Search

Ispituje se opravdanost označavanja kamata iz odredbe čl. 368. st. 5. Zakona o obveznim odnosima (ZOO) „zateznim“ kamatama te njihovog obračunavanja primjenom zakonskih stopa zateznih kamata iz odredbe čl. 29. st. 2. ZOO-a. Predlaže se tumačenje teleološkom redukcijom odredbe čl. 29. st. 2. ZOO-a, prema kojemu bi se kamate, kao naknada koristi koje je restitucijski dužnik imao od primljenog novca, u razdoblju od dana primitka novca do dana raskida ugovora obračunavale primjenom osnovne kamatne stope iz odredbe čl. 29. st. 2. ZOO-a, bez njezina uvećavanja za tamo propisani broj postotnih poena.

Jednim od nedavnih zakonodavnih prijedloga usmjerenih na zaštitu fizičkih osoba kao dužnika novčanih obveza predlagalo se u hrvatsko obvezno pravo uvesti pravno pravilo prema kojemu bi se tijek zateznih kamata zaustavljao u trenutku u kojemu njihov iznos dostigne iznos glavnice, što je svojevrsna inačica tzv. zabrane ultra alterum tantum. U članku se ispituje prihvatljivost i svrhovitost takve intervencije u opće uređenje zateznih kamata u hrvatskom pravu, a na temelju poredbenopravne analize uređenja kamata u pravnim porecima onih europskih država koje su usvojile neku od inačica zabrane ultra alterum tantum. Premda prijedlog uvođenja zabrane ultra alterum tantum u hrvatsko pravo nije bio prihvaćen, rasprava o tom pravnom pravilu sadržanom u poredbenom pravu relevantna je kako za slučaj da slično rješenje bude ponovno predloženo, tako i za postupke pred hrvatskim sudovima pokrenute radi naplate tražbina proizašlih iz ugovora kojima je kao mjerodavno pravo ugovoreno pravo države u kojemu je takvo pravno pravilo prihvaćeno.

Porezni propisi uređuju kamate s motrišta poreza na dobitak odnosno poreza na dohodak. Zatezne kamate uređene su Zakonom o obveznim odnosima i Zakonom o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi. Osim zateznih kamata, Zakonom o obveznim odnosima uređene su još i najviše ugovorne kamate u trgovačkim i drugim odnosima.

Porezni sustav dio je gospodarskog sustava svake zemlje. Njime se uređuje državne financije osiguravajući prihode proračuna ne samo na razini države već i za lokalne proračune. Različiti porezni nameti odraz su fiskalne i ekonomske politike zemlje te položaja u globalnoj gospodarskoj zajednici. Uz glavne i najizdašnije poreze poput poreza na promet i dohodak, oporezuju se i mnogi drugi izvori primitaka građana i poduzeća. Jedan od relativno novijih nameta i prihod proračuna jest i porez na dohodak od kapitala. Dohotkom od kapitala se smatraju svi primici po osnovi kamata, od izuzimanja imovine i korištenja usluga na teret dobiti tekućeg razdoblja, kao i kapitalni dobici, udjeli u dobiti ostvareni dodjelom ili opcijskom kupnjom vlastitih dionica, dividende i udjeli u dobiti na temelju udjela u kapitalu, a koji su ostvareni u poreznom razdoblju. Porez na dohodak od kapitala reguliran je Zakonom o porezu na dohodak. Stopa poreza na dohodak od kapitala varira ovisno o kategoriji dohotka od kapitala od 12% do 40%. Koji su učinci i koliko plaćanje ovog poreznog nameta utječe na zarade vlasnika dohotka prikazano je u nastavku rada. The tax system regulates state finances by providing budget revenues not only at state level but also local budgets. Different tax incentives reflect the fiscal and economic policies of the country and its position in the global economic community. In addition to the main and most expensive taxes, such as sales tax and income tax, many other sources of income from citizens and companies are taxed. One of the relatively recent revenues of the budget is also the tax on the income of the capital. Capital gains are considered to be all interest-rate receipts, from the exclusion of assets and the use of services to the expense of the current period, as well as capital gains, the share of profits generated by the assignment or optional purchase of own shares, dividends and share in profit on equity, which were realized in the tax period. Tax on income from capital is regulated by the Income Tax Act. What are the impacts and how much the payment of this tax has an impact on the income is shown in this papaer.

