Search

V delu obravnavamo problem dominantnega in celotnega dominantnega števila Fibonaccijevih in Lucasovih kock. Formula za te štiri probleme zaenkrat še ne obstajajo. V delu pa je narejena analiza trenutnih rezultatov za spodnje in zgornje meje. Spoznamo tudi izboljšavo rezultatov s pomočjo linearnega programiranja in soroden problem 2-pakirnega števila. In the work we discuss the problem of the domination and the total domination number of Fibonacci and Lucas cubes. The exact formulas for these four problems currently do not exist. The work thus includes an analysis of lower and upper bounds. We also present the improved results obtained with the use of linear programming and a related problem of the 2-packing number.

The idea of how the myth of Jack the Ripper mirrors our hysterias1 put forward by Allan Moore and Eddie Campbell as the authors of From Hell can be interpreted and analyzed in many different ways. Whether it is in the writings of Judith Walkovitz where she gave a fair presentation of how it was to live in Victorian England for a common prostitute in her book City of Dreadful Delight, or in Halie Rubenhold book The Five that is certain homage to Jack the Ripper victims with a detail presentation of the women’s downfall, neither offered an examination of the misogynistic society that enables male dominance and female oppression. However, alongside polar opposites as Ripperologists and Feminists who gave much attention to either discovering identity of the unknown killer or trying to give a voice to the voiceless victims, a handful of scholars and historians deciphered and analyzed the femicide machine and the patriarchal society as key elements that enabled the development and implementation of the society’s double standards., Ideja o tome kako mit Jacka Trbosjeka "odražava naše paranoje "koje su iznijeli Allan Moore i Eddie Campbell kao autori knjige From Hell može se tumačiti i analizirati na mnogo različitih načina. Bilo da se radi o knjizi Judith Walkovitz u kojoj je predočila kakav je bio život prostitutke u viktorijanskoj Engleskoj u svojoj knjizi City of Dreadful Delight, ili u knjizi Halie Rubenhold The Five, kojom je odala počast žrtvama Jacka Trbosijeka s detaljnim prikazom propasti žena, nisu ponudile opis mržinje prema ženama u društvu koje omogućuje mušku dominaciju te progon zena. Međutim, uz polarne suprotnosti kao što su bili riperolozi i feministice koji su posvetili veliku pozornost otkrivanju identiteta nepoznatog ubojice ili su pak pokušale dati glas žrtvama bez glasa, nekolicina znanstvenika i povjesničara odgonetnula je i analizirala stroj za femicid i patrijarhalno društvo kao ključne elemente koji su omogućili razvoj i provedbu dvostrukih društvenih standarda.

Ovaj završni rad bavi se totalitanim režimima dvadesetog stoljeća, tj. nacizma i boljševizma koristeći knjigu Izvori totalitarizma Hannah Arendt kao središnje djelo. Pri tome, rad razlaže obilježja oba spomenuta režima počevši od događanja u Europi i svijetu koja im prethode. Zatim objašnjava i iznosi potpuni koncept funkcioniranja takvih režima; pri čemu posebnu pozornost postavlja na totalitarnu propagandu, moć i vladavinu tajne policije te apsolutnu dominaciju. Kroz poglavlja o gubitku individualnosti čovjeka i iluziji o demokraciji prikazuje se ljudska ravnodušnost prema svemu i nemoć bijega od ralja totalitarnih režima. Kao važno sredstvo za dominaciju nad stanovništvom, također je korištena ideologija – ona na temelju zakona prirode i povijesti djeluje kao donositelj smrtne presude čiji je izvršitelj teror.

Prvi dio rada posvećen je izlaganju razumijevanja dva pojma političke slobode Isaiaha Berlina: pozitivnog i negativnog. Posebna pozornost posvećuje se određivanju negativne koncepcije slobode i vrijednosnog pluralizma. Drugi dio rada navodi neke relevantne i utjecajne primjedbe koje su upućene, ili se mogu uputiti, Berlinovu binarnom razvrstavanju slobode, kao i odgovore apologeta negativne slobode na te primjedbe. Također se prikazuju alternativne konceptualizacije slobode, prije svega MacCallumova “tripartitna” te Skinnerova i Pettitova “republikanska”, ne bi li se izoštrile točke spora. U kratkom zaključku se sugerira da negativna sloboda nije dovoljan, ali jest neophodan uvjet svakog smislenog govora o njoj. Autor izražava uvjerenje da se takva interpretacija podudara s Berlinovom namjerom.

Dosadašnja istraživanja pokazuju da ljudski glas ima važnu ulogu u prijenosu raznih karakteristika govornika, poput spola, dobi i tjelesne visine. Postoji i povezanost između raznih značajki glasa i percepcije osobina ličnosti. Primjerice, viši glas povezan je s percepcijom femininosti, a dublji s percepcijom dominacije. Cilj ovog istraživanja bio je ispitati odnos karakteristika glasa i osobina ličnosti kod žena, pri čemu je pažnja usmjerena na samoprocjene maskulinosti, femininosti, dominacije i afilijacije. Sudjelovalo je 48 žena, čiji je izgovor samoglasnika /a/ snimljen tri puta. Izračunom prosječnih vrijednosti značajki glasa utvrđeno je da visina glasa nije povezana sa samoprocjenama osobina ličnosti. S druge strane, varijabilitet visine glasa negativno je povezan s maskulinosti te pozitivno s femininosti. Nadalje, shimmer je pozitivno, a omjer harmoničnoga tona i šuma negativno povezan s maskulinosti. Daljnje regresijske analize potvrdile su značajan doprinos varijabiliteta visine glasa i shimmera u predviđanju individualnih razlika u maskulinosti. Osim interpretacije rezultata u kontekstu nalaza ranijih istraživanja, u radu se raspravlja o smjernicama za poboljšanje metodologije budućih istraživanja., Previous studies have shown that human voice has an important role in communicating different traits, by implying speaker's sex, age, physical height, etc. Studies have also found correlations between various vocal characteristics and perceived personality traits. For example, there is evidence that higher pitch is positively related to perceived femininity, while lower pitch is related to perceived dominance. The aim of the present study was to investigate those relationships between voice and personality, by focusing on women's self- -reports of masculinity, femininity, dominance and affiliation. 48 women were recorded three times during vowel /a/ production. After acoustic analysis, it was found that voice pitch was not related to personality traits. On the contrary, pitch variability was negatively related to masculinity, and positively to femininity. Furthermore, shimmer was positively, and harmonics to noise ratio negatively related to self- -reported masculinity. Further regression analyses confirmed contribution of pitch variability and shimmer in explaining individual differences in masculinity. Besides the interpretation of the results in the context of previous findings, we discuss possible directions for future research in order to improve research methodology.

