Search

U radu se analiziraju govorne vrjednote kajkavskih govornika iz Bistre.

Govor Pojatna pokazuje velike sličnosti s govorima susjedne Donje Pušće i Kupljenova te govorima još nekoliko manjih naselja na području Općine Pušća i Grada Zaprešića. Čini se da je riječ o posebnoj skupini govora, a temeljne izoglose koje je dijele od njoj susjednih dijalekata i skupina govora jesu očuvanje konzervativnoga naglasnog sustava (Ivšićeva skupina I1), što je razlikuje od susjednih govora na sjeveru i istoku; refleks jata i poluglasa u samoglas- niku e-tipa, što je dijeli od govora donjosutlanskoga dijalekta s južne i zapadne strane; te refleks stražnjega nazala i slogotvornoga  u u. U radu se detaljnije predstavljaju rezultati istraživanja pojatenskoga govora kao reprezentanta spomenute skupine govora. Točnije, predstavljen je njegov prozodijski podsustav, čija su najizrazitija obilježja čuvanje staroga naglasnog mjesta i oksitoneze tipa žen, opreke po tonu na dugoj naglašenoj ultimi te opreke po kvantiteti u slogu ispred kratkoga naglašenog sloga. Rezultati istraživanja ukazuju na to da prozodijski sustav Pojatna pokazuje veliku sličnost s prozodijskim sustavom govora Donje Pušće te zanemariv broj inovacija u odnosu na pretpostavljenu osnovnu kajkavsku akcentuaciju., The local dialect of Pojatno greatly resembles the local dialects of the adjacent settlements of Donja Pušća and Kupljenovo, as well as the local dialects of a few smaller villages in the municipalities of Pušća and Zaprešić. It appears that these local dialects constitute a special group, and the basic isoglosses that distinguish it from the adjacent dialects are the following: the preservation of the archaic accentual system (Ivšić’s type I1), which differentiates it from the adjacent local dialects to the north and to the east; reflexes of jat and of the semivowel ə as a vowel of the e-type, which differentiate it from the local dialects of the Lower-Sutla dialect to the south and to the west; and reflexes of the back nasal vowel and of the syllabic l as u. This paper presents in detail the results of the research of the local dialect of Pojatno, which is seen as paradigmatic of this newly identified group of local dialects. More specifically, the paper presents its prosodic system, whose most distinctive features are the preservation of the old place of accent and the oxytonesis of the type žen, tonal opposition in the long accented ultimate syllable, and quantitative opposition in the syllable that precedes the short accented syllable. The results of the research point to the fact that the prosodic system of Pojatno greatly resembles the prosodic system of Donja Pušća and exhibits a negligible number of innovations with regard to the assumed basic Kajkavian accentuation.

Ovaj diplomski rad bavi se jezicima i govorima kao baštinom. Istražuje kakvu ulogu u očuvanju i promociji jezika i lokalnih govora imaju muzeji i druge institucije i organizacije te ulogu lokalne zajednice. Rad donosi primjere i analizu muzeja, muzejskih sadržaja i drugih kulturnih projekata u svijetu i u Hrvatskoj koji se bave jezicima i govorima. Iz primjera dobre prakse vidimo da jezik kao tema izložaba daje mogućnost aktivnog uključivanja različitih profila publike u programe kulturnih i baštinskih zajednica, a kroz temu jezika i govora na izložbama obrađuju se i druga važna društvena pitanja. Pregledom primjera jezika kao baštine u svijetu vidimo da su muzeji jezika u svijetu bazirani na iskustvu i doživljaju. Iz primjera vidimo da muzeji u Hrvatskoj najčešće ugošćuju izložbe ili predavanja o jezicima. Poseban je naglasak na projektima vezanim uz kajkavske govore koji su proglašeni nematerijalnom kulturnom baštinom i upisani u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske. U radu je dan pregled aktivnosti koje se provode za očuvanje i promociju tih govora. Na temelju teorijskih spoznaja i primjera dobre prakse donosi se prijedlog edukativnih i kreativnih radionica za turopoljski dijalekt koje za cilj imaju očuvanje i promicanje lokalnog govora kao zaštićene nematerijalne baštine. This thesis deals with languages and dialects as heritage. It explores the role of museums and other institutions and organizations in the preservation and promotion of languages and local dialects, as well as the role of the local community. The paper brings examples and analysis of museums, museum contents and other cultural projects in the world and in Croatia that deal with languages and dialects. Special emphasis is placed on projects related to Kajkavian dialects that have been declared intangible cultural heritage and entered in the Register of Cultural Heritage of the Republic of Croatia. The paper gives an overview of the activities carried out for the preservation and promotion of these dialects. Based on theoretical knowledge and examples of good practice, a proposal for educational and creative workshops for the Turopolje dialect is made, which aim to preserve and promote the local language as a protected intangible heritage.

