Search

U izlaganju autor analizira pitanje Boga s motrišta onih koji vjeruju i onih koji kažu da nisu vjernici. Iako se na temelju statističkih podatka može zaključiti da se „Bog vratio“, autor ipak smatra da stvarana uloga religije u društvu to ne potvrđuje, jer suvremena religija ne igra u društvu onu ulogu koju bi, prema broju onih koji se deklariraju vjernicima, trebala imati. To znači da se radi o vjeri koja ostaje u sferi privatnosti, o religiji koja nije u stanju dati sveobuhvatnu interpretaciju svijeta i biti kulturalni čimbenik. Suvremena je nevjera također vrlo kompleksna stvarnost, u kojoj nema uvijek jasnih razgraničenja između agnosticizma i ateizma, a ni borbenosti koja je bila svojstvena klasičnom ateizmu. Postoje također ljudi koji izričito kažu da nisu vjernici, ali se ne žele nazvati ni ateistima ni agnosticima. Sve to ukazuje na određenu nesigurnost i konfuznost kako suvremene vjere tako i suvremene nevjere. Nova bi evangelizacija u tom smislu trebala ići za uspostavljanjem iskrena dijaloga između vjernika i nevjernika, kao i pomoći vjernicima u skladnom povezivanju svoga vjerskog iskustva s iskustvom koje im nude znanost i svakodnevni život., The author analyzes the problem of God from the standpoints of those who believe, and of those who claim to be atheists. Although the statistics suggest that “God is back”, the author thinks that the actual role of religion in the society does not confirm this, for the contemporary religion according to the number of declared faithful, should have a more important role in the society. This type of faith remains in the sphere of private life, not capable of giving a comprehensive interpretation of the world and far from being a cultural factor. Contemporary disbelief is likewise a very complex reality, often lacking in clear distinction between agnosticism and atheism, but also in zeal, that was characteristic of the classic atheism. There are people that explicitly deny being faithful, but refuse to define themselves as atheists or agnostics. This indicates an insecurity and confusion of the contemporary faith as well as of the contemporary disbelief. New evangelization should establish an honest dialogue between the faithful and the unfaithful, helping the faithful to establish a harmonious integration of the personal religious experience with the experiences offered by science and everyday life.

U ovomu radu autor pokušava istražiti narav odnosa između sekularizacije, agnosticizma (kao i ateizma) i rasta vjerskoga indiferentizma i praktičke ravnodušnosti u pogledu vjerskih pitanja i transcendentnih dimenzija bivstvovanja. Sekularizacija nije proizvela indiferentizam (izuzmemo li rast relativizma i pluralizaciju svjetonazora), ali je prosvjetiteljstvo utjecalo na porast vjerskoga indiferentizma, a istovremeno i na rast praktičkoga indiferentizma; moderni je materijalistički ateizam proizveo antiteističke prakse, posebice u zemljama tzv. realnoga socijalizma. Suzbijanje religije i prakticiranja vjere nije dovelo do marginalizacije religioznosti, ali praktički/praktični materijalizam modernoga i postmodernoga potrošačkog društva rezultira napredovanjem suvremenoga moralnog relativizma i vjerske ravnodušnosti. Otvoreno pitanje: jesu li religiozni ljudi u moralnom pogledu bolji od onih koji ne vjeruju?, moglo bi se razriješiti odgovorom na pitanje: jesu li zlo, nasilje i nečovječnost u našim vremenima rastućega teorijskog agnosticizma i praktičke ravnodušnosti vidljiviji negoli u klasičnim vremenima jedinstva države i Crkve? Pitanje moralnosti dade se razriješiti samo praktički, a ne doktrinarnim raspravama o vjeri i o agnosticizmu., This paper will try to investigate the nature of relation between secularization, agnosticism (as well as atheism) and the growth of religious indifferentism and practical indifference concerning the questions of faith and transcendental dimensions of being. Secularization didn't produce indifferentism (with the exception of the growth of relativism and pluralization of conceptions of world), but the Enlightenment influenced the progression of religious indifferentism and in the same time the growth of practical indifference; modern materialistic atheism produced antitheistic practices, especially in the countries of so-called real socialism. The repression against religion and religious practice didn't produce the marginalization of religiosity, but practical materialism of modern and postmodern consumerist societies is producing the progression of contemporary moral relativism and indifference. The open question whether religious people are in the moral sense better than irreligous people could be resolved through the answer to the question: are evil, violence and inhumanity in our times of progression of theoretical agnosticism and practical indifferentism more visible than in classic times of unity between State and Church? The question of morality could be resolved only through practice, not through doctrinarian discussions about faith and agnosticism.