Delo obravnava kartezični, hierarhični (korenski) in (posplošeni) hierarhični produkt. Zanima nas, če lahko poljuben enostaven končen graf enolično zapišemo kot hierarhični produkt grafov, ki so glede na ta produkt nerazcepni. Ker je hierarhični produkt posplošitev kartezičnega produkta, trditev najprej preverimo za slednjega. Za oba produkta obravnavamo tudi problem dominacije. Izpeljemo nekaj mej za dominantno število kartezičnega in hierarhičnega produkta ter predstavimo nekaj rezultatov v povezavi z Vizingovo domnevo. The dissertation is a study of three products---the Cartesian, the hierarchical (rooted) and the (generalized) hierarchical product. We discuss whether it is possible to uniquely represent every simple finite graph as a hierarchical product of graphs that can not be factorized with respect to the hierarchical product. As the hierarchical product is a generalization of the Cartesian product, we first explore the problem for the latter. We deal with the question of domination of both products. We derive some bounds for the domination number of the Cartesian and the hierarchical product and present some results in relation to Vizing's conjecture.

Herbert Marcuse fenomen čovjeka filozofski razmatra u okružju tehničke i, potom, političke dominantnosti te mogućnosti emancipacije pojedinca unutar takvog dominantnog okružja. Radi se o njegovu konceptu »razvijenog industrijskog društva«, obilježenoga prije svega dominacijom tehnike, i to u vidu uspostavljanja lažnih potreba s jedne te sustavnog narušavanja kritičke sposobnosti pojedinca s druge strane. Tehnika pritom nije nešto nužno štetno, i to se vidi već po tome što je Marcuseova kritika usmjerena prema njezinoj sveopćoj ideološkoj dominaciji. Time tehnička dominacija poprima politički karakter, a kritika tehnike postaje kritika društva zato što bi upravo društvo trebalo biti ono koje usmjerava tehniku prema emancipaciji (pojedinca), a uvijek kada je zadojeno ideologijom to ne čini. Razlaganjem tehničke racionalnosti (i iracionalnosti) kroz to se nameće i osnovno pitanje koje zaokuplja ovo izlaganje: U kojoj mjeri odnos suvremenog društva i pojedinca uvjetuje izmjenu same ljudske prirode?

The paper examines two ubiquitous concepts of power: the "classical sociological" concept which draws on Max Weber's definition of power, and the "Foucauldian" concept which stems from Michel Foucault's genealogical works. Three main theses are argued for. First, the two concepts are not, in most respects, as radically different as it is usually claimed. It is demonstrated that both can make room for different sources of power, for understanding power in a non-reified way, for the fact that power is rarely completely centralised, etc. Second, in those respects in which the two concepts actually differ, the classical view of power is more convincing and useful than the Foucauldian one. It is demonstrated that the Foucauldian view is implicitly positivist in the normative domain and thus unable to differentiate between power and domination, and that it succumbs to errors of methodological holism (i. e. undertheorising agency). Third, it is argued that the classical sociological view allows to analytically distinguish between power, domination and exploitation. These three categories are shown not to be synonymous and to carry with them importantly different sociological implications. It is demonstrated that exploitation cannot merely refer to any process of unpaid appropriation of surplus as obvious false positives are generated from this definition. Nonetheless, such appropriation is the fundamental characteristic which differentiates exploitation from domination (but not power itself), and this reveals an important sociological implication for the dynamics of struggle of the exploited against exploitation in contrast to the struggle of the dominated against the dominators. U radu se istražuju dva sveprisutna poimanja moći: "klasično sociološko", koje se oslanja na definiciju moći Maxa Webera, i "fukoovsko", koje proizlazi iz genealoških radova Michela Foucaulta. Zagovaraju se tri glavne teze. Prvo, ta dva koncepta u većini aspekata nisu onoliko drastično različita koliko se to najčešće tvrdi. Dokazuje se da u okviru obaju koncepata postoji prostor za različite izvore moći, za tumačenje moći bez opredmećivanja, za činjenicu da je moć rijetko potpuno centralizirana i slično. Drugo, u onim aspektima u kojima se ta dva koncepta doista razlikuju, klasično je poimanje moći uvjerljivije i korisnije nego Foucaultovo. Dokazuje se da je fukoovsko gledište implicitno pozitivističko u normativnom aspektu pa je stoga u okviru toga gledišta nemoguće razlikovati moć i dominaciju, kao i to da ono podliježe pogreškama metodološkog holizma (odnosno, nedovoljno razmatra djelovanje). Treće, tvrdi se da klasično sociološko gledište omogućuje analitičko razlikovanje moći, dominacije i eksploatacije. Dokazuje se da te tri kategorije nemaju jednako značenje te da svaka od njih podrazumijeva znatno različite sociološke implikacije. Pokazuje se da se eksploatacija ne odnosi na bilo koji proces neplaćenog prisvajanja viška s obzirom na to da se prihvaćanjem te definicije očito izvode lažni zaključci. Ipak, takvo je prisvajanje temeljna karakteristika prema kojoj se eksploatacija razlikuje od dominacije (ali ne i moći), a to otkriva važnu sociološku implikaciju za dinamiku borbe eksploatiranih protiv eksploatacije, različitu od borbe dominiranih nad vršiteljima dominacije.

