Search

Osteoartritis je najčešća zglobna bolest koju karakteriziraju promjene na zglobnoj hrskavici, a kasnije i na ostalim zglobnim strukturama. Najčešći je uzrok funkcijskog oštećenja lokomotornog sustava, a može biti primarni ili sekundarni. Pojavljuje se nakon 40. ili 50. godine starosti. Čimbenici koji pospješuju nastanak osteoartritisa koljena su genetski čimbenici, pretilost, mehanički čimbenici, spol te životna dob, dok su simptomi koji ga karakteriziraju bol, oticanje, ukočenost i mišićna slabost. Osteoartritis koljena liječi se konzervativno i operativno. Kod konzervativnog liječenja od velike je važnosti provođenje fizikalne terapije. Ukoliko je konzervativno liječenje bezuspješno osteoartritis se liječi operativno. Operativne mogućnosti za osteoartritis koljena uključuju artroskopiju, korektivnu osteotomiju, PEP koljena, TEP koljena i artrodezu. Fizioterapijska procjena je važna zbog planiranja rehabilitacije te zbog usporedbe i procjene dobivenih rezultata nakon rehabilitacije. Fizioterapeut dokumentiranje fizioterapijske procjene izvodi po SOAP modelu gdje subjektivni pregled predstavlja intervju s pacijentom, a objektivnim pregledom se prikupljaju podatci kroz opservaciju, palpaciju, mjerenja i testove za osteoartritis. Fizioterapijski postupci u liječenju osteoartritisa koljena uključuju terapijsko vježbanje, elektroterapiju, terapiju laserom, magnetoterapiju, krioterapiju, termoterapiju i hidroterapiju. Također je važna i uloga fizioterapeuta u edukaciji pacijenta oboljelog od osteoartritisa koljena. Osteoarthritis is the most often joint disease characterized by changes in the joint cartilage and later also in other joint structures. It is the most common cause of functional impairment of the locomotor system. It can be primary or secondary. It appears after the age of 40 or 50. Factors that contribute to development of osteoarthritis of the knee are genetic factors, obesity, mechanical factors, age in general, while the symptoms that characterize it are pain, swelling, stiffness and muscle weakness. Knee osteoarthritis is treated conservatively and surgically. Conservative treatment includes physical therapy which is of great importance. If conservative treatment is unsuccessful, osteoarthritis is treated surgically. Operative options for knee osteoarthritis include arthroscopy, corrective osteotomy, knee PEP, knee TEP and arthrodesis. Physiotherapy assessment is important for planning rehabilitation and for comparing and evaluating the results obtained after rehabilitation. The physiotherapist documents the physiotherapeutic evaluation according to the SOAP model, where the subjective examination is an interview with the patient and the objective examination collects data through observation, palpation, measurements and tests for osteoarthritis. Physiotherapy procedures in the treatment of knee osteoarthritis include therapeutic exercise, electrotherapy, laser therapy, magnetotherapy, cryotherapy, thermotherapy and hydrotherapy. Also, the role of the physiotherapist is very important in the education of a patient suffering from knee osteoarthritis.

Osteoartritis jedna je od najčešćih reumatskih bolesti u današnjem vremenu. Ova degenerativna bolest kroničnog i progresivnog tijeka zahvaća populaciju starije životne dobi. Dijagnoza osteoartritisa koljena postavlja se na temelju subjektivnih simptoma bolesnika i objektivnog kliničkog nalaza, a definitivna dijagnoza se postavlja radiološkom pretragom koljena. Liječenje osteoartritisa koljena je može biti farmakološko i nefarmakološko. U nefarmakološko liječenje spadaju konzervativne i kirurške metode. Nefarmakološko konzervativno liječenje podrazumijeva promjenu načina života bolesnika i adekvatnu fizikalnu terapiju. U kirurško liječenje osteoartritisa koljena spadaju palijativni artroskopski i klasični kirurški zahvati. Za uznapredovale slučajeve osteoartritisa koju su rezistentni na konzervativnu terapiju pogodniji su zahvati ugradnje endopropteza i artrodeza. Fizikalna terapija je i dalje zlatni standard u liječenju OA koljena. Fizikalne terapije mogu biti aktivne ili pasivne metode. U aktivne metode fizikalne terapije spadaju terapijsko vježbanje i hidroterapija. Dok ultrazvuk, kriomasaža i svi ostali elektroterapijski modaliteti spadaju u pasivne metode fizikalne terapije. Osteoarthritis is one of the most common rheumatic diseases nowadays. This degenerative disease with a chronic and progressive course affects the elderly population. The diagnosis of osteoarthritis of the knee is made on the basis of a patient's subjective symptoms and objective clinical findings. However, the definitive diagnosis is established based on a radiological examination of the knee. The treatment of knee osteoarthritis can be pharmacological and non-pharmacological. Non-pharmacological treatment includes conservative and surgical methods. Non-pharmacological conservative treatment implies a change in a patient's lifestyle and adequate physical therapy. The surgical treatment of knee osteoarthritis includes palliative arthroscopic and classical surgical procedures. For the advanced cases of osteoarthritis that are resistant to conservative therapy, endoprosthesis and arthrodesis procedures are more suitable. Physical therapy remains the gold standard in the treatment of knee osteoarthritis. Physical therapies can be active or passive methods. Active methods of physical therapy include kinesiotherapy and hydrotherapy, while ultrasound, cryomassage and all other electrotherapeutic modalities belong to passive methods of physical therapy.

