Search

Virusi Puumala (PUUV) i Tula (TULV) su RNA virusi koji pripadaju rodu Orthohantavirus (HTV) porodice Hantaviridae. Virus PUUV patogeni je virus koji uzrokuje hemoragijsku vrućicu s bubrežnim sindromom, dok se virus TULV smatra apatogenim virusom. Cilj ovog istraživanja bio je dugotrajnom infekcijom ispitati elemente urođenog imunosnog odgovora primarnih monocita/makrofaga inficiranih patogenim ili apatogenim ortohantavirusom u uvjetima in vitro. Rezultati ovog istraživanja pokazali su značajne razlike u obrascu ekspresije gena koji kodiraju sintezu proupalnih citokina i kemokina, kao i razlike u koncentracijama pojedinih modulatora biološkog odgovora u ranoj (1 – 24 h od infekcije) i kasnoj (48 h – 7 dana) fazi infekcije. Analiza ekspresije staničnih diferencijacijskih molekula na monocitima/makrofagima tijekom kultivacije pokazala je smanjenje ekspresije molekula CD14 i HLA-DR uz značajno povećanu ekspresiju molekule CD206. U ovom radu prvi su puta dokazane značajne razlike u urođenom imunosnom odgovoru na apatogeni virus TULV u usporedbi s patogenim virusom PUUV. Rezultati ovog rada ukazuju na kompleksnost molekularnih mehanizama urođene imunosne reakcije posredovane monocitima/makrofagima u infekciji patogenim i apatogenim ortohantavirusima. Puumala (PUUV) and Tula (TULV) are RNA viruses, belonging to the genus Orthohantavirus (HTV), family Hantaviridae. Puumala virus is a pathogenic virus that causes hemorrhagic fever with renal syndrome, while TULV is considered to be an apathogenic virus. The aim of this long-term in vitro study was to examine the elements of the innate immune response of primary monocytes/macrophages infected with pathogenic or apathogenic orthohantavirus. The results of this research showed significant differences in the expression pattern of genes encoding the synthesis of pro-inflammatory cytokines and chemokines, as well as differences in the concentrations of certain biological response modulators in the early (1-24 h from infection) and late (48 h-7 days) phase of infection. Analysis of the expression of cell differentiation molecules on monocytes/macrophages during cultivation showed a decrease in the expression of CD14 and HLA-DR molecules with a significantly increased expression of the CD206 molecule. We demonstrated here, for the first time, significant differences in the innate immune response to the apathogenic TULV compared to the pathogenic PUUV. The results of this work indicate the complexity of the molecular mechanisms of the innate immune reaction mediated by monocytes/macrophages in infection with pathogenic and apathogenic orthohantaviruses.

Cijepljenje predstavlja jednu od najučinkovitijih preventivnih mjera zaštite populacije protiv raznih zaraznih bolesti. S ciljem unaprijeđenja postojećih cjepiva ili razvitka novih cjepiva protiv zaraznih, ali i nezaraznih bolesti, liposomi su istraživani kao adjuvansni i transportni sustavi. Ključne prednosti korištenja liposoma u cjepivima ogledaju se u zaštiti antigena od razgradnje, vezanja/uklapanja jednog ili više hidrofilnih i lipofilnih antigena, kontroliranju oslobađanja antigena, većoj unutarstaničnoj dostavi i poboljšavanju antigen-specifičnog imunološkog odgovora. Liposomi su istraživani u cjepivima za prevenciju ili liječenje bakterijskih, virusnih i parazitskih oboljenja, ali i imunoterapiju tumora. Primjenom liposoma smanjuje se potrebna doza cjepiva za učinkovit imunološki odgovor te su omogućeni i drugi putevi imunizacije (preko sluznica i kože). Intenzivna istraživanja u ovom području rezultirala su registriranim liposomskim cjepivima, dok su brojni u različitim fazama kliničkih ispitivanja. Vaccination is considered to be one of the most effective methods of protection against many infectious diseases. Liposomes have been investigated as adjuvants and vaccine delivery systems against viral, bacterial and parasitic infections as well as and non-infectious diseases such as tumor immunotherapy. Primary benefits attributed to liposomes include: protection of antigens, delivery of one or more hydrophilic or hydrophobic antigens embedded in liposomes or attached to a liposomal surface, controlled antigens release, increased intracellular delivery and antigen-specific immune response. Therefore, liposomes-based vaccines require smaller doses needed to generate a protective immune response, and also provide an alternative route of immunization (through the skin and mucosa). Extensive research in this area resulted in registered liposomal vaccines, while many are in different phases of clinical trials.

Samo mali dio svih unesenih vrsta diljem svijeta postane invazivan. Međutim, ove vrste negativno utječu na funkcioniranje ekosustava i jedan su od vodećih uzroka gubitka bioraznolikosti, što čini identifikaciju i upravljanje uspješnim invazivnim vrstama prioritetom. Imunosni sustav invazivne vrste važna je komponenta invazivnog uspjeha jer omogućuje vrsti da se prilagodi uvjetima novog okoliša dok širi svoj areal. Usto, imunosni odgovor invazivne vrste može varirati duž invazivnog areala zbog raznih biotičkih i abiotičkih faktora. Ovdje smo analizirali koji faktori oblikuju imunosni odgovor jedne od najuspješnijih slatkovodnih invazivnih vrsta, signalnog raka, u rijeci Korani u Hrvatskoj, gdje je ova vrsta nedavno unesena. Koristili smo nekoliko standardnih imunosnih parametara (snaga reakcije inkapsulacije, broj hemocita, enzimska aktivnost fenoloksidaze i ukupna koncentracija profenoloksidaze) kako bi analizirali učinke specifičnih prediktora (temperatura vode, gustoća populacije i tjelesna kondicija) na imunosni odgovor rakova. Nadalje, usporedili smo imunosne odgovore invazivnog signalnog raka i zavičajnog uskoškarog raka, koji također nastanjuje rijeku Koranu. Imunosni odgovor najviše je oblikovan temperaturom vode i gustoćom populacije te se značajno razlikovao između dviju vrsta. Dobiveni rezultati upućuju na to da se imunosni sustav mijenja tijekom širenja areala te ukazuju na to da bi imunitet mogao imati ulogu u invazivnom uspjehu invazivnih vrsta beskralježnjaka.