Zatezne kamate uređene su Zakonom o obveznim odnosima i Zakonom o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi. Osim zateznih kamata Zakonom o obveznim odnosima uređene su još i najviše ugovorne kamate u trgovačkim i drugim odnosima. U ovom članku donosimo najnovije informacije o zateznim kamatama koje su u primjeni od 1. srpnja 2019. godine te o najvišim kamatama u skladu s navedenim propisima.

Prema kriteriju osnove nastanka obveze kamata, razlikuju se ugovorne i zakonske kamate. Dok su ugovorne kamate one koje dužnik duguje na temelju pravnoga posla, zakonske kamate su one koje dužnik duguje na temelju zakona. Premda je ova temeljna podjela kamata široko prihvaćena u hrvatskoj pravnoj književnosti, zakonske kamate redovito se poistovjećuju sa zateznim kamatama. Međutim, zatezne kamate su tek jedna od nekoliko vrsta zakonskih kamata. Zatezne kamate duguje ex lege dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze, a jedna od njihovih specifičnosti, kako prema ugovornim, tako i prema drugim vrstama zakonskih kamata, jest što one, pored nadoknadne, imaju i kaznenu funkciju. Opće zakonsko uređenje zateznih kamata u hrvatskom pravu sadržano je u odredbama čl. 29. – 31. ZOO-a, a u odredbama čl. 26. – 28. ZOO-a nalazi se opće zakonsko uređenje ugovornih kamata. U hrvatskom pravu ne postoji opće zakonsko uređenje zakonskih kamata. Također, ni odredbama ZOO-a niti odredbama drugih propisa nije propisana opća zakonska stopa zakonskih kamata, po čemu se hrvatsko pravo razlikuje od njemu poredbenih pravnih poredaka. Jedan od ključnih problema uređenja kamata u hrvatskom pravu, a koji je posljedica nepostojanja općeg zakonskog uređenja zakonskih kamata, jest što se pojedine druge vrste zakonskih kamata u odredbama ZOO-a pogrešno označavaju zateznima pa se i na njihov izračun primjenjuju zakonske stope zateznih kamata iz čl. 29. st. 2. ZOO-a. Time se dužnike pojedinih vrsta zakonskih kamata neopravdano strogo sankcionira, premda povod za nastanak obveze plaćanja tih vrsta zakonskih kamata nije dužničko zakašnjenje niti postoji drugi razlog zbog kojega bi bilo primjereno tim vrstama zakonskih kamata pridodati ikakvu drugu funkciju osim nadoknadne. Tipični primjeri u kojima su u ZOO-u druge vrste zakonskih kamata pogrešno označene zateznima su kamate pri vraćanju stečenog bez osnove iz odredbe čl. 1115. ZOO-a te kamate pri vraćanju novca nakon raskida ugovora iz odredbe čl. 368. st. 5. ZOO- a. Zbog sveprisutnog pogrešnog poistovjećivanja zakonskih kamata sa zateznim kamatama, u hrvatskoj se sudskoj praksi zakonska stopa zateznih kamata primjenjuje i na izračun drugih vrsta zakonskih kamata, pa i u slučajevima u kojima odredbe ZOO-a ne govore o zateznim kamatama, već općenito o kamatama. Zakonske kamate na čiji izračun se u sudskoj praksi pogrešno primjenjuje zakonska stopa zateznih kamata su, primjerice, kamate na troškove nastale pri poduzimanju posla za tuđi račun iz odredaba čl. 773. st. 1. ZOO-a te čl. 798. st. 1. ZOO-a. Također, u sudskoj praksi se zakonska stopa zateznih kamata primjenjuje i za izračun kamata koje ima pravo zahtijevati kupac koji se koristio pravom na sniženje cijene iz odredaba čl. 410. st. 1. t. 4, čl. 426. i čl. 432. st. 4. ZOO-a, iako ni ovdje kamate ne bi trebale imati kaznenu funkciju. U radu se argumentira tumačenje pojedinih odredaba ZOO-a o zakonskim kamatama kojime bi se de lege lata otklonili nedostatci postojećeg zakonskog uređenja kamata, odnosno nepostojanja općeg uređenja zakonskih kamata u hrvatskom pravu. Predlaže se unijeti u ZOO de lege ferenda opće uređenje zakonskih kamata, uključujući i propisivanje opće zakonske stope zateznih kamata. Iznosi se i obrazloženi nacrt prijedloga nužnih izmjena i dopuna uređenja kamata u ZOO-u i posebnim propisima. Rad se temelji na iscrpnoj poredbenopravnoj analizi rješenja sadržanih u njemačkom, švicarskom, austrijskom i slovenskom pravu, uz ukazivanje na neodgovarajuće uređenje zakonskih kamata i u drugim pravnim poretcima u kojima se uređenje kamata temelji na rješenjima ranijeg Zakona o obveznim odnosima iz 1978. godine

