Search

U članku se detaljno, sinhronijski i dijahronijski, kroz koncept akcentuacijskih paradigama (A, B, C), opisuje akcentuacija staroštokavskog govora Podgorice u Crnoj Gori ‒ uključujući govor svih generacija. Podgorički se akcenatski sistem pritom uspoređuje s nekim drugim crnogorskim i štokavskim govorima.

Povod razgovara je serija ekspertskih konferencija pod zajedničkim nazivom "Jezici i nacionalizmi" koja se održava 2016. u Podgorici, Splitu, Beogradu i Sarajevu, a koja je inspirirana knjigom "Jezik i nacionalizam". Na novinarsko pitanje o sukobu mišljenja na konferenciji u Splitu, gdje s jedne strane predstavnica Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje tvrdi da su to četiri standardna jezika, a s druge strane Mate Kapović joj se suprotstavlja tvrdnjom da se baš na standardnoj razini radi o jednom zajedničkom policentričnom jeziku, Kordić navodi dokaze da je upravo standardni jezik zajednički. Također pokazuje da različita kultura i tradicija ne donosi različite standardne jezike. Tema razgovora je i Neretvanska deklaracija o bosanskom jeziku objavljena 2016. godine. Kao način za razrješavanje nacionalističkog čvora Kordić predlaže da se u školama u sve četiri države predmet materinskog jezika nazove "Jezik i književnost". Nadalje, opisuje zašto su odredbe o jeziku u ustavu nebitne za lingvistiku i sociolingvistiku, a navodi i u kojem smjeru bi trebalo reformirati nastavu jezika u školama.

Povodom pet godina od izlaska knjige "Jezik i nacionalizam" govori se u ovom intervjuu o nacionalizmu u društvu i u jeziku. Navodi se kako zapadnoevropski istraživači opisuju nacionalizam i posljedice koje on nanosi u obrazovanju. Kritički se govori o prožetosti domaćeg jezikoslovlja politikom i o iskorištavanju teme jezika za raspirivanje nacionalizma.

Potaknuto knjigom "Jezik i nacionalizam", tematiziraju se u razgovoru podjele učenika po nacionalnoj osnovi u ime jezika. Govori se i o čišćenju jezika i o razlici između domaćih jezikoslovaca i lingvista u svijetu jer za lingviste u svijetu jezična pravila nisu proizvoljni zakoni zadati od strane nekog autoriteta, nego bilježenje onoga što je vidljivo u upotrebi kod mase govornika. U intervjuu se navodi što je to standardni jezik i da je postojanje jezičnih razlika najnormalnija stvar unutar policentričnog standardnog jezika, kako se vidi na primjeru austrijske varijante njemačkog ili američke varijante engleskog. Naposljetku, u intervjuu se govori i o temi ćirilice u Vukovaru.

Intervju motiviran knjigom "Jezik i nacionalizam" govori o manama obrazovanja u domaćoj sredini, te o ulozi medija i javnih ličnosti pri određivanju tema koje će zaokupljati društvo. Ukazuje na manipulacije političara i lingvista jezikom, posebno na primjeru segregacije djece po nacionalnoj pripadnosti pod izlikom da govore različitim standardnim jezicima. U intervjuu se, nadalje, opisuje kako se u Njemačkoj postaje sveučilišni profesor i zaključuje da bi bilo dobro preuzeti to i u domaćoj sredini. Navode se i razlike između njemačkog društva i domaćeg po prisutnosti govora mržnje i po racionalnosti tema koje dominiraju u javnom diskursu.

Radio-intervju u kojem se povodom knjige "Jezik i nacionalizam" govori o policentričnosti jezika, povezanosti purizma i nacionalizma, ulozi medija i intelektualaca te o etici znanstvenika.

Povodom knjige "Jezik i nacionalizam" razgovaralo se u radio-emisiji o desetogodišnjoj diskusiji u krotistici koja je prethodila knjizi. Nadalje, tematizirano je stanje domaće akademske zajednice u usporedbi s njemačkom. Govorilo se i o policentričnosti jezika te o povezanosti purizma i nacionalizma.

U intervjuu vođenom povodom knjige "Jezik i nacionalizam" razgovara se o razdvajanju učenika po nacionalnosti u ime jezika. Opisuje se policentrični standardni jezik, kakvim govori nekoliko naroda s nacionalno prepoznatljivim jezičnim razlikama, poput Austrijanaca i Nijemaca. Takav jezik se pokazuje kao najdemokratskiji oblik standardizacije jezika i kao sušta suprotnost od ujednačavanja jezika. Nadalje, u intervjuu se govori o domaćim jezikoslovcima kao određenoj interesnoj skupini, a govori se i o tome da nije opravdano ispravljati jezik sugovornika.

