Search

U ovom diplomskom radu istraživali smo blaženstvo „čistih srcem“ u Matejevom evanđelju. Cilj je bio pokazati zašto je baš čistoća srca jedan od Isusovih zahtjeva koji traži od svojih učenika kako bi postigli Kraljevstvo Božje, koristeći metodu sinteze i dedukciju. Rad je podijeljen na tri poglavlja. Kroz sva tri poglavlja se stupnjevito nastoji dati jedan teološki prikaz važnosti te samog značenja blaženstva „čistih srcem“. Matej je svoje Evanđelje napisao za svoju zajednicu, obraćene Židove na kršćanstvo, koja je prihvatila Isusa Krista kao Mesiju, a u kojemu se ostvarilo ispunjenje Božje volje. Krist je ispunio Mojsijev zakon i tako donio ljudima novi zakon ljubavi prema kojemu trebaju djelovati kako bi postigli Kraljevstvo Božje, a za koje je potrebno imati čisto srce. Naime, Matej ne želi da njegova zajednica samo izvanjski obdržava Zakon, već traži od njih da ga vrše, upućujući ih tako na njihovu nutrinu. Zato stavlja naglasak na čistoći srca, koju nam donosi u blaženstvima s kojima započinje Govor na gori, kao novom stavu prema Zakonu. Ukoliko je srce pokvareno, utoliko su pokvareni i njegovi odnosi prema Bogu, drugima i samome sebi. Isus Krist donosi blaženstva kao čestitku za ostvarenje Kraljevstva Božjega. On nam je svojim životom pokazao primjer potpune čistoće srca i zato nasljedujući ga u svakodnevnom životu, poput njega ćemo moći gledati Boga kako nam je i obećao već ovdje na zemlji do trenutka kada ćemo ga vidjeti onakva kakva jest. Sveci poput Augustina, Franje Asiškoga, Majke Terezije i Ivana Pavla II. svjedoci su važnosti blaženstva „čistih srcem“ koji su svojim primjerom života dokazali ostvarenje tog blaženstva. In this graduate thesis, we explored the beatitude of the "pure in heart" in Matthew's Gospel. The goal was to show why purity of heart is one of Jesus' demands on his disciples to attain the Kingdom of God, using the method of synthesis and deduction. The thesis is divided into three chapters. Throughout all three chapters, an attempt is made to give a theological representation of the importance and very meaning of the beatitude of the "pure in heart". Matthew wrote his Gospel for his community, the converted Jews to Christianity, who accepted Jesus Christ as the Messiah, and in whom the fulfillment of God's will was accomplished. Christ fulfilled the law of Moses and thus brought to men a new law of love according to which they must act in order to attain the Kingdom of God, for which it is necessary to have a pure heart. Namely, Matthew does not want his community to only externally observe the Law, but asks them to carry it out, thus directing them to their interior. That is why he emphasizes the purity of heart, which he brings to us in the beatitudes with which the Sermon on the Mount begins, as a new attitude towards the Law. If the heart is corrupt, so are its relationships with God, others, and itself corrupt. Jesus Christ brings the beatitudes as a congratulation for the realization of the Kingdom of God. He showed us with his life an example of complete purity of heart and therefore by following him in everyday life, like him we will be able to see God as he promised us already here on earth by the time we see him as he is. Saints such as Augustine, Francis of Assisi, Mother Teresa, and John Paul II. they are witnesses to the importance of the beatitude of the "pure in heart" who, by their example of life, have proved the realization of that beatitude.

