Search

U predavanju je govoreno o hrvatskim katoličkim intelektualcima tijekom ranoga novog vijeka (XVII. - XVIII. st.) koji su presudno utjecali na razvoj egzaktnih znanosti izvan domovine iako su bili hrvatskoga porijekla, a svoje su karijere razvijali izvan granica hrvatskih zemalja. S obradbom povijesnoga europskoga, habsburškoga, ugarskoga i hrvatskoga povijesnog konteksta, poseban je osvrt dân na hrvatske katoličke intelektualce koji su djelovali u Budimu, tj. Pešti tijekom druge polovice XVIII. stoljeća (Franjo Bruna, Mirko Danijel Bogdanić, Josip i Ljudevit Mitterpacher, Josip Franjo Domin, Ivan Paskvić). Uz interpretaciju i raščlambu njihovih karijernih života i djelâ, raspravljano je o njihovoj svjesnosti o hrvatskoj državnosti i pripadnosti domovini u iseljeništvu.

Analizirajući razvoj književnosti i umjetnosti u Zagrebu za vrijeme Prvoga svjetskog rata, autor objašnjava kontinuitete i diskontinuitete između ratnoga vremena i “lijepe epohe” (franc. la belle epoque) koja je neposredno prethodila ratu, a svjedočila je značajnim književnim i umjetničkim ostvarenjima u Hrvatskoj. U središtu analize je artikulacija ideje jugoslavenstva među intelektualcima i umjetnicima ratnoga Zagreba, ali i nastavak sukoba “starih” i “mladih” u književnosti, što do sada još nije bilo jasno uočeno i iscrpno obrađivano u historiografiji. Knjiga pokazuje kako je među pripadnicima elitne kulture tijekom rata došlo do “trijumfa” ideje jedinstvene jugoslavenske kulture još i prije stvaranja Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca.

Zbog gotovo polustoljetnoga komunističkog ostracizma, hrvatska historiografija djelima Bogdana Radice pristupa sa stanovitim zakašnjenjem. Nestankom Dvojne Monarhije dalmatinski intelektualci udaljavaju se od talijanskih kulturnih izvora i intelektualnih uzora, uključujući se aktivno u zagrebačke i beogradske tijekove političkog i kulturnog razvoja. Bogdan Radica krenuo je u suprotnom smjeru, stoga njegovo intelektualno formiranje predstavlja atipičan razvojni put dalmatinskoga intelektualca nakon 1918. godine. Odlaskom na studij u Firencu 1924, Radica se postupno pozicionirao pri središtu talijanskoga intelektualnog života, obilježenoga lomovima uslijed fašističke totalitarizacije javnoga života. Radičini doticaji s hrvatskom domovinom održavali su se u međuratnom razdoblju ponajviše preko suradnje u listovima pod utjecajem ostataka liberalne inteligencije, obilježene jugoslavenskim nacionalnim predznakom. Stoga je Radica ostao isključen iz koncentracije hrvatskih nacionalnih snaga, koja je uslijedila nakon atentata u beogradskoj Narodnoj skupštini i uvođenja Šestosiječanjske diktature. Klasično obrazovanje te intelektualna znatiželja, stvaralačka ambicija i vertikalna prodornost kao značajke osobnosti omogućili su Radici kretanje među glasovitim intelektualnim krugovima međuratne Europe, što je amblematski utkano u njegovu prvu knjigu Agonija Evrope. No, za domovinske prilike važnija su njegova djela autobiografskoga nagnuća: knjiga eseja Hrvatska 1945. i dvosveščano djelo Živjeti nedoživjeti. U poslijeratnoj američkoj pečalbi, i sam profesor povijesti na sveučilištu Farleigh Dickinson, Radica je utkao u svoja djela cjeloživotno zanimanje za povijest ideja i intelektualce kao njihove nositelje. Stoga njegova pripovjedačka perspektiva obiluje podatcima za istraživanje intelektualne povijesti. Oslanjajući se na spomenuta Radičina djela, u izlaganju se metodologijom intelektualne povijesti dolazi do uvida u intelektualne krugove splitskoga urbanog miljea. Uvid se temelji na analizi zajedničkih intelektualnih ishodišta i utjecaja, međusobne komunikacije i logike povezivanja, mjesta susretanja i sastajanja splitskih intelektualaca. Time se razrješavaju i intelektualna ishodišta Bogdana Radice te korijeni njegove izrazito prozapadnjačke orijentacije. Iscrtavaju se konture intelektualnoga ambijenta njegova rodnog Splita. U prvim godinama Kraljevine SHS tim su gradom i dalje dominirali intelektualci čiji je autoritet preživio promjenu državnoga okvira, poput Ante Trumbića i don Frane Bulića. Javne institucije grada pod Marjanom bile su još uvijek u stanju djecu srednjega maloposjedničkog staleža formirati u intelektualce klasične humanističke naobrazbe, oblikujući pojedinca kao homo universalis. U vrijeme Radičina boravka u rodnom gradu čiji je municipalizam u krajnjoj konzekvenci suštinski nepomirljiv prema bilo kojem državnom centralizmu, splitski intelektualni život u svojem se političkom produžetku lomio između različitih državnopravnih pozicija, koje su još uvijek predstavljale unutarjugoslavenske dileme.

