Search

Ovaj rad problematizira društvenu povijest na primjerima književnih djela 19.i 20.stoljeća s područja Srednje i Jugoistočne Europe. Osnovica rada jest dokazivanje teze da književnost može biti u funkciji izvora za društvenu povijest. Problematizira se na koji način književnost prikazuje seoske i gradske zabave te narodne običaje, raspravlja se o iskustvu djece u koncentracijskom logoru i dječjem domu te se donose primjeri sretnog djetinjstva i dječje igre. U ovome radu prikazano je na koji način književna djela progovaraju o položaju žena. Naglasak je stavljen na poznavanje povijesnog konteksta koji nam olakšava razumijevanje društvene povijesti. Narodno veselje, običaji i tradicija prikazano je u ulomcima iz ovih književnih djela: Alkar (Dinko Šimunović), Bijeg (Milutin Cihlar Nehajev), Breza (Slavko Kolar), Đuka Begović (Ivan Kozarac), Na Drini ćuprija (Ivo Andrić), Povratak Filipa Latinovicza (Miroslav Krleža), Seljaci (Wladislaw Reymont), U registraturi (Ante Kovačić). Djetinjstvo se može proživjeti na različite načine, a o tome nam svjedoče ulomci iz ovih književnih djela: Čovjek bez sudbine (Imre Kertesz), Junaci Pavlove ulice (Ferenc Molnar), Velika voda (Živko Čingo). O ulozi žene u zajednici i njezinom položaju u društvu polemizira sa na temelju ulomaka iz ovih književnih djela: Gospođa ministarka (Branislav Nušić), Pisma iz Niša o haremima (Jelena Dimitrijević), Put prema jednostavnosti (Milena Jesenska). Zadaća ovog rada nije osporiti primarne povijesne izvore, već dokazati da književnost pruža uvid u prošlu zbilju.

The article presents the genealogy (family structure), urban family estates, and social life of the Zadar-based noble families of Butovan and Botono during the 13th and 14th centuries (until the 1390s) in order to determine their similarities and differences (whether they were one or two different families). Research has been based on various types of sources, primarily published and unpublished archival material preserved at the State Archive in Zadar (notarial and court documents)., U ovom radu istražena je temeljna rekonstrukcija okvirnih genealogija (obiteljska struktura), gradskih obiteljskih posjeda i društvenog života zadarskih plemićkih obitelji Butovan i Botono u razdoblju 13. i 14. stoljeća (do 1390-ih). Istraživanje je provedeno na temelju različitih izvora, u prvom redu objavljenog i neobjavljenog arhivskog materijala Državnog arhiva u Zadru (notarski i sudski dokumenti). S obzirom na veličinu, razgranatost obiteljske strukture, društvene veze kao i smještaj gradskih nekretnina (odvojenost obiteljskih posjeda), riječ je o dvije različite obitelji koje su imale zabilježen društveni utjecaj u određenim razdobljima 13. i 14. stoljeća. Među njima su postojale bliske obiteljske veze, potvrđene kroz nekoliko generacija čak i u smještaju njihovih glavnih obiteljskih posjeda na istim gradskim lokacijama. Za razliku od Butovan, obitelj (rod) Botono imala je više glavnih obiteljskih posjeda u blizini najvažnijih gradskih samostana i crkvi kao i komunalnih građevina, što svjedoči o njihovim vezama sa tim istim institucijama. Te veze mogu se jasno uočiti i kroz obnašanje različitih komunalnih (i kraljevskih) i crkvenih dužnosti pojedinih njihovih članova u drugoj polovici 14. stoljeća. Iako malobrojnija, obitelj Butovan imala je velik društveni utjecaj u najvišim crkvenim (prva polovica 14. stoljeća) ali i u određenim političkim krugovima (druga polovica 14. stoljeća), što ukazuje da su pripadali krugu starijih i uglednijih zadarskih plemićkih obitelji. Obje obitelji su se povezivale različitim vezama i sa ostalim plemićkim obiteljima unutar i izvan Zadra a koje su većinom pripadale „pro-anžuvinskoj“ političkoj struji u drugoj polovici 14. stoljeća.