Ukazuje se na pojedine nedostatke općeg uređenja zateznih kamata sadržanog u odredbama članka 29. - 31. Zakona o obveznim odnosima. Analiziraju se rješenja austrijskog i njemačkog prava i daju prijedlozi za hrvatsko pravo de lege ferenda.

Motivaciju za izradu ovog rada pronašli smo u bankovnom sustavu gdje je već poznata metoda ocjene mogućnosti povrata kredita Times Interest Earned Ratio ( TIER ). Međutim takav pokazatelj ne daje informaciju poduzetniku koliki iznos kredita i pod kojim uvjetima može podignuti a da bi i dalje bio sposoban vratiti glavnicu i kamate. Odnos glavnica, vremena, kamata s jedne strane i profita s druge stavljen je u odnos i pri tome je napravljen program koji nam daje jedinstveni razultat uz dane uvjete., The motivation for this paper was found in a banking system where the method for evaluation of possibility of loan return is already known under the term Times Interest Earned Ratio (TIER). However, such indicator does not give the information to the entrepreneur on the amount and the conditions under which the loan can be taken, so that the company can be able to repay principal and interest. The ratio of principal, time and interest on one hand, and profit on the other, is put into relationship and a computer program has been created which gives us a unique breakdown under the given conditions.

Pravno pravilo prema kojemu kamate prestaju teći kada iznos kamata dostigne iznos glavnice naziva se zabranom ultra alterum tantum. Takvo zakonsko ograničenje tijeka kamata bilo je sadržano u ranijem Zakonu o obveznim odnosima iz 1978. godine, a ono je ukinuto 1989. godine. U Republici Hrvatskoj i Republici Srbiji aktualni su prijedlozi za ponovnim uvođenjem zabrane ultra alterum tantum u zakonsko uređenje kamata. Dok se u Republici Hrvatskoj predlaže novelom Zakona o obveznim odnosima ograničiti tijek zateznih kamata, u Republici Srbiji je u Nacrtu Građanskog zakonika predloženo zakonsko ograničenje tijeka ugovornih kamata. U radu se ispituje prihvatljivost i svrsishodnost tih prijedloga zakonodavnih intervencija u uređenje kamata u hrvatskom i srpskom pravu, a na temelju poredbenopravne analize pravila o zabrani ultra alterum tantum u austrijskom pravu, slovenskom pravu i pravu Europske unije.

Porez na dohodak od kapitala, koji je uveden u hrvatski porezni sustav 1. siječnja 2001. godine, doživio je tijekom godina u kojima se primjenjuje brojne izmjene. Zbog zahtjeva da se porezni teret ravnomjernije rasporedi na porezne obveznike, obuhvat primitka koji se oporezuju porezom na dohodak od kapitala povećan je u odnosu na razdoblje njegovog uvođenja. Od 1. siječnja 2015. godine porezom na dohodak od kapitala počinju se, tako, oporezivati kamate na kunsku i deviznu štednju, kamate na vrijednosne papire te primici ostvareni na temelju podjele prihoda investicijskog fonda u obliku kamata, ako se ne oporezuju kao udjeli u dobiti na temelju podjele dobiti ili prihoda investicijskog fonda, a od 1. siječnja 2016. godine i kapitalni dobici ostvareni otuđenjem financijske imovine koja je stečena nakon 31. prosinca 2015. godine i otuđena prije isteka roka od tri godine od dana njezine nabave odnosno stjecanja. Porez na dohodak od kapitala u razdoblju od 1. siječnja 2005. do 29. veljače 2012. godine nije imao fiskalno značenje jer se nisu oporezivale dividende i udjeli u dobiti na temelju udjela u kapitalu. Njihovim ponovnim oporezivanjem nakon 1. ožujka 2012. godine te početkom oporezivanja kamata na štednju od 1. siječnja 2015. godine, udio poreza na dohodak od kapitala u ukupnom porezu na dohodak značajno raste u odnosu na prethodne godine Kako bi se spriječila utaja zbog neprijavljenih i neoporezovanih kamata ostvarenih na štednju fizičke osobe – rezidenta jedne države Europske unije, ostvarene u drugoj državi članici, usvojena je posebna Direktiva Vijeća EU kojom je predviđena automatska razmjena informacija među državama članicama o određenim kategorijama dohotka od kapitala. Nadležno tijelo u Republici Hrvatskoj za razmjenu informacija između država članica Europske unije o isplaćenim kamatama od štednje nerezidentima je Porezna uprava. Istovremeno, Porezna uprava zaprima podatke od drugih država članica o isplaćenoj kamati hrvatskim rezidentima.