Prednji križni ligament jedan je od najvažnijih ligamenata u koljenu, a ujedno i glavni stabilizator koljenskog zgloba. Ozljede ovog ligamenata vrlo su česte, pogotovo kod profesionalnih sportaša, ali pojavljuju se i kod rekreativaca. Mehanizmi ozljede mogu biti različiti, ozljeda se može dogoditi u kontaktu s nekim predmetom ili osobom, ali također se događaju i beskontaktne ozljede. U većini slučajeva liječenje ove ozljede je operativno te se radi rekonstrukcija prednjeg križnog ligamenta. Nakon rekonstukcije slijedi rehabilitacija, koja je izrazito važna za pacijenta, ali je i dugotrajna i teška. Rehabilitacija se može podijeliti na preoperativnu i postoperativnu, a fizioterapeut je jedna od glavnih osoba u tom procesu. U preoperativnom dijelu rehabilitacije izvode se fizioterapijski postupci kojima se nastoji vratiti puni opseg pokreta koljena, smanjiti oteklina i ojačati muskulatura kako bi oporavak nakon operacije bio lakši. Postoperativna rehabilitacija počinje sljedećeg dana nakon operacije i ona se može podijeliti na šest faza prije povratka sportu i poslovnim aktivnostima. Sve faze su izrazito važne i nijedna se ne smije preskočiti, kako se ne bi desila ponovna ozljeda prednjeg križnog ligamenta. Fizioterapeut tijekom rehabilitacije koristi mnoge fizioterapijske procese, postupke, vježbe i treninge kako bi pacijentu olakšao tegobe i pripremio pacijenta na sve napore koji ga čekaju u budućnosti. Svaki pacijent i svaka rehabilitacija je posebna i drugačija stoga pristup fizioterapeuta prema svakom pacijentu treba biti specifičan i individualiziran. Uloga fizioterapeuta u rehabilitaciji nakon rekonstrukcije prednjeg križnog ligamenta neizmjerno je važna te njegov pristup mora biti stručan i profesionalan. Također tijekom dugog i napornog rehabilitacijskog procesa važno je da fizioterapeut motivira pacijenta, da mu bude podrška kada pacijent ostane bez samopouzdanja, a sve to u svrhu što bržeg, boljeg i kvalitetnijeg oporavka nakon rekonstrukcije prednjeg križnog ligamenta. The anterior cruciate ligament is one of the most important ligaments in the knee and the main stabilizer of the knee joint. Injuries to this ligament are very common, especially in professional athletes, but they also occur in amateur athletes. Injuries can occur through a variety of mechanisms. An injury can occur in contact with an object or person, but non-contact injuries also occur. In most cases, the treatment of this injury is operative, and reconstruction of the anterior cruciate ligament is performed. Reconstruction is followed by extremely important rehabilitation for the patient, but it is also long-term and difficult. Rehabilitation can be divided into preoperative and postoperative, and the physiotherapist is one of the main people in this process. In the preoperative part of the rehabilitation, physiotherapy procedures are performed, which aim to restore the full range of motion of the knee, reduce swelling and strengthen the musculature to make recovery easier after surgery. Postoperative rehabilitation begins the day after surgery and can be divided into six phases before returning to sports and business activities. All phases are extremely important, and none should be skipped to avoid re-injury of the anterior cruciate ligament. During rehabilitation, he uses many physiotherapy processes, procedures, exercises, and training to ease the patient's difficulties and prepare the patient for all the efforts that await him in the future. Each patient and each rehabilitation is special and different. Therefore, the physiotherapist's approach to each patient should be specific and individualized. The role of the physiotherapist in rehabilitation after the reconstruction of the anterior cruciate ligament is extremely important, and his approach must be expert and professional. Also, during the long and tiring rehabilitation process, the physiotherapist needs to motivate the patient and support him when he loses confidence, all for a faster and better recovery after the reconstruction of the anterior cruciate ligament.

