Search

U ovome članku nastojat će se ponuditi analiza djela Moje učiteljevanje. Crtica iz života jedne – gospoje Dragojle (Karoline) Jarnević (1812. – 1875.). Riječ je o djelu koje je ostalo sačuvano u rukopisu, i to u književnoj ostavštini autoričina dugogodišnjeg prijatelja Ivana Trnskoga. Autograf, koji obuhvaća ukupno 39 stranica, nije datiran, no prema nekim indikacijama iz same naracije moguće je pretpostaviti da je nastao u zrelom razdoblju autoričina života, nakon 1850. godine. Književni je diskurs glavna odlika ovoga teksta, no ispod literarnog plašta, Dragojla Jarnević čitatelju predstavlja svoje pedagoške stavove koje je kao odgojiteljica i učiteljica unapređivala i promovirala, što uvelike pridonosi njegovu didakticizmu. U narativnom smislu, ona to čini na specifičan način, služeći se pripovjednom tehnikom »priče u priči« to jest strukturiranjem naracije pomoću dvostrukog pripovjednog subjekta. Narativ počinje kratkim uvodom koji iznosi glas prve pripovjedačice, a potom se nastavlja pripovijedanjem drugog pripovjednog subjekta, gospoje Ruž(ic)e – zapravo svojevrsnoga autoričina alter ega. Interpretacijom crtice Moje učiteljevanje, koju se osim u književnom ključu može čitati i analizirati i kao nefikcionalan, autoreferencijalni, pa i autobiografski tekst, nastojao se staviti naglasak na drugačija promišljanja o društvenoj ulozi žene te na isticanje važnosti omogućavanja obrazovanja djevojčicama, dakle na teme s kojima se višestruko susrećemo i u autoričinu Dnevniku.

Autoreferencijalnim postupcima u poeziji Petar Preradović temu pjevanja/pjesništva predstavlja kao sinegdohu umjetničkog stvaranja, odnosno kao povlašteni način bivanja i manifestiranja ljudskog postojanja. Nasuprot stereotipnom podređivanju poetike razdoblja romantizma politici nacionalnog preporoda čiji se angažman tumači kao isključivo usmjeren kolektivnim identitarnim politikama i optimističnom zagovaranju buđenja nacionalne svijesti u radu se pokazuje kako Preradović ovime funkcionira ne tek kao „najizrazitiji pjesnik novog pokreta, glasnik i propovjednik njegovih vidika i planova te pjesnik slavenstva“ (Barac) nego prije svega kao pjesnik romantičarskog senzibiliteta, okrenut pitanjima slobode stvaralaštva, etičkog, ontološkog i ekonomskog položaja umjetnika kao posrednika među svjetovima i figure otvorene najdubljim i najsnažnijim emotivnim registrima. Metaforika stvaralaštva u njegovim pjesmama obuhvaća simbolički instrument (gusle), ali i imaginarna bića koja posreduju i štite stvaralački proces. Tu su najčešće vila ili ptica (sokol) kao instance ovjeravanja i refleksije pjevanja (pjesništva), povlaštenog načina kazivanja istine usklađene s ljepotom i smislom univerzuma. Umjetnik je u ovoj konstelaciji pjesnik-prorok ili bard koji posreduje među svjetovima, „među zemljom i međ nebom“ što ga čini otvorenim najdubljim i najsuptilnijim ljudskim osjećajima i stanjima. Time, obrnuto od stereotipne predodžbe o Preradoviću koja je u kolektivnom imaginariju najčešće povezana s predodžbom pjesništva isključivo svijetlih i optimističnih tonova, ovdje nam se pokazuje kao autentični pjesnik romantizma, zainteresiran podjednako i za ponore i patnju. Ona (patnja) je dijelom uvjetovana i stvaralačkom pozicijom koja je autorova povlaštena tema u iskazivanju senzibiliteta i autorefleksije pri čemu postaje vidljivo da je njegova potraga za identitetom prije svega književna.

U radu se analizira pripovjedni dio opusa Slobodana Novaka s aspekta autobiografije shvaćene kao figure čitanja, koja svojim tropološkim radom destabilizira granice između privatnog i javnog te zbilje i fikcije. Umjesto da se Novakovi romani i novele promatraju kroz prizmu autorove biografije, dajući time prednost životu nad tekstom, autorica se osvrće na Novakovu ranu novelu Dalje treba misliti te njegov posljednji roman Pristajanje, demonstrirajući kako zatvaraju interpretacijski lûk složenim motivom šutnje. Šutnja kao komunikacijski znak ostvaruje se na fabularnoj, sižejnoj i recepcijskoj razini, zahtijevajući time prinošenje usložnjenih interpretativnih okvira. Naime, Novakova kvaziautobiografska proza problematizira unutar teksta mehanizme tumačenja izvan njega, a koji mu se prinose radi pripitomljavanja bujanja značenja i zauzdavanja potencijalnih implikacija kvaziautobiografskog pisma: da nemogućnost autobiografske totalizacije uvodi neizvjesnost u svako čitanje fikcije koje bi se oslanjalo na (auto)biografiju.

Эта работа занимается «новой прозой» и поэзией русского писателя Варлама Шаламова. За этим коротким конспектом фундаментальных предпосылок «новой прозы», разработанных самым Шаламовым, следует аргументация наблюдений анализа в поиске отношений и перцепии тела и культуры в творчестве писателя на материале трех обработанных рассказов из цикла «Колымские рассказы». В проанализированных рассказах «На представку», «Сука Тамара» и «Геркулес», вопреки стилистическим разновидностям, обнаруживается одна и та же закономерность: культура, как символический итог всех человеческих усилий и жестов, кажется в полной зависимости от физиологического начала человеческой экзистензии. Эта иерархия репродуцируется в каждом тексте цикла, причем это делается двумя способами: человек, лишенный основных физиологических средств, теряет память, эетикет, тонкие чувства и вообще все благородные способности духа, являющиеся результатом процесса культивации, чтоподтверждается и в обратном процессе физиологической регенерации, вызывающей постепенную регенерацию ментально-эмоционального слоя сознания. Эти три примера тоже демонстрируют и демистифицируют традиционные заблуждения о «сознаннии, окрепнувшем в слабом теле» и о катарсическом эффекте физической боли, лежащие в основе иерархии отношений тела и культуры, разработанной Шаламовым, как и заблуждений о человеческой надежде – в этих рассказ замененной голым инстинктом. Анализ лирирческого творчества не сосредоточивается на показе физиологического аспекта, а на пок азе трансформаций статуса лирического субъекта, чьи традиционные предпосылки не укладываются в поэтику автора. Ряд примеров показывает основное отдаление лирического субъекта от метафизического наследия, которое в западной культуре долго существовало в идее о самой поэзии. Ovaj rad bavi se „novom prozom“ i poezijom ruskog pisca Varlama Šalamova. Nakon sažetog pregleda temeljnih teorijskih postavki „nove proze“, koje je razradio sam Šalamov, slijedi argumentacija analitičkih zapažanja koja tragaju za odnosima i percepcijom tijela i kulture u opusu pisca, na predlošku triju obrađenih pripovijetki iz ciklusa „Priče s Kolyme“. U analiziranim pripovijetkama „Na dug“, „Kuja Tamara“ i „Herkules“ se, unatoč stilskim razlikama, uočava ista zakonitost: kultura, kao simbolični zbroj svih ljudskih stvaralačkih napora i gesti, u potpunosti se pokazuje podložnom fiziološkom načelu čovjekove opstojnosti. Ta se hijerarhija reproducira u svakom tekstu ciklusa, i to na dva načina: čovjek, lišen elementarnih fizioloških potrepština, gubi pamćenje, manire, tankoćutne osjećaje, i uopće sve plemenite sposobnosti duha koje su rezultat procesa kultivacije, što se potvrđuje i u obratnom procesu fiziološke regeneracije koja uzrokuje i postupnu regeneraciju mentalno-emocionalnog sloja svijesti. Ta tri primjera također demonstriraju i demistificiraju tradicionalne zablude o „jačanju svijesti u slabljenju tijela“ te o katarzičnom učinku fizičke boli koje leže u samoj osnovi Šalamovljeve hijerarhije odnosa tijela i kulture, kao i zabluda o ljudskoj nadi – u ovim pripovjetkama zamijenjenom golim instinktom. Analiza lirskog opusa autora ne usredotočuje se na prikaz fiziološkog aspekta, već na transformacije kategorije lirskog subjekta, čije se tradicionalne (pret)postavke ne uklapaju u autorovu poetiku. Niz primjera pokazuje temeljno otklanjanje lirskog subjekta od metafizičkog naslijeđa, koje je u zapadnoj kulturi dugo bilo prisutno u ideji o poeziji samoj.