Jedno od temeljnih prava sudionika u poreznom postupku je pravo na kamate. Ovlaštenici prava na kamate jesu porezno tijelo i porezni obveznik i to kao sudionici porezno-dužničkoga odnosa. Navedeno pravo poreznog tijela na kamate nije sporno niti sa stajališta jasnoće i preciznosti norme niti sa stajališta primjene norme u u praksi upravnih i sudskih tijela. Pravni okvir prava poreznog obveznika na kamate trpi ozbiljne prigovore, nomotehničke i provedbene naravi. Porezni obveznik ima pravo na kamate u situacijama kada je porez plaćen bez pravne osnove, napose uslijed poništenja rješenja temeljem kojega je plaćen porez. Posebne dvojbe izaziva porezno pravilo o zabrani anatocizma. Povrat poreza i kamata u slučajevima kada je porez plaćen bez pravne osnove otvara mogućnost primjene građanskopravnih pravila o stjecanju bez osnove. Aktualnost problematike prava poreznog obveznika na kamate u postupcima oporezivanja potvrđena je recentnom poredbenopravnom sudskom praksom.

Nastanak prvih srednjovjekovnih statuta u istarskim gradovima odvijao se uz iznimno značajan utjecaj crkvenih struktura, prvenstveno zbog tada prisutne vlasti Akvilejskog patrijarhata. Zahvaljujući crkvenoj moći, kanonsko pravo je u srednjem vijeku dobilo priliku krojiti i svjetovni život pojedinca te je ostavilo svoj pečat u formulaciji pravnih načela i ustanova, a samim time i u razvoju gospodarstva toga doba. U ovome radu naglasak će biti stavljen na analizu odredbi srednjovjekovnih statuta koje govore o zabrani pozajmljivanja novca uz kamate, kao i odredbi o zabrani lihvarskih ugovora, a koje predstavljaju očigledan primjer utjecaja kanonskog prava na svjetovni život. Iako su se propisane zabrane u praksi često zaobilazile ugovorima kao što je antihreza, ipak se kroz statutarno pravo nastojala pružiti veća zaštita dužnicima i tako potaknuti gospodarski život Istre u to doba.

U ovome radu definira se pojam zajma i njegove osnovne karakteristike, dan je pregled modela obračuna zajma te su navedene značajke svakoga od njih, na konkretnom primjeru prikazan je i analiziran obračun zajma s valutnom klauzulom (euro i švicarski franak) i obračun zajma prikazan u kunama te su uspoređeni modeli i dan zaključak. Rad je koncipiran u šest cjelina. U uvodnom dijelu tj. prvom poglavlju je opisan pojam zajma i modeli obračuna zajma te kamate i vrste kamatnjaka. U drugom poglavlju nalaze se matematički izračuni zajmova s valutnim klauzama euro, švicarski franak i kuna. Treće poglavlje nosi rezultate, usporedbe i analize prethodno izračunatih zajmova. Na kraju je dan osvrt na diplomski rad u cjelini.