Koalicijske igre su igre u kojima promatramo moguće koalicije igrača te njihove potencijalne isplate, uz pretpostavke da postoje dogovori koji se ne mogu kršiti i da se isplate mogu slobodno prenositi između članova koalicije u bilo kojem omjeru. U prvom dijelu započinjemo sa definiranjem imputacija te definiramo pojam dominacije. Preko tih pojmova definiramo dominacijsku jezgru i jezgru neke koalicijske igre. One predstavljaju moguća rješenja igre u smislu koje će se koalicije formirati i za koje se distribucije isplate igrači nemaju razloga buniti. Pokazujemo uvjete za koje vrijedi da je jezgra neprazna te pokazujemo da je dominacijska jezgra jednaka jezgri ako je vrijednost velike koalicije (koalicije svih igrača) veća od sume vrijednosti neke manje koalicije i vrijednosti ostalih jednočlanih. Dalje definiramo jednostavne igre, karakteriziramo njihovu jezgru preko skupa veto igrača te pokazujemo u kojim je slučajevima jezgra jednostavne igre jednaka dominacijskoj. Uvodimo i pojam stabilnog skupa kao alternativno rješenje igre, pokazujemo vezu stabilnih skupova i jezgre te diskutiramo probleme stabilnih skupova. Također uvodimo pojam uravnoteženog skupa i njemu pridruženog uravnoteženog preslikavanja. Dokazujemo Bondareva-Sharpleyjev teorem koji govori o nepraznosti jezgre za uravnotežene igre. U drugom dijelu želimo dobiti jedinstvenu točku u jezgri, što ćemo postići definiranjem pranukleolusa i nukleolusa kao točke za koju su maksimalni viškovi najmanji, gdje je višak zapravo razlika između vrijednosti samostalne koalicije i vrijednosti koju toj koaliciji pridružuje neka distribucija isplate. Uvodimo leksikografski uređaj kao mjeru usporedbe distribucija s obzirom na maksimalne viškove. Poslije toga se bavimo egzistencijom i jedinstvenosti nukleolusa. Također pokazujemo za koje je uvjete pranukleolus jednak nukleolusu. Na kraju pokazujemo Kohlbergov kriterij za pranukleolus te iskazujemo metodu računanja nukleolusa i pranukleolusa rješavanjem zadaća linearnog programiranja. Coalitional games are games in which we observe possible coalitions between players and their potential pay-off. We assume that binding agreements exist and that payoffs can be freely distributed among the members of a coalition in any way desired. In the first section we define imputations and the concept of domination. Those are the basic concepts which we will use to define the core and domination core. They represent the possible solutions to a game: which coalitions will be formed and what will be the pay-off distribution. We show the conditions for which the core is non-empty and that the domination core is equal to the core if the worth of the grand coalition (a coalition of which every player is a member) is greater than the sum of worth of any other coalition and the rest of individual worths. Then we define simple games, we show a characterization of their core via the set of veto players and we give exact conditions in which the core of a simple game is equal to the domination core. We introduce stable sets as an alternative solution to a game, we show the connection between the stable sets and the core and we discuss the differences. We also introduce balanced sets and balanced maps. Then we prove the Bondareva-Sharpley theorem which states that the core of a balanced game is non-empty. In the second section we try to get a unique point in the core, which we will accomplish by defining prenucleolus and nucleolus via excess. We define excess as the difference between the worth of a coalition and the worth which a distribution vector assigns to the said coalition. We introduce lexicographic order as a means of comparsion of different vectors and their respective excess. Then we discuss the existence and uniqueness of the nucleolus. We show which conditions have to hold for the nucleolus to be equal to the prenucleolus. Finally, we derive the Kohlberg criterion for the prenucleolus, and show the method to compute the (pre)nucleolus based on solving a sequence of linear programs.

The paper examines two ubiquitous concepts of power: the “classical sociological” concept which draws on Max Weber’s definition of power, and the “Foucauldian” concept which stems from Michel Foucault’s genealogical works. Three main theses are argued for. First, the two concepts are not, in most respects, as radically different as it is usually claimed. It is demonstrated that both can make room for different sources of power, for understanding power in a non-reified way, for the fact that power is rarely completely centralised, etc. Second, in those respects in which the two concepts actually differ, the classical view of power is more convincing and useful than the Foucauldian one. It is demonstrated that the Foucauldian view is implicitly positivist in the normative domain and thus unable to differentiate between power and domination, and that it succumbs to errors of methodological holism (i.e. undertheorising agency). Third, it is argued that the classical sociological view allows to analytically distinguish between power, domination and exploitation. These three categories are shown not to be synonymous and to carry with them importantly different sociological implications. It is demonstrated that exploitation cannot merely refer to any process of unpaid appropriation of surplus as obvious false positives are generated from this definition. Nonetheless, such appropriation is the fundamental characteristic which differentiates exploitation from domination (but not power itself), and this reveals an important sociological implication for the dynamics of struggle of the exploited against exploitation in contrast to the struggle of the dominated against the dominators., U radu se istražuju dva sveprisutna poimanja moći: „klasično sociološko”, koje se oslanja na definiciju moći Maxa Webera, i „fukoovsko”, koje proizlazi iz genealoških radova Michela Foucaulta. Zagovaraju se tri glavne teze. Prvo, ta dva koncepta u većini aspekata nisu onoliko drastično različita koliko se to najčešće tvrdi. Dokazuje se da u okviru obaju koncepata postoji prostor za različite izvore moći, za tumačenje moći bez opredmećivanja, za činjenicu da je moć rijetko potpuno centralizirana i slično. Drugo, u onim aspektima u kojima se ta dva koncepta doista razlikuju, klasično je poimanje moći uvjerljivije i korisnije nego Foucaultovo. Dokazuje se da je fukoovsko gledište implicitno pozitivističko u normativnom aspektu pa je stoga u okviru toga gledišta nemoguće razlikovati moć i dominaciju, kao i to da ono podliježe pogreškama metodološkog holizma (odnosno, nedovoljno razmatra djelovanje). Treće, tvrdi se da klasično sociološko gledište omogućuje analitičko razlikovanje moći, dominacije i eksploatacije. Dokazuje se da te tri kategorije nemaju jednako značenje te da svaka od njih podrazumijeva znatno različite sociološke implikacije. Pokazuje se da se eksploatacija ne odnosi na bilo koji proces neplaćenog prisvajanja viška s obzirom na to da se prihvaćanjem te definicije očito izvode lažni zaključci. Ipak, takvo je prisvajanje temeljna karakteristika prema kojoj se eksploatacija razlikuje od dominacije (ali ne i moći), a to otkriva važnu sociološku implikaciju za dinamiku borbe eksploatiranih protiv eksploatacije, različitu od borbe dominiranih nad vršiteljima dominacije.

