Search

Jung istraživanjem vlastitog nesvjesnog osvještava proces sazrijevanja osobnosti i njenog odvajanja od kolektivne psihe koji naziva procesom individuacije. Ovaj rad bavi se značajkama tog procesa te narcizmom kao preprekom za takvo sazrijevanje osobnosti. U prvom dijelu pobliže se objašnjava tijek procesa individuacije i njegovi produkti – kako se kroz analizu osvještavaju prethodno nediferencirani sadržaji nesvjesnog: sjena, anima i animus, a potom i sebstvo kao centar i organizirajući faktor psihe. Centar osobnosti koji se nalazio u svjesnom dijelu psihe - u egu, premješta se u sebstvo koje obuhvaća i svjesni i nesvjesni dio psihe. Razmatra se i pozitivna uloga neuroze kao stanja koje nam otkriva neki neostvareni dio naše osobnosti koji je potreban za psihičku ravnotežu i daljnji razvoj te zašto je prva polovica života u tom smislu izazovnija za osobe dominantno introvertiranog stava. Također, ocrtava se razlika individuacije i individualizma pokazujući da individuacija ne vodi sve većoj atomiziranosti, već sve širim kolektivnim odnosima. U drugom dijelu pobliže je objašnjen sam koncept cjelovitosti kao ideal i putokaz na putu individuacije te narcizam kao psihička dispozicija koja narušava i onemogućava jedan od glavnih ciljeva individuacije - zdrav i surađujuć odnos ega i sebstva, odnosno svjesnog dijela psihe i njezinog totaliteta. Problematizira se i tvrdnja da je narcizam postao česta značajka osobnosti te društveni uvjeti koji su tome pridonijeli, kao što su stanje nesigurnosti u svijetu i pluralizam, time što pogoduju nezdravom zadržavanju energije pojedinca u samom sebi.