Cilj rada je utvrditi kretanje rashoda lokalnih jedinica u razdoblju 2002.-2012. Rashodi su kategorizirani po ekonomskoj klasifikaciji: rashodi za zaposlene, materijalni rashodi, kamate, subvencije, pomoći, naknade građanima i ostali rashodi. Provođenje deskriptivne analize podataka pokazalo je da su se ukupni rashodi gotovo udvostručili sa prosječnom godišnjom stopom od 6%. Najznačajnija kategorija ukupnih rashoda JLP(R)S su materijalni rashodi s većom stopom rasta u odnosu na istu kategoriju rashoda konsolidirane središnje države. Analizom ukupnih rashoda utvrđuje se da je potrošnja gradova, u koje spada Grad Zagreb, čak četiri puta veća od potrošnje županija i općina. Linearnim regresijskim modelom pokazana je statistički značajna pozitivna korelacija između ukupnih rashoda i prihoda JLP(R)S. Također, statistički značajna korelacija je prisutna između ukupnih rashoda i broja stanovnika 2011. po županijama, ali i između rashoda Kontinentalne i Jadranske Hrvatske u razdoblju 2002.-2012. Jednostavni linearni regresijski model pokazuje pozitivnu linearnu vezu između ukupnih rashoda i BDP-a po stanovniku, te između ukupnih rashoda i indeksa razvijenosti po županijama 2010. godine. Regresijska analiza i analiza podataka daju dobar prikaz kretanja i svojstva veze ukupnih rashoda s različitim varijablama u razdoblju 2002.-2012. što je i bio cilj ovoga rada. The purpose of this study is to determine the movement of expenses of local government units in the period from 2002 to 2012. The expenses are categorized according to the economic classification: staff expenses, material expenses, interests, subventions, aids, citizen benefits, etc. Conducting a descriptive analysis of data shows that the total expenses nearly doubled with an average yearly rate of 6%. The most significant category of total expenses of local and territorial (regional) self-government are material expenses with a higher growth rate compared to the same category of expenses of consolidated central government. By analyzing total expenses it was determined that expenditures of cities, one of which is the City of Zagreb, is four times greater than those of counties and municipalities. Linear regression model shows statistically significant correlation between total expenses and income of local and territorial (regional) self-government. Moreover, statistically significant correlation exists between total expenses and the population per county in 2011, but also between expenses of Continental and Adriatic Croatia in the period from 2002 to 2012. Simple linear regression model shows a positive linear correlation between total expenses and GDP per citizen, as well as between total expenses and development index per county in 2010. Regression analysis and data analysis give a good overview of movement and characteristics of the connection of expenses with different variables in the period from 2002 to 2012, which was the purpose of this study.

Autori su obzirom na nevjerojatan rast broja sporova i uopće dodatnoj aktualnosti problema u 2013. i 2014. kritički prikazali stanje, posebno i obzirom na stanje procesne normative.

Autor je prikazao aktualna događanja u hrvatskoj normativi i praksi do kojih je došlo uslijed enormnog rasta CHF. Iako je to samo povod, a ne uzrok problema, taj rast je pomogao prepoznavanju problema i doveo do angažmana i zakonodabvca i sudova.

Rimski pravnici postavili su temelje pravne znanosti, izgradivši do visokog stupnja pravne vještine i praksu, vodeći se prvenstveno potrebama društva. Danas, daleko nakon propasti Rimskog Carstva, rimsko pravo i dalje egzistira te se smatra jednim od osnovnih stupova na kojima se temelji pravo Europe. Cjelokupni sustav osiguranja tražbina svoje korijene vuče iz rimskoga prava. Antihreza je još jedan od instituta koji je recepcijom rimskog prava pronašao svoje mjesto u građanskim zakonicima Francuske, Španjol- ske, Italije, ali i zemalja Latinske Amerike, te i danas egzistira u navedenim zakonodavstvima, iako uz donekle uvriježen stav o tome kako se zapravo radi o reliktu prošlosti koji uporno preživljava brojne zakonske izmjene. Među- tim, imajući u vidu aktualne potrebe suvremenog društva, treba razmotriti mogućnost da ovaj zaboravljeni ugovor može ponuditi pragmatična rješenja postojećih problema te tako opravdati ili zaslužiti svoje mjesto u suvremenim zakonicima.