U izradi svoje kolekcije nastojala sam biti što više biti vjerna Mc Qennovoj ekscentričnosti, ljubavi prema nemogućem i neželjnom.Kao osnovu izrade modela uzela sam njegovo početničko stvaralaštvo i njegovu ideju da spoji glamur i ekstremnost.

Radi se o razmišljanjima o suvremenim humanističkim i prirodnim znanostima i njihovu međusobnom odnosu, pri čemu se kritički promatra dominacija prirodnih znanosti.

U ovom radu data je socijalna, psihološka i kulturna kontekstualizacija potrage za identitetom ženskih likova u romanima Ajris Merdok Bjekstvo od čarobnjaka (The Flight from the Enchanter) i Odrubljena glava (A Severed Head). Oba romana se karakterišu izuzetno složenim muško-ženskim odnosima predstavljenim uz mnoštvo filozofskih, mitoloških i psiholoških referenci. U njima se obrañuje dolazak do slobode i moralno ispravnih izbora; spoznaja do koje se postepeno dolazi o tome koja ograničenja postoje i pred likovima ovih romana i pred nama samima, kao i koja je cijena svakog poteza koji napravimo i po nas i po ljude koji nas okružuju. Uz jaku karakterizaciju likova, ljudsko iskustvo se sagledava na složeniji način nego što je to najčešće slučaj u savremenim romanima. Pratimo u kom smislu se potraga za identitetom ženskih likova u njima podudara sa socijalnim, psihološkim i kulturnim karakteristikama vremena i društva u kome one žive i rade, tj. u kojoj mjeri su društvene promjene prilika ili, pak, prepreka razvoju njihovog sopstvenog identiteta, a sve to u svjetlu, izmeñu ostalih, egzistencijalističkih dilema o otuñenju i beznačajnosti. Pri tome se koristimo relevantnim književnim teorijama koje je postavila Merdokova, po kojima pri oblikovanju stvarnosti književnost i umjetnost moraju da dovedu do stvaranja novih moralnih koncepata i do pronalaženja svoje svrhe u društvu. Osim njenog, pozivamo se i na mišljenja književnih kritičara, biografa i njenih savremenika i literarnih nasljednika o njenom radu, uz korišćenje relevantnih socioloških i psiholoških teorija, sa posebnim osvrtom na teorije Žaka Lakana i koncept Frojdove psihoanalize. Upotrebom uporedno-analitičkih metoda, cilj nam je da postignemo sintezu teorijskih znanja o problemu identiteta ženskih likova u... The subject of this Thesis is the social, psychological and cultural contextualization of the search for identity of the female characters in Iris Murdoch’s novels The Flight from the Enchanter and A Severed Head. Both novels are characterized by extremely complex male-female relations, which are presented by means of numerous philosophical, mythological and psychological references. These novels deal with the ways of obtaining freedom and making morally acceptable choices in life; their characters and thus ourselves learn gradually what obstacles life has imposed on us. The other realization reached is what effects each move we make may have on ourselves and other people. Since the natures of the elaborately made characters of these novels are complex and multifold, the human experience thereby presented is much more complex than it is usually the case with other contemporary novels. In this Thesis, we examine the extent to which the search for identity of Murdoch’s female characters in these novels is in line with the social, psychological and cultural characteristics of the age and society that they live in and to which extent that society provides opportunities for or sets obstacles before these characters’ identity development. This analysis is done by drawing on the relevant existentialist dilemmas on alienation and feeling of personal insignificance in the contemporary world, as well as by using the appropriate literary theories set either by Murdoch herself or the literary critics of her work. We also draw on the opinions of her biographers and her literary successors, as well as use relevant sociological and psychological theories. The special emphasis is put on Jacques Lacan’s theories and Freud’s concept of psychoanalysis. By using comparative-analytical methods, our goal is to make the synthesis of the theoretical knowledge on the female characters’ identity issues present in the literary theory of Iris Murdoch and in the critics’ reception of her work, whereby this will be primarily achieved by applying sociological and psychological analysis of the novels chosen in this Thesis...

U članku se tvrdi da rani romantizam, artikulišući vlastito stanovište, upućuje prosvećenosti jednu „estetičku“ primedbu i da se ta primedba može protegnuti do duboko u dvadeseti vek. Autor rada je, posle Šlegela i njegove škole, pronalazi ne samo u Veberovoj dijagnostici institucionalizovane racionalnosti zapadne civilizacije, te u Dijalektici prosvetiteljstva Horkhajmera i Adorna i kritici ciljno orijentisanog ili instrumentalnog uma savremenosti koja je usledila, već i, na drugačiji način, kod Fukoa, braće Beme, pa čak i u fi lozofi ji postmoderne i neopragmatizma. Zaključuje se da je svim tim orijentacijama zajednička detekcija manjka samoprosvećenosti prosvetiteljstva, izostanak njegove autoreferentne korekcije, neobračunavanje troškova ogrešenja o ono njegovo „drugo“, što onda bilo nepovratno ili ipak nekako još ispravljivo, potkopava njegov izvorni kritički i emancipatorski program. The article argues that early Romanticism, articulating its own view, addresses to the Enlightenment an “aesthetic” remark which be traced deep into the twentieth century. The author of the work found it, after Schlegel and his school, not only in Weber ‘s diagnosis of institutionalized rationality of Western civilization, and in the Horkheimer’s and Adorno’s Dialectic of Enlightenment and the critique of the goal-oriented or instrumental reason of modernity that followed, but in a different way, also in Foucault, Böhme brothers, and even in postmodern philosophy and neopragmatism. It is concluded that all these orientations share detection of the lack od self-enlightenment of the Enlightenment and, consequently, the lack of its self-referential correction. These unaccounted costs of violations the Enlightenment committed to its “other”, irreversibly or somehow still recoverable, undermines its original critical and emancipatory program.