Invazivne strane vrste jedna su od najvećih prijetnji vrlo osjetljivim slatkovodnim ekosustavima, a predviđanje uspjeha invazije predstavlja globalni izazov. Invazivni uspjeh određen je, između ostaloga, i imunosnim sustavom, kojeg oblikuju patogeni i nepatogeni mikrobi domaćina te ekološki procesi koji proizlaze iz širenja areala. Ovo istraživanje ispituje promjene u sastavu mikrobnih zajednica i ulogu imunosnog odgovora tijekom širenja areala jedne od najuspješnijih invazivnih stranih vrsta slatkovodnih beskralježnjaka u Europi, signalnoga raka. Mikrobi u različitim tkivima jedinki duž invazivnog areala detektirani su analizom metagenoma (sekvenciranjem nove generacije), dok su razlike u imunosnom odgovoru jedinki ispitane analizom nekoliko standardnih imunosnih parametara. Navedene analize pokazale su da se mikrobne zajednice i imunosni odgovor signalnoga raka značajno mijenjaju tijekom širenja invazivnog areala te da su oblikovani, u različitoj mjeri, okolišnim čimbenicima i karakteristikama populacije. Ovo istraživanje također ukazuje na vrlo slabu istraženost patogena slatkovodnih deseteronožnih rakova te ističe potrebu za standardizacijom eksperimentalnih metoda prilikom ispitivanja patogenosti. Invasive alien species are among the largest threats to sensitive freshwater ecosystems, and predicting the success of an invasion represents a global challenge. Invasive success is determined, among other things, by the immune system, which is shaped by pathogenic and non-pathogenic host microbes and ecological processes arising from range expansion. This study examines changes in microbial communities and the role of immune response during range expansion of one of the most successful invasive alien species of freshwater invertebrates in Europe, the signal crayfish. Microbes in different tissues of individuals along the invasion range were detected by metagenome analysis (next generation sequencing), while differences in the immune response of individuals were examined by analysis of several standard immune parameters. These analyses have shown that microbial communities and the immune response of signal crayfish change significantly during range expansion and that they are shaped, to varying degrees, by environmental factors and population characteristics. This study also highlights a gap of knowledge regarding crayfish pathogens and underlines the need for standardization of experimental methods when testing pathogenicity.

Maligni tumori su među vodećim uzrocima smrti na globalnoj razini. Razvoj učinkovitijih i specifičnijih metoda liječenja, kako bi se postigao porast stope preživljavanja bez bolesti, od iznimne je važnosti. Početkom prošlog stoljeća zabilježeno je nekoliko slučajeva remisije tumorske mase nakon virusne infekcije koji su ukazali na potencijalnu upotrebu virusa kao imunoterapijskih agensa. Razvojem genetičkog inženjerstva dizajnirani su prvi onkolitički virusi koji su selektivno uništavali tumorske stanice i aktivirali imunosni odgovor, dok su zdrave stanice ostale intaktne. Rigvir, Onkorin i T-VEC predstavljaju prva tri lijeka temeljena na djelovanju onkolitičkih virusa koja se primjenjuju u liječenju malignih tumora te se neprestano istražuju mnoge druge virusne vrste s jednakim djelovanjem u pretkliničkim ili kliničkim studijima. Onkolitička viroterapija predstavlja veoma onkoselektivnu, učinkovitu i biološki sigurnu metodu u liječenju malignih tumora, no pokazuje i određene nedostatke. Moderne tehnologije omogućavaju razvoj i modifikaciju onkolitičkih virusa, što povećava i njihov potencijal u liječenju malignih tumora, i u monoterapiji i kombiniranoj terapiji. U budućnosti, primjena onkolitičke viroterapije predstavljala bi prekretnicu u liječenju tumora. Malignant tumors are among the leading causes of death worldwide. The development of more effective and specific treatment methods, to achieve an increase in disease-free survival rates, is of paramount importance. At the beginning of the last century, several cases of tumor remission after viral infection were recorded, which indicated the potential use of viruses as immunotherapeutic agents. With the development of genetic engineering, the first oncolytic viruses were designed that selectively destroyed tumor cells and activated the immune response, while the healthy cells remained intact. Rigvir, Onkorin and T-VEC represent the first three drugs based on the activity of oncolytic viruses that are used in the treatment of malignant tumors, and many other virus species with the same activity are constantly being investigated in preclinical or clinical trials. Oncolytic virotherapy represents a very oncoselective, effective and biosafe method in the treatment of cancer, but it also reveals certain disadvantages. Advancements in technology enable the development and modifications of oncolytic viruses, which increases their potential in the treatment of malignant tumors, both in monotherapy and combined therapy.In the future, the use of oncolytic virotherapy would represent a turning point in the treatment of tumors.

Invazivne strane vrste jedna su od najvećih prijetnji vrlo osjetljivim slatkovodnim ekosustavima, a predviđanje uspjeha invazije predstavlja globalni izazov. Invazivni uspjeh određen je, između ostaloga, i imunosnim sustavom, kojeg oblikuju patogeni i nepatogeni mikrobi domaćina te ekološki procesi koji proizlaze iz širenja areala. Ovo istraživanje ispituje promjene u sastavu mikrobnih zajednica i ulogu imunosnog odgovora tijekom širenja areala jedne od najuspješnijih invazivnih stranih vrsta slatkovodnih beskralježnjaka u Europi, signalnoga raka. Mikrobi u različitim tkivima jedinki duž invazivnog areala detektirani su analizom metagenoma (sekvenciranjem nove generacije), dok su razlike u imunosnom odgovoru jedinki ispitane analizom nekoliko standardnih imunosnih parametara. Navedene analize pokazale su da se mikrobne zajednice i imunosni odgovor signalnoga raka značajno mijenjaju tijekom širenja invazivnog areala te da su oblikovani, u različitoj mjeri, okolišnim čimbenicima i karakteristikama populacije. Ovo istraživanje također ukazuje na vrlo slabu istraženost patogena slatkovodnih deseteronožnih rakova te ističe potrebu za standardizacijom eksperimentalnih metoda prilikom ispitivanja patogenosti.