Lateralni epikondilitis je jedan od najčešćih sindroma prenaprezanja kod kojeg dolazi do oštećenja vlakana ekstenzornih tetiva podlaktice uslijed stalnih ponavljajućih pokreta različitog intenziteta, obično neprilagođenim opterećenjem. Ponavljane mikrotraume dovode do oštećenja, a nema adekvatne reparacije tkiva. Sindromi prenaprezanja u lakta mogu nastati na jedan od tri načina: izloženost konstantnim slabim direktnim udarcima, izvođenjem konstantnih ponavljanih i kontroliranih pokreta, izvođenjem iznenadnog nekontroliranog snažnog pokreta. Svaki od ovog uzroka dovodi do upalnog procesa u različitim fazama pa sve do faze cijeljenja. Oštećenja koja nastaju nisu samo vezana za oštećenje tetive već se promjene mogu naći i na ostalim strukturama: na kostima, mišićima, hrskavici i živcima. Kada nastane oštećenje tetiva mišića koji sudjeluju u funkciji ekstenzije šake i prstiju javlja se osjet bola u području zgloba lakta. Bol je intenzivnija kod ponavljajućih pokreta. Pojava boli je limitirajući faktor funkcioniranja pacijenta u svakodnevnim aktivnostima. Jako bitno je što ranije dijagnosticirati bolest te na vrijeme početi liječenje uz obavezno mirovanje. Liječenje se provodi početno kao medikamentozna terapija uz fizioterapiju, te je u pravilu dugotrajan proces. Uloga fizioterapeuta u liječenju je jako važna. Osnovu liječenja čine terapijske vježbe uz ostale metode fizioterapijskih intervencija (krioterapija, elektroterapija, magnetoterapija, terapija laserom, termoterapija, udarni val, terapijski ultrazvukom). Obzirom na sve veći broj osoba koje se bave sportskim aktivnostima u svim dobnim skupinama bilo aktivno ili rekreativno, bitno je da je fizioterapeut uključen u edukaciju osobito u sportskim klubovima. Uloga fizioterapeuta je edukacija o pravilnom izvođenju pokreta čime se uveliko može prevenirati ovakvo zdravstveno stanje, epikondilitis

Ozljeda prednjeg križnog ligamenta jedna je od najčešćih ozljeda ligamenata koljena. Uzrok ove ozljede kod čak 70% ljudi je sportska aktivnost, a pogotovo je zastupljena u sportovima kod kojih su potrebne česte promjene smjera, a to su sportovi poput skijanja, nogometa, rukometa i slični. Mehanizmi ozljeda prednjeg križnog ligamenta su različiti, najčešće se ozljede događaju kod naglih promjena smjera, doskoka, kod naglog usporavanja ili kod naglog ubrzavanja. Fizioterapijski postupci usmjereni su na smanjenje boli, povećanje opsega pokreta i povratak funkcije. Cilj rada je prikazati fizioterapijske postupke nakon rekonstrukcije prednjeg križnog ligamenta.

Karpalni tunel je koštano-vezivni kanal koji je smješten sa prednje strane korijena šake. Nalazi se između kostiju radiocarpalnog zgloba i iznad njih postavljenog čvrstog vezivnog ligamenta koji se naziva karpalni ligament. Ona predstavlja neuropatiju na ljudskom tijelu koja je najčešća, pogotovo kod žena, te se očituje ispadima u području kojeg inervira nervus medianus. Ovaj sindrom predstavlja učestalost otprilike između 50 i 150 slučajeva na 100.000 stanovnika. Simptomi obično počinju postupno. Manifestiraju se od različita intenziteta do blagog mravinjanja, pa sve ponekad i do jake boli, pogotovo noću. Uglavnom se javlja nakon 30-te godine života i to češće kod ženske populacije, nego kod muškaraca u omjeru 3:1. U potvrđivanju dijagnoze sindroma karpalnog tunela koriste se specifični testovi, te se dodatno koriste i elektromioneurgrafija, ultrazvuk i magnetna rezonanca. Fizioterapijski postupci koji se provode su imobilizacija ručnog zgloba, manualna terapija, te terapijske vježbe (vježbe opsega pokreta, jačanja i istezanja), elektroterapija (IFES i TENS), terapija laserom i terapijskim ultrazvukom, provodi se i nošenje udlaga koje se primjenjuje najčešće noću. Preventivne mjere sindroma karpalnog tunela sastoje se od odmora, vježbi i ergonomskih rješenja.

Cilj rada. Prikazati uspješnost djelovanje fizioterapijskih postupaka u rehabilitaciji pacijenata sa sindromom bolnog vrata. Metode. Tijekom ispitivanja sam koristila goniometar, centimetarsku traku i VAS-skalu boli koje nam služe za procjenu funkcijskog stanja vratne kralježnice. Rasprava. Na temelju rezultata, koje sam dobila ispitivanjem koje je provedeno prvi i zadnji dan terapije, možemo dokazati uspješnost djelovanja precizno odabranih postupaka fizikalne terapije u liječenju sindroma bolnog vrata. Zaključak. Provedenim ispitivanjem je dokazano da fizikalna terapija uspješno djeluje na smanjenje boli i simptoma, poboljšanje pokretljivosti vratne kralježnice i kvalitetu života. Objective. To demonstrate the successs of physiotherapeutic procedures in the rehabilitation of patients with the painful neck syndrome. Methods. During the examination, I used a goniometar, a centimeter band and a VAS-scale of pain which help us to evaluate the cervical spine function. Discussion. Based on the results obtained by the first and last day of therapy, we can demonstrate the success of the highly selected procedures of physical therapy in the treatment of painful neck syndrome. Conclusion. The study has proved that physical therapy has been successful in reducing pain and symptoms, improving the mobility of cervical spine and quality of life.