U radu se daje predlog teorijsko-interpretativnog okvira za sagledavanje odnosa između ideologije i popularne kulture. Krenuće se od dva relativno slična analitička pristupa ideologiji, da bi se nakon njihovog delimičnog razmatranja ponudila i neka određenja samog pojma. Nakon toga, razmotriće se teorijski uvidi pojedinih autora koji su se bavili problematikom povezanosti ideologije i popularne kulture. Isto tako, biće reći i o načinima ideološkog (re) produkovanja u samoj popularnoj kulturi, ali i o oblicima potencijalnog simboličkog otpora ideološkoj dominaciji koji se mogu razvijati u njenim okvirima. The paper gives a proposal of theoretical-interpretive framework for studying the relationship between ideology and popular culture. It will start with two relatively similar analytical approach to ideology, and after their partial consideration it will be offered some definitions of that phenomenon. After that, it will be considered the theoretical insights of some authors who have dealt with the issue of connection between ideology and popular culture. Also, something will be said about the ways of ideological (re)producing in the popular culture, but also about the forms of potential symbolic resistance to ideological domination that can be developed within it.

One of the most important traits of onion bulb is its bulb fresh weight. Also, this trait is in a group of morphological markers that, together with RAPD, represent the parameter of the most precise identification of onion genotype. For the purpose of this study, the chosen genotypes were: Makoi bronzi, Piroska, AC 101, Jasenicki crveni, Bukino beo. Also, they were of a different geographical origin. Method of full diallel without reciprocals was applied in order to obtain F1 and F2 generation. Field trial with parents and hybrids F1 and F2 generation was set in a random block system with five replications at the Institute for Vegetable Crops, Smederevska Palanka, Serbia. Considering all crossing combinations, super-domination and domination are the modes of inheritance for bulb fresh weight. The best general combiner was the line Makoi bronzi. The highest level of SCA in F1 and F2 generation was found in hybrid combination Makoi bronzi x Piroska. Also, this hybrid combination had the highest values of heterosis. Među najbitnije proizvodne osobine lukovice crnog luka ubraja se njena masa. Zatim, ova osobina spada u grupu morfoloških markera koja zajedno sa primenom molekularnih markera (RAPD), služi kao parametar za najtačniju identifikaciju genotipova crnog luka. U cilju ispitivanja načina nasleđivanja ove osobine izvršeno je ukrštanje između pet divergentnih genotipova crnog luka, različitog geografskog porekla. Primenjen je metod punog dialela bez recipročnih ukrštanja, radi dobijanja potomstva F1 i F2 generacije. Poljski ogled sa roditeljima i hibridima F1 i F2 generacije postavljen je po slučajnom blok sistemu u pet ponavljanja u Institutu za povrtarstvo, Smederevska Palanka. Uzevši u obzir sve kombinacije ukrštanja, može se zaključiti da superdominacija i dominacija predstavljaju način nasleđivanja mase lukovice. Najbolji opšti kombinator bila je linija Makoi bronzi. Najvišu vrednost za SCA u F1 i F2 generaciji imao je hibrid nastao ukrštanjem linija Makoi bronzi x Piroška. Takođe, ova hibridna kombinacija imala je i najveće izračunate vrednosti za heterozis.

Rad analizira Nietzscheovo razumijevanje moći kao volje za moć i autonomije kao samopostajanja, s jedne strane, te dominacije, kao samonadilaženja, s druge strane. Naglašavajući glavne misli Lawrenceova romana Sinovi i ljubavnici, rad se oslanja na glavne stupove Nietzscheove filozofije, pokušavajući proniknuti u njegovo razumijevanje moći i svake volje za moć. Nietzscheovo razumijevanje volje za moć usko je povezano s procesom samoafirmacije, borbe za ostvarenje plemstva duha, te njegovim vlastitim riječima, pothvatom postajanja »pjesnikom vlastitog života« i stvaranjem vlastitih zakona te konstantnom borbom sa životom za sam život. Lawrence prikazuje istu perspektivu očima umjetnika s mnogo filozofskih i psiholoških konotacija. Lawrence dijeli sa čitaocima Nietzscheovu perspektivu shvaćanja slobodnog duha koji pokušava nadići sebe te stvoriti vlastite zakone samodominacije te dominacije nad svijetom koji ga okružuje., This paper analyses Friedrich Nietzsche’s understanding of power as the will to power, of autonomy as self-becoming, and of dominance as self-overcoming. Wandering through the main thoughts of D. H. Lawrence’s novel Sons and Lovers, this paper draws upon the main pillars of Nietzsche’s philosophy and tries to ponder Nietzsche’s understanding of power and his comprehension of any will to power. Nietzsche’s understanding of the will to power is closely related to the process of the affirmation of life, the struggle for the achievement of nobility of spirit, struggle for the achievement of becoming “poets of our lives” and for creating law for ourselves, and to a constant struggle with life for life itself. Lawrence portrays the same perspective through the eyes of an artist, abounding with philosophical and psychological connotations. Lawrence provides his readers with a Nietzschean perspective of free spirits who try to overcome themselves and to create their own law for self-dominance and dominance over the world., D’une part, ce travail analyse la compréhension nietzschéenne de la puissance comme volonté de puissance et l’autonomie comme auto-devenir, et d’autre part, il analyse la domination comme auto-dépassement. En accentuant les pensées principales du roman Amants et Fils de Lawrence, ce travail s’appuie sur les piliers principaux de la philosophie nietzschéenne et tente de pénétrer sa compréhension de la puissance et de chaque volonté de puissance. La compréhension de la volonté de puissance de Nietzsche est étroitement liée au processus d’auto-affirmation – lutte pour réaliser la noblesse de l’âme –, à une entreprise pour devenir « poète de notre vie » et à une création de nos propres lois, comme il l’affirmait lui-même, mais encore, à une lutte constante avec la vie pour la vie elle-même. Lawrence présente la même perspective à travers un regard d’artiste rempli de connotations philosophiques et psychologiques. Il partage avec Nietzsche sa perspective d’une conception de l’esprit libre qui tente de se dépasser soi-même et de créer ses propres lois d’auto-domination et de domination sur le monde qui l’entoure., Der Aufsatz analysiert Nietzsches Verständnis der Macht als Wille zur Macht und der Autonomie als Selbstwerdung einerseits, und der Domination als Selbstüberwindung andererseits. Indem er die Hauptgedanken von Lawrences Roman Söhne und Liebhaber akzentuiert, lehnt sich dieser Aufsatz an die Hauptsäulen der Philosophie Nietzsches an, wobei er seinen Standpunkt zur Macht und jeglichem Willen zur Macht zu ergründen sucht. Nietzsches Erfassung des Willens zur Macht ist eng verknüpft mit dem Prozess der Selbstaffirmation, des Kampfes um die Verwirklichung des Geistesadels. Sie ist, um es mit seinen eigenen Worten auszudrücken, ebenso verknüpft mit der Unternehmung, „Dichter des eigenen Lebens“ zu werden, sowie mit der Schaffung eigener Gesetze und dem Dauerkampf mit dem Leben um das Leben selbst. Lawrence stellt dieselbe Betrachtungsweise mit dem künstlerischen Auge dar, mit zahlreichen philosophischen und psychologischen Konnotationen. Lawrence teilt mit den Lesern Nietzsches Anschauung vom Verständnis des freien Geistes, der sich selbst zu überwinden und eigene Gesetze zu schaffen versucht, Gesetze der Selbstdomination und der Domination über die Welt, die ihn umgibt.

