Search

Dragan Nikolić (Nikšić, Ozrinići 1933 – Skoplje 2006), profesor književnosti i jezika, uz svoj novinarski i publicistički opus, ostavio je i obimno prozno djelo koje čine romani: Spasenja, Kuće, Ulište i Dim. Zajedno sa bratom Živkom, bio je scenarista više igranih filmova sa temama iz crnogorskoga života. Bio je član Matice crnogorske, Društva nezavisnih crnogorskih književnika, Crnogorskog PEN centra i dobitnik niza značajnih nagrada za novinarsko-publicistički rad. Usljed izraženih rezultata u ostalim poljima profesionalnoga djelovanja, književno stvaralaštvo Dragana Nikolića do danas je ostalo nedovoljno osvijetljeno. To, svakako, nije slučaj s umjetničkim opusom njegovoga brata, Živka, koji je sličnu viziju vješto transponovao u drugačiji umjetnički medij, i time definisao jedinstven kinematografski izraz crnogorske kulture. Međutim, proetičke osnove, tematsko-motivske preokupacije i osobeni estetski senzibiliteti braće Nikolić se međusobno prepliću i dopunjavaju, što dokazuje širinu njihovoga talenta, jasnu stvaralačku viziju i opšti značaj kako pojedinačne, tako i zajedničke umjetničke zaostavštine. Cjelokupna pripovjedna proza Dragana Nikolića jedan je od rijetkih književnih opusa koji je i motivima i temama i simbolikom apsolutno usmjeren na proučavanje crnogorskoga mentaliteta u njegovoj složenosti i ukupnosti. U tom smislu, Nikolićevi romani rekonstruišu sociokulturnu atmosferu terena crnogorske unutrašnjosti u kojoj je autor rođen i koja ga je životno oblikovala, uprkos ranom odlasku iz nje. Zato se i teme odlaska i povratka iz rodnoga zavičaja javljaju kao bitno egzistencijalno težište svih njegovih romana. One su ključne za razumijevanje psihologije likova, jer uslovljavaju pripovijedanje i romanima daju okvire. Stoga će svi Nikolićevi romani biti građeni na testimonijalnim obrascima preuzetim iz tzv. privatnih žanrova. Složeni unutrašnji procesi pripovjednih subjekata romana time otkrivaju dubinu istorijske tragike kolektiva i težinu egzistencijalnoga tereta postojanja u crnogorskoj kulturi, zbog čega se odlučuju da saopšte svoje ispovijesti. Literarnom analizom različitih oblika kolektivne svijesti i njenih ideologija i utopija, Nikolić osvjetljuje naravi pojedinaca, ali i ukupne etnopsihološke zajednice kojoj oni pripadaju. Na planu strukture, autorovi romani su organizovani na principu kolažnoga sakupljanja i ulančavanja raspršenih narativnih fragmenata u kojima se otkrivaju sadržaji iz intimnih i kolektivnih istorija. Time Nikolićevi romani objednjuju epsku širinu u vremenskom i tematskom opsegu, i lirsko u izrazu i asocijativno-refleksivnom maniru pripovjedne konstrukcije svijeta. Osim motiva odlaska i povratka te njima srodnih motiva progona, samoće, gladi i kompleksnosti porodičnih odnosa i funkcija, Nikolić će obradom motiva mržnje, zla i društvenih podjela pokazivati kako je došlo do razgradnje porodičnoga, socijalnoga i kulturnoga jedinstva kolektiva. Tradicijska kultura koja je rekonstruisana u Nikolićevim romanima do danas ostaje otporna izazovima modernih vremena, a teme migracije, složenih porodičnih odnosa i ideoloških sukoba su i dalje aktuelne odlike crnogorskoga i balkanskoga iskustva. Nikolićevi romani na taj način postaju kondenzator crnogorske kulture i faktografsko svjedočanstvo njegove razgradnje od vremena kad se stvarala istorija, do života poslije njenoga kraja. Rad obuhvata istraživanje imanentne poetike Dragana Nikolića kroz pojedinačnu analizu njegovih objavljenih romana. Budući da je pred kraj svoga života autor dopunjenio i doradio rukopise svojih romana Kuće, Ulište i Dim i predao ih za objavu pod jedinstvenim naslovom Crnogorska trilogija, ispituju se i modeli njihovoga ulančavanja u literarni kvalitet višega reda. Isto tako, u u radu se vrše istraživanja o poziciji Nikolićevoga književnoga opusa u širim kontekstima: kontekstima stilske formacije i epohe, nacionalne i nadnacionalne književnosti i ukupnoga kulturoga nasljeđa kojemu pripada. Svaki Nikolićev roman sugestivnim naslovima ističe bitne motive kako za razumijevanje izgrađenih svjetova romana, tako i za razumijevanje cjelokupne empirije koja im je služila kao uzor-model. To se odražava na samu narativnu formu, pa se u radu istražuje tipološka osnova Nikolićevih romana, analizom ključnih odlika autorove poetike i književnoga postupka. Na taj način u radu se pokazuje kako je Nikolić svojim književnim izrazom uticao i na samu evoluciju tradicionalnih literarnih formi i ponudio lični doprinos razvoju romana u crnogorskoj književnosti. Dakle, predmet istraživanja rada se prije svega ogleda u dvije ravni: na jednoj strani, kroz imanentnu analizu pojedinačnih romana opisuje se modernistički književno-umjetnički postupak Dragana Nikolića, dok se na drugoj strani traže paradigmatska obilježja njegovih tekstova koja dozvoljavaju da se pojedinačni romani posmatraju kao elementi šire pripovjedne cjeline. Osnovni kriterijumi analize su inherentno književni (poetički, tipološki, stilistički, tematski, estetski i sl). To znači da se klaskifikacija i analiza romana Dragana Nikolića vrši na osnovu imanentnih poetičkih odlika i zastupljenih pripovjednih strategija. Istraživanje Nikolićevih romana izvršeno je kombinovanim teorijskim metodom, koji se može definisati zajedničkim imeniteljem imanentnog interdisciplinarnog pristupa tumačenju književnih tekstova. U tom smislu, upotrijebljena su teorijska saznanja iz relevantnih književnih teorija i teorijskih metodologija: formalizma, strukturalizma, teorije književnih žanrova (književne genologije), naratologije, postkolonijalne kritike, itd; koja su dopunjena saznanjima iz graničnih oblasti humanistike, u prvom redu kulturologije i njenih disciplina, i teorije traume. Na osnovu navedenoga, u radu se izvodi zaključak da književno djelo Dragana Nikolića po svojim umjetničkim kvalitetima predstavlja bitnu ali zanemarenu fazu razvoja crnogorske književnosti poslijeratnoga modernizma.