Diplomski rad posvećen je proučavanju blaženstava kod Mateja i Luke. Rad se sastoji od tri dijela. Prvi dio se bavi blaženstvima na općenit način, iznoseći temeljne karakteristike njihove pojave u Starom i Novom zavjetu te smještajući ih u kontekst Evanđelja po Mateju odnosno Evanđelja po Luki. Na vidjelo izlazi povezanost između blaženstava u Starom i Novom zavjetu s obzirom da se Isusova blaženstva temelje na knjigama Staroga zavjeta. Ipak, važno je naglasiti kako u Starome zavjetu nemamo tako pažljivo sročen niz blaženstava kao u sklopu novozavjetnog Govora na Gori (usp. Mt 5 – 7) odnosno Govora na ravnu (usp. Lk 6,17-49). Drugi dio iznosi teološku analizu blaženstava u Evanđelju po Mateju i Evanđelju po Luki. Matejeva verzija blaženstava (usp. Mt 5,1-12) podijeljena je u tri skupine jer je kroz tri naslova izraženo ono najvažnije što se određenim blaženstvom željelo poručiti, koga obvezuje ili kome je upućeno. Blaženstva u Lukinu evanđelju (usp. Lk 6,20-26) podijeljena su u dvije skupine. Luka ih dijeli na četiri blago i četiri jao izraza, a te se podjele držimo u ovom radu. U Matejevoj verziji javljaju se tri blaženstva (usp. Mt 5,7-9) koja čine jednu misaonu cjelinu za koju nemamo paralelu u Lukinu evanđelju, a izdižu se iznad socioloških svojstava te odražavaju produhovljeni kršćanski moral koji je karakterističan za Prvo evanđelje. Dakle, teološka analiza upućuje na to da Matej više stavlja naglasak na duhovno, dok će se Luka kroz četiri blago i četiri jao izraza usredotočiti na konkretnu životnu zajednicu i povijesne slušatelje svoga vremena. Treći dio koji je ujedno i posljednji, ima za cilj upotpuniti ono što je rečeno u prethodna dva dijela. Stoga, u zadnjem dijelu nakon sučeljavanja na vidjelo izlaze bliskosti i razlike te specifični vidici koje otvaraju blaženstva kod Mateja i Luke. Na kraju rada naziremo kako blaženstva koja Krist donosi u Matejevoj odnosno Lukinoj verziji pokušavaju dati odgovore kršćanima koji žive u vrijeme kada je Evanđelje po Mateju odnosno po Luki napisano. Dakle, Matej i Luka Isusov govor tako formuliraju da povijesna zajednica kojoj pišu dobije poticaje za rješavanje svojih konkretnih problema. The thesis is devoted to studying the beatitudes of Matthew and Luke. It consists out of three parts. The first part deals with beatitudes in a general way, outlining the fundamental characteristics of their appearance in the Old and New Testament and placing them in the context of the Gospel of Matthew apropos the Gospel of Luke. The connection between the beatitudes in the Old and the New Testament is evident as the beatitudes of Jesus is based on the books of the Old Testament. Nevertheless, it is important to emphasize that in the Old Testament we dont have carefully worded a series of beatitudes, as we do in the New Testament Sermon on the Mount (cf. Mt 5 - 7) or the Sermon on the Plain (cf. Lk 6: 17-49). The second part contains the theological analysis of the beatitudes in the Gospel of Matthew and the Gospel of Luke. The Matthew's version of the batitudes (cf. Mt 5: 1-12) is divided into three groups, because through the three titles we can see what is the core of a certain beatitude, who is it destined for, and who is commited by it. Beatitudes in Luke's Gospel (cf. Lk 6: 20-26) are divided into two groups. Luke divides them into four “blessed” and four “woe”, that is how we are gonna devide them in this thesis aswell. In the Matthew's version, there are three beatitudes (cf. Mt 5: 7-9) that make up a single thought unit for which we have no parallel in the Gospel of Luke. They rise above the sociological characteristics and reflect the spriritualized Christian morality that is characteristical in the First Gospel. Thus, theological analysis suggests that Matthew puts more emphasis on spirituality, while Luke through four “woe's” and four “blessed” focuses on a concrete life community and historical listeners of his time. The third part, which is also the last, aims to complete what has been said in the previous two parts. Hence, in the latter part after the confrontation, we will show a glimpse of the similitudes and differences between the specific aspects that can be seen in the beatitudes of Matthew and Luke. At the end of the work we notice that the beatitudes that Christ brings in Matthew's and Luke's version are trying to give answers to Christians living in the time when thoose Gospels were written. Thus, Matthew and Luke formulate their speech so that the historical community to whom they are writtting receives stimulus for dealing with their issues.