Mramorni rak (Procambarus virginalis, Lyko 2017) je invazivna strana vrsta slatkovodnog raka u Hrvatskoj i svijetu. Predstavlja prijetnju autohtonim vrstama rakova jer je mogući vektor širenja patogena Aphanomyces astaci, Schikora, 1906, uzročnika bolesti račje kuge, koja je smrtonosna za autohtone vrste. Iako ovaj patogen ne uzrokuje značajnu smrtnost kod mramornih rakova, obrana od njega zahtijeva ulaganje energije u imunosni sustav što ograničava njezinu dostupnost za procese kao što su rast i razmnožavanje. Cilj istraživanja je bio ispitati kako opetovano zaražavanje juvenilnih jedinki mramornog raka patogenom A. astaci utječe na njihov prirast dužine i težine. Prvi dio istraživanja sastojao se od uzgoja patogena i zaražavanja manjeg broja juvenilnih jedinki različitim koncentracijama zoospora kako bi se utvrdile optimalne (subletalne) koncentracije za daljnje zaražavanje. U drugom dijelu zaražavanje je provedeno na većem broju jedinki, te su analizirane razlike u prirastu dužine i težine između kontrolne skupine i dvije skupine zaražavane odabranim koncentracijama zoospora. Po završetku eksperimenta, jedinke su usmrćene i iz kutikule i uropoda im je izolirana DNA u čijim uzorcima se provjeravala prisutnost patogena. Rezultati pokazuju da zaražavanje subletalnim koncentracijama patogena ima značajan utjecaj na prirast dužine i težine kod mramornih rakova, te ukazuju da postoji kompromis između ulaganja energije u rast i imunosni sustav kod ove vrste. Marbled crayfish (Procambarus virginalis, Lyko 2017) is an emerging invasive alien species in Croatia and globally. It threatens native species of crayfish because it is carrier of pathogen Aphanomyces astaci, Schikora 1906, the causative agent of crayfish plague which is a highly lethal disease for native crayfish. Although marbled crayfish is generally resistant to crayfish plague, defence from it requires investment of energy in immune system. This consequently leads to trade-offs with other processes like growth and reproduction. The main goal of this research was to determine whether repeated infection of juvenile marbled crayfish with pathogen A. astaci affects their growth rate. In the first part of the research, optimal (sublethal) concentrations for further infections were determined. In the second part, infection trials using two different zoospore concentrations were performed repeatedly on a higher number of individuals and differences in growth rates were compared between control group and two experimental groups. At the end of the experiment, crayfish were killed and DNA was isolated from cuticle and uropods and tested for the presence of A. astaci by PCR. Results showed that pathogen infection had significant effect on growth rate of marbled crayfish which indicates that trade-offs between energy investment in growth and immune response occur in this species.

Imunosni odgovor nakon cijepljenja protiv SARS-CoV-2 u djelatnika Klinike za infektivne bolesti „Dr. Fran Mihaljević”, Zagreb

Imunosni je sustav zadužen za obranu organizma od štetnih mikroorganizama. Imunost je sposobnost imunosnog sustava da uklanja štetne tvari i organizme te protiv njih pokreće obrambenu reakciju. Dijeli se na dva tipa, specifičnu (stečenu) i nespecifičnu (urođenu) imunost. Specifičnu imunost karakterizira proizvodnja antitijela ili stanica koje su specijalizirane za točno određeni antigen i njemu pripadnog uzročnika upale. Nespecifičnu imunost karakterizira brza reakcija na široki spektar uzročnika. Zajedničkim djelovanjem usporavaju i uklanjaju rast i razvoj tumora. Uspješnost razvoja tumora usko je povezana s njegovom sposobnošću uređivanja vlastitog mikrookoliša, mobilizacije okolnih stanica i polarizacije imunosnih ka imunosupresivnom fenotipu. Značajnost uloge tumorskog mikrookoliša vidi se iz hipoteze imunosnog uređivanja tumora koja se dijeli na tri glavne faze: faze uništavanja, ravnoteže i bijega tumora. Bijeg od imunosnog sustava tumorske stanice osiguravaju aktivacijom ili promjenom raznih signalizacijskih putova i interakcija koje ublažavaju učinak imunosnog odgovora ili onemogućuju njegovu funkciju. Uspostavom dominacije nad okolnim tkivom na mjestu nastanka tumorske stanice osiguravaju uvjete za širenje po organizmu, invaziju i metastaziranje. The role of the immune system is to protect the body by eliminating harmful substances and invading microorganisms. Its ability to do so is called immunity which can be divided into two types: innate and adaptive. The main attribute of innate immunity is the ability to swiftly respond to a wide range of pathogens, whereas adaptive immunity forms its response via the production of antibodies and cells that are specifically developed to recognize certain antigens and destroy their carriers. By coming together they interfere with the tumor development. Tumors are clusters of immortal cells which have acquired the ability of infinite growth. The success of their development lies in their proficiency in the manipulation of their microenvironment. The role of the tumor microenvironment is presented in the hypothesis of cancer immunoediting, which is divided into three phases: elimination phase, equilibrium state, and tumor escape phase. The immunosuppressive conditions of the microenvironment that are imposed by cancer cells and their recruited cells facilitate tumor escape by activating or changing various signaling pathways which allow them further mitigation of the immune response. By establishing sheer dominance over the surrounding tissue the tumor ensures the conditions fit for the invasion.

Vektori temeljeni na adenovirusu čovjeka tipa 26 (HAdV26) su obećavajući kandidati za razvoj vektorskih vakcina te primjeni u genskoj terapiji. Dosad je in vivo istražen imunosni odgovor organizma na infekciju s HAdV26, dok nedostaju podaci vezani uz mehanizme uključene u ulazak i unutarstanično putovanje HAdV26. Stoga je u ovom radu kroz istraživanje molekularne biologije HAdV26 definiran αvβ3 integrin kao receptor za infekciju epitelnih stanica čovjeka, pokazana je važna uloga dinamina-2, klatrina i kaveolina-1 u ulasku HAdV26 u stanice čovjeka s posebnim osvrtom na količinu eksprimiranog αvβ3 integrina te je in vitro pokazan različit profil poticanja urođenog imunosnog odgovora HAdV26 u odnosu na druge tipove adenovirusa čovjeka. Rezultati ovog istraživanja će povećati temeljno znanje o HAdV26 te omogućiti razvoj uspješnijih vektora u svrhu genske terapije i vakcinacije.