U ovom su se diplomskom radu analizirali i usporedili roman talijanskoga književnika Itala Calvina Ako jedne zimske noći neki putnik i roman hrvatskoga književnika Pavla Pavličića Večernji akt. U uvodnom se djelu diplomskoga rada govorilo o pojmovima postmoderna i postmodernizam i što oni označavaju. Pojam postmoderna označava društveno-povijesnu epohu, a smatra se da počinje prelaskom duštva u postindustrijsko doba koje je donijelo brojne promjene u odnosu na prethodna razdoblja, dok se o postmodernizmu govori kao o književnom razdoblju, epohi. Dok se u moderni težilo inovativnosti i originalnosti, u postmoderni se umjetnici poigravaju s različitim razdobljima i stilovima. Posebno poglavlje posvećeno je i postmodernizmu u hrvatskoj književnosti. Postmodernizam u hrvatskoj književnosti nastupa početkom sedamdesetih godina pojavom „fantastičara“ ili „borgesovaca“, a jedan od najistaknutijih hrvatskih književnika postmodernizma svakako je Pavao Pavličić. Stvaranje nove zbilje, bijeg u irealno i svijet mašte, tematizacija mističnoga i bizarnoga ono je što obilježava postmodernističku hrvatsku književnost, a te su karakteristike vidljive i u analiziranom romanu Večernji akt. Analiza romana Ako jedne zimske noći neki putnik i Večernji akt temelji se na postmodernističkim postupcima koji su izdvojeni iz različitih izvora, a to su: knjiga Zdenka Lešića Teorija književnosti (2008), knjiga Davida Lodgea Načini modernog pisanja: metafora, metonimija i tipologija moderne književnosti (1977) i knjiga Dubravke Oraić Tolić Citatnost u književnosti, umjetnosti i kulturi (2019), a postupci koji su izdvojeni iz navedenih knjiga jesu: „nestanak realnog“, „autoreferencijalnost“, „hibridnost“, „intertekstualnost“, „protuslovlje“, „permutacija“, „prekinuti slijed“, „slučajnost“, „prekomjernost“, „kratak spoj“. In this thesis, the novel by the Italian writer Italo Calvin If on a winter’s night a travelerand the novel by the Croatian writer Pavle Pavličić Večernji akt were analyzed and compared. The introductory part of the thesis discussed the terms postmodern and postmodernism and what they mean. The term postmodern denotes a socio-historical epochand it begins with the transition of society to the post-industrial era, which brought many changes compared to previous periods, while postmodernism is spoken of as a literary period, an epoch. While modernismwas striving forinnovation and originality, in postmodernismartists play with different periods and styles. A special chapter is dedicated to postmodernism in Croatian literature. Postmodernism in Croatian literature appeared in the early 1970s with the appearance of "fiction writers" or "Borgesians", one of the most prominent Croatian writers of postmodernism is certainly Pavao Pavličić. The creation of a new reality, an escape into the unreal and the world of imagination, the thematization of the mystical and bizarre is what characterizes postmodernist Croatian literature, and these characteristics are also visible in the analyzed novel Večernji akt. Analysis of the novel If on a winter’s night a travelerand Večernji aktare based on postmodernist procedures that have been singled out from various sources, including:literature byZdenko Lešić Teorija književnosti(2008), David LodgeModes of Modern Writing: Metaphor, Metonymy and Typology of Modern Literature (1977) and Dubravka Oraić TolićCitatnost u književnosti, umjetnosti i kulturi(2019). Analysis of the novel If on a winter’s night a travelerand Večernji aktare based on postmodern procedures: “disappearance of the real", "self-referentiality", "hybridity", "intertextuality", "contradiction", "permutation", "interrupted sequence", "coincidence" , "excess", "short circuit".

U članku se demonstrira usporedno čitanje dvaju pjesama različitih autora istoga naslova: Gospi Momčila Nastasijevića i Gospi Miljenka Jergovića. Obje su pjesme ljubavne tematike i karaktera, a osim naslova i žanrovske određenosti povezuje ih specifična upotreba jezičnih funkcija: kod Nastasijevića apelativne funkcije, a kod Jergovića fatičke. Pomno čitanje ovih pjesama otkriva njihov autoironijski i autoreferencijalni karakter i gestu: lirski subjekti osviješteno ispisuju uzaludnost ljubavne lirike koja iznevjerava vlastiti žanr ujedno se samopotvrđujući.

Granične situacije ljudske egzistencije nadilaze isključivo individualnu perspektivu te često ukazuju na šire socijetalne dinamike koje su hostilne za nesmetan razvoj osobnih i kolektivnih realnosti. U prvom dijelu rada granične situacije će biti analizirane unutar teorijskog okvira koji donosi Karl Jaspers. Antinomije koje karakteriziraju granične situacije promatrat ćemo iz perspektive odnosa znanstvenog i životnog svijeta. Husserlovo shvaćanje krize znanosti, posebice u vidu »gubljenja smisla« promatrat ćemo iz perspektive intersekcije znanstvenog optimizma i socijetalne krize. Na tragu navedene intersekcije razvijamo hipotezu kako su granične situacije dodatno potencirane unutar kriznog konteksta unutar kojeg znanstveni optimizam gubi stabilizirajuću funkciju te izaziva širu društvenu krizu. Drugi dio rada daje obrise jedne alternativne diskurzivne prakse. »Periferije ljudske egzistencije«, sintagma pape Franje poslužit će nam kao svojevrstan metodološki okvir promatranja graničnih situacija. Pluralitet i raznovrsnost graničnih situacije s jedne strane, a dinamizam životnog svijeta i društvenih okolnosti s druge, zahtijeva jednu multidisciplinarnu metodologiju koja nadilazi česte autoreferencijalne pristupe pojedinačnih znanosti. Donosimo kritički pregled fenomena autoreferencijalnosti te dajemo obrise jedne inkluzivne metode koja je u stanju potencirati povjerenje u društvenom okviru (Niklas Luhmann) stvarajući tako pogodan kontekst za ostvarenje tangibilne nade., The boundary situations of human existence transcend an explicitly individual perspective and often point towards wider social dynamics that are hostile to the undisturbed development of personal and collective reality. In the first part of the article, such boundary situations will be analysed within the theoretical frame offered by Karl Jaspers. Antinomies that characterise boundary situations will be scrutinised within the relation between the scientific and existential world. Husserl’s understanding of the crisis of science, especially in the perspective of »loss of meaning« will be investigated from the point of view of the intersection of scientific optimism and societal crisis. On the basis of that intersection, the author develops a hypothesis that boundary situations gain additional momentum in the context of crisis, within which the scientific optimism loses its stabilising function and causes a wider social crisis. The second part of the article sketches an alternative discursive practice: The syntagm of Pope Francis, »Peripheries of Human Existence«, will be used as a kind of methodological framework within which boundary situations can be observed and analysed. Plurality and diversity of boundary situations, on the one hand, and dynamism of the living world and social circumstances, on the other, demands a multidisciplinary methodology that transcends autoreferential approaches often encountered in individual sciences. Thus, the author offers a critical analysis of the phenomenon of autoreferentiality and sketches the contours of an inclusive method that would be capable of strengthening trust in the social framework (Niklas Luhmann), thereby creating a conducive context of realising tangible hope.