Povodom petogodišnjice objavljivanja knjige "Jezik i nacionalizam" u intervjuu se govori o ciljnoj publici te knjige i o pozitivnim učincima na javnost. A kritički se govori o kroatistima, njihovom prijedlogu donošenja zakona o jeziku i o purizmu koji zastupaju. Naglašava se potreba odbacivanja politike u jezikoslovlju. O teoriji policentričnosti ističe se da je sociolingvistička teorija, a da se u domaćoj sredini politika neosnovano proglašava za sociolingvistiku. Napominje se da policentričnost jezika ni na koji način ne priziva ujedinjavanje država u kojima se taj jezik govori jer i standardne varijante svih drugih policentričnih jezika govore se u različitim državama. U intervjuu se još opisuje odnos aktivnog i pasivnog leksikona i objašnjava se zašto kroatisti dugogodišnjim uvođenjem novih jezičnih razlika nisu uspjeli napraviti različite jezike.

U intervjuu se govori o knjizi "Jezik i nacionalizam". Navode se mane jezične politike obilježene purizmom i daju se smjernice kako bi jezičnu politiku trebalo promijeniti. Tematizira se odgovornost jezikoslovaca za razdvajanje djece po nacionalnoj pripadnosti u školama. Nadalje, ukazuje se na nepotizam unutar akademske zajednice i nudi se kao rješenje preuzimanje mehanizma koji postoji na talijanskim fakultetima. Osim toga, podsjeća se da fakulteti raspolažu etičkim kodeksom, pa kad bi se znanstvenici pridržavali njegovih načela, to bi ih spriječilo da odstupaju od dokazanih znanstvenih spoznaja. U intervjuu se navode primjeri raznih monocentričnih i policentričnih standardnih jezika. Na kraju se govori o tome kakvu ulogu pri nastanku različitih jezika ima teritorijalna razdvojenost ljudi koja onemogućava komunikaciju između njih.

Povodom knjige "Jezik i nacionalizam" razgovaralo se o purizmu u Hrvatskoj. Opisan je ne samo purizam u 1990-ima, nego su navedeni dokazi za izraziti purizam od 2000. do 2014. u hrvatskim školama. Nadalje, opisani su policentrični standardni jezici koji se sastoje od varijanta, kakav je njemački ili engleski, i povučena je paralela sa standardnim jezikom kojim govore Hrvati, Srbi, Bošnjaci i Crnogorci. Navedeni su kriteriji koji se u znanosti koriste za utvrđivanje je li riječ o jednom ili o nekoliko jezika. Tematiziran je i naziv jezika, zatim je li u Jugoslaviji bilo jezičnog unitarizma i kako neutralni eksperti iz zapadnoevropskih zemalja gledaju na to. Na kraju je prokomentirana i diskusija oko ćirilice u Vukovaru.

U razgovoru motiviranom knjigom "Jezik i nacionalizam" pokazuje se na nizu primjera da zaseban jezik nije uvjet za nastanak i postojanje nacije. Tematizira se austrijska nacija na čiji visok nacionalni ponos nimalo ne utječe činjenica što njihovim jezikom govori još nekoliko nacija u susjednim državama. U intervjuu se opisuju policentrični jezici kakav je njemački, engleski, španjolski, nizozemski itd. Navodi se da su razlike među varijantama tih jezika veće od razlika između hrvatskog, srpskog, bosanskog i crnogorskog, što znači da se i u ovom slučaju radi o jednom policentričnom jeziku.

Nakon konstatacije da je knjiga "Jezik i nacionalizam" dobrano uzburkala javnost, intervju započinje pitanjem da se pojasni izjava data E- novinama kako uvođenje ćirilice u Vukovaru nije znak dvojezičnosti. Nadalje, u intervjuu se pokazuje da političari izokrenuto tumače Evropsku povelju o regionalnim ili manjinskim jezicima. Također se pokazuje da poistovjećuju naciju i jezik, što je znak neobrazovanosti jer riječ je o pogledu zaostalom iz 19. stoljeća. U nastavku intervjua opisuje se što je to policentrični jezik. Objašnjava se zašto nije točna tvrdnja koju iznosi Josip Silić o suprotstavljenosti strukturalizma i teorije policentričnosti. Poslije toga, navode se primjeri koji oslikavaju kako su leksičke razlike među varijanata policentričnih jezika najnormalnija pojava. U okviru intervjua objašnjavaju se i razlozi zašto je titlovana predstava Branislava Nušića "Gospođa ministarka" koju je režirao Oliver Frljić u kazalištu Kerempuh. Završno, u intevjuu se podsjeća da pisani spomenici iz 12. stoljeća ne mogu se pripisivati nijednoj naciji jer prva nacija na evropskom kontinentu nastala je tek krajem 18. stoljeća.