In this paper, I analyse the hitherto largely ignored social and psychological roots of the philosophy of wholeness in David Bohm and Georg Wilhelm Friedrich Hegel. Hegel was Bohm’s strongest philosophical influence throughout his mature intellectual life, however, as demonstrated in the paper, Bohm’s abhorrence of fragmentation and his affection for wholeness, which is prominently reflected in both his physics and his philosophy of science, was actually the realisation of specific social propensities and psychological determinants of his early emotional and intellectual development for which Hegel’s philosophy was a crucial rational catalyst later in his life. These social propensities and psychological determinants of Bohm’s early development are further demonstrated to be strikingly similar to those that also led the young Hegel to engage with the concept of wholeness throughout his life. The article also brings the biographical evidence of Bohm’s lifelong interest in Hegel and analyses the state of scholarship regarding his Hegelianism, the nature of Hegel’s philosophy as reflected in Bohm’s work, and the reasons for the somehow unexpected disciplinary neglect of the crucial influence of Hegel’s philosophy on Bohm., U ovom članku analiziram dosad većinski zanemarene društvene i psihologičke korijene filozofije cjelovitosti u Davida Bohma i Georga Wilhelma Friedricha Hegela. Bohmu je Hegel bio najsnažniji filozofijski utjecaj kroz njegov zreo intelektualni život, međutim, kako se dokazuje u članku, Bohmovo nepodnošenje fragmentacije i njegova naklonost prema cjelovitosti, značajno odražena u njegovoj fizici i filozofiji znanosti, ustvari je ostvarenje posebnih društvenih sklonosti i psihologičkih odrednica njegova ranog emocionalnog i intelektualnog razvoja za koji je Hegelova filozofija bio ključni razumski katalizator u kasnijem životu. Društvene sklonosti i psihičke odrednice Bohmova ranog razvoja nadalje se dokazuju kao upečatljivo slične onima koje su mladog Hegela navele na nošenje s pojmom cjelovitosti tijekom njegova života. Ovaj članak također donosi biografske dokaze za Bohmovo cjeloživotno zanimanje za Hegela te analizira stanje učenosti o njegovu hegelijanizmu, prirodi Hegelove filozofije kako se odražava u Bohmovu radu i razloge za nekako neočekivano disciplinarno zanemarenje ključnog utjecaja Hegelove filozofije na Bohmovu filozofiju., In diesem Aufsatz analysiere ich die bisher weitgehend außer Acht gelassenen gesellschaftlichen und psychologischen Wurzeln der Ganzheitsphilosophie bei David Bohm und Georg Wilhelm Friedrich Hegel. Hegel war Bohms stärkster philosophischer Einfluss sein gesamtes reifes intellektuelles Leben hindurch, allerdings, wie in dem Aufsatz untermauert wird, war Bohms Abneigung gegen die Fragmentierung, zusammen mit seinem Faible für Ganzheit, das sich anschaulich sowohl in seiner Physik als auch in seiner Wissenschaftsphilosophie widerspiegelt, tatsächlich die Verwirklichung der spezifischen sozialen Neigungen und psychologischen Determinanten seiner frühen emotionalen und intellektuellen Entwicklung, für die Hegels Philosophie später in seinem Leben ein ausschlaggebender rationaler Katalysator war. Diese sozialen Neigungen und psychologischen Determinanten von Bohms früher Entwicklung erweisen sich ferner als auffallend ähnlich zu jenen, die auch den jungen Hegel veranlassten, sich sein ganzes Leben lang mit dem Begriff der Ganzheit auseinanderzusetzen. Der Artikel bringt auch die biografischen Beweise für Bohms lebenslanges Interesse an Hegel und analysiert den Status der Gelehrsamkeit bezüglich seines Hegelianismus, der Natur von Hegels Philosophie und wie sie in Bohms Werk zum Ausdruck gebracht wird sowie die Gründe für die irgendwie unerwartete disziplinäre Vernachlässigung des entscheidenden Einflusses von Hegels Philosophie auf Bohm., Dans cet article, j’analyse les racines sociales et psychologiques, jusqu’à présent grandement négligées, de la philosophie de la totalité chez David Bohm et Georg Wilhelm Friedrich Hegel. Hegel a exercé une grande influence sur Bohm durant sa vie intellectuelle mature. Toutefois, comme il est montré dans cet article, son aversion pour la fragmentation et l’affection qu’il porte pour la totalité, qui se reflète de manière éminente autant dans sa physique et sa philosophie de la science, est en réalité la réalisation des tendances sociales particulières et déterminations psychologiques dans la phase initiale de son développement émotionnel et intellectuel, sur laquelle la philosophie de Hegel a joué le rôle crucial de catalyseur rationnel plus tard sa vie. Ces tendances sociales et ces déterminations psychologiques du développement initial se révèlent plus tard être similaires de manière frappante à celles qui ont mené le jeune Hegel à s’engager au côté du concept de totalité durant sa vie. Cet article offre également les preuves biographiques de l’intérêt permanent de Bohm pour Hegel et analyse l’érudition de son hégélianisme, la nature de la philosophie de Hegel ainsi qu’elle se reflète dans l’œuvre de Bohm, et la raison, d’une certaine manière inattendue, du désintérêt disciplinaire de l’influence cruciale de la philosophie de Hegel sur Bohm.

Druga od dviju formula koje se izgovaraju tijekom euharistijske pretvorbe okvir je zanimanja ovoga rada. Euharistijski izraz za mnoge, koji je u liturgiji preuzet iz Mt 26, 28 i Mk 14, 24 praćen je preko grčke izvorne riječi πολύς – polüs od njezine najranije pojave u LXX pa do posljednjega spominjanja u novozavjetnoj korespondenciji. Pri tome se došlo do nalaza da se u biblijskim tekstovima grčki pridjev πολύς, πολλή, πολύ (polüs, pollē, polü) u značenju ‘mnogi/a/o’ oslanja na semitsko značenje i predstavlja trodimenzionalni prsten, u kojem se ostvaruju tri teološke kategorije: sveobuhvatnost bića i pojmova, zatim usredotočenost objekta na svoj cilj i, najzad, neprocjenjivost količine i kvalitete sadržaja na koji je pridjev usmjeren. Tako bi euharistijski izraz za mnoge značio za sve, ali na koji način se sve to ostvaruje donosi tekst koji slijedi., The second of the two formulas uttered during the Eucharistic consecration is the frame of interest in this paper. The Eucharistic term »for many«, taken into the liturgy from Mt 26:28 and Mk 14:24 is traced through the Greek original word πολύς – polüs, from its earliest appearance in the LXX to the last mention in the New Testament correspondence. We find that in biblical texts the Greek adjective πολύς, πολλή, πολύ (polüs, pollē, polü), in the meaning of »many«, relies on the Semitic background and represents a three-dimensional ring in which three theological categories are realized: the comprehensiveness of beings and concepts, the focus of the object on its goal, and, finally, the incomprehensibility and unknowability of the quantity and quality of the content to which the adjective is directed. Thus, the eucharistic term »for many« would mean »for all«, and how all this is realized is discussed in the following text.

