Search

Cilj rada bio je prikazati utjecaj fiskalnog deficita na gospodarski rast Republike Hrvatske i utjecaj automatskih stabilizatora na kretanje javnih rashoda i prihoda. Nakon teorijskog pregleda fiskalne politike i fiskalnog deficita izneseni su rezultati empirijskog istraživanja. Dvije postavljene hipoteze su u konačnici prihvaćene, a istraživanje se provodi regresijskom analizom gdje se statistička značajnost modela testirala ANOVA testom. Analizom je donesen zaključak da smanjenje fiskalnog deficita utječe na povećanje gospodarskog rasta te da automatski stabilizatori nemaju značajan utjecaj na kretanje ukupnih javnih prihoda i rashoda. Podaci za istraživanje su prikupljeni za razdoblje od 2003. do 2018. godine. Kao jedan od doprinosa ovog rada mogu poslužiti predložene preporuke i smjernice nositeljima fiskalne politike u Republici Hrvatskoj koje su dane na kraju ovog rada. The aim of this paper was to present the impact of the fiscal deficit on the economic growth of the Republic of Croatia and the impact of automatic stabilizers on the movement of public expenditures and revenues. After a theoretical review of fiscal policy and fiscal deficit, we presented the results of empirical research. Two hypotheses were ultimately accepted and the study is performed by regression analysis where the statistical significance of the model was tested by ANOVA test. A conclusion that the fiscal deficit influences the increase in economic growth and Automatic stabilizers have no significant effect on the movement of total public revenue and expenditure. Data for the study were collected in the period from 2003 to 2018. One of the contributions of this paper is the proposed recommendations and guidelines for fiscal policy makers in the Republic of Croatia, which are given at the end of this paper.

U radu se ističe uloga fiskalne politike te se analiziraju mjere fiskalne politike tijekom ekonomsko-financijske krize. Polazište rada je u glavnim odrednicama suprotstavljene keynesijanske i neoliberalističke doktrine, a potom su opisane skupine mjera keynesijanske fiskalne politike: automatski stabilizatori, mjere elastičnosti te diskrecijske mjere. Također su opisani problemi fiskalne politike zbog utjecaja globalizacije. U središnjem dijelu rada uspoređena su ekonomska i fiskalna kretanja unutar članica Europske unije, djelovanje automatskih stabilizatora te fiskalnih paketa. Primjer Švedske navodi se kao najbolja praksa upravljanja fiskalnom politikom u Europskoj uniji. Nadalje, proučava se fiskalna politika, razina BDP-a, razina i struktura državnih prihoda i rashoda te razina javnog duga Republike Hrvatske. Izazovi i mogućnosti fiskalne politike iznijete su kroz mjere za učinkovitu provedbu fiskalne konsolidacije. U zaključku se iznosi važnost usvajanja fiskalnih pravila i institucija.