Povodom knjige "Jezik i nacionalizam" govori se u ovom intervju o proširenom mitu da je nekad u prošlosti postojalo doba čistog jezika i da se jezik otada pokvario. Pokazuje se da su to pogrešna shvaćanja jezika, a u vezi s tim tematizira se i današnji prestiž engleskog jezika i ulazak engleskih riječi u njemački jezik i u druge jezike. Nadalje, opisuje se sociolingvistička teorija policentričnih jezika, a govori se i o odgovornosti koju imaju fakultetski profesori za izgled jezične politike i za stavove širokih slojeva stanovništva o jeziku. U drugom dijelu intervjua objašnjava se iz povijesne perspektive proces pravljenja nacija, zatim se propituje pojam kolektivnog identiteta, a naposljetku i pojam nacionalne kulture.

Nakon konstatacije novinarke da je knjiga "Jezik i nacionalizam" izazvala buru kod jezičnih purista koja se i dvije godine poslije još nije smirila, u intervjuu se govori o nepodudaranju jezika s nacijom i s državom. Navode se razni hrvatski intelektualci koji tu činjenicu ističu u najnovije vrijeme.

Sukladno tezama iznesenima u knjizi "Jezik i nacionalizam", autorica u ovom intervjuu pokazuje da je u skladu s Ustavnim zakonom o pravima nacionalnih manjina i u skladu s Evropskom poveljom o regionalnim ili manjinskim jezicima ako u Vukovaru javni natpisi ostanu samo na latinici. Nadalje, kritički govori o tvrdnjama koje iznosi Milorad Pupovac da je u Vukovaru riječ o dvojezičnosti. Isto tako se kritički osvrće na stav koji zastupa Josip Silić. Tematizira se i pravopis i purizam u Hrvatskoj.

Povodom knjige "Jezik i nacionalizam" govori se u ovom intervjuu o tome da nitko nema ekskluzivno vlasništvo nad jezikom i da jezik pripada svakome tko ga govori. Pokazuje se da nacionalizmi predočavaju jezik kao nešto što se može ukrasti i da za navodnu krađu optužuju drugu naciju. Međutim, jezik nije predmet i ne može se ukrasti. Ne postoje autorska prava ni licenca na jezik. Nadalje, objašnjava se da suradnja ili nesuradnja oko kodifikacije varijanata nekog jezika ne utječe na činjenicu da se radi o zajedničkom policentričnom jeziku. Kao primjer toga navode se Austrija i Njemačka u 20. stoljeću. U intervjuu se, pored toga, objašnjava zašto nije opravdano povlačiti paralelu između mađarskog kao manjinskog jezika u Baranji i uvođenja navodne dvojezičnosti u Vukovaru zbog srpske manjine. Objašnjava se i zašto ćirilica nije znak dvojezičnosti.

U ovom razgovoru govori se o pozitivnom odjeku knjige "Jezik i nacionalizam" u svijetu. Također se govori o navodnoj dvojezičnosti u Vukovaru, o ćirilici i o povezanosti domaćih jezikoslovaca s politikom. Velik dio intervjua posvećen je temi čistoće jezika, tj. purizmu. Pokazuje se da kad netko zagovara jezičnu čistoću, to automatski znači da nismo više na terenu znanosti, nego smo na terenu nacionalističkih mitova.

Intervju je vođen povodom knjige "Jezik i nacionalizam", a u njemu se osporava pogled na sociolingvistiku kakav imaju Anita Peti Stantić i Milorad Pupovac. Također se pokazuje netočnom tvrdnja o kulturno-civilizacijskoj nadgradnji koju je u javnost iznijelo hrvatsko Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta. Nadalje, u intervjuu se kritizira srpski jezični nacionalizam, a govori se i o navodnoj dvojezičnosti u Vukovaru i o ćirilici.