U radu se prikazuje uloga zavičaja, odnosno motivsko-tematski kompleksi proizašli iz zavičaja, u romanima Povratak Filipa Latinovicza Miroslava Krleže i Črna mati zemla Kristiana Novaka. Romani, iako pripadaju različitim vremenskim periodima i stilskim formacijama, imaju nekoliko zajedničkih, dodirnih točaka. Prije svega to je obojenost sjevernohrvatskim zavičajem, u oba romana radnja je smještena u prostor “sjeverne Hrvatske”, kod Krleže je riječ o Podravini, dok je kod Novaka to njegovo rodno Međimurje. Također, u oba romana istaknuti su motivi: tlo, podloga, zemla. Za ljude sa sjevera Hrvatske tlo i zemla bili su jedan od osnovnih faktora egzistencije, njihove sudbine bile su povezane s plodnošću zemlje. Zavičajnost i mentalitet ljudi iz zavičaja sudbinski su odredili život glavnih likova ovih romana – Krležina Filipa i Novakovog Matije. Traumatično djetinjstvo obilježeno nedostatkom očinske figure još je jedan element koji povezuje ova dva djela. Filipa je obilježilo njegovo mutno podrijetlo, odnosno pitanje očinstva, dok su za Matiju problemi počeli nakon smrti oca. Za oba romana karakteristična je iznimna psihološka profilacija likova, analiza mentaliteta kolektiva ruralne sredine i upotreba kajkavskog idioma. Kod Krleže to je tek poneka riječ, ali koja ima veliki odjek (npr. riječi ogenj i frajle) dok je Novak gotovo pola romana napisao kajkavskim (međimurskim) idiomom i time dokazao kako se neki dijalekt može uspješno implementirati u suvremenu književnost. The paper presents the role of the homeland, that is, the motif-thematic complexes derived from the homeland, in the novels Povratak Filipa Latinovicza by Miroslav Krleža and Črna mati zemla by Kristian Novak. Novels, though belonging to different time periods and stylistic formations, have several common, touching points. First of all, it is the coloration of the North Croatian homeland, in both novels the plot is located in the area of "northern Croatia", in Krleža it is Podravina, while in Novak it is his native Međimurje. Also, in both novels, motives that are emphasized are: soil, ground, earth. For people from the north of Croatia, soil and land were one of the basic factors of existence, their fates were related to the fertility of the earth. The homeland and the mentality of the people from the region have fatefully determined the life of the main characters of these novels – Krleža’s Filip and Novak’s Matija. A traumatic childhood marked by the lack of a paternal figure is another element that connects the two works. Filip was marked by his murky origin, that is, the issue of paternity, while for Matija the problems began after his father died. Both novels are characterized by exceptional psychological profiling of the characters, an analysis of the mentality of the rural collective and the use of the kajkavian idiom. In Krleža, there is only few words, but they all have a great echo (eg, the word fire), while Novak wrote almost half of the novels with the kajkavian idiom, thus proving that a dialect can be successfully implemented in contemporary literature.