This article offers insights into the issue of the integrity of the First Letter to the Corinthians whose compositional unity has been challenged. On the one hand, we have supporters of the integrity and the compositional unity of the letter, and, on the other hand, we have supporters of various partition theories that view the letter as a compilation of many different original letters and emphasize its composite nature. The main goal of the article is to fortify the position of a unified literary composition that can be easily understood even without the divisive partition theories. The structure of this work discloses an additional intention to differentiate between the issue of authenticity, which deals exclusively with the person of the author, and the issue of integrity, which is concerned with the composition of the letter. The first part provides a brief examination of the authenticity and supplies both external and internal evidence in its favor. Whereas Paul’s authorship has not been seriously doubted, the unity of the letter has been questioned by many scholars, even though most modern scholars support the integrity (unity) of the letter. The second part lays down the main points of various partition theories that view the letter as a compilation of many letters and of a middle ground hypothesis that wishes to take a neutral stand by suggesting different editions of the letter. However, the latter hypothesis appears to be only a variant of the composite theory since the end-proposition suggests that First Corinthians is a twofold composite letter. Each of the two groups of proposals receives significant responses from the supporters of the integrity who refute the scarce evidence by the former and offer further evidence in favor of the literal unity of the letter. The third and final part synthesizes and expands the claims of the letter’s integrity and underlines its unified composition. In addition, it conveys the results of a literary-rhetorical analysis that provides a convincing rhetorical and epistolary structure of First Corinthians which demonstrates both thematic and rhetorical unity of the letter when regarded as a unified deliberative letter urging concord. The concluding synthesis emphasizes the fact that the middle ground hypothesis is still in the search of its supposed neutral position and that the partition theories still lack convincing and conclusive evidence against the integrity and unity of the letter. The multitude of often contradicting partition hypotheses and similar attempts to explain the letter as a compilation of many letters or as a product of different editions represents the best evidence against their validity. This article emphasizes that the present letter that we have at our disposal is not a compilation of many letters, but a single non-composite document that Paul the Apostle himself originally wrote, even if it was written over an extended period. In the final instance, as long as the First Letter to the Corinthians remains intelligible as a whole and as long as it successfully transmits Paul’s authentic message of the Gospel of Christ, there is no need for partition hypotheses, they become obsolete., Ovaj članak nastoji upoznati čitatelja sa pitanjem cjelovitosti (integriteta) Prve poslanice Korinćanima u kojem se raspravlja kompozicijsko, tj. strukturalno jedinstvo poslanice. S jedne strane, imamo zagovornike cjelovitosti i jedinstva poslanice, dok, s druge strane, imamo razne teorije koje zagovaraju stav da se radi o poslanici koja je sastavljena od više izvorno različitih pisama. Upravo je glavna svrha članka učvrstiti stav o cjelovitosti poslanice kao jedinstvenog književnog djela, a ne kompilacije više dokumenata. Poslanica koja se nalazi pred nama je ista ona poslanica koju je izvorno napisao Apostol Pavao i koja je najvjerojatnije sastavljana kroz duže vremensko razdoblje. U konačnici, ovaj rad ima za cilj dokazati kako su sadašnja poslanica i Pavlova poruka Evanđelja shvatljivi i bez objašnjenja raznih teorija podjele koje nisu neophodne za njezino razumijevanje. Struktura rada stavlja naglasak na potrebu razlikovanja između pitanja autentičnosti (vjerodostojnosti), koje se bavi isključivo osobom autora, i pitanja cjelovitosti (integriteta), koje zanima sastav i struktura same poslanice. Prvi dio rada na temelju vanjskih i unutarnjih dokaza ustvrđuje vjerodostojnost Pavlovog autorstva nad Prvom poslanicom Korinćanima, koje još uvijek nije dovedeno u pitanje, za razliku od jedinstva poslanice, koje se ozbiljno propitkuje, makar većina današnjih stručnjaka još uvijek zagovara cjelovitost poslanice. Drugi dio rada u glavnim crtama objašnjava zajedničke točke raznih teorija podjele koje promatraju ovu poslanicu kao složeni dokumenat sastavljen od više pisama. Zatim se predstavljaju glavne značajke teorije srednjeg puta koja nastoji ostati nepristrana te umjesto različitih pisama govori o različitim izdanjima jedne te iste poslanice. Međutim, njezin završni prijedlog ide u smjeru viđenja Prve Korinćanima kao složene poslanice od dva izvorno neovisna pisma, čime se pretvara u samo jednu od varijanti teorija podjele koje zagovaraju nejedinstvenu i složenu narav poslanice. Nakon izlaganja o teorijama podjele i srednjeg puta, slijedi odgovor zagovornika cjelovitosti Prve Korinćanima koji uspijevaju dokazati neuvjerljivost prethodnih dokaza o podjeli te ih pobijaju bez poteškoća značajnim argumentima u korist književnog i svekolikog jedinstva poslanice. Treći i posljednji dio rada sažima i proširuje tvrdnje o cjelovitosti poslanice te još snažnije naglašava njezin jedinstveni sastav i strukturu. Osobito je stavljen naglasak na ishod literarno-retoričke analize u vidu uvjerljive retoričko-epistolarne strukture koja naglašava retoričko i tematsko jedinstvo poslanice kada se promatra kao deliberativno pismo ili govor koje poziva na slogu i jedinstvo unutar kršćanske zajednice u Korintu. Zaključak objašnjava da teoriji srednjeg puta, koja još traga za vlastitim identitetom, i različitim teorijama podjele nedostaju uvjerljivi i nepobitni dokazi protiv cjelovitosti i strukturalnog jedinstva Prve poslanice Korinćanima. Mnoštvo proturječnih teorija koje nastoje objasniti poslanicu kao složenicu različitih pisama ili kao plod različitih izdanja iste poslanice, zapravo predstavljaju najbolji dokaz protiv takvih teorija. U konačnici, sve dok je poslanicu moguće razumjeti i objasniti u cijelosti bez raznih teorija podjele i sve dok ona vjerodostojno prenosi izvornu Pavlovu poruku Evanđelja Isusa Krista, takve teorije su suvišne i nepotrebne.