Iako se bilježnički spisi kao vrlo pogodan arhivski materijal naveliko koriste u povijesnim istraživanjima, sami su njihovi tvorci u tom smislu uvelike zanemareni. Ovaj rad fokusira se upravo na rad javnih bilježnika kao zasebne profesionalne skupine u gradu Zadru. Kroz analizu specifčnosti njihove službe i analizu samog procesa nastanka te značenja bilježničkih spisa, članak rekonstruira određene aspekte ranonovovjekovnog urbanog društva, ali i pridonosi boljem razumijevanju ove vrijedne vrste arhivskog gradiva., Notarial documents have long been recognised as suitable archival materialamong historians and are widely used in research on various topics. In this sense,however, their authors themselves have been largely neglected in foreign andespecially in Croatian historiography. With a brief overview of the research ofthe early modern age done in domestic historiography, this paper focuses onthe activities of notaries as a separate professional group in the city of Zadar inthe mid-17th century and the final product of their work - notarial documents.First, by analysing the specifics of the service of Zadar notaries, from acquiringtheir qualifications, duration and scope of their work and the circle of peoplewho needed notary services as clients, the article reconstructs certain aspectsof early modern, primarily urban, society. Ten, by focusing on the creationprocess and the format, content and meaning of notarial records, we pointout the importance of these documents. Parallel with that, we indicate theimportance of this service for the functioning of a whole urban community.At the same time, through the work of notaries, we take a hard look at theirposition in the social environment in which they operated in order to assess thecredibility of their documents for historical research. Finally, by reconstructingthis professional group’s work in the societal context and notary practice inthe entire Venetian Republic and presenting typical documents produced inZadar during the Venetian administration, we wanted to contribute to a betterunderstanding of this valuable type of archival material. We also attempted toencourage and facilitate possible future research and the work on publishing thistype of archival material.

In memoriam povjesničaru Stijepi Obadu.

Predavanje prati obitelj de Surdis koja je iz Italije, preko Zadra, svoje mjesto našla na području Zagrebačke županije.

Prikaz knjige "Nabil Matar, Mediterranean Captivity through Arab Eyes, 1517–1798, Brill, Leiden – Boston, 2021., 306 str."

Ovaj rad bavi se društvenom poviješću modernizacije u Fažani i Biogradu na Moru tijekom 1970-ih i 1980-ih. U tom razdoblju oba mjesta prolaze kroz intenzivnu modernizaciju te se od malih ribarskih gradića razvijaju u urbane sredine. Pri tome ne zaostaju za većim gradovima u Hrvatskoj. Na razini dviju mikrolokacija prikazano je kako su se makrostrukture jugoslavenske modernizacije razvijale u manjim mjestima. Kao glavni modernizacijski čimbenici u obzir su uzeti razvoj infrastrukture, stanogradnja, društveni i kulturno-zabavni život te razvoj turizma i industrije. Osim razvoja mjesta, istraženo je i s kojim problemima su se suočavali mještani. Svi spomenuti čimbenici utjecali su i na svakodnevnicu mještana. Stoga, rad prikazuje i kako je jugoslavenska modernizacija utjecala na živote Biograđana i Fažanaca. Istraživanje se temelji na podacima iz lokalnih novina Glas Istre i Slobodna Dalmacija, tvorničkih i turističkih biltena te na statističkim podacima i arhivskom gradivu. This paper deals with the social history of modernization in Fažana and Biograd na Moru in the 1970s and 1980s. In this period of time, both places are undergoing intensive modernization and are developing from small fishing towns into urban areas. At the same time, they do not lag behind larger communities in Croatia. Examples of these two micro-locations were used to characterize how the macro-structures of Yugoslav modernization developed in smaller environments. Its main factors are infrastructure development, housing, social life, culture and entertainment, and the development of tourism and industry. In addition to the development of the place, it was also investigated what problems the local population faced. All mentioned factors also affected the everyday life of the locals. Therefore, the paper shows how Yugoslav modernization affected the lives of people of Biograd and Fažana. The research is based on data obtained from the local newspapers Glas Istre and Slobodna Dalmacija, factory and tourism bulletins, statistical data and archival materials.

