Search

Ne treba se čuditi i iščudavati ako govorimo o nasilju u duhovnosti. Istina je da bi točnije bilo govoriti o «nasilju nad duhovnošću», jer u kategoriju duhovnosti ne može ući nešto što je povezano s nasiljem, tj. nasilje i duhovnost ne idu zajedno. Kao što ona transcendira geste i propise unutar jedne religije, kao što tran¬scendira svoju vlastitu religiju, tako transcendira i svako nasilje, pokazujući da na svakome području gdje se pojavljuje nasilje može stajati i duhovnost kao pandan njemu. No duhovnost nije nešto što se nalazi iznad svega. I ona se kreće u granicama koje su njoj određene. Duhovnost ima svoje izvorište. Temeljno je izvorište u svim religijama Transcendentni kojemu se prilazi s tri temeljna osjećaja: tremendum, fascinans, no-uminosum. Oni proizlaze iz Biblije, Kur'ana, Veda. Kad govorimo o kršćanskoj duhovnosti, njezino polazište i njezin uvir uvijek su prvenstveno Biblija i crkveni nauk. To ne znači daje duhovnost unutar jednoga vjerovanja uni-formirana. Naprotiv, uniformiranost i duhovnost ne idu zajedno. Ona je i unutar jedne vjere bogatstvo u različitosti. Problem, a onda i nasilje, nastaje kad se različitost udaljava od izvorišta i proglašava sebe bogomdanim, dogmom. Kako se to ne bi događalo, potrebno je «razlikovanje duhova», o kojemu već govori Pavao u 1 Kor 12. Prema njemu, razlikovanje duhova nije, barem ne u teoriji, nešto nemoguće i teško. Temeljni stav prema duhovnima, darovima, karizmama za njega i za sve nas danas je izgradnja zajednice. Što god tome ne služi, nije uopće potrebno, odnosno spada u iskrivljenu duhovnost. Mnogi su posebnost poistovjetili s različitošću pa vrše upra¬vo nasilje nad duhovnošću insistirajući po svaku cijenu na svojoj posebnosti ili posebnosti određene skupine. U tom se slučaju ne do¬gađa služenje župi kao jezgri u Katoličkoj crkvi nego se, štoviše, od župe traži služenje njoj i njezinoj karizmi. Puno ima «abuzusa» u kršćanskoj duhovnosti, počevši od teologije satisfakcije, preko koje je ušlo u duhovnost svakovrsno «djelovanje» kako bi se udobrostivilo Boga. Kada duhovnost traži «žrtvenoga jarca», ona neminovno skreće u devijacije i nasilja. U posljednje vrijeme osobito je u nas rasprostranjena terapija iscjelje¬nja u korijenu. To su raznorazne molitve i za pretke, molitve koje imaju jaku magijsku konotaciju. Magijsku konotaciju imaju i razne molitve za ozdravljenja, razni svojevoljni egzorcizmi. Magijsko u njih prelazi u nasilje onda kada se ne postignu željeni rezultati. Za to se okrivljuje «neprotočnosti», odnosno zatvorenosti Duhu nad kim, s kim i za koga se svi ti čini proizvode. «Viđenja» su postala vrlo učestala, puna su mašte i često odudaraju od Biblije toliko da prelaze u herezu. Molitve se pretva¬raju u magijske čine. Sveci više nisu oni čiji krepostan život treba nasljedovati nego kojima se treba na određen način moliti jer su veliki čudotvorci, odnosno uslišatelji molitava. Iz suvremenih «duhovnih iskustava« uglavnom se izbacuje govorenje o križu, boli, patnji, bolesti, podnošenju svega toga, kao i služenju. Time se duhovna iskustva svode na nešto magijsko i tra¬ženje nečega što nije stvarnost. Bibličar po struci i nadbiskup velike Milanske nadbiskupije Martini vidi u praksi sve te probleme i daje određene ponude: prije svega služenje zajedništvu i stvaranje zajedništva iznad svega, za¬tim trajna teološka i katehetska formacija, duh jedinstva i duh uzne-miravanja, te «umjereni zanos duha»., One does not have to wander if we speak about violence in spirituality. It would be more appropriate to speak about "violence towards spirituality", because in the category of spirituality does not belong anything linked to violence, i.e. violence and spirituality do not belong together. Just as it transcends gestures and precepts of a religion, transcending its own religion, spirituality transcends every violence, showing that in every ambient where violence exists, there can be spirituality as a antipode. But, spirituality isn't above everything. It is confined by its own borders. Spirituality has its source. The basic source in all re-ligions is the Transcendent one, approached by three basic feelings: tremendum, fascinans, numinosum, expressed by the Bible, Qur'an and Veda. In terms of Christian spirituality, its source and finality are primarily the Bible and the Church's doctrine. That doesn't make the spirituality uniformed inside a certain system of belief. On the contrary, uniformity and spirituality do not go along. Spirituality of a faith is a richness of diversity. The problem, and then the violence, happens when the diver-sity distances itself from the source, and proclaims itself as a god-given, as a dogma. In order avoid this, one needs the "discernment of sprits" described by Paul in 1 Cor 12. According to him, the dis¬cernment of spirits is not an impossible and difficult task. A basic criterion in the matter of the spiritual, gifts, charisma is the edifica¬tion of the community. Whatever does not serve this purpose is not necessary, i.e. belongs to a distorted spirituality. Many have identified the specific with the different, and there-fore are violent towards spirituality insisting on their particular char-acteristics, or particularities of a certain group. In this case there is no service to the parish, as a core of Catholic Church, but, the de-mand to be servile to a particular group and its charisma. There are many abuses in the Christian spirituality, starting from the theology of satisfaction, through which every kind of "op-eration" found its way into spirituality, in order to obtain something from God. When spirituality requests a scapegoat, it deviates into vi-olence and similar irregularities. Lately, particularly in our regions, we have the so-called therapy of healing in root. Here belong prayers for the ancestors, with a strong magical connotation, just like differ¬ent healing prayers and unauthorised exorcisms. The magical conno¬tation becomes violence when desired results do not occur. Usually the blame is on "non-aperture to", or rejection of the Spirit. "Visions" have become very frequent, full of imagination and so far from Bible that merge into heresy. Prayers become magical acts. Saints are no longer people whose virtuous life is to be imi-tated, but those who are to be implored in a specific way, since they are great miracle makers. The modern "spiritual experiences" mostly avoid the theme of the cross, suffering, illness, serving, bearing... Therefore, the spir-itual experiences are reduced to something magical, and to a search of a non-reality. A Biblicist by education, and archbishop in peace of Milan, cardinal Martini, detects all these problems, and gives some sug-gestions: the service to the community and creation of communion above all, continual theological and catechetic formation, a spirit of unity and a spirit of restlessness and a "moderate enthusiasm of the spirit".