Sažetak. Prevalencija stenoze spinalnog kanala slabinske regije u stalnom je porastu zbog starenja pučanstva. Naime, unatoč etiološkoj raznovrsnosti, ona najčešće nastaje kao posljedica degenerativnih promjena na kralježnici. Nema općeprihvaćene klasifikacije stenoze spinalnog kanala slabinske regije. Za postavljanje dijagnoze potrebno je povezati nalaze iz anamneze, kliničkog statusa i slikovnih metoda zajedno s elektrofiziološkim nalazima. Liječenje bolesnika sa stenozom spinalnog kanala slabinske regije može biti konzervativno (farmakološko i nefarmakološko) i kirurško, s tim da se u potonjem u posljednje vrijeme preferiraju minimalno invazivne tehnike. U ovom radu dajemo sveobuhvatni suvremeni pogled na stenozu spinalnog kanala slabinske regije., Summary. Lumbar spinal stenosis (LSS) is becoming an increasingly prevalent condition due to trends of aging population. That is because, although etiologically heterogenous, it is most often the consequence of degenerative changes of the spine. There is no generally accepted classification of LSS. To make the diagnosis of LSS it is crucial to interrelate history, clinical examination and imaging alongside with neurophysiological findings. The treatment of patients with LSS may be conservative (pharmacological and non-pharmacological) and surgical, and in this respect in the latter minimally invasive techniques are preferred lately. In this paper we comprehensively present a state-of-the-art view on LSS.

Cilj. Prikazati najvažnije fizioterapijske postupke u rehabilitaciji bolesnika sa opeklinama šake. Pokazati utjecaj i uspješnost fizikalnih postupaka kroz vrijeme rehabilitacije. Pratiti psihofizički napredak od početka do kraja terapije. Cilj je omogućiti bolesniku maksimalni oporavak funkcije šake i potpuni povratak u zajednicu. Metode. Ovdje sam u najjednostavnijim crtama opisao načine izvođenja testova i mjerenja kod goniometrije i manualnog mišićnog testa. Prilikom procjene šake bitno je više puta ponavljati mjerenja radi mogućih pogrešaka i subjektivnosti testova. Rasprava. Postavio sam se na način da pacijent ne mora u potpunosti biti zadovoljan rehabilitacijom iako smo mi napravili sve što smo mogli i objektivno sve ciljeve ostvarili. Zaključci. Fizioterapijskim postupcima kod rehabilitacije šake omogućujemo bolesniku život u skladu s veličnom ozljede i trenutnim mogućnostima. Vraćanje bolesnika u stanje funkcionalnosti kao prije ozljede mu daje osjećaj korisnosti i podiže mu samopouzdanje. Dolazi do neovisnosti u svakodnevnom funkcioniranju i porastu samopoštovanja Objective. I want to show the most important physiotherapeutic procedures in hand rehabilitation in patients with burn injuries. To show the impact and the success of physical procedures over the course of the rehabilitation. The goal is to enable the patient his maximal functional recovery of the hand and his full return to the community. Methods. Here, I have in the simplest lines described the ways of doing tests and measurements in goniometry and manual muscle testing. During the assessment of a hand, it is significant to repeat the measurements number of times, due to the many possible errors that can occur while measuring and due to the subjectivness of the test. Discussion. I have put myself in a way that the patients doesn’t have to be satisfied with the outcome of the rehabilitation, even though we did all we could and accomplished all the goals respectively. Conclusion. With the physiotherapeutic procedures in rehabilitation of a hand we enable the patient the life according to the size of the injury and his abilities. The return of a patient to the previous state of functionality before the injury gives him the feeling of usefulness and builds his self-esteem. Independence will come in everyday life and an increase of self-respect.

Cilj. Cilj ovog rada je pokazati razne metode kojima možemo pomoći pacijentima koji pate od medijalnog epikondilitisa, kao i rehabilitaciju i edukaciju takvih pacijenata. Cilj rehabilitacije je naravno, povratak prijašnjim aktivnostima, a cilj edukacije prevencija. Metode. Goniometrija i manualni mišićni test su metode kojima radimo procjenu ovakvih pacijenata te pratimo njihov napredak kroz rehabilitaciju jer one diktiraju u kojem smjeru će ići rehabilitacija. Rasprava. Naveo sam mnogo metoda kako dijagnostičkih, tako i metoda liječenje. Svaka od njih ima svoje prednosti i mane, međutim one se trebaju birati s obzirom na pacijentovo stanje i mogućnosti. Zaključci. Sama rehabilitacija je dugotrajan proces te kako bi on bio što uspješniji trebamo pratiti pacijenta kroz svaki korak rehabilitacije uzimajući u obzir trenutno stanje pacijenta Objective. The goal of this paper is to show different methods we can use to help patients suffering with medial epicondylitis, as well as to show the rehabilitation process and education of the patient. The goal of rehabilitation is, of course, return to previous activities, the goal of education is prevention. Methods. Goniometry and manual muscle testing are methods we use to assess the current state of these patients so we can follow their progress through the rehabilitation process because those assessments dictate the path of the rehabilitation. Discussion. I have mentioned many methods be it diagnostic or treatment methods. Each of them has its pros and cons, but they need to be chosen accordingly to the patient’s present state. Conclusion. Rehabilitation alone is a long while process which, if it is to be successful, needs to be carefully followed trough, having in mind the patients present state.