Autorica knjige "Jezik i nacionalizam" u razgovoru je istaknula da nije opravdano riječ "jezik" koristiti kao sinonim za nacionalnost jer time se negira postojanje austrijske nacije, američke nacije i brojnih drugih nacija u svijetu. U intervjuu se govori o ljudskim pravima, kulturi i identitetu.

U okviru manifestacije "Grad teatar Budva" predstavljena je knjiga "Jezik i nacionalizam". Moderator razgovora s autoricom bio je Aleksandar Hut Kono iz Zagreba. Dijelove iz tog razgovora pretočio je novinar crnogorskog dnevnog lista "Vijesti" u intervju. Govori se što bi to bio jezični unitarizam, objašnjava se policentričnost jezika, opisuju se lingvistički kriteriji za utvrđivanje je li riječ o jednom ili o nekoliko jezika. Nadalje, tematizira se konkurentnost jezika, njegov prestiž, i razjašnjava se zašto je uvođenje novih slova ś i ź štetno za Crnogorce. Također se pokazuje da nacionalni identitet nije vezan za jezik. (Kratki desetminutni fragment iz razgovara postoji na YouTube.)

Dijelove usmenog predstavljanja knjige "Jezik i nacionalizam" na ljetnoj manifestaciji "Grad teatar Budva" pretočio je u pisanu formu novinar Ranko Pavičević. Govori se o uvođenju novih slova ś i ź u Crnoj Gori. Nakon toga se pokazuje da postojanje zajedničkog jezika ne dovodi u pitanje postojanje zasebnih naroda i država. Ilustrira se to primjerom njemačkog i austrijskog naroda, a i primjerima drugih naroda sa zajedničkim policentričnim jezikom. U svim tim slučajevima su jezične razlike između nacionalnih varijanata policentričnog jezika jasno izražene. Također se pokazuje da nacionalni identitet nije vezan za jezik jer Austrijanci su itekako ponosna nacija bez obzira što imaju zajednički jezik s Nijemcima. O čišćenju jezika naglašava se da je u suprotnosti od lingvistike i da je u vezi s nacionalizmom. Kod teme nacionalizma opisuje se na osnovi tragedije u vlastitoj porodici kako su četnici za vrijeme 2. svjetskog rata izvršili zločine u selu Ruda u Dalmaciji.

U intervjuu vođenom povodom knjige "Jezik i nacionalizam" govori se o nizu tema. Prvo se pomoću paralela s engleskim i njemačkim jezikom objašnjava zašto u Hrvatskoj nije potrebno prevoditi filmove iz Srbije, Bosne i Crne Gore, te što je to policentrični jezik. Nakon toga se pokazuje da skandinavska jezična situacija nije identična s jezičnom situacijom na južnoslavenskim prostorima. Nadalje, objašnjava se zbog čega nisu potrebna nikakva tijela koja bi brinula za jezik. Kroatističko propisivanje, zabranjivanje i nametanje razotkrivaju se kao suprotno od znanstvenog pristupa jeziku i suprotno od demokratske jezične politike. Umjesto da opisuju upotrebu, kroatisti joj nameću, i na taj način ograničavaju u Hrvatskoj slobodu korištenja jezika. Dolazi do jezične cenzure, koju sprovode brojni lektori. U intervju se kritički analizira prijedlog Zakona o jeziku koji je Hrvatskom saboru uputila stranka Dragutina Lesara Hrvatski laburisti. Nadalje, govori se o prestižu engleskog jezika, o tome kako se i Hrvati rukovode prestižem engleskog jezika, pa samoinicijativno i dobrovoljno u svakodnevici koriste engleske riječi. Nisu, dakle, engleske riječi sebe nametnule, nego ih domaći govornici uzimaju i korištenjem prihvaćaju kao svoje. O pojmu jezične "čistoće" kaže se u intervjuu da je u lingvistici poznato da nijedan jezik nije čist i da nikada nije postojao nekakav čisti jezik. Zato se izraz "purizam" koristi u lingvistici pogrdno. U Hrvatskoj, međutim, u školskim udžbenicima se izmišljanje riječi i zamjenjivanje riječi sve više zahuktava. Tako se u školama umjetno pravi rascjep u jeziku između roditelja i djece, pravi se rascjep između djece i kulturne produkcije 20. stoljeća. U znanosti u svijetu se za cilj jezične politike kaže da treba sprečavati sukob unutar društva. A u Hrvatskoj jezična politika od 90-ih do danas umjetno pravi sukob unutar hrvatskog društva. U školama bi trebalo razvijati svijest da je varijacija u jeziku najnormalnija stvar i bogatstvo, i da nikada ne treba ispravljati jezik sugovornika. Neka svatko slobodno koristi riječ koju god želi. Znanost o jeziku kaže da je jezik prostor slobode, i da lingvisti opisuju kako ljudi koriste jezik. I povelja Ujedinjenih naroda kaže da je jezik prostor slobode, i garantira pravo svakoj osobi da se slobodno izražava na svom jeziku. Samo domaći jezikoslovci misle da jezik nije prostor slobodne, oni zabranjuju, propisuju, i tako rade suprotno i od znanosti i od povelje Ujedinjenih naroda.

