Search

Jedan tekst koji je napisao Zvonko Pandžić i jedan koji je napisao Tonko Maroević koriste se kao povod da bi se u ovome članku opisalo kako dolazi do nastanka naroda i nacija, i kako se oblikuje nacionalni identitet. Govori se i o tome što je u prošlosti značio pojam "ilirski", a što je značio pojam "hrvatski". Nadalje, pomoću brojnih primjera u svijetu pokazuje se da nacija nije podudarna s jezikom. Na sociolingvističkom planu razmatra se pojam policentričnosti, uloga međusobne razumljivosti i povlače se usporedbe s njemačkim jezikom. Pored toga, propituje se da li stavovi laika u narodu mogu imati status sociolingvističkog kriterija.

Članak predstavlja kritičku analizu knjige Ive Žanića "Hrvatski na uvjetnoj slobodi", a glavna tema mu je jezična politika u bivšoj Jugoslaviji i u današnjoj Evropskoj uniji. Je li jezična politika u bivšoj Jugoslaviji bila unitaristička i jesu li zakoni o jeziku bili nedemokratski? U članku se pokazuje da autor knjige prešućuje niz bitnih podataka o toj temi. Također se pokazuje da je govoreći o toj temi propustio primijeniti spoznaje o ulozi prestiža kod odnosa među jezicima ili među varijantama. U članku se pokazuju granice zakonskih odredbi o jeziku: zakoni, i kad su maksimalno demokratski, ne mogu napraviti male jezike velikima niti velike malima. Ne mogu ni promijeniti razliku u prestižu između njih. U članku se, navodeći i primjere iz Europske unije, osvještava objektivna nejednakost među jezicima ili među varijantama. Također se, na primjeru engleskog, njemačkog, španjolskog i nekih drugih jezika, opisuju svojstva policentričnog standardnog jezika. Pritom se vezano za navedene jezike ispravljaju razne netočne tvrdnje iz knjige.

U članku se kritički analiziraju teorije koje je njihov autor Josip Silić iznio u knjizi "Funkcionalni stilovi hrvatskoga jezika". Osnovna među njima je teorija da postoje odvojeno jedan od drugoga "jezik kao sustav" i "jezik kao standard". Na nju se nadovezuje teorija da jezik književnih djela "nije vid standardnog jezika", odnosno da književni stil nije jedan od funkcionalnih stilova standardnog jezika. Nakon što je u članku pokazana neodrživost tih teorija, kritički se pomoću brojnih primjera pokazuje da autor knjige preskriptivno pristupa jeziku. Usto se korigira i niz tvrdnji o znanstvenom stilu koje nalazimo u knjizi.

Analizirajući kritički dva teksta koja je objavio August Kovačec, rasvjetljava se u ovome članku uloga historiografije i povjesničara kod nedovoljne proširenosti spoznaja o formiranju naroda i nacija. Navode se razlozi zašto u društvu dominiraju mitovi kod teme "nacija". Nadalje, govori se o nacionalizmu, o nepodudaranju kulture s nacijom i o prepravljanju povijesti. Na planu jezika opisuju se razlike između varijanata engleskog jezika i povlače paralele s drugim policentričnim jezicima. U taj kontekst smješta se i jezična situacija u Hrvatskoj, Srbiji, Crnoj Gori i Bosni i Hercegovini. Pokazuje se da zasebno normiranje tj. nacionalno različita kodifikacija postoji i unutar engleskog jezika, i unutar njemačkog jezika itd., odnosno da je ona čak uključena u definiciju policentričnog jezika, i to već od začetaka teorije policentričnosti. U članku se, pored toga, govori još o nazivu jezika i o međusobnoj razumljivosti kao (socio)lingvističkom kriteriju.

Povodom knjige "Hrvatski kao povijesni jezik" pokazuje se da Marko Samardžija koristi pojam "povijesni jezik" prešućujući podatke iz radova utemeljitelja tog pojma, Eugena Coseriua, na osnovi kojih bi se vidjelo da je Coseriuov pojam primjenjiv na policentrične jezike i da sam Coseriu eksplicitno spominje srpskohrvatski jezik. Pokazuje se, nadalje, da Samardžija pogrešno upotrebljava pojam "jezične zajednice" kad govori o dalekoj prošlosti, te da bitno okrnjuje podatke kad opisuje uvođenje štokavskoga za standardni jezik, i tako navodi čitatelje na pogrešne zaključke. Također se pokazuje da svi podaci o vremenu prve Jugoslavije koje Samardžija nudi u knjizi stoje u kontradikciji s njegovom tvrdnjom da je u to vrijeme vladao jezični unitarizam.