Za oblikovanje jezika knjige u staro vrijeme od velike je važnosti uvijek bilo kakav je jezik prijašnjih knjiga iste funkcionalne namjere. Moralo se odlučiti koje će knjige služiti za uzor i kad se više uzora nije slagalo, trebalo se odlučiti za jedan ili za odabiranje sad iz jednoga sad iz drugoga i usporedo se odlučivalo što će se uzeti iz suvremene jezične prakse. Uočavamo i u analiziranom tekstu matricu prošlost + sadašnjost, a ta je sadašnjost raznolika. Ako si odlučio osvježiti jezik starih knjiga, moraš ta osvježenja izabirati i ako u izboru zanemariš jezični idiom kojim se služe znatnije skupine govornika, smanjit ćeš čitanost, a želiš da knjiga bude čitana na što širem području. To ne mora značiti i upravo nikada ne znači da ravnomjerno uzimaš iz svih izvora. Iz onih iz kojih ne uzimaš mnogo dobro je da uzimaš one karakteristične elemente (ča — kaj — što i sl.) koji će tekst učiniti prisnijim onima koji se služe dotičnim idiomom. No kada mi npr. za Anikule utvrdimo da na mnogim razinama samo sporadično srećemo staroslavenizme, to nipošto ne znači da njihov jezik nije oslonjen na tradiciju, nego je samo riječ o novijoj, drukčijoj tradiciji u kojoj su elementi hrvatskih idioma odavno postali stabilni dio jezika knjige i kadšto bili posve premoćan dio. I Fancev i drugi istraživači za većinu istraženih tekstova tvrde da su po refleksu jata pretežito ikavski, ali da u njima nalazimo više ekavizama nego što bismo očekivali i traže objašnjenje u tome što su se u jezičnoj prošlosti jat i samoglasnik e međusobno često zamjenjivali, ali bi moglo biti i drugih razloga. Aku npr. u Artikuli- ma imamo infinitiv peti (41b, 66b) ili prezentski oblik sedam od glagola sesti (92b), ili delaju (2b), ili imenicu bolezan (70b), ili nedele (99b), ili pridjev tesan (3a, 65a), i ako se za korijene tih riječi može reći da su u Artikulima ili uvijek ili pretežito ekavski, onda je važno znati da je s tim korijenima slično u mnogim hrvatskoglagoljskim tekstovima starijima od protestantskih pa bi oni bili prije knjiški element, nego što bi objašnjenje za njih trebalo tražiti u govoru nekoga od prevoditelja, što ne znači da se s tim govorima ova rješenja kadšto ne poklapaju. Drukčije je s onim ekavizmima koji se javljaju u korijenima u kojima je u Artikulima refleks jata inače puno češće ikavski, npr. lenost (2b), lep (38a, 78b), lepši (61b), mesec (23a), nemški (81a) Tu se može izravnije povezivati s čakavskim ikavsko-ekavskim govorima, ali tu se može pomišljati i na utjecaj slovenskoga predloška., The linguistic composition of books in the past was as a rule influenced by the type of language used in the earlier books of the same function. Decisions had to be made on which books would serve as models, and when several models clashed, either a single one had to be selected or more of them adopted in alternate fashion. At the same time, there was the matter of contemporary linguistic practice to be considered as well. In the analysed text we can also observe the pattern of the past + the present, the present be- ing rather diverse. If one sets out to refresh the language of the old books, the choice of linguistic solutions needs to be done carefully. Ignoring the linguistic idiom used by the larger groups of speakers could result in an unwelcome decline of readership and have the opposite effect from the original intention — the book reaching out to as wide an audi- ence as possible. That does not necessarily include utilizing all available sources to the same degree. Taking characteristic elements (ča— kaj — što, etc.) that will make the text more familiar to the readers using the idiom in question is always a good idea. However, the sporadic encounter of Old Church Slavonic idioms at many levels of Artikuli does not at all signify their language veering from tradition. It only points to a novel, different tradition where the elements of the Croatian idioms have long since become a stable and occasionally even dominant part of the language. Both Fancev and other linguists claim the majority of analysed texts to be predominantly lkavian, based on the frequency of the yat reflex. At the same time, the presence of ekavisms is also greater than expected, which could be ascribed to the fact that yat and e vowel were often interchangeable in the linguistic past, but there could be other reasons as well. For instance, if in Artikuli there is an infinitive peti (41b, 66b), or a present form sedam from the verb sesti (92b), or delaju (2b), or the noun bolezan (70b), or nedele (991)), or the adjective tesan (3a, 65a), and if the roots of these words are always or mostly Ekavian in Artikuli, one should bear in mind that the situation is similar in the Glagolitic texts which are older than the Protestant ones. Therefore, they would sooner appear to be a literary element rather than the influence of the translator’s speech, which does not mean that such solutions do not sometimes coin- cide with those dialects. The different situation is with those ekavisms that appear in the roots where the yat reflex is ordinarily much more often lkavian, such as Ienas! (2b), Iep (38a, 78 b), Iepši (61b), mesec (23a), nemški (81a). Here, the link to Chakavian lkavian- Ekavian dialects is more direct, but the influence of the Slovenian template cannot be neglected either.

U knjizi se donose drame iz rukopisne ostavštine I. K. Sakcinskog: Beg Bele i Nenadani sastanak s pratećim studijama. Pronađena drama Beg Bele pisana je na kajkavskom hrvatskom i starija je od drame Juran i Sofija koja je do sada smatrana njegovim prvijencem. Time se mijenja književno- povijesna slika hrvatske književnosti 19. stoljeća: dramaturško-adaptatorski i književno- prevoditeljski postupak primijenjen u drami Beg Bele, kao pouzdano stariji model mijenja i stajalište o izvornosti Jurana i Sofije - ovdje provedena analiza geneze i odnosa prema prema postojećem njemačkom rukopisu iste tematike, poduprta dnevničkim bilješkama, pokazuje istovjetnost prevoditeljskog postupanja prilikom prilagođavanja teksta nacionalnom i političkom programu iliraca. Iz svega se tako zaključuje da se hrvatska povijesna drama pojavljuje, i u svojim počecima razvija, kao prijevodna drama čvrsto zasnovana na svojevremenim njemačkim književnim i scenskim uzorima.

