubrovačkoj provinciji, a isto tako Republika nije mogla tolerirati djelovanje jednog reda, čije se sjedište nalazi na teritoriju druge države. Jedini presedan na području Dubrovačke Republike bilo je djelovanje isusovačkog reda. Dubrovčani koji su djelovali među kapucinima bili su malobrojni, rijetki su oni koji su ostali zabilježeni u dubrovačkoj povijesti. No, ipak je arhivskim istraživanjem utvrđen više pokušaja gradnje kapucinskog samostana u Dubrovniku, prvo 1541., a drugo u kojeg su bili uključeni ugledni dubrovački vlastelini i brodovlasnici, o čemu svjedoći lista podupiratelja od 1. IV. 1587. godine. Među utjecajnim podupirateljima bio je i najbogatiji dubrovački pučanin Miho Pracat. Najistaknutije ime među kapucinima iz Dubrovnika je Mihovil (Miho) Arkanđel Boždarević (1654. – 1729.). U susjednoj Trebinjskoj (Trebinsko-mrkanskoj) biskupiji tijekom XVIII. stoljeća djelovala su dva kapucina. U susjednome Herceg-Novom od oslobođenja turske okupacije djelovao kapucinski samostan. Kapucini su kao misionari djelovali u Dubrovniku tijekom XIX. stoljeća. Novo vrijeme donosilo je nove duhovne izazove, kojima su se prilagodili i kapucini. U mjesecu studenome 1875. u Dubrovniku je vodio osmodnevne pučke misije o. Roberto Menini, rodom Splićanin. On je osmodnevnu duhovnu obnovu stavio pod agovor Gospe Presvetog Srca Isusova. Kao vrstan propovjednik oduševio je Dubrovčane za tu pobožnost i predložio im je kao na spomen duhovne obnove da nabave Gospin kip, što se i zbilo. Danase se ovaj kip čuva na baroknom oltaru altarste Giuseppe Sardija u franjevačkoj crkvi Male braće u Dubrovniku. Nastojanjem dubrovačkog biskupa Josipa Marčelića ocima kaupucinima predano je svetište Gospe od Milosrđa na Lapadu 1913. godine, uz koje se oformljuje samostan. Gospa od Milosrđa i oci kapucini postali su sinonimom za marijansku pobožnost i svetište pomoraca, koji su u ovoj crkvi ostavili brojne zavjete.

Jedna od sastavnica Hrvatskog katoličkog pokreta, koji je dobrim dijelom nastao po uzoru na svoj slovenski pandan, bila je antialkoholna kampanja, koju su početkom Prvog svjetskog rata pokrenuli riječki kapucini. Osim što su njihova nastojanja proizlazila iz vjerskih i zdravstvenih pobuda, njihove poruke sadržavale su i hrvatsku nacionalnu notu. Unatoč ratnim prilikama i nedostatku sredstava za djelovanje, protualkoholno društvo „Sveta vojska“ uspjelo je donekle protresti pojedine društvene sredine i dovesti u pitanje stoljetne nezdrave prakse. Društvo je najviše širilo svoje ideje kroz prilog Sveti rat, koji je izlazio unutar kapucinskog časopisa Naša Gospa Lurdska, a imalo je svoje ogranke na području Trojedne Kraljevine, zatim u Istri, Bosni i Hercegovini, Boki kotorskoj te Bačkoj.

The area Most was mentioned for the first time in the 10th century. There were many monasteries, churches and other religious monuments founded. Most of them were destroyed during the 2nd half of the 20th century due to coal mining. This thesis is devoted to the history of the chosen religious monuments, particularly in the 2nd half of the 20th century, and also the current state of the religious monuments. Keywords: demolition, church, monastery, Most, the Minorites, the Franciscans, the Magdalenites, the Piarists