Trening ponavljanih sprintova (RST, engl. repeated sprint training) jest format visokointenzivnog intervalnog treninga koji se posljednjih godina sve učestalije koristi kao trenažna strategija u poboljšanju snage, brzine, izdržljivosti i sposobnosti ponavljanja sprintova. Programirano tjelesno vježbanje može rezultirati nekontroliranim i prekomjernim stvaranjem reaktivnih kisikovih spojeva (ROS, engl. reactive oxygen species) uzrokujući pomak redoks ravnoteže u smjeru oksidansa, međutim ROS također predstavljaju sekundarne glasnike čije stvaranje ima važnu ulogu u regulaciji stanične signalizacije na nivou skeletnih mišića. Cilj istraživanja bio je utvrditi biokemijski odgovor na RST analizom biljega oksidacijskog/antioksidacijskog statusa, mišićnog oštećenja i imunosnog odgovora te ispitati njihovu međusobnu povezanost. U istraživanje je uključeno 15 studenata prve godine Kineziološkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, muškog spola, raspona dobi od 18 do 22 godine. Eksperimentalni program RST sastojao se od 2 do 3 seta, 6 do 10 pravocrtnih ili povratnih sprintova na kratkoj dionici s polascima svakih 25 sekundi, isprepletenih s periodima kratkotrajnog pasivnog odmora od 2 minute. Razine 15-F2t-izoprostana (15-F2t-IsoP) u plazmi i 24-satnoj mokraći, superoksid-dismutaze, glutation-peroksidaze i glutation-reduktaze u eritrocitima, urata, ukupnog bilirubina, albumina, transferina i prolaktina u serumu, slobodnog kortizola i katekolamina u 24-satnoj mokraći; kreatin-kinaze, aspartat-aminotransferaze, laktat-dehidrogenaze i mioglobina u serumu; visokoosjetljivog IL-6 i C-reaktivnog proteina u serumu te kompletne krvne slike, određene su u tri vremenske točke: nakon inicijalnog mjerenja (To), nakon finalnog mjerenja (T1) i mjesec dana nakon finalnog mjerenja (T2). Rezultati ovog rada pokazali su da je RST izazvao značajno povećanje koncentracije 15-F2t-IsoP u plazmi, dok analizom 24-satne mokraće značajne promjene nisu utvrđene, iako se radilo o umjerenom povećanju. Finalno mjerenje, karakterizirano 60%-tnim povećanjem opterećenja u odnosu na inicijalno, rezultiralo je značajnim smanjenjem aktivnosti glutation-reduktaze i koncentracije albumina, ali ne i ostalih biljega antioksidacijskog statusa. Premda je ustanovljen zamjetan porast aktivnosti kreatin-kinaze, sugerirajući kako je došlo do oštećenja mišića, razlike u aktivnostima ipak nisu bile značajne. Program RST rezultirao je značajnim povećanjem koncentracije IL-6 i gotovo nepromijenjenim koncentracijama C-reaktivnog proteina. Mjesec dana nakon završetka RST, zabilježen je značajan pad koncentracije IL-6, broja leukocita i neutrofilnih granulocita. Povećanje koncentracije 15-F2t-IsoP nije bilo povezano s pokazateljima oštećenja mišića i imunosnog odgovora. Ovo istraživanje je pokazalo da prateći ispitanike kroz vrijeme u kojem je sukcesivno povećavan volumen treninga povećanjem broja sprintova, nije dokazan proporcionalan porast lipidne peroksidacije kao ni porast biljega oštećenja mišića što upućuje na zaključak da se u ovoj vrsti trenažnog protokola vremenom postiže uspješna adaptacija i zaštita od daljnjih oksidacijskih oštećenja. Repeated sprint training (RST) is a form of high-intensity interval training in which short-duration all-out sprints are interspersed with short recovery periods. High anaerobic demand and increasing aerobic contribution throughout a bout, as sprints are done with very little recovery in-between, may increase production of reactive oxygen species (ROS) which may lead to oxidative stress (OS). Besides being responsible for cellular damage, ROS are also important molecules serving as secondary messengers in skeletal muscle signaling cascades. The main aim of this study was to investigate the effects of running RST on alterations in redox homeostasis (ARH) by monitoring 15-F2t-isoprostane (15-F2t-IsoP) concentration, widely regarded as the “gold standard” marker for the assessment of in vivo lipid peroxidation. Additionally, the study investigated whether muscle and inflammatory status serve as the contributing factor in ARH during the training period. Fifteen male physical education students volunteered to participate in the study. The experimental training program consisted of 2-3 sets of 6-10 straight-line or shuttle 20-meter repeated sprints with departures every 25 seconds and 2-minute inter-set passive recovery. The levels of 15-F2t-IsoP were measured in plasma and 24-hour urine, superoxide dismutase (SOD), glutathione peroxidase (GPx) and glutathione reductase (GR) in erythrocytes; uric acid (UA), total bilirubin, albumin, transferrin and prolactin in serum, free cortisol and catecholamines in 24-hour urine; creatine kinase, aspartate aminotransferase, lactate dehydrogenase and myoglobin in serum; interleukin 6, C-reactive protein as well as complete blood counts were determined at three time points: after an initial training session (To), after the final training session (T1) and one month after the final training session (T2). The significant changes were observed in repeated measures of plasma 15-F2t-IsoP concentration and GR activity. While the median plasma 15-F2t-IsoP increased by 75%, the median GR decreased by 56%. In 24-hour urine samples, 15-F2t-IsoP levels were 25% greater in post-training, although these increase did not reach statistical significance. Following RST erythrocyte SOD and GPx activities were 11% and 27% lower, although these decreases were nonsignificant. The concentration of extracellular antioxidants, except albumin, remained close to the baseline values throughout the training program. RST program did not affect the marker of muscle damage since there were no significant post-training differences in CK activities. Interleukin-6 was significantly increased, while total leukocyte and neutrophil count also increased although the results were not significant. There were no significant correlations between pre-to-post change in muscle damage and inflammation markers and pre-to-post change in any marker of ARH. Assuming that significant correlation between training volume and post-training 15-F2t-IsoP levels exist and that greater exercise workload elicits greater OS response, the fact that the increase in urinary 15-F2t-IsoP level was much lower than the increase of total training volume from first to the final week and the increase of exercise workload (60%) suggests that RST may cause attenuation of OS.