Rad analizira interdiskurzivnost i spekulativnost u romanesknoj trilogiji Luke Bekavca (Drenje, Viljevo i Policijski sat). Temeljna je teza ovog rada da se u romanima mogu pronaći intencionalni primjeri interdiskurzivnosti kojima autor otvara mogućnost za implementaciju ideja preuzetih iz spekulativnog realizma. Prvenstveno, to su kritika antropocentrizma i izražavanje sumnje u znanstvenu spoznaju. Primjeri interdiskurzivnosti istovremeno se koriste i kao autentični falsifikati kojima se opravdava unutarnja (pseudo)znantsvena logika romana. Prije same analize predstavljaju se različite interpretacije pojma diskurza, razvoj pojma interdiskurzivnosti te polje književnog diskurza kako bi se što bolje zacrtala konačna perspektiva uporabljena u analitičkom dijelu rada. U dijelu o spekulativnom realizmu i spekulativnoj fikciji predstavljaju se temeljne odrednice filozofskih pravaca spekulativnog realizma (prvenstveno spekulativnog materijalizma i objektno-orijentirane ontologije) te se predstavljaju načini na koji se takve teorijske postavke pojavljuju u književnosti., This paper analyzes interdiscursivity and speculation in Luka Bekavac's novel trilogy (Drenje, Viljevo and Police Hour). The thesis of this paper is that in the novels one can find intentional examples of interdiscursivity by which the author opens the possibility for the implementation of ideas taken from speculative realism. Primarily, these ideas include the critique of anthropocentrism and the expression of doubt in scientific knowledge. The examples of interdiscursivity are also used as authentic forgeries to justify the internal (pseudo)scientific logic of the novels. Prior to the analysis itself, the paper presents different interpretations of the concept of discourse and explains the development of the concept of interdiscursivity and the field of literary discourse in order to outline the final perspective which was the basis of the analysis presented in this paper. The section on speculative realism and speculative fiction presents the basic features of speculative realism (primarily speculative materialism and object-oriented ontology) and the ways in which such theoretical concepts appear in literature.

Bećarac je lirski žanr usmene narodne književnosti. Vokalno-instrumentalni je napjev u formi deseteračkog dvostiha. Ovakva minimalna forma utječe na sadržaj, ali i na plan izraza. Svojom formom i temom usporediv je s poslovicama i aforizmima. U bećarcima nije naglasak samo na verbalnoj strukturi, već jednaku važnost imaju i glazba, koja prati bećarac, ples i scenski trenutak. Bećarac u nekim literaturama nazivaju i pismicama. „Pismice su lirska vrsta usmene književnosti i folklora koja je okrenuta svakodnevici, običnim životnim radostima, problemima, emocijama, razmišljanjima“ (Užarević, 2009: 128). Autoreferencijalnošću u bećarcima označava se pripadnost nekoj skupini, društvu. Bećarac dolazi od turske riječi, koja označava neženju, koji voli tjelesne užitke. Osobine bećara vidljive su kroz njegovo odijevanje, frizuru i ponašanje. Područje iz kojeg su pojedina poglavlja oprimjerena bećarcima, odnosi se na područje slavonske Posavine, okolicu Slavonskog Broda (pretežito Garčin).

U radu je analizirana Crtica o Božiću Vjenceslava Novaka, s posebnim naglaskom na autobiografske i autoreferencijalne elemente, svjetonazor autora te ton djela. Crtica o Božiću unatoč svojoj kratkoći obiluje sadržajem. Djelo pruža nadu, vjeru u bolji, viši svijet. Ljubav prema obitelji u djelu ublažila je realnost neimaštine siromašnoga profesora i pisca koji s nelagodom iščekuje dolazak Božića jer ne može priuštiti darove svojoj mnogobrojnoj obitelji. Zanimljiva je i katolička inspiracija koja pruža optimizam u uobičajeno tamnom tonu realizma, predstavljenom kroz oskudicu i neimaštinu te zapostavljenost intelektualca koji obitava na socijalnoj periferiji. U našoj književnosti realizma Novak zauzima značajno mjesto, unatoč tome što njegov opus nije do kraja popisan i istražen. Upravo Crtica o Božiću oslikava autobiografske i autoreferencijalne elemente pisca koji stvara iz potrebe. Proživljenost opisanoga stvorila je zanimljiv doprinos hrvatskog Balzaca, onoga koji je vjerno prikazivao siromahe na rubu egzistencije, uspjevši periferiju smjestiti u središte pozornosti onih koji čitaju te onih koji analiziraju i tumače njegovo stvaralaštvo., In the paper, Vjenceslav Novak’s Crtica o Božiću (A Sketch of Christmas) is analysed with a special emphasis on the autobiographical and self-referential elements, the author’s worldview and the tone that the work offers. Despite its brevity Crtica o Božiću is full of contents. The work offers hope and belief in a better, higher world. Love for one’s family in the work softens the reality of the poverty of a poor professor and writer who is uncomfortably awaiting the arrival of Christmas because he cannot afford gifts for his large family. Also interesting is the Catholic inspiration that provides optimism in the unusually dark tone of realism, represented via shortages and poverty and the neglect of an intellectual who lives on the social periphery. Novak occupies a significant place in our literature of realism, despite the fact that his opus has not been catalogued and researched completely. In fact Crtica o Božiću depicts autobiographical and self-referential elements of the writer who creates out of necessity. The experience of what was described created an interesting contribution by the Croatian Balzac, the one who faithfully portrayed the poor on the edge of existence, managing to place the periphery in the centre of attention of those who read and those who analyse and interpret his creativity.

The author confirms Zagreb’s proto-conceptual art group Gorgona as an anti-aesthetic and anti-painting association, which sought to initiate a revision of the existing art, desacralize artistic creation, and secularize the artwork and its message. Gorgona ventured into the domain of mental freedom with the aim of demystifying the very language of art. In the group’s manuscripts, the reality of the work of art comes forth charged and impressive as something independent and self-sufficient, free from the traditional, canonized, prescribed, and academicized customs of representative painting. Through a critical re-examination of the function of art and artistic language, Gorgona came to the insight that the convention of painting was inappropriate to the ethics of art. Painting – now perceived as an outdated and worn-out instrument of artistic expression – was to be minimized and in fact – conceptually – removed from the artistic context, although the group members engaged in painting outside of Gorgona’s activities. Gorgona affirmed the behavioural and verbal position of the artist and claimed that the medium of “pure” painting could only be spoken of in the context of its negation. This paper focuses particularly on the anti-painting works of Josip Vaništa, in which he transcended and superseded the idea of a painting by turning it into a text., Tekst potvrđuje zagrebačku protokonceptualnu skupinu Gorgona kao antiestetsko i antislikarsko društvo, koje nastoji inicirati reviziju zatečene umjetnosti, desakralizirati umjetničko stvaranje, sekularizirati umjetničko djelo i njezinu poruku. Protegnula se Gorgona u prostor mentalne slobode i demistifikacije samog jezika umjetnosti. U gorgonaškim rukopisima stvarnost likovnog djela pregnantno i dojmljivo nastupa kao nešto samostalno i samodostatno, slobodno od tradicionalnih, kanoniziranih, propisanih i akademiziranih navada predstavljačkog slikarstva. Kritičko preispitivanje funkcije umjetnosti i umjetničkog jezika otkrilo je gorgonašima konvenciju slike kao neprimjerenu etici umjetnosti. Slikanje – sada doživljeno kao zastarjeli i potrošeni instrument umjetničke ekspresije – nastoji se svesti na minimum, a zapravo ga – konceptualno – nastoje izbaciti iz konteksta umjetničkog, premda si članovi grupe – izvan gorgonaških aktivnosti – dopuštaju i slikanje. Gorgonaši afirmiraju bihevioralnu i verbalnu poziciju umjetnika, pa se o mediju „čistog” slikarstva može govoriti tek u kontekstu njegove negacije. Rad posebice predstavlja antislikarske radove Josipa Vanište kojima nadilazi i nadvladava pojam slike, pretvarajući je u tekst.

