Search

Cilj je rada istražiti probleme emancipacije crnogorskog jezika i autokefalne Crnogorske pravoslavne crkve kao ključnih nositelja crnogorskog nacionalnog identiteta, ali i kao kategorija koje ukazuju na duboku podijeljenost crnogorskog društva. Nakon kratkog pregleda crnogorske povijesti i analize rezultata popisa stanovništva u posljednjih pedeset godina u poglavlju o crnogorskom jeziku prikazan je još uvijek nedovršeni proces implementacije standardnoga jezika. Poseban je naglasak stavljen na recepciju Petra II. Petrovića Njegoša i donedavnu ulogu dviju suprotstavljenih nacionalnih akademija znanosti, čije je postojanje između ostalog pridonijelo onemogućavanju istinske provedbe jezične standardizacije. U poglavlju o Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi razrađeni su argumenti u prilog postojanja Crnogorske pravoslavne crkve, kao i argumenti njezinoga glavnog osporavatelja, Srpske pravoslavne crkve, uz navođenje utjecaja templara kao primjera zajednice koja je lokalnoj pravoslavnoj crkvi dala snažan pečat., The aim of the paper is to explore the problems of emancipation of the Montenegrin language and autocephalous Montenegrin Orthodox Church, not only as key bearers of the Montenegrin national identity, but also as categories indicating the deep division of the Montenegrin society. After a brief review of the Montenegrin history and analysis of the results of the population census in the last fifty years, the following text discusses the unfinished process of implementation of the standard Montenegrin language. Particular emphasis is placed on the reception of Peter II. Petrović Njegoš and the recent role of two opposing national academies of science, which among others prevented the true implementation of language standardization. The chapter on the Montenegrin Orthodox Church elaborates the arguments that support its existence as well as the arguments of its main opponent, the Serbian Orthodox Church, along with the elaboration of the influence of the Templars, which gave a strong seal to the local Orthodox Church.

U ovome je radu prikazan odnos četiriju južnoslavenskih jezika hrvatskoga, srpskoga, bošnjačkoga/bosanskoga i crnogorskoga te njihov povijesni razvoj i današnje njihovo stanje na svim jezičnim razinama. Budući da svi navedeni jezici pripadaju istoj porodici, u radu će biti prikazan razvoj iz zajedničkoga praslavenskoga prajezika. U uvodnom dijelu rada više je riječi posvećeno zajedničkom prajeziku iz kojega nastaju, zatim i samoj povijesti tih jezika, a kasnije će biti riječi o klasificiranju ovih jezika na svim unutarjezičnim i izvanjezičnim razinama te opisan njihov međusobni odnos. U zaključnom dijelu rada prikazane su sve bitne osobine (od glasovnog sustava do sintakse) koje čine sličnosti i razlike među hrvatskim, srpskim, crnogorskim i bošnjačkim/bosanskim jezikom.

Knjigu čine studije posvećene temeljnim ishodištima Crnojevića štamparije ; baroknoj književnosti bokokotorskog korpusa ; Petru II Petroviću Njegošu u bokokotorskom arealu i duhovnim obzorima hrvatskog narodnog preporoda ; Luči mikrokozma ; transformacijskim nivoima usmene i pisane književnosti u djelima Njegoša i Stefana Mitrova Ljubiše. Tu su i radovi u kojima Nikčević tematizira fenomene izvanjaca, inostranaca i crnogorskog srpstva ; povijesne tokove i korespondenciju Josipa Juraja Strossmayera i Nikole I Petrovića Njegoša ; te retrogradnu poetiku Vuka S. Karadžića i postnjegoševsku narativnu književnost. Završni tekst u prvoj cjelini rezultat je Nikčevićevog istraživanja europskog književnog konteksta u crnogorskoj periodici druge polovine XIX. i početka XX. vijeka. Jezik i stil: Dio drugi, s naslovom „Jezikoslovne studije“ otvara rad posvećen tvoračkim dometima jezika i stila crnogorske pripovijetke u periodu od 1860. do 1916. godine. Slijedi studija na temu staroslavenskog jezika u funkciji bogosluženja katolika barske nadbiskupije i neriješenih pitanja Perčićevog „Misala“. Tu su i tri polemičke studije kroz koje se Nikčević predstavlja kao vrstan polemičar, ali i poznavalac crnogorske dijalektologije.