U radu se obrađuje povijest glagolske akcentuacije u štokavskom, tj. njezin razvoj od praslavenskoga do suvremenih dijalekata. Uz nešto manje detaljâ govori se i o glagolskoj akcentuaciji u čakavskom i kajkavskom. Naglasak je na rekonstrukciji i razvoju naglasnih paradigama u njihovu međuodnosu s kompleksnom glagolskom morfologijom. Glagoli su podijeljeni po prezentsko-infinitivnim vrstama i razredima te su unutar njih obrađeni svi glagolski oblici., The paper discusses the history of verbal accentuation in Štokavian, i.e. its development from Proto-Slavic to modern dialects. The paper also discusses the verbal accentuation of Čakavian and Kajkavian but in less detail. The emphasis is on the reconstruction and development of accentual paradigms in relation with the complex verbal morphology. Verbs are grouped according to present-infinitive groups and subgroups. All verbal forms are discussed under each specific group.

Prikaz knjige Između tradicije i subverzije: Časopis Kaj i kajkavska postmoderna Marija Kolara

U radu se analizira jezik kajkavskoga Plača Blažene Djevice Marije o Mukama Našega Gospodina iz 1626. godine. Zaključuje se da dijalekatne značajke, koje su zajedničke kajkavštini i čakavštini, ili pak svima trima hrvatskim narječjima, u ovom Plaču nisu rezultat inonarječnoga utjecaja, nego su sastavnim dijelom kajkavskoga izričaja.

U radu se razmatra povijest hrvatskih govora u Gorskome kotaru, koji se obično smatraju kajkavskim govorima. Obrađuju se različite promjene u akcentuaciji, konsonantizmu i vokalizmu do približno 16. stoljeća. One se uspoređuju sa sličnim promjenama u susjednim kajkavskim, slovenskim, čakavskim i štokavskim dijalektima. Najstarije nam izoglose pokazuju da goranske govore ne možemo smatrati doseljenim izdaleka ili miješanim. Moramo ih smjestiti u Gorski kotar već prije otomanskih nadiranja u 15. i 16. stoljeću. Raspravlja se o tome da je Gorski kotar dijalektno područje kroz koje teče više izoglosa koje postaju razumljive kad smještamo ovo područje u perspektivu okolnih južnoslavenskih narječja., The article discusses the history of the Croatian dialects spoken in the Gorski Kotar region usually regarded as belonging to the Kajkavian dialect group of the Croatian language. Several early accentual, consonantal and vocal developments are analyzed. These developments are compared to similar developments in the neighbouring Kajkavian, Slovene, Čakavian and Štokavian dialects. This leads to the conclusion that the oldest isoglosses in the area indicate that the Gorski Kotar dialects cannot be regarded as the result of recent migrations or as “mixed dialects”. The Gorski Kotar dialects can be placed in Gorski Kotar before Ottoman invasions in the 15th and 16th centuries. It is argued that Gorski Kotar forms a dialect area with local differences, which become understandable if we take into account the features of the surrounding South Slavic dialects.

U stotinjak hrvatskih govora istražuju se i promatraju frazemi s toponimom kao sastavnicom. Pronalaze se najšire potvrđeni frazemi, oni manje potvrđeni i frazemi lokalizmi. Promatraju se inovacije u pojedinim sustavima koji zahvaćaju toponim. 0. Sa studentima Kroatistike istraživala sam frazeme u više od stotinu hrvatskih govora. Najviše je ispitanika bilo s kajkavskoga, nešto manje sa štokavskoga, a najmanje s čakavskoga područja, što odgovara strukturi studentske populacije Filozofskoga fakulteta u Zagrebu. Studenti druge godine na samom početku bavljenja dijalektologijom ispunjavali su ankete, popunjavali ih sami, kao izvorni govornici, ili kao ispitivači bliskih osoba u svom kraju. Neki su i poslije nastavili prikupljati frazeme u svom govoru, a njihova su istraživanja rezultirala seminarskim i diplomskim radovima. Iz tog velikog materijala hrvatskih dijalektih frazema izdvojila sam za ovu priliku frazeme s toponimom kao sastavnicom. Primjeri su iz svih proučavanih govora, dakle čakavskih, kajkavskih i štokavskih.