Temeljni je zadatak ovog diplomskoga rada istražiti kako pojam autoreferencijalnosti funkcionira u metaromanu Ako jedne zimske noći neki putnik jednog od najvećih talijanskih i europskih pripovjedača 20. stoljeća, Itala Calvina. Osnovnu nit analize metaromana predstavljat će oprjeka između tzv. lakog i teškog pisanja na kojemu se zasniva spomenuti roman. Ako jedne zimske noći neki putnik interpretirat ćemo kao romansirani teorijsku raspravu o čitanju koja propituje i sve dijelove tijeka nastajanja, publiciranja i primanja književnoga teksta te kao kriminalistički roman. Teorija kriminalističkoga romana, nužna za analizu ovoga djela, temeljit će se na rezultatima istraživanja toga fenomena Pavla Pavličića, objavljenima u djelu Sve što znam o krimiću te na Poetici kriminalističkog romana autora Stanka Lasića. Osim istaknutih elemenata kriminalističkog romana u radu ćemo ukazati i na odstupanja koja se javljaju u Calvinovu romanu Ako jedne zimske noći neki putnik, u odnosu na očekivano kad je posrijedi taj žanr.

Pojam intertekstualnost svojim značenjskim opsegom obuhvaća pojam citatnosti i u bliskoj je vezi s nizom drugih pojmova kojima se u postmodernizmu pokušava označiti fenomen međutekstualnih dodira. U radu se istražuju, analiziraju i interpretiraju tipovi i učinci citatnosti u romanu Balade o Josipu Milorada Stojevića. Teorijski dio kontekstualizira roman u polje postmodernističke književnosti te donosi objašnjenje pojmova intertekstualnost, citatnost, intermedijalnost i autoreferencijalnost. Analitičko-interpretacijski dio istražuje one fragmente teksta u kojima je uočljivo susretanje kȏda književnosti s drugomedijskim kȏdom ili pak kakav međutekstualni dodir. Primarnu metodologiju pritom čine stilistika i književna teorija. Kombinacijom literarne, lingvističke i funkcionalne stilistike utvrđuju se, analiziraju i tumače postupci što svjedoče o hibridnoj strukturi Stojevićeva romana u smislu postojanja niza citatnih tragova književnih i neknjiževnih, estetskih i izvanestetskih tekstova. Pritom je temeljna referenca teorija citatnosti Dubravke Oraić Tolić.

Književno stvaralaštvo Pétera Esterházyja (1950) pripada postmodernom prijelomu srednjoeuropskog prostora s naglaskom na povijesni kontekst tranzicijskih zemalja počevši od sedamdesetih godina 20. stoljeća pa sve do danas. Unutar tih odrednica očituje se analogija na svjetsku književnost pa imanentna povijest mađarskog romana slijedi makrostrukturne procese prepletanjem poetičkih odrednica kasnog modernizma i postmodernizma. Utvrđivanje pripadnosti jedinstvenog Esterházyjevog opusa na granici kasnog modernizma i postmodernizma, u kojem ga bogatstvo intertekstualnih, ali i autoreferencijalnih postupaka čine književnikom izrazito individualizirana stila, na tragu je određenja srednjoeuropskog postmodernističkog i postkolonijalnog proznog modela. Osobitost Esterházyjeve proze također se očituje u kreativnom odnosu prema pripovjedačkim formama i standardiziranom književnom jeziku. Neobično je sklon pravim pripovjedačkim skokovima s teme na temu, uzimajući materijal drugog pisca i kreirajući vlastitu priču, iznenadnim tematskim obratima. Isto tako, unošenjem živoga govora, radikalno revitalizira pripovjedni jezik, konfrontira vlastitu, dakle piščevu sudbinu s imaginativnim sudbinama svojih likova, vodi dijalog sa svim tradicijskim slojevima mađarske i svjetske književnosti, a sve to na čvrstim etičkim i estetičkim temeljima. Raspon njegove „originalnosti“ kreće se od izravnih navoda, očitih i skrivenih aluzija, do imitacija, pastiša, parafraza, pa sve do centona – pri čemu hibridnost žanrova doživljava svoj konačni vrhunac. Rasprave o srednjoeuropskom postmodernističkom i postkolonijalnom modelu temeljene su na Esterházyjevom odabranom korpusu: Pomoćni glagoli srca (1985), Hrabalova knjiga (1990), Čudnovati život ribice (1991), Utvrda od bjelokosti (1991), Pogled grofice Han-Han (1992), Život i književnost (1993), Žena (1995), Harmonia caelestis (2000), Zastrašivanje strašila: antologija mađarske kratke priče (2001), Poboljšano izdanje (2002), Valoviti Balaton: antologija suvremene mađarske novele (2005), Njemačka u šesnaestercu (2006), Ništa od umjetnosti (2008). Neposredni utjecaj povijesnog konteksta tranzicijskih zemalja navodi na usporedbu Esterházyjevog opusa s ostalim književnicima i pripadajućim djelima srednjoeuropskog književnog prostora, ali i šire: Franz Kafka, Proces (1925) ; Bohumil Hrabal, Prvo šišanje (1974) ; Gradić gdje je vrijeme stalo (1974) ; Milan Kundera, Smiješne ljubavi (1968) ; Šala (1967) ; Jaroslav Hašek, Doživljaji dobrog vojnika Švejka za svjetskog rata (1912) ; Italo Calvino, Nevidljivi gradovi (1972) ; Umberto Eco, Otok prethodnog dana (1994) ; Claudio Magris, Dunav (1986) ; Zastrašivanje strašila: antologija mađarske kratke priče (2001) ; Danilo Kiš Enciklopedija mrtvih (1983) ; Imre Kertész, Zapisnik (1991), Valoviti Balaton: antologija suvremene mađarske novele (2005) ; László Darvasi, Tajna svjetska reprezentacija (2006) ; Slobodni udarac: nogometne priče (2006) ; Miroslav Krleža, Zastave (1969) ; Thomas Mann Buddenbrookovi (1901) ; James Joyce, Uliks (1922) ; Borges, Aleph (1949) ; Peter Handke, Tuga (1972) i dr. Analiza i interpretacija srednjoeuropskog književnog prostora te njegovo književno-kritičko, historiografsko pa i antropološko određenje ukazuje na prisutnost i relevantnost pojedinih fenomena suvremenog postmodernističkog stvaralaštva mađarskog književnika Pétera Esterházyja unutar povijesti svjetske književnosti.