Imunosni odgovor potaknut izlaganjem nekom antigenu jednako je bitan kao i supresija imunosnog odgovora. U imunosnoj reakciji kao i supresiji sudjeluju brojne stanice koje surađuju i komuniciraju kroz različite molekularne mehanizme. U radu su sažeto opisane značajke, uloga i mehanizmi regulacijskih stanica. Regulacijske B- i T- stanice su bitne podskupine stanica koje održavaju i reguliraju imunotoleranciju. Nedostatak regulacijskih stanica ili bilo kojeg dijela puta mehanizma regulacije može dovesti do upalnih procesa i autoimunih bolesti. Temeljem toga, u zadnjih desetak godina ovo područje istraživanja je popularno u imunologiji. Bolje poznavanje regulacijskih mehanizama nastanka i djelovanja regulacijskih stanica omogućiti će precizniju mogućnost uporabe regulacijskih stanica u liječenju autoimunosnih bolesti, tumora te odbacivanja presadka. The immunological response elicited by an antigen is equally important as its supression. In a immunological reaction and supression a lot of cells collaborate and communicate through different molecular mechanisms. In this paper, functions, charachteristics and mechanisms of regulatory cells are briefly explained. B i T regulatory cells are an important subset of T and B cells that regulate and maintain immunotolerancy. A deficit of regulatory cells or any part of the regulatory mechanism can induce inflammation and autoimmune diseases. In the last ten years they are a popular subject of reaserch in immunology. With a better understaning of regulatory cells, their development and function mechanisms, we can use them for curing autoimmune diseases, tumors and transplant rejection.

Istraživanje je provedeno da bi se ispitao utjecaj dodatka probiotika u vodi za piće na imunosni odgovor protiv virusa zarazne bolesti burze pilića u tovu. Ukupno 240 jednodnevnih pilića Cobb 500 provenijence nasumice su podijeljeni u tri skupine i to dvije ogledne (P i P ) i jednu kontrolnu (K) titru kongenitalnih protutijela. Kontrolom seruma pilića u dobi od 21 dan srednja vrijednost titra protutijela u sve tri skupine pilića bila je ujednačena. Međutim, u dobi od 33 dana ustvrđene su značajno (P, The experiment was conducted to evaluate the effect of probiotics in drinking water on the immune response against Infectious Bursal Disease Virus (IBDV) in broiler chickens. A total of 240 one day old broiler chicks (Cobb 500) were randomly divided into three groups. Two groups (P1 and P2) were experimental and one was control (K), each with eight replicate pens of ten chicks. Chicks of the P1 group were given the commercial probiotic Probios®, soluble poultry powder (Chr. HANSEN A/S, Denmark) and chicks of the P2 group were given an experimental probiotic prepared according to an original recipe. Chicks of the control group received no treatment. Probiotic treatment was given to the experimental groups during the first three days of life and for three days during the vaccination of chicks. During the experiment, chicks were vaccinated at 14 days of age against IBDV with the TAD GUMBORO® vaccine in accordance with congenital antibody titers. Controlling the immune response against IBDV at 21 days of age, the mean value of the antibody titer was uniform in all three groups of chicks. However, at 33 days of age, a significantly (P

Toll-like receptori (TLR) sudjeluju u pokretanju prirođene i stečene imunosti. Fenantridini su heterociklički aromatski ugljikovodici čija struktura je slična strukturi nukleotidnih analoga koji su sintetski ligandi za TLR7 i TLR8. Poznati sintetski agonist TLR3 je analog dvostruke RNA (poli(I:C)), dok su TLR9 agonisti oligonukleotidi koji sadrže nemetilirane CpG dinukleotide (CpG-ODN). Istraživanja su pokazala da fenantridini imaju svojstvo ugradnje u strukture dvolančane DNA; potencijalno imunomodulatorno svojstvo. U ovom istraživanju smo testirali 17 fenantridinskih derivata, pri čemu je spoj M-199 pokazao imunostimulacijski učinak. U ispitivanjima je pokazano da M-199 potiče izlučivanje IL-6, IL-8 i TNF-α, dok ne utječe na promjenu sadržaja IFN-α i IL-1β. Također smo pokazali da spoj M-199 ne djeluje preko TLR7 i TLR8. Tijekom ispitivanja međudjelovanja sa ligandima za TLR9 i TLR3, pokazano je da spoj M-199 ne utječe na stimulaciju TLR9 koja je posljedica vezanja liganda ODN2006, dok suprimira stimulaciju posredovanu ligandom ODN2216. M-199, također suprimira djelovanje poli(I:C). Toll-like receptors (TLR) are responsible for activation and regulation of innate and adaptive immune response. Synthetic ligands activating TLR7 and TLR8 are nucleoside analogues resembling phenanthridine structure. Phenanthridines are heterocyclic aromatic hydrocarbons. Synthetic ligands for TLR3 are double-stranded RNA analogues (poly(I:C)) and ligands for TLR9 are oligonucleotides containing unmethylated CpG dinucleotide (CpG-ODN). Phenanthridine derivatives also intercalate in double-stranded DNA structure; having possible immunomodulatory potential. In line with afore-mentioned we have tested 17 different phenanthridine derivatives and concluded that molecule M-199 shows immunostimulatory potential. In further analysis it was shown that M-199 stimulates synthesis of IL-6, IL-8 and TNF-α, while it has no effect on the levels of IFN-α and IL-1β. It was also shown that M-199 does not signal throught TLR7 or TLR8. The results of the interaction study indicated that M-199 does not interfere with ODN2009 while it interferes with ODN2216 and poli(I:C) showing suppression of stimulation.

This experimental study was carried out to assess the effect of condensed tannins (CT) through a leaf meal mixture of Ficus infectoria and Psidium guajava, on erythrocytic antioxidant status, immune response and gastrointestinal nematodes in lambs. Twenty-four non-descript lambs were randomly divided into four groups, consisting of six lambs in each, in a completely randomized block design, and randomly allocated to 4 dietary treatments: CT-0, CT-1, CT-1.5 and CT-2 containing 0, 1, 1.5 and 2.0 percent CT, respectively. The erythrocytic antioxidant status was monitored in all lambs at 0, 45, 90, 135, 180 days of feeding, however, humoral and cell mediated immune responses were determined at the end of the feeding trial. Hemoglobin was found to be highest (P, Istraživanje je provedeno u svrhu procjene učinka kondenziranih tanina (KT), dodanih putem obroka od mješavine lišća Ficus infectoria i Psidium guajava, na antioksidacijski status eritrocita, imunosni odgovor i želučano-crijevne obliće u janjadi. Dvadeset i četiri janjeta slučajnim su odabirom bila razvrstana u četiri skupine po šest janjadi u svakoj skupini. Randomiziranim kompletnim blok-dizajnom i nasumičnim pridjeljivanjem formirane su četiri skupine s različitim udjelom KT u obroku: skupina KT-0 (0% KT), skupina KT-1 (1%), skupina KT-1,5 (1,5%) i skupina KT-2 (2%). Kod sve janjadi praćen je antioksidacijski status eritrocita 0., 45., 90., 135. i 180. dan hranidbe, a na kraju istraživanja određen je humoralni i stanični imunosni odgovor. Najviša razina (P