Povodom 45. godišnjice Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika tjednik Forum je objavio integralni tekst Deklaracije i zamolio Snježanu Kordić da u nastavku analizira taj tekst. Pritom joj je postavljeno nekoliko pitanja o značaju Deklaracije u onom vremenu, te o posljedicama za kasniji razvoj hrvatske jezične politike, sve do danas. Autorica je istakla da svojom knjigom "Jezik i nacionalizam" daje podršku stavovima koje je u ono doba zastupao i branio Ljudevit Jonke. U nastavku citira kako hrvatski akademik August Kovačec hvali demokratičnost jugoslavenske jezične politike. Citira i kako akademik Dalibor Brozović za opis domaće jezične situacije opravdano povlači paralelu s britanskom i američkom varijantom engleskog jezika. Nadalje, autorica podržava stav Miroslava Krleže da se radi o jednom jeziku koji se u narodu naziva različitim imenom. Podsjeća da su brojni članovi Društva književnika Srbije podržali Deklaraciju potpisavši "Predlog za razmišljanje". Citatima iz onog vremena kritički pokazuje da je baš hrvatski akademik Stjepan Babić u ono doba bio vodeći jezični unitarist koji je zahtijevao ujednačavanje jezika Srba i Hrvata. Na kraju analize autorica upozorava da se ritualom obilježavanja obljetnice Deklaracije usađuje mit kojim se opravdava današnje purističko nasilje nad jezikom samih Hrvata. Pokazuje i da su se sastavljači Deklaracije rukovodili teorijom Karla Marxa, koji je netočno jezik smatrao jednom od odrednica naroda.

Povodom knjige "Jezik i nacionalizam" vođen je intervju u kojem se govori o zahtjevu Vijeća za elektroničke medije da se srpski filmovi u Hrvatskoj titluju. Što je to strani jezik, što je policentrični standardni jezik, zašto je njemački i engleski jezik usporediv s našim jezikom, u kakvom odnosu su službeni i manjinski jezik na osnovi Evropske povelje – to su neka od pitanja koja tematizira ovaj intervju.

Intervju govori o događanjima vezanim za knjigu "Jezik i nacionalizam", i daje pregled određenog broja reakcija u Hrvatskoj i Srbiji koje je izazvala.

U intervju vođenom povodom knjige "Jezik i nacionalizam" govori se o uzurpiranom pravu elite da nametne svoju interpretaciju stvarnosti kroz škole i medije. Nadalje, pokazuje se da se nazivnik "kultura" često iskorištava kao platforma za širenje nacionalizma. U intervju se također objašnjava što je to policentričan jezik, i da je najnormalnija stvar da se njegove varijante zasebno normiraju i kodificiraju. Govori se i o modelu dvodijelnog imenovanja jezika. Pokazuje se i neosnovanost tvrdnji da je Bosna i Hercegovina jezično i nacionalno slična Švicarskoj. Na kraju, povodom zahtjeva za rehabilitacijom Draže Mihailovića iznosi se jedno svjedočanstvo o zločinima četnika u Dalmaciji.

Ovaj članak predstavlja prijevod referata izlaganog u originalu na njemačkom jeziku pod naslovom "Sprach(en)politik: Aufklären oder verschleiern?". Njemačku verziju je organizator konferencije objavio paralelno u zasebnom zborniku. U članku se na početku navode definicije jezične politike koje oslikavaju kakva je jezična politika na djelu u domaćoj sredini. Zatim se razjašnjava tko oblikuje i sprovodi jezičnu politiku. Nakon toga se pokazuje kako bi izgledao opis jezične situacije s ciljem prosvjećivanja javnosti. Govori se i o lingvističkim kriterijima za utvrđivanje je li riječ o jednom standardnom jeziku ili o nekoliko. Na kraju se opisuje zašto hrvatski, srpski, bosanski i crnogorski lingvisti ne razjašnjavaju svojim sugrađanima jezičnu situaciju. Tematiziraju se i reakcije domaćih lingvista nakon što su južnoslavenski mediji otkrili interni dokument State Departmenta, u kojem 2009. godine američki inspektor poslije posjete američkim ambasadama u Bosni, Hrvatskoj, Crnoj Gori i Srbiji izvještava da se u te četiri države ne govore četiri jezika, nego varijante jednog te istog jezika. I zaključuje da američki službenici ne trebaju pohađati četiri jezična tečaja, nego jedan.