Ovaj rad pisan je s namjerom povezivanja više različitih tema od kojih svaka pojedinačno dozvoljava detaljniju i iscrpniju analizu. Unatoč tome, ovdje je naglasak na međusobnom povezivanju i prikazu neraskidive isprepletenosti u traženju identiteta čovjeka u suvremenom svijetu u kojem je jednodimenzionalna struktura modernog društva stvorila uvijete neslobode koji se odražavaju na sve aspekte ljudskog života i življenja. Takva dimenzija rezultira mnoštvom negativnih posljedica kojima je (sudeći po kasnije navedenim primjerima) u cilju sputati i ograničiti čovjekov um, lišiti pojedinca njegove svrhe i učinit od njega samo jedan kotačić koji podupire masovni mehanizam produkcije i distribucije čiji ciljevi udaljavaju od humaniteta i čovjekove biti. Sukladno tome, razvija se i obrazovanje kao potpora vladajućem sistemu moći, kontrole i manipulacije, sve u želji da očuvanjem postojećeg stanja. U takvom dobu iznimnog tehnološkog i tehnologijskog napretka gdje je čovječanstvo dospjelo dalje no ikada prije, istovremeno se dogodilo teško nazadovanje, gotovo proporcionalno već spomenutom napretku. Da li je nazadovanje u jednom smislu bilo preduvjet napretka u drugom ili je ono jedan nusprodukt samog napretka? Nadalje, rad ne daje konačne i apsolutne odgovore na očita pitanja, kao niti na ona suptilno postavljena koja se otkrivaju tijekom čitanj,a iz razloga što je sama svrha rada upravo potaknuti pitanja i promišljanja u čitatelju. Prije pokretanja centralnih tema, potrebno je bolje promisliti o samom čovjeku koji je stvorio i/ili utjecao na sve ono što ga okružuje kako bismo bili u stanju razumjeti pojave i posljedice prouzročene njegovim, kako aktivnim i intencionalnim djelovanjem, tako i svim oblicima pasivnih forma djelovanja.

Tragajući za odgovorom je li medicina znanost ili umjetnost, osobito u današnje vrijeme isticanja biotehnoloških aspekata liječenja, intencija je ovog rada promišljati ishode susreta medicine i umjetnosti. Onih koji se prepoznaju barem u komplementarnosti metodologije, kreirajući dodatne životne vrijednosti. Prikazom autentičnih djelovanja poziv je ovo na dodatne intervencije oplemenjivanja zdravlja, ne dopuštajući pritom da se zaboravi na biopsihosocijalni pristup cjelovitosti čovjeka. Nadahnuće ovom prikazu bila je prestižna titula Europske prijestolnice kulture koju je dobio Grad Rijeka za 2020. godinu, grad koji je ujedno po mnogočemu i svojevrsna prijestolnica zdravstvene kulture., Searching for an answer whether medicine is a science or an art, especially in today’s time when the emphasis is on the biotechnological aspects of treatment, the intention of this paper is to reflect on the outcomes of the encounter of medicine and art. Those that are recognised at least in the complementarity of the methodology, creating additional life values. By presenting authentic actions, this is a call for additional health improvement interventions, without allowing the biopsychosocial approach to human integrity to be forgotten. The inspiration for this view was the prestigious title of the European Capital of Culture that the Town of Rijeka was awarded for the year 2020. This city is also a kind of capital of health culture in many ways.