U članku se na primjeru govora mjesta Drinje govori o čakavskim i kajkavskim elementima u akcentuaciji donjosutlanskoga dijalekta (pokajkavljenih genetski čakavskih govora). Najvažniji su čakavski elementi potpuno izostajanje neocirkumfleksa u morfologiji: kra``vom, o bra``tu, o smr``ti, mn. mi``sta, sla``bi, ču``jem, pobe``goṷ, či``stila, nama``zan, a i drugdje: ga``vran, ko``ža, vi``šnja itd. Neocirkumfleks se javlja pod utjecajem kajkavskoga samo u pojedinačnim leksemima i tvorbama: oprȃva, vȏļa, svȃdba, žȃbji itd. Utjecajem se kajkavskoga, na ovaj ili onaj način, smatraju naglasni oblici poput: pĩla, javĩla, supin pȋt, v grãdu, zelẽni, sẽla, s kõnji, vjȗtro itd.

Autori se u članku bave deklinacijom brojeva dva, oba, tri i četiri u kajkavskim tekstovima pravne regulative od 16. do 18. stoljeća. Kao korpus za jezičnu analizu uzimaju 23 teksta iz 16. st., 40 tekstova iz 17. st. i 19 tekstova iz 18. st. U jezičnoj se analizi posebna pažnja posvećuje usporedbi između oblika dvojine i množine u deklinaciji brojeva dva i oba, kao i razvoju množinskih oblika u deklinaciji brojeva tri i četiri. Autori navode sve zabilježene oblike brojeva dva, oba, tri i četiri, uspoređuju njihovu pojavnost u različitom vremenskom presjeku i na temelju rezultata jezične analize nude deklinacijski tip navedenih brojeva. Deklinacija brojeva u kosim padežima promatra se s obzirom na to jesu li navedeni brojevi dijelom prijedložnih ili neprijedložnih izraza, a posebno je pitanje učestalosti indeklinabilnih oblika., In this paper the authors discuss some interesting facts about the declension of the numerals two, both, three and four in Kajkavian legal texts from the 16th to 18th century. The language analysis is based on eighty two Kajkavian legal texts (23 from the 16th, 40 from the 17th, and 19 from the 18th century). Special attention has been paid to the question of the relation between plural and dual in the declension of the numerals two and both, as well as to the development of the plural in the declension of the numerals three and four. All recorded forms of the numerals two, both, three and four are given for all cases and their appearance is compared between different time periods. Number declension also is examined in prepositional phrases. At the end of the paper the frequency of the nondeclinable forms of the numerals two, both, three and four is given.

Mnogo je hrvatskih dijalektnih frazema s antroponimom kao sastavnicom. U hrvatskim su govorima često potvrđeni opći frazemi, poznati i u drugim europskim i svjetskim sustavima. Potvrđeni su i vrlo raznovrsni frazemi lokalizmi. Često će značenje i struktura frazema u raznim govorima biti ista, a varirat će upravo antroponim (npr. ima koga kao Gostića // ima koga kao Rokića // ima koga kao Vantića).

U radu se daje pregled i relativna kronologija najstarijih fonetskih naglasnih izoglosa u slovenskom, kajkavskom, čakavskom i štokavskom.

Nakon konstatacije da je knjiga "Jezik i nacionalizam" dobrano uzburkala javnost, intervju započinje pitanjem da se pojasni izjava data E- novinama kako uvođenje ćirilice u Vukovaru nije znak dvojezičnosti. Nadalje, u intervjuu se pokazuje da političari izokrenuto tumače Evropsku povelju o regionalnim ili manjinskim jezicima. Također se pokazuje da poistovjećuju naciju i jezik, što je znak neobrazovanosti jer riječ je o pogledu zaostalom iz 19. stoljeća. U nastavku intervjua opisuje se što je to policentrični jezik. Objašnjava se zašto nije točna tvrdnja koju iznosi Josip Silić o suprotstavljenosti strukturalizma i teorije policentričnosti. Poslije toga, navode se primjeri koji oslikavaju kako su leksičke razlike među varijanata policentričnih jezika najnormalnija pojava. U okviru intervjua objašnjavaju se i razlozi zašto je titlovana predstava Branislava Nušića "Gospođa ministarka" koju je režirao Oliver Frljić u kazalištu Kerempuh. Završno, u intevjuu se podsjeća da pisani spomenici iz 12. stoljeća ne mogu se pripisivati nijednoj naciji jer prva nacija na evropskom kontinentu nastala je tek krajem 18. stoljeća.