Uvod: Charcot Marie Tooth neuropatija je najčešća nasljedna neurološka bolest. Spada u skupinu hereditarnih senzomotoričkih neuropatija. Uzrok bolesti je mutacija gena koja uzrokuje demijelinizaciju perifernih živaca , degeneraciju aksona ili oboje, pa se prema tome i dijeli na nekoliko genetskih različitih tipova, sličnih simptoma. Bolest se manifestira u prvim desteljećima života, a glavni simptomi su: mišićna slabost i hipotrofija distalnih mišića udova, poremećaj osjeta, nedostatak miotatskih refleksa, pes cavus. Ova bolest se liječi lijekovima za bol, pacijenti su doživotno uključeni u proces rehabilitacije i po potrebi se vrše kirurški zahvati deformiranih zglobova. Cilj rada: Istražiti dostupnu literaturu i prikazati sve fizioterapijske postupke koji se koriste u rehabilitacijskom tretmanu pacijenata oboljelih od Charcot Marite Tooth neuropatije. Rezultat: Fizioterapijski postupci koji se provode u rehabilitaciji pacijenata oboljelih od Charcot Marie Tooth neuropatije su: fizioterapijska procjena, postavljanje ciljeva fizioterapije, elektroprocedure, kineziterapija, hidroterapija, radna terapija, primjena ortopedskih pomagala i ostali. U elektroterapiji provodi se galvanizacija i elektrostimulacija. Kineziterapija je najvažnija grana fizioterapije u ovoj rehabilitaciji i cilj joj je održavanje funkcije lokomotornog sustava koristeći se aktivnim i pasivnim vježbama za snaženje mišića i povećanje opsega pokreta, vježbama propriocepcije i metodom biofeedback treninga. Hidroterapija je podrška kineziterapiji. Radna terapija provodi se u svrhu integracije pacijenta u okolinu. Važan aspekt ortopedskog liječenja za ove pacijente, u kojem sudjeluju fizioterapeuti, je primjena ortoza. Ostale procedure koje se koriste su: magnetoterapija, dijadinamske struje i termoterapija. Zaključak: Literatura je vrlo siromašna informacijama o ovoj bolesti, osobito o procesu rehabilitacije. Fizikalna terapija je najvažniji dio liječenja Charcot Marie Tooth bolesti, najvrijedniji njezin dio je kineziterapija za koju imamo i znanstvene dokaze o učinkovitosti. Introduction: Charcot Marie Tooth neuropathy is the most common inherited neurological disease. It belongs to a group of hereditary sensor-motor neuropathies. The cause of the disease is a mutation in the gene that causes demyelination of peripheral nerves, axonal degeneration, or both, and is therefore divided into a number of different genetic types with similar symptoms. The disease manifests itself in the first decades of life, and the main symptoms are: muscle weakness and muscle weakness and weakness of the distal muscles of the limbs, disturbance of sensation, lack of myotatic reflexes, pes cavus. This disease is treated with medication for pain, patients have a lifetime involved in the rehabilitation process and, if necessary, to carry out surgical procedures for deformed joints. Objective: To explore the available literature and display all physiotherapy procedures used in rehabilitation treatment of patients with Charcot Marite Tooth neuropathy. Result: The physiotherapy procedures to be applied in the rehabilitation of patients with Charcot Marie Tooth neuropathy are: physiotherapeutic assessment, goal setting physiotherapy, electroprocedures, kinesiotherapy, hydrotherapy, occupational therapy, the use of orthopedic devices and others. In electrotherapy galvanization and electro-stimulation. Kinesiotherapy is the most important branch of physiotherapy in the rehabilitation and aims to maintain the function of the musculoskeletal system using active and passive exercises to strengthen muscles and increase range of motion, proprioceptive exercises and biofeedback training method. Hydrotherapy support kinesitherapy. Occupational therapy is carried out to integrate the patient into the environment. An important aspect of orthopedic treatment for these patients, involving physiotherapists, the application of orthotics. Other procedures used are: magnetic therapy, diadynamic current and thermotherapy. Conclusion: The literature provides very poor information about the disease, especially the process of rehabilitation. Physical therapy is the most important part of the treatment of Charcot Marie Tooth disease, the most valuable part of it is kinesiotherapy for which we have scientific evidence of effectiveness.