Određenje sveučilišta kod Jaspersa zasniva se na temeljnoj čovjekovoj odrednici: želji za znanjem, odnosno neograničenoj i bezuvjetnoj potrazi za uvidom u istinu. Sveučilište je prema tome zajednica znanstvenikā (profesorā) i studenata koji za zadatak imaju neumornu potragu za istinom. U tome je pothvatu, kao nužnim uvjetom svoje autonomije, ono vođeno idejom slobode – akademske slobode. U tom smislu Jaspers sveučilište razumije kao posebnu vrstu škole koju nije moguće svesti samo na jednosmjerno (i, iz studentske perspektive, pasivno) podučavanje, već u njoj studenti iz slobode za učenjem aktivno sudjeluju u istraživanju, time zadobivajući trajnu intelektualnu disciplinu i cjelovito obrazovanje, odnosno kreativno i kulturno obrazovanje kao obrazovanje cjeline osobnosti. Kao neposredni i cilj najbliži ideji sveučilišta ispostavlja se težnja prema cjelovitom pristupu znanju i otkrivanje onoga što od čovjeka posredstvom znanja postaje. Odnos suvremenosti prema takvom idealistički postavljenom sveučilištu pitanje je koje zaokuplja ovo izlaganje.

Jaspersovo se određenje filozofije razmatra putem središnje pozicije pojedinačnog, egzistirajućeg čovjeka, filozofijskog nastojanja na cjelovitosti, filozofijskog vođenja života, izvora filozofije, graničnih situacija, komunikacije te odnosa filozofije prema znanosti i religiji.

Knjiga sadrži sažetke radova i biografije sudionika Trećeg međunarodnog interdisciplinarnog znanstveno-stručnog skupa: Domovinski rat, njegove gospodarske, demografske i socijalne posljedice i perspektive na području hrvatskoga istoka, koji je održan u Osijeku 2. i 3. prosinca. Organizatori skupa su: Organizatori: Institut društvenih znanosti Ivo Pilar, Područni centar Osijek Odjel za kulturologiju Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera Filozofski fakultet Sveučilišta u Mostaru Ogranak Matice hrvatske u Osijek.

Cjelovit pristup okolišu uključuje istraživanje mogućnosti i postavljanje modela dobrohotnog suživota bića na Zemlji. Cjelovitost se ogleda u tome što se ne obrađuje samo pojedini segment okoliša već se promatra materijalni i duhovni okoliš kao nedjeljivu cjelinu. Pri cjelovitom pristupu okolišu ne postavlja se samo pitanje kako je nešto moguće postići u materijalnoj preobrazbi u smislu tehničkog napretka, već i zašto je to potrebno te doprinosi li ili ugrožava dobrohotni suživot bića na Zemlji.

Human obsession with salt started a long time ago, and until modern times, besides its use as a food supplement, and a principle way to preserve food, salt has political, economic and mystical significance for the lives of the people in the Mediterranean. Almost every part of the human body contains salt, which is, together with water, necessary component in the functioning cells. Seas of the world have this „salt and watter“ quality, so their areas have always been desirable for living. Seas during history meant life- giving people food nad salt. It is equally on the social level, where from the very dawn of humanity, salt was important and affected functioning of society. For millenia representing wealth, salt has been used as a medium of exchange, and very early was involved in the global system of trade nad communication. Salt was often used as a mean of payment, as a substitute for money. A term for payment, salary, comes from Roman salis.Salt meant independence, it was traded for and fought over, it meant friendship, wisdom and agreement between God and people, and made Mediterranean a „culture of salt“ society, where the history of salt production, salt roads, salt producers, had very important role. . Through history, salt had a political meaning as well, as it was a cause of war , it also ment independence. Salt and independence are deeply connected. A town or an island had to have its own salt source, to be independent. It was of a great importance to control salt sources. Salt is symbolically, directly, linked to the concept of wisdom, wisdom as „a grain of salt“ . Idiom „to have salt in a head“ for example, means „to have brains“, or latin, cum grano salis.Because salt prevents decay, it protects from harm. That's why salt is a symbol of friendship and blessing.. Loyality is sealed with salt, because ist essence doesn't change. Because symbolizing incorruptible purity, salt had an important, vital part in religion of many cultures.Salt is adapting to the demands of history: before regarded as an important ingredient of basic life necesities, now, besides its healthy and expencive version related to conteporary field of organic food, has evolved to a transcendental, symbolic level.