U radu se prikazuje Rječnik njeguškoga govora crnogorskoga filologa Adnana Čirgića i ocjenjuje se važnim dijalektološkim djelom za crnogorski jezik i jezikoslovlje u cjelini.

Autor daje prikaz specifične "zamjene jata" u podgoričkome govoru, koja je uslovila strogu jezičku distinkciju između pripadnika različitih konfesija u ovome gradu (muslimana i hrišćana). Posebna pažnja posvećena je ikavici podgoričkih muslimana kao pojavi koja je izazvala različita tumačenja autorā budući da je njeno postojanje atipično u Crnoj Gori kao prepoznatljivo ijekavskoj zemlji. Poslije interpretacije svih dosadašnjih tumačenja ove pojave, autor daje sopstveno objašnjenje zaključujući da je riječ o autohtonome glasovnom procesu., The purpose of the paper is to give an overview of the specific ‘replacement of jat" in the vernacular of Podgorica, which resulted in a strict linguistic distinction between the representatives of various confessions in this town (Muslims and Christians). Special attention is placed on the ikavica spoken by the Muslims in Podgorica as a phenomenon which caused different interpretations by different authors and which is due to the fact that its existence is not typical of Montenegro where ijekavica is spoken. On analyzing all the previous interpretations of this phenomenon, the author gives his own explanation concluding that it represents a case of an autochthonous vocal process.

U radu se kritiziraju načela Novosadskog dogovora (1954). Autor pojašnjava zbog čega je Novosadski dogovor neodrživ posebice u odnosu na crnogorski jezik.

U radu se govori o lingvističkim pogledima hrvatskog lingvista Dalibora Brozovića na crnogorski jezik.

U radu se govori o crnogorskom jeziku kao specifikumu crnogorske nacije. Osobita se pozornost usmjerava na suvremeno jezično stanje i rad Savjeta za standardizaciju crnogorskog jezika.

Autor ukazuje na anahronost i pogrješnost upotrebe termina crnogorski književnojezički izraz, što ga je u Crnoj Gori utemeljio akademik Branislav Ostojić. U vrijeme državnoga zajedništva u SFRJ, crnogorski književnojezički izraz (kao podvarijanta srpskoga jezika) predstavljao je tipičan primjer negacije crnogorskoga jezika. Sve opštecrnogorske jezičke karakteristike tada su tretirane kao dijalektalni oblici u okviru srpskoga/srpskohrvatskoga jezika.

Rad predstavlja doprinos predustavnoj raspravi u vezi s imenovanjem jezika u Crnoj Gori. U njemu je istaknuto da je naziv crnogorski jedino ispavno rješenje za ustavno imenovanje službenoga jezika.

Rad donosi analizu anahronih stavova u savremenoj crnogorskoj leksikografiji o standardnim jezicima u okviru štokavskoga jezičkoga sistema.

Rad predstavlja analizu naučnih stavova iznesenih na naučnom skupu Norma i kodifikacija crnogorskoga jezika (Institut za crnogorski jezik i jezikoslovlje, Cetinje, 2005.)

Ovim radom se ukazuje na različit istorijski razvoj crnogorskoga i srpskoga književnoga jezika, kao dva zasebna jezika.

U ovom tekstu se iznosi sintetički ogled o rezultatima etnolingvističkih istraživanja akademika Vojislava P. Nikčevića, naročito o onima koji su predmet koautorske knjige Naučna crnogorska istoriologija (Dragoje Živković & Vojislav P. Nikčević, Naučna crnogorska istoriologija, Crnogorski kulturni forum, Cetinje, 2006).

Autor ovoga teksta daje pogled na prisustvo i značaj orijentalne leksike u crnogorskome jeziku i iznosi njenu moguću klasifikaciju. Pored toga, ukazuje na preciznost termina orijentalizmi u odnosu na češće korišćeni termin turcizmi. Ne ulazeću u dublju analizu umjetničkih funkcija ove vrste leksike u romanu Crnoturci Huseina Bašića, autor ukazuje na njenu frekventnost u tome romanu te donosi kratak rječnik orijentalizama koji se u njemu koriste.

U ovom radu analizira se sudbina suglasnika h u govoru podgoričkih muslimana kao sastavnom dijelu istočnocrnogorskih govora. Poseban se akcenat stavlja na vjersku pripadnost koja je uticala na očuvanje ovoga glasa u govoru o kojemu je riječ.