Kompleksni regionalni bolni sindrom (engl. complex regional pain syndrome – CRPS) stanje je trajne i često onesposobljavajuće boli, zahvaća jednu regiju (najčešće ruku) i često se javlja nakon traume koja se težinom ne poklapa s razinom boli. Stariji naziv za ovo stanje kronične boli s pridruženim motoričkim i autonomnim simptomima jest refleksna simpatička distrofija ili kauzalgija. Cilj je ovoga preglednog rada temeljem literaturnih podataka prikazati epidemiologiju i etiologiju, predložene patofiziološke mehanizme, način dijagnosticiranja te mogućnosti liječenja, prevencije i smanjenja posljedica ove nedovoljno prepoznate bolesti. Oblik CRPS-a I nastaje bez poznatoga neurološkog oštećenja, za razliku od CRPS-a II, gdje u anamnezi nalazimo podatke o traumi, a u nekim slučajevima možemo elektromioneurografski objektivizirati oštećenje perifernoga živčanog sustava. Nove dijagnostičke metode, poput kvantitativnoga senzornog testiranja (KST), izazov su za ovu podjelu jer se u nalazu KST-a i u bolesnika s CRPS-om I može naći oštećenje A-delta-vlakana perifernih živaca. Osim što razlikujemo tip I i tip II bolesti, važno je imati na umu i kliničke različitosti CRPS-a u akutnoj i kroničnoj fazi bolesti. Ovaj regionalni bolni sindrom redovito obuhvaća i autonomne i motoričke znakove i time se razlikuje od drugih sindroma periferne neuropatske boli. Složenost kliničke slike upućuje na vjerojatnu prisutnost različitih patofizioloških mehanizama u podlozi ove bolesti. U dosadašnjim istraživanjima dokazane su autonomna disfunkcija, neurogena upala i neuroplastične promjene. Dijagnoza CRPS-a osniva se na anamnezi i kliničkom pregledu temeljem kojih se bolest može stupnjevati sukladno tzv. Budimpeštanskim kriterijima. Dragocjena pomoć u razlikovanju podtipova bolesti jest elektromioneurografija. Liječenje CRPS-a složeno je kao i sama klinička slika i patofiziologija bolesti te zahtijeva ­interdisciplinarnu suradnju i individualni pristup. Farmakološki je pristup pretežito simptomatski, uključuje analgetike, glukokortikoide, baklofen, bisfosfonate te profilaktičko davanje vitamina C. Fizikalna terapija osim sprječavanja atrofije i kontrakture uda smanjuje i uporabu analgetske terapije. Invazivni pristup obuhvaća stimulaciju kralježnične moždine, periferne živčane katetere s anestetikom te konačno amputaciju koju pacijenti u teškom stanju prihvaćaju. Daljnja su istraživanja potrebna radi boljeg razumijevanja bolesti i učinkovitije terapije., Complex regional pain syndrome (CRPS) represents a state of constant and often disabling pain, affecting one region (usually hand) and often occurs after a trauma whose severity does not correlate with the level of pain. The older term for this condition of chronic pain associated with motor and autonomic symptoms is reflex sympathetic dystrophy or causalgia. The aim of this review, based on contemporary literature, is to show the epidemiology and etiology, proposed pathophysiological mechanisms, method of diagnosis and treatment options, prevention and mitigation of this under-re­cognized disease. CRPS I occurs without known neurological damage, unlike CRPS II, where the history of trauma is present and in some cases damage to the peripheral nervous system can be objectively assessed using electromyoneuro­graphy. New diagnostic methods, such as quantitative sensory testing (CST), challenge this division because the CST findings in patients with CRPS I can suggest damage to Adelta peripheral nerve fibers. Except for distinguishing type I and type II disease, it is important to bear in mind the diversity of clinical presentation of CRPS in acute and chronic phase of the disease. This regional pain syndrome typically includes the autonomic and motor signs and thus differs from other peri­pheral neuropathic pain syndromes. The complexity of the clinical presentation indicates the likely presence of different pathophysiological mechanisms underlying this disease. Previous studies have demonstrated the autonomic dysfunction, neurogenic inflammation and neuroplastic changes. The diagnosis of CRPS is based on anamnesis and clinical examination on the basis of which the disease can be graded according to the Budapest Criteria. A valuable aid in differentiating ­subtypes of the disease is electromyoneurography. The treatment of CRPS is as complex as the clinical picture and the pathophysiology of the disease and requires interdisciplinary cooperation and individual approach. The pharmacological ­approach is mainly symptomatic, including analgesics, glucocorticoids, baclofen, bisphosphonates and prophylactic ­administration of vitamin C. Physical therapy besides preventing atrophy and contractures reduces the use of analgesic therapy. Invasive approach includes stimulation of the spinal cord, peripheral nerve catheters with anesthetic and amputation that patients in severe condition gladly accept. Further research is needed to better understand the disease and more effective therapies.

Kompleksni regionalni bolni sindrom (engl. complex regional pain syndrome – CRPS) stanje je trajne i često onesposobljavajuće boli, zahvaća jednu regiju (najčešće ruku) i često se javlja nakon traume koja se težinom ne poklapa s razinom boli. Stariji naziv za ovo stanje kronične boli s pridruženim motoričkim i autonomnim simptomima jest refl eksna simpatička distrofi ja ili kauzalgija. Cilj je ovoga preglednog rada temeljem literaturnih podataka prikazati epidemiologiju i etiologiju, predložene patofi ziološke mehanizme, način dijagnosticiranja te mogućnosti liječenja, prevencije i smanjenja posljedica ove nedovoljno prepoznate bolesti. Oblik CRPS-a I nastaje bez poznatoga neurološkog oštećenja, za razliku od CRPS-a II, gdje u anamnezi nalazimo podatke o traumi, a u nekim slučajevima možemo elektromioneurografski objektivizirati oštećenje perifernoga živčanog sustava. Nove dijagnostičke metode, poput kvantitativnoga senzornog testiranja (KST), izazov su za ovu podjelu jer se u nalazu KST-a i u bolesnika s CRPS-om I može naći oštećenje A-delta-vlakana perifernih živaca. Osim što razlikujemo tip I i tip II bolesti, važno je imati na umu i kliničke različitosti CRPS-a u akutnoj i kroničnoj fazi bolesti. Ovaj regionalni bolni sindrom redovito obuhvaća i autonomne i motoričke znakove i time se razlikuje od drugih sindroma periferne neuropatske boli. Složenost kliničke slike upućuje na vjerojatnu prisutnost različitih patofi zioloških mehanizama u podlozi ove bolesti. U dosadašnjim istraživanjima dokazane su autonomna disfunkcija, neurogena upala i neuroplastične promjene. Dijagnoza CRPS-a osniva se na anamnezi i kliničkom pregledu temeljem kojih se bolest može stupnjevati sukladno tzv. Budimpeštanskim kriterijima. Dragocjena pomoć u razlikovanju podtipova bolesti jest elektromioneurografi ja. Liječenje CRPS-a složeno je kao i sama klinička slika i patofi ziologija bolesti te zahtijev interdisciplinarnu suradnju i individualni pristup. Farmakološki je pristup pretežito simptomatski, uključuje analgetike, glukokortikoide, baklofen, bisfosfonate te profilaktičko davanje vitamina C. Fizikalna terapija osim sprječavanja atrofije i kontrakture uda smanjuje i uporabu analgetske terapije. Invazivni pristup obuhvaća stimulaciju kralježnične moždine, periferne živčane katetere s anestetikom te konačno amputaciju koju pacijenti u teškom stanju prihvaćaju. Daljnja su istraživanja potrebna radi boljeg razumijevanja bolesti i učinkovitije terapije.