Monografija sadrži tri izvorna znanstvena rada, jedan pregledni rad te tri priloga: Pravilnik Stanice, članak Borba za idejnost i čistoću u nauci – osvrt na predavanje iz psihologije i tablicu koja prikazuje osnovne parametre prijavnih kartona kandidata Stanice za 1946. godinu. Autorstvo radova potpisuju doc. dr. sc. Vlatka Vukelić, Vlatko Smiljanić, mag. educ. hist., izv. prof. dr. sc. Krunoslav Matešić, Sara Pavlović, mag. psych., Dora Korać, mag. psych., dr. sc. Ivana Žebec Šilj, prof. dr. sc. Željko Dugac i Danijel Jurković, mag. hist. et mag. comm. Knjiga je rezultat znanstvenoga projekta naslova „Povijesni razvoj primijenjene psihologije u Hrvatskoj tijekom prve polovice XX. stoljeća – Rad Stanice/Zavoda za savjetovanje pri izboru zvanja od 1931. do 1948. godine“ na temelju Odluke Privremenoga Znanstveno-nastavnoga vijeća Hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu donesene 22. ožujka 2018. godine na 8. sjednici u XXVI. akademskoj godini. Istraživanje i izrada monografije su financirani iz sredstava kratkoročnih potpora znanstvenih i umjetničkih istraživanja Sveučilišta u Zagrebu. Osim toga, ovo istraživanje i knjiga kao rezultat istoga dio su Strateškoga programa znanstvenih istraživanja Fakulteta hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu. Uz urednički predgovor tu su sljedeći radovi: Stanica za savjetovanje pri izboru zvanja između tri državno-pravne preobrazbe (1939. – 1941. – 1945.) Vlatke Vukelić i Vlatka Smiljanića, Razvoj psihodijagnostičnih sredstava u Stanici za savjetovanje pri izboru zvanja (1932. – 1948.) Krunoslava Matešića, Sare Pavlović i Dore Korać, Pravi čovjek na pravomu mjestu – socio- ekonomska struktura ispitanika Stanice za savjetovanje pri izboru zvanja Ivane Žebec Šilj i Željka Dugca te Suodnos Stanice za izbor u zvanja i Hrvatskoga Radiše u širemu povijesnomu kontekstu. Primjer 1935. godine Vlatke Vukelić, Vlatka Smiljanića i Danijela Jurkovića. Recenzenti monografije su prof. emer. dr. sc. Mijo Korade i prof. dr. sc. Stjepan Ćosić. Radove su recenzirali i kategorizirali dr. sc. Sandra Cvikić, dr. sc. Ljiljana Dobrovšak, doc. dr. sc. Mirko Drenovac, prof. dr. sc. Željko Holjevac, prof. dr. sc. Mira Kolar, izv. prof. dr. sc. Krunoslav Matešić i dr. sc. Ivo Turk. Autori i suradnici na monografiji dolaze sa Fakulteta hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu, Instituta za društvene znanosti „Ivo Pilar“ te Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.