The article gives an overview of the most important linguistic publications on the Burgenland Croatian dialects so far and concludes that our picture of these dialects is still far from complete. Two examples are given of unsolved questions that illustrate why a more complete picture than we have at the moment is necessary. The author wishes to point out that good quality linguistic fieldwork in this region deserves higher priority than it is given now, especially since the dialects are dying out so fast., U članku se donosi pregled najvažnijih dosad objavljenih lingvističkih radova o gradišćanskim hrvatskim dijalektima i zaključuje se da je lingvistička slika tih dijalekata još uvijek nepotpuna. Navode se dva primjera neriješenih pitanja, kojima se objašnjava zašto je potrebna potpunija slika od postojeće. Jedan je primjer još uvijek postojeća nejasnoća o sudbini ishodišnoga kratkog naglašenog a u mnogim dijalektima. Drugi je primjer neriješeno pitanje o tome je li ton u nekim dijalektima južnoga Gradišća razlikovan ili nije. Autor ima razloga pretpostaviti, a pokušava to i pokazati u članku, da je barem dio hrvatskih dijalekata u Gradišću očuvao razlikovni ton i da je distribucija tog tona dijakronijski vrlo zanimljiva. Najvažnije što autor želi istaknuti je da kvalitetnim lingvističkim terenskim istraživanjima u ovom području treba dati veću važnost nego ju imaju sada, pogotovo ako se uzme u obzir da ovi dijalekti brzo izumiru.

Povodom knjige "Jezik i nacionalizam" govori se u ovom intervjuu o tome da nitko nema ekskluzivno vlasništvo nad jezikom i da jezik pripada svakome tko ga govori. Pokazuje se da nacionalizmi predočavaju jezik kao nešto što se može ukrasti i da za navodnu krađu optužuju drugu naciju. Međutim, jezik nije predmet i ne može se ukrasti. Ne postoje autorska prava ni licenca na jezik. Nadalje, objašnjava se da suradnja ili nesuradnja oko kodifikacije varijanata nekog jezika ne utječe na činjenicu da se radi o zajedničkom policentričnom jeziku. Kao primjer toga navode se Austrija i Njemačka u 20. stoljeću. U intervjuu se, pored toga, objašnjava zašto nije opravdano povlačiti paralelu između mađarskog kao manjinskog jezika u Baranji i uvođenja navodne dvojezičnosti u Vukovaru zbog srpske manjine. Objašnjava se i zašto ćirilica nije znak dvojezičnosti.

U radu se na odabranim primjerima iz objavljenih kajkavskih dijalektnih rječnika naznačuju neki problemi koji se pojavljuju pri transkripciji i interpretaciji dijalektne građe koja je u njima prezentirana. Razmatraju se moguća rješenja odabira transkripcije u leksikografskom opisu jednoga sustava (jednoga mjesnoga govora) i/ili pojedinoga dijalekta kajkavskoga narječja., In Croatian dialectal tradition a system for phonetic transcription with standardised symbols has largely become established. However, in Kajkavian dialectal lexicographic practice, depending on the circumstances (purpose of the dictionary, users, printing possibilities etc.), it is not infrequently adapted and changed. The experience of producing Kajkavian dialectal dictionaries has shown that the adopted principles are very hard to carry out consistently in the case of concrete dialects. In the paper, based on examples from published dictionaries, some of the problems that occur in transcription and interpretation of dialectal material are analysed.

Opis kajkavskog govora Gornje Konjščine.

"Ozvučena čitanka iz hrvatske dijalektologije" djelo je koje u dvama medijima – kao knjiga i kao popratni nosač zvuka – donosi zapise 40 hrvatskih mjesnih govora iz svih hrvatskih narječja. Na taj se način prvi puta u Hrvatskoj organski govori objavljuju paralelno i u zvučnome i u pisanom obliku. Govori uključeni u "Čitanku" izabrani su po kriteriju dijalektološke raznolikosti i ravnomjernoga terenskog rasporeda. "Čitanka" nastoji pokazati hrvatsku dijalektnu raznolikost, koja je bitno obilježje hrvatskoga jezika promatranoga u njegovu prostiranju, a time i hrvatskoga nacionalnog identiteta. Svaki govor predstavljen je zvučnim zapisom u trajanju od oko 5 minuta i ispisanim tekstom toga zvučnog zapisa. Tekst je ispisan hrvatskom dijalektološkom transkripcijom. Uza svaki tekst postoji manja karta s ucrtanim obrađivanim mjestom, a na kraju svakoga teksta donose se pitanja za dijalektološku analizu i rječnik manje poznatih riječi. Na kraju knjige dva su zajednička rječnika, u kojima su objedinjene karakteristične riječi svih obrađenih tekstova: u prvome su na lijevoj strani dijalektne riječi, a na desnoj standardnojezični ekvivalent ; u drugome rječniku na lijevoj je strani standardnojezična riječ, a na desnoj su dijalektne riječi iz obrađivanih tekstova, koji pripadaju svim trima hrvatskim narječjima, što je postupak prvi puta primijenjen u hrvatskoj dijalektološkoj leksikografiji. "Čitanka" je namijenjena studentima koji u svojem programu imaju dijalektologiju, nastavnicima, stručnjacima (filolozima, slavistima, akcentolozima) te široj javnosti zainteresiranoj za problematiku izvornih narodnih govora.