Članak je kritička analiza teksta Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti pod naslovom "Hrvatski jezik" (objavljenog u časopisu "Jezik" br. 2, 2007, str. 41-50). Na osnovi obimne inozemne literature pokazuje se u članku nedovoljna upućenost članova HAZU u sociolingvističku teoriju o policentričnim jezicima, zatim u proces pravljenja nacija, u evropsku povijest 18. i 19. stoljeća. Uočava se i niz kontradikcija u tvrdnjama akademika o ilirskom pokretu, kao i prešućivanje podataka kad govore o jezičnom unitarizmu i o Novosadskom dogovoru. Razotkriva se postupak pravljenja moralne panike kojom se akademici služe da bi opravdali vlastiti jezični purizam. Govori se o neutemeljenosti izjednačavanja porijekla, kulture i jezika. Pokazuje se promjenjivost identiteta, zatim da kultura nije upotrebljiva za klasificiranje ljudi u nacije. Govori se i o prepravljanju povijesnih izvora na primjeru najnovijeg prijevoda knjige Bartola Kašića. Tematizira se i službeni jezik, i pokazuje zašto ustav ne treba sadržavati odredbu o službenom jeziku.

Postoji više kriterija kojima se određuje što jest jezik, a što nije. Odmah treba reći da nijedan nije dostatan da bi se sa sigurnošću reklo što je jezik, a što dijalekt, koliko jezika ima na svijetu, što su dva jezika, a što varijante jednoga jezika. To je sve općepoznato. U ovom smo radu pošli drugim putem primijenivši univerzalni kriterij za razlikovanje jednoga od drugoga entiteta. Uspostavili smo model identičnosti / neidentičnosti koji omogućuje razgraničavanje entiteta na osnovi utvrđivanja istosti, jednakost i različitosti

U ovom članku se kritički analizira jedan tekst kojemu je autor Ivo Pranjković. Ukazuje se na neopravdanost preskriptivnog i purističkog pristupa jezika. Na osnovi uvida u brojne radove iz svjetske lingvistike pokazuje se da purizam i preskriptivnost nemaju potpore u znanosti o jeziku, te da je lingvistika kao i svaka druga znanost deskriptivna a ne preskriptivna. Navode se dokazi za direktnu povezanost purizma i nacionalizma, opisuje se uloga purizma u doba nacističke Njemačke i kako profesori služe nacionalističkoj ideologiji propagiranjem purizma. U članku se, nadalje, pokazuje da tema jezičnog unitarizma u Jugoslaviji izgleda sasvim drukčije osobi upoznatoj s nekim temeljnim sociolingvističkim činiocima kakav je npr. prestiž. Analizira se nacionalistička ideologija, udio mitova u njoj i osnovna svojstva tih mitova. Govori se o potrebi nacionalizma za neprijateljem, o velikoj ulozi medija pri širenju nacionalizma i o utjecaju sportskih takmičenja na jačanje nacionalizma. Govori se i o usađivanju nacionalističkih predrasuda pomoću škola, u nastavi povijesti, jezika i književnosti. Opisuju se zajednička svojstva nacionalizma i religije.

U ovoj kritičkoj analizi jednog teksta koji je napisao Ivo Pranjković razdvaja se znanstveni pristup jeziku od populističkoga. Navode se i objašnjavaju osnovna svojstva standardnog jezika, podsjeća se da je temeljna funkcija standardizacije poboljšavanje komunikacije, i da se normiranje jezika ravna prema jezičnoj upotrebi a ne prema subjektivnom ukusu jezikoslovaca. Govori se o neopravdanosti purističke jezične politike, o nepodudaranju kulture s jezikom i o nepodudaranju kulturnog i nacionalnog identiteta. Pruža se definicija policentričnog standardnog jezika i opisuje kada je i kako došlo do standardizacije. Govori se o nazivu jezika u prošlosti, što je značio naziv "ilirski" a što naziv "hrvatski". Također se opisuje kako dolazi do formiranja nacija i kako državna historiografija prepravlja povijest. Navodi se zašto je izraz "narodni ili nacionalni preporod" pogrešan kad je riječ o 19. stoljeću, i zašto je znanstveno opravdan izraz "pravljenje nacije".