BPPV je općenito najčešći uzrok vrtoglavice, prouzročen otkidanjem sitnih kristalića kalcijeva karbonata, zvanih otokonije ili otoliti, iz otolitičke mrlje utrikulusa, najčešće zbog degenerativnih procesa ili traume. Djelovanjem sile teže, pri određenom položaju glave koji se podudara sa smjerom sile teže, otoliti dospijevaju u jedan od polukružnih kanalića labirinta, najčešće stražnji zbog postojećih anatomskih odnosa. Plutajući endolimfom, podražuju kupularno osjetilo, izazivajući simptome kratkotrajne, ali snažne vrtoglavice. Razlikuju se dva glavna klinička oblika BPPV-a: kanalolitijaza – nakupljanje otolita u kanalićima i kupulolitijaza – nakupljanje otolita neposredno uz sámo kupularno osjetilo. Dijagnoza bolesti postavlja se pozitivnom položavajućom probom, Dix-Hallpikeovom za stražnji polukružni kanalić, a supine roll za bočni kanalić. Premda se može očekivati spontani oporavak nakon nekoliko tjedana ili mjeseci, različiti postupci repozicije otolita dovode do trenutačnog poboljšanja, smanjenjem ili potpunim povlačenjem simptoma bolesti. Ove smjernice namijenjene su svima koji se u svojem radu mogu susresti s BPPV-om, a cilj im je pomoć u postavljanju dijagnoze i primjeni odgovarajućeg načina liječenja oboljelih., BPPV is generally the most common cause of vertigo, caused by a pinch-off of tiny calcium carbonate crystals (called the otoconia or the otoliths) from the macula utriculi, most frequently due to the degenerative processes or a trauma, whereby the crystals, under the action of gravity in certain head positions coinciding with its direction, arrive to some of the semicircular canals, usually the posterior one, due to the existent anatomical circumstances and relationships, thus ­creating an inadequate stimulus of the cupular senses while floating through the endolymph and provoking symptoms of a strong and short-term dizziness. Two main clinical forms can be distinguished: canalolythiasis, with an accommodation of otolithic debris in the semicircular canal, and cupulolythiasis, with their location immediately next to the cupular sense. The diagnosis is established by a positive positioning test, Dix-Hallpike for the posterior and the supine roll for the lateral canal. Although one can expect a spontaneous recovery subsequent to few weeks or months, various methods of otolith repositioning to a less sensitive place lead to a prompt improvement while reducing or withdrawing the symptoms completely. These guidelines are intended for all who treat the BPPV in their work, with an intention to assist in the diagnosis and ­application of an appropriate therapeutic method.

Kardijalni operacijski zahvati, kao i ostali oblici kirurških zahvata, su intervencije koje uključuju nastanak i pojavu boli osjetljivih struktura. Gotovo svatko osjeća bol nakon operacije. Pojačava se pomicanjem osobe, kašljanjem, plitkim ili dubokim disanjem. Čimbenici rizika za nastanak boli su dob pacijenta, težina, visina, BMI, dužina i vrsta operativnog zahvata te ostala nepredviđena postoperativna događanja. Obično se nakon operacije propisuju opioidni analgetici i kao farmakološki pristup liječenju akutne boli su najdjelotvorniji. Kao nefarmakološki, a učinkovit pristup liječenju boli, je provođenje ranih fizioterapijskih postupaka, već u jedinici intenzivnog liječenja (JIL), 1.postoperativnog dana(POD), 2., 3. i 7. POD-a. Cilj rada je bio ispitati intenzitet boli, lokaciju i širenje boli nakon kardiokirurške operacije te mogućnost provođenja fizioterapijkih postupaka uz kombinaciju farmakološe terapije. Istraživanje je provedeno na uzorku od 100 pacijenata. Za istraživanje se koristio strukturirani upitnik. Ispitivala se jačina boli pomoću verbalne ocjenske ljestvice (VRS), vizualne skale boli (VAS) te mjesto i širenje boli prvog, drugog, trećeg i sedmog postoperativnog dana (POD) pomoću slike anatomskog tijela podijeljenog u 37 numerirane regije te hemodinamski status pacijenta, pomoću monitora. Rezultati su nam pokazali da se bol nakon operacije ne smije zanemariti već je treba uvažavati kao vrijednog pokazatelja ishoda operacijskog zahvata. U ispitivanoj populaciji kardiokirurških pacijenata fizioterapijski tretman prilagođavao se postoperativnom intenzitetu, lokaciji i mjestu širenja boli. Najveći intenzitet boli bio je 1. i 2. postoperativnog dana, počeo se smanjivati od 3. postoperativnog dana dok je u mjestu širenja boli postojala razlika između 1.-3. te 7. dana. Intenzitet, mjesto i širenje boli utjecali su na izbor fizioterapijskih postupaka.