Parodontitis je kronična upalna bolest infektivne etiologije koja zahvaća potporna tkiva zuba, a uzrokuju je specifični parodontni patogeni iz dentobakterijskoga plaka (uglavnom gram-negativni anaerobi). Tijekom bolesti dolazi do destrukcije potpornih tkiva zuba, pri čemu se stvaraju duboki parodontni džepovi, a njihov ulcerirani epitel označuje mjesto ulaska bakterija i njihovih toksina u sustavnu cirkulaciju. U normalnim okolnostima imunosni sustav domaćina uspješno se bori protiv parodontnih patogena i neutralizira njihovu diseminaciju. Međutim, u onkoloških bolesnika, u kojih je imunosni sustav suprimiran djelovanjem kemoterapeutika, dolazi do razvoja neutropenije što znači velik izazov u liječenju tih bolesnika jer ih stavlja u skupinu visokog rizika za razvoj različitih bakterijskih infekcija. Inficirani parodont u njih može djelovati kao fokalno žarište za različite sustavne infekcije, osobito kad se zna da zreli dentalni plak sadržava i do 1–2 × 1011 mikroorganizama po gramu plaka, a ukupna površina ulceriranog epitela parodontnoga džepa kod težih oblika parodontitisa može iznositi čak i do 35 cm2. Stoga je u tih bolesnika od iznimne važnosti pravodobno postavljanje dijagnoze parodontne bolesti te provođenje adekvatnih terapijskih postupaka kojima će se znatno umanjiti bakterijsko opterećenje, a sve s ciljem poboljšanja njihova općega zdravstvenog stanja i minimaliziranja rizika tijekom kemoterapijskog liječenja.

Eisenia fetida earthworms were exposed to electromagnetic field (EMF) at a mobile phone frequency (900 MHz) and at field levels ranging from 10 to 120 V m-1 for a period of two hours (corresponding to specific absorption rates ranging from 0.13 to 9.33 mW kg-1). Potential effects of longer exposure (four hours), field modulation, and a recovery period of 24 h after two hours of exposure were addressed at the field level of 23 V m-1. All exposure treatments induced significant DNA modifications as assessed by a quantitative random amplified polymorphic DNA-PCR. Even after 24 h of recovery following a two hour-exposure, the number of probe hybridisation sites displayed a significant two-fold decrease as compared to untreated control earthworms, implying a loss of hybridisation sites and a persistent genotoxic effect of EMF. Expression of genes involved in the response to general stress (HSP70 encoding the 70 kDa heat shock protein, and MEKK1 involved in signal transduction), oxidative stress (CAT, encoding catalase), and chemical and immune defence (LYS, encoding lysenin, and MYD, encoding a myeloid differentiation factor) were up-regulated after exposure to 10 and modulated 23 V m-1 field levels. Western blots showing an increased quantity of HSP70 and MTCO1 proteins confirmed this stress response. HSP70 and LYS genes were up-regulated after 24 h of recovery following a two hour-exposure, meaning that the effect of EMF exposure lasted for hours., U ovom istraživanju gujavice vrste Eisenia fetida bile su izložene elektromagnetskom polju (EMP) na frekvenciji mobilnih telefona (900 MHz) te poljima jačine 10 do 120 V m-1 u dvosatnom razdoblju (što odgovara specifičnim ratama apsorpcije od 0,13 do 9,33 mW kg-1). Utjecaj dužeg izlaganja (4 sata), modulacije polja te vrijeme oporavka od 24 sata nakon dva sata izlaganja proučavan je pri jačini polja od 23 V m-1. Metoda kvantitativne nasumično umnožene polimorfne DNA (engl. quantitative random amplified polymorphic DNA – qRAPD) otkrila je značajne modifikacije DNA na svim proučavanim tretmanima. Čak i nakon 24-satnog oporavka broj hibridizacijskih mjesta bio je dvostruko manji u odnosu na broj zabilježen u kontrolnim gujavicama, što upozorava na gubitak hibridizacijskih mjesta i na dugoročan utjecaj EMP-a. Ekspresija gena uključenih u odgovor na stres (HSP70: kodira za 70kDa heat shock protein i MEKK1: uključen u provođenje signala), oksidacijski stres (CAT: kodira za katalazu) te kemijsku i imunosnu obranu (LYS: kodira za lysenin i MYD: kodira za faktor mijeloidne diferencijacije) bila je povišena nakon izlaganja polju jačine 10 V m-1 te moduliranome polju jačine 23 V m-1. Western blot analiza potvrdila je odgovor na stres detekcijom povišene količine HSP70 i MTCO1 proteina. HSP70 i LYS geni imali su povišenu ekspresiju i nakon razdoblja oporavka, što upućuje na dugotrajan utjecaj EMP-a.