Pretjerano iskorištavanje blagodati koje nudi Zemlja proizilazi iz grijeha oholosti. Zaborav vrijednosti Zemlje koji se dogodio i u teološkom promišljanju često je uzrok lošem odnosu čovjeka prema Zemlji i općenito prema zemaljskom životuu. Put sretnog i Bogu milog ljudskog življenja jest poštivanje Zemlje, njezinih blagodati i dijeljenje prostora i vremena s ljudima i drugim stvorenim bićima. Teološka znanost nipošto iz vida svog promatranja ne može zapustiti Zemlju jer time gubi svoje utemeljenje.

Različni problemi grafovskih invariant predstavljajo velik del študij na področju teorije grafov. Ker so ti problemi v veliki meri NP-polni, je smiselno iskati rešitve na določenih zanimivih družinah grafov. V tem delu se omejimo na probleme dominacije na družini poligrafov. To so grafi, ki izhajajo iz kemijske teorije grafov in so matematični model kemijske strukture polimera. V kemiji je polimer makromolekula, ki ima posebno ponavljajočo se strukturo molekul, povezanih s kovalentnimi vezmi. Mi se posebej omejimo na primere, ko so te ponavljajoče enote enake, oziroma v jeziku teorije grafov, ko so monografi izomorfni, ter so povezave med njimi enake. Taki grafi se imenujejo rotagrafi, če pa med prvim in zadnjim monografom ni povezav, imenujemo tak poligraf fasciagraf. S pomočjo algebre poti pokažemo, da se različni problemi dominacije na razredu poligrafov za fiksno velikost monografa lahko rešijo v konstantnem času. Ker so posebni primeri poligrafov tudi grafovski produkti poti in ciklov, za kartezični in direktni produkt implementiramo algoritem in dobimo formule za dominantna, neodvisna dominantna ter rimska dominantna števila teh grafov, kjer je eden od faktorjev fiksen. Nadalje pokažemo, da se preučevane grafovske invariante na fasciagrafih in rotagrafih, pri katerih je monograf enak, lahko razlikujejo le za konstantno vrednost, natančneje, za končno število (različnih) konstant. Nazadnje še rešimo problem rimskega dominantnega števila na leksikografskem produktu grafov. Z vpeljavo koncepta tako imenovanih dominatnih parov za poljubna grafa podamo formulo, ki določi rimsko dominantno število njunega leksikografskega produkta. Podamo tudi nove neskončne družine rimskih grafov. The problem of determining various graph invariants on graphs is one of the major research topics in graph theory. As most of these problems are NP-complete, it is interesting to look for algorithms on different graph classes. In this thesis we will restrict our attention to domination problems on the class of polygraphs. Polygraphs represent a mathematical model for a chemical structure called polymer, that is a molecule, whose structure is composed of multiple repeated units linked by covalent chemical bonds. We will focus on cases where these repeated units are the same, i.e. in graph theoretic terminology, where monographs are isomorphic and edges joining them are the same. Such graphs are known as rotagraphs. If there are no edges between the first and the last copy of the monograph, we refer to such polygraph with the name fasciagraf. Using an algebraic approach we show that many domination problems on the class of polygraphs, where the size of the monograph is fixed, can be solved in constant time. As polygraphs include products of paths and cycles, we implement the algorithm to get closed expressions for the domination, the independent domination and the Roman domination number of the Cartesian and the direct product of paths and cycles, where the size of one factor is fixed. Additionally we show that the values of the investigated graph invariants on the fasciagraphs and the rotagraphs with the same monograph can only differ for a constant value. Using a new concept of the so-called dominating couple we establish the Roman domination number of the lexicographic product of graphs. We also give new infinite classes of Roman graphs among investigated graphs.

U članku se tvrdi da rani romantizam, artikulišući vlastito stanovište, upućuje prosvećenosti jednu „estetičku“ primedbu i da se ta primedba može protegnuti do duboko u dvadeseti vek. Autor rada je, posle Šlegela i njegove škole, pronalazi ne samo u Veberovoj dijagnostici institucionalizovane racionalnosti zapadne civilizacije, te u Dijalektici prosvetiteljstva Horkhajmera i Adorna i kritici ciljno orijentisanog ili instrumentalnog uma savremenosti koja je usledila, već i, na drugačiji način, kod Fukoa, braće Beme, pa čak i u fi lozofi ji postmoderne i neopragmatizma. Zaključuje se da je svim tim orijentacijama zajednička detekcija manjka samoprosvećenosti prosvetiteljstva, izostanak njegove autoreferentne korekcije, neobračunavanje troškova ogrešenja o ono njegovo „drugo“, što onda bilo nepovratno ili ipak nekako još ispravljivo, potkopava njegov izvorni kritički i emancipatorski program. The article argues that early Romanticism, articulating its own view, addresses to the Enlightenment an “aesthetic” remark which be traced deep into the twentieth century. The author of the work found it, after Schlegel and his school, not only in Weber ‘s diagnosis of institutionalized rationality of Western civilization, and in the Horkheimer’s and Adorno’s Dialectic of Enlightenment and the critique of the goal-oriented or instrumental reason of modernity that followed, but in a different way, also in Foucault, Böhme brothers, and even in postmodern philosophy and neopragmatism. It is concluded that all these orientations share detection of the lack od self-enlightenment of the Enlightenment and, consequently, the lack of its self-referential correction. These unaccounted costs of violations the Enlightenment committed to its “other”, irreversibly or somehow still recoverable, undermines its original critical and emancipatory program.