Autor daje kratak pregled aktuelnih stavova i mišljenja u vezi s ustavnim imenovanjem službenoga jezika u Crnoj Gori, te iznosi sopstveni prijedlog u vezi s imenovanjem toga jezika. Data su objašnjenja određenih lingvitičkih pojmova, bitnih za našu trenutnu jezičku situaciju, te objašnjeni razlozi zbog kojih se samo crnogorski može prihvatiti kao jedino valjano rješenje za službeni jezik u CG. Uz to, iznesen je pogled na jezičku situaciju koja je nastala poslije raspada SFRJ, što je uslovilo stvaranje posebnih sociolingvističkih jezika: bosanskoga, crnogorskog, hrvatskoga i srpskog.

U ovome radu obrađene su sve glavnije akcenatske, fonetske, morfološke, sintaksičke i leksičke osobenosti jezika podgoričkih muslimana. Rad je baziran na izučavanju jezika najstarijih govornih predstavnika ove populacije u Podgorici i dijaspore u Skadru, te na proučavanju starih arhivskih rukopisnih dokumenata iz XIX. i prvih godina XX. stoljeća. Na taj način je dat prikaz i aktuelnoga (sinhronog) i dijahronoga stanja govora o kojemu je riječ. Govor ove populacije najviše se izdvaja od ostalih govora crnogorskoga jezika po fonetskim i, nešto manje, po morfološkim specifičnostima. Inače, po najbitnijim svojim osobinama on se skladno uklapa u jugoistočnu grupu crnogorskih govora i u crnogorski jezik uopšte.

Autor ukazuje na naučni doprinos akademika Vojislava Nikčevića lingvistici, a naročito montenegristici. Donosi se pregled najažnijih studija iz oblasti montenegristike i njegošologije, a poseban akcenat je stavljen na njegov rad na utemeljenju crnogorskoga jezika.

Ova knjiga predstavlja zbornik od 20 tekstova Adnana Čirgića iz oblasti montenegristike, koje je objedinio i predgovor napisao akademik Vojislav P. Nikčević.

U članku se objašnjava kako je došlo do toga da se od 1990-ih u Hrvatskoj, Srbiji, Bosni i Crnoj Gori proširila tvrdnja da četiri nacije koje žive u tim državama govore četiri različita jezika. Nadalje, pruža se sociolingvistički uvid u sadašnju jezičnu situaciju, razotkriva se razlog normativnih nastojanja da se povećaju jezične razlike, govori se o nazivu jezika i o nezavisnosti sociolingvistike od politike.

"Razlikovni rječnik srpskog i hrvatskog jezika" (1993.) hrvatskoga lektora, novinara i književnoga prevoditelja Vladimira Brodnjaka kapitalno je djelo u kojem se leksičke razlike dokazuju na korpusu od trideset tisuća riječi te se time, uz već postojeće jezočnokodifikacijske priručnike, u znatnoj mjeri doprinosi čvršćoj standardizaciji i normiranju hrvatskoga književnoga jezika – o toj njegovoj iznimnoj stabilizatorskoj jezičnoj ulozi bit će riječi u ovome radu. Osobitost "Rječnika" očituje se u naročito uspjeloj koncepciji koja to djelo čini svojevrsnim jezičnim savjetnikom u kojem je svakom srbizmu pridružena prikladna hrvatska zamjena, a popisane su i "zajedničke riječi", no one u pojedinom sustavu nemaju stilski i uporabno jednaku vrijednost. S obzirom na to da "Razlikovni rječnik" bilježi i neke posebnosti crnogorskoga jezika, mogao bi poslužiti kao polazište za izradu izrazito potrebnoga razlikovnoga rječnika srpskoga i crnogorskoga jezika. Svi pozitivni i negativni elementi u sastavljanju Brodnjakova "Rječnika" mogu biti polazišta za buduća ostvarenja sličnih izdanja, ali još i više svih ostalih jednojezičnika i dvojezičnika crnogorskoga, hrvatskoga i srpskoga jezika.

Kodifikacija crnogorskoga jezika nameće se kao važna zadaća u ustoličenju njegove norme u procesu standardizacije. Te temeljne postavke opstanka i priznanja crnogorskoga jezika znanstveno argumentirano i tradicijski i lingvistički posve opravdano zastupa prof. dr. sc. Milorad Nikčević u svojoj knjizi Ogledi, studije, susreti: apologetika crnogorskoga jezika (Osijek: HCDP Croatica - Montenegrina RH: CKD MM Osijek, 2004).