Virus ljudske imunodeficijencije (HIV) je virus koji napada imunosni sustav i uzrokuje infekciju te sindrom stečene imunodeficijencije (AIDS). AIDS ubija više ljudi od bilo koje druge infektivne bolesti, a HIV se nastavlja širiti brže od bilo kojeg perzistentnog infektivnog agensa. Stoga nije iznenađujuće što je u proteklom desetljeću bio jedna od najproučavanijih infektivnih čestica. Kada je riječ o razumijevanju patogeneze infekcije virusom HIV, važno pitanje koje se postavlja nije samo kako virus uzrokuje nastanak bolesti, već i zašto; a ti su mehanizmi pojašnjeni detaljnije u ovom radu. Unatoč maloj veličini genoma i nekolicini gena, HIV je iznimno uspješan u iskorištavanju staničnih puteva dok neutralizira i izbjegava različite komponente imunosnog sustava. Najznačajniji napredak ostvaren u tretiranju infekcije virusom HIV jest tretman pacijenata s antiviralnim lijekovima koji mogu suprimirati replikaciju virusa HIV do nedetektabilnih razina te tako odgoditi početak razvoja bolesti. Unatoč nedostatku konačnog lijeka i efikasnog cjepiva, uvidom u patogenezu infekcije virusom HIV dolazimo do važnih spoznaja koje bi mogle omogućiti razvoj terapeutika za uspješnu kontrolu virusa u budućnosti. Human immunodeficiency virus (HIV) is a virus that attacks the immune system and causes HIV infection and acquired immunodeficiency syndrome (AIDS). AIDS kills more people than any other infectious disease, and HIV continues to spread faster than any persistent infectious agent known in the last half century. Therefore, it is not surprising that it became one of the most researched infectious particle in the past decade. The important question when it comes to understanding the pathogenesis of HIV infection is not only how the virus causes disease but also why; and these mechanisms are further explained in this paper. Despite its small genome size and its few genes, HIV is extremely successful in taking advantage of cellular pathways while neutralising and hiding from different components of immune system. The most significant advance in the medical management of HIV infection has been the treatment of patients with antiviral drugs, which can suppress HIV replication to undetectable levels and therefore postpone disease progression. Despite the lack of a cure or an effective vaccine, understanding the pathogenesis of HIV infection has yielded important insights that may enable us to design more effective therapeutics for controlling the virus in the future.

Usprkos brojnim dosad razvijenim terapijama, rak je jedan od najčešćih uzročnika smrti današnjice te njegovo liječenje predstavlja pravi izazov. U posljednje se vrijeme intenzivno radi na razvijanju onkolitičke viroterapije, koja se ističe svojom efikasnosti i sigurnosti uslijed ograničenosti djelovanja na tumorske stanice. Ovaj oblik terapije podrazumijeva korištenje onkolitičkih virusa koji selektivno inficiraju i liziraju tumorske stanice. Trenutno se klinički ispituje devet virusnih porodica: Adenoviridae, Picornaviridae, Herpesviridae, Paramyxoviridae, Parvoviridae, Reoviridae, Poxviridae, Retroviridae i Rhabdoviridae. Za usavršavanje onkolitičke terapije potrebno je zadovoljiti nekoliko uvjeta koji se odnose na zaobilaženje imunosnog sustava, pojačavanje selektivnosti virusa za tumorske stanice te na „naoružavanje“ virusa. Sprječavanje neutralizacije virusa djelovanjem imunosnog sustava najčešće se provodi metodama izmjene serotipa, kemijskim modifikacijama virusnih epitopa ili korištenjem stanica transportera. Sve se više proučava mogućnost transporta onkolitičkih virusa matičnim stanicama budući da neke od njih pokazuju svojstvo spontane migracije prema određenim vrstama tumora. Selektivnost za tumorske stanice može se dodatno poboljšati unošenjem gena čiji će produkti specifično vezati virusni antigen. Infekcije netransformiranih stanica mogu se spriječiti metodama negativnog i pozitivnog „ciljanja“. „Naoružavanje“ onkolitičkih virusa provodi se njihovim modificiranjem, kojim se dodatno potiče liza tumorskih stanica, a može se i stimulirati imunosni sustav pacijenta. Uništavanje tumorskih stanica pojačava se, na primjer, opremanjem virusa transgenima za enzime koji pretvaraju netoksične prekursore u toksične produkte unutar tumorskog mikrookoliša ili koncentriranjem radioaktivnog joda u tumorskim stanicama pomoću transgena za stanični simporter natrija i joda. „Naoružavanje“ se može provesti i s obzirom na tumorsku epigenetiku budući da prilikom transformacije stanica dolazi do promjene epigenetičkog koda. Jedna od obećavajućih strategija borbe protiv tumora je i imunoterapija, koja podrazumijeva poticanje imunosnog sustava pacijenta, ublažavanje supresije imunosnog sustava od strane tumorskih stanica te pojačavanje imunogeničnosti tumora radi postizanja što jačeg imunosnog odgovora. In spite of the many therapies developed so far, cancer is still regarded as one of the most common death causes and it therefore presents a real challenge. Much effort has lately been devoted to development of oncolytic virotherapy because of its effectiveness and safety, due to its ability to specifically target tumor cells. This therapy uses oncolytic viruses to selectively infect and to lyse tumor cells. Currently, nine different families of viruses are used in clinical trials: Adenoviridae, Picornaviridae, Herpesviridae, Paramyxoviridae, Parvoviridae, Reoviridae, Poxviridae, Retroviridae i Rhabdoviridae. There are several conditions that have to be satisfied for further improvement of oncolytic virotherapy, and they relate to bypassing the immune system, modifying viruses in order to enhance their specificity for tumor cells and “virus arming”. Neutralization of viruses by the immune system is most commonly overcome through serotype exchange, chemical modification of virus epitopes, or by using cell carriers. Much research focuses on employing stem cells to carry oncolytic viruses because some stem cell types spontaneously migrate towards certain types of tumors. Tumor cell specificity can be further enhanced by introducing genes whose products specifically bind viral antigens. Infection of untransformed cells can be prevented by positive or negative targeting. “Arming” of oncolytic viruses is achieved by modifying them so as to further enhance the lysis of tumor cells and stimulate the patient’s immune system. Destruction of tumor cells can be promoted in various ways, for example by arming viruses with transgenes for enzymes that convert non-toxic precursors into toxic metabolites in the tumor microenvironment, or by employing transgenes for sodium-iodide symporter which concentrate radioactive iodide ions in tumor cells. “Arming” of viruses can also be carried out with regard to tumor epigenetics since transformation of cells alters the epigenetic code. One of the promising strategies in fighting cancer is immunotherapy, which involves boosting the patient’s immune system, decreasing the tumor-induced immunosuppression as well as increasing the immunogenicity of the tumor in order to strengthen the immune response.