Nustatyti dominacijos modeliai automatiškai dar nenušviečia akcentinių paradigmų istorijos. Kaip ir segmentinių požymių atveju, būtina nustatyti analoginės raidos rezultatus ir atskirti juos nuo reguliarių pakitimų. Latvių ir lietuvių kalbų žodžių daryboje labai produktyvios tapo tiek apofonija, tiek metatonija, sukurdamos sudėtingus morfonologinius santykius. The defined models of domination do not automatically reveal the history of accent paradigms. Similar to articulate characteristics, it is necessary to define results of analogous development and distinguish them from regular changes. In the Lithuanian and Latvian languages word formation uses ablaut and metatony very productively thus creating complex morphonological relations.

Ključna diskurzivna preokupacija ekofeminizma je dekonstrukcija dualizama zapadnog mišljenja, čije razrađene izvedenice predočuju izvorišta problema ljudske nejednakosti i proizvođenja hijerarhije. U tom kontekstu prezentira se ekofeminističko razumijevanje dominacije, a prikazom modela moći i orodnjenih hijerarhija u suvremenom društvu tumače se uzroci ekološke krize, tj. konceptualna povezanost između dominacije nad ženama i dominacije nad prirodom kao „originalnim drugima“. Ekofeministički zahtjevi za objedinjavanjem socijalne i ekološke rasprave o problemima okoliša pojašnjavaju se stavovima o nemogućnosti izvođenja društvenih promjena u vezi sa ženskom opresijom bez očitovanja o degradaciji okoliša pa ekološka pitanja postaju pitanja socijalne pravde. Pozivom za uvažavanjem obrasca svijeta prirode koji svojom raznolikošću pokazuje princip zdravog i stabilnog sistema, ekofeministkinje sugeriraju stvaranje vizije društva u kojem se nužno s uspostavljanjem uravnoteženog odnosa prema prirodi i okolišu ukida i patrijarhat, ali i ostali oblici dominacije

The Caribbean is characterized by a certain divided, or hybrid, identity created by the colonial situation. In her book, The Autobiography of My Mother, Jamaica Kincaid introduces us to a story of a young woman in search of her identity and native tongue, held back because she doesn't know her mother, because of a careless father and a colonized nation. Inflicting one's language is the key way in which to inflict power and control, a means used by colonizers. The presence of the English language and the language of French patois in Antigua, the author's birthplace, and the relationship between these languages serves to reflect, albeit at a micro-level, the relationship between the dominance and subordinateness that arises in most colonial and post-colonial situations. In a cultural sense, the problems of dominance and subordinateness are most directly linked to the question of language. Dependant on the local circumstances and personal needs or tendencies, the post-colonial writer can decide to either renounce or adopt the colonial language. Adoption and application of the language to novel needs is a process in which the language is accepted and «burdened» with one's own cultural experiences. However, even colonialism has its end. «The former winners», or the colonizers, must not only face defeat but also realize the dialectic relationship with the other culture, that has resulted in alterations on both sides. The winner-loser relationship has brought about the typical multicultural, if not also an intercultural situation., Karibe karakterizira jedan udvojeni ili hibridni identitet kojeg je stvorila kolonijalna situacija. U knjizi Autobiografija moje majke Jamaica Kincaid nas uvodi u priču o mladoj ženi koja je u potrazi za identitetom i materinjim jezikom, a sputana je zbog nepoznavanja majke, zbog nebrižnog oca i zbog kolonizirane zemlje. Nametanje jezika je ključni način nametanja moći i kontrole, kojim se služe kolonizatori. Nazočnost engleskog i francuskog patoisa na Antigui, otoku na kojem se autorica rodila, i odnos patoisa i engleskog jezika odražava na «mikrorazini» odnose dominacije i subordinacije koji se javljaju u većim kolonijalnim i postkolonijalnim situacijama. Problemi dominacije i subordinacije u kulturalnom smislu, najizravnije se tiču pitanja jezika. Ovisno o lokalnim prilikama i osobnim potrebama i sklonostima, postkolonijalni pisac može se odlučiti ili opozvati ili prisvojiti kolonizatorski jezik. Prisvajanje i pripisivanje jezika novim uporabama je proces u kojem se jezik prihvaća i «opterećuje» vlastitim kulturalnim iskustvom. Međutim, i kolonijalizmu dolazi kraj. «Bivši pobjednici», bivši kolonizatori, moraju se suočiti ne samo s porazom, u dijalektičkom odnosu s drugom kulturom i njihova kultura se neminovno promijenila. Odnos pobjednika i poraženih dovelo je do tipične multikulturalne, ako ne čak i interkulturalne situacije.

Karibe karakterizira jedan udvojeni ili hibridni identitet kojeg je stvorila kolonijalna situacija. U knjizi Autobiografija moje majke Jamaica Kincaid nas uvodi u priču o mladoj ženi koja je u potrazi za identitetom i materinjim jezikom, a sputana je zbog nepoznavanja majke, zbog nebrižnog oca i zbog kolonizirane zemlje. Nametanje jezika je ključni način nametanja moći i kontrole, kojim se služe kolonizatori.

U radu se analiziraju rezultati empirijskog istraživanja o odnosu prema živom svijetu. Istraživanje je provedeno 2010. na prigodnom uzorku 410 studenata/tica 8 fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Prikupljeni su odgovori ispitanika/ca o percepciji prava na život čovjeka i životinjskih vrsta te motivima čovjekove brige i postupaka prema svim živim bićima – biotičkoj ekumeni. Možemo govoriti o specifičnom teorijskom pristupu razumijevanju 1) prava na život, odnosno o tri grupe odnosa prema životu: egalitarnost, dominacija čovjeka i borba vrsta za opstanak ; te 2) motiva čovjekova postupanja prema živom svijetu. odnosno o četiri glavna motiva: etička dužnost, korist, emotivnost i ovisnost o situaciji. Cilj rada je predstaviti: 1) opće distribucije rezultata istraživanja ; 2) povezanost socio-demografskih obilježja i orijentacija ispitanika/ca (spol, fakultet, godina studija, religioznost, politička opredijeljenost i socio-ekološke orijentacije) i odnosa prema živom svijetu ; te 3) usporedbu rezultata s prethodnim istraživanjem iz 2005.