U ovom radu opisuje se razvoj sustava za automatiziranu provjeru cjelovitosti i nadzor rada sjedišta weba. Daje se pregled sličnih rješenja, motivacija za takav sustav te se objašnjava cjelovitost podataka i kako se koristi u radu korištenjem kriptografskih funkcija sažimanja. Nakon toga prolazi se kroz izgradnju sustava na način da se opisuju zahtjevi, arhitektura te pojedine komponente sustava kao što je programsko rješenje, CLI alati, web aplikacija i baza podataka. Na kraju rada diskutiraju se nedostatci i buduće nadogradnje sustava. In this paper a system for automated data integrity checking and website monito- ring is developed. The first part of the paper covers existing similar solutions. From there the motivation for such a system is given, data integrity is defined and its use through cryptographic hash functions in the system is explained. The following chap- ter deals with steps required for developing such a system such as requirements spe- cification and system architecture. At the end of the paper some disadvantages of the built system are discussed together with possible future upgrades to the system.

Opća teorija o sistemima pojavila se u samome središtu znanosti 20. stoljeća, šireći se spontano i postupo na gotovo sve razine i perspektive ljudskoga znanja o prirodnom i društvenom svijetu. U ovome radu razmatraju se i opisuju osnovni pojmovi opće teorije o sistemima, uvjeti i kontekst njena nastanka te njeni začetnici. S time u vidu, izložit će se razvoj znanosti (posebice fizike i biologije) i kako je on postupno doveo do opće teorije o sistemima, odnosno do cjelovite slike svijeta i života. Osnovni pojmovi vezani uz opću teoriju sistema jesu otvoreni sistemi, dinamička ravnoteža i samoorganizacija. Navedena razmatranja se u posljednjem dijelu ovoga rada smještaju u kontekst etike, odnosno onoga što jedan od teoretičara opće teorije o sistemima naziva operativna etika., General System Theory has emerged within the very heart of 20th century science, spreading itself spontaneously and slowly on almost all levels and perspectives of human knowledge about the natural and the social world. This paper explores the main notions of General System Theory, describes the conditions and the context of its emergence and introduces its originators. With this in view, the development of science (especially physics and biology) will be outlined, followed by an explanation of how it gradually gave rise to General System Theory on the one hand and to a holistic view of the world and life on the other. The main notions connected to General System Theory are open systems, steady state, and self-organization. In the last part of this paper the above mentioned reflections are placed in the context of ethics in general, and operational ethics in particular (as it is called by one of the theoreticians of GST).

Dihotomija tijelo-duh, svojstvena je zapadnoj misli od prvih filozofa do danas. Udar kršćanstva na tijelo, pokvarljivo, raspadljivo, podložno grijehu, smješta ga u domenu zla, što još uvijek, usprkos posvemašnjoj liberalizaciji, komercijalizaciji i ogoljelosti tijela svojstvenima današnjem vremenu, generira osjećaj srama, krivnje, i želje za bijegom iz „okova tjelesnosti“. Unutarnji rascjep u čovjeku istovjetan je unutarnjoj podijeljenosti društva. Inzistiranje na bestjelesnosti objavljuje se u mnogim vidovima (moda, prehrana, novi celibat), i izraz je posvemašnje čovjekove odijeljenosti od života. Prevladavajuće raspoloženje suvremenog čovjeka je anksioznost, i osjećaj obestemeljenosti, a kao mogući izlaz pojavila se ideja novog is-cijeljenja . Unutrašnja povezanost čovjeka sa samim sobom, cjelovitost duhovnog i tjelesnog aspekta, što je stanje svjesnosti o vlastitoj prisutnosti u svakom aspektu sebe, izjednačava se sa životom. Razne metode iscjeljenja društvo smješta u domenu „alternativnog“, što pokazuje njegovu nesklonost ka promjeni paradigme.