U radu se propituje uloga socijalne zaštite i socijalnih troškova u financijskim i ekonomskim krizama. Stoga je cilj rada bio istražiti trendove vezane za izdatke socijalne zaštite od početka posljednje ekonomske krize (2008.) u zemljama EU-a, istražiti promjene u strukturi troškova socijalne zaštite u kriznom i postkriznom razdoblju te analizirati učinkovitost programa socijalne zaštite u kriznom i postkriznom razdoblju s aspekta zaštite od siromaštva. Rad potvrđuje da su gotovo sve zemlje EU-a povećale troškove socijalne zaštite od početka krize te da se većina zemalja u krizi oslanja na redistributivne učinke tzv. automatskih stabilizatora. Obrasci kretanja izdataka socijalne zaštite u krizi i postkriznom razdoblju te učinkovitost socijalne zaštite u ublažavanju negativnih učinaka krize povezani su s obilježjima pojedinih modela (režima) socijalne zaštite. Zemlje s većim socijalnim sektorom uspješnije se nose s krizom. Ekonomske, financijske i socijalne krize mogu potaći promjene u socijalnoj zaštiti. Kriza je prigoda da zemlje s nižim troškovima socijalne zaštite prošire obuhvat programa, uvedu nove programe ili povećaju visinu naknada. S obzirom da loše upravljanje krizama samo povećava siromaštvo, nezaposlenost i smanjuje ekonomski rast, važno je definirati ulogu socijalne zaštite/države u okviru strategija upravljanja krizom. Među ostalim, rješenje je u pristupu koji u socijalnim izdacima vidi socijalne investicije koje mogu revitalizirati ulogu socijalne politike u ekonomskom razvoju., The paper examines the role of social protection and social expenditure in the financial and economic crises. Accordingly, the objective of the paper was to analyse the trends in social expenditure developments in EU countries since the beginning of the last economic crisis (2008), examine changes in the composition of social protection spending during and following the crisis, and analyse the effectiveness of social protection schemes during and following the crisis in terms of poverty rate reduction. The paper confirmed that social protection expenditure has increased in almost all EU countries since the beginning of the crisis and that in the crisis most countries rely on redistributive effects of the so-called automatic stabilizers. Social expenditure developments during and following the crisis and the effectiveness of social protection in alleviating consequences of the crisis are related to the features of social protection models (regimes). Countries with larger social sectors are coping with the crisis more successfully. Economic, financial and social crises may induce changes in the social protection system. The crisis is an opportunity for countries with low social expenditure to widen the coverage of social schemes, set up new schemes or increase the level of benefits. As inappropriate crises management models fuel poverty and unemployment, and decrease economic growth, it is important to define the role of social protection/welfare state in a crisis management strategy. Among other things, a solution is to strengthen an approach where social expenditure is seen as social investments which may revitalize the role of social protection in the economic development.

Porez na dohodak graĎana je jedan od poreskih oblika kod kojeg, kako u ekonomskoj teoriji, tako i u praksi, postoji veliki broj otvorenih pitanja, zbog izraţenog trade-off odnosa izmeĎu pravičnosti i efikasnosti. Stoga ne postoji uniformno, najbolje rešenje, već se ocena performansi poreza na dohodak vrši na osnovu definisanih ciljeva oporezivanja i odgovarajućih kriterijuma koji iz tih ciljeva proizilaze, polazeći od vaţećih teorijskih stavova i društvenih preferencija. Tako u savremenoj ekonomskoj teoriji postoji saglasnost da bi ovaj poreski oblik trebalo da bude horizontalno pravičan, da implicira niske troškove primene i umereno poresko opterećenje, jer je ocenjeno da ovaj porez, više nego većina drugih poreza, negativno utiče na ekonomsku efikasnost i dugoročan privredni rast. Često se takoĎe navodi da bi ovaj poreski oblik trebalo da bude i vertikalno pravičan (progresivan), što predstavlja legitiman cilj, ali koji proizilazi iz ličnih vrednosnih sudova, tako da oko njega ne postoji saglasnost. Postojeći sistem poreza na dohodak u Srbiji ne obezbeĎuje zadovoljavajući nivo horizontalne (ni vertikalne) pravičnosti u oporezivanju, alokativno je pristrasan, i relativno sloţen, što izaziva relativno visoke troškove administriranja i primene, zbog čega je njegova reforma neophodna. S obzirom da je reč o porezu koji u velikoj meri moţe uticati na ponašanje ekonomskih agenata, pri čemu ti ekonomski efekti zavise kako od parametrizacije poreza, tako i od strukturnih karakteristika svake zemlje (nivo i struktura dohodaka, nivo poreskog morala, preferencije društva i sl.) za utemeljeno ocenjivanje različitih rešenja neophodno je izvršiti empirijsku analizu osnovnih ekonomskih efekata, na podacima koji se odnose na konkretnu zemlju. Cilj ovog rada je da pruţi pregled relevantnih klasičnih i savremenih teorijskih stavova u vezi sa oporezivanjem dohotka graĎana, da na osnovu analiza iskustava drugih zemalja uputi na opšte zaključke u pogledu ekonomskih performansi alternativnih modela poreza na dohodak, i da na osnovu mikro i makroekonomskih podataka za Srbiju bude izvršena empirijska ocena i analiza osnovnih ekonomskih efekata koji bi u Srbiji bili ostvareni u slučaju primene svakog od razmatranih modela oporezivanja dohotka. In economic theory and practice there are many open questions related to design of personal income tax – probably more than in case of other taxes, due to equity-efficiency trade-off, which is highly related to this tax. Therefore, there is no uniform, single best solution, since the performances of each income tax model are dependent on the defined goals of taxation and respective criteria, which arise from the theory and social preferences. There is a consensus in contemporary economic theory on the need to provide horizontal equity in taxation of personal income, as well as modest administration and compliance costs and low tax burden, since there is empirical evidence that this tax distorts economic efficiency and long term economic growth, more than the most of other taxes. It is often argued that income tax should be vertically equitable (progressive), which is legitimate goal, but stemming from personal judgements, which is why there is no common agreement on this goal. Current personal income tax in Serbia is not horizontally (nor vertically) equitable, neither allocative neutral and rather complex, triggering relatively high administration and compliance costs, which is why its reform is necessary. Since this tax may have large influence on behavior of economic agents, the economic effects being dependent on its parameterization and structural features of each particular country (level and structure of income, tax moral, social preferences, etc.), in order to provide evidence based assessment of different income tax models, it is necessary to perform empirical estimate and analysis of main economic effects, based on the data related to that country. The aim of this paper is to provide insight into relevant classical and contemporary theory of income taxation, to make general conclusions on features of alternative income tax schemes based on the analysis of experience of other countries and to make empirical estimate and analysis of economic effects which would arise in Serbia in case of introduction of each of the alternative income tax models, based on relevant micro and macroeconomic data. In that respect, three revenue neutral income tax reform scenarios for Serbia have been drafted – flat, dual and comprehensive. Each of the reform scenarios is based on respective pure theoretical model.