U prilogu se analiziraju načini uporabe bajkovnog žanra u zbirkama pripovijedaka Mišolovka Walta Disneya (1996) i Anđeo u ofsajdu(2000) Zorana Ferića. U prvom dijelu rada ukratko su ocrtane neke od osnovnih značajki autorove poetike: intermedijalnost, intertekstualnost, autoreferencijalnost i žanrovska hibridnost. Polazeći od navedenih poetoloških karakteristika, u drugom se dijelu na primjeru motiva (ne)željena djeteta analiziraju način uporabe bajkovnog u rascjepu tradicije i inovacije bajkovnog žanra.

Analiza Matoševa soneta.

Rad mapira temeljne probleme koje otvaraju rane Basarine priče u kontekstu formiranja njegovog pripovjedačkog diskursa. Kako bi se ušlo u trag pripovjedaču konceptualiziranom kao figura na rubu nestajanja, rekonstruira se način njegovog uspostavljanja na primjeru priče „Okolnosti“, koja se uzima kao poetičko uporište zbirke jer okuplja ključna mjesta i pojmove kojima operira pripovjedni svijet. Okolnosti s kojima pripovjedač ove konstrukcije računa preduvjet su njezina opstanka i generator njenih značenja. Pobrojat ćemo i opisati te okolnosti te ispitati na koji način uvjetuju priču, konstituciju njena pripovjedača i tematske opsesije posredovane njegovim jezičnim igrama. Obrat pripovijedanja k autoreferencijalnosti temeljno je obilježje ovakvog tipa proze. Reference na stvarnost zamijenjene su u Basarinim pričama referencama na tekstualne kategorije. One zauzimaju mjesto realnosti. Budući da proza ni o čemu nije moguća, poricanje predmeta priče i njena poretka postaje predmet priče, koji postavlja svoje zahtjeve pripovijedanju. Ovakva proza ne može u potpunosti dokinuti sve elemente kanonskog pripovijedanja, unatoč tome što djeluje u pravcu njihova sustavnog poništavanja. Pravi predmet ovih priča uvijek je iznova priča, koja nastaje na ostacima pripovjednih modela, u funkciji dekonstrukcije tradicionalnog pripovijedanja.

Usporedna analiza dvaju autobiografskih tekstova dvojice suvremenika, Julija Benešića i Josipa Kosora, temelji se na trima aspektima, propitivanju osnovnih postavki autobiografskog teksta, korištene autoreferencijalnosti i književnih veduta prisutnima u njima. Istraživanje pokazuje da su oba autobiografska teksta autobiografije u užem smislu riječi, čije su mislene strukture u Benešića sadržane u obliku asocijativnosti, a u Kosora u kronološko-putopisnoj odrednici. Autotekst u obojice autora obuhvaća i biografske i poetičke elemente, a postavke su književnih veduta u Benešića ponajviše izražene topografskim, prirodnim i tek ponekim putopisnim sastavnicama, dok su u Kosorovu autobiografskom tekstu naglašeno prisutne upravo topografsko-putopisne vedute., A comparative analysis of two autobiographical texts of two contemporaries, Julije Benešić and Josip Kosor, is based on three aspects: analysis of basic tenets of autobiographical text, use of self-references, and the presence of literary panoramas in them. Analysis reveals that both autobiographical texts are autobiographies in the narrow sense of the term, but the thoughts contained in them take the form of associations in Benešić’s, and the form of chronological-travelogue elements in Kosor’s text. In both authors’ texts the auto-text encompasses both biographic and poetic elements. However, the tenets of literary panoramas in Benešić’s text are mostly expressed through topographic and natural elements with only occasional travelogue elements, while Kosor’s autobiographical text contains prominent topographic-travelogue panoramas.

Helena Peričić, autorica teksta, temelji ovo svoje autoreferencijalno promišljanje na vlastitoj knjizi dnevničkih zapisa, članaka, pisama, dramskih fragmenata, poezije i dr. oblika objavljenoj pod naslovom On the Red Horse, Peter and Paul, A Small Bok about a Big War (Diary Entries, Articles, Letters, 1991-1998) / O riđanu, Petru i Pavlu – mala knjiga o velikom ratu (Dnevnički zapisi, članci, pisma, 1991.-1998.). Knjigu je na engleski prevela Petra Sapun, a lektorirao Nick Saywell, dok ju je u dvojezičnom englesko/hrvatskom izdanju objavio Cambridge Scholars Publishing 2010. (Newcastle upon Tyne, UK). Kako naslov upućuje, knjiga se sastoji od tekstova koje je autorica pisala tijekom Domovinskoga rata u Hrvatskoj (1991.-1995.) i poraća, živeći u to doba u Zadru, no važni su i komentari koje je napisala par godina potom, a koji su istaknuti kurzivom. Oni nude udaljeniju, „objektivnu“ perspektivu. Knjiga predstavlja jedno od mogućih viđenja ljudske sudbine u drastičnim ratnim okolnostima, ne samo na razini egzistencijalnih pojavnosti već i na razini mogućnosti i primjene književne relacije/stvaralaštva u tom okviru. Tri su osnovne sastavnice načina pisanja ovoga/ ovakvoga teksta koje autorica obrazlaže. Prvo, nužna je „zbiljskost“ autora/naratora u pripovijedanju građe kakva je ova, a koja se tiče života u ratnim uvjetima. Drugo, važna je autorova zadaća opisati događaje kojima je svjedokom i u kojima je tek prividno – s obzirom na okolnosti – „sveznajući“ pripovjedač. Autorica je ovdje tek apsurdni akter koji učinkovito ne utječe ni na što osim na vlastiti tekst i jedino nad njim – za razliku od političkih i vojnih događaja – ima pravoga nadzora. Treće, stvarajući ono što postupno i bez njezine izvorne namjere postaje književnim tekstom – autorica nastoji nadvladati vlastitu emotivnost u okolnostima koje iznuđuju osjećajnu pregnatnost: ona uz mogućnost kritičkoga odmaka, provokativnosti i nemirenja u svom pisanju, ali i u intertekstualnim izletima odnosno u književnosti uopće, pronalazi smisao koji mahom nedostaje događajima u pogubnu vremenu., The author Helena Peričić bases an auto referential analysis on her own book On the Red Horse, Peter and Paul: A Small Book about a Big War (Diary Entries, Articles, Letters, 1991-1998) / O riđanu, Petru i Pavlu – mala knjiga o velikom ratu (Dnevnički zapisi, članci, pisma, 1991.-1998.); the book had been translated by Petra Sapun, proofread by Nick Saywell, and published bilingually (English/Croatian) by Cambridge Scholars Publishing in 2010 (Newcastle upon Tyne, UK). As the title says, the book consists of journal fragments, articles, letters, but also of drama fragments, poetry and other forms that the author wrote during the period of the Homeland War in Croatia (1991-1995), and after the war when she lived in Zadar. However, there are also comments written some time later, from a distant, “objective” perspective; those have been printed in italics. The book represents one of the possible overviews of one’s destiny in the drastic circumstances of war, not only over existential manifestations of war but also over the possibilities and applications of literary relation/ creativity towards it. The writing of such literature-to-be (originally not written to be either published or read by others) has specific characteristics. Firstly, it is the position of an author as a “real” person or “revealed” narrator of the events. Secondly, the author actually witnesses the events; the author is only supposedly an “omniscient” story-teller, but has no or little influence on the political and military events she is surrounded with, and is actually an absurd actor who has nothing to act upon, except her own text. And that text is the only field the author has control over. Thirdly, the text is and must be emotionally pregnant, but it also may be critical and provocative; however, this writing is actually the only field that is supposed to have sense in the eye of the author (as well as literature in general that the author refers to in her intertextual allusions) in circumstances that muddy or nullify sense in disastrous times.

U tekstu se raspravlja o autoreferencijalnosti u Prirodnom romanu bugarskog romanopisca Georgia Gospodinova. Članak propituje odnos stvarnosti i fikcije, govor o vlastitom nastanku, artificijelnost, odnosu autora i čitatelja te svijest likova o svojoj fikcionalnosti.