U članku se na temelju 39 radova posvećenih iseljeničkoj tematici, objavljenih u Časopisu za suvremenu povijest od 1969. do 2018., analizira istraženost povijesti hrvatskoga iseljeništva unutar hrvatske historiografije. Analiza je provedena na dvije razine. S jedne strane problematizirana je opća (pod)zastupljenost navedene tematike u kontekstu cjelokupne hrvatske historiografije, a potom je postavljeno pitanje utjecaja dominantnoga narativa na istraživanje kroz tri ključne domene: izbor tema, upotreba karakteristične metodologije te sama interpretacija. Pritom su odvojeno promatrana dva razdoblja, za vrijeme Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije te po ostvarenju samostalnosti Republike Hrvatske. Usporedno s tim dijelom analize osnovne karakteristike radova na temu hrvatskoga iseljeništva kontekstualizirane su s dosezima stranih historiografija te srodnih znanstvenih disciplina s aspekta primjene teorijskih i metodoloških okvira istraživanja., This article encompasses an analysis of research on the process of the formation and development of Croatian émigré communities in Croatian historiography based on 39 papers devoted to this topic, published from 1969 to 2018. The analysis was conducted on two levels. The general (under)representation of the topic in the context of Croatian historiography as a whole is examined first, followed by the issue of the influence of the dominant narrative on research through three key domains: the selection of topics, the use of characteristic methodology, and the interpretation itself. In this context, two periods have been examined separately – during the Socialist Federal Republic of Yugoslavia and after the Republic of Croatia achieved independence. Parallel with this part of the analysis, the basic characteristics of papers on the topic of Croatian émigrés have been contextualised in regard to the achievements of foreign historiography and related scientific disciplines from the aspect of applying theoretical and methodological research frameworks. The reasons for the poor representation of this topic include high politicisation in regard to the critical stance of a large part of the émigré population towards the political system in Yugoslavia till 1991 and the difficult accessibility of archival material and relevant literature on immigrant associations. The analysis did not find any direct influence of politics, i.e. ideology, on the researchers, but there was a shift in the focus of research in line with changes in the social context, from the (pro-)Yugoslav émigré communities towards the predominantly anti-Yugoslav ones in works published after 1991. The predominant characteristic of the analysed works in both periods is the lack of an interpretation of the activities of examined individuals, events, and processes in a broader theoretical framework. Accordingly, a narrow focus on sources is predominant in the methodological sense, as is the lack of contextualisation of the development of Croatian émigré communities within the frame of immigrant associations. They are approached as homogenous groups, and their development is primarily interpreted in the context of events in Croatia. Following everything stated above, this paper points to the necessity of applying developed theoretical and methodological models through an interdisciplinary perspective.

Potkraj XVII. stoljeća, zahvaljujući rekonkvisti i novim migracijama, velika većina Bunjevaca našla se unutar novih državnih okvira rimokatoličkih imperijalnih sila – Habsburške Monarhije i Mletačke Republike. U povojačenim društvima na jugoistočnoj habsburškoj periferiji, naročito u Karlovačkom generalatu i novoosnovanoj Potisko-pomoriškoj vojnoj granici, uključeni su u vojnokrajiški sustav, najprije kao krajiška/graničarska milicija, a kasnije i kao dio regularne disciplinirane vojske. Stari društveni sloj bunjevačkih narodnih starješina iz osmanskog razdoblja, prelazeći u službu habsburške imperije, uspio se gotovo sasvim prilagoditi novim vojnokrajiškim okolnostima i potrebama, sačuvavši društveni ugled i vodeću ulogu u bunjevačkoj sredini. Istodobno su se, kao „homines novi“, uspinjali na plemićkoj ljestvici vojno-administrativne provenijencije. Njihovu vertikalnu i horizontalnu socijalnu mobilnost poticao je apsolutistički vladar čije je pravo da „proizvodi“ plemstvo predstavljalo važan državni instrument za nagrađivanje i integraciju, stvarajući tako novu grupaciju lojalnih mu „koljenovića po povelji i službi“ neplemićkog podrijetla. Novostečeni plemićki status i pripadnost rimokatoličkoj konfesiji omogućili su im nadprosječnu zastupljenost u časničkoj strukturi kapetanija Potisko- pomoriške vojne granice i Karlovačkog generalata, tako da nije moglo biti dvojbi po pitanju njihova opredijeljenja između dviju tada suprotstavljenih opcija: „austrijske militarizacije“ i „ugarske i hrvatske inkorporacije“. Nimalo slučajno, u vremenu uspona „nove-stare“ elite bunjevačkog podrijetla, najviše funkcije u franjevačkoj provinciji Bosni Srebrenoj po prvi put zauzimaju osobe iz podunavsko-bunjevačkog miljea, što će se kasnije donekle nastaviti i u okvirima nove provincije sv. Ivana Kapistrana. Vojničko plemstvo u oba bunjevačka ogranka (bački i primorsko-lički) našlo se u dvostrukoj ulozi: korišteno je kao sredstvo političkog suzbijanja i pritiska na ugarsko (i hrvatsko) plemstvo, odnosno kao unutarnja disciplinirajuća sila u sveobuhvatnim reformama koje su nailazile na veliki otpor krajišnika. Međutim, ne zadugo, već od 1740-ih povijesni procesi usmjerit će razvoj tih elita u potpuno različitim smjerovima. Nepovoljna politička i vojna situacija u kojoj se našao apsolutistički dvor po izbijanju rata za austrijsku sukcesiju te snaga i težnje staleške političke organizacije u Ugarskoj, dovest će do ukidanja Potisko-pomoriške vojne granice i obnove županijskog uređenja. Ugarska inkorporacija rezultirala je iseljavanjima, ali i novim prilagodbama i nobilitacijama. Mogućnosti stjecanja zemljišnog posjeda, obnašanja političkih (staleških) funkcija kao i nasljedne odlike i visoki ugled plemstva, dovest će domaće plemstvo u Bačkoj i Bodroškoj županiji do sve većeg otuđenja od svoga etničkog ishodišta, koje ionako slabi u novim kolonizacijskim poduhvatima države. Politički, ekonomski, društveno, kulturno a time i identitetski, sve se više integrira u strukture ugarske plemićke nacije, to jest u ono što će tradicionalna historiografija XIX. i XX. st. okvalificirati kao „mađarizaciju.“ Vojničko plemstvo bunjevačkog podrijetla u Karlovačkom generalatu ostaje čvrsto vezano za Vojnu krajinu, društveni uspon temeljilo je na profesionalnoj časničkoj službi i vojnoj hijerarhiji, ostajući više-manje u stalnom kontaktu s običnim krajiškim svijetom. Međutim, teritorijalna identifikacija i vojnoprovincijske hrvatske konotacije, kao i utjecaj rimokatoličkog konfesionalnog identiteta, rezultiraju time da se već oko 1750. zapažaju prve naznake njihove protonacionalne kroatizacije. Takvi procesi društvenih raslojavanja, političko-povijesnih shvaćanja i etnokonfesionalizacije imat će dalekosežne posljedice na nacionalno- integracijske procese u bačkih i primorsko- ličkih Bunjevaca.