Der Artikel beschreibt die Praxis der Gerichte und der Schiedsgerichte bei der Berechnung der Zinsen bei internationalen Handelsgeschäften. Die zentrale rechtliche Grundlage für die internationale Kaufverträgen, das Einheitlichen Kaufgesetzes von 1980 (CISG), gibt kein Antwort um wie die Zinssatz zu rechnen, weil Art. 78 wie auch Art. 84 Abs. 1 die grundsätzliche Pflicht zur Zahlung von Zinsen statuieren, aber keine Regel über die Höhe des Zinssatzes aufstellen. Die Wege für die solche Lückenfüllung bietet Art. 7 Abs. 2 CISG an: nach den allgemeinen Grundsätzen zu entscheiden, die dem Übereinkommen zugrunde liegen oder die Regeln des Internationalen Privatrechts anzuwenden. Die Gerichtpraxis aus sieben europäischen Ländern (Deutschland, Finnland, Italien, Kroatien, die Niederlande, Österreich und die Schweiz) zeigt dass ein kollisionsrechtlicher Ansatz abgenommen ist und nur in Frankreich wenden die Gerichte das französische Recht als der lex fori die Zinshöhe zu beantworten. In die Vereinigten Staaten, der wenigen Entscheidungen haben jedenfalls den kollisionsrechtlichen Ansatz aufgenommen, der in Europa eindeutig dominiert. Es wäre am klarsten die Rechtswahl der Parteien für den Kaufvertrag auf den Zinssatz von Geldansprüchen zu erstrecken. Ähnliches gilt, wenn mangels Rechtswahl der Parteien das Vertragsstatut durch objektive Anknüpfung ermittelt wird- an die für einen Kaufvertrag charakteristische Leistung, also an das Recht des Verkäufers. Das Papier beschreibt dass die Praxis der Schiedsgerichte gibt fünf Lösungen für die Bestimmung der Zinshöhe. In etwa 23% der Schiedssprüchen ist der Zinsfuß nach dem Vertragsstatut bestimmt, und dass ist fast nie naher begründet. Einige wenige Schiedsgerichte wenden das Recht des Ortes des Schiedsverfahrens als lex fori. Etwa ein Dutzend Schiedssprüche bestimmt den Zinssatz entweder nach dem Recht am Sitz des Gläubigers oder an demjenigen des Zahlungsortes. Allerdings, in den Schiedssprüchen nimmt die Bestimmung des Zinssatzes nach der Vertragswährung den Vorrang ein vor allen anderen Methoden, weil „der Zinssatz eng verbunden mit einer bestimmten Währung ist“., Članak razmatra praksu sudova i arbitražnih sudova prilikom računanja kamata u međunarodnoj trgovini. Središnji pravni temelj za međunarodnu trgovinu robom, Konvencija o međunarodnoj prodaji robe iz 1980 (CISG), ne rješava to pitanje jer čl. 78 i čl. 84. st. 1. određuju načelnu obvezu za obračunavanje kamata, ali ne daju pravila o visini kamatne stope. Čl. 7. st. 2. CISG-a nudi dva načina popunjavanja takvih pravnih praznina: odlučivanje temeljem osnovnih načela na kojima se temelji Konvencija ili primjena pravila međunarodnog privatnog prava. Sudska praksa sedam europskih zemalja (Njemačke, Finske, Italije, Hrvatske, Nizozemske, Austrije i Švicarske) pokazuje da se najčešće prihvaća kolizijskopravno rješenje, a samo francuski sudovi primjenjuju francusko pravo kao lex fori pri određivanju kamatne stope. U Sjedinjenim Državama, samo je u nekoliko odluka prihvaćeno kolizijskopravno rješenje, koje u Europi dominira. Bilo bi najjasnije proširiti doseg autonomije stranaka kamatnu stope u kupoprodajnim ugovorima. Slijedom toga, kada ne bi bilo izbora stranaka, primijenio bi se ugovorni statut s objektivnim poveznicama – karakterističnom činidbom, tj. pravom prodavatelja. Članak ukazuje da postoji pet načina određivanje visine kamata u arbitražnoj praksi. U otprilike 23% pravorijeka se kamatna stopa određuje pomoću ugovornog statuta, što se gotovo nikad detaljnije ne obrazlaže. Neki arbitražni sudovi primjenjuju pravo mjesta arbitražnog postupka kao lex fori. Otprilike tucet pravorijeka određuje kamatnu stopu bilo prema pravu sjedišta vjerovnika bilo prema mjestu plaćanja. Ipak, u arbitražnoj praksi preteže određivanje kamatne stope temeljem ugovorne valute pred svim drugim metodama jer je kamatna stopa usko vezana za određenu valutu.