Na blagdan svetog Josipa, 19. ožujka 2018. godine, objavio je papa Franjo pobudnicu o pozivu na svetost, Gaudete et exultate. U trećem poglavlju pobudnice, Papa predstavlja opći poziv na svetost govorom o blaženstvima. Blaženstva pred nas stavljaju lice Isusa Krista, čiji smo odraz pozvani biti u svakodnevnom životu i radu. Pozivajući se na četvrto blaženstvo, tema ovog izlaganja ima za cilj promišljati o pozivu na svetost, konkretnom ostvarivanju svetosti u redovničkom životu i sveukupnom poslanju Crkve. U tom kontekstu težnja je ovog promišljanja promatrati svetost iz teološko-pastoralne perspektive kroz prizmu milosrđa te ukazati na mogućnosti ostvarivanja svetosti života u suvremenom svijetu. Tako promatrana svetost polazi od objave Božjeg milosrđa, od osobe Isusa Krista u kojoj su blaženstva na najizvrsniji način ostvarena, te od navještaja milosrđa kao poziva na susret s Bogom koji izvodi promjenu.

Poglavlja: 1. Blaženstva. 2. Svjedočanstva vjernika. 3. Meditacija blaženstava. 4. Plodovi Duha Svetoga. Pogovor: Isusova blaženstva i prispodoba o Milosrdnom Ocu.

Knjiga Putokazi sreće nije zamišljena kao priručnik, sveučilišni, srednjoškolski ili za osnovnu školu. Ipak, indikativne su neke pojave s raznih strana koje joj daje mjesto među priručnicima. Primjerice, poput sveučilišnog priručnika recenzirali su je tri recenzenta. Jedan recenzent (akademik Vladimir Paar) izričito je naziva priručnikom. Isto to čini i B. Duda u svom mišljenju o knjizi. Sam glavni urednik (Ivan Vajić) naziva je priručnikom (str. 15).

U prvom dijelu donose se općenite informacije o autoru, mjestu i vremenu nastanka i naslovnicima Matejevog evanđelja, i kontekst Blaženstava unutar Govora na gori u cjelini evanđelja. U drugom dijelu obrađuju se pojedinačna blaženstva s naglaskom na duhovnoj poruci za suvremenog čitatelja.

U Isusovu Govoru na gori (Mt 5-7) na početku se nalazi osam Blaženstava. Treće od njih glasi: ''Blago krotkima: oni će baštiniti zemlju!'' (Mt 5, 5). Krotkost se u u biblijskim spisima određuje kao dar Duha Svetoga (Gal 5, 22). Krotak čovjek velikim duhom (veliko-dušnost) omogućava drugome da postoji onakav kakav jest. Sva druga ponašanja prouzrokuju otpore i podjele. Onaj koji je krotak svjestan je vlastite slabosti, ne osjeća se i ne prikazuje kao bolji i nadmoćniji naspram drugih i ispravlja drugoga kao brat brata. Pojmom krotkost izražava se veoma važno ponašanje prema drugim ljudima. Krotkost uključuje u sebi vlast nad vlastitim emocijama i željama s punim poštovanjem osobe drugoga. Krotkost je prije svega pasivni nego aktivni stav koji više karakterizira ono što se ne treba činiti nego ono što se treba činiti. Prema tomu, krotak je miran i vedar čovjek koji se trudi oko mirna suživota s drugima. Krotak čovjek ne dopušta da ga zahvate vlastite emocije, nego njima vlada, prihvaćajući u smirenosti volju Božju ; pun je poštovanja i ljubavi prema bližnjemu. Jedva da je i potrebno isticati koliko je ovaj stav krotkosti potreban u današnjem svijetu i u međuljudskim odnosima na svim razinama. Osloboditi svoje odnose i stavove osobnih animoziteta i pristupati drugome s otvorenošću i velikodušnošću - a što je drugo nego Božje kraljevstvo koje se ostvaruje na zemlji?