U radu se objavljuju radovi s međunarodnog znanstvenog skupa "Hrvatski i bugarski kulturni djelatnici u Zagrebu" održanog u Zagrebu 2.-4. listopada 2017. Ukupno je objavljeno 18 radova koji tematiziraju hrvatsko-bugarske odnose u 19. i 20. st.

Zahvaljujući povoljnim klimatskim uvjetima i specifičnim geografskim karakteristikama, na području budućeg srednjeg i južnog Ilirika vremenom su se formirale autohtone veće ili male zajednice. Delmati, Ditioni, Autarijati, Ardijejci, Plerejci, Daorsi, Melkumani, Labeati samo su neki od naroda koji su nastanjivali ovaj prostor. Bogata politička povijest ovog prostora utjecala je na sve aspekte ljudskog života pa tako i na položaj žena. O položaju žena na području budućeg srednjeg Ilirika u 4. st. pr. Kr. nemamo nikakvih podataka, ali zato postoje nekakvi podatci koji nam ponešto govore o položaju žena na prostoru budućeg južnog Ilirika, točnije postoje podatci koji govore o povezanosti ilirskog i makedonskog dvora. Iz izvora je poznato da su neke ilirske princeze odlazile na makedonski dvor kao nevjeste. Euridika I. Makedonska, Olimpijada, Adea-Euridika, Cynana i Audata svojim su se sposobnostima uspjele pokazati kao veoma sposobne žene koje su svojim djelovanjem utjecale na politički život u Makedoniji. Za razliku od njih, koje su utjecale na politički život indirektno, ilirska kraljica Teuta svu političku vlast držala je u svojim rukama. Za vrijeme njezine vladavine započelo je polako propadanje nekada moćnog Ilirskog Kraljevstva. Nakon osvajanja Rimljani započinju romanizaciju ovog područja koja je na kraju dovela do potpunog kulturnog preobražaja ljudi koji su živjeli na ovom prostoru. For centuries, favorable climate conditions and suitable geographical characteristics of the area, where central and southern Illyricum would be founded, enabled formation of both, large and small autochthonous communities as the Delmatae, Ditiones, Autariatae, Ardiaei, Plereai, Daorsi, Melcumani, Laebeates and others. The rich political history of this area had affected all aspects of human life as well as the position of women. There is a lack of data about the position of women in central Illyricum in fourth century BC, but there are few data providing an insight about the position of women in southern Illyricum which came from studies showing connections between Illyrian and Macedonian Kingdom. It has been shown that some Illyrian princesses were sent as brides to Macedonian kings. Eurydice I of Macedonia, Olympias, Adea-Eurydice, Cynana and Audata were very able women who influenced one way or the other the policital life in Macedonia. In contrast to them, Illyrian queen Teuta, held all the political power in her hands. During her reign, the powerfull Illyrian Kingdom started to dissapear. The Romanization started upon the conquest of the area, which ultimately brought a thorough cultural change among the local population.