This master thesis deals with the history of the Capuchin order in Czech-Moravian territory during 1618-1673. The Czech-Austrian Capuchin province was established in 1618 and in 1673 was divided into Czech and Austrian part which led to formation of two individual provinces of the Capuchin order. The first chapter of the master thesis introduces the review of existing literature that deals with this theme and the characterization of sources. This chapter is focused on narrative sources that are fundamental for this master thesis. In the second chapter, the Capuchin order is characterized (with the emphasis on the structure and formation) and its history, because this information explains the behaviour of Capuchins in the Czech-Moravian territory. We could not omit the Franciscan order and its history in this passage, because these also influenced the orientation and spirituality of the Capuchin order. The whole history of the Czech-Austrian Capuchin province is comprised in the third chapter. This period witnessed a significant progress in admission of new members of the Capuchin order. We are interested in the national origin of the members and their social stratification. Further, we deal with the impact of the Thirty Years War on the order in the specified region. The reasons of founding new...

Vrijedan prilog istraživanju i poznavanju kapucinske ikonografije i hagiografije čini zbirka slika kapucinskoga samostana i crkve Presvetoga Trojstva u Varaždinu. Osim oltarne slike Viđenja Sv. Feliksa Kantalicijskoga (XVIII./XIX. st.), prvoga kanoniziranoga kapucinskoga sveca (1712.), u bočnoj kapeli samostanske (danas župne) crkve, prikaze kapucinskih svetaca i blaženika nalazimo i u ciklusu slika u samostanskoj blagovaonici. U njemu se uz svete utemeljitelje franjevačkoga reda i uzore franjevaštva – sv. Franju Asiškoga, sv. Antuna Padovanskoga i sv. Bonaventuru – kao njihovi nasljedovatelji i primjeri kapucinske svetosti ističu sv. Fidelije iz Sigmaringena, prvomučenik Propagandae fidei, sv. Lovro Brindiški, crkveni naučitelj i najzaslužnija osoba za početno širenje kapucinskoga reda Srednjom Europom, bl. Anđeo iz Acrija, propovjednik i pučki misionar, te bl. Bernard iz Offide, pučki apostol. Spomenutim prikazima virorum illustrium ordinis fratrum minorum capuccinorum pridružuju se slike Mučeništva sv. Fidelija iz Sigmaringena (Blasius Grueber, sredina XVIII. st.), Sv. Lovre Brindiškoga (XVIII. st./ XIX. st.) i Sv. Josipa Leoneškoga (XVIII. st.) smještene u hodniku samostanskoga klaustra. Čašćenjem vlastitih poslijetridentskih svetaca i blaženika, kapucini su u Varaždinu, u koji dolaze 1699. godine, uspjeli osigurati svoju prepoznatljivost među drugim poslijetridentskim redovima, te potvrditi vlastiti redovnički i vizualni identitet. Vezanost za novo područje na koje dolaze, kapucini, pak, iskazuju odabirom pastoralno jasno čitljivih simbola poput vedute Varaždina na oltarnoj slici Sv. Franjo Asiški i Bogorodica sa svecima zavjetuju Varaždin Presvetom Trojstvu (Ioannes Georgius Zirky, oko 1700.), nekada na glavnom oltaru, danas u molitvenom koru kapucinske crkve u Varaždinu. Veduta Varaždina prenosi se kao središnji motiv i na ikonografsko rješenje nove slike s glavnoga oltara varaždinske kapucinske crkve, Sv. Franjo Asiški i Bogorodica zavjetuju grad Varaždin Presvetom Trojstvu (Joseph August Stark, 1833.), a isticanjem kapucinske crkve i samostana u prikazu krajolika na spomenutoj slici Viđenja sv. Feliksa Kantalicijskoga, prikazana vizija svetca smješta se u domaći kontekst poprimajući uvjerljivi, mjesni značaj. Kao važan dio slikarske baštine Varaždina, spomenuta djela zaslužuju detaljniju likovnu i ikonografsku analizu, koja je uz pronalaženje mogućih likovnih predložaka i istraživanja podrijetla narudžbe glavni istraživački cilj ovoga rada.