U vremenima svakovrsnih napetosti, sukoba, ratova, pobuna, osvajačkih pothvata, terorističkih akcija govor o miru i mirotvorcima izaziva, zacijelo, nelagodu i nevjericu kod mnogih, pa čak i uvjerenih kršćana koji sumnjaju da je moguće uspostaviti pravedan i trajan mir na zemlji. Pa ipak mir nije samo individualna vrednota, nego jednako tako i društveno-politička koja uključuje svekolike odnose među ljudima. Prema tome, rad na ostvarivanju mira vrši se na dvjema temeljnim razinama: osobnoj i društveno-političkoj. Na osobnoj razini mir se ostvaruje u usklađivanju svekolikih napetosti u samome sebi, jer ne-mir proizlazi prvenstveno iz čovjekova nutarnjega nezadovoljstva. Zbog toga je rad na mentalnom pročišćavanju od svih negativnih i opterećujućih iskustava sa samim sobom i dugima prioritetan zadatak svakoga čovjeka. Međutim, mir je znatno dalekosežnija i zahtjevnija kategorija od one osobne budući da se temelji na međusobnim odnosima ne samo pojedinaca nego i cijelih zajednica, etničkih skupina, društvenih klasa, naroda ili pak država. Hebrejska riječ šalom označava sveukupnost čovjekovih odnosa i njihov međusobni sklad. Riječ šalom zapravo znači biti čitav, nepovrijeđen, zdrav, čime se izražava čovjekova dubinska težnja da podijeljenost svoga bića prevlada i ujedini u skladnu cjelinu. I ne samo svoga bića nego života uopće. Sedmo blaženstvo Matejeva Govora na gori govori također o onima koji se trude oko mira: ''Blago mirotvorcima: oni će se sinovima Božjim zvati!'' (Mt 5, 9). Riječ mirotvorac spominje se samo na ovome mjestu u NZ. Mirotvorci su ljudi koji se zdušno i svim silama zauzimaju za pošten mir izgrađen na istini i pravednosti. Poziv na mirotvorstvo pretpostavlja uvjerenje da je sve sukobe i neprijateljstva moguće prevladati u mirnom dijalogu i argumentirano ; da je sve borbe s kojima se čovjek u životu susreće moguće humanizirati i u konačnici ljudski razriješiti.