Knjiga donosi rezultate projekta prof. dr. sc. Milorada Nikčevića "Peroj/Istra u prošlosti i sadašnjosti" koji je trajao od 1996. do 2000. godine. Donose se povijesne, kulturološke, konfesionalne, etnografske, etnojezične, dijalektološke i druge značajke toga istarskog areala s crnogorskim stanovništvom.

Ugledni hrvatski filolog, profesor slavistike u Zagrebu i Beču Milan Rešetar (1860.-1942.) više od pedeset godina svoga ustrajnog rada uložio je na proučavanju, komentiranju i interpretiranju pojedinih stihova Gorskog vijenca (7847.) Petra II. Petrovića Njegoša. On je svojim akribijskim i znalačkim radom točno ocijenio, ispravio mnoge nerealne sudove koji su izricani u trenutku zanosa za Njegoševo djelo, ili su bili plod nestručne spreme komentatora. Tako smo svojevremeno u knjizi Transformacije i strukture (Školske novine, Zagreb, 7982.) ustvrdili &raquo ; ; ; da je Milan Rešetar pravilno prosudio da je Stefan Mitrov Ljubiša (prvi komentator i priređivač latiničkog izdanja Gorskog vijenca - Zadar 1868.), okrenuo tekst na fonetičku ortografiju i dosta samovoljno ispravljao Njegošev jezik, a dodao je prilično nepotpun i netačan komentar&laquo ; ; ; . Primjedbe koje je izrekao Milan Rešetar na propuste Ljubiše u osnovi su točne. No ne upuštajući se u ovom kratkom sažetku u detaljniju analizu Rešetarovih brojnih izdanja Gorskog vijenca (objelodanio ih je 70, opremio ih predgovorima, pogovorima i komentarima), sučelit ćemo u naslovljenoj sintetičkoj studiji brojne vidove i Rešetarove aspekte, prije svega s Ljubišinim komentarima Gorskog vijenca. Ovo iz razloga što se u filologijskoj znanosti smatra da su ta, uz Latkovićeva i Banaševićeva izdanja Gorskog vijenca, najbolja kritička tumačenja Njegoševa djela. Rešetar je svojim znanstvenim proučavanjima dao izuzetan doprinos daljem razumijevanju, tumačenju i populariziranju stihova Gorskog vijenca, a samim tim on je umnogome obogatio književnopovijesnu znanost o Njegošu i tim radom udario pečat, zajedno s drugim proučavateljima, takozvanoj njegošologiji.

Članak opisuje jezičnu situaciju u Hrvatskoj, Srbiji, Bosni i Crnoj Gori. Povezuje je sa situacijom u drugim policentričnim jezicima i navodi sociolingvističke kriterije za utvrđivanje da li se radi o jednom ili o nekoliko standardnih jezika. U članku se govori i o nazivu jezika, o kodifikaciji, i o tome da se nacija, religija i kultura ne mogu poistovjećivati s jezikom jer se ne podudaraju s njim.