Povodom knjige "Jezik i nacionalizam" vođen je intervju u kojem se domaća jezična situacija uspoređuje s jezičnom situacijom u Austriji i Njemačkoj. Govori se o nazivu jezika, tematizira se Krleža i Deklaracija o položaju hrvatskoga jezika. Konstatira se da je purizam i dan danas izražen u školskim udžbenicima, u jeziku administracije i na HRT-u.

Nakon što je mjesec dana u tjedniku Dani izlazio feljton o knjizi "Jezik i nacionalizam" i nakon što je zatim u istom tjedniku objavljen tekst "Kako upokojiti vampira" u kojem Nenad Vujatović kritički analizira prikaz te knjige koji je s naslovom "Čiji je jezik srpski" izišao u srpskom tjedniku Pečat iz pera Nenada Nikolića, objavljen je ovaj intervju. Govori o nazivu jezika, nacionalizmu i o jezičnoj politici u Hrvatskoj, Bosni, Crnoj Gori i Srbiji.

Povodom reakcija na knjigu "Jezik i nacionalizam" vođen je intervju u kojem se govori o razlici između domaćih lingvista i lingvista u svijetu, zatim o policentričnosti standardnog jezika, te o lektorima kao policajcima koji hvataju nepodobne riječi i tako sprovode orwellovsku jezičnu politiku. Opisuju se i ciljevi konferencije "Jezična politika na njemačkom govornom području i u Bosni i Hercegovini". Nadalje, tematizira se naziv jezika, novčana strana hiperprodukcije rječnika i pravopisa, a govori se i o razdvajanju djece u školama po nacionalnoj pripadnosti u ime navodno različitih jezika (jezični apartheid).

U intervjuu vođenom povodom knjige "Jezik i nacionalizam" govori se o tome da je posao lingvista opisivati jezik, a ne propisivati ga. Pokazuje se kakvu ulogu u propisivanju jezika imaju Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, odnosno njen filološki razred, i općenito kroatisti i lektori.

Intervju je vođen povodom izlaska knjige "Jezik i nacionalizam". U njemu se objašnjava da srpska varijanta nije nadređena naspram hrvatske i drugih standardnih varijanata istog jezika, zatim da se Srbi ne mogu pozivati na nekakvo jezično prvenstvo, i da ni Srbi kao ni drugi narodi na evropskom kontinentu nisu povijesni narod. Nadalje, navodi se da je hrvatska varijanta danas u svijetu postala prestižnija od srpske, i to dobrim dijelom zbog turizma na Jadranu. Promjena u prestižu nije ništa neobično, i brazilska varijanta je postala prestižnija od portugalske, i američka varijanta je postala prestižnija od britanske.

Povodom izlaska knjige "Jezik i nacionalizam" u intervjuu se govori o nazivu jezika, o odnosu između nacije i jezika, o identitetu, jezičnom purizmu. Opisuju se kriteriji za određivanje je li riječ o jednom standardnom jeziku ili o nekoliko njih, a navodi se i značenje termina policentrični jezik u sociolingvistici.

Intervju je vođen povodom izlaska knjige "Jezik i nacionalizam", a govori o policentričnosti jezika, o jezičnom purizmu, lektoriranju, o jezičnoj netoleranciji, o nepodudaranju standardnog jezika s nacionalnim i državnim granicama.

Povodom knjige "Jezik i nacionalizam" u intervjuu se govori o povjesničarima, o udžbenicima povijesti, o nacionalizmu, o tome kako nastaju nacije i kakva je pritom uloga religije. Objašnjava se kako se jednonacionalna i višenacionalna država razlikuju politički, a ne kulturno. Ukratko se opisuje policentričnost jezika. Na kraju se tematizira razlika između Hrvatske i Njemačke kad je riječ o javnom osuđivanju nacionalizma.

Intervju je vođen povodom izlaska knjige "Jezik i nacionalizam", a tematizira jezični purizam, identitet, kulturu, naciju, mitove, neprijateljstvo, pravljenje panike oko EU i jezika, policentričnost jezika, školstvo, udžbenike povijesti i jezika.