Autor govori o današnjem stanju obitelji u gradu Rijeci. Vrlo je teško dati stvarnu sliku jer nije učinjeno znanstveno istraživanje. Zato više govori o elementima koji su uvjetovali današnje stanje obitelji. U Rijeci se ateizacija uočava više na moralnom planu negoli na teoretskom. Tako je uvijek bio prisutniji praktični ateizam negoli teoretski. Taj oblik ateizma autor imenuje indiferentizmom, što je karakteristika modernog doba. U Rijeci se također osjeća porast indiferentizma i ateizacije obitelji s prijelazom iz ruralne sredine u urbanu. Kao da se sa svojom ruralnom vjerom nisu snašli u gradu. Tako, kad su se vraćali u svoja sela tamo su prakticirali vjeru, pa i krštavanje djece činili su u svojim starim prebivalištima. Također se može vidjeti i neka vrsta “kršćanske nepismenosti” za koju je odgovorna i Crkva u Rijeci. Osobito se nije puno učinilo u adaptiranju vjernika iz ruralne sredine u urbanu. Mnogi su svoju vjeru ‘ostavili’ u svojem mjestu i kad su se vraćali prakticirali bi ju u ‘svojim’ mjestima. Također je uzrok odlazak velikog broja svećenika – Talijana iza Drugog svjetskog rata u Italiju. Rijeka je ostala ‘prazna’ građanstvom i svećenicima. Ipak, kako Rijeka vremenski dobiva svoj identitet tako se formira i religioznost i obiteljska posebnost. Današnja je riječka obitelj tipično urbana i radnička obitelj. A u odnosu na vjeru ona nije ni ateistična, ali nije ni religiozno praktična. Vjeruje, ali živi ‘kao da Boga nema’. U zadnje vrijeme uočavaju se znakovi većeg vrjednovanja religioznosti u obitelji i odgoju., About the situation in family in the city of Rijeka we can only speak generally, because there was no investigation done. We can talk more about elements that caused the situation in the family, that we find today. In Rijeka the atheisation is more pronounced in the moral, than the theoretical field. This form of atheism is better to be called indifference, which is the characteristics of modern age. There is also an increase of indifference and atheism in families changing the rural surroundings with the urban. As if they could not, with their rural faith, cope in the town. So, when they returned in their villages, they practised the faith, and even baptised their children there. Atheism is more pronounced in the moral field, than in the theoretical. The practical one was more present than the theoretical. In Rijeka, moral indifference dominated, what is anyhow the characteristics of the modern world. We can also see a kind of “Christian illiteratism”, the Church beeing responsible for it in Rijeka. There was done very little in the process of adaptation of believers from rural to urban surroundings. Many of them “left” their faith in their villages and when they returned there, it was there that they practised the faith. One other reason for this situation is that a great number of priests-Italians in the Second World War went to Italy, and Rijeka remained “empty” regarding citizens and priests. Nevertheless, as Rijeka gains its identity, religion and particular family changes, occur. In diocese, some courses are organised about family and marriage, and, a Chancery was formed, that exists nowadays taking courses for fiances.