SAŽETAK: Autorica nudi autoreferencijalno promišljanje književnoga oblikovanja autobiografskih zapisa o događajima i dojmovima tijekom Domovinskoga rata i poraća u Hrvatskoj objavljenih pod naslovom "O riđanu, Petru i Pavlu (dnevnički zapisi, članci, pisma...1991.-1998." (hrvatski jezik, Zagreb, 2006 ; bilingualno izd. - engleski/hrvatski: Newcastle upon Tyne, UK, 2010) ABSTRACT: The author offers an auto-referential commentary on the literary structuring of her autobiographic notes on the events and impressions during and after the Homeland War in Croatia, published under the title "On the Red Horse, Peter and Paul (Diary EntrieS, Articles, Letters... 1991-1998)" (Croatian lang., Zagreb, 2006 ; bilingual - English/Croatian: Newcastle upon Tyne, UK, 2010)

Osebujni, isprva od kritike slabo prihvaćen igrani film Unutarnje carstvo (Inland Empire) Davida Lyncha, usporediv s njegovim nešto ranijim klasicima Izgubljena cesta (Lost Highway), odlikuje se strukturom autoreferencijalnosti, ključnom za velik dio redateljeva opusa. Detaljna analiza filma (njegove intertekstualnosti - primjerice citata i aluzija na druge Lynchove radove, protom uporaba motiva dvojnika itd.), obogaćena je usporedbom s Ludim Pierrotom (Pierrot le fou) Jean-Luca Godarda i Bunuelovim klasikom Taj mračni predmet žudnje (Cet obscur objet du desir).

Kritički prikaz zbirke pjesama Krešimira Bagića, analiziranje zbirke u kontekstu pjesnikova opusa i njezina semantičkog usložnjavanja i amplifikacije, eksperimentiranja s jezičnim igrama i abecedarijem, autoreferencijalne dimenzije te propitivanja građe za pjesmu.

Književno stvaralaštvo Pétera Esterházyja (1950.) pripada postmodernom prijelomu srednjoeuropskog prostora s naglaskom na povijesni kontekst tranzicijskih zemalja počevši od sedamdesetih godina 20. stoljeća pa sve do danas. Unutar tih odrednica imanentna povijest mađarskog romana u odnosu na svjetsku slijedi makrostrukturne procese prepletanjem odrednica kasnog modernizma i postmodernizma. U njima se jasno očituju obilježja temeljnih načela modernističke tradicije, ali i problematiziranja odnosa visoke i trivijalne književnosti. Osobitost Esterházyjeve proze očituje se u kreativnom odnosu prema pripovjedačkim formama i standardiziranom književnom jeziku. Neobično je sklon pravim pripovjedačkim skokovima s teme na temu, uzimajući materijal drugog pisca i kreirajući vlastitu priču, iznenadnim tematskim obratima. Isto tako, unošenjem živoga govora, radikalno revitalizira pripovjedni jezik, konfrontira vlastitu, dakle piščevu sudbinu s imaginativnim sudbinama svojih likova, vodi dijalog sa svim tradicijskim slojevima mađarske i svjetske književnosti, a sve to na čvrstim etičkim i estetičkim temeljima. Raspon njegove „originalnosti“ kreće se od izravnih navoda, očitih i skrivenih aluzija, do imitacija, pastiša, parafraza, pa sve do centona – pri čemu hibridnost žanrova doživljava svoj konačni vrhunac. Utvrđivanje pripadnosti jedinstvenog Esterházyjevog opusa na granici kasnog modernizma i postmodernizma, u kojem ga bogatstvo intertekstualnih, ali i autoreferencijalnih postupaka čine književnikom izrazito individualizirana stila, na tragu je određenja srednjoeuropskog postmodernističkog i postkolonijalnog proznog modela. Riječ je o sljedećim književnim djelima: Hrabalova knjiga (1990.), Čudnovati život ribice (1991.), Utvrda od bjelokosti (1991.), Pogled grofice Han-Han (1992.), Žena (1995.), Harmonia caelestis (2000.), Zastrašivanje strašila: antologija mađarske kratke priče (2001.), Poboljšano izdanje (2002.), Valoviti Balaton: antologija suvremene mađarske novele (2005.), Njemačka u šesnaestercu (2006.). Neposredni utjecaj povijesnog konteksta tranzicijskih zemalja navodi na usporedbu Esterházyjevog opusa s ostalim književnicima i pripadajućim djelima srednjoeuropskog književnog prostora: Franz Kafka, Proces (1925.) ; Bohumil Hrabal, Prvo šišanje (1974.) ; Gradić gdje je vrijeme stalo (1974.) ; Milan Kundera, Smiješne ljubavi (1968.) ; Šala (1967.) ; Jaroslav Hašek, Doživljaji dobrog vojnika Švejka za svjetskog rata (1912.) ; Italo Calvino, Nevidljivi gradovi (1972.) ; Umberto Eco, Otok prethodnog dana (1994.) ; Claudio Magris, Dunav (1986.) ; Zastrašivanje strašila: antologija mađarske kratke priče (2001.) ; Danilo Kiš Enciklopedija mrtvih (1983.) ; Valoviti Balaton: antologija suvremene mađarske novele (2005.) ; László Darvasi, Tajna svjetska reprezentacija (2006.) ; Slobodni udarac: nogometne priče (2006.) ; Miroslav Krleža, Zastave (1969.) ; Thomasa Manna Buddenbrookovi (1901.) ; i dr. Analiza i interpretacija srednjoeuropskog književnog prostora te njegovo književno-kritičko i historiografsko određenje ukazuje na prisutnost i relevantnost pojedinih fenomena suvremenog postmodernističkog stvaralaštva mađarskog književnika Pétera Esterházyja unutar povijesti svjetske književnosti.

Knjiga je antologija slavonskog ratnog pisma koja obuhvaća ratne tekstove, tekstove o ratu i tekstove nastale zbog rata, a mimo njega te studiju o tom korpusu.

Pjesništvo Josipa Severa sustavno se odriče veze između označitelja i označenog te instancu smisla teksta podređuje zvuku, dekonstruirajući time pjesnički model karakterističan za razdovlje moderne. Svojim dvjema zbirkama Sever najavljuje postmodernistička zbivanja koja će na hrvatskoj pjesničkoj sceni početi 1970-ih, a puni zamah doživjeti 1980-ih.