Podrazumijevajući kvalitetni doprinos stvaralaštva Antuna Nemčića romantičarskim proplamsajima hrvatske književnosti tijekom narodnog preporoda članak „Nemčićev Kvas bez bez kruha i govorna karakterizacija likova“ zanima se ponajprije komedijom Kvas bez kruha ili tko će biti veliki sudac?. Uzimajući kritičku recepciju djela kao svoje polazište, to se zanimanje usredotočuje na piščev stilski postupak karakterizacije likova njihovim diskursom koji za svoju osnovu uzima štokavski standard i kajkavsko narječje.

U radu se daje pregled govora vojvođanskih Bunjevaca i vojvođanskih Šokaca kao i pregled govora kajkavaca u Banatu. Sve te činjenice povezane su s hrvatskom tradicijom u Vojvodini i u južnoj Ugarskoj.

Autor ovoga rada želi ukazati na neke važne, na žalost i zanemarene vrijednosti hrvatskih biblijskih prijevoda u kajkavskom jezičnom tipu. U odnosu na ostale hrvatske biblijske prijevode kajkavski jezični izraz ističe se izuzetnom ekspresivnosti. Snažan dojam kajkavskih biblijskih prijevoda u određenoj mjeri dodaju im izvjesnu prednost pred prijevodima standardnim hrvatskim jezikom. Bestijarij i uloga životinja u Psaltiru, posebno je zahvalni biblijski materijal na kojem će se očitovati ekspresivnost kajkavskog jezičnog tipa. Uglavnom ćemo se ovdje usredotočiti na dva prijevoda Psaltira. Onoga Antona Vraniča i Ignaca Kristijanovića, a koji su bili priređeni u okviru velikog biblijsko-prevoditeljskog projekta pod patronatom zagrebačkog biskupa Maksimilijana Vrhovca (1752 – 182). Uglavnom poznatim pod imenom Vrhovčeva Biblija (VB). Treba odmah reći da je ovaj rad zapravo tek svojevrsna opširna natuknica za potencijalno daleko opsežnije radove iz ove tematike. Osobito da je bestijarij u Bibliji kao predmet istraživanja malo proučavana tema u hrvatskoj literarno-biblijskoj problematici. Za prigodu ovoga rada, grafija biblijskih tekstova ostala je onakvom kakvom ju je ovaj autor zatekao u rukopisima spomenutih prevoditelja.

U radu se opisuju vokalske, konsonantske i prozodijske značajke govora Vrbovca i Cerja Vrbovečkoga. Iz morfologije daje se inventar imeničkih promjena.

Hrvatski se književni jezik u povijesti razvijao na svim trima hrvatskim narječjima (čakavskome, štokavskome i kajkavskome), u razna doba i na raznim područjima, zasebno, ili u pokušajima stvaranja višenarječne koine. Književni su se jezici u određenoj mjeri međusobno doticali i obogaćivali, što putem književnih djela i kontaktne sinonimije, što recipročnim korištenjem rječnika i gramatika. U radu se govori o prožimanju jezičnih značajki štokavskoga i kajkavskoga književnog jezika u dvjema verzijama religiozne poeme Sveta Rožalija: u originalnom tiskanom djelu Antuna Kanižlića i u rukopisnome prijevodu toga djela Ivana Krizmanića. Antun Kanižlić Svetu je Rožaliju napisao slavonskom ikavštinom oslanjajući se na sjeverne i južne književne uzore. Dosadašnje analize pokazale su da je na Kanižlićev jezik ponajviše utjecao jezik dubrovačke književnosti preko Della Bellina rječnika, zatim građa iz Vitezovićeva rječnika, te Belostenčev rječnik iz kojega je Kanižlić pruzeo brojne kajkavizme na svim jezičnim razinama (baštenik, Jesus, poldan, želni itd.). Pedesetak godina poslije, Ivan Krizmanić preveo je cjelokupnu Svetu Rožaliju na kajkavski književni jezik, koji je (jezik) od svojih početaka blago štokaviziran u svrhu pridobivanja šire čitateljske publike. U radu se govori o tome kako Krizmanić u svome kajkavskom prijevodu Svete Rožalije postupa s Kanižlićevim kajkavizmima.