U radu se analiziraju institucionalna rješenja i pristupi stanjenoj kapitalizaciji u zemljama EU te Hrvatskoj i zemljama regije. Zbog gubitaka poreznih prihoda, zemlje EU sve više obraćaju pozornost problemu stanjene kapitalizacije te uvode pravila protiv stanjene kapitalizacije. U načelu, pravila protiv stanjene kapitalizacije rezultiraju time da se kamate plaćene na zajam neće porezno tretirati kao trošak u mjeri u kojoj dug rezidentnog društva kćeri prema inozemnom društvu majci premašuje zakonom predviđen omjer u odnosu prema vlasničkom kapitalu rezidentnog trgovačkog društva. Hrvatska, kao i ostale zemlje regije, uglavnom zaostaje u tom kontekstu, odnosno u navedenim zemljama ne postoje specifična pravila protiv stanjene kapitalizacije. Osnovni cilj ovog rada je istražiti intenzitet i karakter korištenja institucionalnih rješenja i pravila protiv stanjene kapitalizacije, prije svega u EU, te ponuditi potencijalna rješenja koja bi se mogla primijeniti u hrvatskom sustavu oporezivanja dobiti. Rad je usmjeren na pregled i analizu postojećih pravila protiv stanjene kapitalizacije od kojih je posebna pozornost usmjerena na fiksno utvrđen odnosu duga i glavnice ili na načelu nepristrane transakcije (načelo „nadohvat ruke“).

Rad razmatra ponovo aktualiziranu problematiku poreznog tretmana kamata unutar poreza na dohodak. Iznose se teorijska i praktična utemeljenja oporezivanja odnosno neoporezivanja kamata, te provodi usporedna analiza tretmana kamata u novim i budućim članicama EU, uključivo sa Hrvatskom. Unatoč tome što tretman kamata niti u jednoj zemlji doslovno ne slijedi navedene teorijske koncepte i modele, analizirane su države nešto bliže alternativnom modelu oporezivanja potrošnje, jer izuzimaju relativno velik broj kamata. I njihovo blaže oporezivanje, isto relativno često zastupljeno u ovim državama, predstavlja korak u tom smjeru.

U životu postoje situacije kad se ugovorne strane radi ostvarenja cilja ugovora sporazumiju da će jedna od njih unaprijed drugoj platiti djelomičnu ili potpunu svotu koja je nužna za ostvarenje tog cilja. Tada je ugovor posljedica obostrane volje ravnopravnih ugovornih strana (čl. 2. i 3. Zakona o obveznim odnosima, Nar. nov., br. 35/05. – dalje: ZOO). Postoje i životni događaji u kojima jedna od ugovornih strana, često koristeći se svojim povoljnijim tržišnim položajem, jednostrano uvjetuje drugoj sklapanje i ostvarenje posla uplatom predujma. Takvi pravni poslovi, dakako, rezultiraju različitim pravnim posljedicama. I u jednom i u drugom slučaju govorimo o plaćanju predujmom (avansom). Pod predujmom (avansom) razumije se svota koja se daje na ime potpunog ili (češće) djelomičnog ispunjenja obveze unaprijed, tj. prije nego što je tražbina dospjela. Valja, dakle, razlikovati je li riječ o plaćanju unaprijed: 1. koje nije jednostrano uvjetovano, izričito ili prešutno, uplatom unaprijed određenog iznosa, tj. kada dužnik ispunjava svoju obvezu prema čl. 160. ZOO, ili 2. koje je jednostrano uvjetovano, izričito ili prešutno, uplatom unaprijed određenog iznosa novca. Primjer takve obveze plaćanja predujma je odredba čl. 28. Zakona o zaštiti potrošača (Nar. nov., br. 96/03. - dalje: ZZP)., The author discusses the cases in which one of the contractual parties, frequently using the better position on the market, one-sidedly stipulates the making and implementation of a transaction by advance payment. In order to prevent this disloyal and non-market actions, the state sometimes defines the legal consequences for the contractual party that has made a one-sided stipulation for the making of a legal transaction by advance payment. The regulation protecting the customer is the Article 28, clause 1 of the Law on Consumer Protection. This special regulation grants the consumer the right to demand interest as a compensation sui generis because of the trader’s demand for advance payment. The article defines the area of personal application of the above regulation, and claims that the consumer’s right to interest exists whether the trader’s obligation is monetary or non-monetary. As a rule it is a non-monetary action. The author also discuses the relationship between this type of compensation and penalty charges. The article presents the situation before the beginning of the application of the Consumer Protection Law of 7 December 2003., Der Autor behandelt den Fall, wenn eine der Vertragsparteien, häufig ihre günstigere Marktposition nutzend, einseitig den Abschluss und die Durchführung eines Geschäfts für die andere Partei von einer Anzahlung abhängig macht. Um gegen ein solches unlauteres und nicht marktgerechtes Verhalten vorzugehen, schreibt der Staat in manchen Fällen gesetzlich die Folgen vor, die für diejenige Vertragspartei eintreten, die den Abschluss eines Rechtsgeschäfts in dieser Weise einseitig von einer Anzahlung abhängig macht. Die Vorschrift, die in einem solchen Sachverhalt den Verbraucher schützt, ist in § 28 Abs. 1 des Verbraucherschutzgesetzes zu finden. Diese Sondervorschrift räumt dem Verbraucher Anspruch auf Zinsen als Entgelt sui generis für die Forderung des Händlers nach der Anzahlung des Preises ein. In diesem Beitrag wird der persönliche Anwendungsbreich der genannten Vorschrift bestimmt und der Standpunkt vorgetragen, dass der Zinsanspruch des Verbrauchers unabhängig davon besteht, ob die Verpflichtung des Händlers eine geldliche oder eine nichtgeldliche ist. In der Regel wird es sich um eine nichtgeldliche Leistung handeln. Der Autor behandelt auch das Verhältnis zwischen dieser Art von Entgelt und einer Vertragsstrafe. Der Beitrag stellt ebenfalls den Zustand vor Anwendung des Verbraucherschutzgesetzes, d.h. vor dem 7. Dezember 2003, dar.