Povijest medicine primarno spada u područje biomedicine i zdravstva, no upravo će razvoj socijalne i intelektualne povijesti u zapadnoj historiografiji dovesti do rasta interesa općih povjesničara za povijesno-medicinske teme. Iako u hrvatskoj medicinskoj historiografiji i dalje prevladavaju liječnici, postepeno je oblikovan korpus intelektualno-povijesnih medicinskih tema vrijedan pažnje. Vođen time, autorov je osnovni cilj ovog izlaganja razmotriti dosadašnja istraživanja i daljnje mogućnosti na području intelektualne povijesti medicine. U prvom će dijelu izlaganja biti prikazani opći trendovi na području intelektualne povijesti medicine. Nakon toga će biti predstavljeni neki značajni autori i njihova djela, poput Luje Thallera, utemeljitelja hrvatske povijesti medicine, Vladimira Bazale i Lavoslava Glesingera. Uz njih, bit će istaknut i doprinos svjetski poznatog povjesničara medicine Mirka Dražena Grmeka. Iako je Grmekova karijera najvećim djelom vezana uz Francusku, njegova su istraživanja značajna i za hrvatski prostor. Primjerice, u svojim se radovima bavio i znanstvenim doprinosima Santorija Santorija, Gjure Baglivija i Federica Grisogone. U konačnici, spomenut će se i prva hrvatska povjesničarka medicine Biserka Belicza čiji učenici danas čine jezgru suvremene hrvatske povijesno-medicinske scene. Na kraju izlaganja fokus će biti na suvremenim autorima i mogućnostima budućih istraživanja na području intelektualne povijesti medicine. Ovdje će se među ostalim spomenuti autori poput, Stelle Fatović Ferenčić, Željka Dugca, Martina Kuhara i Silvije Brkić Midžić.