Intervju je vođen povodom izlaska knjige "Jezik i nacionalizam", a govori o jezičnoj situaciji u Crnoj Gori, o nazivu jezika i o varijantama policentričnog jezika. Također se tematizira jezična čistoća i uvođenje zastarjelih riječi.

U intervjuu koji je vođen povodom knjige "Jezik i nacionalizam" prvo se kritički govori o tezama koje su iznijeli Sanda Ham i Josip Silić. Nakon toga se osvjetljavaju činjenice vezane uz ISO 639-2. Opisuje se sociolingvistička teorija o policentričnosti jezika, čiju bit čini uvažavanje varijantske neujednačenosti jezika. Nadalje, pokazuje se da današnji mitovi o narodu, jeziku i porijeklu imaju kontinuitet iz vremena Jugoslavije.

Ovo je u domaćoj sredini prva knjiga koja na osnovi uvida u obimnu inozemnu literaturu rasvjetljava odnos između jezika i nacije. Čitatelju se u njoj nude spoznaje o tome kako se prave nacije, kako se instrumentalizira jezik za nacionalističke ciljeve, kako se falsificira prošlost i izgrađuju mitovi koji podupiru ideološki poželjnu sliku stvarnosti. U knjizi se identitet razotkriva kao konstrukcija, a kultura kao nepodudarna s nacijom. Pokazuje se da jezik kojim govorimo ima šire granice nego što mu uobičajeno ucrtavaju, a predočava se i prava priroda jezičnog purizma. S obzirom na ovdašnja proširena shvaćanja, mnogima bi se sadržaj knjige mogao učiniti revolucionarnim. Ali on to nije, nego se prije radi o izoliranosti domaće sredine od dosega znanosti u svijetu. Cilj ove knjige i jest da se ta izoliranost prevlada i da se nadoknade postojeći deficiti u znanju.

Prikaz pruža uvid u izuzetno značajnu i dosad najobuhvatniju knjigu o jezičnoj situaciji u Hrvatskoj, Bosni, Srbiji i Crnoj Gori nakon osamostaljivanja tih država. U skladu sa spoznajama svjetske lingvistike autor monografije, Bernhard Gröschel, razilazi se od domaćih jezikoslovaca koji tvrde da četiri nacije govore zasebnim standardnim jezicima. Uočavajući kod njih služenje politici, povlači u svojoj knjizi jasne granice između lingvistike i politike, što se nagovještava i samim naslovom koji u prijevodu glasi "Srpskohrvatski jezik između lingvistike i politike". Na tematskom planu knjiga je iznimno bogata jer autor analizira sve pokušaje dokazivanja da se radi o različitim jezicima. Pritom pokazuje da im u osnovi leži nepoznavanje stručne literature na stranim jezicima, neupućenost u sociolingvističke teorije i nedostatak uvida u podudarne jezične situacije u svijetu. Također razotkriva da domaći lingvisti koriste lingvističke i sociolingvističke pojmove bez poznavanje njihove internacionalno usvojene definicije. U knjizi se obrazlaže zašto ustav i samoprocjena govornika nisu sociolingvistički kriteriji za utvrđivanje da li se radi o jednom ili o nekoliko standardnih jezika. Nadalje, razrađuje se zašto međusobna razumljivost ima u sociolingvistici status najvažnijeg kriterija. Knjiga govori i o znanstvenoj etici, osvjetljavajući na tom planu upadljive deficite kod domaćih jezikoslovaca. U okviru knjige čitatelj će naći i dosad najobimniju bibliografiju radova o postjugoslavenskom jezičnom sporu. Zbog onih koji bi htjeli citirati neke tvrdnje iz knjige a ona im nije pristupačna ili ne vladaju njemačkim jezikom, prikaz je napravljen tako da najvećim dijelom nudi u obliku citata prijevode izvornih rečenica iz Gröschelove studije.

U intervjuu se tematizira purizam, zatim se pokazuje da ustav nije kriterij za postojanje nekog standardnog jezika i da se nacija i država ne podudaraju s jezikom. Povlače se paralele s njemačkom jezičnom situacijom, govori se o lingvističkim kriterijima za određivanje je li riječ o jednom ili o nekoliko standardnih jezika, a opisuje se i metoda mjerenja međusobne razumljivosti.