Doktorski rad «Autolegitimacija engleskog romana s kraja 17. i prve polovine 18. stoljeća» bavi se analizom predgovora i predgovornog materijala (posvete, pisma urednika i čitatelja, oglasi i dr.) engleskim romanima nastalima u razdoblju od kraja 17. do početka druge polovine 18. stoljeća, u kojem se engleski roman nastoji autolegitimirati kao visokorangiran poetički i estetički književni žanr. Moja analiza temeljila se na relevantnim književnoteorijskim dostignućima suvremenih teoretičara romana kao što su M. Bahtin, W. Booth, G. Genette, J. Derrida, i dr., kao i na suvremenim književnopovijesnim spoznajama o povijesti žanra (engleskog) romana književnih povjesničara i poetologa, i to angloameričkih (I. Watt, M. McKeon, J. P. Hunter, J. Skinner, P. M. Spacks, L. J. Davis, M. A. Doody) a isto tako i hrvatskih (M. Beker i V. Žmegač). Motivacija za predloženo istraživanje proizlazi iz činjenice da se krajem 17. i u prvoj polovini 18. stoljeća engleski roman formira u samostalan žanr. U tom razdoblju još ne nastaju eksplicitne poetike romana koje bi zagovarale status romanesknog žanra kao visokohijerarhiziranog, a ni sam roman kao žanr još nije niti priznat niti legitimiran unutar tradicionalnog književnog kanona. Stoga mi se činilo vrijednim istražiti na koje sve načine sami autori-romanopisci legitimiraju roman kao žanr unutar već etablirane književnosti. Budući da krajem 17. i tokom prve polovine 18. stoljeća u Engleskoj još ne postoji sustavna književna kritika niti teorija i poetika romana, predgovorni su materijali gotovo jedini locus na kojem romanopisci mogu legitimirati roman te ponuditi vlastitu poetiku ili pak «manifest» romanesknog žanra u cjelini. Stoga se moje istraživanje usredotočilo na predgovore i predgovorni materijal, a kao teorijska podloga rabile su se relevantne književne teorije o strukturi paratekstova kakve je razvio Gérard Genette u knjizi Seuils (franc. «pragovi», engleski prijevod naslova je Paratekstovi: pragovi interpretacije / Paratexts: Tresholds of Interpretation), u kojoj opisuje i analizira predgovorne materijale kao relevantne izvore za razumijevanje smisla i značenja tekstova kojima prethode. Korpus predgovora i predgovornog materijala koji je ovim istraživanjem obuhvaćen sastoji se od osamdesetak engleskih romana od kraja 17. do druge polovine 18. stoljeća brojnih romanopisaca od kojih su najpoznatiji P. Aubin, J. Barker, A. Behn, E. Boyd, J. Bulteel, J. Cleland, W. Congreve, F. Coventry, D. Defoe, H. Fielding, S. Fielding, C. Gildon, E. Haywood, Sir G. Mackenzie, D. Manley, S. Richardson, T. Smollett, L. Sterne i J. Swift. Pritom su se analizirale legitimacijske tehnike koje romanopisci zagovaraju pri uspostavi romanesknoga žanra. Radi preglednosti, autolegitimacijske postupke engleskih romanesknih autora navedenog razdoblja promotrila sam kroz očišta triju vrsta retorike: to su retorika razlike, kojom autori žele uspostaviti i oblikovati roman kao zasebni žanr u opreci s fikcionalnim i nefikcionalnim žanrovima kao što su romansa, povijesna priča, dnevnik, životopis, memoari i dr. Dalje, autolegitimacijske postupke analizirala sam s aspekta retorike istine, to jest autorske argumentacije o istinitosti romana, a u opreci s tradicionalnim viđenjem književnosti kao fikcionalne i po njihovu mišljenju zato lažne. Konačno, retorika prirodnosti analizirala je predgovorne materijale s aspekta argumentacije o prirodnosti žanra, a za razliku od artificijelnosti nekih drugih, tradicionalnih žanrova. U posljednjem sam poglavlju, sažimajući osnovni predmet svoje analize iz prethodnih poglavlja, željela istaknuti kako proučavane tri retorike nipošto nisu jedine «vrste» retorika kojima se rani engleski romanopisci služe pri zahtjevu za literarnim statusom svojih romana. Stoga sam ukratko navela još nekoliko retorika koje funkcioniraju bilo kao opreke bilo kao alternative proučavanim retorikama, a uglavnom se uspostavljaju, predstavljaju i potvrđuju podlokavanjem prvih triju retorika. Budući da mi je cilj bio samo otvoriti pitanje različitih «vrsta» retorikâ kojima je krajnji cilj legitimacija ranih engleskih romana, te retorike nisam tako pomno analizirala kao one prethodne, već sam sažeto iznijela njihove osnove karakteristike, način na koji funkcioniraju i romaneskna obilježja koja se pomoću njih potvrđuju, želeći tako ukazati na potkopavajući potencijal koji posjeduju. Riječ je o retorici poistovjećivanja, retorici vjerojatnosti i, uvjetno rečeno, o retorici artificijelnosti. Vezujući ih u određenoj mjeri na retorike koje sam proučavala u glavnom dijelu rada, cilj mi je bio pokazati da retorika razlike, retorika istine i retorika prirode već u samoj svojoj biti nose vlastiti destabilizirajući potencijal, to jest protuargumente vlastita persuazivnog potencijala. Toga su svjesni i sami rani engleski romanopisci pa se nastoje protiv toga boriti najbolje kako znaju: bilo da je riječ o prešućivanju zamjedbi koje bi mogle potkopati njihove tvrdnje, bilo da im se otvoreno i argumentirano suprotstavljaju, bilo da ih unizuju kao nevažne primjedbe. Ono što sam u svom doktorskom radu nastojala ogoljeti snažna je argumentacija i uvjeravačka moć kojoj romanopisci teže, ne zazirući ni od kojeg sredstva da bi je ostvarili. Drugim riječima, cilj mi je bio pokazati kako ne postoje bilo dogovorene bilo unaprijed zadane, apsolutne ili jedino točne strategije ili retorike kojima autori potvrđuju svoje romane pred čitateljstvom i pred literarnim kanonom, već se u svrhu legitimacije služe najrazličitijim argumentima kojima najbolje mogu pridobiti čitateljstvo. Pokazavši širok raspon «vrstâ» retorike koje se rabe u legitimacijske svrhe, također sam željela pokazati kako u proučavanom razdoblju još ne postoji niti jedinstveno poimanje književne vrste roman, niti njegove poetike, te su stoga legitimacijske strategije kojima se pojedini autori služe rezultat individualnih stavova autorâ. Sve se analizirane legitimacijske strategije ili različite retorike – ne samo retorika razlike, istine, prirode, već i retorika poistovjećivanja i vjerojatnosti – u predgovornim materijalima engleskim romanima s kraja 17. i iz prve polovine 18. stoljeća međusobno prepleću tvoreći različite retoričke kombinacije kojima je svima svrha što bolje plasirati stavove i uvjerenja autorâ koji nastoje etablirati bilo samo svoj roman, bilo čitav romaneskni žanr u onoj mjeri u kojoj je to moguće s obzirom na to da je roman u to doba još u nastajanju. Analizom destabilizacije triju retorika željela sam pokazati kako je u konačnici prvenstvena legitimacijska strategija kojom se rani engleski romanopisci služe upravo sama retorika. Retorika, dakle, krajem 17. i prvom polovinom 18. stoljeća u oblikovnom razdoblju romana predstavlja jedno od temeljnih ako ne i jedino sredstvo pomoću kojega rani engleski romanopisci mogu propagirati svoje poetičke i estetske stavove na barem prividno objektivan i znanstvenolik način.

Rad obrazlaže uporabu metafilmskih i autoreferencijalnih strategija na primjerima hrvatskog i svjetskog filma te razrađuje tipologiju tih postupaka u različitim filmskim rodovima. Koriste se filmovi T. Gotovca, T. Radića, C. Nolana, W. Allena i drugih.

U radu se govori o romanu Mirka Kovača "Grad u zrcalu" u kontekstu Kovačevog romanesknog modela, čije su temeljne značajke autoreferencija i metanarativnost. Roman se čita kao obiteljska kronika i (auto)biografija.

U lirskome opusu Z. Mrkonjića (koji čini 20 zbirki) izdvojena su sljedeća stilska obilježja: 1. konceptualnost, 2. disonantnost, 3. glazbenost, 4. kritičko preispisivanje i 5. autoreferencijalnost. Svako od njih je opisano, oprimjereno te interpretirano kao bitan čimbenik poetike tog autora.

Rad se bavi fenomenom grafita iz lingvističke perspektive, proučava suberzivnost njihovog sadržaja i izraza te problem neuklapanja tog tipa diskurza u uopćene modele funkcionalne stilistike. Poseban naglasak je stavljen na figurativnost jezika grafita te tri važna obilježja stila: intertekstualnost, autoreferencijalnost i citatnost.