Odsjek za povijest Fakulteta hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu organizirat će u suradnji sa Znanstvenim zavodom Fakulteta hrvatskih studija međunarodni znanstveni skup pod nazivom „Intelektualna povijest i hrvatska historiografija: stanje i perspektive“, koji će se održati na Fakultetu hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu 15. prosinca 2022. godine. II. Znanstveni skup se priređuje zbog potrebe za aktualnim znanstvenim istraživanjima u europskoj i hrvatskoj suvremenoj historiografiji sukladno misiji, viziji i djelatnosti Fakulteta hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu. Intelektualna povijest ili neki njezini aspekti je sve prisutnija u istraživanjima hrvatskih povjesničara, posebice u mlađoj generaciji istraživača. Povijesna poddisciplina intelektualne povijesti jasnije je definirana u drugoj polovici 20. stoljeća, zadržavajući cijelo vrijeme svoju aktualnost. Često se poistovjećuje s poviješću ideja, no intelektualna povijest daje širi prostor proučavanju, analizi i konceptualizaciji. Budući da sadrži osnovne postavke povijesti ideja (formalni koncepti u povijesti, filozofiji, književnosti, političkim znanostima, znanosti općenito, itd.), intelektualna povijest je izrazito interdisciplinarna. Pritom je nužno prilagođena temama i konceptima unutar granica specifičnih razvoja nacionalnih historiografija. Istraživanja provedena u okvirima intelektualne povijesti zahtijevaju pronalaženje svega što je povezano s „intelektualnim zaleđem“ (Isiah Berlin), a što se proteže na najšire društvene, intelektualne i političke kontekste. Upravo zato Hayden White ističe da intelektualna povijest postaje aktualnija u vremenima kulturnih i društvenih tenzija. Organizacijom znanstvenog skupa „Intelektualna povijest i hrvatska historiografija: stanje i perspektive“, Odsjek za povijest Fakulteta hrvatskih studija prepoznaje aktualnost ove povijesne poddiscipline, ali i metode te želi propitati stanje istraživanja, teme, objavljene radove i knjige te nadolazeća istraživanja (istraživanja u procesu, doktorske disertacije) u hrvatskoj historiografiji. Interdisciplinarnost poddiscipline omogućava sudjelovanje znanstvenika i stručnjaka iz drugih srodnih disciplina. Izlaganja na znanstvenom skupu „Intelektualna povijest i hrvatska historiografija: stanje i perspektive“ ukazat će na prisutnost i stanje istraživanja tema unutar intelektualne povijesti u hrvatskoj historiografiji. Rasprave će pridonijeti daljnjoj analizi prezentiranoga, posebice istraživačima koji su u procesu istraživanja. Na skupu će se revalorizirati dosadašnji pristupi intelektualnoj povijesti i način obrađivanja pojedinih tema koje su identificirane kao krucijalne ili važne u odnosu na povijesnu znanost te će se sukladno tome ponuditi novi pristupi, odnosno ukazati na daljnji inovacijski potencijal. Osim toga će ponuditi priliku za autoevaluaciju jedne rastuće (prema interesu i opsegu) poddiscipline povijesne znanosti, ali će ponuditi i metodološke pristupe interdisciplinarnom povezivanju povijesti i drugih humanističkih ili prirodnih znanosti. Odsjek za povijest Fakulteta hrvatskih studija još će jednom pokazati aktualnost i aktivno sudjelovanje u procesima hrvatske historiografije.

Kako interes za intelektualnu i kulturnu povijest u hrvatskoj historiografiji raste, tako je i tema Prvoga svjetskog rata, posebno u kontekstu intenziviranja produkcije povodom nedavne stogodišnjice, potaknula istraživače na analizu pojedinih fenomena onovremoga kulturnog i intelektualnog života. Dok su neki od tih radova donijeli zanimljive rezultate na tematski suženijim područjima, možemo primijetiti da su uglavnom izostali pokušaji sinteza ili opsežnijih studija. Nadolazeća studija o intelektualnom i kulturnom ozračju u Zagrebu tijekom Prvoga svjetskog rata, na kojoj se temelji ovo izlaganje, nastaje kao pokušaj jedne takve, šire, analize. Nasuprot pojedinim tendencijama u stranoj historiografiji koje su u drugoj polovici prošloga stoljeća išle u smjeru prilično rigidnoga razgraničavanja ovih povijesnih (pod)disciplina, što je zbog internalnog razvoja svake od njih krajem stoljeća vodilo i prema marginalizaciji intelektualne povijesti, autor je, u skladu s recentnom rekonceptualizacijom iz koje je postalo jasno koliko su zapravo ove granice porozne ili zamućene, intelektualnu i kulturnu povijest sklon razmatrati kao komplementarne pristupe koji, prije svega, jedan drugoga osnažuju. Američki povjesničar Donald R. Kelley opisat će ih kao dva pola istraživanja nekog fenomena: dok je jedan intelektualistički (internalni), te se bavi diskursom, odnosno mišlju povijesnih subjekata, drugi je kontekstualistički (eksternalni), i odnosi se na političko, društveno i kulturno okruženje. Dokidanje ranije dihotomije može biti jedna od avenija koja vodi u „obećanu zemlju“ interdisciplinarnosti o kojoj uvijek toliko govorimo. Kao važan aspekt novoga uspona discipline intelektualne povijesti pokazuje se konstruktivniji stav prema teorijsko-metodološkoj problematici, gdje je potraga za jedinstvenom (univerzalnom) metodologijom uglavnom ustupila mjesto tendenciji koja adekvatan pristup traži ovisno o specifičnostima pojedinačnoga istraživanja. Dok se monografija bavi širim rasponom problema, u ovomu će izlaganju prije svega biti govora o razvoju ideje jugoslavenstva u kulturno- intelektualnom životu Zagreba tijekom rata, i to paralelnim razmatranjem književnog, likovnog i glazbenog polja. Na temelju toga moguće je korigirati pojedine ranije i donijeti neke sasvim nove zaključke o ovom fenomenu.