Uvod: Križobolja se definira kao bol, napetost mišića, nelagoda i/ili zakočenost kaudalno od rebrenog luka i kranijalno od donje glutealne brazde, sa ili bez širenja u nogu (ishialgija). O akutnoj križobolji se govori kada simptomi traju kraće od 6 tjedana, o subakutnoj kada simptomi traju između 6 tjedana i 3 mjeseca, te o kroničnoj križobolji kada simptomi traju duže od 3 mjeseca. Fizioterapijski postupci koji se primjenjuju u konzervativnom liječenju kronične križobolje imaju za cilj smanjiti bol i na taj način omogućiti i poboljšati provođenje aktivnosti svakodnevnog života. Materijali i metode: Cilj rada je utvrditi učestalost primjene pojedinih fizioterapijskih postupaka u liječenju kronične križobolje te postoji li najčešće propisivani fizioterapijski postupak u liječenju kronične križobolje. Postavljena je nul-hipoteza: Ne postoji razlika u učestalosti primjene fizioterapijskih postupaka u liječenju kronične križobolje. Na prigodnom uzorku od 100 povijesti bolesti u specijalističkoj ambulanti za fizikalnu medicinu i rehabilitaciju i fizikalnu terapiju prikupljeni su podaci koji sadrže slijedeće varijable: spol pacijenta, dob pacijenta, fizioterapijske postupke koji su primijenjeni u liječenju kronične križobolje. Svi dobiveni podaci obrađeni su postupcima deskriptivne statistike. Iz područja deskriptivne statistike za varijablu dobi izračunata je aritmetička sredina. Za varijablu spola izračunata je distribucija frekvencije. Za primijenjene fizioterapijske postupke također se koristi distribucija frekvencije. Rezultati: U ukupnom uzorku nalazi se dokumentacija pregleda muškaraca i žena u dobi od 27 – 84 godine života s dijagnozom kronične križobolje. Prosječna je starosna dob ispitanika 65, 4 godina. Postotak muškaraca iznosi 26%, dok je žena 74%. Od ukupnog broja 217 fizioterapijskih postupaka u ovom istraživanju elektromagnetoterapija je jedini koji je primijenjen više od 20%, TENS je primijenjen 19, 82%, terapijski ultrazvuk 12, 44%, terapijske vježbe 11, 06% i interferentne struje 10, 14%. Ostali fizioterapijski postupci u ovom istraživanju primijenjeni su u manje od 10%. Zaključak: Dobiveni rezultati su pokazali da postoji najčešće primjenjivani fizioterapijski postupak: elektromagnetoterapija ; odnosno da početna nul-hipoteza nije potvrđena.

Kronične bolesti dišnog sustava već su dugo vremena međšu vodećim bolestima u strukturu obolijevanja stanovnika. Zajedničke su im značajke: mnogostrukui uzroci, neprimjetan početak, kroničan tijek, kao i za sada skromne mogućnosti sprječavanja te nemogućnost potpunog izlječenja. Nastanak se povezuje s djelovanjem niza nepovoljnih čimbemnika (tzv. faktora rizika). Među najvažnije spadaju pušenje, sve veća izlođženost stanovništva raznim fizikalnim i kemijskim utjecajima povezanim s razvojem industrije i tehnologije, psihički stresovi, pomanjkanje tjelesne aktivnosti. Kronične plućne bolesti ireverzibilno oštećuju pluća te nastaje teška funkcijska nesposobnost i pogoršava se kvaliteta života. Posljednjih godinasmanjuje se raznovrsnost pristupa u liječenju tih bolesti te se objavljuje sve više međunarodnih smjernica i prijedloga radi prevencije, ranog otkrivanja i liječenja kroničnih plućnih bolesti. Ljudski respiratorni sustav, osim što služi za disanje funkcionira i kao važan obrambeni sustav protiv udahnutih patogenih organizama i zagađivača. Fizioterapijski postupci prsnog koša se često koriste u prevenciji i liječenju respiratornih komplikacija. Fizioterapijska procjena uključuje procjenu posture, plućne funkcije, način disanja, kašalj i opće stanje pacijenta. Vježbe disanja imaju važnu ulogu u liječenju i prvenciji respiratornih bolesti, a cilj imje naučiti pacijente pravilnom disnaju, povećati ventilaciju pluća, smanjiti utrošak energije potrebne za disanje.