The paper describes the practical application of triple test cross analysis. The method is illustrated using data for cotyledon area obtained by studying two inbred lines and their cross as well as 30 crosses between the inbreeds and 10 randomly selected lines. U radu je prikazan praktičan postupak analiza testa trostrukog ukrštanja. Za ilustraciju metode uzeti su podaci za površinu kotiledona od genetičkog materijala koji se sastojao od dve inbred linije, njihovog ukrštanja i 30 ukrštanja koja su nastala u ukrštanjima inbred linija kao i njihovog ukrštanja sa deset slučajno odabranih linija.

Teorija moderne Jacquesa Bideta fascinantan je istraživački pothvat koji nas na izazovan način sučeljava s nizom ključnih teorijskih i praktičnih problema. Tekst se usredotočuje na pojmove metastruktura, dominacija, klase i demokracija. Najvažniji je pojam “metastruktura”, koji valja razumjeti kao cjelinu resursa koordinacije i legitimacije (na ekonomskoj, pravnopolitičkoj i kulturnoj razini – prevladavanje svakog transcendentnog poretka) koji su građanima moderne na raspolaganju, a koji se mogu kombinirati na više različitih načina, u raznovrsnim strukturama moderne. Kako razumjeti ontologijski status te metastrukture? Potpun odgovor na to pitanje suočava nas s drugim pitanjem: može li se pružiti znanstveno objašnjenje geneze te moderne (meta)strukture? Ako je dakle metastruktura neka vrsta opće gramatike moderne, društvene su strukture aktualizacija mogućnosti metastrukture prema spektru koji ide od krajnosti planskog kolektivizma do krajnosti liberističkog kapitalizma. Stoga se dvojnost moderne očituje u tome što je obilježuje s jedne strane univerzalistička legitimacija, a s druge ustrajnost oblikā dominacije (klasne). Prema Bidetu, u kapitalizmu će se uspostaviti dominantna klasa s dva pola, vlasništvom i kompetencijom, koja odgovaraju isprepletenosti tržišta i organizacije u tom obliku društva. Stoga pokušaj emancipacije od dominacije vlasnika, u slučaju planskog kolektivizma, do maksimuma razvijajući organizacijsku dimenziju da bi se na egalitarniji način zadovoljile društvene potrebe, nužno vodi u dominaciju organizatora. No teza da u kapitalizmu dominantna klasa ima dva pola (vlasništvo i kompetencija) izložena je prigovoru da o drugom polu te klase (upravljača) kaže ujedno i previše i premalo. Naime ostaje nejasno kako misliti jedinstvo kapitalističke dominacije u pluralnosti sfera društvene moći; a ako je, naprotiv, potrebno odustati od tog jedinstva, zašto se ograničiti samo na dva pola? Zaključno se problematiziraju dva pitanja koja se autoru čine odlučujućim: u kojoj se mjeri nejednakosti vezane uz vlasništvo ili kompetenciju mogu označiti kao klasni odnosi ili oblici dominacije? I kakva je relacija između raznovrsnih modaliteta klasnih odnosa ili odnosa dominacije i ustanova moderne poliarhijske demokracije koja u svom središtu ima višestranačje?, Jacques Bidet’s theory of modernity is a fascinating research project which confronts us in a challenging way with a series of key theoretical and practical problems. The text focuses on the concepts of metastructure, domination, class and democracy. The most important concept is “metastructure”, which is to be perceived as all coordination and legitimation resources (on the economic, legal-political and cultural levels – the overcoming of any transcendental order) at the disposal of the citizens of modernity. These resources can be combined in several different ways, in varied structures of modernity. How are we to understand the ontological status of this metastructure? A full answer confronts us with another question: is it possible to offer a scientific explanation of the genesis of this modern (meta)structure? Thus, if metastructure is some sort of general grammar of modernity, the social structures are an actualisation of the possibilities of metastructure according to the spectrum ranging from the extreme of planned collectivism to the extreme of liberistic capitalism. Consequently, the duality of modernity is manifest in the fact that it is characterised, on the one hand, by universalistic legitimacy and, on the other, by the persistence of forms of (class) domination. According to Bidet, in capitalism a dominant class will be established with two poles – property and competence – which correspond to the interlinkage of market and organisation in such a form of society. For this reason, an attempt to achieve emancipation from the domination of the proprietor, in the case of planned collectivism, developing to the full the organisational dimension in order to satisfy the social needs in a more egalitarian way, necessarily results in the organiser’s domination. But the thesis that the dominant class in capitalism has two poles (property and competence) is met with the objection that simultaneously too much and not enough is said about the second pole of this class (of managers). Namely, it remains unclear how we must think the unity of capitalist domination in the plurality of spheres of social power; and if, on the contrary, we must abandon this unity, why should we limit ourselves to only two poles? The author concludes with a discussion of two questions which he deems to be decisive: to what extent can the inequalities related to property or competence be designated as class relations or forms of domination? And what is the relation between various modalities of class relations or relations of domination, and the institutions of modern poliarchic democracy which is centred on the multi-party system?

U uvjetima globalizacije svjetskog gospodarstva, tj.u uvjetima kibernetskog neokolonijalizma položaj male srednje razvijene zemlje dobiva nove dimenzije:izbor strategije gospodarskog rasta i razvitka nije stvar izbora dotične zemlje.Njezina razvojnai ekonomska politika nije izolirana i vodjena nacionalnim interesima.Mijenja se njezina dimenzija komparativnih prednosti:Ona postaje ne samo price taker, nego je i rule taker.Ako j k tomu zemlja zadužena , kao što je R.Hrvatska, onda ona mora formulirati svoju gospodarsku strategiju i svoju ekonomsku politiku na taj način da što manje odstupa od pravila igre koju diktiraju temeljni subjekti svjetske ekonomije, a to su transnacionalne korporacije.Svakako, u prijelaznom razdoblju k punoj globalizaciji svjetskoggosodarstva to su i velike zemlje, osobito supersile, koje su kako price settersi tako i rule makersi