U ovom se radu prikazuju intelektualni, kulturni i politički sporovi vezani uz nastanak i kraj herbartizma kao dominantnog akademskog usmjerenja u Banskoj Hrvatskoj, odnosno na Zagrebačkom sveučilištu. Dan je pregled filozofsko-akademske situacije u Habsburškoj Monarhiji 19. stoljeća koja je omogućila razvoj herbartizma te utjecaja austrijske filozofije na ranu hrvatsku filozofiju. Herbartizam, promatran kao paradigma, uspostavio je dominaciju u nastajućem hrvatskom akademskom polju te je svoj dominantan položaj neuspješno pokušao zadržati u periodu razvoja pozitivnih znanosti na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće. Zagrebački herbartistički profesori, kao istaknuti javni intelektualci, imali su značajnu ulogu u usmjeravanju i održanju intelektualnih tokova na polju filozofije, društvenih znanosti i umjetnosti. Pri tome poseban značaj imalo je sveučilište kao poprište borbi za prestiž i intelektualni uspjeh unutar akademskog polja. This paper presents the intellectual, cultural and political disputes related to the emergence and end of herbartianism as the dominant academic orientation in Croatia-Slavonia, i.e., at the University of Zagreb. An overview of the philosophical-academic situation in the Habsburg Monarchy of the 19th century is given, which enabled the development of herbartianism and the in-fluence of Austrian philosophy on early Croatian philosophy. Herbartianism, viewed as a paradigm, established dominance in the emerging Croatian academic field and tried unsuccessfully to maintain its dominant position in the period of development of positive sciences at the turn of the century. Zagreb herbartian professors, as prominent public intellectuals, played a significant role in directing and maintaining intellectual flows in the field of philosophy, social sciences and art. Of particular importance was the university as the scene of struggles for prestige and intellectual success within the academic field.

U diplomskom radu analizira se kulturno-umjetnički i intelektualni život grada Zagreba u Prvom svjetskom ratu, na temelju onovremene periodike (prvenstveno časopisa), objavljenih izvora i sekundarne literature s područja povijesti, povijesti književnosti, povijesti likovne umjetnosti i muzikologije. Prikazan je razvoj politike, umjetnosti i kulture u razdoblju moderne na području središnjeg dijela Trojedne Kraljevine, nakon čega se opisuje stanje u gradu Zagrebu tijekom Prvog svjetskog rata, s naglaskom na pojedine aspekte društvenog života. Zasebnu cjelinu čini analiza sadržaja kulturno-društvenih časopisa koji izlaze tijekom rata, gdje se oslikava ključne ideološke i umjetničke odrednice, kao i utjecaj samog rata na izdavanje periodike. Sljedeće poglavlje prikazuje razvoj književnog, likovnog i glazbenog života u ratnom razdoblju, a onda i djelovanje pojedinih umjetnika, intelektualaca i društava. Dodatna perspektiva otvara se komparativnom analizom pojedinih fenomena kulturnog života rata i desetljeća koje mu je prethodilo. Posljednje poglavlje tematizira iskustvo i doživljaj rata umjetnika i intelektualaca Zagreba, s jedne strane uvidom u pojedine tekstove ratne periodike, s druge strane prikazom iskustava mobiliziranih pojedinaca, na temelju čega se dobiva bolja slika razmjera utjecaja rata na kulturno-društvena strujanja.

Pisan na temelju arhivskih i obavljenih izvora literature, članak je ponajprije posvećen raščlambi odnosa između literarne reputacije Vladana Desnice i njegova donekle izopćeničkog društvenog i umjetničkog položaja, na koji su utjecali i (izvan) književni razlozi...Nastojeći dati kontekstutualnu i interpretativnu nijasnu više njegovu slučaju, rad se dotiče i usporedbe odnosa sovjetskoga i jugoslavenskoga režima prema književnosti, djelomično kroz prizmu sovjetsko-jugoslavenskog raskola 1948., koji se, među ostalim, manifestirao zaokretom u držanju spram socrealizma i sovjetskoga modela kulture u Jugoslaviji. Usto otvaraju se pitanja vezana uz ulogu čitatelja u SSSR-u i Jugoslaviji, odnosno uz strategije pokušaja oblikovanja (masovne) čitalačke kulture. Na koncu, problematizira se i "težina" književnosti kao poligona za promidžbu sklopa vrijednosti kakav bi trebao rezultirati oblikovanjem "pravovjerna" socijalističkoga čovjeka s obzirom na to da je na planu masovnosti, tj. broja konzumenata književnost ubrzano gubila bitku sa suvremenim medijima, prije svega televizijom i (dnevnim) tiskom.