Od hrvatskih područja, svi se strani velikonacionalizmi prelamaju samo na istočnoj, na hrvatskoj obali Jadrana. To su crnogorski, mađarski, muslimansko/bošnjački, njemački, slovenski i srpski velikonacionalizam, a u klici je albanski. Neki su bili i vladajući, neki i sa smrtonosnim rezultatima (fašizam, nacizam), a većina njih je aktualna i danas, te se i državno-politički poseže za tom tisućljetnom hrvatskom obalom Jadranskoga mora.

U članku se govori o odnosu ustava i jezika. Na nizu primjera država koje u ustavu nemaju odredbu o službenom jeziku pokazuje se da proglašavanje službenim jezikom neke države nije kriterij za postojanje ili nepostojanje nekog standardnog jezika. U vezi s tim opisuje se nezavisnost sociolingvistike od državnopravnih odredbi. Nadalje se u članku definiraju osnovna svojstva standardnog jezika, a zatim policentričnog standardnog jezika. Jezična situacija u Crnoj Gori, Bosni, Srbiji i Hrvatskoj uspoređuje se sa situacijom u drugim policentričnim jezicima koji imaju nekoliko nacionalno različitih varijanata. Nakon toga se u članku tematizira nepodudaranje nacije s jezikom i nepodudaranje kulture s jezikom. Opširnije se govori o imenu jeziku.

Postoji više kriterija kojima se određuje što jest jezik, a što nije. Odmah treba reći da nijedan nije dostatan da bi se sa sigurnošću reklo što je jezik, a što dijalekt, koliko jezika ima na svijetu, što su dva jezika, a što varijante jednoga jezika. To je sve općepoznato. U ovom smo radu pošli drugim putem primijenivši univerzalni kriterij za razlikovanje jednoga od drugoga entiteta. Uspostavili smo model identičnosti / neidentičnosti koji omogućuje razgraničavanje entiteta na osnovi utvrđivanja istosti, jednakost i različitosti

Rasprava s osvrtom na stavove relevantnih autora. Pri tipologiji standardnih jezika potrebno je uzeti u obzir tri sastavnice: genetsku, tipološku, sociološku. Uzima se u obzir složeni identitet svakoga entiteta, idioma. Tako se može govoriti i o crnogorskom, kao i o bosanskom, hrvatskom i srpskom književnom (standardnom) jeziku, bez obzira na njegovu (ne)istost || (ne)različitost prema drugim bliskim idiomima, njegovu kodificiranost i normiranost.

Prikaz pruža uvid u knjigu Dubravka Škiljana "Govor nacije", koja osporava ispravnost shvaćanja da svaki narod mora imati zaseban jezik sa zasebnim imenom: niz primjera pokazuje da ne govore svi narodi jezikom koji pripada samo njima i koji nosi njihovo ime, npr. Austrijanci, Švicarci, Irci, Belgijanci, Egipćani, Libijci, Kanađani, Amerikanci, Čileanci, Brazilci, Argentinci. To znači da nacije mogu postojati bez zasebnog jezika, premda se kod nas zadnjih desetljeća širilo suprotno uvjerenje. U knjizi se govori o odnosu između etničke zajednice i jezične zajednice, i o nepodudaranju srednjovjekovnih "nationes" s današnjim nacijama. Pozivajući se na spoznaje iz svjetske literature, Škiljan pokazuje kako je svaka nacija novovjekovna i kako je hrvatska nacija nastala tako što su se različiti etnički kolektivi u drugoj polovini 19. stoljeća počeli udruživati. U monografiji, nadalje, Škiljan kritički analizira knjigu "Hrvatski kulturni i politički identitet" kojoj je autor E. Kale.

U ovom članku se kritički analizira jedan tekst koji je napisao Ivo Pranjković. Govori se o temeljnim svojstvima standardnog jezika, zatim o obilježjima policentričnog jezika i o kriterijima za utvrđivanje da li se radi o jednom ili o nekoliko jezika. Upućuje se na primjere iz njemačkog, malajskog i drugih jezika. Nadalje, tematizira se naziv jezika, neznanstvenost preskriptivizma i neznanstvenost poistovjećivanja nacije s jezikom.

U prikazu se opisuje leksikografski priručnik "Osnovi leksikologije i srodnih disciplina" Danka Šipke, čiji je cilj pružiti koherentan i jednostavan model leksikona, ponuditi nova rješenja pojedinih leksikoloških problema, i na jednom mjestu dati uvid u osnovna pitanja i pristupe svih lingvističkih disciplina koje se bave leksikonom.