U radu se raspravlja o odnosima obitelji Erdődy i Zrinski, dviju velikaških obitelji koje su u razdoblju ranog novog vijeka bile najznačajne obitelji regije i koje su obnašale opetovano dužnost bana Hrvatske i Slavonije. Kako će se vidjeti u samom radu, obitelj Zrinski je držala službu bana punih četrdeset godina, a na njegovoj su se funkciji smjenila čak četiri člana obitelji. S druge pak strane, pet članova obitelji Erdődy je držalo funkciju bana preko sedamdeset godina. Članak stoga, između ostalog, uspoređuje njihov značaj u Slavoniji, ali i na razini Kraljevstva budući da su brojni članovi obitelji imali značajne vojne karijere., This article compares the Erdődy family, of Hungarian origin, and the Zrinski/Zrínyi family, of Croatian origin. The reason for the comparison of the families is obvious: they both held the office of the ban of Croatia-Slavonia during the majority of the period under research, so they were the most honourable families of the region at that time. Interestingly, while the Zrinski/Zrínyi family held the office for 40 years, with four members of the family being bans, the five members of the Erdődy family were bans for more than 70 years. Through the comparison of their actual accomplishments, it can be seen that the Zrinski/Zrínyi family was removed from power and lost their estates, and by the eighteenth century they had become extinct. Their achievement is highly questionable, because despite their military successes they could not prevent the continuous ruin of Croatia and Slavonia. We know much less about the activity of the Erdődy family, but the careers of Peter II Erdődy, Thomas Erdődy and Nicholas Erdődy were outstanding, and the latter two had significant success in the political and military fields as well. Despite all this, regarding the level of appreciation, they dropped far behind the Zrinski/Zrínyi family, and no cult formed around them like the one that developed in the cases of Nicholas IV Zrinski/Zrínyi of Szigetvár, and Peter Zrinski/Zrínyi, executed in Wiener Neustadt. Finally, although there were three attempts at marriage between the families, these never succeeded, and so a strange situation came about: the two most powerful dynasties of the region were not directly related.

Prikaz knjige.

Prikaz Zbornika radova pod nazivom Papers and Proceedings of the Third Medieval Workshop in Rijeka objavljenog 2018. godine u Rijeci u izdanju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Rijeci. U Zborniku su objavljeni radovi s Treće medievističke znanstvene radionice u Rijeci, održane na Filozofskom fakultetu u Rijeci 16. listopada 2015. godine.

Knjiga se bavi razdobljem hrvatske povijest od kraja vladavine cara Justinijana do dolaska Arpadovića na hrvatsko prijestolje. Hrvatska se povijest obrađuje u kontekstu europske i regionalne povijesti. U pojedinim se poglavljiva obrađuju pitanja kontinuiteta iz kasne antike, etničkih identiteta na hrvatskim povijesnim prostorima, stvaranja političkih tvorbi, kristijanizacije, uloge redovništva, oblika vlasti i društvenih struktura.