Premda je riječ o novopovijesnom romanu koji na prvi pogled produžuje matricu tradicionalnog povijesnog romana, Rotkovićevev roman Ja, Tolstoj i Hitler prikazuje stanovita žanrovska odstupanja/ variranja unutar tipologije koja se oslanja na četiri kriterija: 1. koncepcija povijesti: a) prosvjetiteljska, b) kritička, c) muzealna ; 2. status historijskog sloja: a) dekorativni, b) evokativni, c) aluzivan ; 3. književna izvedba: a) tradicionalna, b) moderna, c) postmodernistička ; 4. dominantna funkcija književnosti: a) nacionalno-didaktička, b) ekspresivna, c) ludistička (funkcija zabavljanja). Analiza i interpretacija novopovijesnog romana unutar navedene tipologije potvrdit će postojanje obilježja tradicionalnog povijesnog romana poput prosvjetiteljske vizije povijesti, tradicionalnog književnog izraza, evokativnog statusa historijskoga sloja i nacionalne-didaktičke funkcije književnosti.

U ovome prikazu autorica daje osvrt na tri sveska "Istorije crnogorske književnosti" u izdanju podgoričkoga Instituta za crnogorski jezik i književnost. Ovaj kapitalni projekt u sklopu studija crnogorske književnosti obuhvaća razdoblje od početaka pismenosti do 1918. godine, a autori su Novak Kilibarda, Radoslav Rotković i Milorad Nikčević.

U radu se daje prikaz prve crnogorske književne povijesti (u tri sveska) koja obuhvaća razdoblje od početaka pismenosti do 1918. godine.