The role of fiscal policy as a tool to stabilize business cycle fluctuations has been at the center of recent public debates. If governments allow automatic fiscal stabilizers to work fully in a downswing but fail to resist the temptation to spend cyclical revenue increases during an upswing, the stabilizers may lead to bias toward budget positions. This paper assesses to what extent some items of the Croatian central government budget operate to smooth the business cycle. For disentangling automatic stabilizers from discretionary measures, this research relies on the European Commission methodology. Results show that the structural budget balance was on average 1.74% of GDP in deficit in the period between 1995 and 2009. Automatic stabilisation in Croatia is relatively weak and supplemented by discretionary measures, which led to “destabilizing” the economic activity in a pro-cyclical manner in Croatia in several observed periods., U posljednje vrijeme se u javnim raspravama često govori o fiskalnoj politici kao o alatu za stabilizaciju fluktuacija poslovnih ciklusa. Ako vlade tijekom pada tržišta dozvole puni zamah automatskih fiskalnih stabilizatora ali ne uspiju se othrvati izazovu da troše povećane cikličke prihode tijekom uspona, stabilizatori mogu dovesti do pristranosti prema proračunskim pozicijama. Ovaj rad istražuje u kojoj mjeri neke komponente proračuna hrvatske vlade doprinose uravnoteženju poslovnog ciklusa. Kako bi se automatski stabilizatori razdvojili od diskrecijskih mjera, ovo istraživanje se oslanja na metodologiju Europske Komisije. Rezultati pokazuju da je bilanca strukturnog proračuna u deficitu za 1,74% BDP-a u periodu od 1995 do 2009. Automatska stabilizacija je u Hrvatskoj relativno slaba i potpomognuta diskrecijskim mjerama, što je u Hrvatskoj dovelo do destabilizacije ekonomske aktivnosti u pro-cikličkom smjeru u više promatranih perioda.