This research portrays a part of the intellectual circle of Milovan Gavazzi and his correspondence with his colleagues from Slovenia. It is founded on archival research of some correspondence from the personal fund of Milovan Gavazzi held at the Croatian State Archives, used as a historical source. Special attention is paid to correspondence with Angelos Baš from 1960 to 1973., Rad prikazuje dio intelektualnog kruga Milovana Gavazzija i njegovo dopisivanje s kolegama iz Slovenije. Temeljen je na istraživanjima arhivskog gradiva, dijela korespondencije osobnog fonda Milovana Gavazzija u Hrvatskom državnom arhivu, korištenog kao povijesni izvor. Posebna pozornost usmjerena je na prepisku s Angelosom Bašem u razdoblju od 1960. do 1973. godine., Delo predstavlja del intelektualnega kroga Milovana Gavazzija in njegovo korespondenco s kolegi iz Slovenije. Temelji na raziskavah arhivskega gradiva, dela korespondence osebnega sklada Milovana Gavazzija v Hrvaškem državnem arhivu, ki se je uporabljal kot zgodovinski vir. Posebna pozornost je bila posvečena korespondenci z Angelosom Bašem v obdobju od leta 1960 do leta 1973.

Na temelju novih izvora i spoznaja autor analizira u našoj historiografiji rijetko obrađivano pitanje držanja vodstva hrvatske socijaldemokracije u Prvome svjetskom ratu i svega što je ono uključivalo (poput odnosa prema ratu i internacionalizmu, reformi i revoluciji, rascjepu između socijaldemokracije i komunizma). Pritom se služi metodologijom konstelacijskog istraživanja, koje iz složenog međuodnosa socijaldemokratskih političara i intelektualaca u povijesnom kontekstu prati promjene ili razvitak njihove ideološke orijentacije i političkog djelovanja.

Book review Simo Mikkonen i Pia Kovunen, ur. Beyond the Divide: Entangled Histories of Cold War Europe (New York–Oxford: Berghahn, 2015)

Knjiga predstavlja zbornik radova 3. međunarodne kroatološke konferencije, održane od 26. do 28. rujna 2013. godine, a bavi se likom i djelom Pavla Rittera Vitezovića. U ovom zborniku znanstvenici različitih društveno-humanističkih profilacija analiziraju Vitezovićevu intelektualnu ostavštinu i vrijeme u kojemu je djelovao.

Autor je u predavanju istaknuo djelovanje hrvatskih intelektualaca različitih idejnih usmjerenja u kontekstu vremena velikih ideologija (1918-1945)

Prikaz knjige Marlene Kurz "Ways to Heaven, Gates to Hell"

Više od trideset godina Dominick LaCapra prakticira specifičan oblik intelektualne povijesti. Za razliku od zagovornika dokumentarnog modela povijesnog razumijevanja, ali i Whiteove poetike historiografije, LaCapra se zalagao za retoričku koncepciju povijesti. Suprotno monološkoj ideji jedinstvenog autorskog glasa koji nam pribavlja idealan, iscrpan i konačan prikaz u potpunosti zahvaćenog predmeta proučavanja, retorika podrazumijeva dijaloško shvaćanje diskurza, ali i istine. To znači da povjesničar ulazi u dijalošku razmjenu s prošlošću, no problem je upravo u prirodi spomenute razmjene. Kako bi objasnio odnos povijesti s vlastitim predmetom proučavanja, LaCapra uvodi psihoanalitički pojam prijenosa. Svrha ovog rada je razmotriti različite problematične aspekte dijaloške razmjene, kako između povijesti i njezina predmeta proučavanja tako i između intelektualne povijesti i njezina predmeta proučavanja., For over thirty years, Dominick LaCapra has continued to practice a distinctive form of intellectual history. In opposition to advocates of documentary model of historical understanding, as well as Hayden White’s poetics of historiography, LaCapra has introduced rhetorical concept of history. In contrast to a monological idea of unified authorial voice providing an ideally exhaustive and definitive account of a fully mastered object of knowledge, rhetoric involves a dialogical understanding of discourse and of truth itself. Historian enters into a dialogical exchange with the past. The problem is precisely the nature of this dialogue. In order to understand this problematic relationship with the object of study, LaCapra introduces psychoanalytical concept of transference. The purpose of this paper is to examine different aspects of this conversational exchange between history and its object of study, and intellectual history and its object of study.