Knjigu čine studije posvećene temeljnim ishodištima Crnojevića štamparije ; baroknoj književnosti bokokotorskog korpusa ; Petru II Petroviću Njegošu u bokokotorskom arealu i duhovnim obzorima hrvatskog narodnog preporoda ; Luči mikrokozma ; transformacijskim nivoima usmene i pisane književnosti u djelima Njegoša i Stefana Mitrova Ljubiše. Tu su i radovi u kojima Nikčević tematizira fenomene izvanjaca, inostranaca i crnogorskog srpstva ; povijesne tokove i korespondenciju Josipa Juraja Strossmayera i Nikole I Petrovića Njegoša ; te retrogradnu poetiku Vuka S. Karadžića i postnjegoševsku narativnu književnost. Završni tekst u prvoj cjelini rezultat je Nikčevićevog istraživanja europskog književnog konteksta u crnogorskoj periodici druge polovine XIX. i početka XX. vijeka. Jezik i stil: Dio drugi, s naslovom „Jezikoslovne studije“ otvara rad posvećen tvoračkim dometima jezika i stila crnogorske pripovijetke u periodu od 1860. do 1916. godine. Slijedi studija na temu staroslavenskog jezika u funkciji bogosluženja katolika barske nadbiskupije i neriješenih pitanja Perčićevog „Misala“. Tu su i tri polemičke studije kroz koje se Nikčević predstavlja kao vrstan polemičar, ali i poznavalac crnogorske dijalektologije.

U radu se prikazuju i problematiziraju višeznačni odnosi postkomunističkog svijeta i to kroz interpretaciju romana „Hansenova djeca“ (2004.) suvremenog crnogorskog književnika Ognjena Spahića. Također, definira se geografski i romaneskni prostor Srednje (Istočne!) Europe, obilježen višestrukim kolonijalnim odnosima moći i ugnjetavanja, te se problematizira neraskidiva veza povijesne “istine” i književne “laži” koju postmodernistička paradigma konstantno propituje i kritizira. Svi ovi pojmovi dobivaju novu dimenziju i težinu promatrajući se u novom historijskom i prostornom kontekstu europskog kontinenta (post)komunističkog razdoblja. Dodatna razina interpretacije aktualnih pojmova književne i kulturne teorije moguća je i zbog glavnog motiva analiziranog romana, bolesti gube, koja u romanu funkcionira kao višeslojna metafora (post)komunističkog tranzicijskog prostora i vremena.

Rad predstavlja odlomak sinteze Istorija crnogorske književnosti od sredine XIX. vijeka do 1918. godine. Autor ukazuje na temeljne karakteristike razdoblja romantizma, realizma i moderne u crnogorskoj književnosti.

U ovom radu preispituje se uvriježeno mišljenje da je prvi roman u crnogorskoj književnosti Nevidbog Rista Ratkovića iz 1933. godine. Iako su u Crnoj Gori objavljena 1996. godine, Turska pisma Stjepana Zanovića, čije je prvo izdanje publikovano u Drezdenu 1776, u crnogorskoj književnoj istoriografiji do danas nijesu tretirana kao roman. Autor ukazuje da Zanovićevo djelo pripada žanru epistolarnog romana, formi osobito popularnoj u epohi prosvjetiteljstva. Na sadašnjem stupnju izučenosti crnogorskog književnog nasljeđa nameće se zaključak da su Turska pisma prvi novovjekovni roman u crnogorskoj književnosti.

Autor ovog teksta daje kratak pregled radova koji su tretirali problem periodizacije književnog nasljeđa srednjovjekovne crnogorske države Duklje/Zete. Ukazujući na književnoistorijsku i književnoteorijsku nezasnovanost ranijih termina prednjegoševsko doba i stara crnogorska književnost, autor predlaže da se za književnost nastalu na prostoru Duklje/Zete u periodu od X do kraja XV vijeka usvoji naziv crnogorska srednjovjekovna književnost. Podjela ove epohe na dukljanski i zetski period, koju je u crnogorskoj književnoj istoriografiji prvi formulisao prof. Vojislav P. Nikčević, prihvata se kao naučno utemeljena. Polazeći od kulturoloških osobenosti dukljansko/zetske države, kao i specifičnosti ideologije i poetike srednjovjekovne književnosti, autor nudi i novi model žanrovske klasifikacije književne zaostavštine ove epohe. Prema tom modelu crnogorska srednjovjekovna književnost dijeli se na: biblijsku, hagiografsku, liturgijsku, teološku, narativnu (proznu), legislativnu, istoriografsku i epigrafsku književnost.

Knjiga "Najnoviji glasovi crnogorske proze" jest izborni i književnoteorijski pregled koji obuhvaća odabrane ulomke iz romana i pripovijedaka dvanaest suvremenih crnogorskih prozaika. Odabrani tekstovi popraćeni su kritičkim i znanstvenim studijama Milorada Nikčevića, Jakova Sabljića, Borislava Jovanovića i Božene Jelušić.