Vrijedan prilog istraživanju i poznavanju kapucinske ikonografije i hagiografije čini zbirka slika kapucinskog samostana i Crkve Presvetoga Trojstva u Varaždinu. Osim oltarne slike s prikazom Viđenja sv. Feliksa Kantalicijskoga (XVIII./XIX. st.), prvoga kanoniziranoga kapucinskoga sveca (1712.), u bočnoj kapeli samostanske (danas župne) crkve, prikaze kapucinskih svetaca i blaženika nalazimo i u ciklusu slika u samostanskoj blagovaonici. U njemu se uz svete utemeljitelje franjevačkoga reda i uzore franjevaštva – sv. Franju Asiškoga, sv. Antuna Padovanskoga i sv. Bonaventuru – kao njihovi nasljedovatelji i primjeri kapucinske svetosti ističu sv. Fidelije iz Sigmaringena, prvomučenik Propagandae fidei, sv. Lovro Brindiški, crkveni naučitelj i najzaslužnija osoba za početno širenje kapucinskoga reda Srednjom Europom, bl. Anđeo iz Acrija, propovjednik i pučki misionar, te bl. Bernard iz Offide, pučki apostol. Spomenutim prikazima virorum illustrium ordinis fratrum minorum capuccinorum pridružuju se slike Mučeništva sv. Fidelija iz Sigmaringena (Blasius Grueber, sredina XVIII. st.), Sv. Lovre Brindiškoga (XVIII. st./ XIX. st.?) i Sv. Josipa Leoniškoga (XVIII. st.) smještene u hodniku samostanskoga klaustra. Čašćenjem vlastitih poslijetridentskih svetaca i blaženika, kapucini su u Varaždinu, u koji dolaze 1699. godine, uspjeli osigurati svoju prepoznatljivost među drugim poslijetridentskim redovima, te potvrditi vlastiti redovnički i vizualni identitet. Vezanost za novo područje na koje dolaze, kapucini, pak, iskazuju odabirom pastoralno jasno čitljivih simbola poput vedute Varaždina na oltarnoj slici Sv. Franjo Asiški i Bogorodica sa svecima zavjetuju Varaždin Presvetom Trojstvu (Ioannes Georgius Zirky, oko 1700.), nekada na glavnom oltaru, danas u molitvenom koru kapucinske crkve u Varaždinu. Veduta Varaždina prenosi se kao središnji motiv i na ikonografsko rješenje nove slike s glavnoga oltara varaždinske kapucinske crkve, Sv. Franjo Asiški i Bogorodica zavjetuju grad Varaždin Presvetom Trojstvu (Joseph August Stark, 1833.), a isticanjem kapucinske crkve i samostana u prikazu pejzaža na spomenutoj slici Sv. Feliksa Kantalicijskog, prikazana vizija svetca smješta se u domaći kontekst poprimajući uvjerljivi, mjesni značaj. Kao važan dio slikarske baštine Varaždina, spomenuta djela zaslužuju detaljniju likovnu i ikonografsku analizu, koja je uz pronalaženje mogućih likovnih predložaka i istraživanja podrijetla narudžbe glavni istraživački cilj ovoga rada.

Tri proučena pisma splitskoga nadbiskupa Leonarda Bondumiera (18. prosinca 1652., 26. ožujka 1659. i 28. veljače 1660.) donose čitatelju obilje spoznaja. U prvome pismu nadbiskup potanko opisuje svoju skrb za vjersku pouku vojnika u Klisu i doseljenika u prostor oko tvrđave. Najvažnija je vijest o kapucinima. Nadbiskup ih je pozvao dva puta. Prvu dvojicu iz Mletaka, ali oni nisu propovijedali hrvatski, pa je pozvao dvojicu iz Rijeke koji su propovijedali hrvatski. Nadbiskup u pismu spominje samo Klis, jer su prva dvojica propovijedala vojnicima, a ne spominje mjesta u kojima su druga dvojica propovijedala hrvatski, pa su to vjerojatno mjesta s novim doseljenicima: Kaštela, Vranjic, Solin, Klis, Kamen i Stobreč. U drugome je pismu potvrda rada vranjičkoga župnika Ivana Božanovića. U dodatku je trećega pisma, poslana u Rim 28. veljače 1660., spoznaja o imenima i prezimenima kućnih starješina i starješica i broju muškaraca i žena u svakome kućanstvu u Vranjicu i Solinu.