Dva stoljeća hrvatskojezične povijesti – 17. i 18. – nastavak su (u prethodnome jednostoljetnom razdoblju u dvama zemljopisno odvojenim, ali zajedničkim težnjama povezanim kompleksima) pronalaženja putova stvaranja jezičnoga zajedništva. Od dvaju mogućih putova ostvarenja takva zajedništva izabran je onaj koji općehrvatski jezik vidi temeljen na jednome narječju – kajkavskome u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, odnosno (novo)štokavskome u ostalome njezinu dijelu.

U radu se razmatra povijest hrvatskih govora u Gorskome kotaru, koji se obično smatraju kajkavskim govorima. Obrađuju se različite promjene u akcentuaciji, konsonantizmu i vokalizmu do približno 16. stoljeća. One se uspoređuju sa sličnim promjenama u susjednim kajkavskim, slovenskim, čakavskim i štokavskim dijalektima. Najstarije nam izoglose pokazuju da goranske govore ne možemo smatrati doseljenim izdaleka ili miješanim. Moramo ih smjestiti u Gorski kotar već prije otomanskih nadiranja u 15. i 16. stoljeću. Raspravlja se o tome da je Gorski kotar dijalektno područje kroz koje teče više izoglosa koje postaju razumljive kad smještamo ovo područje u perspektivu okolnih južnoslavenskih narječja. The article discusses the history of the Croatian dialects spoken in the Gorski Kotar region usually regarded as belonging to the Kajkavian dialect group of the Croatian language. Several early accentual, consonantal and vocal developments are analyzed. These developments are compared to similar developments in the neighbouring Kajkavian, Slovene, Čakavian and Štokavian dialects. This leads to the conclusion that the oldest isoglosses in the area indicate that the Gorski Kotar dialects cannot be regarded as the result of recent migrations or as “mixed dialects”. The Gorski Kotar dialects can be placed in Gorski Kotar before Ottoman invasions in the 15th and 16th centuries. It is argued that Gorski Kotar forms a dialect area with local differences, which become understandable if we take into account the features of the surrounding South Slavic dialects.

Prvi dio izdanja "Croatian Recordings 1901 - 1936", objavljen 2009., sadrži 11 najstarijih zvučnih zbirki jezične i glazbene baštine snimljene u Hrvatskoj i među Hrvatima izvan Hrvatske te pohranjene u Arhivu fonograma Austrijske akademije znanosti u Beču. Izdanje se sastoji od 4 CD-a s digitaliziranim zvučnim snimkama, knjige s uvodnim tekstovima i transkripcijama te CD ROM-a s izvornom dokumentacijom i opsežnijim komentarima. U obradi građe (transkripcije, uvodni tekstovi i komentari) sudjelovali su lingvisti i etnomuzikolozi Walter Breu, Naila Ceribašić, Radoslav Katičić, Franz Lechleitner, Gerda Lechleitner, Mijo Lončarić, Grozdana Marošević, Dario Marušić, Gerhard Neweklowsky i Jakša Primorac. Građu ovog izdanja na skupu su predstavile Naila Ceribašić te urednice Gerda Lechleitner i Grozdana Marošević, a skupina pjevača "Basbaritenori" iz Beča izvela je prema snimkama ovoga izdanja nekoliko gradišćanskih napjeva u vlastitoj obradi.

Članak o hrvatskom rimantičaru Ljudevitu Vukotinoviću, koji je djelovao od tridesetih do šezdesetih godina XIX. st., prati književno kritičku recepciju tog pisca koji je u nacionalnu književnost uveo ili učvrstio određene oblike kao što su kratka ljubavna pjesma, novela, balade , feljton i esej. Premda je bio u svom vremenu bio priznat, njegova književna djela nisu mogla preživjeti oštru estetičku kritiku (Antun Barac). Njegovo mjesto ograničeno je u kulturnoj nacionalnoj povijesti, u vremenu u kome je i djelovao. Smatra se da su njegovi eseji, feljtoni i nekoliko lirskih cjelina na kajkavskom najvrijedniji dio onoga što je pisao.

Jedan tekst koji je napisao Zvonko Pandžić i jedan koji je napisao Tonko Maroević koriste se kao povod da bi se u ovome članku opisalo kako dolazi do nastanka naroda i nacija, i kako se oblikuje nacionalni identitet. Govori se i o tome što je u prošlosti značio pojam "ilirski", a što je značio pojam "hrvatski". Nadalje, pomoću brojnih primjera u svijetu pokazuje se da nacija nije podudarna s jezikom. Na sociolingvističkom planu razmatra se pojam policentričnosti, uloga međusobne razumljivosti i povlače se usporedbe s njemačkim jezikom. Pored toga, propituje se da li stavovi laika u narodu mogu imati status sociolingvističkog kriterija.

Zbornik radova o donjosutlanskim kajkavskim ikavcima.