Komparativna filološka odmjeravanja predstavljaju skup problemskih i poredbenih studija koje u najvećem dijelu svojih priloga sagledavaju filološku južnoslavensku problematiku iz kuta suvremenih znanstveno-metodoloških i književnih perspektiva. Struktura knjige podijeljena je u četiri dijela: Paralele i odmjeravanja, Suvremena odmjeravanja, Enciklopedijska odmjeravanja/sinteze i Filološka odmjeravanja.

Ugledni hrvatski filolog, profesor slavistike u Zagrebu i Beču Milan Rešetar (1860.-1942.) više od pedeset godina svoga ustrajnog rada uložio je na proučavanju, komentiranju i interpretiranju pojedinih stihova Gorskog vijenca (7847.) Petra II. Petrovića Njegoša. On je svojim akribijskim i znalačkim radom točno ocijenio, ispravio mnoge nerealne sudove koji su izricani u trenutku zanosa za Njegoševo djelo, ili su bili plod nestručne spreme komentatora. Tako smo svojevremeno u knjizi Transformacije i strukture (Školske novine, Zagreb, 7982.) ustvrdili &raquo ; ; ; da je Milan Rešetar pravilno prosudio da je Stefan Mitrov Ljubiša (prvi komentator i priređivač latiničkog izdanja Gorskog vijenca - Zadar 1868.), okrenuo tekst na fonetičku ortografiju i dosta samovoljno ispravljao Njegošev jezik, a dodao je prilično nepotpun i netačan komentar&laquo ; ; ; . Primjedbe koje je izrekao Milan Rešetar na propuste Ljubiše u osnovi su točne. No ne upuštajući se u ovom kratkom sažetku u detaljniju analizu Rešetarovih brojnih izdanja Gorskog vijenca (objelodanio ih je 70, opremio ih predgovorima, pogovorima i komentarima), sučelit ćemo u naslovljenoj sintetičkoj studiji brojne vidove i Rešetarove aspekte, prije svega s Ljubišinim komentarima Gorskog vijenca. Ovo iz razloga što se u filologijskoj znanosti smatra da su ta, uz Latkovićeva i Banaševićeva izdanja Gorskog vijenca, najbolja kritička tumačenja Njegoševa djela. Rešetar je svojim znanstvenim proučavanjima dao izuzetan doprinos daljem razumijevanju, tumačenju i populariziranju stihova Gorskog vijenca, a samim tim on je umnogome obogatio književnopovijesnu znanost o Njegošu i tim radom udario pečat, zajedno s drugim proučavateljima, takozvanoj njegošologiji.

Ogledi / Studije / Susreti - Apologetika crnogorskoga jezika knjiga je Milorada Nikčevića koja na jednome mjestu donosi tekstove posvećene crnogorskome jeziku i borbi za njegovu standardizaciju i priznanje kao službenoga jezika Republike Crne Gore.

Ogledi / Studije / Susreti - Apologetika crnogorskoga jezika knjiga je Milorada Nikčevića koja na jednome mjestu donosi tekstove posvećene crnogorskome jeziku i borbi za njegovu standardizaciju i priznanje kao službenoga jezika Republike Crne Gore.

Autorica daje presjek dvaju knjiga prof. dr. Milorada Nikčevića, radovitoga profesora na Pedagoškome fakultetu Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku: Odsjaji kultura. Hrvatska i crnogorska kultura stoljećima, Zagreb 2002. i Filološke rasprave (interkulturalni kontekst), Podgorica 2002.

Kulturne veze dvaju susjednih naroda, hrvatskoga i crnogorskoga, koji svoje prve susrete pamte još iz vremena naseljavanja na mediteranski prostor, intenziviraju svoje odnose u ranom srednjem vijeku, a najplodnije razdoblje kulturne razmjene dosežu u 19. stoljeću, što je izloženo u knjizi dr. Milorada Nikčevića Odsjaji kultura - Hrvatska i crnogorska kultura stoljećima.

Članak je prilog priznavanju samostalnosti crnogorskoga jezika i njegova uvođenja u Ustav Republike Crne Gore.