Autor se u ovome radu na temelju spisa biljaženika grada Zadra bavi proučavanjem jedne specifične profesionalne skupine. Radi se o vojnicima koji su bili sveprisutni u samom gradu, prvenstveno zbog njegove važnosti za istočnojadranski posjed Mletačke Republike, ali i same konstantne ugroženosti čitave pokrajine ratnim zbivanjima u razdoblju Kandijskog rata. Navedena građa donosi brojne informacije o materijalnoj i društvenoj situiranosti vojnika, njihovoj interakciji s civilnim stanovništvom te svakodnevnom životu nevezanim nužno za vojne djelatnosti, a njezinom se analizom nastojao dobiti bolji uvid u način na koji je ranonovovojekovni vojnik provodio svoje vrijeme izvan bojišta, unutar zajednice prvenstveno civilnog karaktera.

Prikaz knjige dr. sc. Kristijana Jurana "Otok Murter u 16. i 17. stoljeću".

Na temelju sudskih kaznenih spisa Zadra, Trogira i Dubrovnika, u kojima se javljaju uvrede, rad analizira njihov značaj za pojedince u tim dalmatinskih komunama, prvenstveno s obzirom na to kakvu je ulogu javni glas imao u njihovoj difuziji u zajednici. Budući da su uvrede povezivale pojedinca s društveno neprihvatljivim ponašanjem, ili pak društveno marginaliziranim skupinama, pritom ciljajući na ugrožavanje pojedinčeve časti, pojedinac je imao motiv za sudski proces. Osim toga, rad će uvrede sagledati i kao svjesne pokušaje promjene tuđega imidža u društvu. Najzad, na temelju sudskih procesa povezanih s uvredama interpretirat će se i društveni položaj žene i muškarca u društvu te marginaliziranih skupina., This paper seeks to examine the criminal court records mentioning insults from three Dalmatian late medieval towns: Trogir, Zadar, and Dubrovnik. Besides that, it connects the prosecution of insults with the formation of public opinion by means of rumours (fama publica). Namely, verbal offense was a public act and because of that, the knowledge about it spread in the community. In some cases, one can even assume that these insults were strategic attempts to endanger someone's honour, and thus his social status – because the latter depended on the perception of someone's honour. This paper also analyses the differences between insults directed at men and women, and what this meant for the perception of their honour. In general, women were insulted by references to their immoral sexuality. Men, on the other hand, were accused of being liars or thieves. Further on, by analysing these criminal records, it is possible to reach certain conclusions about the relations among different social groups and the ways in which social cohesion between the nobles and the commoners was created in medieval towns. In case of Dubrovnik, one can see that the nobility was not privileged in the judicial sphere. The analysis of medieval insults provides us with new possibilities of understanding the medieval society and a basis for its future research.

Zbornik radova.

Rad pobliže analizira ekonomsko-socijalnu strukturu promicateljskog odbora riječkog Književnog Kruga (Circolo Letterario). Historiografija smatra društvo, osnovano 1893. godine, jednim od začetnika iredentističkog pokreta u gradu Rijeci (Fiume). Svakako, u jednom trenutku društvo počinje naginjati prema toj političkoj opciji, međutim to se ne može tvrditi na samim počecima društvenog života. Skretanjem pozornosti na razvoj društvene djelatnosti i organiziranih aktivnosti problematizira se najprije kako kronološki promatrati rad društva, odnosno kada ga početi etiketirati kao iredentističko. S druge strane, detaljna analiza promicateljskog odbora ukazuje na potrebu uklapanja riječkog slučaja unutar Dvojne Monarhije. Ekonomsko-socijalna struktura pokazuje kako su pokretači ustvari mlađi naraštaji riječke elite koji osjećaju potrebu prenijeti konsolidiranu ekonomsku premoć u gradu i na kulturološki plan. Stoga, začetnici Književnog kruga odličan su primjer složenosti lojalnosti, uklopljenih u kontekst Habsburške Monarhije, a nipošto manifestacija političkog stremljenja riječkog građanstva corpusa separatuma k ujedinjenju s Kraljevinom Italijom.