Vijest govori o izložbi koju su priredili Anica Vlašić Anić i Damir Sabalić u Pomorskom i povijesnom muzeju u Rijeci pod nazivom: "Od bitja kapucinskoga fragmenti: povodom 400. obljetnice Kapucina u Rijeci i Hrvatskoj". Izloženi su fragmenti iz kapucinskih samostana u Varaždinu, Karlobagu i Rijeci, ukupno 40 rukopisnih fragmenata glagoljskih, latinskih i hebrejsko-aramejskih srednjovjekovnih kodeksa od 13. do 15. stoljeća zajedno s tridesetak tiskanih knjiga na kojima su otkriveni.

Prikaz izdanja "Kapucinski samostan i svetište Gospe od Pojišana u Splitu: zbornik radova sa znanstvenog skupa održanog u povodu 100. obljetnice dolaska kapucina na Pojišan (Split, 27. svibnja 2009.)", (ur.) Arsen Duplančić, Split: Kapucinski samostan Gospe od Pojišana, 2010.

Unatoč pojedinim objavljenim radovima na temu kapucinskog samostana u Osijeku, umjetnička oprema Crkve sv. Jakova Starijeg nije bila predmetom sustavnog istraživanja i valorizacije kakvu zavrijeđuje. Novija istraživanja, od objavljenih grafičkih listova na naslonima korskih klupa do pripisivanja izuzetno kvalitetne slike Silaska Duha Svetoga austrijskom kasnobaroknom slikaru Johannu Schmidtu, zvanome Kremser Schmidt, unaprijedila su ipak spoznaju o dijelu inventara iz baroknog razdoblja. Velika oltarna pala na kojoj je prikazan patron crkve sv. Jakov Stariji apostol monumentalnošću kompozicije i kvalitetom ne zaostaje za glavnom oltarnom palom s prikazom "Sv. Mihael arkanđeo i bitka za oslobođenje Osijeka od Turaka" Franza Xavera Wagenschoena u bivšoj isusovačkoj, a danas župnoj crkvi u Tvrđi. Dvije slike dijele podudarne ikonografske teme u kojima se preko pobjede nad Turcima ili pobjede nad Maurima podsjeća vjernike na vječni sukob između dobra i zla. Osim zajedničke ideje, te slike, kao i slika "Silazak Duha Svetoga", također dijele zajedničko stilsko podrijetlo unatoč različitom vremenu nastanka - Bečku akademiju likovnih umjetnosti.

Osječki kapucini i njihovo zauzimanje za jedinstvo kršćana

Kapucinski red je jedan od ogranaka Franjevačkog reda. Nastali su u XVI. stoljeću u Srednjoj Italiji u doba Reformacije kao reformirani franjevci. Već u prvom stoljeću istakli su se u obnovi Crkve i naglim rastom članova. Stekli su veliku naklonost puka širenjem pučkih pobožnosti i mislene molitve (molitve srca). U kasnijoj povijesti kapucini se javljaju kao književnici, znanstvenici i kao predstavnici Crkve u diplomatskim poslanstvima. Kapucini u Hrvatsku dolaze početkom XVI. stoljeća. Kako u svijetu tako i u našem narodu danas kapucini djeluju na raznovrsnim područjima apostolata.

Bogata izdavačka djelatnost franjevaca-kapucina u Rijeci, iza koje su stajali Bernardin Škrivanić i njegovi najbliži suradnici tzv. Škrivanićev krug, imala je odjeka i u Istri. Mjesečnik "Naša Gospa Lurdska" bio je omiljeno štivo istarskih Hrvata, posebno u središnjem i otočnom dijelu Istre. Iz ovih dijelova stizale su i najznačajnije uplate za izgradnju Gospina svetišta u Rijeci.