Kao što se tri ključne riječi iz ovog naslova mogu uzeti navedenim redom, mogle bi nam otvoriti dodatna obzorja i kad bi se postavile drukčijim redom. Moglo bi se tako govoriti i o krizi kulture kao i o vrednotama kulture, o kulturi vrednota, pa čak i o vrednotama krize. Kriza je, naime, stanje pokolebanosti, stavljanja u pitanje, slabljenja, ali i prilika ili poticaj za traženje izlaza, za uviđanje potrebe promjena radi poboljšanja i napretka. Čak bi i termin »kultura krize« mogao imati smisla ukoliko bi označio održavanje ili ustaljenost nekog upitnog stanja u kojem opadaju vrednote, umjesto traženja izlaska iz njega. U tom se negativnom smislu danas spominje, na primjer, »kultura smrti« nasuprot kulturi života. Ima tako mnogo raznih vrednota da se moramo ograničiti samo na one najvažnije - duhovne vrednote. Kriza duhovnih vrednota je i kriza čovjeka. Krizna pak stanja normalne su faze ljudskog života i rasta, ne u tom smislu što bi se čovjek u njima morao neprestano nalaziti, nego u tome što kroz njih mora neminovno barem povremeno prolaziti. Ona su prilika za prevladavanje iskušenja, za iznošenje križa, za duhovno produbljenje, Isus Krist, ne samo da je kroz krize, kao čovjek, prolazio, nego im je išao u susret, s njima se suočavao da bi ih razriješio. Isus je takoreći gotovo neprestano prolazio kroz krizne situacije, nerazumijevanja i konflikte, od najmanjih do onih najvećih kao što su bile kušnja u pustinji, Getsemani i, konačno, Golgota. Ali Isus je upirao prstom i na krizna stanja kod čovjeka općenito, počevši od stanja grešnosti, pozivajući na pokajanje i pokazujući na izlaz iz njih, kao i posve konkretno, od čovjeka do čovjeka, upozoravajući na zlo u čovjeku i na zlo za čovjeka, na njegovu unutarnju patnju i vanjsko stradanje, da bi ih liječio, poticao na rješenje, pomogao da dođe do duhovnog i tjelesnog čovjekova ozdravljenja. Čovjekova je egzistencija po definiciji krhka. Čovjekov je život gotovo permanentno izložen i ugrožen. Krize svih vrsta mogu nastupiti svakog trenutka, a krizna se stanja održavati dugo. Čovjek ih može i ne biti svjestan, što je zlo za njega. A dok je god u takvu stanju, kako može pokušati izaći iz njega? Suvremena je kriza civilizacije uperena protiv čovjeka i njegovih temeljnih vrednota: velik dio čovječanstva živi u bijedi i gladi, zaostao je i nepismen, pothranjen je i nerazvijen, kulturno je na margini, dok je drugi, manjinski dio u obilju i raskoši, u obijesnom rasipanju i uživanju. U mnogome je obescijenjen i sam ljudski život od začeća do smrti. No, toj ljudskoj i sociološkoj krizi valja dodati onu metafizičku, duhovnu i religioznu. Suvremena je, osobito zapadna, civilizacija proizvela pojedinca u kojemu prevladavaju individualizam, egoizam i ravnodušnost prema transcendenciji i Bogu, usmjerenost na vremenito i materijalno, potrošački mentalitet i relativizacija svih bitnih, napose duhovnih vrednota. Uza sva velika i pozitivna dostignuća suvremene civilizacije i kulture, ona je iznjedrila u čovjeku destrukciju duhovnog, božanskog i vječnog. Upravljenost na komfor, standard i što ugodniji život u svijetu, suvremenom se čovjeku čini daleko važnijom od njegove dubinske duhovne dimenzije i onoga što slijedi u nadsvijetu. Ako se danas može govoriti o »kulturološkoj krizi kršćanstva« (Ž. Mardešić), o nikad dovršenom susretu Evanđelja i kultura koji treba uvijek unapređivati (M. Amaladoss), o univerzalnosti kršćanstva kojem se danas suprotstavlja relativnost kultura (J. Ratzinger), te o gigantskom zadatku i vitalnom značenju uključivanja kultura u život Crkve (P. Poupard), znak je to dubokih razmjera krize u koju su ušli i kršćani, i Crkva, i suvremeni svijet, iz koje će izlaz, da bi ga uopće bilo, moći biti jedino korjenit. Da se to ostvari, kršćanima će biti potrebna daleko veća kultura svetosti, njihova će vjera morati postati istinskom kuturom (Ivan Pavao II.)., The crisis of values and culture is a state in which the values are wavered, questioned and weakened, but it is also a state of opportunity, with the incentive to look for a solution; it is the need for change in order to improve and progress. The author discusses the crisis of spiritual values as the crisis of man. The contemporary crisis of civilization aims at human beings and his/her basic values: while a big part of humanity lives in poverty and hunger, is underdeveloped, illiterate, and culturally marginalized, the minority lives in abundance and luxury, in wanton dissipation and enjoyment. Even the human life, from its conception to death, is depreciated. To these human and social dimensions of the crisis we should add the metaphysical, spiritual and religious dimensions. Modern, especially Western civilization, has produced a human being with emphasized individualism, egotism, indifference towards transcendence and God, an individual directed towards the transient and material. He/she is dominated by the 'consumers' mentality and relativization of all essential values, especially spiritual values. Those who analyze this condition speak about a manifold cultural crisis of humanity. To this contemporary state of crisis, Christians are invited to offer a culture of sanctity, so that their faith may become a true culture. Through the Cross of Christ human crises become the opportunity for overcoming temptations, for carrying the cross, hence for spiritual deepening.

Poplava vjerskog indiferentizma koji se osjetio na Zapadu počeo se polako nazirati i u krajevima za koje je bilo karakteristično vjersko oduševljenje nakon demokratskih promjena. Iako o vjerskom indiferentizmu ima govora u ovom prilogu, njegovim korijenima, oblicima, trajanju, ipak je više stavljen naglasak na preventivu koju sačinjava svjesna i slobodna opcija za vjeru te djelovanje koje je nadahnuto vjerskim opredjeljenjem.