U radu se razmatra prisutnost i djelovanje iseljenika s područja Paštrovića u Zadru u razdoblju od 16. stoljeća do prvih dvadesetak godina 19. stoljeća. Istraživanje je zasnovano na raščlambi građe iz Državnog arhiva u Zadru (Spisi zadarskih bilježnika: oporuke, kupoprodajni ugovori). U uvodnom dijelu rada iznose se neki opći podatci o Paštrovićima u Zadru (društvena i profesionalna struktura useljenika, odnosi sa zadarskim crkvenim ustanovama, opći čimbenici uklopljenosti u novu sredinu i sl.), a u središnjem dijelu rada kronološkim se slijedom raščlanjuju dokumenti (ponajprije oporučni spisi) koji se odnose na svakog pojedinog useljenika.

Središnja tema istraživanja u ovome radu rapski je plemić Jerolim Zaro, istaknuti mletački časnik (guvernadur) i kavaljer Svetoga Marka. U uvodnome dijelu teksta sažeto se prikazuje djelovanje ugledne rapske plemićke obitelji Zaro i izdvajaju njezini najzaslužniji odvjetci, a potom se – tragom historiografskih saznanja i izvornoga arhivskoga gradiva (pohranjenoga u Državnome arhivu u Zadru) – razmatraju podaci vezani za Jerolima Zaru. U prilogu na kraju rada donosi se prijepis njegova dodatka oporuke (kodicil), načinjen u Trogiru 1703. godine., This study focuses on the Rab-based nobleman Jerolim Zaro, a prominent Venetian official (guvernadur) and a cavalier of St Mark. The introduction offers an overview of the activity of Rab’s distinguished noble family of Zaro, particularly its most successful scions, followed by an analysis of archival sources related to Jerolim Zaro (preserved at the State Archive of Zadar) with references to the latest research. The appendix contains a transcription of his annex to the last will (codicil) made in Trogir (1703).

U radu se analizira uloga obiteljskih veza u formiranju gradske elite na zagrebačkom Gradecu u vremenu od sredine 14. do početka 16. stoljeća. Na temelju izvornih podataka prvo se utvrđuju vršitelji funkcija, najviše gradski suci o kojima je sačuvano više podataka, a potom se identificiraju njihovi nasljednici ili članovi istih obitelji. Drugi dio donosi osvrt na neke značajke srednjovjekovnih gradskih obitelji, a u prilogu se nalaze tabele i genealoški prikazi najznačajnijih gradskih obitelji., Kinship and family ties exercised a great influence on the composition of the city magistracy, especially on the highest function within the magistracy, that of city judge and jurors. Belonging to an important family secured social reputation and status, and it was frequently the case that members of the same families held different positions within the same magistracy. It is particularly evident that city judges very frequently had some family member or kinsman who had served in previous years in the magistracy. Out of a total of 94 citizens who held the position of the city judge in the period considered here, from 1350 to 1525, family and kinship connections with some previous jurors and judges are established for 33 of them. Most frequently, the type of connection was affinal: that is to say, judges were most frequently sons-in-law or husbands of widows of former judges or jurors. There were fewer recorded patrilinear connections, and it is important to stress the rarity of cases of inheriting the function of judge on the basis of the patrilinear principle: it is established in only five cases that father and son held the position of city judge. Sons of judges more frequently remained only jurors or councillors. The importance of belonging to some distinguished family may be seen also in the fact that in Gradec at least fourteen different families could be identified whose closer or more distant members held the positions of judges for a shorter or longer period. However, the urban elite was not closed: many members of these families were in fact newcomers in the city, who obtained additional repute by marrying a daughter or a widow of some respectable citizen. Almost a third of the city judges in the period under research were newcomers, and for many of them it is established that they were connected by marriage to some older respectable family. In that fact, there may be observed the role of women in creating, integrating and consolidating urban elites. If only the biological aspect is considered, then we may say that long-lasting families in Gradec were the exception rather than the rule, because for only two families may it be established that they lasted in local politics for four generations, and very few lasted through three generations. The reasons for the disappearance of particular families were partly of a biological nature, caused by the high rate of mortality in medieval cities, and partly of an economic nature. The latter is frequently connected to inheritance-related matters, because sons and daughters of respected citizens had a right to equal shares of property, and thus, if a respected citizen had more children, an equal part of the inheritance belonged to each of them. Because of that, only rarely might sons live off their fathers’ inheritance, and they had to maintain their fathers’ success in business to retain their social standing.