Prikaz prijevoda knjige Davida Bohma "Wholeness and the Implicate Order"

U radu su predstavljene nerazorne metode ispitivanja namijenjene za procjenu stanja teško dostupnih dijelova konstrukcije kao što su piloti, s naglaskom na impulsne metode ; metodu zvučne jeke, metodu pobuda-odgovor, metodu induktivnog otpora, poprečno zvučnu metodu te paralelno seizmičku metodu. Prikazani su principi djelovanja tih metoda, te opisani ispitni uređaji. Prednosti i nedostaci primjene pojedine metode, kao i odgovor konstrukcije za svaku te objašnjenje rezultata također su predočeni.

svjetonazor ; (pogled na svijet), općenito znači mišljenje o cjelini svijeta, o smislu, svrsi i vrijednosti svijeta i bitka. Svjetonazor uključuje i životni stav o vrijednosti ljudskoga života, kao i o djelovanju u svijetu i vođenju života. Osnovno značenje dobiva u XIX.st. u tzv. ˝filozofiji života˝ (W.Dilthey), a u XX.st. u filozofijama Schelera, Jaspersa, Heideggera i drugih. Katkad se upotrebljava kao istoznačnica s pojmom ˝slika svijeta˝, koja se više odnosi na prirodne znanosti (npr. ˝slika svijeta moderne fizike˝). Svakom pojedincu, ali i kulturnoj sredini, pripada neki nazor o svijetu i životu, no on uvijek treba biti otvoren za dijalog, jer se u suprotnom pretvara u nepomirljivost i netoleranciju.

Provedena je analiza cjelovitosti posuda pod tlakom V-8408 (kolona), V-8404 i V-8405 [3] S aromata za spliter FCC benzina u INA-Rafineriji nafte Sisak.

Vjekoslav Bajsić (Čakovec 1924. - Zagreb 1994.), svećenik Zagrebačke nadbiskupije, profesor filozofije na Katoličkom bogoslovnom fakultetu i njegovim institutima u Zagrebu, odgovorni urednik i autor izdanja Kršćanske sadašnjosti, jedan od najsnažnijih likova moderne hrvatske teološke misli. Kao filozof i teolog, bio je uronjen u promišljanje života u svijetu, koje je uglavnom usmjerio prema kršćanima laicima i njihovim problemima u odnosima sa svijetom u kojem žive - kako sa svjetovnim okruženjem tako i sa crkvenom zajednicom. Misao Vjekoslava Bajsića osebujna je i nadasve pažnje vrijedna. Među ostalim, karakterizira je njegov poseban interes za čovjeka. Već pri prvom susretu s njegovom mišlju čitatelju ostaje dojam da ona u sebi krije nešto novo, neuobičajeno, drugačije te poziva na angažman - ljudski, vjernički i znanstveni. Bajsić se u svojemu teološkom promišljanju koristi, što je razumljivo, filozofijom, ali i fizikom, biologijom, paleontologijom, psihologijom, etologijom i sociologijom. Sve radi toga da na što potpuniji način progovori u svjetlu vjere današnjem čovjeku o njemu samome, o problemima koji ga muče i o tome kako se s njima "uhvatiti u koštac", jer današnjem je čovjeku mnogo razumljiviji jezik znanosti od onog teološkog.