Mišji model Salmonella enterica serotip Typhimurium infekcije je široko prihvaćen kao eksperimentalni model za izučavanje trbušnog tifusa, odnosno sustavne salmoneloze. Posljednjih godina velika se pozornost posvećuje ulozi crijevne mikroflore u svrhu poboljšanja ljudskog zdravlja na prirodan način. Kao probiotici najčešće se koriste bakterije mliječne kiseline iz rodova Lactobacillus i Bifidobacterium. Bitan kriterij pri odabiru bakterija mliječne kiseline za probiotičku uporabu je preživljavanje nepovoljnih uvjeta u probavnom sustavu. Cilj ovog rada je na in vitro i in vivo modelu ispitati učinak potencijalno probiotičkih sojeva L. plantarum A i L. plantarum B. Ispitivala se mogućnost adhezije i kolonizacije probavnog sustava miševa, kao i utjecaj L. plantarum na diseminaciju S. Typhimurium, te na upalne stanice na lokalnoj i sustavnoj razini Lactobacillus plantarum B je pokazao bolju sposobnost adhezije i kolonizacije probavnog sustava miševa, te pozitivano djeluje na crijevnu mikrofloru smanjivanjem broja enterobakterija. L. plantarum soj B je također djelovao na smanjenje intestinalne infekcije i smanjenje translokacije S. Typhimurium iz crijeva u jetru. Indirektno, L. plantarum soj B je utjecao i na smanjenje imunosnog odgovora na salmonelu na lokalnoj i sustavnoj razini. L. plantarum B pokazuje dobra probiotička svojstva jer je uspješno kolonizirao crijeva miševa i njegova primjena je značajno smanjila intezitet S. Typhimurium infekcije.

Cilj istraživanja bio je ispitati utjecaj dodatka komercijalnog (Probios®) i pokusnog (kultura Lactobacillus acidophilus izolirana iz acidofilnog mlijeka, inaktivirani pekarski kvasac, vitamin C i laktoza) probiotskog preparata putem vode za piće na imunosni odgovor protiv gumborske bolesti kod tovnih pilića. Istraživanja su provedena na 105 jednodnevnih pilića provenijence Cobb 500 podijeljenih u tri skupine (dvije pokusne i jedna kontrolna skupina). Probiotski tretman obje pokusne skupine pilića bio je prva tri dana života i trodnevno pri vakciniranju pilića protiv njukaslske i gumborske bolesti te infektivnog brohitisa (dan prije, na dan i dan nakon vakciniranja). Tijekom pokusa pilići su vakcinirani prema programu imunoprofilakse koji je načinjen u skladu s titrom kongenitalnih protutijela. Kontrolom imunosnog odgovora protiv gumborske bolesti kod pilića u dobi od 28 i 42 dana utvrđene su veće, odnosno značajno (p, The aim of the study was to examine the effect of commercial (Probios ®) and experimental (the culture of Lactobacillus acidophilus isolated from acidophilus milk, inactivated bakers’ yeast, vitamin C and lactose) probiotic preparations through drinking water on the immune response against Gumboro disease in broiler chickens. Research was conducted on 105/day old Cobb 500 chicks divided into three groups (two experimental and one control group). Probiotic treatments of experimental groups of chickens were the first three days of life and three days during the vaccination of chickens against Newcastle disease, Gumboro disease and Infectious bronchitis (the day before, on the day of and the day after vaccination). During the experiment chickens were vaccinated under the program of immunoprophylaxis, made in accordance with congenital antibody titres. By controlling the immune response against Gumboro disease in chickens at the age of 28 and 42 days higher and significantly (p

Immune status of calves, immunized with purified midgut antigen of Hyalomma marginatum isaaci, was assessed by standard immunological tests. Leukocyte migration inhibition test showed inhibition from day 21 post-infection in calves that received midgut antigen with Saponin as adjuvant (Saponin group) while significant inhibition was observed from 28 DPI in the Montanide group. Intradermal test revealed immediate hypersensitivity reaction within 15 m. and the highest skin fold thickness was observed after 24 h. of inoculation of antigen (14.50 ± 1.50 mm in the Saponin group and 12.00 ± 0.70 mm in the Montanide group). Similarly, a significant humoral response as judged by ELISA was observed from 7 DPI (P, Imunosni status teladi imunizirane pročišćenim antigenom srednjega crijeva krpelja Hyalomma marginatum isaaci procijenjen je upotrebom standardnih imunoloških testova. Testom inhibicije migracije leukocita dokazana je inhibicija 21. dana nakon invazije u teladi imunizirane antigenom srednjega crijeva krpelja u kombinaciji sa saponinom kao adjuvansom, dok je značajna inhibicija u skupini u kojoj je primijenjen montanid bila dokazana 28. dana nakon invazije. Intradermalnim testom dokazana je reakcija rane preosjetljivosti već za 15 minuta. Najveće zadebljanje kože dokazano je 24 sata nakon inokulacije antigena (14,50 ± 1,50 mm u skupini u kojoj je primijenjen saponin i 12,00 ± 0,7 mm u skupini u kojoj je primijenjen montanid). Znatan humoralni odgovor određen imunoenzimnim testom zabilježen je 7. dana nakon invazije (P

U radu se govori o stresu i učinku stresa na imunosni odgovor.

Sažetak: Peroralna imunizacija ureazom Helicobacter pylori uzrokuje u miševa pojavu žaštitne imunosti od infekcije sojem Helicobacter felis. Otkrivanjem prvog zaštitnog antigena (ureaza) slijedila su otkrića i evaluacije drugih mogućih zaštitnih antigena, kao npr. proteina toplinskog šoka (HspA) i citotoksičnog VacA antigena. Konačni odabir pripravaka antigena u vakcini ovisi o konzervaciji antigena među sojevima Helicobacter pylori, njihovoj virulenciji i očuvanju imunogenih svojstava ako se koriste rekombinantni proteini. Nadalje, terapijska imunizacija pokazala se također učinkovita u eradikaciji Helicobacter u kronično inficiranih pokusnih životinja. Takvi poticajni rezultati daju naslutiti mogućnost korištenja postupka imunizacije u liječenju infekcija Helicobacter pylori u ljudi. Ovim člankom prikazani su rezultati dosadašnjih istraživanja te smjernice za istraživanja Helicobacter vakcina u budućnosti. Abstract: Oral immunization with the urease of Helicobacter pylori was shown to induce protection against Helicobacter felis in mice. The first identification of a protective antigen (urease) was followed by the identification of other protective antigens, such as the heat-shock protein (HspA) and the vacuolating cytotoxin VacA. The final selection of the antigens to be used in a vaccine depends on the conservation of these antigens among Helicobacter pylori strains, their role as virulence factors and conservation of their immunogenic properties when expressed as recombinant proteins. Furthermore, therapeutic immunizations were also effective in eradication Helicobacter from chronically infected animals. These encouraging results imply that immunization may also be useful in the therapy of Helicobacter pylori infections in humans. In this review, preliminary data and directions for future research on Helicobacter vaccines are described.