Crnogorska dijaspora u Istri u 17. i 18. stoljeću.(crnogorski jezik i njegova norma u kontekstu romanskog prostora. Stoljetna borba za pravo na uporabu crnogorskog jezika u liturgiji) Autor se u ovom prilogu proučavao pitanje naseljavanja, udomljavanja i opstanka jedine crnogorske "autohtone" zajednice u Republici Hrvatskoj. Ona je kroz tri i pol stoljeća uspjela sačuvati osnovne odrednice izvornog zavičaja. Formalni život ove crnogorske dijaspore započinje u Peroju aktom investiture 26. studenoga 1657. godine izdane od Jerolima Priulia, rašporskog kapetana i podestata iz Buzeta, inače vrhovnog mletačkog službenika zaduženoga za pitanja kolonizacije u Istri. Već u samom uvodu ovog pravnog dokumenta naveden je ključ za razumijevanje svih pitanja kojima se otvara srž problema. Tu stoji jasno napisano područje s kojega dolaze obitelji, "...venute da Montenegro paese Turchesco...". Autor ukazuje kako je ovo stožerna činjenica koja objašnjava sam čin preseljavanja ove crnogorske zajednice i njen opstanak na Istarskom poluotoku. Poznato je da Crna Gora u to vrijeme nema međunarodno priznati subjektivitet jer se nalazi u sklopu državnog teritorija, ali je razina njene nacionalne integracije na takvom stupnju da su je morali uvažiti i međunarodni činitelji. Mletački službenik iz Kotora Francesco Consolich koji je sastavio tzv. "Perojsku povelju", povijesno-pravni dokument, izvanredno poznaje stvarnu situaciju u neposrednom okruženju, pa s razlogom ovu skupinu ljudi navodi kao pripadnike države Crne Gore, premda formalno o sastavu otomanske države. Nacionalna integracija je na takvom stupnju da se lako može identificirati i po jeziku. Perojski primjer je za to najveća potvrda. U Peroj ne dolaze obitelji iz istog ili bliskog susjedstva. Struktura tih dobjeglica je sociološki, genetski i antropološki ali i uže zavičajno vrlo složena. Ima tu trgovaca, poljodjelaca, svećenika, vojnika, primoraca, gorštaka, građana i seljaka, turskih ili mletačkih podanika, katolika i pravoslavaca. Međutim, ono što ih osim prostora veže jest njihov standardni govorni idiom kojim se uglavnom svi služe, i kojeg su usprkos svim poteškoćama u procesu akulturacije uspjeli sačuvati do današnjih dana. Naime, njihovo novo odredište Peroj se nalazi smješten u istro-romanskoj potkovi između Rovinja, Bala, Vodnjana i Galižane s jedne te Fažane i Pule s druge strane. Stoga se govorna komunikacija Crnogoraca i njihove sjeverozapadne okolice (Rovinj, Bale, Vodnjan) već u startu odvija preko posrednika dok se ona s juga (Pula i Fažana) najvjerojatnije ostvaruje onom mletačkom varijantom kakva je bila u uporabi u provinciji Dalmaciji. Zavičajni govor (zetski) zadržan je samo na razini intimne komunikacije i u dijelu liturgije koja se povremeno skrovito održavala po kućama ili improvizirano u grčkoj crkvi Sv. Nikole u Puli. Vitalnost jezika održavana je vitalnim održavanjem intenzivnih veza matičnim zavičajem. One idu dvama pravcima - kopnenim pravcem kroz crkveni ustroj (Plaški, Gomirje, Krka i dalje na Cetinje) i morskim kroz pomorstvo i trgovinu (od Trsta do Boke Kotorske). Ipak, u službenim dokumentima civilne ili crkvene administracije( matične knjige, izvješća "ad limina", kupoprodajni ugovori, noratski spisi, oporuke i sl.) oni se svrstavaju u skupinu "gente illirica di rito greco" ili čak "nazione greca" koji se služe ilirskim jezikom "linqua illirica utuntur".

Autor propituje mjesto crnogorskoga među štokavskim književnim jezicima i postavlja temelje za standardizaciju crnogorskoga jezika po uzoru na ostale iz štokavskoga dijasistema.

Ogledi / Studije / Susreti - Apologetika crnogorskoga jezika knjiga je Milorada Nikčevića koja na jednome mjestu donosi tekstove posvećene crnogorskome jeziku i borbi za njegovu standardizaciju i priznanje kao službenoga jezika Republike Crne Gore.

Ogledi / Studije / Susreti - Apologetika crnogorskoga jezika knjiga je Milorada Nikčevića koja na jednome mjestu donosi tekstove posvećene crnogorskome jeziku i borbi za njegovu standardizaciju i priznanje kao službenoga jezika Republike Crne Gore.

U članku je riječ o materinskom crnogorskom jeziku, njegovoj genezi, tipologiji, povijesnom razvoju, statusu i trajnom postojanju.

Autorica daje presjek dvaju knjiga prof. dr. Milorada Nikčevića, radovitoga profesora na Pedagoškome fakultetu Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku: Odsjaji kultura. Hrvatska i crnogorska kultura stoljećima, Zagreb 2002. i Filološke rasprave (interkulturalni kontekst), Podgorica 2002.

Kulturne veze dvaju susjednih naroda, hrvatskoga i crnogorskoga, koji svoje prve susrete pamte još iz vremena naseljavanja na mediteranski prostor, intenziviraju svoje odnose u ranom srednjem vijeku, a najplodnije razdoblje kulturne razmjene dosežu u 19. stoljeću, što je izloženo u knjizi dr. Milorada Nikčevića Odsjaji kultura - Hrvatska i crnogorska kultura stoljećima.

Članak je prilog priznavanju samostalnosti crnogorskoga jezika i njegova uvođenja u Ustav Republike Crne Gore.