Više od trideset godina Dominick LaCapra prakticira specifičan oblik intelektualne povijesti. Za razliku od zagovornika dokumentarnog modela povijesnog razumijevanja, ali i Whiteove poetike historiografije, LaCapra se zalagao za retoričku koncepciju povijesti. Suprotno monološkoj ideji jedinstvenog autorskog glasa koji nam pribavlja idealan, iscrpan i konačan prikaz u potpunosti zahvaćenog predmeta proučavanja, retorika podrazumijeva dijaloško shvaćanje diskurza, ali i istine. To znači da povjesničar ulazi u dijalošku razmjenu s prošlošću, no problem je upravo u prirodi spomenute razmjene. Kako bi objasnio odnos povijesti s vlastitim predmetom proučavanja, LaCapra uvodi psihoanalitički pojam prijenosa. Svrha ovog rada je razmotriti različite problematične aspekte dijaloške razmjene, kako između povijesti i njezina predmeta proučavanja tako i između intelektualne povijesti i njezina predmeta proučavanja

Suvremena politička teorija suočena je s krizom identiteta. Shvaćena isključivo kao grana intelektualne povijesti čija je primarna zadaća komentirati, interpretirati i reinterpretirati klasične i suvremene tekstove odabranih političkih mislilaca, politička teorija prestaje biti politički relevantnom granom političke znanosti. Članak prikazuje na koji je način ta kriza bila identificirana i koji su njezini glavni uzroci, te pokušava odgovoriti na pitanje kako ona može biti prevladana., Contemporary political theory is facing an identity crisis. Understood solely as a branch of intellectual history with a primary task of commenting on, interpreting and reinterpreting classical and contemporary texts of selected ‘greats’, political theory ceases to be a politically relevant branch of political science. The article presents the way in which this crisis was recognized, discusses its main causes and tries to offer a suggestion regarding the way in which this crisis could be overcome.

Autor ukratko analizira petnaest pisama koje je Franjo Rački u razdoblju od 1868. do 1875. u raznim prigodama uputio Ivanu Kostrenčiću. Pisma se čuvaju u Arhivu Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu u fondu «Ivan Kostrenčić, Korespondencija», i ponajprije su izvor za uvid u kulturno i političko djelovanje Račkoga i Kostrenčića koncem šezdesetih i u prvoj polovini sedamdesetih godina 19. stoljeća., The article provides a transcription of and brief commentary on fifteen letters sent by Franjo Rački to Ivan Kostrenčić during the period from 1868 to 1875. These letters are a part of the archival series Ivan Kostrenčić, Korespondencija (Ivan Kostrenčić, Correspondence) from the Archive of the Croatian Academy of Sciences and Arts in Zagreb. The correspondence between Rački and Kostrenčić gives some insight into some details of their private lives in that period, as well as some data on their interests and intellectual and social activities. They both left an important imprint on Croatian scholarly, political and cultural life in the last quarter of the nineteenth century. These letters, unpublished until now, are particularly interesting because they show certain aspects of interconnectedness and a relatively lively communication between the members of the “Croatian community” in Vienna, as well as their relations to their homeland.

Autor daje prilog poznavanju intelektualnih gibanja i veza između srednjovjekovne Slavonije, a posebno grada Križevaca i okolice s europskim sveučilišnim središtima. Objašnjavaju se procesi koji su se odvijali u kasnom srednjem vijeku., The text mostly deals with Slavonian students and is meant to be a contribution to the study of intellectual trends in Medieval Slavonia seen through the connections with European universities (with special refference to students from the western part of the Medieval county of Križevci). All presented data indicate a relatively high mobility of a part of Late Medieval students. Slavonian students have, as far as we know, mainly studied in Vienna or in the Italian university centres. The issue of Slavonian Medieval students can only be discussed at the level of present historical knowledge. The main limitations of this study have been the unavailability of a part of the published register books from the European universities and the impossibility of working in the universities’ archives. We hope that future research will correct and expand the results of this paper, as well as find out about the lives of the students after they finished their studies.