Vjekoslav Bajsić (Čakovec 1924. - Zagreb 1994.), svećenik Zagrebačke nadbiskupije, profesor filozofije na Katoličkom bogoslovnom fakultetu i njegovim institutima u Zagrebu, odgovorni urednik i autor izdanja Kršćanske sadašnjosti, jedan je od najsnažnijih likova modeme hrvatske teološke misli. Kao filozof i teolog, bio je uronjen u promišljanje života u svijetu, koje je uglavnom usmjerio prema kršćanima laicima i njihovim problemima u odnosima sa svijetom u kojem žive — kako sa svjetovnim okruženjem tako i s crkvenom zajednicom. Misao Vjekoslava Bajsića osebujna je i nadasve pažnje vrijedna. Medu ostalim, karakterizira je njegov poseban interes za čovjeka. Već pri prvom susretu s njegovom mišlju čitatelju ostaje dojam da ona u sebi krije nešto novo, neuobičajeno, drukčije te da poziva na angažman — ljudski, vjernički i znanstveni. Bajsić se u svojemu teološkom promišljanju koristi, stoje razumljivo, filozofijom, ali i fizikom, biologijom, paleontologijom, psihologijom, etologijom i sociologijom. Sve radi toga da na što potpuniji i razumljiviji način progovori u svjetlu vjere današnjem čovjeku o njemu samome, o problemima koji ga muče i o tome kako se s njima »uhvatiti u koštac«, jer današnjem je čovjeku mnogo razumljiviji jezik tih znanosti od onog teološkog., In his deliberation about man, Vjekoslav Bajsić is focusing his basic enrootment in nature. With his specific interdisciplinary approach, Bajsić comes to the fundamental insight that man is, in spite of all of his cultural and scientific »layers«, basically a hunter, a robber, a gatherer. This is exceptionally evident in his behaviour, especially group behaviour, that is not authentically rational, but animal, dictated by animal automatism. On the other hand, Bajsić points out that the man is not defined but open being, not destined to stay within the boundaries of his animal automatism, and that the individual man is still a rational being who can control himself if he thinks, specially if there is an outside rational help available. The key of the problem, according to Bajsić, is in rationalisation of our group behaviour structures that have an immense influence on an individual so that sometimes, instead of giving him support and security, they prevent his development and rational living. Bajsić here points out the two basic structures of group behaviour in nature, the nest and the jungle, which he also recognises as the two basic structures of human behaviour throughout the history. He discovers a permanent »chameleon« presence of animal principles in human social behaviour through history, sensing where its consequences would lead the humanity. Because of that, Bajsić sees the future of humankind only in its opening to eternity and future itself as well as in urgent, responsible, thorough and concrete change in present human behaviour. The strength for that change he finds in the authentic Christianity. Namely, the authentic Christians both live and act from the future, from the faith in final God's fulfilment of the promise about the coming of Jesus Christ and His kingdom in which all the basic longings of each human heart will also be fulfilled. Bajsić here also points out that it is time that we start building our lives together, on new, evangelic rules of mutual respect, help and co-operation. Namely, Bajsić claims that the humankind, if it would continue behaving according to the animal principles of his nature, has no future but only an impending catastrophe.

Vjekoslav Bajsić (Čakovec 1924. - Zagreb 1994.), svećenik Zagrebačke nadbiskupije, profesor filozofije na Katoličkom bogoslovnom fakultetu i njegovim institutima u Zagrebu, odgovorni urednik i autor izdanja Kršćanske sadašnjosti, jedan od najsnažnijih likova moderne hrvatske teološke misli. Kao filozof i teolog, bio je uronjen u promišljanje života u svijetu, koje je uglavnom usmjerio prema kršćanima laicima i njihovim problemima u odnosima sa svijetom u kojem žive - kako sa svjetovnim okruženjem tako i sa crkvenom zajednicom. Misao Vjekoslava Bajsića osebujna je i nadasve pažnje vrijedna. Među ostalim, karakterizira je njegov poseban interes za čovjeka. Već pri prvom susretu s njegovom mišlju čitatelju ostaje dojam da ona u sebi krije nešto novo, neuobičajeno, drugačije te poziva na angažman - ljudski, vjernički i znanstveni. Bajsić se u svojemu teološkom promišljanju koristi, što je razumljivo, filozofijom, ali i fizikom, biologijom, paleontologijom, psihologijom, etologijom i sociologijom. Sve radi toga da na što potpuniji način progovori u svjetlu vjere današnjem čovjeku o njemu samome, o problemima koji ga muče i o tome kako se s njima "uhvatiti u koštac", jer današnjem je čovjeku mnogo razumljiviji jezik znanosti od onog teološkog.

Ležište arhitektonskog kamena granita »zebrato« na području Metla (Ravna gora-Papuk) blizu Pakraca opisano je na osnovi detaljnih geoloških radova, geofizičkih ispitivanja i rezultata probne eksploatacije. Posebno su obrađeni petrografski sastav i tektonski sklop. Na osnovi tih radova, fizičko-mehaničkih svojstava kamena i probne eksploatacije dana je ukupna ocjena ležišta. Ležište je vrednovano sa stanovišta geoloških, tehnološko-ekonomskih, tehničkih i dekorativnih kriterija kao ležište nacionalno značajno., Dimension stone granite »Zebrato«, Metla area (Ravna gora-Papuk) near Pakrac is described on the basis of the detailed geological and geophysical researches and the results of experimental exploitation. Petrographic structure and tectonic fabric of the stone deposit have been separately elaborated. The complete deposit evaluation is done on the basis of these researches and the results of experimental exploitation, as well as physical-mechanical properties. From the point of view of geological, technological, economical, technical and decorative criteria, the deposit is evaluated as one of the national importance.