Nikčevićeva studija o Stefanu Mitrovu Ljubiši sadrži Predgovor: Ljubišin jezik u svjetlosti lingvističke nauke te poglavlja: Neke paralele upotrebe narodnog jezika u Njegoševu Gorskom vijencu i Ljubišinju Kanjošu Macedonoviću, Krađa i prekrađa Stefana M. Ljubiše, Ljubiša o narodnom karakteru svojega jezika i stila, Narodni karakter Ljubišina jezika i stila, Stefan M. LJubiša kao vukovac u mediteranskom kontekstu, Ljubišin jezik kao interdijalekat/naddijalekat (koine)crnogorskoga jezika, Prilog teorijskoj tipologiji piščeva jezika, Tzv. kroatizmi u jeziku Stefana M. Ljubiše. Iako je Stefan M. Ljubiša umro prije 125 godina, riječ je o prvoj monografiji o njegovu jeziku. Akademik je Nikčević ovom monografijom proniknuo u bit i srž Ljubišina etnosa, naciona i jezika u funkciji njegova neponovljivoga umjetničkog stvaralaštva. Zato je ova studija ujedno i pionirska i dragocjena.

Knjiga Filološke rasprave (Interkulturalni kontekst)sastavljena je od triju dijelova: Iskon i naracija, Tradicija i modernitet, U crnogorskom jeziku usustavljenih od 12 rasprava tičućih se crnogorskoga jezika i književnosti od srednjega vijeka do suvremenoga trenutka.

Knjiga Kroatističke studije prinos je crnogorsko-hrvatskim kulturnim i znanstvenim vezama koji nastoji oko istraživanja i razumijevanja često vrlo složenih a još češće spornih pitanja u znanostima o povijesti, književnosti i jezikoslovlju. Autor koji se više od trideset godina bavi kroatološkim pitanjima i ovom prilikom problematiku kojom se bavi nastoji sagledati, kada to činjenice nude, u kontekstu povijesnih odnosa između dvaju susjednih naroda i dvaju kultura, Crne Gore i Hrvatske, ali i hrvatsko-srpskih odnosa u najstarije vrijeme. Knjiga se sastoji od triju velikih cjelina: Etimološka i etnogenezička ishodišta, U horizontu Mažuranićeva stvaralačkog duha, Jezikoslovna ishodišta/interferencije

Most prijateljstva prikaz je knjige Milorada Nikčevića, redovitoga profesora na Pedagoškom fakultetu u Osijeku Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera Književna približavanja - rasprave/eseji/prikazi, CKD "Montenegro-Montenegrina" Osijek & HCDP "Croatica-Montenegrina" RH, Osijek 2001. Knjiga je to koja približuje dvije kulture, dvije povijesti i dvije književnosti - hrvatsku i crnogorsko, tražeći zajednička mjesta, ona koja su pogodna za povlačenje paralela. To je povijesno-kulturološko-filološko zasićeno tekstovno tkanje podijeljeno u tri tematska bloka (36) naslova.

Ukoričenje Odsjaji kultura. Hrvatska i crnogorska kultura stoljećima sastoji se od dvaju dijelova: prvi podnaslovljen Hrvatsko-crnogorske kulturne veze obuhvaća 15 studija koje tematiziraju razdoblje najintenzivnijih kulturnih veza hrvatskoga i crnogorskoga naroda - 19. stoljeće preko istaknutih književnika i kulturnih poslenika s obiju strana, i hrvatske i crnogorske (Petar II. Petrović Njegoš, Ivan Kukuljević Sakcinski, Mato Topalović, Ljudevit Gaj, ban Josip Jelačić, Ivan Mažuranić i dr.), a drugi Obrana identiteta okuplja autorove intervjue i razgovore za različite medije poslagane kronološkim redom od 1986. do 2002. koji zadiru u suvremeno stanje hrvatsko-crnogorskih odnosa kroz kulturna, književna, jezikoslovna pa i politička pitanja.

Ukoričenje Odsjaji kultura. Hrvatska i crnogorska kultura stoljećima sastoji se od dvaju dijelova: prvi podnaslovljen Hrvatsko-crnogorske kulturne veze obuhvaća 15 studija koje tematiziraju razdoblje najintenzivnijih kulturnih veza hrvatskoga i crnogorskoga naroda - 19. stoljeće preko istaknutih književnika i kulturnih poslenika s obiju strana, i hrvatske i crnogorske (Petar II. Petrović Njegoš, Ivan Kukuljević Sakcinski, Mato Topalović, Ljudevit Gaj, ban Josip Jelačić, Ivan Mažuranić i dr.), a drugi Obrana identiteta okuplja autorove intervjue i razgovore za različite medije poslagane kronološkim redom od 1986. do 2002. koji zadiru u suvremeno stanje hrvatsko-crnogorskih odnosa kroz kulturna, književna, jezikoslovna pa i politička pitanja.