Kraljevstvo nebesko nije samo vječno blaženstvo, nego, u prvom redu, Božja vladavina ovdje na zemlji koja je započela s Isusom Kristom. Vjernik je stoga pozvan izgrađivati ovaj svijet kao pripravu za onaj. Tri poglavlja Govora na gori, u koje nas uvode Isusova blaženstva (Mt 5,3-12), predstavljaju Isusov životni program za svakoga vjernika. To je kršćanski manifest, podloga i vrelo našega djelovanja kao kršćana i koji se, kao takav, mora odražavati i u politici. Svojstva kojima imaju odsijevati novi građani mesijanskog kraljevstva po primjeru sovšenstva Oca nebeskog (Mt 5,48), nosivi su temelj za zajednički život ljudi općenito, a to znači i za svaku državu i društvo. Isus nije svojim učenicima ostavio "ustav", pa makar se radilo i o novim građanima Božjega kraljevstva, nego je održao "govor na gori", koji, prije svega, nije zahtjev, već ponuda. Isus nije ostavio zakone po kojima bi se moglo načiniti državu, nego je proglasio blaženima političare, i sve one, koji žive po duhu Govora na gori i rade za dobro čovjeka. Svima njima pripada kraljevstvo nebesko. Zato se s mislima Govora na gori valja sprijateljiti, jer imaju revolucionarnu i proročku snagu., Heavenly Kingdom does not only stand for eternal blissfulness, it is primarily God's rule on this Earth that began with Jesus Christ. It is required from believers to build this world for the next one. The three chapters of The Sermon on the Mountain, introduced by the beatitudes of Jesus (Mt 5,3 - 12) represent the plan Jesus has for each believer. This is a Christian manifest, the foundation and source of our Christian activities, and because of that it must be reflected in politics. The characteristics that are to be seen in all the new citizens of the messiah's kingdom led by the example of our perfect heavenly Father (Mt 5, 48) present the foundations of corporate life of people in general, which means for each state and each society apart. Jesus did not leave "constitution" to his disciples, although they were new citizens of the Kingdom. He held The Sermon on the Mountoin instead, which was not a requirement, but an offer. Jesus did not leave laws by which we could establish the state. He beatified politicians and all those who live according to the spirit of Sermon on the Mountain and work for the good of the mankind. Heavenly Kingdom belongs to all of them. It is therefore necessary to become familiar with the ideas of The Sermon on the Mountain, for they have both revolutionary and prophetic strength.

Govoriti danas o smislu i sreći znači neizostavno se izložiti riziku neshvaćanja i neučinkovitosti, jer sreća i smisao su duboko osobne stvarnosti koje se teško podižu na razinu univerzalnosti. U čemu Biblija vidi osmišljen i sretan život i kamo ona usmjerava čovjeka? Valja reći da i Stari i Novi zavjet govore o smislenom i sretnom životu. Novi zavjet to osobito naglašava u Isusovu Govoru na gori, i opet posebno u Blaženstvima kao uvodnom programu u taj govor. Tu nalazimo putokaz i smjernice kako doista ostvariti pun i smislen život. Blaženstva govore kako je Isusov nauk uistinu Vesela vijest. Ona govore kako čovjek ne mora očajavati jer je siromašan, budući da je bogati Bog s njime ; kako se čovjek ne mora potvrđivati silom jer je Bog svima dao život i svima omogućio prostor života ; kako se ne treba tjeskobno brinuti za osnovne životne potrebe jer se Bog skrbi za život i ujedno mu daje dublji smisao ; kako se može biti milosrdan prema drugima jer je Bog milosrdan prema nama ; kako se može zauzimati za mir, jer smo svjesni da je Bog otac svih, a svi mi njegova stvorenja ; konačno kako ni gubitak života nije najveća tragedija, jer je Bog gospodar i smrti i života. Blaženstva su poput divne skladbe koja je istinska oda radosti životu. Nju čine i Bog i čovjek. Bog započinje i završava odu radosti, a čovjek je u njezinu središtu, obavijen Božjim djelovanjem. Od Boga sve ishodi i Bogu sve ide. Čovjekovo je mjesto u Božjem kraljevstvu, u njegovoj obiteljskoj zajednici u kojoj je obavijen Božjom ljubavlju i milosrđem. Može li čovjek nešto više sebi i zamisliti?!

Današnja crkva blaženstava sagrađena je godine 1936-38. nakon što su izvršena iskopavanja. S tih prostora puca prekrasan pogled na Genezaretsko jezero. U daljini se nazire Kafarnaum kao najznačajnije mjesto Isusova djelovanja u Galileji. S tih je dakle mjesta odjekivala jedincata poruka o Bogu što vodi povijest i život svakoga pojedinca.

Autor donosi poruku Isusovih blaženstava. Ona predstavljaju program jednog novog života, života po Duhu i u Duhu. Ona su ideal kakav čovjek jedva može na temelju svog razuma zamisliti. Ona predstavljaju poruku nebeskog Oca njegovim sinovima i kćerima na zemaljskom putovanju.