U ovom članku se kritički analizira jedan tekst koji je napisao Ivo Pranjković. Govori se o temeljnim svojstvima standardnog jezika, zatim o obilježjima policentričnog jezika i o kriterijima za utvrđivanje da li se radi o jednom ili o nekoliko jezika. Upućuje se na primjere iz njemačkog, malajskog i drugih jezika. Nadalje, tematizira se naziv jezika, neznanstvenost preskriptivizma i neznanstvenost poistovjećivanja nacije s jezikom.

Povodom tekstova koje su napisali Stjepan Damjanović i Mario Grčević, opisuje se u ovome članku situacija kakva je vladala u hrvatskoj filologiji 1990-ih godina, u hrvatskim znanstvenim časopisima i u novinama, a tiče se raznih oblika cenzure, uključujući i jezičnu cenzuru. U članku se također govori i o imenu jezika, o međusobnoj razumljivosti, policentričnim standardnim jezicima, o dijalektima i o ekavici i ijekavici.

Povodom jednog teksta koji je objavio Dalibor Brozović, u ovome članku se pokazuje neprikladnost naziva "srednjojužnoslavenski" i "standardni novoštokavski" koje taj autor nudi u novije vrijeme. Na osnovi paralela s njemačkim i engleskim jezikom izvodi se zaključak da hrvatska, srpska, bosanska i crnogorska jezična situacija predstavlja tipičan primjer policentričnog standardnog jezika s nekoliko nacionalnih varijanata, i da je oznaka "srpskohrvatski jezik" lingvistički utemeljena. Te spoznaje, doduše, nisu nove: hrvatski jezikoslovci zastupali su ih već 1960-ih godina, kako se vidi iz članaka koje je u ono vrijeme objavio npr. Dalibor Brozović, a koji se citiraju ovdje u članku. Navode se i citati istog autora koji poriču tezu o jezičnom unitarizmu. U članku se govori i o današnjem preskriptivizmu kroatista, te o lektorskim zahvatima u jezik koji imaju razmjere jezične cenzure.

Povodom tekstova kojima su autori Stjepan Babić, Leopold Auburger, Stjepan Damjanović i Vinko Grubišić, u ovom članku se na osnovi obimne inozemne literature pokazuje da ne postoje čisti jezici i da je purizam suprotan od znanstvenog pristupa jeziku. Nadalje, govori se o načinu kako nastaju nacije i kada se to odvijalo na južnoslavenskom prostoru. Opisuje se teorija policentričnih jezika i odnos između nacionalnih varijanata. Navode se primjeri iz engleskog jezika, njemačkog, nizozemskog, hindustanskog i drugih. Detaljnije se govori o nezavisnosti sociolingvistike od politike, i o sociolingvističkim kriterijima za utvrđivanje da li se radi o jednom jeziku ili o nekoliko jezika.

U članku se kritički analizira jedan tekst koji je napisao Mario Grčević. Objašnjava se zašto "povijesno uvjetovana samoprocjena nositelja jezika" ne može biti znanstveni kriterij i zašto se domaća jezična situacija ne može poistovjećivati sa situacijom kakva je između češkog i slovačkog ili bugarskog i makedonskog. Govori se o važnosti međusobne razumljivosti za određivanje da li se radi o jednom jeziku ili o nekoliko jezika. Objašnjava se zašto za domaću situaciju nije primjenjiv termin Ausbau-jezici. Detaljnije se govori o nazivu jezika.

U članku se razmatraju razlozi zašto inozemni lingvisti imaju drukčiji stav od domaćih kroatista o nazivu jezika i da li bi se moglo početi u Hrvatskoj tolerirati njihovo drugačije mišljenje. Navode se argumenti lingvista iz inozemstva koji polaze od striktno lingvističkih procjena zasnovanih na promatranju strukturnih obilježja jezika. Također se navodi njihovo zapažanje da se govornici iz Hrvatske, Srbije, Bosne i Crne Gore međusobno razumiju kad govore standardnim jezikom. Članak poziva domaće kroatiste da se uključe u diskusiju o ovoj temi, a kao što će se vidjeti iz sljedećih brojeva časopisa "Republika" i "Književna republika", tom pozivu su se odazvali brojni kroatisti.

U članku se kritički analizira tekst "Položaj hrvatskoga u europskim integracijama" kojemu je autor Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti. Utvrđuje se da tekst HAZU počiva na neistinitim postavkama, da mu je cilj praviti neutemeljenu paniku, širiti odbojnost prema Evropi i jačati nacionalizam.