Nikčevićeva studija o Stefanu Mitrovu Ljubiši sadrži Predgovor: Ljubišin jezik u svjetlosti lingvističke nauke te poglavlja: Neke paralele upotrebe narodnog jezika u Njegoševu Gorskom vijencu i Ljubišinju Kanjošu Macedonoviću, Krađa i prekrađa Stefana M. Ljubiše, Ljubiša o narodnom karakteru svojega jezika i stila, Narodni karakter Ljubišina jezika i stila, Stefan M. LJubiša kao vukovac u mediteranskom kontekstu, Ljubišin jezik kao interdijalekat/naddijalekat (koine)crnogorskoga jezika, Prilog teorijskoj tipologiji piščeva jezika, Tzv. kroatizmi u jeziku Stefana M. Ljubiše. Iako je Stefan M. Ljubiša umro prije 125 godina, riječ je o prvoj monografiji o njegovu jeziku. Akademik je Nikčević ovom monografijom proniknuo u bit i srž Ljubišina etnosa, naciona i jezika u funkciji njegova neponovljivoga umjetničkog stvaralaštva. Zato je ova studija ujedno i pionirska i dragocjena.

Knjiga Filološke rasprave (Interkulturalni kontekst)sastavljena je od triju dijelova: Iskon i naracija, Tradicija i modernitet, U crnogorskom jeziku usustavljenih od 12 rasprava tičućih se crnogorskoga jezika i književnosti od srednjega vijeka do suvremenoga trenutka.

Knjiga Kroatističke studije prinos je crnogorsko-hrvatskim kulturnim i znanstvenim vezama koji nastoji oko istraživanja i razumijevanja često vrlo složenih a još češće spornih pitanja u znanostima o povijesti, književnosti i jezikoslovlju. Autor koji se više od trideset godina bavi kroatološkim pitanjima i ovom prilikom problematiku kojom se bavi nastoji sagledati, kada to činjenice nude, u kontekstu povijesnih odnosa između dvaju susjednih naroda i dvaju kultura, Crne Gore i Hrvatske, ali i hrvatsko-srpskih odnosa u najstarije vrijeme. Knjiga se sastoji od triju velikih cjelina: Etimološka i etnogenezička ishodišta, U horizontu Mažuranićeva stvaralačkog duha, Jezikoslovna ishodišta/interferencije

Most prijateljstva prikaz je knjige Milorada Nikčevića, redovitoga profesora na Pedagoškom fakultetu u Osijeku Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera Književna približavanja - rasprave/eseji/prikazi, CKD "Montenegro-Montenegrina" Osijek & HCDP "Croatica-Montenegrina" RH, Osijek 2001. Knjiga je to koja približuje dvije kulture, dvije povijesti i dvije književnosti - hrvatsku i crnogorsko, tražeći zajednička mjesta, ona koja su pogodna za povlačenje paralela. To je povijesno-kulturološko-filološko zasićeno tekstovno tkanje podijeljeno u tri tematska bloka (36) naslova.

Ivam Milčetić (1853-1921), književni povjesničar, etnograf i bibliograf, začetnik je na vertikali onih kritičara djela Stefana Mitrova Ljubiše koji će ga kasnije poput Jovana Skerlića, Svetislava Vulovića, Pačua i drugih svesti na razinu stvaratelja-zapisivača njegovih suvremenika iz Boke Kotorske vuka Vrčevića i Vuka Popovića, dakle usmene književnosti, "regionalnog" i "provincijalnog" stvaratelja, što on nikako nije bio - niti po tematici, niti po svom crnogorskom jeziku.

Ukoričenje Odsjaji kultura. Hrvatska i crnogorska kultura stoljećima sastoji se od dvaju dijelova: prvi podnaslovljen Hrvatsko-crnogorske kulturne veze obuhvaća 15 studija koje tematiziraju razdoblje najintenzivnijih kulturnih veza hrvatskoga i crnogorskoga naroda - 19. stoljeće preko istaknutih književnika i kulturnih poslenika s obiju strana, i hrvatske i crnogorske (Petar II. Petrović Njegoš, Ivan Kukuljević Sakcinski, Mato Topalović, Ljudevit Gaj, ban Josip Jelačić, Ivan Mažuranić i dr.), a drugi Obrana identiteta okuplja autorove intervjue i razgovore za različite medije poslagane kronološkim redom od 1986. do 2002. koji zadiru u suvremeno stanje hrvatsko-crnogorskih odnosa kroz kulturna, književna, jezikoslovna pa i politička pitanja.