Pojava fantastične proze sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća podudara se s osnaživanjem nove prozne paradigme, one postmodernističke koja tada postaje dominantnom. U književnoj je kritici danas općepriznato mišljenje da je samosvijesnost metafikcije na svim razinama diskursa odlika najvećeg dijela kulturalnih oblika u postmodernom svijetu. U ovom ću radu interes ograničiti na uočavanje i opis autoreferencijalnih postupaka prisutnih u makedonskoj i hrvatskoj fantastičnoj priči. Iz bogatog korupusa tekstova izdvojit će se oni u kojima je autoreferencijalnost bitan element strukture.

U radu se analizira Malićeva poezija s posebnim naglaskom na njezinu autoreferencijalnost i citatnost, te distanciranost prema poetičkoj matrici koja je dominirala u hrvatskom pjesništvu u vrijeme objavljivanja zbirke.

O Petrarkinoj kanconi-frotoli 105 Mai non vo' piú cantar com'io soleva, koja se po heterogenosti i otporu što ga pruža tumačenju smatra iznimkom Kanconijera, Giacomo Leopardi je ustvrdio kako je hotimično napisana da se ne bi razumjela, što nije omelo trud brojnih tumača od 15. stoljeća do danas da, uz pomoć erudicije, arhivskih istraživanja i pomnih proučavanja položaja spomenutoga sastavka u pretpostavljenome narativnom sklopu što ga tvore ukupne &laquo ; rasute rime&raquo ; , pokušaju doprijeti do &laquo ; pravoga&raquo ; smisla pjesme, a time s nje i skinu sumnju da je nesuvisla i disperzivna, samodostatna jezična igra. Premda se ishodi povijesnih interpretativnih napora međusobno razlikuju, zajednička im je težnja da semantički &laquo ; discipliniraju&raquo ; i &laquo ; normaliziraju&raquo ; jogunasti tekst prilagođujući mu smisao općeprihvaćenoj izotopiji intencionalne ispovijesti o ljubavnim nedaćama i moralno-religioznim kolebanjima lirskoga subjekta, koji uglavnom odgovara bilo empirijskoj bilo fiktivno konstruiranoj osobi svojega autora. Nasuprot interpretativnim postupcima koji se oslanjaju na kontekstualizaciju, odnosno ko-tekstualizaciju tekstualnog značenja, a na temelju brojnih uvida osobito modernih tumača u aluzivno-citatne segmente kojima kancona upućuje na svoju ovisnost o kodu provansalske lirike i o Danteovu nasljeđu, članak predlaže čitanje kancone 105 kao doslovno autoreferencijalnog teksta koji, iskorištavajući lirski obrazac &laquo ; promjene načina pjevanja&raquo ; i odbijanja ljubavi, kriptično ispovijeda vlastitu narav autometateksta te izazovno naznačuje svoj vlastiti pragmatički program kao unaprijed zadan promašaj. Ponuđeno tumačenje polazi, s jedne strane, od &laquo ; dehumanizacije&raquo ; i dereferencijalizacije lirskoga subjekta, a s druge, od radikaliziranog antropomorfizma kakav obilježuje metaforiku kojom mnogi teorijski diskurzi opisuju semantičke, pragmatičke i intertekstualne aspekte funkcioniranja književnog teksta: iskazivačko ja, prema tome, pripada samome tekstu kancone 105, metateksta o šest tekstualnih funkcija kako ih je odredio Jakobson, komentara vlastite nemoguće razumljivosti i &laquo ; ispovijedi&raquo ; o paradigmatskom paradoksu trajne zatvorenosti teksta i trajne otvorenosti interpretacije.

Temi Autoreferencijalnost u hrvatskom romanu 20. stoljeća pristupila sam tek nakon što sam definirala sam pojam autoreferencijalnost u suvremenom romanu. Shodno zadanom cilju ove radnje (razgraničavanje i opis pojedinih oblika i postupaka kojima se ostvaruje autoreferencijalnost u hrvatskom romanu dvadesetog stoljeća i njihovo kontekstuliziranje u suvremeno kulturološko okruženje) odlučila sam se za upotrebu termina autoreferencijalnost, tj. ono što se odnosi na sebe sama jer držim da on omogućuje promatranje tih elemenata na svim narativnim razinama. Iz bogatog korpusa romana hrvatske književnosti dvadesetog stoljeća opredijelila sam se za analizu tek nekih romana, i to baš onih za koje sam držala da unutar vlastite poetike na uzoran način iscrtavaju mapu autoreferencijalnih postupaka ili ih promiču u dominantno poetičko načelo. Iz perspektive nastojanja uspostave globalnoga pregleda razvoja romaneskne samosvijesti u hrvatskoj književnosti dvadesetog stoljeća proistekao je poticaj za unazadnim osvrtanjem: promotrena je Isušena kaljuža Janka Polića Kamova. Svojom su se autoreferencijalnom organiziranošću nametnuli u prvi plan, pored Isušene kaljuže, romani Povratak Filipa Latinovicza Miroslava Krleže i Proljeća Ivana Galeba Vladana Desnice, zatim Bolja polovica hrabrosti Ivana Slamniga, Berenikina kosa Nedjeljka Fabria i Svila, škare, Marina ili o biografiji, Berlinski rukopis, Dora, ove jeseni i Pred crvenim zidom Irene Vrkljan. Jasno je da je takav uciljani odabir autora i tekstova u ovakvom tipu pregleda usredotočenom na primjere autoreferencijalnosti posebice iz druge polovice stoljeća, na margini razmatranja neizbježno ostavio brojna značajna djela hrvatskih romanopisaca. U hrvatskom romanu dvadesetog stoljeća autoreferencijalnost izrasta u narativnom diskursu, nerijetko iz konteksta suvremene teorijske misli: kako iz njezinih temeljnih uporišta tako i iz njezinih dvojbi koje se fikcionalizira. U fikcionalizaciji tih postavki autoreferencijalnost ih katkad promeće u vlastito djelatno načelo, a katkad se na njih poziva kao na teorijsku potporu ogoljenju onotoloških rezova provedenu u djelu. Traži autoreferencijalnost od tih teorijskih teza da pruže naputak o tome kako zbilji valja pripisati višeznačnost svojstvenu književnom diksursu. Nerijetko su oblici romaneskne samosvijesti iskazani umnožavanjem pripovjednih razina, samoodražavanjem vlastite strukture koju redovito prati visoka svijest o vlastitoj fikcionalnosti.

Za razliku od dosadašnjih interpretacija koje su previđale, ispuštale ili negativno ocjenjivale novelu "Katastrofa" Janka Polića Kamova, autorica je pokušava "rehabilitirati" - čitajući je u svjetlu Kamovljeva (pred)avangardizma. Pokazuje se da Kamovljev pripovjedač neprestano sa samog događaja čitateljsku pozonost usmjerava na pripovijedanje. Time se očekivani mimetizam zamjenjuje autoreferencijalnošću i sintetizmom.

U radu se analizira knjiga Lade Čale Feldman &laquo ; Teatar u teatru u hrvatskom teatru&raquo ; . Ishodište knjige &#8211 ; semiotička dramaturška literatura i hrvatska etnoteatrologija i kazališna antropologija. Fenomenološki i metateatarski modus teatra u teatru. Teatar u teatru u hrvatskoj dramskoj književnosti i u folklornom predstavljanju.

Problema poetičeskoj funkcii Poetičeskaja funkcija issleduetsja v stat'e s točki zrenija avtoreferentivnosti. V etom smysle ona ukazyvaet na vozmožnost' preodolenija v iskusstve (poezii)semantičeskih paradoksov, prisuščih jazyku i logike.