U radu su prikazane novosti koje je u vezi s institutom kamata u hrvatsko zakonodavstvo donio novi Zakon o obveznim odnosima. Osobita pažnja posvećana je objašnjenju učinika odgode nekih odredaba o kamatama do 1. 1. 2008. godine.

Autorica u ovome članku analizira na koji način se obračunavaju kamate na novčane obveze koje su izražene u stranoj valuti.

Novac je nastao u antici i u tom razdoblju stekao svoja osnovna posrednička značenja u trgovini i ekonomiji općenito. U srednjem vijeku novac se počinje tretirati i kao moralna kategorija koja utječe i na religijske koncepcije. Zabrana kamatarenja ilustrira pokušaj ograničavanja (sve)moći novca, što će u svojoj složenosti stvoriti financijski inženjering koji se nastavlja razvijati sve do danas.

Uvodno se govori o problemima koje prelijevanje kapitala iz države u državu može izazvati. Zatim se govori o aktivnostima koje su prethodile donošenju Smjernice o kamatama, te se obrađuju osnovni institutu utvrđeni novom Smjernicom o kamatama Europske unije. Završno se govori o mjerama koje će donošenje smjernice izazvati prema drugim državama, te se ukazuje na problematiku (ne)oporezivanja kamata u Republici Hrvatskoj i mjere koje će se trebati poduzeti u konteksu pristupa Hrvatske EU.

U radu su prikazane odredbe europske smjernice kojom se uvodi oporezivanje prihoda od kamata.

Autorica u ovom članku ananlizira Zakon o kamatama.

Prikazan je sadržaj nove smjernice EU kojom se uvodi oporezivanje prihoda od kamata na području EU.

Autor u članku utvrđuje da je hrvatsko gospodarstvo u stanju dugotrajne i duboke recesije, koja se označuje depresijom. Za izlazak iz depresije analizira moguće makroekonomske politike, posebice fiskalnu i monetarnu politiku s naglaskom na politiku valutnog tečaja, kamata i relativnih cijena. Zaključak je autora da autonomna razvojna strategija sa suverenim monetarnim sustavom omogućuje kraći, efikasniji i socijalno prihvatljiv put za ulazak u europske integracije, posebice Europsku uniju.

Koristeći princip neprekidne kapitalizacije izveden je opći zakon kapitalizacije u slučaju neprekidno promjenjivog osnovnog kapitala. Uvedena je ideja nominalne i realne strategije otplate duga. Posebno se razmatra neprekidna otplata duga i dan je uvjet otplate u konačnom vremenu. U radu je definiran diskretni ekvivalent neprekidne otplate duga, koji omogućava diskretnu otplatu. Također se predlaže nov način generiranja diskretnih strategija otplate duga.