Među osam blaženstava čuvenoga govora na gori na sedmom se mjestu izdiže upravo o mirotvorcima (Mt 5, 9). Općenito uzevši, mir kao pojam i kao realnost pretpostavlja ne-mir, štoviše, upravo je paradoksalno, mir se rađa iz ne-mira. Problem mira je neizostavno povezan s odstranjivanjem uzroka ne-mira. I Pavao, s osobitom jačinom, ističe mir kao osnovnu kršćansku kategoriju. Božić je blagdan mira, jer je u Isusu Bog spojio božansko i ljudsko, dokinuo prepreke između Boga i ljudi. Božić je u tom smislu i poziv na prihvaćanje i ostvarivanje te nove božićne stvarnosti. Istina je da je mir - gledano teološki - darovan. Ali za uspostavljanje mira potrebno je stalno se boriti protiv uzroka ne-mira, što u konačnici znači boriti se protiv zla. Ipak, sveopći mir ostaje obećani dar budućnosti koja će se ostvariti kad iz ljudske povijesti budu u potpunosti odstranjeni ljudsko zlo i grijeh. Tada će se zapravo život odvijati u ozračju ''vječnoga Božića''. Mir je dar, ali i zadaća naše sadašnjosti!

Biblijski stručnjaci se općenito slažu kako je Isusov Govor na gori (Mt 5-7) sastavljen zapravo iz mnogih izreka, što su bile izrečene u različito vrijeme, u različitim prilikama, narodu i učenicima. Prema tom općem slaganju stručnjaka Matej bi sve to skupio i složio u jedan od svojih pet velikih govora iz kojih se sastoji njegovo evanđelje. Taj je govor kasnije, tijekom kršćanske predaje, nazvan ''Govor na gori''. Po jednostavnosti i dubini misli, po ''božanstvenosti'' poruke taj govor uvelike nadmašuje sve što je izrečeno ljudskim jezikom. Za blaženstva (Mt 5, 3-10) se može reći da predstavljaju u određenom smislu srce govora na gori, jer je u njima sadržan Božji program novoga svijeta. Ona pokreću brojna temeljna pitanja čovjekova života i daju određene odgovore. Bog ne utječe na čovjekovu situaciju nalazeći se izvan nje, nego je on mijenja ulazeći u nju. Ljudski život može već ovdje na zemlji nositi predznake sreće.

Matejevo evanđelje spominje kako se Isus uspeo na goru i obratio učenicima i mnoštvu, a Luka govor smješta na nekoj ravnici. Postoje suprotni podaci o mjestu govora već kod samih evanđelista, pa onda nije ni čudo što je kršćanska predaja imala problema oko određivanja lokacije Isusova govora. Logično je pitanje: odakle razlika u podacima? Radi li se o ravnici ili gori? Jesu li u pitanju zemljopisni ili teološki motivi? Prilikom rješavanja te dvojbe valja imati na umu da Matej piše svoje evanđelje za kršćane židovskog podrijetla, to jest za ljude koji su bili upućeni u starozavjetnu predaju, dok Luka piše za kršćane što su ranije bili pogani. Određivanje točnije lokacije na osnovi pisanih podataka i arheoloških iskopina veoma je teško. Današnja crkva blaženstava sagrađena je godine 1936-38. nakon što su izvršena iskopavanja. S tih prostora puca prekrasan pogled na Genezaretsko jezero. U daljini se nazire Kafarnaum kao najznačajnije mjesto Isusova djelovanja u Galileji. S tih je dakle mjesta odjekivala jedincata poruka o Bogu što vodi povijest i život svakoga pojedinca.

Autor donosi poruku Isusovih blaženstava. Ona predstavljaju program jednog novog života, života po Duhu i u Duhu. Ona su ideal kakav čovjek jedva može na temelju svog razuma zamisliti. Ona predstavljaju poruku nebeskog Oca njegovim sinovima i kćerima na zemaljskom putovanju.